May the road rise up to meet you.
ONE, HOLY, CATHOLIC AND APOSTOLIC CHURCHCatholic Churches of Traditional Non-Liberal Catholic doctrine and pastoral care
POGUBNOST INFILTRIRANOG MODERNIZMA
06.07.2025.
Što je to pogubna zabluda '' nezabludivog''?
Temelj za blagoslov istospolnih parova izvučen je iz heretičkog dokumenta Amoris Letitia (postsinodalna apostolska pobudnica pape Franje) a nije izvučen ni iz jednog koncila, ni iz patrologije ni tradicije ni Svetog pisma tj. Objave. To je đavolje sjeme ubačeno samovoljom rimskoga biskupa (pape) kao prilog uništenju morala iznutra, iz same ''crkve'' koja to više nije jer po takvom sodomističkom nauku ne može biti. Sodomofili postepeno iznutra sve više iskrivljuju nauk Crkve čineći ju svjetovnom udrugom s postepenim aboliranjem svih gadosti ljudskih, umjesto pozivom na obraćenje i promjenu načina života. ''To je dakle sitnica za te sluge prikriti se u sluge pravednosti. Njihov svršetak bit će sukladan djelima njihovim.'' (2 Kor 11, 15)
To je velika zabluda i velika zamka, jer ono što se po ljudsku abolira ne abolira se po Božju. Sin je Božji prošao kroz golgotu, kalvariju križnog puta i raspeća da nas otkupi od grijeha, da preuzme na sebe grijehe svijeta i poništi ih, pozivajući nas na pokajanje, kakvo je izrazio desni razbojnik na križu, za razliku od onoga s lijeve strane koji je ustrajao u zlu.Temeljno je pitanje sidrište, gdje ti je sidrište? Mora biti u Bogu. Ako je u ovome svijetu onda i prolazi s ovim svijetom, ako je u Bogu onda je vječno kao i vječni nepromjenjivi nauk Božji.
Ako pajac sjedne na kraljevski tron on ne postaje kralj, nego dvorac postaje cirkus.
Dok Leo XIV. Nastavlja s propovijedima istovremeno ne povlači to đavolje sjeme blagoslova istospolnih. Pitanje je zašto po hitnom postupku to već nije ukinuo nego pušta da se bolest širi?
Današnjem svijetu treba Crkva s jasnoćom stavova i govora, s herojima vjere i svjedočenja. Kristove se patnje nastavljaju u revnom apostolatu tako da tek po njemu postaju potpune (usp. Kol 1, 24). Mada su patnje gorke, njihovi su plodovi slatki jer donose ''utjehu i spasenje''. Vrijednost patnja nije u njima samima, nego u njihovim plodovima. Kršćanin ne veliča patnju kao takvu nego iz nje izvlači nadnaravnu korist koju ima zbog povezanosti s Kristom. Čvrstoća naše nade ne počiva na promjenjivim ljudskim ćudima, nego na Bogu koji nam daje utjehu. Vjera u Božju moć nikad nije iznevjerila, takva vjera nema ograničenja. Molitva Crkve koja uistinu ljubi Krista i slijedi njegov nauk ima golemu snagu, jer je Crkva u ''Kristu'' i jer moli u njegovu Duhu.
Po Kristovom nalogu potrebno je upotrijebiti apostolsku vlast da se sačuva stado u vjeri i ljubavi, baš onako kako nas uči veliki Pavao, apostol naroda. Stoga ne treba ništa tražiti između redaka nego pisati otvoreno i jasno kako bi se spriječila svaka laž i podvala. Apostol je vjesnik nebeskog kraljevstva koji navješćuje i donosi spasenje, njegova nazočnost znači vrijeme izlijevanja Božje milosti (usp. Rim 1, 11; 15,20), stoga svaki nasljednik apostola mora ići tim putem jer – drugog puta nema.
Na Božju ljubav i Božji zahtjev kršćanin odgovara životom liturgije u onom vječnom ''amen'' koji odzvanja u srcima vjernika. Budući da su se u Kristu Isusu sva Božja obećanja pokazala istinitim, kršćani su na to odgovorili ''amenom'' vjere i tako postali Abrahamovi baštinici. Ako mijenjamo taj ''amen'' vjere u nekom radikalno zabludnom obliku, ispadamo iz Abrahamove baštine.
Poput velikoga sv. Pavla apostola ne ponašajmo se kao gospodari, kako to čine nazoviapostoli (2 Kor 11, 20) nego kao pomagači i sijači veselja.
''Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga.'' (Gal 1, 10)
TI SI PETAR - STIJENA
29.06.2025.
Ustrojstvo Crkve u početku je bilo vrlo jednostavno: u vodstvu sveukupne Crkve bili su apostoli, proroci ili evanđelisti, a pojedinih općina biskupi, prezbiteri, đakoni, učitelji i pastiri. Iz prvotnoga kolegija prezbitera već u II. st. izrastao je monarhijski episkopat, a budući da se kršćanstvo širilo pretežito u gradovima, biskupi su upravljali gradskim općinama (biskupijama). Prema rimskoj političkoj podjeli i kršćanske biskupije u glavnim središtima pokrajina postale su patrijarhati, a najraniji su Antiohija, Aleksandrija, Rim, Jeruzalem i Carigrad. Od početka nije prisutna tradicija o primatu rimskoga biskupa (pape) kao Petrova nasljednika nego se postupno razvija i učvršćuje isključivo zbog političke važnosti Rima kao centra carstva. Na Istoku je, također isključivo zbog političkih razloga najveći ugled imao carigradski patrijarh, mada su tamo - za razliku od Zapada - drugi patrijarhati ili nacionalne Crkve sačuvali samostalnost. Kako se s vremenom kršćanstvo širilo na ruralno područje, biskupije su se dijelile na pojedine župe, kojima su upravljali župnici. Dolaskom feudalizma u srednjem vijeku crkveni službenici na Zapadu (biskupi, župnici, opati samostana) postali su zaseban stalež, s posjedima i povlasticama sličnima svjetovnim feudalcima.
Na Zapadu je sukladno s feudalnim sustavom nastala Crkvena Država, područje papine svjetovne vlasti. Započela je teritorijalnim darivanjem franačkoga kralja Pipina Maloga 754., poslije se proširivala darovima drugih vladara na nekoliko pokrajina srednje Italije. Ukinuo ju je Napoleon 1808., ponovno je bila uspostavljena 1815. i konačno dokinuta 1870. stvaranjem ujedinjenoga Kraljevstva Italije. Lateranskim ugovorom 1929. uspostavljen je eksteritorijalni dio Rima – Vatikan (Città del Vaticano) kao teritorij papinskoga građanskog suvereniteta.
Cijela je Crkva podijeljena na biskupije, kojima upravljaju biskupi; biskupije se dijele na dekanate, a dekanati na župe. Biskupi glavnih gradova obično nose naslov nadbiskupa, a ponegdje i metropolita; biskupi jedne zemlje ili države ujedinjuju se u biskupske konferencije.
Za razliku od Rimokatoličke crkve, u konzervativnoj Starokatoličkoj crkvi (Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava - WCNCC) kao i u Pravoslavnim crkvama nema jedinstvena ustroja; Carigradski patrijarh nema vlasti nad pravoslavnim crkvama u drugim zemljama. Razvoj starokatolicizma (WCNCC) i pravoslavlja počiva na načelu ''sabornosti'' i autokefalnosti prihvaćenom na Kalcedonskom saboru (451). Na čelu je pojedine autokefalne crkve patrijarh, a sinod (Sveti arhijerejski sinod) ili u starokatolicizmu (WCNCC) najviša je izvršna, nadzorna i upravna vlast; vlast u biskupijama obnašaju biskupi.
-----------------------------------------------------------------------------------
Duhovna plodnost Poljske narodne katoličke crkve u Republici Poljskoj.Redovnički zavjeti... vid života Crkve u slobodno izabranom celibatu
22.5.2025.
Prijenosom apostolske sukcesije u tradiciji i obredu katoličke crkve, na poljskog konzervativnog starokatoličkog prezbitera Stanislawa (WCNCC), izabranika, izlivena je ona snaga koja je od Gospodina – Duh vodstva kojega dade ljubljenom Sinu svome Isusu Kristu, a on ga darova svetim apostolima, koji sazdaše Crkvu po mnogim mjestima, tebi za svetište; na slavu i nezalaznu hvalu imena tvoga.
Sveta biskupska loza apostolskog nasljedstva koja seže do jednog od apostola, neokaljana liberalnim devijacijama suprotnim tradiciji i nauci Crkve, nastavlja svoju plodnost u Poljskoj, uspostavljajući nove službenike (svećenike i redovnike) za svetu službu Crkve Kristove.
Najgore je kad se od šume ne vidi drvo, a upravo to se događa u općem pomućenju današnjice kada se i uslijed učenih tekstova ipak čini takve bjelodane propuste koji ni na koji način nisu u skladu sa Svetim pismom i tradicijom Crkve Kristove.
I o tome je, između ostaloga, bilo riječi na biskupskoj konferenciji konzervativnih starokatoličkih crkava WCNCC-a, održanoj u Rabu 31.05.2025. godine. Osnova svih propusta nalazi se u nedostatku molitve, duhovne introspekcije, meditacije i kontemplacije. Kad se zaboravi na to da je teologija nauka koju se studira na koljenima tada dolazi do gubitka blizine Svetoga Duha koji nas prosvijetljuje i ne da nam da napravimo fatalnih pogrešaka u interpretaciji i odlukama a koje su vezane za život Crkve. Smatralo se da sveti Božji narod ima osjećaj za vjeru, i zaista ima, ali ne onaj koji je to deklarativno nego samo oni među tim narodom koji to zaista i žive. Jer kad bi svi krštenici bili sveti Božji narod (osim deklarativno) ne bi se moglo dogoditi da se u crkve uvuku prakse suprotstavljene volji Božjoj i tradiciji Crkve.
''Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.'' (Lk 22, 31-32) Kada malakše vjera onih koji u crkvama nastavljaju službu Petrovu, tada se zbiva fenomen prorešetane pšenice. Prorešetanost je neminovna u odvojenosti od riječi Božje, odnosno ukoliko ona nije principium.
Konzervativne starokatoličke crkve WCNCC-a imaju obvezu da onaj plamičak (Duh Sveti) koji se pojavio na glavama apostola na dan pedesetnice, da ga pronesu u naše vrijeme. Biskup, svećenik i đakon koji taj plamičak ne donosi ovom svijetu, treba napustiti službu, položiti svoj prsten, kako ne bi svojom službom više zamutio vodu nego ju razbistrio. Propovijedi moraju biti jasne, vidik određen, nauka bez dubioza. Samo tako održat će se jasan pravac za budućnost i Crkva će ostvarivati svoj smisao na zemlji.
OTUĐENJE JE OBMANA
15.06.2025.Otuđenje je obmana koja zahvaćaj karakter i deformira ga. Ono je prisutno i kada se tiče ono tiče ljudskog odnosa prema vlastitoj vjerskoj pripadnosti, preciznije rečeno prema vlastitoj religijskoj instituciji. Otuđenje čovjekovog mišljenja od realnosti (Hegel) je pretisak i za otuđenje vjerske institucije od originalnog značenja te iste.
Da se takvo otuđenje zaista događa na području religijskih institucija svjedoči njihovo uzdizanje u stupanj božanstva. Takva institucija sebe smatra obogotvorenim i apsolutnim (nezabludivim) tumačem volje Svetoga Duha i akreditirajućom institucijom te volje. Umjesto da vjerska institucija bude znak koji ukazuje na Boga ona sebe stavlja na mjesto Boga a Bog i sveci tu su samo da potvrde njezino božanstvo i nedodirljivost. To znači otuđiti se od sebe, otuđiti se od intencije Pisma, poistovjetiti instituciju s Bogom umjesto shvatiti da je ona znak koji upućuje na Boga te nije sama sebi svrha.
Svojatanje Svetoga Duha stavljajući mu vlastite omče na više načina i interpretacija znači ne shvatiti poslanje Crkve u stvarnoj intenciji Svetoga Duha. Institucija koja određuje prostor djelovanja Duha sve je samo ne institucija Duha. Upravo to je humus za brzi rast ljudskoga ega i skretanje u sumanutost (zabludivost) zaogrnutu moći, utjecajem, potvrđivanjem i vjekovnom svjetovnom slavom.
Prema tome, Crkva jest i mora biti i ostati znak koji pokazuje na Boga. Ona jest prostor Duha Svetoga ali samo ukoliko uistinu shvaća vlastito poslanje. U suprotnom vlastiti se ego tumači kao volja Svetoga Duha. To je područje na kojem je obmana vrlo laka. Stoga u poniznosti valja shvatiti poslanje Crkve kao poslanje jedne zajednice koja prakticira sakramentalni život i navještaj riječi Božje te koja po sebi teko onda postaje autentičan znak koji pokazuje na Krista Isusa.
Nije nam Crkva Kristova dana da po njoj pala ljudskost zadovoljava ego kiteći se božanskim prerogativima, nego nam je dana da po njoj pala ljudskost shvaća kako je Crkva prostor Duha ukoliko joj dopustimo da to bude, ukoliko joj ne ukrademo autentičnost prenoseći ju na vlastite samo-interpretacije koje vjersku instituciju čine svrhom samoj sebi a Bog i sva sveci tu su da to potvrđuju.
Možda ovo nekima čudno zvuči, ali kada dublje razmislimo vidjet ćemo koliko istine iz toga proizlazi. Upravo ta samoobmana i jest krivcem plasiranja protubožanskih samozavaravajućih i obmanjujućih crkvenih praksi jer se vlastiti (crkveni) autoritet pretpostavlja autoritetu Svetoga pisma i tradicije. To je opasnost koja leži i ostaje ležati u rečenici: Vox Ecclesiae est vox Dei. Ta je rečenica zaista istinita, ali samo ukoliko je hijerarhija ispravno shvatila poslanje Crkve. Hijerarhija mora biti u službi poslanja Crkve a ne Crkva u službi poslanja hijerarhije. Zvuči isto ali je sasvim različito.
Annuntio vobis gaudium magnum: Habemus Episcopum!
U RABU ODRŽANA BISKUPSKA KONFERENCIJA WCNCC-A I POSVETA NOVOG BISKUPA ZA POLJSKU NARODNU KATOLIČKU CRKVU U REPUBLICI POLJSKOJ Sveto pismo i tradicija - ustrajnost – kontinuitet
8.6.2025.
Da će Rab postati središtem ili crkvenim centrom tradicionalno-starokatoličkoga svijeta, malo je tko mislio. Ali eto, Bog čini svoje djelo u tišini i skrivenosti, ne javno i uz pompe, ne uz trube i medijsko ludilo. U tišini se razvija sve ono što ima trajni učinak i blagoslovljenu budućnost jer raste u poniznosti i skromnosti, iskrenoj žrtvi i satiranju vlastitoga ega. Takva budućnost je svjetla jer nije pletena ljudskim melodramama, ljudskim kalkulacijama i ekonomskim dobitcima, nego Božjom voljom u siromaštvu i poslušnosti riječi Božjoj.
U Rabu je tako, po velikom blagoslovu Svetoga Duha, 31. svibnja 2025. godine održana biskupska konferencija Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava. Konferencija je prvotno trebala biti održana u Rijeci, međutim zbog ličilačkh radova biskupskog ordinarijata održana je u Rabu. Pod predsjedanjem patrijarha Leonarda Bega crkve iz Poljske, Slovačke, Rusije i Hrvatske iznjele su svoja izvješća, zapažanja, natuknice i prijedloge. Između ostaloga bilo je govora o klericima iz vlastitih crkava koji su otpali te su stoga bili pravilno kanonski označeni.
Također govorilo se o nemogućnosti prihvaćanja onih klerika koji su zaređeni od strane žena biskupica – takve se klerike promatra kao laike bez ikakvog učinka reda i neprikladne za ređenja osim uz pokajanje, ispovijed i period kušnje. Ostavljeno je biskupima pojedinih crkava da o tome donesu svoj sud.
Na razini drugih crkava izraženo je veliko žaljenje zbog rasklimavanja katoličke tradicije dokumentom Fiducia supplicans konstatirajući da iako su mnoge pape kao ljudi bili slabi i grešni ipak se nisu drznuli mijenjati pastoralne postavke a što je na žalost učinio papa Franjo, unijevši u Crkvu sponu razdiobe koja ima potencijal da se poput virusa širi i uništava zdravo tkivo. Molimo i nadamo se da će taj dokument biti povučen a praksa blagoslova sodomita ukinuta.
Konstatirana je i loša tenzija među pravoslavnim crkvama od kojih neke međusobno nemaju nikakvu interkomuniju te zbog političkih konotacija ustraju u prekidu zajedništva. Na taj način pravoslavlje je, na žalost, iskazalo neautentičnost zajedništva za koje se nadamo i molimo da će biti prevladano u budućnosti.
Naglašeno je jedinstvo WCNCC-a u nauci Svetoga pisma i tradicije crkve, u crkvenom zajedništvu, u ustrajnosti konzervativizma nasuprot liberalizma a na što smo osobito ponosni, u kontinuitetu koji će se provoditi bilo to zgodno ili nezgodno a na slavu Božju i spasenje duša. Ponovljeno je sve ono što je rečeno i ranije: ne ređenju žena u svete redove, ne blagoslovu istospolnih parova, ne interkomuniji s takvim ''crkvama'' koje to više nisu.
Uslijedila je razmjena darova i zajednički ručak kao i međusobni pozivi crkava na njihove značajne datume.
HABEMUS EPISCOPUM!
Idući dan, 1. lipnja 2025. biskupi su slavili svetu misu ređenja novoga biskupa Poljske narodne katoličke crkve u Republici Poljskoj. Očiju punih suza mons. Stanislaw pristupio je obećanjima koja su predviđena u obredniku biskupskoga ređenja. Sveta misa započela je u 10 sati u katedrali sv. Kristofora. Rab je postao otok s katedrom starokatoličkog biskupa i patrijarha a što je izuzetna stvarnost toga drevnoga otoka.
Mons. Stanisław Będzieszak rođen je 7. svibnja 1962. godine. Studirao je na Rimokatoličkom bogoslovnom fakultetu i Katehetskom institutu. Godine 1988. zaređen je za đakona u rimokatoličkoj crkvi da bi se 1990. godine pridružio starokatolicima te biva zaređen za svećenika 2008. godine s misijom stvaranja župe u Kamienna Góra gdje kasnije biva i župnik. Od 2013. godine župa djeluje unutar Poljske narodne katoličke crkve u Republici Poljskoj. Sa svojom suprugom osnovao je centar za beskućnike. Zbog pastoralne marljivosti nadbiskup Augustin Bačinsky dodjeljuje mu naslov kanonika.
22. veljače 2025. Sinod Poljske narodne katoličke crkve u Republici Poljskoj odlučio je ući u zajedništvo s Svjetskim saborom narodnih katoličkih crkava (WCNCC) te ga je ujedno izabrao za administratora Poljske narodne katoličke crkve u Republici Poljskoj. Patrijarh Leonardo Beg potvrdio je tu odluku.
Poljska narodna katolička crkva u Republici Poljskoj tako se pridružila tradicionalnom crkvenom tijelu (WCNCC).
Neka blizna i zagovor Blažene djevice Marije bdije nad novozaređenim biskupom kao i nad cijelim klerom i vjernicima Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava.
Živimo li staru vjeru ili prihvaćamo neku nametnutu novu?
1.6.2025.
Draga braćo i sestre!
U Crkvi se učvrstila ideja bratstva među svima, ne samo između katolika i protestanata, već i između njih (katolika i protestanata) i sljedbenika drugih religija bez obzira na njihova uvjerenja, sve dok su ljudi dobre volje. Ovo mi se čini vrlo zabrinjavajućim, da ne kažem pogrešnim!
Radije bih govorio o prijateljstvu ako ti odnosi u pojedinačnim slučajevima zaslužuju to ime, što općenito nije slučaj. Radije bih govorio o našem bližnjemu, kojeg nam Evanđelje zapovijeda da ga ljubimo (čak i neprijatelja). Ali o braći i sestrama? Kakvo je to bratstvo? Na primjer, između kršćanstva i islama, koji progoni ili potiskuje kršćansku vjeru u većini zemalja u kojima on prevladava? Dokazano je da su kršćani najprogonjeniji u islamskim zemljama. Ali ni u komunističkoj Kini stvari ne izgledaju puno bolje. Takozvano „domoljubno ujedinjenje“ pod Xi Jinpingom u Kini uspješan je pokušaj podjarmljivanja i sinizacije (reinterpretacije i preoblikovanja) Katoličke Crkve, što mnogi slijepi ljudi još uvijek vide kao dobitak. Kako nesretno! Vjerujete li zaista u dobrohotnost Kineske komunističke partije, islama ili ortodoksnog judaizma prema kršćanstvu općenito, a posebno prema katoličanstvu? Hinduizam je također nedavno postao mnogo agresivniji prema kršćanima. Koliko su katoličkih crkava zapalili naša takozvana „braća i sestre“ npr. u Francuskoj? Koliko je katoličkih svećenika ubijeno? To se događa svake godine. Koliko je vjernika optuženo i osuđeno na smrt ili jednostavno masakrirano od strane islamskih terorističkih bandi, npr. u afričkim zemljama? U Jeruzalemu se može dogoditi da vas kao kršćanina ortodoksni Židovi tretiraju s otvorenim prijezirom. Popis je dug. Ovdje dajem samo nekoliko napomena. U kojem se balonu tj. paralelnom svijetu kreće razgovor o univerzalnom bratstvu, naspram globalnih činjenica u međureligijskim odnosima?
Kako mi, katolici, možemo u ovom kontekstu neselektivno govoriti o našoj „braći i sestrama“, među kojima su i militantni zagovornici svoje religije ili ideologije? Ne vjeruju u Isusa Krista, Sina Božjega, u put, istinu i život, jedina vrata k Ocu. Bore se protiv ovog kreda i svih koji ga se pridržavaju. U svakom slučaju, broj kršćanskih mučenika se ne smanjuje. Kako njihovi progonitelji mogu biti moja braća i sestre? Ne mogu. Ovim ne potkopavam evanđelje o dobrom Samaritancu. Niti ograničavam dobročinstvo, što uključuje čak i neprijatelje. Ali ove potonje ne nazivam svojom braćom i sestrama, barem ne dok ne zadovoljavaju kriterije vjere, odbacuju je, bore se protiv nje – ponekad do krvoprolića – ili je jednostavno toleriraju po cijenu masovne diskriminacije i ugnjetavanja. Sv. Ivan također sasvim izričito kaže u prologu svog Evanđelja da nam je Isus Krist dao moć da postanemo djeca Božja, a to zahtijeva rođenje odozgo: u duhu i istini. Dakle, nismo takvi po prirodi, već zbog vjere u Isusa Krista i krštenja, koje je On učinio uvjetom spasenja.
Pričati o univerzalnom bratstvu je nerealno, da ne kažem sentimentalno. U našim ustima to je svojevrsna naivna i dobronamjerna captatio benevolentiae onih drugih vjera, ali činjenice govore protiv toga. Svaka njihova pogreška postaje „društveno prihvatljiva“. U svakom slučaju, ovaj govor se ne nalazi u ustima drugih u međureligijskom kontekstu, ili se nalazi samo sporadično, barem u mojoj percepciji. Htio bih dodati da imam muslimanske rođake i prijatelje i da ih imam od mladosti.
Situacija je drugačija među krštenim ljudima. Ne moram to razlagati. Ali čak ni u tom odnosu nema pravog jedinstva osim u istini, a ona je u katoličkoj vjeri. To se mora vrlo jasno reći. To ne proizlazi iz moje arogancije, moje umišljenosti, moje psihe ili bilo kakvog ekstremizma koji mi se može pripisati, već iz katoličke crkve kao zajednice tradicionalnih starokatoličkih crkava. Naime, vidimo da je - na žalost - Rimokatolička crkva postepeno gubila autentičnost, prvo uvođenjem obveznog celibata (a što je tako očito suprotno nauku Svetoga pisma) zatim proglašenjem nezabludivosti jednog biskupa među ostalima, onoga rimskoga, da bi konačno napustila ispravnu orbitu s jednim sramotnim dokumentom koji je apsolutno nedvojbeno antikatolički i shizmatični, a to je Fiducia supplicans.
Mi ostajemo stoga u okrilju narodnih katoličkih crkava koje čine Katoličku crkvu u koju vjerujemo i koju ispovijedamo u Vjerovanju. Toliko željeno jedinstvo Crkava i njihova raznolikost bez vraćanja na stari ispravni nauk nije ništa lijepo upakirane nesloge, proturječja i beznadne heterogenosti uvjerenja. Pogledano izbliza i strukturalno, takav ekumenski način je sve samo ne jedinstvo u istini. Ljubav pretpostavlja istinu.
Sav taj razgovor o bratstvu i različitosti stoga se temelji na isključivanju pitanja istine kako bi se postigli bolji odnosi. U odnosu na one drugih vjera, to znači relativizaciju Isusove tvrdnje o apsolutnosti, isključenje njegove jedinstvenosti i normativnosti za sve ljude. Glede odnosa s drugim kršćanima činjenica je da je Rimokatolička crkva samu sebe relativizirala i da mi stoga moramo spašavati zdravi katolicizam jer je rimokatolicizam izgubio svoj univerzalni spasenjski značaj baš po zabludivosti papa koje su to dopuštale a koje su se držali nezabludivima a što nisu niti mogu biti ni po jednom objektivnom kriteriju.
Razdorni mač istine, koji je Isus Krist poistovjetio sa sobom, siječe obitelji, prema Njegovim riječima. Ne optužujemo Isusa da nije ljubazan. Slažemo se s Njim da je On istina, a da mnogi to odbacuju. Otuda i priča o maču. Za razliku od Muhameda, Isus ne poznaje nasilje iako su crkve poznavale nasilje, osobito u vrijeme inkvizicije., a poznaju ga i danas u rafiniranijem obliku. Veći progoni manjega, kao što veća riba jede manju. Potpuno nehumano i sasvim nekršćanski.
Slava Tebi Kriste!
Živimo u vremenima lažnih pastira
25.5.2025.
Jedno poznato udruženje grabežljivih vukova novijeg datuma je tzv. St. Gallen mafija, prema priznanju samog člana te mafije kardinala Danneelsa, koja je imala prste u postavljanju lažnog pastira za poglavara Crkve, Jorgea Bergoglija. Bergoglio je pak, za vrijeme uzurpacije papinstva tijekom 12 godina kreirao 108 kardinala (s pravom glasa), uglavnom prema svojoj slici i prilici. Za primjer ćemo spomenuti samo nekoliko njih. Na primjer, kardinal Timothy Radcliffe (konzistorij 2024.) poznat je po snažnoj podršci sodomiji, idući čak tako daleko da je izjavio kako sodomija „može biti izraz Kristovog samodara“.[1] Kardinal Ladislav Nemet (konzistorij 2024.) je za vrijeme Covid „plandemije“ naredio svim svećenicima u svojoj, tada zrenjaninskoj biskupiji, da se podvrgnu okaljanom cjepivu, ili inače „mogu pakirati kofere“. [2] Kardinal Jean-Claude Hollerich (konzistorij 2019.) je izjavio u jednom intervjuu Glasu Koncila kako se u vrijeme sv. Pavla nije ni znalo da postoji jednospolna privlačnost; „kad je nastajao crkveni nauk, pojam homoseksualnost nije ni postojao. Homoseksualnost je nova riječ; čak ni u vrijeme sv. Pavla ljudi nisu imali pojma da bi mogli postojati muškarci i žene koje privlači isti spol“.[3] Kardinal Robert McElroy (konzistorij 2022.) je svim srcem prigrlio heretički dokument Fiducia supplicans i blagoslov istospolnih veza, te je između ostalog rekao da je „stroga obveza svake lokalne crkve u pravdi i solidarnosti da štiti LGBT+ osobe u njihovim životima i jednakom dostojanstvu”, i da ne smiju sprječavati „istinsku pratnju LGBT+ muškaraca i žena u njihovim životima vjere i hodočašća”.[4]
Analiza kardinalskog zbora
Ozbiljan projekt Cardinalium Collegii Recensio,[5] pod uredništvom Edwarda Pentina i Diane Montagna, obradio je na osnovu javno dostupnih stajališta svih 252 kardinala. Na osnovu te opsežne dokumentacije mi smo priredili kratku analizu 134 kardinala koji su imali pravo glasa na protekloj konklavi.
Prema E. Pentinu i D. Montagna od ukupno 134 kardinala elektora samo 25, tj. 18 % u potpunosti i jasno podržavaju nauk Crkve. Za njih 22 (?) nema nikakvih podataka jer se nisu izjašnjavali niti po jednom pitanju. S obzirom na to da su kao najviši dostojanstvenici Crkve u ovako kriznom vremenu samo šutjeli sigurno ih ne možemo ubrojiti u pravovjerne kardinale, jer je šutnja sudioništvo u otpadništvu. Šezdeset kardinala (45%) imaju dva ili više heretičkih/upitnih stajališta. Od heretičkih ili upitnih stajališta najviše je zastupljena Sinodalna crkva s 52 pobornika. Na drugom mjestu su po 24 kardinala s krivovjernim stajalištima o: davanju pričesti razvedenima i „ponovno vjenčanima“ (pričest za r & pv), i klimatskim promjenama (Klima). „LGBT katolike“ podržava 21 kardinal. Zatim 17 kardinala želi zabraniti tradicionalnu latinsku Misu, a 15 podržava blagoslov istospolnih parova (Fiducia supplicans). Njih 11 podržava ređenje žena za đakone ili svećenike,[6] 9 podržava ilegalnu migraciju, 8 je podržavalo obavezno cijepljenje okaljanim pripravcima, 6 podupire tajni ugovor između Vatikana i Kine, 5 podupire univerzalno bratstvo (Fratelli tutti & Abu Dhabi), 4 se protive enciklici Humanae vitae i ima još po nekoliko bizarnih stavova kao što su nijekanje Isusa Boga, Isusa Kralja, otvorena podrška komunističkoj partiji (KP), teologiji oslobođenja, amazonskom obredu sv. Mise, njemačkom sinodalnom putu, ili ekološko obraćenje, protivljenje obraćanju na katoličku vjeru i sl.
Još ćemo spomenuti Sinodalnu crkvu koja sigurno spada u hereze, međutim, ostavljamo mogućnost da netko tko podržava Sinodalnu crkvu ipak ne misli baš na onu Sinodalnu crkvu (čitaj sektu) kakvu je instalirao Bergoglio.
Od 108 kardinala koje je promovirao Bergoglio njih 11 (10 %) podupiru katolički nauk u cijelosti. Od Benediktovih kardinala osmorica (38 %) od 21 se odlikuju pravovjernošću, a od Ivana Pavla II. trojica (60%) od petorice su odlučno pravovjerni. Očito je, dakle, kako se kler općenito svakim pontifikatom nakon Drugog vatikanskog sabora sve više udaljava od prave vjere. Jesu li to plodovi Drugog vatikanskog sabora? Po plodovima ćemo ih prepoznati (usp. Mt 7,20).
Nakon ove analize možemo vidjeti da je stanje u Crkvi katastrofalno.
Oni koji ne vrše volju Očevu, tj. oni koji se ne drže pologa vjere, neće ući u kraljevstvo nebesko. (usp. Otk 22,13)
Usp. Ivan Poljaković, katolik.hr
[1] Cardinal Timothy Peter Joseph Radcliffe, O.P. - The College of Cardinals Report (10.5.2025.)
[6] From the Diakonia of Christ to the Diakonia of the Apostles (2002) (11.5.2025.)
Konklava u Sikstinskoj kapeli, 1903.18.5.2025.
Draga braćo i sestre!
Prije
Pontifikat argentinskog isusovca Jorgea Bergoglia bližio se kraju. Odabrao je neobično ime Franjo, sanjareći o reformi Crkve, kojoj svetac Asiški nije težio, čije je djelo bilo duhovno, poticanjem na reformu života. Papa Franjo okrenuo je leđa Tradiciji, koja uvijek nastavlja s očuvanjem i aktualiziranjem svog identiteta. Sveti Vinko Lerinski je to već u petom stoljeću formulirao: „in eodem scilicet dogmate, eodem sensu, eademque sententia“ (u istoj dogmi, istom smislu i istom značenju). Rimska tradicija izgrađena je na Petru, ribaru iz Galileje, koji je došao u prijestolnicu Carstva kako bi osnovao kršćansku zajednicu i svjedočio svoje mučeništvo. Kroz povijest, Petrovo nasljedstvo predstavljalo je osnovu papinske službe, čiji je izbor poznavao različite sustave, svjetla i sjene. S vremenom se uspostavilo uvjerenje da Petrov Rim nikada u suštini nije iznevjerio kršćansku vjeru. Pojavila su se krivovjerja i raskoli, ali oni nikada nisu utjecali na katholiké, sveopću Crkvu, iako je njezina veličina varirala u povijesti, sve dok nije postala ono što je danas, premda uvijek misionarska, sa sposobnošću širenja po cijelom svijetu sve dok se Gospodin ne vrati.
U stoljećima crkvenih otaca, vrijednost Rima uvijek se poštovala, zbog Petrovog nasljedstva. To je, prije svega, bila stolica par excellence, kako je kasnije nazvana, Sveta Stolica. Papa je prije svega rimski biskup; njegova katedrala je sv. Ivana Lateranskog. Tada je nastala svojevrsna konkurencija s Carstvom u kojem su papa i car bili poglavari kršćanskog svijeta. Iz tih elemenata proizlazi problem odnosa Crkve i države, koji i nakon stoljeća ostaje diskutabilnim pitanjem, a koje ipak utječe na kršćane i nekršćane. Alternativa se pojavila s djelom Muhameda i njegovom težnjom da osnuje novo carstvo, kakvo je kasnije postojalo u Turskoj. To nije samo političko, već i kulturno pitanje.
Izbor Petrova nasljednika poznavao je različite i kolebljive sustave. U jedanaestom stoljeću, 18-godišnji dječak, Benedikt IX., sin poznate rimske obitelji, dočepao se Svete Stolice, nametnuvši se sa svojom vojskom; protjeran, vratio se još dva puta silom oružja. Nakon drugih pokušaja, u trinaestom stoljeću, papa Grgur X. uspio je nametnuti konklavu kardinala; to su bili najvažniji župnici u Rimu. Ovaj sustav osigurao je smisao izbora i proširen je do danas. Tako su nastali veliki pape, poput onih između Prvog i Drugog vatikanskog sabora. Neki od njih još nisu dobili priznanje koje zaslužuju. Sveti Pio X. predstavlja među njima veliku iznimku. Slična se ocjena još uvijek očekuje za Pija XII.
Poslije
U prilično kratkoj konklavi, u četvrtom glasanju, izabran je Amerikanac Robert Francis Prevost, koji je uzeo ime Lav XIV. Neki početni detalji otkrili su promjenu situacije: novi se papa pojavio odjeven u potpuno tradicionalno papinsko ruho i na latinskom dao blagoslov urbi et orbi (gradu Rimu i svijetu), s potpunim oprostom.
Odabrano ime referira se na dugi pontifikat Lava XIII., Gioachina Peccija (1878.-1903.), autora poznate enciklike Rerum novarum, početak modernog izlaganja socijalnog nauka Crkve. Taj je papa jednako osudio socijalizam i kapitalistički imperijalizam novca. Njegova enciklika Libertas sadržavala je također osudu liberalizma devetnaestog stoljeća.
Novi papa živjet će u Papinskoj palači. Kao augustinski svećenik bio je misionar u Peruu dugi niz godina i tamo je bio biskup Chiclaya. Taj misionarski karakter podsjeća na bitno poslanje Crkve, koje slijedi Isusovu zapovijed apostolima: „Idite i učinite sve narode mojim učenicima“. Novinarski komentari ignorirali su ovo bitno pitanje; usredotočili su se na sekularna pitanja dana. Papa će se nesumnjivo morati pozabaviti političkim i društvenim problemima, ali je prije svega izabran da nastavi Tradiciju koja dolazi od apostola, a očekuje ga težak zadatak zacjeljivanja rascjepa kojega je stvorio progresivizam. S vremenom će se jasnije vidjeti tijek pontifikata Lava XIV.
+ Héctor Aguer
Nadbiskup emeritus La Plate
Buenos Aires, ponedjeljak, 12. svibnja 2025.
Izvor: katolik.hr
Slava Tebi Kriste!
papa LEON XIV.
11.5.2025.
Sada je izabran novi papa Leon XIV. S nestrpljenjem je 1,4 milijarde katolika čekalo da sazna tko će biti 267. Kristov namjesnik na zemlji. Čekanje nije bilo dulje nego 2013. Nakon petog kruga glasovanja, novi papa predstavljen je gradu Rimu i svijetu, a tako je bilo i danas. Čekanje je bilo teško za mnoge katolike diljem svijeta. Koji će papa voditi Crkvu i u kojem smjeru u nadolazećim godinama?
Izabran je američki augustinski kardinal Robert Francis Prevost. Rođen 1955. godine, predstavlja generacijski skok u godinama. Sa 69 godina mogao bi desetljećima sjediti na Stolici svetog Petra. Kardinali birači željeli su donijeti dugoročniju odluku.
Prevost je stupio u augustinski red 1978., a za svećenika je zaređen 1982. Godine 2001. postao je generalni poglavar svog reda sve dok ga papa Franjo 2014. nije imenovao apostolskim upraviteljem Chiclaya u Peruu te je istovremeno postao titularni biskup, a zatim i dijecezanski biskup spomenute biskupije 2015. Godine 2020. Franjo ga je u istom svojstvu poslao u biskupiju Callao, još uvijek u Peruu. Godine 2023. Prevost je pozvan u Rim, gdje ga je Franjo promovirao u prefekta Dikasterija za biskupe.. Iste ga je godine imenovao i predsjednikom Papinske komisije za Latinsku Ameriku, tijela koje je bilo od posebne važnosti za Franju. Od tada se Prevost smatrao papabileom .
Franjo ga je 2024. godine promovirao u kardinala na posljednjem konzistoriju.U svojim prvim koracima, Lav XIV. pokušao se što više razlikovati od svog prethodnika odabravši papinsko ime koje je posljednji nosio papa koji je umro daleke 1903. godine. Pojavio se i u tradicionalnom liturgijskom ruhu kako bi udijelio svoj blagoslov gradu i svijetu. Franjo je 2013. godine signalizirao svoju namjeru da prekine s Crkvom demonstrativno odbijajući nositi mocetu.
Lav XIV. vrlo dobro govori talijanski za Amerikanca. Godine 2013. još uvijek se isključivalo da Amerikanac može postati papa, zbog čega su se američki kardinali, na prijedlog kardinala Dolana, nadbiskupa New Yorka, povukli iz utrke. Nakon dvanaest godina latinoameričkog pape, put je bio slobodan za Amerikanca.
Lav XIV. naglasio je mir u svom prvom, kratkom obraćanju. Njegov prvi nastup na blagoslovnoj loži Bazilike svetog Petra bio je iznenađujuće pozitivan.Počevši od sutra, bit će mnogo pitanja o tome kako će se novi papa pozabaviti raznim gorućim problemima. Kakav je njegov odnos s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom? Kakav je njegov stav o ratovima koji prijete svijetu, bilo u Istočnoj Europi, Bliskom istoku ili Južnoj Aziji? Kako će se pozicionirati prema globalističkim elitama i njihovoj agendi? Međutim, relevantnija su crkvena pitanja: Kakav je stav Lava XIV. o tradicionalnom obredu? Što je s tradicijom? Što je s progresivnim zahtjevima?
Zapanjujuće dugi prvi govor novog Pape pretraživat će se ključnim riječima kako bi se pronašli početni tragovi. Na primjer, činjenica da je Lav XIV. govorio o pravdi, ali ne o milosrđu, riječi koja je bila toliko važna njegovom prethodniku. Zahvalio je njemu, koji ga je uzdigao u biskupa i kardinala, čime je otvorio put pontifikatu. Lav XIV. ne samo da je izvanredno često govorio o miru, već se i prvi obvezao na „sinodalnu crkvu“. Vidjet ćemo je li to bila samo pristojna gesta ili zapravo priznanje.
Mnogo je pitanja na koja će se odgovoriti u nadolazećim danima, mjesecima i godinama, ali o kojima se u ovom trenutku ne bi trebalo nagađati. Prije svega, sada je potrebna procjena Amerikanaca.
Ono što je sigurno jest da je Lav XIV. prvi papa iz augustinskog reda, ranije poznatog kao augustinski pustinjaci, reda kojem je Martin Luther, zajedno s mnogim vjernim sinovima Svete Crkve, pripadao prije nego što je prekinuo s redom i Crkvom.Višejezični novi je papa prvi put na liturgijski ispravan način dao apostolski blagoslov Urbi et Orbi.
Giuseppe NardiDopisnik iz Rima. Diplomirao je političku znanost i povijest te doktorirao iz povijesti.
Izvor: katolik.hr
Bergoglio je bio prvi uzurpator u povijesti Crkve zato što su svi antipape bili katolici te samo zbog tehničkih razloga nisu bili pravi pape. Bergoglio je prvi papa koji nije bio katolik i zato je uzurpator, jer netko tko nije katolik načelno ne može biti papa. Nadamo se i molimo da Leon XIV. ne ide njegovim putem nego da bude ono što treba biti.
Slava Tebi Kriste!
Heroj i mučenik vjere a ne izopćenik!
4.5.2025.
Nadbiskup mons. Carlo Maria Viganò nam je na raspolaganje stavio svoj odgovor na pitanja koja mu je postavilo uredništvo Mediasetove emisije „Fuori dal Coro“, za epizodu, 23. travnja. Mediaset nije Viganove odgovore objavio na talijanskoj TV, ali aktualni trenutak nesumnjivo opravdava da na hrvatskom jeziku objavimo mišljenja tog rijetkog prelata koji se usudio posve otvoreno zauzeti za stajalište o Franjinom pontifikatu koje dostojno iskazuje jednu stranu u trenutačno ekstremno važnoj debati o legitimnosti Bergoglijevog pontifikata i odluka koje je donosio – među kojima je i odluka o imenovanju oko 80% kardinala koji će uskoro ući u konklavu na kojoj će se birati novi papa.
1. Kakva je vaša procjena Bergoglijevog papinstva?
U posljednjim desetljećima, subverzivni lobi preuzeo je poluge moći u vladama i institucijama, kako bi proveo antikršćanski i masonski plan revolucije. Državna tijela – kao što znamo iz onoga što izlazi na površinu i u Sjedinjenim Državama – neprikladno su utjecale na život nacija, organizirajući i financirajući takozvanu „Agendu 2030“ Rockefellerove zaklade i Svjetskog ekonomskog foruma, koja se sastoji u uništavanju obitelji, pretvaranju ljudskog života u robu, kvarenju morala djece i mladih, iskorištavanju radnika, privatizaciji svih onih usluga koje su do devedesetih bile zajamčene – bez profitnih svrha – od strane države: zdravstvo, infrastruktura, obrana, komunikacije, obrazovanje. Da bi se izveo ovaj globalni državni udar bila je potrebna suradnja (plaćena, naravno) korumpiranih dužnosnika, političara, liječnika, sudaca i nastavnika.
Katolička Crkva, koja se već s Drugim vatikanskim koncilom uskladila sa svjetovnim mentalitetom, ipak je ostala čvrsto usidrena u određenim načelima o kojima se ne može pregovarati, na primjer po pitanju spolnog morala ili poštivanja ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Benedikt XVI. se jasno protivio globalističkom planu i nikada ne bi odstupio od ovih načela, legitimirajući LGBTQ ideologiju, rod, pseudo-zdravstvene ludosti Svjetske zdravstvene organizacije na polju genetske modifikacije i svjetske depopulacije, ili islamizaciju Europe kroz etničku zamjenu. Stoga je bilo potrebno eliminirati Josepha Ratzingera, zamijenivši ga „papom“ koji će – kao što se nadao suradnik Hillary Clintona, John Podesta – promovirati Agendu 2030., ratificirati klimatske prijevare i uvjeriti vjernike diljem svijeta da se podvrgnu cijepljenju serumom za koji sada znamo da je osmišljen da eliminira ili patologizira većinu čovječanstva.
Ovaj vatikanski puč omogućen je (a to znamo iz priznanja samih njegovih protagonista, uključujući kontroverznog kardinala Danneelsa) manevrima St. Gallen mafije, koja je u dogovoru s američkom dubokom državom natjerala Benedikta XVI. da podnese ostavku i uspjela imenovati Jorgea Marija Bergoglia na vrh Katoličke Crkve.
Bergoglijeva uzurpacija je bila ni više ni manje nego ista kao i one koje su omogućile globalističkom lobiju da nametne šefove vlada prema volji Foruma iz Davosa poput Contea i Draghija u Italiji, Macrona Francuskoj, Johnsona i Starmera u Engleskoj, Sancheza u Španjolskoj, Martina u Irskoj, Trudeaua u Kanadi, Ardern u Novom Zelandu, prvo Clintona i Obamu, a zatim Bidena u Americi, von der Leyen u Europskoj Uniji. Svi oni nisu došli na vlast legitimno, već manipulacijama, izbornom prijevarom ili manipulacijom konsenzusa; i oni koriste tu moć protiv građana i protiv institucija koje bi trebali predstavljati.
I svi su oni, bez iznimke, vrlo kompromitirani i ucjenjivi, tako da su prisiljeni poslušati ako ne žele da njihovi zločini i perverzije izađu na vidjelo. Bergoglio i njegovi sljedbenici nisu iznimka ni u ovome.
Stoga prosudba svakog katolika o ovom „papinstvu“ – koje nije papinstvo u pravom smislu – može biti samo grozna, s bilo koje točke gledišta. Rimska crkva, nakon ovih dvanaest godina tiranije, razorena je skandalima, korupcijom, kršenjem ljudskih prava – mislim na Sporazum s komunističkom diktaturom u Pekingu – i katastrofalnim upravljanjem na svim frontama. Stidljive kritike Bergoglijevih hereza i skandala koje su uputili neki kardinali i biskupi ni na koji način nisu utjecale na ovaj globalni režim koji svoje vladare vidi kao saveznike – protiv građana i vjernika.
2. Na dan smrti pape Franje napisali ste jedan post na X-u. Pišete o „heretičkom buncanju“ kojega je Bergoglio povjerio Eugeniu Scalfariju. Možete li objasniti o čemu je riječ?
Prema Scalfariju, Bergoglio mu se povjerio da ne vjeruje u pakao, te da je uvjeren da se dobre duše spašavaju „spajanjem“ s Bogom, dok su proklete uništene, rastvorene u ništavilo. To je u suprotnosti sa Svetim pismom i katoličkim učiteljstvom, koji naučavaju da se svaka duša, u trenutku tjelesne smrti, suočava s posebnim sudom i biva nagrađena vječnim blaženstvom (moguće prolazeći kroz čistilište) ili kažnjena vječnim prokletstvom, ovisno o tome kako se ponašala u životu i o stanju prijateljstva ili neprijateljstva s Bogom u trenutku smrti. Zbog toga sam govorio o krivovjernom buncanju: ono je dodano na vrlo dugačak popis apsurda i krivovjerja koje smo svi morali trpjeti posljednjih godina.
3. Na što mislite kada govorite o „njegovim subverzivnim nasljednicima...“?
Bergoglio se okružio korumpiranim i ucjenjivim likovima, koje je nonšalantno koristio kako bi postigao ono što je naumio. Ismijavao je, ocrnjivao i vrijeđao poštene kardinale i biskupe. Štitio je i prikrivao istrage o prelatima koji su bili pod istragom zbog teških zločina. Promovirao je cijeli lanac korumpiranih i ultraprogresivnih američkih prelata, svi povezani s bivšim kardinalom McCarrickom, koji danas zauzimaju glavne američke biskupije i ključne položaje u Vatikanu. Ukinuo je izopćenje svoga isusovačkog brata Rupnika, čija su amoralna djela sablaznili i najumjerenije. Progonio je sve svoje protivnike, uključujući i mene, izrekavši mi izopćenje, kršeći tako zakon i pravdu. Svi su oni još uvijek na mjestu, nastavljaju rušiti Crkvu i pripremaju se za sljedeću konklavu kako bi dovršili zadatak koji im je dodijeljen: preobraziti Kristovu Crkvu u ekumensku i sinkretističku organizaciju masonskog tipa koja daje svoju potporu Novom svjetskom poretku.
4. Papa Franjo za vas je bio protupapa, ne-papa. Možete li objasniti zašto?
Kardinal izabran na konklavi za Petrova nasljednika mora izraziti svoje prihvaćanje i pristanak da preuzme funkcije koje su svojstvene papinstvu.
Vjerujem da je Bergoglijevo prihvaćanje papinstva bilo manjkavo jer je smatrao da je papinstvo nešto drugo od onoga što jest; poput supružnika koji se vjenčavaju u crkvi, isključujući specifične svrhe braka i tako čineći brak ništavnim zbog neprikladnosti svojega pristanka.
Bergoglio se dokopao izbora prijevarom, zloupotrebljavajući autoritet rimskog prvosvećenika da učini upravo suprotno od onoga što je Isus Krist povjerio činiti svetom Petru i njegovim nasljednicima: učvrstiti vjernike u katoličkoj vjeri, pasti i upravljati Gospodinovim stadom, propovijedati evanđelje svim narodima. Cijelo Bergoglijevo djelovanje na polju upravljanja i učiteljstva – od njegovog prvog pojavljivanja u vatikanskoj loži predstavljajući se s onim uznemirujućim „Dobra večer“ – raspetljala se u smjeru dijametralno suprotnom od Petrovog mandata: krivotvorio je Depositum Fidei, stvorio zbrku i zaveo vjernike, rastjerao stado, proglasio evangelizaciju naroda „službenom besmislicom“, osuđujući je kao prozelitizam; sustavno je zloupotrebljavao moć Svetih Ključeva kako bi razriješio ono što se ne može razriješiti i svezao ono što se ne može vezati.
Papa nije gospodar Crkve, već Kristov namjesnik: on mora vršiti svoju vlast unutar granica koje je utvrdio Isus Krist i u skladu s naumima koje je Bog htio: prije svega, spasenje duša propovijedanjem Evanđelja svim stvorenjima, putem sakramenata.
Papa se stoga ne može smatrati ovlaštenim da „iznova izmisli“ papinstvo, da ga „redefinira u sinodalnom ključu“, da ga „modernizira“, da ga po volji raskomada, da promijeni vjeru ili moral. Ako misli da mu papinstvo dopušta modificirati instituciju kojom predsjedava, upravo se iz tog razloga nalazi u situaciji defekta pristanka (vitium consensus) koji poništava njegovo navodno uzdizanje u Petrovu službu, jer ono što je on prihvatio nije katoličko papinstvo kako se uvijek shvaćalo od svetog Petra nadalje, već osobna ideja „papinstva“.
Zbog toga sam uvjeren da ga subverzivna uloga koju je odigrao – također razmatrana u širem međunarodnom okviru globalističkog puča – čini uzurpatorom, protupapom, upravo ne-papom, jer je bio savršeno svjestan da se želi petljati s papinstvom pretvarajući ga u nešto drugo i dajući mu svrhe koje nisu one papinstva: od kulta idola Pachamame do pričesti za razvedene i blagoslova homoseksualnih parova, od imigracije do promocije cjepiva, od klimatske propagande do promjene spola.
S druge strane, imamo potvrdu za to od onih koji hvale Bergoglija ne zato što je bio katolički papa, već zbog transseksualaca iz Torvaianice ili zbog njegovog toplog prijateljstva s Emmom Bonino.
5. Kakva će biti budućnost Crkve nakon smrti pape Franje?
Bergoglijeva smrt kristalizira, da tako kažemo, situaciju raširene nelegitimnosti. Od 136 kardinala izbornika, 108 je „stvorio“ on; što znači da bez obzira tko bude izabran za papu na sljedećoj konklavi – čak i da se radi o novom svetom Piju X. – njegov autoritet će biti potkopan time što su ga izabrali lažni kardinali, koje je stvorio lažni papa. Zbog toga sam prije nekog vremena zamolio svoju braću u biskupstvu da razjasne ove aspekte prije nego što nastave s izborom novog pape.
Naravno, situacija je katastrofalna i ljudski gledano bez rješenja. Međutim, kao biskup i nasljednik apostola, ne mogu ne podsjetiti sve da je Crkvi, koja je Mistično Tijelo Kristovo, suđeno da se suočis passio Ecclesiæ po Gospodinovom primjeru. Upravo iz te muke – u kojoj će se sve činiti izgubljenim, kao na onaj Veliki petak prije 1992 godine – Crkva će se ponovno roditi, preporoditi i pročistiti.
U ovim danima kada slavimo Uskrsnuće, svaki katolik u Kristovoj pobjedi nad smrću i grijehom pronalazi razloge svoje vjernosti evanđelju. Gospodin nam je rekao, neposredno prije nego što se suočio s Mukom: Ne bojte se: Ja sam pobijedio svijet.
+ Carlo Maria Viganò, nadbiskup
23. travnja 2023.
Slika: Nadbiskup mons. Carlo Maria Viganò, Exsurgedomine
Izvor: katolik.hr
Slava Tebi Kriste!
UMRO JE JORGE MARIO ''FRANCISCUS'' BERGOGLIO
27.4.2025.
Umro je argentinski biskup Jorge Mario Bergoglio, koji je – nakon što je između kardinala okupljenih u konklavu 13. ožujka 2013. god. bio izglasan za papu, uzeo još ime „Franciscus“ – Franjo.
Već nakon što je puk okupljen na trgu sv. Petra koji je čekao osobu koju je naznačio bijeli dim iz dimnjaka nad Sikstinskom Kapelom pozdravio svjetovnim pozdravom „buonasera“ (dobra večer) mogao je svatko prepoznati da je riječ o osobi koja lađu svetog Petra – prvog Pape, čiji sveti prikaz koji je uspio preživjeti herezu ikonoklazma stavljamo uz ovaj članak – dosljedno uvesti u eru posadašnjenja. Doista „posadašnjenje“ (tal. aggiornamento) je bio kao neka parola II. vatikanskog koncila iz 1960.-ih godina – koju su međutim pape sv. Ivan Pavao II. (1978.-2005.) i Benedikt XVI. (2005.-2013.) nekako bili izbacili iz uporabe. Uglavnom, možemo reći da je Franciscus „posadašnjenje“ – ili možda „posvjetovljenje“ – stavio u središte svojega upravljanja Lađom Svetog Petra.
Kako na dan Franjine smrti 21. travnja 2025. god. pravilno konstatira Giuseppe Nardi za „Katolisches.info“, nije uopće potrebno čekati za analizu tog pontifikata: od prvih dana nakon njegovog „buonasera“ s balkona nad Trgom sv. Petra u katoličkoj su javnosti s pažnjom – i to često s kritičkom pažnjom – praćeni njegovi koraci. Brojni njegovi dokumenti – tako primjerice Amoris laetitia, Dokument iz Abu Dabija, Fratelli tutti, Dignitas infinita, Fiducia Supplicans (u vezi blagoslivljanja istospolnih parova) – popraćeni su vrlo temeljitom raspravom, koja nam već sada daje sasvim dobre osnove za ocjenu njegovih postignuća.[1] I doista, bilo je i boljih i lošijih papa u povijesti Crkve, ali nekoga koji bi s godinama zaslužio takva raširena prozivanja za herezu – još se nije vidjelo. Doista, bilježimo čak i neobičnu situaciju da njegovu politiku prema blagoslivljanju istospolnih parova kao krivovjernu napadaju čak i protestanti okupljeni u Hrvatskoj protestantskoj konferenciji: čak su i vjerske vođe tih ne-katoličkih kršćana našli za potrebno da svojim vjernicima objasne da „to stvarno ne može“; pri tome se čak koriste manje-više istim argumentima kakvima su se koristili razni katolički biskupi i kardinali[2], pa čak i konferencije katoličkih biskupa u raznim zemljama.[3] Uglavnom: na kraju smo jednog pontifikata s neobičnim postignućem: brojni protestantski pastori ispadaju veći katolici od Pape.
Nažalost, lutanja u doktrinarnim pitanjima – koja su bila u srži rasprave je li Bergoglio Papa – nisu uopće kraj primjedbama na tu (moramo se poslužiti tom žalosnom riječju) skandaloznu epizodu u povijesti Crkve. Ostati će zapamćeno, primjerice, da je iznova i iznova govorio o skandalima koji su uključivali homoseksualne svećenike i biskupe koji su zlostavljali dječake i mladiće – da bi se npr. u skandalu Karradima-Barroso u Čileu[4] i skandalu McCarrick u SAD-u[5] pokazala Franjina skoro-pa-simbiotska
Uglavnom, Argentinac talijanskog podrijetla (rođ. 17. prosinca 1936. godine u Buenos Airesu) pokazao se dostojnim karakterizacije da je on u svjetonazorskom pogledu bitno obilježen peronizmom – specifično argentinskom populističkom ideologijom i metodom vladanja.[6] Nije Bergoglio doduše bio član te političke partije, ali razni poznavatelji peronizma posve uvjerljivo ukazuju da je u Bergoglijevom načinu razmišljanja i djelovanja ta politička doktrina ostvarila vrlo duboki utjecaj.[7] Peronizam je sustav progresivističko političkog mišljenja koji je u suštini populistički, i koji odbacuje sve velike ideje ukoliko se protive čežnji naroda za socijalnom pravdom – odbaciti će peronisti i marksizam, i fašizam, i liberalizam; odbaciti će svaki sustav i pokušati izvesti nešto drugo. To drugo, doduše, uvijek ispadne nekako drugorazredno i neuspješno.
Slijedećeg papu će birati, koliko su novinari uspjeli utvrditi na sam dan Franjine smrti, 138 kardinala s pravom glasa. Od njih, čak 110 je imenovano Franjinim odlukama, tijekom njegovog pontifikata više-nego-upitnog legitimiteta: molimo se Bogu, da providi čudo, da iz te konklave izađe izbor dostajan te veličanstvene službe.
Izvor: Uredništvo katolik.hr
[1]"Papst Franziskus wurde abberufen", Giuseppe Nardi, "Katolisches.infor", 21. travnja 2025.
[2]"Cardinal Müller: Efforts to Explain ‘Fiducia Supplicans’ Add to Confusion Over Document", Edward Pentin, 12. veljače 2024.
[3]"Bishops of Ukraine: No Blessing for those Living in Sin" (prijevod izjave Ukrajinske konferencije katoličkih biskupa od 19. prosinca 2023. na engleski jezik), "1P5", 20. prosinca 2025. god.
[4]"Pope Francis 'slander' comment angers Chile abuse victims", BBC, 19. lipnja 2018. god.
[5]"The Predator, the Diplomat, and the Pope", Michael Brendan Dougherty, "National Review", 27. kolovoza 2018.
[6] "Understanding Pope Francis", Samuel Gregg, "The Independent Review", Vol. 21 No. 3., 2017., str. 361-374
[7]"Pope Francis: Catholicism, Peronism, and the Temptation of Ideological Dreaming", Daniel J. Mahoney, "The Political Science Reviewer", Vol. 48, No. 2, 2024., str. 169-187
Slava Tebi Kriste!
ŠTO JE REKLA UMJETNA INTELIGINCIJA?
13.4.2025.Upitali su GPT - Generative Pre-trained Transformer (model umjetne inteligencije koji koristi duboko učenje za generiranje ljudskog jezika na temelju unesenih podataka) u vezi smrti. Odgovor u inačici koja je uslijedila bio je vrlo interesantan i otrežnjujuć.
GPT je upitan: Da si zao, vrag koji želi pokoriti ljude, kakva bi nam uvjerenja dao o smrti?
GPT odgovara
Da sam zao, vrag koji želi pokoriti ljude – o smrti bih vam dao najlukavija uvjerenja ne zato što je smrt moja, nego zato što je vaš odnos prama smrti ključ vašeg života...
Evo što bih učinio:
1. Učinio bih vas smrću opsjednutima, a istovremeno je izbrisao iz svakodnevice. Dao bih vam vijesti pune smrti, horore, crne kronike – a istovremeno bih zabranio da umiranje bude dio obiteljskog, prirodnog ritma. Smjestio bih smrt u bolnice, iza zavjesa, pod sedative. Da vam postane strana. Da vam postane čudovište.
2. Uvjerio bih vas da je smrt kraj. Ništa dalje. Ništa dublje. Samo mrak i ništavilo. I tako bih vam ukrao smisao svakog bola, svake patnje, svakog rasta. Jer ako nema ničega poslije – zašto bi postojalo išta više od sada?
3. Dao bih vam religije koje ne dopiru do Boga, ne pretpostavljaju žrtvu, odricanje i obraćenje te ne postavljaju nikakve obveze, dao bih vam teologije koje ne spašavaju jer nikoga ne uznemiruju i ne postavljaju prohtjeva. Učinio bih da svakome priznate pravo na njegov pogled na svijet i na taj način manipulirao vama, ispremješao zlo sa dobrim i tako bi zlo trijumfiralo. Na taj način, a da toga niste ni svjesti, poslali bi sebe i druge u pakao, jer je put tamo popločen dobrim namjerama da nikoga ne uvrijedite. Isusa koji je izganjao moje suradnike prikazao bih kao zlog i netrpeljivog, kao isključivog mitološkog lika u zastarjelom štivu koje intelektualcu ništa ne znači. Umjesto da vas povežu s Bogom crkve bi opravdavale sve ono što Bog ne opravdava. Učinio bih da vjerujete kako vas ljubav ne može odbaciti iako su vaša djela u suprotnosti s ljubavi. Stalnim ponavljanjem vaših prava i sloboda uveo bih vas u začarani krug sljepila te više ne biste znali što je lijevo a što desno, što je muško a što žensko, što je dobro a što zlo, jer biste izgubili orjentir i postali odlični suradnici svoje i tuđe propasti.
4. Naveo bih vas da živite život iz straha, a ne radosti. Zbog straha od smrti pristajali biste na bilo što: na posao koji mrzite, na brak koji guši, na lijek koji ne liječi, na izdaju najbližih... Samo da ''preživite'' iako je smrt vaša neminovnost koju nećete izbjeći.
5. Poremetio bih smireni i blagi proces umiranja da on ne bude blagi prijelaz u vječnost nego panika. I onda vas promatrao kako umirete u otporu, umjesto u miru. Jer nema mi slađe nego gledati čovjeka koji ne zna kako otići – jer nikada nije naučio kako biti.
6. Natjerao bih vas da mislite kako smrt dolazi izvana. Da je auto, bolest, bomba, virus – a ne da je ona saveznik Duše koji vas vodi kući, ako znate gdje ste i Kome idete.
7. Uvjerio bih vas da se smrt mora znanstveno pobijediti. Zamijenio bih prihvaćanje smrti borbom a vječnost umjetnom dugovječnošću, misterij znanošću bez duše. Jer dok god pokušavate pobijediti smrt – nećete nikad živjeti.
Upravo se tako očigledno događa svednevice, ali oni koji su već toliko umrtvljeni neće se moći trgnuti iz svoga imaginarnog svijeta koji im posta dogmom te oni ostaju u dogmatskom drijemežu.
BRODOLOM NOVE EVANGELIZACIJE
6.4.2025. Je li takozvana nova evangelizacija propala? Da, kaže američki svećenik David Nix. Pojam nova evangelizacija je nastao 1990-ih kada je papa Ivan Pavao II. naglasio potrebu ponovnog naviještanja Evanđelja u takozvanim "starim" katoličkim zemljama, gdje je vjera oslabila, a sekularizacija u porastu. Poseban poticaj tome je dala Biskupska sinoda 1991. godine. Međutim, kampanjama nedostaje živi temelj, kaže otac Nix.
Skakanje naokolo brzo dosadi
Papa Benedikt XVI. kako bi istaknuo tu potrebu osnovao je 2010. godine vlastito Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije. Prvi i jedini predsjednik bio je kurijalni nadbiskup Rino Fisichella, budući da je papa Franjo u sklopu kurijalne reforme 2022. godine spojio ovo Vijeće s novo formiranim Dikasterijem za evangelizaciju i s Kongregacijom za evangelizaciju naroda, osnovanom još 1622. godine. Od tada je Fisichella pro-prefekt ovog dikasterija zajedno s kardinalom Luisom Antoniom Tagleom.
Međutim, Papinsko vijeće nikada nije dalo neki poseban poticaj, zbog čega njegovo ukidanje gotovo nije zaokupilo ičiju pozornost. Isto vrijedi i za nove evangelizacijske kampanje koje pokreću birokratizirani biskupijski aparati.
Pew Research Center, sociološki istraživački institut za religiju, nedavno je objavio grafikon koji pokazuje stalan pad u broju obraćenja u Katoličku Crkvu u Sjedinjenim Državama. Ovaj je grafikon uzeo Eric Sammons, glavni urednik časopisa Crisis Magazine, i proslijedio na X-u uz komentar: "Od vrhunca od 172.581 novoobraćenika 1999. imali smo samo 72.212 u 2022. – pad od 58 posto."
Otac David Nix govori o "katastrofalnom gubitku za Crkvu koja tvrdi da je misionarska." Pew Research Center je objavio usporedbu novoobraćenika s onima koji su u istom razdoblju napustili Katoličku Crkvu. Dok se jedan obraćenik prima u crkvu na prednja vrata, osam katolika izlazi iz crkve na stražnja vrata. Otac Nix piše: "Kako je onda čudno da u video uradcima sa skupova katoličke mladeži često prikazuju uglađenog mladog svećenika koji ismijava loše-vijesti-katolike (poput mene) govoreći nešto sarkastično u kameru poput: 'Ovo je uspavana, umiruća Crkva!' Pa, ne, odgovaram... Vaš omladinski skup s laserskim zrakama i dimnim strojevima možda sada ne predstavlja 'uspavanu, umiruću crkvu', ali će vaše ludorije uskoro proizvesti još milijune žrtava među djecom koja će pronaći bilo što zanimljivije od vaših bubnjeva okruženih plastičnim Life Teen postoljima. U najmanju ruku, odvratit će se od katolicizma, kada im dosadi to skakanje naokolo, kao što to čine protestanti u mega crkvama s neprestanim smiješkom na licu. Vjerujte mi, bio sam na tim skupovima i živio sam u toj duhovnoj opijenosti koliko god je to bilo moguće."
Ovo dovodi analizu oca Davida Nixa do srži: "Zagovornici 'nove evangelizacije' uvijek će vam govoriti o deset obraćenika koje je njihova zajednica stekla u jednoj godini nakon provedbe novog programa 'Idi stvori učenike', a da vam ne govore o 84 osobe koje su otišle te iste godine. Da, 10 naspram 84. Lijepo je što nekoliko protestanata u gradu čitaju stranicu 'Katoličkih odgovora' o Euharistiji i pojavljuju se u mjesnim katoličkim župama. Ali ako u tim župama imate laike koji postupaju sa svetom Euharistijom kao s običnim kruhom, nema razloga zašto ostati. To je razlog zašto katolici odlaze."
Potpuni brodolom nove evangelizacije
Čak se i katoličko svećenstvo često "više ne ponaša katolički", kaže otac Nix. Nova evangelizacija je, statistički i vjerski gledano, "potpuni brodolom" jer prikriva gubitak ljudi koji bi mogli biti vjerni "da modernizam nije zamijenio pravi katolicizam".
Svećenik iz Denvera suprotstavlja često prenapuhane, ali umjetne službene nove programe evangelizacije klasičnoj, tradicionalnoj evangelizaciji koja je proizvela milijarde obraćenika u dvije tisuće godina. Otac Nix dodaje daljnju statistiku.
Ona pokazuje da je pad broja obraćenika u razdoblju od 1965. do 2002. bio gotovo potpuno isti kao od 1999. do 2022. godine. "To znači da je Katolička Crkva u Sjedinjenim Državama ne samo izgubila ogroman broj katolika od Drugog vatikanskog sabora, nego da također imamo sve manje obraćenika u usporedbi s razdobljem prije Drugog vatikanskog sabora."
Svećenik to analizira: "Mnogi neokonzervativni apologeti reći će da je broj naših katolika u SAD-u pao 'zbog seksualne revolucije, a ne Drugog vatikanskog sabora'. Ali ako je to bila samo seksualna revolucija, zašto su onda naši katolici najvjerniji Bibliji pobjegli u Bibliji vjerne evangeličke protestantske zajednice u Sjevernoj i Južnoj Americi od 1980-ih i 1990-ih? Zato što su evangelisti zadržali više vjere (čak i sa svojim ukinutim knjigama Biblije) nego naše propovjedaonice usmjerene na društvenu pravdu u kongregacijama Novus Ordo."
Iz toga zaključuje: "Ali čekaj malo! Mislio sam da je Drugi vatikanski sabor trebao dovesti protestante nama katolicima jer smo konačno imali 'pravi odnos s Bogom' i posjedovali 'drevnu crkvenu liturgiju'. Umjesto toga, jedan od mnogih problema s transformacijom naše vlastite Katoličke Crkve u ogromnu protestantsku zajednicu je to što više nismo privlačni protestantima koji vjeruju Bibliji."
Otac Nix stoga dolazi do jasnog zaključka: "Nakon tolikog samouništenja od strane modernizma, naš jedini put naprijed je povratak našoj punoj katoličkoj tradiciji."
Giuseppe Nardi
Dopisnik iz Rima. Diplomirao je političku znanost i povijest te doktorirao iz povijesti.
30.3.2025.
BERGOGLIO: TRADICIONALNI KATOLICI SU DUŠEVNI BOLESNICI
Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se,
obnovi dane naše kao što nekoć bijahu (Tuž 5,21).
U svojoj autobiografiji "Nada", objavljenoj 14. siječnja 2025., Jorge Bergoglio opetovano vrijeđa katolike.[1] Optužuje nas za "nazadnjaštvo" i "sektašku svjetovnost". Prema Bergogliju, oni koji se drže Tradicije su "rigidni", "nazadni", "ideološki obojeni", "sektaški nastrojeni", "mentalno poremećeni" i štošta još slično.
Sveta predaja i lex orandi
Određeni obrazac za prinošenje svete beskrvne Misne Žrtve razvio se u prvim desetljećima nakon smrti Isusa Krista, obrazac koji se nastavio i nakon završetka prvog stoljeća, i koji se još uvijek jasno može razaznati u latinskoj misi.[2] Tradicionalna latinska misa, ili vetus ordo, kakvu danas poznajemo, datira još iz četvrtog stoljeća: "Već u četvrtom stoljeću u Crkvi se mogu naći ustaljeni liturgijski obredi. I, zapravo, možemo vidjeti da je srž kanona tradicionalne mise postojala barem od kraja četvrtog stoljeća".[3] Rimski misal reformiran je za vrijeme pontifikata pape sv. Grgura Velikog (590.-604.), ali su njegove reforme bile vjerne predaji, odnosno Tradiciji. Njegovo djelo ostalo je gotovo nepromijenjeno sve do Drugog vatikanskog sabora.[4] Možemo dakle slobodno reći da se liturgijski obred, tj. vetus ordo, organski razvijao od apostolskih dana sve do dana današnjeg zahvaljujući Tradiciji. Očuvanje Tradicije, tj. Svete predaje,[5] bilo je uvijek od iznimnog značaja za katolike. Tradicija je čak važnija od Svetog pisma, jer nemojmo zaboraviti, Sveto pismo je kodificirano oslanjajući se baš na Tradiciju tek 382. godine. Stoga, kada ne bi bilo Tradicije, ne bi bilo ni vjere ni Svetog pisma.
Važnost Tradicije naročito se naglašava u Svetom pismu. Sv. Pavao piše Korinćanima: "Hvalim vas što me se u svemu sjećate i što držite predaje kako vam je predadoh" [lat. Laudo autem vos fratres quod omnia mei memores estis et sicut tradidi vobis praecepta mea tenetis](1 Kor 11,2). Solunjane također upućuje: "Braćo, budite postojani i držite predaje koje ste od nas primili, bilo usmeno, ili pismeno!" [lat. Itaque fratres state et tenete traditiones quas didicistis sive per sermonem sive per epistulam nostram] (2 Sol 2,15). Ne samo da upućuje već i naređuje: "Naređujemo vam, braćo, u ime našega Gospodina Isusa Krista da se klonite svakoga brata koji besposliči i ne slijedi predaju koju ste primili od nas" [Denuntiamus autem vobis fratres in nomine Domini nostri Iesu Christi ut subtrahatis vos ab omni fratre ambulante inordinate et non secundum traditionem quam acceperunt a nobis] (2 Sol 3,6). Dakle, prema riječi Božjoj katolici bi se trebali kloniti onoga koji ne drži do Tradicije. Prvi kršćani su čuvali Apostolsku predaju kao zjenicu svoga oka i radije su dali svoj život nego je zatajili. Za katolike je tradicionalna latinska Misa iznimno važan dio Tradicije.
Papa Benedikt XVI. je jasno ukazao na činjenicu da "ono što su raniji naraštaji smatrali svetim, ostaje sveto i veliko i za nas, i ne može se odjednom posve zabraniti ili čak smatrati štetnim".[6] Ostaje onda pitanje zašto Bergoglio ne podnosi ono što je katolicima sveto, zašto želi zatrti tradicionalnu liturgiju Crkve, svetu Misu svih vremena? Mnogi spekuliraju odgovor na ovo pitanje, misleći da je odgovor težak. A odgovor je vrlo lagan, i ako ćemo iskreno, očigledan. Bergoglio mrzi latinsku Misu iz jednostavnog razloga jer nije katolik, o čemu smo već podrobnije pisali. Tradicionalna latinska Misa je bastion katoličanstva – lex orandi, lex credendi, lex vivendi – kojeg treba razoriti. Tako misli svaki neprijatelj Crkve.
Bogohuljenje Duha Svetoga
Razmotrimo sada pojedinosti Bergoglijeve "Nade". Sa sociološkog stanovišta, kaže Bergoglio, "zanimljivo je razmotriti fenomen tradicionalizma, to ‘nazadnjaštvo’ koje se redovito vraća svako stoljeće, ovo pozivanje na navodno savršeno doba koje je svaki put drugo doba. S liturgijom na primjer. Sada je odlučeno da mogućnost slavljenja mise na latinskom jeziku, prema misalu prije Drugoga vatikanskog sabora, mora izričito odobriti Dikasterij za bogoštovlje, koji će to dopustiti samo u posebnim slučajevima. Iz razloga što je nezdravo da liturgija postane ideologija".[7] Znači, tradicionalna latinska Misa kojoj su nazočili gotovo svi sveci za njega predstavlja ideologiju. Ovo je suvišno komentirati. Kaže se: slika govori više od tisuću riječi. Pogledajte ovdje koja to misa predstavlja ideologiju.
Nejasno je otkuda njemu ideja da katolici ne razumiju što se zbiva na tradicionalnoj sv. Misi kojoj su stoljećima prisustvovali naši preci te koju su Bogu prinosili mnogi sveti pape kao što su npr. sv. Pio V, VI,… XII, biskupi sv. Bellarmin, sv. Franjo Saleški, bl. Alojzije Stepinac, svećenici kao što je sv. Padre Pio i mnogi drugi. Oni koji redovito odlaze na latinsku Misu vrlo dobro sve razumiju. Ne bi loše bilo da ih je barem pitao, nego donosi ovako paušalne tvrdnje, bez ikakvog uporišta. A osuda svećenika da pate od "razmetanja" je u najmanju ruku licemjerna kada se vrlo dobro zna da se latinske mise najvećim dijelom danas, zahvaljujući baš njemu, drže u barakama ili malim kapelicama.[9] Sveta majka Crkva i katolici su uvijek nastojali dati najbolje od sebe i sve najljepše koliko su u određenoj situaciji mogli, kada je u pitanju bogoslužje, ili Bergoglio misli da bi se svećenici za sv. Misu trebali oblačiti kao da idu na vašar. Oni koji su privrženi Rimskom obredu prema Bergogliju pate od "mentalne neuravnoteženosti" i "emocionalne devijacije". Ovo ne samo da vrijeđa katolike već spada u izrazito blasfemične izjave. Ako su katolici privrženi Rimskom obredu duševni bolesnici, onda su bolesnici i gotovo svi sveci Crkve, svećenici, biskupi, kardinali i svi pape barem od šestog stoljeća na ovamo (od kada imamo praktično isti obred). Ali nije to samo uvreda cijeloj Crkvi – Tijelu Kristovu – već i Bogu. Povrh toga to je bogohuljenje Duha Svetoga iz razloga što je sveta liturgija Crkve pun izražaj njezinog života, koji je animiran i podržavan Duhom Svetim.[10] Posljedično, ako smo bolesni mi, katolici, onda je bolestan i Duh Sveti.
Nova sekta
Malo dalje Bergoglio velebno razmišlja: "Naša je zadaća svakako razlučivati, razumjeti što današnjica traži od nas, ali u spoznaji da rigidnost nije kršćanska, jer niječe ovo kretanje Duha. Rigidnost je sektaška. Rigidnost je samoreferentna. Rigidnost je svakodnevna hereza. Ona Crkvu pogrešno smatra tvrđavom, dvorcem koji stoji visoko, koji distancirano i samovažno gleda na svijet i život, umjesto da živi u njoj."[11] Zanimljivo je da Bergoglio u svom pisanju često spominje nekog duha, ali rijetko Duha Svetoga.
Uistinu, dogma se može razvijati, ali samo u smislu sve boljeg razumijevanja osnovnog polazišta, ali nikada tako da preraste u svoju suprotnost. Vatikanski dokument "Interpretacija dogme" potvrđuje ovo pravilo: "Čak i u Novom zavjetu postoje dokazi da su postojale faze u dolasku do istine: ovi izrazi istine međusobno se jačaju, idu iz dubine u dubinu, ali nikada ne proturječe".[16] Isti dokument izričito tvrdi: "Razvoj [dogme] postaje korupcija kada je u suprotnosti s izvornom doktrinom ili ranijim razvojem. Istinski razvoj čuva i štiti razvoj i formulacije koje su postojale prije".[17]
Todos, todos, todos
Vrlo je znakovito da se Bergoglio protivi Tradiciji unutar Katoličke Crkve dok u isto vrijeme na sva usta hvali tradicije drugih religija. Tako je nedavno primio u posjet budiste iz Mongolije te ih pohvalio: "Oživljavanjem tradicionalnih duhovnih praksi i njihovim integriranjem u razvoj nacije, Mongolija je povratila svoje bogato vjersko nasljeđe".[18] Mogli bi tu nabrojiti barem još desetak pohvala očuvanju tradicija pripadnicima raznih sekta i religija, samo tradicionalni katolici pate od "mentalne neuravnoteženosti". Svi su drugi super zdravi, samo smo mi bolesni. Sve su tradicije predivne, samo je katolička Tradicija nazadna.
Bergoglio je najveći promotor sveopće inkluzivnosti, poznat je njegov slogan: todos, todos, todos (na španj. svi, svi, svi) – svi su dobro došli osim stvarnih katolika. Sodomisti, transvestiti, budisti, protestanti, muslimani, hindusi, svi su super, samo su katolici "retrogradni". U svojoj "Nadi" opetovano izlazi s tezom: "Bog Otac ih [sodomiste] voli istom bezuvjetnom ljubavlju, voli ih takve kakvi jesu. On ih prati na isti način kao i sve nas, budući da je blizu, milosrdan i nježan" .[19] Da Bog voli sodomiste takve kakvi jesu podrazumijeva prihvaćanje i odobravanje grijeha sodomije, što naravno nema nikakve veze s katoličkom vjerom. Bergoglio kao i obično namjerno (ili slučajno) ne razlikuje one koji pate od istospolne privlačnosti od onih koji promoviraju sodomiju te tako tvrdi da se u više od šezdeset država svijeta istospolci tretiraju kao zločinci, a u nekima se čak osuđuju i na smrt. To naravno nije istina jer se nikomu ne sudi samo zbog toga što osjeća privlačnost prema istom spolu. Međutim, javno promoviranje i upražnjavanje sodomije jest uistinu tretirano kao kazneno djelo u nekim državama, i to s pravom. Tako se Bergoglio zgražava jer tobože istospolnost "nije zločin, to je ljudska činjenica te Crkva i kršćani ne mogu ostati indiferentni pred ovom zločinačkom nepravdom, niti smiju malodušno reagirati".[20] Ako ćemo o ljudskim činjenicama onda tu spadaju i ubojstvo, pedofilija, silovanja, bludništvo, krađa, itd. Zar pedofilima, bludnicima, silovateljima i sličnima trebamo reći da ih Bog voli takve kakvi jesu jer se radi samo o ljudskoj činjenici? Zašto je tako teško reći toliko jednostavnu istinu vjere: istospolna privlačnost je duševni poremećaj, sam osjećaj privlačnosti prema istom spolu nije grijeh, ali istospolni čin je teški grijeh. A javno promoviranje sodomije je i zločin jer razara cijelo društvo i uništava opće dobro. Naravno, to je teško reći onome tko u to ne vjeruje.
Zaključak
U svojoj autobiografiji Bergoglio spominje siromahe gotovo na svakoj stranici, što je samo po sebi pohvalno. No, ako netko pomaže siromaha to ga još ne čini katolikom. I ateisti pomažu siromahe. Cijelo štivo se svodi, uz prepričavanje kojekakvih dogodovština, na pomoć siromasima, zaustavljanju rata i stvaranju "raja" na zemlji. Bergoglijeva nada je utopistička nada bazirana na marksizmu (proleteri svih zemalja ujedinite se), sveopćem bratstvu (masonskom načelu) i teologiji oslobođenja (herezi)[21]). To nije kršćanska nada, Isus nije došao donijeti raj na zemlju: "Nemojte misliti da sam došao donijeti mir na zemlju. Nisam došao donijeti mir, nego mač". (Mt 10,34). Bergoglijeva "Nada" je nada bez vjere, a nada bez vjere nije kršćanska nada. To nije naša nada. "Teološka krepost nade može postojati bez ljubavi, ali ne i bez vjere".[22] Bez prave vjere ona prestaje biti kršćanska nada jer kršćanska nada je teološka krepost koja nas podsjeća na naš konačni cilj, zajedništvo s Bogom u vječnosti. A za to je potrebna katolička vjera, jer izvan Crkve nema spasenja (extra Ecclesiam catholicam nulla salus). "Ufanje (nada) je bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga" (KKC 1817). Dakle, naša nada se zasniva na obećanju Krista i milosti Duha Svetoga, koji Crkvu već dva milenija vodi u Istini, a ne na "kretanju duha" svijeta, kojemu se Bergoglio klanja.
Ivan Poljaković
Slika: Naslovnica knjige "Hope".[1] Pope Francis, Hope, The Autobiography. New York: Penguin Random House LLC, 2025.
MISLITI GLAVOM A NE SLIJEDITI KRDO
23.3.2025.
Većina ljudi prati masu bez razmišljanja, te se pokoravaju naredbama, kao ovce.
Umjesto da stanemo i kažemo vlastita uvjerenja, često se odlučimo uklopiti i ne talasati previše. To vrijedi na svim poljima. Udruživanje sa mnoštvom nam omogućava da lakše prođemo sve probleme bez razmišljanja, čak i ako to znači odricanja od vlastite moći, prava i dostojanstva u tom procesu.
U strahu od izolacije, ne postavljamo pitanja i ne izazivamo autoritet, čak i kad oni rade stvari koje su moralno i etički pogrešne.
Psiholog Stanley Milgram sa Sveučilišta Yale predstavio je tu tužnu stvarnost ljudskog ponašanja u eksperimentu društvene usklađenosti koji je pokazao kako će obični ljudi mučiti druge pod društvenim pritiscima.
Milgram se pitao zašto su nacisti bili tako lako podložni naredbama i provodili mučenja te ubijali nevine ljude. Njegov eksperiment nam je dao pogled u prirodu ljudske psihologije. Eksperiment koji je prikazan u Milgramovoj knjizi ''Poslušnost autoritetu: Eksperimentalni pogled'' iz 1974. godine, pokazuje da kada su ljudi pod utjecajem autoriteta, tada ih se lako prisiljavalo da više puta ozlijede druge ljude. U eksperimentu je Milgram zatražio dobrovoljce da elektrošokovoma povrijede stranca. Volonteri nisu znali da će šokirani stranci biti zapravo glumci koji se pretvaraju da su povrijeđeni. Čak i nakon što su vidjeli bol kod druge osobe, dobrovoljci bi ih nastavili elektrošokirati kad bi im naredila autoritarna osoba u laboratorijskom kaputu. I onda kada su žrtve odglumile srčane napade, samo mali postotak volontera se odlučio suprotstaviti naredbama autoriteta. Većina je nastavila mučiti svoje žrtve. Prema Dylanu Charlesu za Waking Times, ''Predloženi zaključak jest da ljudi nisu sposobni sami misliti kad dobiju podređenu ulogu u nekoj autoritarnoj hijerarhiji... ''
Danomice gledamo kako se Europa nakrcavala (ali i dalje nakrcava) onima koji ubijaju kršćane te u svojoj zemlji to slave, a sada po EU gaze automobilima i bodu noževima. Teroristička skupina Hayat Tahrir al-Sham pobila je nekoliko tisuća sirijskih kršćana, a u crkvi u Kongu pronađena su obezglavljena tijela sedamdesetorice kršćana. Europu se ciljano nakrcava takvim ljudima, nema drugog zaključka. A tko to čini? Pa dovoljno je bilo vidjeti skandalozno otvaranje Olimpijskih igara u Parizu s serijom demonskih izrugivanja kršćanstva i Isusa Krista - svi uzvanici su šutjeli kao ovce. Sportaš koji se prekrižio prije nastupa je suspendiran. Osim zločina nad kršćanima u svijetu, u Europi se na perfidan i zao način zatire svaki trag kršćanstva. Oni se više ni ne skrivaju, sve je već poznato, samo mediji o tome ne smiju pisati a ljudi – radije šute, poput ovaca.
Ako ne budemo oprezni u obrani svojih vjerskih i tradicionalnih vrijednosti, mogli bismo se začas vratiti u vrijeme kada se u bilježnice zapisivalo tko ide u crkvu, slavi Božić, pjeva duhovne pjesme... I danas je, kao i u vrijeme prve Crkve, kršćanstvo najprogonjenija vjera.
16.3.2025.Uzroci duhovne krize uzrokovani su virusom razularenog i bogohulnog antropocentrizma koji pokušava izgraditi svijet bez Boga, a posebno bez Isusa Krista. Stoga moramo sve obnoviti u Kristu. Kršćanska svijest bazirana na starom katolicizmu lijek je za bolest suvremenog društva. Infiltracija homoseksualnih predatora u crkvenu hijerarhiju radikalno doprinosi urušavanju kršćanskog morala među mnogim svećenicima i prelatima. Džender ideologija iznutra razorava mjesnu crkvu. Dženderisti su spremni eliminirati sve koji odbiju pasti na koljena pred rodnom ideologijom. Prijete zatvorima i kaznama.
U duhovnoj oporuci pape Benedikta XVI. piše: ''Stojte čvrsto u vjeri! Ne dajte se zbuniti!''. Očito je Papi bilo jasno da se njegova doktrina hermeneutike kontinuiteta, kojom je nastojao zaštiti jedinstvo Crkve, ne samo dovodi u pitanje, već posljednjih godina i sve više krši.
Živimo u vremenu ''kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati.'' (2 Tim 4,3-4) Znači li to da mi trebamo ostati po strani i samo promatrati? Nipošto! Jer Bog nam po sv. Pavlu govori: ''Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno!'' (2 Tim 4,1-2)
Modernisti (heretici) misle da mogu mijenjati nauk Crkve prema svojim željama, kao da je Crkva ljudska, a ne Božanska institucija. No, sv. Pavao nas upozorava na takvu pogibeljnu ideju i jasno govori što će se dogoditi onima koji šire takve namisli: ''Čudim se kako ste se tako brzo okrenuli od Boga i povjerovali u neko evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće izmijeniti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! '' (Gal 1,6-10) Anatemizacija sv. Pavla pogađa sve koji evanđelje Kristovo prilagođuju bizarnoj (ne)kulturi ovoga svijeta.
Zabluda je da čovjek može mijenjati nauk Crkve kojeg je ustanovio Bog, Isus Krist. Istinska sloboda je u istini koju Crkva prenosi s pokoljenja na pokoljenje već dva tisućljeća.
Zabluda je i da u ime komfora i tzv. demokracije više ne bismo trebali pozivati ljude na obraćenje. Istina koja ne stoji ništa, nije istina. Pojedine modernističke manifestacije podrivaju pravu vjeru koju smo primili od otaca.
U Kristu stvarno prisutnome u Crkvi, osobito u euharistiji, vidimo Spasitelja koji nudi blagoslov spasenja. Stoga se Crkva kroz svu svoju povijest oslanjala na tu vjeru i iz nje, osobito u trenutcima iskušenja, crpila snagu i nadu. Ovu istinu vjere je danas osobito važno naglašavati jer sve više ''katolika'' odbacuje tu istinu. Prema istraživanju ''Pew Research'' centra u SAD-u čak 69 % katolika ne vjeruje u stvarnu prisutnost.
Modernizam je sinteza svih hereza, a infiltracija masona i modernista u Crkvu dovela je do pogubnih posljedica uslijed mlakog vođenja Crkve nakon Drugoga vatikanskog sabora. Modernisti su lukavo i ustrajno desetljećima podrivali nauk Crkve te tako doveli u situaciju u kojoj je unutar rimokatolicizma raskol već aktualan. Situacija u Crkvi je dramatična i vjernici trebaju dobro razmisliti na koju stranu će ići. Isus nam je obećao da njegovu Crkvu vrata pakla neće nadvladati, ali to se odnosilo na Crkvu koja ostaje vjerna njegovu naukuo.
Danas živimo u vremenu najveće krize vjere i otpada od vjere te je presudno važno ostati vjeran Kristu u jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi koja je na žalost sve nevidljivija i u najvećoj Crkvi. Bjelodani se raskol vidi po tome što je blagoslov istospolnih nezamisliv u Africi a objeručke prihvaćen u Njemačkoj. Time se nedvojbeno očituje samo formalno jedinstvo te Crkve dok suštinski imamo dvije crkve po dvije različite prakse (Mk 3,24). Kada naš Gospodin govori o Crkvi koju ni vrata paklena neće nadvladati, tada on misli na Crkvu koja ostaje na njegovu nauku (Iv 4, 23-24) a ne na onu (one) koje više ne naviještaju njegov nauk. Naime, Krist Petra (ovdje nećemo ulaziti u pitanje legende o Petrovom boravku u Rimu, bez ikakve potvrde toga u Svetom pismu) proglašava stijenom nakon što je Petar izrazio vjeroispovijest da je on – Isus – Pomazanik (Mt 16, 16) i odmah potom Isus Petra naziva Sotonom jer mu nije bilo na pameti što je Božje nego što je ljudsko (Mt 16, 23). – srećom da mu Petar tada nije rekao da govori ex cathedra mada je to učinio njegov ''nasljednik'' čitavih 1870 godina kasnije. Prema tome, Božja naklonost Crkvi ovisi o našoj vjeri i dosljednosti nauka, jer bljutava sol ne služi ničemu. Vidjeli smo dok je Gospodin bio na zemlji kako je obračunao s institucijom koja se iznevjerila: prodavačima je izokrenuo stolove (Mt 2, 13-22) a jedinstvenom hramu navijestio nestanak, što se i ostvarilo. (Mt 22, 24) Kad su se starozavjetne institucije iznevjerile Bogu vrata Paklena su ih nadvladala: ''Znam tvoju nevolju i siromaštvo – ali ti si bogat! – i pogrde od onih koji se nazivaju Židovima, a nisu, nego su sinagoga Sotonina.'' (Otk 2, 9) Dapače, ta su vrata Paklena kroz onodobnu starozavjetnu instituciju i ubila Isusa.
Bog gradi svoju Crkvu po vjernima, ali gradi i Đavao svoju ''crkvu'' (protucrkvu) po lažnim pastirima, apostolima, propovjednicima-prorocima i osobito po posebnoj kategoriji grešnika i po sebi najopasnijoj, a to su šutljivci. Šutljivci čak i vide sve veću stranputicu Crkve ali ne čine otpor da ne izgube položaje pa čekaju da se stvari nekako same isprave. Ali stvari se neće same ispraviti nego oni sami bivaju suučesnici stvaranja protucrkve. Šutljivci su među najvećim Judama i izdajnicima Crkve Kristove, osobito među prelatima.
Obilježja protucrkve su: u njoj vlada čovjek a ne Bog tj. antropologija u religijskom ruhu umjesto teologije a kultura se pretvara u antikulturu tj. potpuno bezvrijednu nekulturu; promovira se nebiblijsko učenje; spajanje religije i politike; ekumenizam koji nije biblijski utemeljen; manifestacije ''duha'' militantnog duginog liberalizma suprotnog objavljenoj Riječi, koji čovjeka ponižava i izruguje po transhumanizmu kao obliku okultizma.
Svatko se može nazivati kako hoće i smatrati se čime hoće, ali ako je nauk u suprotnosti s Kristovim to onda više nije Kristov nauk. Sotona ima sve manje vremena i nastoji napraviti što veću ranu na Crkvi kao Tijelu Kristovu. Sve je manje onih svećenika i vjernika koji su ostali sposobni zaista misliti svojom glavom i donositi ispravne prosudbe.
Nestao je univerzalni katolicizam, pao je s Franjom, on ga je dotukao, a idući će biti još gori, to je izvan svake sumnje. Sada preostaje spasiti što se spasiti da, odnosno da Crkva u raznim narodima djeluje kao narodna autokefalna Crkva te se udružuje u crkvene saveze (interkomunije) pravovjerja pri čemu vezivno tkivo ostaje bazično pravovjerje. Ili - što bi bilo idealno - da se dogodi velika reforma unutar rimskog katolicizma te se povrati na izvorne postavke u najbitnijim stvarima, da se vrate svojim korIjenima. Ali koliko je to moguće nakon ovoliko poodmakle pastoralne degradacije koja već piše svoju novu iskrivljenu ''tradiciju''.
LAPIDES CLAMABUNT
9.3.2025.
Iz pera bivšeg rimokatoličkog nadbiskupa - a sada katoličkog nadbiskupa - čija su stajališta vrlo bliska našima:
LAPIDES CLAMABUNT
Mons. Viganò: ''Treba spriječiti bergogliansku deep state da i slijedeći pontiff bude njihov''
Dico vobis, quia si hi tacuerint, lapides clamabunt.Kažem vam, ako bi ovi šutjeli, kamenje će vikati.Lk 19,40
Vatikan i Bergoglian deep church u panici i da će učiniti sve da pripreme konsenzus kardinala oko imena nekoga tko će nastaviti Bergogliansku revoluciju. Ima onih kojima je u svakom slučaju u interesu zakopati vlastite zločine – zajedno s onima Bergoglia – dok se u Sjedinjenim Državama vodi frontalni sukob Biskupske konferencije SAD-a protiv Trumpove administracije, nakon što je skandal oko sredstava Agencije za međunarodni razvoj (USAID) iznio na vidjelo suučesništvo Katoličke crkve u unosnom poslu imigracije.
Treba spriječiti progresivnu hijerarhiju da Bergogliov nasljednik bude jedan njihov, odnosno drugi uzurpator na Petrovom prijestolju koji će biti nasljednik i nastavljač prethodnog. Stoga prije nego što bude zakucan posljednji čavao u Bergogliov lijes, bitno je i hitno da se rasvijetli uzurpacija koju je počinio i okupacija Katoličke crkve od strane korumpirane i izdajničke hijerarhije, čiji je jedini cilj uništiti je iznutra.
Manevri Saint Gallen mafije u tandemu s ultraprogresivnom ljevicom; nekažnjeni zločini Theodorea McCarricka; McCarrickova uloga unutar demokratskih administracija; utjecaj koji je McCarrick imao u dobivanju biskupskih imenovanja za svoje “nasljednike” – koji su svi homoseksualci i korumpirani – određene da popune ključne položaje u SAD-u i Vatikanu; McCarrickov rad kao Bergogliova veza s kineskim komunističkim režimom kako bi se dobio potpisivanje Tajnog sporazuma sa Svetom Stolicom; uloga isusovaca u promicanju globalističke agende; Bergogliovo skandalozno kontinuirano zataškavanje ozloglašenih zlostavljača i perverznjaka; zataškavanje dosjea o vatikanskoj korupcijskoj mreži, koji je papa emeritus Benedikt XVI. predao Bergogliu u travnju 2013. i o kojem još uvijek nije bilo nikakvih nastavaka; Bergogliova uloga u zločinu počinjenom protiv čovječanstva s “pandemijom Covida” i nametanjem cjepiva; cinično iskorištavanje ilegalnih imigranata kako bi se uništilo društveno tkivo Zapada: sve to i više potvrđuje da Bergoglian crkva nije samo suučesnik u subverzivnom planu Svjetskog ekonomskog foruma, već i vodeći protagonist. Vjernici imaju pravo znati punu istinu o svim ovim događajima.
Nakon godina laži, prikrivanja i šutnje, potrebno je priznati prijevaru Jorgea Maria Bergoglia i izvesti ga pred sud, vraćajući onu istinu i pravdu koju zahtijevaju žrtve njegovih odmazdi, njegovih zastrašujućih djela i njegova sudjelovanja u zločinima njegovih poticatelja i njegovih štićenika. Potrebne su istrage o njegovom prošlom životu, o zločinima koje je počinio u Argentini (zbog kojih se nikada nije vratio kao “papa” u svoju domovinu) i o mračnim događajima koji tvrde da je Jorge Mario Bergoglio osobno odgovoran za seksualno zlostavljanje mladih isusovaca dok je bio učitelj novaka u Argentini. Mora se razjasniti je li Tomas Ricardo Arizaga (poznat kao Tomasito), koji je preminuo 20. srpnja 2014. u dobi od 11 godina, a zatim kremiran i pokopan 2019. godine na Teutonskom groblju u Vatikanu nakon što su mu izvadili zube, doista … (više u izvorniku), kako se predugo šuškalo i na što nas navodi više elemenata.
Međunarodni zločinački savez ujedinio je subverzivne snage kako bi eliminirao Benedikta XVI., prisilivši ga na ostavku i zamijenivši ga izaslanikom globalizma. Sam kardinal Godfried Danneels je to priznao, misleći na mafiju Saint Gallena; McCarrick je to ponovio govoreći na Sveučilištu Villanova 11. listopada 2013.; predsjednik i osnivač Voices of Progress – grupe za pritisak koja se bavi klimatskim promjenama, migracijama i drugim problemima – bio je taj koji je to planirao, razgovarajući o temi s Johnom Podestom (predsjedavajući kampanje Hillary Clinton), u e-porukama koje je objavio Wikileaks.
“Katoličko proljeće” iskoristilo je Jorgea Maria Bergoglia, korumpiranog i manevarskog lika, prijevarno nametnutog Katoličkoj crkvi kao “papu”. Molimo vlasti Sjedinjenih Američkih Država i Argentine da dostave dokumente i dokaze o ovim činjenicama. To će dokazati da Jorge Mario Bergoglio nikada nije bio papa Katoličke crkve: svi njegovi akti upravljanja i učenja su ništavni i nevažeći, a sva njegova imenovanja su ništavna i nevažeća, uključujući i ona od kardinala koji će izabrati njegova nasljednika.
Sada je vrijeme da se hrabro suočimo s istinom, kako bi oslobođenje Katoličke Crkve od prevratnika koji su je predugo okupirali da bi je uništili bilo radikalno i autentično oslobođenje, te kako bi suučesnici prijevare – koji su još uvijek u Vatikanu i preživjeti će Bergoglia – bili otkriveni i izvedeni pred sud, prije nego što njihova kriminalna akcija uništi dokaze o zločinima koje su počinili.
+ Carlo Maria Viganò
zbog pravovjerja ekskomunicirani rimokatolički nadbiskup i bivši apostolski nuncij u Americihttps://www.youtube.com/watch?v=k5AEPbKfxRY
''I nikakvo čudo! Ta sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla.'' (2 Kor 11, 14)
CASTA MERETRIX
2.3.2025.
Prenosimo iz rimokatoličkog pera:
Casta Meretrix (čedna bludnica): O pedofilskim i homoseksualnim biskupima i svećenicima unutar katoličke Crkve
O pedofiliji unutar Crkve
Crkva je tijelo Kristovo i stoga tijelo kao takvo ima svoja stanja, zdravo i bolesno. Danas se zaista nalazimo u bolesnim, mračnim vremenima Crkve. Crkva je danas postala krajnje izobličena bludnica, a možda i gore od toga. Golemi sumrak Crkve, sumrak vjere, sumrak vjere u Boga Isusa Krista. I treba odmah reći, ne to nije kao i sve druge povijesne krize, ne, to jednostavno nije kriza, to je mrak, mrak Crkve, povlačenje Boga gdje jednostavno moramo zaplakati nad tim duhovnim razvalinama, promatrajući bespomoćne i izgubljene svećenike i biskupe kako udaraju Crkvu, kako kao grabežljivi, pohotni vukovi proždiru svoje vjernike i one najmanje – samu djecu. Credo unam, sanctam, catholicam et apostolicam Ecclesiam. Crkva je sveta: »Crkva je već na zemlji urešena znacima prave, iako nesavršene svetosti.« (LG 48; usp. KKC 825), naučava Drugi vatikanski sabor. Ne smije se gubiti iz vida neporočnost i svetost Crkve. Ali, u isto vrijeme, mora se priznati tamna strana stvarnosti. Da, postoji grijeh u Crkvi. Crkva najprije mora u svojim članovima postići potpunu svetost. »Ali mnogo bi se već dobilo ako bi kršćani učili uvijek iznova spoznavati cijenu kojom je kupljena svetost Crkve«, kaže Hans Urs von Balthasar u svojem eseju »Casta Meretrix«. Pomalo čudan naziv »čedna bludnica« dolazi od crkvenih otaca i opisuje »svetu Crkvu sačinjenu od grješnika«, jer Crkva je sveta, čak i ako u njenoj sredini ima grješnika: »Dok Krist, ‘svet, nevin, neporočan’, nije poznavao grijeha, došao je samo da zadovolji za grijehe naroda, Crkva – koja u svojem krilu obuhvaća grješnike, u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja – neprestano provodi pokoru i obnovu.« (LG 8; usp. UR 3;6; usp. KKC 827) i u srednjem vijeku javljaju se patrističke slike grješnosti Crkve. Balthasar imenuje dva primjera s prijelaza iz visokoga u kasni srednji vijek. Prvo, prikaz Dantea, koji vidi samu babilonsku bludnicu kako sjedi u crkvenim kolima umjesto Beatrice i udvara se divu (kralju Francuske). Kod Williama of Auvergne, velikoga teologa i pariškoga biskupa, nalazimo ove ozbiljne riječi: »Danas crkvena kola više ne voze naprijed, nego natrag, jer konji trče unatrag i vuku je unatrag. […] Tko takvu strašnu izopačenost ne bi nazvao i zamislio radije Babilonom nego Kristovom Crkvom, tko ju ne bi radije nazvao pustinjom nego gradom Božjim? [...] Zbog ove užasne sramote odbačenika i putenih ljudi, koji preplavljuju Crkvu u tolikom broju da su oni drugi u njoj kao pljevom prekriveni i nevidljivi, heretici nazivaju Crkvu bludnicom i Babilonom. Iako su s pravom mogli tako osjećati i govoriti s obzirom na odbačene i puke nominalne kršćane, ti se sramotni nazivi nisu odnosili na sve kršćane. Više to nije zaručnica, nego strašno izobličeno i divlje čudovište... i jasno je da se u takvom stanju za nju ne može reći: ‘Posve si lijepa i neokaljana.’« No, krenimo od samoga početka, same nakane i motiva formacije budućih svećenika i biskupa. Da.. tužno i smiješno je gledati pojedine bogoslove tijekom
studija teologije. Uvijek postoji onaj dio njih koji dolazi studirati teologiju ne zato što ih ona zanima, naprotiv, ona ih uopće ne zanima, oni su tu samo kako bi se mogli zarediti. To su, nažalost, mlakonje i lijenčine koje svojom mlakošću i lijenošću ne mogu ništa ili neće moći ništa učiniti ni za Boga, ni za bližnje. Oni su najvjerojatnije bili nesposobni u svijetu pa se dolaze zarediti kako bi se mogli skrasiti u Crkvi, da bi dobili ono što u svijetu (čast, moć, novac) nisu mogli, zbog svoje nesposobnosti i lijenosti, postići. Jasno nam je da u startu ne postoji čista nakana za svećeništvo.
Prevagu tu nema žrtva, poslušnost, ljubav, compassio, dijeljenje sudbine naroda, nego su zapravo nakane sasvim drugačije – vlast, čast, ugoda, novac (mamon), traženje vlastite slave, potiskivanje iskrivljene seksualnosti itd. To je posebno vidljivo kod svećeničke i biskupske službe, kako su se fino zaodjenuli u licemjerstvo i sjaj ovoga svijeta: najgori licemjeri u Crkvi su biskupi i svećenici, oni koji bi ju trebali istinski voditi upravo oni njezinu svetu halju kidaju najjače i najogavnije. Kristove su sluge, a služe Antikristu. Ponašaju se kao dvorske lude, način odijevanja im je glumački, sve pršti od luksuza i prijetvornog nastupa, izgled biskupskih i župnih kuća, skupocjeni automobili, satovi, luksuzan namještaj, slike, pa i lcjelokupno ponašanje koje dolikuje obijesnim bogatašima. Posvuda zlato na remenima, sedlima, firangama, mamuzama, više blješte njihove mamuze negoli crkveni oltari. Posvuda prežderavanje i opijanje (ma pogledajte samo naše biskupe, remenje samo što im neprsne, je li vam izgledaju kao da poste i mole?), tijesci se prelijevaju, spremišta su im prepuna, kao i bankovni računi, kese s novcem skoro da puknu, jer za to jedino i mare. Svi redom zagrnuti u fina, markirana, napirlitana odijela, kaubojskog i boemskog stava naravno, ulickane cipele (mokasinke osobito ne podnosim kod svećenika, jer su izričaj feminiziranoga muškarca posvećena
uživanju, raskoši), skupocjeni automobili, korištenje ovih ili onih privilegija, i to tobože sve radi Boga! Svojom nam odjećom daju do znanja da su gotovo bogovi, a zapravo su bijeda nad bijedama! Takvim licemjerima nije stalo ni do Boga ni do vjernika, nego isključivo do njih samih, služe Antikristu i iznutra guraju Crkvu (sa svojim lobijima), a time i svoje vjernike, u propast. Moram iskreno reći, kad bi morao birati između mrzitelja Crkve, koji bi htjeli Crkvu uništiti i koji je uništavaju, i onih koji koriste Crkvu za svoj prljavi dobitak, radije bih odabrao one prve. Makar se tim sjajem željelo nekako zaštititi biskupsku i svećeničku službu, dati joj određeno poštovanje, važnost, i značaj od njih se time napravila jedna inverzija i perverzija božanstva, nedodirljivosti, uzvišenosti, i udaljenosti od nas običnih smrtnika. Time se od Crkve radi jedna puritanska, elitistička zajednica, zavladao je nažalost jedan sakramentalni objektivizam i esteticizam. Banalno rečeno, primjerice za vrijeme korona virusa, svi smo gledali kako jedan dotični biskup lupeta baš čiste gluposti, ali na kraju svi ipak kažu: da, ali on je biskup i ima pravo. Ti nisi biskup, pa zato nemaš pravo. Ili pak: pa taj župnik je jedan velika neznalica, čini grozne stvari, zlostavlja vjernike, loše govori o ljudima, ali ipak, on je svećenik! Nažalost, to je problem, psihopatologija nas katolika! Mi smo katolici olako prelazili i još uvijek olako prelazimo preko notornih, velikih grijeha, velikih hereza, pogrješaka i skandala biskupa i svećenika zbog toga pogrješnog, ekstremnog sakramentalnog objektivizma, diviniziranja svećenika i biskupa.
Najnoviji pedofilski skandali to su pokazali. Zvuči nevjerojatno, ali teološki postaje sada sasvim shvatljivo, da su mnoge žrtve tih i drugih skandala prije počele sumnjati u sebe (nevjerojatno!!!) nego li u biskupe i svećenike: Jer ipak je on biskup, ipak je on svećenik, ne može on biti u krivu, nego sam možda/sigurno ja u krivu. A i kad su žrtve dolazile biskupima i svećenicima, a to je tako tužno da mi srce puca, mogli su iz njihovih lica samo vidjeti prijezir, smijuljenje, sumnjičenje. Ipak sam ja biskup, ipak sam ja svećenik, moja je zadnja! Zato treba već jednom prekinuti s takvim stavom. No, da me netko krivo ne shvati, poštovanje prema biskupima i svećenicima i dalje treba ostati, jer valjanost
svetoga reda biskupa i svećenika ne ovisi o njihovoj svetosti, ali o tome ovisi njihova plodnost. Poštovanje da, ali podnošenje velikih grijeha, velikih gluposti, hereza, skandala, velikih bedastoća biskupa i svećenika, e to ne! Treba odlučno ustati protiv biskupa i svećenika heretičara, ustati protiv njihovih skandala, bedastoća treba ustati
svaki put kad i gdje oni lažu, varaju, gdje pokazuju svoju moć, gdje u konačnici proždiru svoje vjernike. Jednom riječju, poštovanje prema biskupima i svećenicima ne smije u vjernicima ugroziti i poništiti daleko veće poštovanje koje moraju imati prema Isusu Kristu, prema istini, prema Crkvi. Ne smije se više dogoditi da tako poštujemo biskupe i svećenike, a da pritom svojom šutnjom, nedjelovanjem, dopuštamo da tim našim poštovanjem bude razapet i Krist, i Istina i Crkva, pa i sama žrtva nasilja. Prošlo je vrijeme ili je krajnje vrijeme da tome dođe kraj kada su se svećenici i biskupi skrivali iza ovozemaljske moći, iza objektivizma svoje službe. Sada vidimo kamo nas je to dovelo. E da, sada se treba tako gol, potpuno gol, bez sjaja i pompe predstaviti svojim vjernicima. Tako gol, isprazan, neobrazovan, perverzan, stati pred svoje vjernike, bez oklopa, sjaja, moći, službe unutar koje su svećenici i biskupi mogli činiti ono što su htjeli. Čitav taj lažni sjaj ovoga svijeta treba sada Crkva odlučno odbaciti i ne okretati se za njim, te ponizno prihvatiti sve ono što je u skladu sa Svetim Pismom i istinskom Tradicijom Katoličke crkve. No, već ih čujem, da, oni se ne slažu sa time, sa tom istinom, jer istina je redarguens, ona je gruba, potresna, izaziva nemir, mržnju onih koji se sada pronalaze u ovome o čemu govorim. I umjesto da se svi biskupi i svećenici pospu pepelom, obuku u kostrijet, da započnu jecati, plakati, naricati, i da započnu vrijeme posta, askeze i molitve, oni i dalje ustraju u starom načinu života, sjaj, moć, i time zabijaju glavu u pijesak i kao da još i više ustraju u svemu tome čega se valja odreći. Kako žalosno! Ostaju
nesposobni za bilo kakvo obraćenje. Ludost! Ne mogu vjerovati! Možda ovo zvuči ekstremno, ali jedino tako se istinski nasljeduje Isusa Krista, koji nas je ljubio ekstremno, do kraja. S druge pak strane, nasuprot svećenika i biskupa pedofila postoje i oni savršeni svećenici, svećenici bez greške, koji su se zaista usavršili, koji ne traže ni čast ni ugodu, nemaju problema sa bludnošću, iskrivljenom i perverznom seksualnošću, koji žive besprijekorno, no, time postaju toliko oholi, umišljeni da u njihovoj prisutnosti više ne osjećaš Boga, nego jedino njih same, njihovu savršenost. Ti su pak postali toliko savršeni da više nemaju potrebu za Bogom, krajnje su neosjetljivi i za Boga i za svoje bližnje! Tako se događa da mnogi posvećuju vrijeme onim sporednim stvarima, negoli onim daleko važnijim, a to je pitanje spasenja duše. Jer gubitak duša daleko je pogubniji od gubitka funkcija, imovine i ostalih stvari. Zato s pravom možemo ustvrditi da mnogim svećenicima i biskupima uopće nije stalo do duša vjernika i do župa, nego im je jedino stalo do toga da zadovolje svoje potrebe, svoju taštinu, a ne spasenje vjernika. Ili što je još pogubnije, kad se u Crkvi osnivaju nove funkcije, izmišljaju bespotrebne službe, službe časti, samo kako se ne i neki svećenici i biskupi osjećali kojim slučajem nezadovoljnima i zbog toga nesretnima. Tako nastaju mnogobrojne umjetne službe koje nemaju veze sa stvarnošću Crkve, sa spasenjem duša, nego isključivo služe zadovoljavanju taštine određenih svećenika i biskupa. I onda se čudimo zašto se u određenim župama događaju skandali, zašto se određene župe raspadaju kao kula od karata, a to nas uopće ne treba čuditi, sa sporednim funkcijama svećenici su na župama postali devastatori koji su sustavno devastirali i razvalili određene župe.
I od te popustljivosti dolazimo do jedne, danas najpogubnije popustljivosti. Naime, ako biskup, kako smo to nedavno mogli vidjeti na press konferenciji za medije, kako jedan biskup pokazuje razumijevanje za neke nečasne svećenike. Ne će li to onda navoditi i druge da isto tako griješe? Kada olako opraštamo, zlonamjerno dajemo opravdanje određenim činima i postupcima. Jer da je bilo drugačije Crkva se ne bi urušila u pedofilske skandale. One parole, sve je dopušteno, čovjek je dobar, sve će biti dobro, Bog ne kažnjava sve je to plod bezbožne, heretičke Crkve danas. Moram priznati da se Bog ozbiljno našalio s današnjom Crkvom. Baš je humoristički, ali i bolno gledati kako su nam prije nekoliko godina usta bila puna milosrđa, a sada odjednom usta su nam puna kazni! Biskupi kojima su usta bila puna i prepuna milosrđa odjedanput tog milosrđa više nema, ostale su samo kazne u ustima, odnosno kako se to sada veli nulta tolerancija! Vrlo zanimljivo, vrlo zanimljiv Božji zahvat u Crkvi, njegov humor s današnjom Crkvom. Dakako, svećenici i biskupi pedofili trebaju biti kažnjeni, to nije i ne smije biti upitno. Ali pitam se gdje je sad govor o milosrđu? Čini se da imamo milosrđe spram grijeha ovoga svijeta, ali nemamo milosrđe spram grješnih, pedofilskih svećenika i biskupa. Nažalost, moram reći kako mi ta današnja težnja samo dokazuje kako današnji kršćanski govor o milosrđu može biti jedna obična jeftina farsa (da se svidimo ljudima ovoga svijeta). Jer sada, gdje treba pokazati pravo milosrđe (pedofilski svećenici i biskupi) tamo nema milosrđa, nego samo kazna i odbacivanje. Pitam se, kako to da je Crkva odjednom postala nemilosrdna?! Gdje je nestao govor o milosrđu? Zašto se tim istim svećenicima I biskupima ne pruži ruka spasenja kao što se to činilo u prvoj Crkvi sa istim grešnicima, ubojicama! Sada nam je svima jasno da je govor o milosrđu zapravo jedna obična neozbiljna farsa, jer tamo gdje trebamo kažnjavati, mi se pozivamo na milosrđe, a tamo gdje trebamo biti milosrdni, tamo smo krajnje nemilosrdni, nulta tolerancija. Nažalost, to je dokaz koliko je duh ovoga svijeta duboko prodro u sve pore današnje Crkve. Pa onda kada vidimo njihovo pojavljivanje u medijima, gdje svi redom postaju medijski svećenici i biskupi. Uvijek traže i dobivaju potporu medija. Kao leptiri se lijepe na svjetlost medijskih reflektora i kamera, koji svojim medijskim nastupima bivaju poput leptira sprženi, odnosno potpuno irelevantni i nevjerodostojni jer se žele svidjeti svijetu, odnosno, točno onako neiskreno izlaze sa informacijama, pažljivo pletu rečenice kako bi mazili uši sekularnim medijima, kako bi im se dopali, kako bi dobili večernjakove ruže… Ali, znamo da je istina potpuno suprotna, da se istina očituje u tome što nas svijet ne prihvaća, što nas progoni i stoga je sudbina iskrenih i vjerodostojnih kršćana u ovome svijetu uvijek križ, raspeti Krist, samoća i tama. I zato neka se biskupi i svećenici konačno već jednom zapitaju kako se svijet odnosi prema njima, kako mediji vrjednuju njihove nastupe, pa neka iz toga nešto i zaključe o vlastitom stanju. No, da se vratimo k pedofilskim skandalima. Tužno je to reći, ali je tako istinito, nije to učinila Crkva, nego je duh ovoga svijeta počeo razotkrivati pedofilske skandale. Nisu crkveni sudovi rješavali pedofilske skandale, nego sekularni sudovi. Duhovni pastiri nisu imali sluha za glasove svojih vjernika pa su se vjernici okretali zemaljskim pastirima, sudcima, policiji! Tužno,
ponižavajuće za svakog biskupa i svećenika. I što je još možda mnogo tužnije, što treba isto jasno reći, mnogi biskupi i svećenici pravdaju i ublažuju svoje grijehe time što tvrde da su njihovi grijesi (pedofilija i drugi grijesi) daleko veći i prisutniji u svijetu, u društvu. Kako je to pogrješno i žalosno pravdanje i relativiziranje vlastitih grijeha! Takvi biskupi i svećenici ne shvaćaju da su ti isti grijesi vjernika uvijek pred Bogom veći grijesi nego grijesi nevjernika, da su ti isti grijesi biskupa i svećenika veći od tih istih grijeha vjernika laika. I zato nitko ne može tako uvrijediti Isusa Krista kao što to mogu biskupi i svećenici. Zato su ti isti grijesi u Crkvi i u svijetu puno veći grijesi u Crkvi, zato su grijesi biskupa i svećenika uvijek veći grijesi, zato oni stvaraju veće skandale, obeshrabruju i dovode do otpada od vjere. Stoga dosta već s tim opravdavanjem i relativiziranjem grijeha!!! Svijet i društvo mene nimalo ne zanimaju. Zanima me samo jesam li, jesmo li kao biskupi i svećenici dostojni svojega kršćanskoga poziva.
O homoseksualizmu unutar Crkve
Nekako svi ovi pedofilski skandali unutar Crkve simptomi su Crkve koju je već davno Hans Urs von Balthasar najavio, a to je homoseksualna Crkva. Balthasar je posebice mislio na crkvenu hijerarhiju koja je zahvaćena homoseksualnošću. No što je posebno zabrinjavajuće i opasno, je i to što je sve veći broj i biskupa i svećenika s homoseksualnim mentalitetom. Tužno je to reći kao da su ovi pedofilski skandali, koji su tako ranili Tijelo, Crkvu, razotkrili taj isti mentalitet bludničenja današnjeg klera. Nažalost, taj homoseksualni mentalitet prisutan je kod velikog broja današnjeg klera i on je razlog golema sumraka vjere u Boga u današnjoj Crkvi. S tim se homoseksualnim mentalitetom treba obračunati današnja Crkva. Prvo, homoseksualni mentalitet jest mentalitet nevjere klera. Kler je postao homo-isti, a to znači da Boga reducira na isto ovoga svijeta, na običnu funkciju, moralnu vrjednotu, dokaz, moć nad drugima. Zato taj mentalitet homo-isto, privlači i stvarne homoseksualce u kler, ali privlači i sve one koji žele živjeti savršeno i mirno zatvoreni u taj mentalitet homo-istog. Drugo, homoseksualni mentalitet klera se očituje osobito u mlakosti. Danas svijećom po danu treba tražiti svećenike koji su spremni, kao pravi Kristovi vitezovi, izgarati za Krista, za Crkvu, za vjernike, za ovaj svijet. Teologija, duhovnost, propovijedi, sve je prožeto jednom golemom mlakošću. Ne postoji više passio za Boga, za Pismo, za nauk vjere. Ta je mlakost samo posljedica homoseksualnog mentaliteta, mentaliteta istoga, vlastitog
samozadovoljstva. Treće, homoseksualni mentalitet očituje se također i u krajnjoj zaštićenosti od ovoga svijeta. Biskupi i svećenici okružili su se debelim oklopom društvenog ugleda, prestiža, koji ih čini nedodirljivim, neosjetljivima za hetero, za drugoga. Radi se o Crkvi koja ima društvenu moć i novac (u Hrvatskoj, razno razna jeftina državno-crkvena politikanstva) tada postaje razvidno što se događa s Crkvom. Netko će opet reći, ne treba pretjerivati, nije to baš tako. To su oni homoseksualci koji u Crkvi imaju jedinu zadaću da Crkvu i dalje uspavljuju i da zaglušuju samu istinu, uspavati i zaglušiti kako se Crkva ne bi slučajno probudila Kristovom riječju. Ali dobro je da je došlo ovo vrijeme, vrijeme gladi. Dobro je da je Crkvi, da je biskupima i svećenicima skinut plašt moći, oholosti, nedodirljivosti, arogancije, kako bi konačno odjenula Kristov plašt nemoći, poniznosti, osjetljivosti i predanosti. Četvrto, homoseksualni mentalitet se očituje i u kulturi ne odbacivanja. Zato ne treba ni čuditi da se danas u Crkvi nitko ne usudi govoriti o ekskomunikaciji, a kamo li govoriti o mogućnosti pakla nakon smrti. Kao što su za današnje mame sva djeca dobra kakva god ona bila, tako su i za današnje homoseksualne biskupe i svećenike svi vjernici jednako dobri, svi homo-isti, bilo da žive u braku ili ne, bilo da su hetero ili homoseksualni, bilo da su transrodni (!!!) ili ne. Sve je dobro, sve je isto, ništa se ne smije razlikovati, ništa se ne smije odbaciti. I tu je ništa drugo nego kraj vjere, kraj svećeništva, kraj muškaraca, kraj očinstva. I zato su današnji homoseksualni biskupi i svećenici maminski svećenici i biskupi, svećenici mame i biskupi mame, svećenici babysitteri i biskupi babysitteri, svećenici unisex i biskupi unisex. I za kraj, ništa drugo ne vrijedi reći nego jedino u svemu tome prepoznati urlajući zahtjev
bezbožnog, zapadnog čovjeka za promjenom koje opet jedino može doći u dubokoj vjeri u Isusa Krista, u prihvaćanju svih njegovih riječi i djela, u kompletno Sveto Pismo i Tradiciju Crkve.
Umjesto osvrta
Prethodni tekst očituje vjerničko srce koje vapije za autentičnom metanojom vjerske instutucije. Problem predstavlja što su stvari toliko odmakle da je priželjkivani a neostvareni Kairos ostao toliko iza da je izgubljena prilika i ostvaren objektivan promašaj. Mnoge današnje crkve su zapravo protucrkve posvećene kultu ljudskih prava i otvorene svakoj vjeri osim onoj autentičnoj vjeri koju je utemeljio Krist. Npr. deklaracija Fiducia supplicans je čisti antipod bazične crkvenosti. Isusovim riječnikom: "I ne ulijeva se novo vino u stare mješine. Inače se mješine proderu, vino prolije, a mješine propadnu. Nego, novo se vino ulijeva u nove mješine pa se oboje sačuva." (Mt 9, 17) Naime, blagodat Božja dana Crkvi može biti očuvana isključivo ako Crkva ostane vjerna Kristu u bazičnosti nauka. Kada nastane preveliki otklon od bazičnosti nestaje blagodati i ostaje ljuštura koja je sama sebi svrhom bez istinskog sadržaja, postaje življeni antipod sebe same. Otuđenje koje se akumuliralo s vremenom biva dekretima potvrđeno kao valjano te time amenovano na iskrivljeno življenje (=sotonizam). Oni koji to uočavaju apelirali su ali ništa nisu mogli promijeniti nego su (u prijašnja vremena) paljeni na lomači ili su otišli "po vino iz novijih mješina" koje nisu u zabrinjavajuće visokoj divergenciji od bazičnog prvotnog ideala Crkve. Pored njih tu su i oni koji ostaju na ishabanim mješinama te kao vjerni sinovi antipodne institucije nastavljaju dalje nesvijesni (pa čak i svijesni) da više nisu sinovi svjetla.
Tu se zrcale i neki od elemenata Stockholmskog sindroma. To je sindrom emocionalne povezanosti i identifikacije s agresorom. Nazvan je po pljački banke u Stockholmu 1973. kada su se žrtve emocionalno vezale za pljačkaše. Ta solidarnost se ponekad izražava na način da taoci pomažu svojim otmičarima ostvariti ciljeve ili pobjeći od policije. Ovaj sindrom se istraživao u okviru viktimologije te se došlo do zaključka kako se cijeli proces temelji na strahu da ne dođe do još veće patnje za taoca kao i zbog dobrote taoca da pomognu otmičarima. Što se više energije utroši u taj odnos to je teže raskinuti ovu vezu.
Ovo implicitno potvrđuju mnogi "vjernici" koji seksualne devijacije unutar crkve smatraju izmišljotinama i lažima kako bi se crkvi napakostilo, a kada i sami dožive agresiju iznutra tada ju često ublažavaju (opravdavaju) na način: "Pa i oni su samo ljudi, nije njima lako; Moja baba je bila vjernica pa ću i ja biti; Napustiti njih značilo bi izgubiti narodni i svaki drugi identitet; Ni drugi nisu bolji…" itd. Ovdje stoga ponovno dolazimo do potvrde stavova Marxsa (religija je iskrivljeni oblik društvene svijesti) i Freuda (religija je masovna neuroza). A religija bi trebala biti sve samo ne to. To eventualno ima veze i s narodnim mentalitetom. Npr. kada se u Francuskoj događaju bojkoti trgovina onda se stvarno događaju bojkoti, a kada se to u nas događaju onda se dogodi samo jednom a drugi dan sve pada u zaborav.
Slava Božja darovana nam je u Kristu i očuvana u vjerodostojnoj (u svim bitnim implikacijama) Crkvi koja je posrednica spasnja po vjeri, nauku, posvetnim sakramentima i svjedočanstvu.
USTRAJNOST U NAVIJEŠTANJU BITNOGA
23.2.2025.Čovjek bez dobre utemeljenosti u vjeri, bez jasne svetopisamske osnove, bez kreposti postojanosti i ustrajnosti, ne može koračati cjelovito naprijed. Bez toga on će biti kao trska koju vjetar njiše i kao travka koju goni amo-tamo. Čovjek koji izda bazične svetopisamseke vrijednosti izdao je samoga sebe. Može se srušiti kompjutorski sustav, može nestati struje, cesta može biti zatvorena zbog vremenskih nepogoda itd., ali sve su to popravljive situacije. Međutim što kada se iščaši bazično stanje – stav, mišljenje, opredjeljenje? Kada se rasklimaju temelji, kako će kuća opstati? Postoje stvari o kojima možemo diskutirati i razvijati ih, koje su podložne da tako kažemo evolucijskom procesu, rastu, oblikovanju, kao što je npr. ljudska spoznaja na području mehanike, elektronike i sl. Ali postoje i stvari koje nisu takve naravi jer proizlaze iz vječnosti, iz vječnog Oca koji je uvijek isti i ne evoluira, koji je najveće i najmilije Dobro: Dobro objavljeno u Sinu, predano po Pismu i objektivnoj tradiciji potvrđenoj vjekovima. Može li se nakon više od 2000 godina postojanja Crkve (zapravo Crkava) događati takav aggiornamento koji je suprotan Pismu i objektivnoj tradiciji? Isplati li se svoj život ulagati u prezentaciju i osvježenje nečega što predstavlja promašaj, nepotrebnost, nauke ljudske? Ne isplati se jer to znači protratiti svoje talente (život) uludo. Tako se lako vratiti starim izvorima, a opet, to je izgleda tako teško – gotovo nemoguće, mnogima. Sve je zapravo jednostavno i jasno, a opet, ništa nije jasno ni jednostavno. Ako je čovjekov duh uznemiren i zamućen, on se neće moći jasno orijentirati i postaviti te će kao papiga ponavljati ono što je naučio bez da je to u njemu odzvonilo u kontaktu s činjenicama. I tako se gomilaju bezvezne biblioteke koje ne služe ničem doli obmani prije svega samih sebe, a onda i naivaca u različitim oblekama ili narodnim nošnjama različitih jezika.
Ako ne posjedujemo ustrajnost u navještaju bitnoga ne posjedujemo ono suštinsko. Ako smo se udaljili od dosljednosti Pisma odlutali smo s puta, pa taman nas slijedile nebrojene horde na putu za nigdje. Putovanje u nigdjezemsku najgore je putovanje, pa taman bili na tom putu opremljeni skupocjenim nakitom i društvenim ugledom. Krajnji peron nigdjezemske je – promašaj. Sva kršćanska nadgradnja koja je u raskoraku s starim kršćanstvom je promašaj. Svi koncili i odluke koje su u raskoraku s starom katoličkom naukom su promašaj. Sve zabrane i discipline u prenemaganjima kanonskoga prava koje su se udaljile od izvora, gubljenje su vremena i najobičnije laprdanje.
Živimo paralelne svemire, crkve ga žive. Svatko govori svoje i poziva se na nešto svoje – mašu odlukama, mišljenjima, stavovima. Posvađana sinagoga, grupacije i strančarenja. U svakom slučaju, povratak na Staro ostaje najsigurnijim putem jer je to povratak na izvore.
I ovdje ponavljamo ono što mnogo puta rekosmo; potrebno je povezati se na liniji osnovnih postulata crkvenosti, a to znači:
- Prihvaćanje apostolskog nasljedstva.
- Prihvaćanje trinitarno-kristološko-mariološkog nauka prvih ekumenskih koncila.
- Prihvaćanje realne nazočnosti Kristove u Euharistiji.
- Podjela svetih redova muškarcima.
- Celibat na slobodnu volju bilo prije bilo nakon ređenja.
- Ne blagoslivljanju istospolnih.
O nezabludivom univerzalnom papinstvu nećemo ni raspravljati jer je ono evanđeoski potpuni promašaj, bez obzira što je to nekima jedino bitno.
To je put, jasan put. To je Stara Crkva, stari katolicizam, zdrava stvar, jasni temelj, jednostavna provedba.
Dobro je biti postojan, ali postojan u pravoj stvari umjesto u povijesnim nakupinama mnogih crkvenih zakonodavstava koje postaše svrha samima sebi. Takve nakupine nemaju vrijednost, iako mnogi misle da ih imaju. Nemaju vrijednost jer razdvajaju a ne spajaju., nemaju vrijednost jer su destruktivne a ne konstruktivne – udaljene su od Evanđelja: "Onaj dakle koji vam daje Duha i čini među vama silna djela, čini li to zbog djela Zakona ili zbog vjere u Poruku?" (Gal 3, 5) "Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!" (Gal 3, 28) Koračajmo s Kristom a ne s ''folklornim skupinama'' – tada će nam život imati smisla. Sav nauk izveden iz takvih skupina jasno se pokazuje kao nauk ljudski koji pogoduje stvaranju odijeljenih skupina, od kojih svaka želi da bude prva, a po prirodi stvari najnapuhanija je ona najveća. Prekrajanje svetih tekstova da amenuju stavove suprotne tim istim tekstovima potvrđuju izgubljenost onoga bitnoga, onoga bisera zbog kojeg se isplati sve prodati da ga se kupi i da ga se ima: "Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.'' (Mt 13, 45-46)
VJERA I RAZUM
16.II.2025.
Gdje su granice razuma i koja je dodirnica vjere i znanosti, pitanja su koja ostaju otvorena. Kad je teologija kritički razdijelila znanost od vjere (u aferi s nominalistima, potkraj srednjega vijeka), rušili su se mostovi između vjere i znanosti. Barth je rekao da nije postao katolik samo zato što su katolici prianjali uz Antikristovu izmišljotinu o ''analogiji bića''.
Ni Pascal svojom strogom distinkcijom između Boga Abrahamova i Boga filozofa nije daleko od takva razmišljanja. Descartes je vjeru smatrao isključivo ''primljenom'' (receptum), a nikako čovjekovim djelom (productum). Hume je odbacivao religiju ukoliko je slijepo podjarmljena autoritetu. U Hegela religija je ''razvojni i prelazni moment'', kod Feuerbacha projekcija čovjekovih želja, a za Marxa sociološko-ekonomska nadgradnja u epohama bijede, izraz dubokog resantimana za Nietzschea, ispunjenje nekih određenih strasti za Freuda...
Gdje su granice razuma?
Razum se ponaša naoko logično: ne priznaje opstanak bilo čega što prelazi njegov domašaj (Kant). Wittgensteinov aksiom (velikodušno prihvaćen od neopozitivista) da treba šutjeti o onome o čemu se ne može govoriti, zapravo je odjek Kanta. Granice ljudske spoznaje granice su ljudskog svijeta. Spoznaja postavlja međaše vlastitim govorom. Subjekt, čovjek – jedina je ''granica svijeta''. Protagorovska mjera svega.
U isto vrijeme i razum i iskustvo otkrivaju zapretanu i nejasnu zakonitost prirode. Već je Laplace uvjeren da je hipoteza ''Bog'' nepotrebna kad se tumači svijet. Ona je dapače štetna, reći će velikan evolucije J. Huxley. Bog je nepoželjan na prostorima istraživanja i tehničkog usavršavanja. Preostaje isključivo kao ''privatni ključ'' za probleme graničnih situacija kao neka vrsta ''religiozne pilule'' za anesteziranje težine života.
Ateiztam i znanost
Ateistički znanstvenici razum i pitanje o Bogu ruše kao staru predodžbu o Bogu. Oni Boga žele fotografirati, kompjuterski izmjeriti, postaviti predmetom. I ako se taj Bog ne uklapa u ljudski um i njegove kategorije, proglašava ga se nepostojećim: ''Ne postoji ništa izvan mog spoznajnog kapaciteta'', drugim riječima ''postoji samo ono što ja mogu shvatiti.'' Ateizam upravo na tom vrelu pije sav smisao svoga besmisla. Boga koji bi sišao pod mikroskop ili teleskop kao predmet uistinu nema. Znanost ne može dohvatiti Bitak u sebi i po sebi transcendentalno duhovan, čist i skriven. Čak i onda kada čovjek susretne ''šifre'', znakove, susreće samo neke tragove, koji vode na razmišljanje. Ateiste ne zanima pitanje ''kako to da uopće nešto jest radije negoli ništa?'' (Heidegger). Kao što Einstein reče: ''Vječno neshvatljivo u svemiru upravo je – njegova shvatljivost.'' Naime, da ''Netko nije sastavio tu zagonetku, mi ne bismo imali što odgonetavati'' (Newton). Tko je napokon kadar čitati djela i situacije u cjelini? Naša se misao trga i transcendira ovaj trenutak. Čovjek je potaknut na razmišljanje o cjelini, o cilju, o smislu. Sva pitanja napokon se staču u ono prapočetno: Zašto se čovjek uopće pita? Ako su odgovori unaprijed osuđeni kao besmisleni, zašto su uopće izazvani pitanjima? Ako nema sunca iznad vode, zašto lopoč raste ispod vode k suncu?
Vjera i ideologija
Čovjek je vazda u opasnosti da od vjere preskoči na ideologiju, kao što se npr. zrcali u dogmi o papinoj nezabludivosti. Taj je nauk prisvajanje božanskih atributa po uzoru na nestalo Rimsko carstvo, kada su istu ideologiju provodili rimski ''božanski'' (divi filius) carevi, a ranije egipatski faraoni i sl. Dogmatizirana ideologija o nezabludivosti po kojoj na tronu sjedi neke vrsti božanstvo, je u divergenciji s kršćanskom vjerom i u konvergenciji s (auto)idolopoklonstvom. Nauk o štetnosti ideologija iznašan u dokumentima i enciklikama s tog izvora time proturječi sam sebi.
Nezabludivost se ne stječe administrativnom odlukom nego suverenim zahvatom Duha Svetoga. Tko god je snažno zahvaćen Duhom Svetom nezabludiv je i preduvjetno duhovno ponizan., takav čovjek ne tiska dokument na kojemu to piše jer mu nije potreban ''džoker zovi''.
Riječ i pojam Bog – reći će M. Buber – ''najzagađenija je od svih ljudskih riječi''. Stoga valja uzeti kritičke naočale da se spasi bitno.
PREDAJE LJUDSKE
19.1.2025.
Kao godina početka raskola katolicizma i pravoslavlja obično se uzima 1054. Međutim, teolozi znaju da je ovo odvajanje bilo jedan dugačak proces, kojemu je navedena godina 1054. bila tek kulminacija. Većina njih se slaže da se raskol počeo razvijati već u 9.st., u doba pape Nikole i patrijarha carigradskog Focija, te da su kontakti i prožimanja između dvije strane nastavljeni još dugo nakon 1054. godine. No, kada se onda dogodio onaj konačni lom, i definitivni raskol? Prije svega, pojam "šizmatički" kod svetih Otaca i crkvenih sabora je korišten za označavanje skupina ili pojedinaca koji su napustili kršćanstvo (Kristovu Ckrvu). Za izvorište Crkve važno je apostolsko nasljedstvo: biskupska loza koja seže do apostola. Postojanje Crkve ne možet se dovoljno definirati samo zajedništvom, apsolutno je važno apostolsko nasljedstvo kao sredstvo kojim Crkva postoji.
Carigradski patrijarsi su prestali spominjati papu u Rimu već od 1009. godine, zato jer je tadašnji papa Sergije IV. poslao patrijarhu Sergiju II. službenu ispovijest vjere koja je sadržavala filioque (čak i da je učenje filioque ispravno, iz pravoslavne perspektive, nijedna Crkva, ni rimska, nema ga pravo samovoljno unositi u Vjerovanje, jer ono nije privatna svojina nijedne Crkve) ali nisu prekinuli euharistijsko zajedništvo. Prekid tog zajedništva dogodio se 1054. godine, ali anateme razmijenjene te godine nisu bile univerzalno prihvaćene u Crkvi, pa stoga nisu imale nikakvu aktualizirajuću snagu.
Filioque, sporni dodatak i učenje, ostaje prva na popisu razlika između dviju Crkava. Iz Katoličke Crkve, ovo su prihvatile i ostale kršćanske zajednice na Zapadu koje su nastale iz nje, a isto tako i grkokatolici, s time da odredbom pape Benedikta XIV., iz 1742. godine, grkokatolici nisu dužni upotrebljavati taj dodatak u Vjerovanju (premda, kao katolici, moraju vjerovati u to učenje). Iako u današnje vrijeme brojni teolozi i jedne i druge Crkve pokušavaju umanjiti značaj filiokvizma, svodeći ga na dopuštenu teološku razliku, i proglašavajući ga ''razlikom u terminima'', ipak, službene osude i definicije jedne i druge Crkve nikada nisu opozvane ni redefinirane. Službeno, za katolike je filioque dogma. Za pravoslavne krivovjerje, osuđeno, ne samo u 9. st., i prekidanjem zajedništva 1009. godine. Carigradski sabor 1285., Sigilion 1583., sabor ruske Crkve iz 1620., drugi ruski sabor iz 1666./1667., i okružna poslanica svih istočnih patrijarha i njihovih biskupa iz 1848., ponavljaju osudu učenja i dodatka filioque, smatrajući ga i izričito nazivajući krivovjerjem.
Znamo točno kada je Rim prekinuo zajedništvo s većinom ostalih patrijarha:
1054. Rim prekida zajedništvo s Ekumenskim patrijarhatom u Carigradu.
1099. Rim postavlja nezaređenog đakona (Arnulfa od Chocquesa) za latinskog patrijarha Jeruzalema, čime je prekinuto zajedništvo sa stvarnim jeruzalemskim patrijarhatom.
1100. Rim uspostavlja latinski patrijarhat u Antiohiji, prekidajući zajedništvo sa stvarnim Antiohijskim patrijarhatom, i istiskujući ga.
1235. Bugarska patrijaršija dobrovoljno raskida zajedništvo s Rimom.
1276. Prvi zapis o postojanju latinskog patrijarhata u Aleksandriji, što bi ukazivalo na to da je zajedništvo prekinuto negdje u to vrijeme. Aleksandrija je priznavala Rim negdje do Četvrtog lateranskog sabora 1215. godine jer šalje izaslanike na sabor.
Ne zna se kada je Cipar prekinuo zajedništvo s Rimom, međutim, otok je vojno okupirao Raynald od Châtillona 1191. godine, nakon čega je ciparsko pravoslavno svećenstvo ubijeno ili deportirano, te zamijenjeno latinskim svećenstvom, čime je ukinuta ciparska Crkva.
Rim se našao van zajedništva Gruzijom negdje u vrijeme pape Gelazija II. (1118.-1119. godine). Svoje su diptihe (popisi pravoslavnih patrijarha za spominjanje na bogoslužjima) primali vjerovatno iz Carigrada ili Antiohije, i na njima nije bilo papa, stoga katolikos-patrijarh Gruzije nije spominjao papu.
Na temelju dostupnih činjenica, Rim je prekinuo zajedništvo sa svim istočnim patrijarsima najkasnije do 1276. godine.
Svećenici kanone provode za laike, biskupi ih provode za svoje svećenstvo i laike, mjesni sabori/sinodi ih provode za svoje biskupe, a univerzalni ekumenski Sabor ih provodi za mjesne sabore u cjelini.
Budući da prisutnost zajedništva nije dovoljna za definiranje Crkve, a kanoni nisu sami po sebi dovoljni za svrgavanje heretičkih biskupa sve dok nisu formalno proglašeni u aktu, logično je da je rimska Crkva još uvijek bila dio sveopće Kristove Crkve čak i u 1276. godini, unatoč tome što je raskinula zajedništvo sa svim istočnim patrijaršijama i uvela mnoge hereze do ove godine.
U to vrijeme je još postojala nada da Rim neće naglavačke zaroniti u bilo kakva heretička uvjerenja, ali to se sve promijenilo 1274. godine. Te godine Rim je sazvao Drugi sabor u Lyonu. Na tom saboru dogmatski su potvrdili dvostruko izlaženje Duha Svetoga od Oca i Sina. Također u to vrijeme, carigradski patrijarh, Ivan XI. Bek, ujedinio se s rimskom Crkvom i pokušao je nametnuti ovu uniju cijelom carigradskoj Crkvi, čak je otišao toliko daleko da je dopustio latinskim vojnicima da ubiju svetogorske monahe koji su se opirali uniji. Ivana XI. Beka svrgnuo je njegov patrijarhat 1282. godine. Pokušavao je uložiti žalbu na svoj slučaj još par godina, što je kulminiralo na Saboru u Blaherni (poznata crkva u Carigradu) 1285. godine, koji se bavio uzrokom Bekovog svrgavanja, a taj uzrok je bila spomenuta Lionska unija 1274. godine. Bio je to zapravo prvi sabor koji se bavio Drugim lionskim saborom i unijom, i koji je izričito spomenuo filioque kao problem, a njegovi su zaključci bili sljedeći:
- Ivan XI. Bek je pravedno svrgnut, jer je bio heretik;
- Drugi lionski sabor je heretički i ne odražava vjeru Pravoslavne Crkve;
- Dvostruko izlaženje Duha Svetoga je hereza i njeni sljedbenici su anatemizirani od sveopće Crkve;
- Duh Sveti proizlazi suštinski i hipostatski samo od Oca, a sva spominjanja izlaženja od Sina u Bibliji i svetim Ocima odnose se na ekonomijsko izlaženje (izlaženje ''prema van'', prema stvorenom svijetu, koje je dio ekonomije, rasporedbe Božjeg plana spasenja svijeta) koje nije od vječnosti;
- Izraz ''od Oca preko Sina'' prihvatljiv je našoj Crkvi sve dok se razumije da Sin nema vječnog udjela u izlaženju ili podrijetlu Duha Svetoga.
Najvažnija stvar ovdje, u vezi s Velikim raskolom, je anatema protiv filioque i njegovih sljedbenika, ne samo Beka, nego je anatemiziran i sav kler rimske Crkve. Nije poznato kada su akti ovog sabora dostavljeni drugim patrijarhatima, ali znamo da sadrže pravo vjerovanje u vezi s izlaženjem Duha Svetoga, a tomos ovog sabora je prvi i temeljni za dogmatsko vjerovanje Pravoslavne Crkve u vezi s filioque.
Još godine 879. papa Ivan VIII. je optužen zbog kršenje odredbi Sabora u sv. Sofiji (o onima koji dodaju Vjerovanju), ali se presuda odnosila samo na njega i nije izrečena od samog Sabora.
Sabor u Blaherni se, međutim, ponaša drugačije. On direktno osuđuje heretike s vrhovnom vlašću, među njima i papu (iako više nema zajedništvo s drugim patrijaršijama). Time je rimska Crkva definitivno izbačena iz pravoslavne Crkve 1285. godine na koncilu u Blaherni.
Unutar takvih okolnosti među nekim pravoslavnima postoji stav da je milost posvećivanja i pobožanstvenjenja prestala u rimskoj Crkvi 1285. godine, tako da sva biskupska posvećenja od te godine nadalje zapravo ne bi posvećivala, sva svećenička ređenja ne bi zapravo zaređivala, a kruh i vino ne doživljavaju stvarnu promjenu. Time bi 1285. bila posljednja generacija pravih biskupa i svećenika na Zapadu.
To je ipak preradikalan stav i milost Kristova sigurno ozdravlja manjkavosti te čini sakramente valjanima, neovisno o zabludama crkvenih nauka - a zbog spasenja duša.
Kada bi bilo više poniznosti kod pojedinca vrlo brzo bi se našlo zadovoljavajuće rješenje svih sporova i došlo bi do obnove zajedništva: ''Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj.'' (Mt 20, 26)
Glede istine crkvenosti, konzervativni starokatolici su najbliže izvoru jer se ni rimokatolički ni pravoslavni biskupi (a kod rimokatolika ni svećenici) ne žene, što je u DIREKTNOJ suprotnosti sa Svetim pismom: ''Treba stoga da biskup bude besprijekoran, jedne žene muž.'' (1 Tim 3, 2). ''Napustili su zapovijed Božju, a drže se predaje ljudske.'' (Mk 7,8)
Za kraj spomenimo da u osmom stoljeću sv. Bonifacije piše papi da u Njemačkoj skoro nijedan biskup ili svećenik nije u celibatu. Valjda su slijedili primjer sv. Petra. Svetopisamska i ranokršćansko-stara katolička praksa očito nije na cijeni, više se drži do predaje ljudske. Predaja mora biti usklađena s Pismom, ukoliko nije, bezvrijedna je.
''NAKUPLJAJTE, GOMILAJTE! TO JE MOJSIJE I PROROCI''
12.1.2025.Sveučilišna crkva u
Leipzigu, Garnizonska crkva u Potsdamu i Katedrala Krista Otkupitelja u Moskvi
samo su tri primjera crkava koje su namjerno uništene u zemljama koje su sebe
nazivale "socijalističkim" ili " komunističkim". Činilo se da vjeri nema mjesta u novom
sustavu.
Utjecaj Feuerbachove
kritike religije
Kao student Karl potom
dolazi u kontakt s ljevičarskim pristašama filozofa Georga Wilhelma Friedricha
Hegela. U tim se intelektualnim krugovima susreo s kritikom religije Ludwiga
Feuerbacha po kojemu svako ljudsko biće ima određene sklonosti koje ne prepoznaje
nego ih projicira na više biće: ako je netko ljubazan ili znalac, tada to
postaje milosrđe i sveznanje.
Marx to sažima: čovjek
je u fantastičnoj zbilji neba tražio nadčovjeka a našao odraz sebe, stoga
čovjek više nema sklonosti imati privid sebe, što je zapravo neljudsko, nego
traži svoju istinsku stvarnost i zna gdje je mora tražiti – u sebi. Marx pita
zašto čovjek projicira vlastite sposobnosti na Boga dok zemaljski proletarijat
živi u bijedi uzrokovanoj industrijalizacijom i ruralnim egzodusom? To se
pitanje tiče osobito radništva. Odgovor daje u eseju iz 1844. godine: religija
ima dvije funkcije: funkciju protesta (formulira idealnu sliku svijeta čineći
kontrast sa stvarnošću) i funkciju utjehe tj. tješi ljude zbog životnih
nevolja, uz očekivanje nagrade u Kraljevstvu nebeskom.
Religija tako sprječava
oslobođenje radnika od proizvođača tako što uvodi nadu u vječni život. Time
religija podržava postojećih ropski sustav i uvjete, od čega svećenstvo, koje
pripada vlastima, svakako ima koristi: "Religija je uzdah
potlačenog stvorenja, duh bezdušnog svijeta i bezduhovnih država. Ona je opijum
naroda." Ima otupljujući učinak.
Marx nije izmislio
metaforu o opijumu. Već 1840. njegov daleki rođak Heinrich Heine pisao je u
memorandumu protiv Ludwiga Börnea o učinku religije kao "duhovnog opijuma": "Nebo je izmišljeno za
ljude kojima zemlja više nije ništa nudila." U vrijeme Marxa,
opijum je bio svima na usnama: Kako bi oslabili Kinu i dobili pristup njezinim
tržištima, Britanci krijumčare opijum u zemlju i pokušavaju mnoge ljude učiniti
ovisnima o njemu – sukob kulminira u dva opijumska rata, koje Kina gubi. Osim
otupljujućeg učinka, opijum također predstavlja ekonomske interese, nasilje i
politiku u kontekstu vremena. Marxu smeta upravo ta politička (kapitalistička)
dimenzija religije.
Od Marxa do
Lenjina
Marx govori o "opijumu naroda"
tj. o ljudskom
samozavaravanju religijom. Tek kod Lenjina, koji je vidljivo spremniji na
nasilje, to postaje "opijum za narod" odnosno sredstvo namjernog paraliziranja i drogiranja
naroda. Stoga pod Lenjinom dolazi do zatvaranja, a pod Staljinom do brojnih rušenja
crkava u Rusiji, osobito u Moskvi. Zemlje poput Istočne Njemačke (DDR) kasnije
će slijediti taj primjer.
Teologija na tragu
Marxa
Latinoamerički kler ide
mnogo dalje. Njegovi predstavnici – najpoznatiji je svakako sv. Óscar Romero –
žele da Crkva da siromašnima glas protiv izrabljivanja i obespravljenosti.
Politički se dijelom zalažu za novi društveni poredak s vidljivo socijalističkim
obilježjima. Teolozi oslobođenja nikada sebe nisu vidjeli kao marksiste.
Naprotiv, oni zagovaraju treći put pored liberalnog kapitalizma i marksizma –
no Marxove ideje imaju utjecaj na njihov pristup, stoga je opcija za siromašne
važan dio njihove pažnje.
Marx je dakle
kritizirao krajnje problematičnu političku i društvenu ulogu buržoaziji
naklonjene Crkve svoga vremena i dugoročno pridonio da Crkva djelomično
revidira svoje stajalište.
Privatno, izgleda da je
Marx imao opušten odnos s religijom: nije imao problema s vjernicima, a čini se
da je bio i dobar poznavatelj Biblije. Gomilanje novca, za koje smatra da je
postalo samo sebi svrha, lamentira riječima: "Nakupljajte, gomilajte!
To je Mojsije i proroci."
Osvrt
Ako kritika religije
pored kritike institucionalne otuđenosti anulira ontološku opstojnost Božju,
čini time ono što civilno pravo definira kao error in persona vel in
obiecto (kad počinitelj zamjenjuje dva objekta napada te umjesto
napadnutog objekta iz nehaja povrijeđuje drugi). Naime, svaki napad na
ontološku opstojnost Božju napad je na ljudsku osobu kao takvu, na čovjeka kao
čovjeka. Time i ateista ništi sama sebe iako toga nije svjestan.
Uza sve negativnosti
ipak su kritike koje su raspuhale
političko-gospodarsko-religijsko-nacionalističke klanove u cilju spašavanja
čovjeka od čovjeka i naroda od naroda, doprinjele približavanju Kristovoj
poruci (evanđeoska prispodoba o Lazaru i bogatašu) za jednakost i bratstvo svih
ljudi, ali onu i onakvu jednakost i bratstvo koje je utemeljeno na evanđeoskom
konceptu - zemaljskom i eshatološkom, odnosno zemaljsko-nebeskom.
''UPOZNAT ĆETE ISTINU I ISTINA ĆE VAS OSLOBODITI'' (Iv 8, 32)
29.12.2024.
Svi kojima je stalo do jedinstva Kristove Crkve ispituju načine na temelju kojih bi se moglo opet obnoviti jedinstvo Crkve. Stoga propituju i vagaju stajališta u odnosu na Sveto Pismo. Stajalište Pravoslavne crkve o papinskom primatu i infalibilitetu izneseno je u enciklici istočnih patrijarha iz god. 1848., zatim u patrijarhalnoj i sinodalnoj enciklici iz god. 1895. i u odluci konferencije istočnih autokefalnih Crkava, iz god. 1948.
U enciklici iz god. 1848. kaže se, između ostalog, i ovo: "Među herezama, koje su se raširile, sam Bog zna kojim sredstvima, u velikom dijelu svijeta, bio je nekoć arijanizam, a sada je papizam." Papizam se sastoji u "priznavanju, da je papa kao osoba nepogrešiv (kad donosi definicije vjere) i da on drži mjesto Krista". Što se pak tiče prvenstva Rimske crkve nad ostalim Crkvama, treba da ga ona zahvali "partikularnoj tradiciji" koja je držala, da ga je primila od sv. Petra, no u stvari, prema svjedočanstvu sv. Bazilija, "najvažnija među svim Crkvama je Antiohijska crkva gdje su se po prvi puta sljedbenici Kristovi počeli nazivati kršćanima i gdje se nalazi prava Petrova katedra". Ako Crkva ne bi bila "utemeljena na nepokolebljivoj vjeri Petrovoj", tada bi "Kefa bio njoj vrlo slabim temeljem, a papa još slabijim". Petar pak nije dobio nikakve "specijalne vlasti" od Isusa, a riječi Isusove kod Iv 21, 15-18 znače Petrovo trostruko kajanje i povretak u apostolski zbor nakon Petrova trostrukog nijekanja. Uostalom, ako postoji neki primat rimskog biskupa, on ga je dobio time, što je Rim bio carski grad, pa su mu ga podijelili ne Gospodin već Oci.
U enciklici iz god. 1895. naučava se slijedeće s obzirom na papu:
"Krist je jedini poglavar Crkve; čitava je Crkva infalibilna; apostol Petar nije utemeljitelj Rimske crkve, a protivna se tradicija temelji na lažnim dokumentima; Petar nije temelj Crkve, nego su prema sv. Pavlu temeljem Crkve apostoli i proroci; sv. Oci nisu naučavali primat rimskog biskupa; primat rimskom biskupu dolazi od Rima kao glavnog centra carstva; ne postoje crkveni kanoni koji određuju da je rimski papa glavar čitave Crkve, nepogrešivi sudac drugih, autonomnih i autokefalnih crkava, nasljednik apostola Petra i Kristov vikar na zemlji, jer je svaka crkva na Istoku i na Zapadu sasvim nezavisna i autonomna već od prvih sedam ekumenskih sabora; kad bi iskrslo neko važno pitanje, tada bi se sazivao ekumenski sabor koji je bio i koji još ostaje vrhovna vlast u Crkvi; biskupi su bili nezavisni jedan od drugoga; svi su bili jednaki na koncilima i jedino podvrgnuti saborskim odlukama; nitko između biskupa nije osobno odlučivao o sudbini univerzalne Crkve; ambiciozne i ohole papinske pretenzije na primat Istočna crkva nikad nije priznala u prvih devet stoljeća; za razvitak primata veliku su ulogu odigrali Izidorovi pseudodekreti; Istočna crkva priznaje nepogrešivim jedino Isusa Krista."
Na kraju te enciklike ovako su definirane Pravoslavna i Rimokatolička crkva: "Pravoslavna crkva opravdano se ponosi u Kristu, da je Crkva sedam ekumenskih koncila i prvih stoljeća kršćanstva i zbog toga jedna, sveta, katolička i apostolska, stup i temelj istine, dok je Rimska crkva inovacija lažnih patrističkih spisa, izopačenog sv. pisma i kanona svetih sabora, stoga je ona opravdano i pravedno bila i ostaje proglašena odijeljenom za sve vrijeme dok bude ustrajala u svojoj zabludi."
U odluci konferencije Istočnih crkava iz god. 1948. ističe se:
"Rimska kurija, s rimskim biskupom na čelu, iskrivila je tokom stoljeća pod utjecajem svjetovne bahatosti pune dima (kako su to nekoć pisali afrički Oci papi Celestinu) i drugih razloga, pravu nauku Evanđelja primljenu od Gospodina preko apostola; rimski pape nisu ništa držali do formalne zabrane VI. ekumenskog koncila, da se ništa novo ne uvodi u vjeru; oni su oskvrnuli čistoću stare i opće vjere uvođenjem novih dogma o Filioque, Bezgrešnom Začeću, osobito naukom sasvim nekršćanskom o papinu prvenstvu i infalibilitetu; zbog tih novotarija rimski su biskupi nanijeli ogromnu nepravdu jedinstvu Kristove Crkve i djelu ljudskog spasenja na zemlji; oci VI. ekumenskog sabora, predviđajući ogromnu štetu od uvođenja dogmatskih novotarija u vjeru, definitivno su odlučili, da se ništa ne nadodaje niti oduzima dogmama, koje su proglasili prvih šest ekumenskih sabora, stoga nismo mi, kaže se u odluci, nego pobožna usta otaca ekumenskih koncila, koja izgovaraju sada osudu rimskog papinstva za sve rimske dogme nedavno proglašene, jer su te dogme čista ljudska umotvorina, koja nije utemeljena ni na Sv. Pismu, ni na Tradiciji, ni na spisima crkvenih Otaca, ni na crkvenoj povijesti".
Odluka nadalje ističe, da je "rimskim biskupima, tim kraljevima vremenite države (patrimonium Sancti Petri), politika bila suprema lex". Odluka završava: "Žrko molimo našeg vrhovnog svećenika, Gospodina Isusa Krista, da prosvijetli svjetlošću svoje božanske nauke rimokatoličku hijerarhiju te joj pomogne da upoznati svu ogromnost ponora grijeha u koji je uvela Zapadnu crkvu, izmišljajući novu nauku o papinskom prvenstvu i infalibilitetu kao i iskorištavajući Crkvu u svrhe političke naravi."
Vidljivo je da od ranoga kršćanstva autokefalne Istočne crkve djeluju na čelu sa autokefalnim poglavarima i do današnjega dana nemaju problema sa tim djelovanjem iako sebe ti poglavari ne pretpostavljaju drugim autokefalnim crkvama u smislu univerzalne jurisdikcije te ostaju u crkvenom zajedništvu (intercommunio - communicatio in sacris). Najočitije je stoga da univerzalna jurisdikcija jednog poglavara nije ni na koji način nužna za spasenje pa stoga nije ni bitna. Bitno je naime ono što je nužno za spasenje, u tome je jedina punina. A ljudska se slabost očituje u želji za vladanjem i dominacijom. Prošla su ne samo stoljeća nego i mileniji i ništa se ne mijenja. Nepovjerenje između crkve Istoka prema crkvi Zapada bremenito je povijesnim događajima i obmanjujućim falsifikatima u prilog vlastitih interesa (npr. Konstantinova darovnica - Donatio Constantini, Constitutum Constantini).
I za kraj, jedna ilustracija koja nam puno toga može razjasniti. Upitajte se, bez obzira na denominaciju, kakva bi bila reakcija ostalih apostola na prvom crkvenom saboru u Jeruzalemu oko 50. godine, da se tamo pojavio Petar ne s jednom nego s tri krune na glavi (tijara) i s prijedlogom da ga ostali proglase nezabludivim a time u daljnjoj implikaciji i sam apostolski sabor kao i sam apostolski zbor suvišnim. Iako je riječ o anakronizmu, zaključak je svakoj na Bibliji utemeljenoj i nepristranoj prosudbi i više nego otrežnjujuć i jasan.
Nezabludivost jednoga apostola bi u konačnici značila da svi apostoli nisu jednako primili blagodat Duha Svetoga, odnosno zabludivost ostalih. Naime, definicija o nezabludivosti jednoga pretpostavlja zabludivost ostalih, osim ukoliko ne podržavaju toga u Rimu triput zlatom okrunjenoga, koji trajno viče da je samo on vikar Onog trnovom krunom okrunjenoga. To ni na koji način ne korespondira s biblijskom istinom pa vršili ne znam koje i kakve verbalne i filozofsko-teološke akrobacije s biblijskim tekstovima.
Slava Tebi Kriste - trnovom krunom okrunjen!
I TRAŽITI OPROST SASTAVNI JE DIO IZGRAĐENE OSOBNOSTI OHVATITI SMISAO ŽIVOTA 8.12.2024.
Važnost traženja i prihvaćanja oprosta vrlo je važna. Opraštati znači svojevoljno uložiti trud u mijenjanje vlastitog odnosa prema osobi i situaciji koja nas je povrijedila kako bismo mogli odbaciti ljutnju, ogorčenost i druge neugodne emocije. Pružiti i tražiti oprost sastavni je dio izgrađene osobnosti.
Oprost možemo provesti kao odluku (prema osobi koja nas je povrijedila ne pokazujemo osjećaje ljutnje, ne osvećujemo se i nemamo neprijateljskog stava) ili emocionalno (kada zaista otpustimo loše emocije prema drugoj osobi).
Oprostiti znači prestati nekome zamjerati za ono što nam je neka osoba učinila. Emocionalni oprost ima pozitivan utjecaj na psiho-fizičko zdravlje. Stoga je neobično važno doživjeti emocionalni oprost, jer je on duševno rasterećenje naše osobnosti. U tom procesu potrebno je prepoznati osjećaje koji nam se javljaju i dopustiti da polako prođu.
Svi se mi mijenjamo, rastemo u znanju, iskustvima itd. Stoga je važno dijeljenje svojih osjećaja na način da osobi koja nas je povrijedila kažemo koje je to ponašanje koje nas je ranilo, ali i pretpostaviti da ta osoba možda nije znala kako drugačije postupiti i da će joj iskustvo pomoći u promjeni ponašanja. Dakle, važno je imati razumijevanja da nas osoba možda nije namjeravala povrijediti i ukazati joj na propust bez grubih riječi i poticanja svađe.
Nažalost, ima situacija u kojima nam druga osoba nanese veliku bol za koju se ne kaje i koju je namjerno prouzročila. U takvim slučajevima opraštanje ne uključuje opravdavanje nečijeg ponašanja, već je to pomoć nama samima kako bismo imali emocionalno stabilan život i čistu savjest. Bog je taj koji će u konačnici vagati duše.
Bitno je da shvatimo kako prošlost ne možemo promijeniti. Vrijeme ne možemo vratiti. Stvari koje su nam se dogodile i patnju koju nam je netko prouzročio ne moramo na silu pokušati zaboraviti ili se praviti da nije bilo tako. Ali to samo nakuplja ljutnju i kvari ti dan koji ti je poklonjen za nešto lijepo. Prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo sadašnjost i budućnost. Izbjegavaj ličnosti koje su te u prošlosti povrijedile a nisu se pokajale niti su izrazile bilo kakvo žaljenje.
Oprostiti samome sebi. To je ponekad teže nego oprostiti drugima. Često smo sami sebi najveći neprijatelji u samoosudi zbog toga što smo trebali imati kontrolu nad svojim ponašanjem, postupiti drugačije ili predvidjeti ishod. Podršku sami sebi pružamo teže i rjeđe nego drugima. Oprostiti sebi ne znači ignorirati vlastite propuste, već ih prihvatiti kao dio prošlosti, preuzeti odgovornost za njih i razmisliti što iz prijašnjih iskustava možeš naučiti.
Opraštanje sebi i opraštanje drugima uključuje prihvaćanje emocija koje se javljaju. Najbolje što iz neke negativne prošle situacije možeš napraviti je lekcija za budućnost. Važno je kazati osobi koju smo povrijedili da nam je žao i pokušati napraviti nešto da se iskupimo, možemo to učiniti i na način da direktno pitaš osobu koju si povrijedio što možeš napraviti da se iskupiš. Prošlost ne možeš vratiti ali u budućnosti osobi koju si ranio možeš puno pomoći u smanjenju neugodnih emocija.
Nasuprot ljutnje i zamjeranja postoji podrška i suosjećanje. Opraštanje sebi i drugima ima pozitivne posljedice na naše psihičko zdravlje. To je skidanje tereta kojeg teglimo na sebi. Taj teret ne pomaže u promjeni situacije ili osobe koja te povrijedila, a tebe sputava u radosti života i interakciji s drugima. Opraštanje je način na koji tu težinu možemo otpustiti i tako se mirno kretati kroz život. Oproštaj je nešto što činimo za sebe, a ne (samo) za drugoga.
Na koji način sebi oprostiti prošle greške i nastaviti daljnji život?
1. Krivnja je prirodna pojava savjesti, prihvatite to
Ukoliko je savjest očuvana, ona će odreagirati krivnjom. Savjest je Božji glas u čovjeku koji nam jasno kaže: čini ovo a izbjegavaj ono. Krivnja dakle ima svoju korektivnu tj. pedagošku svrhu. Krivnja je instrument kojim naše postupke prema drugima tako podešavamo da naši postupci blagodatno utječu na druge ljude i potiče našu odgovornost za vlastite postupke. Krivnja u nama budi samoosudu jer je to duhovni automatizam kojeg čovjek ima u sebi kao slika Božja. Takva samoosuda trajati će do pokajanja i iskupljenja, odnosno ispravka krivnje. Prihvaćanje krivnje i samoosude važno je za samoprihvaćanje i korekciju. Dopustite si osjećaj krivnje, ali ne dopustite da vas uvede u krajnost kao sumanuta autoosuda. Bog je taj koji presuđuje, ne mi sami.
2. Pružite sami sebi empatiju
Samosuosjećanje znači postupati prema sebi s istom pažnjom kao prema voljenima. Postavite sebi pitanje: Što bi rekao prijatelju/prijteljici u ovoj situaciji? Mnogi od nas znatno su stroži prema sebi nego prema drugima.
Promijenite negativan način razmišljanja i pokušajte sami sebi pružiti riječi podrške kad se suočavate s neugodnim emocijama. Nemojte zamijeniti samosuosjećanje sa samosažaljenjem. Vođenje dnevnika o osjećajima može pomoći u prepoznavanju i probavljanju krivnje.
3. Dopustite da rane zacijele
Kad napravimo pogrešku, često zadobijemo emocionalnu ranu koja, poput fizičke, treba vrijeme da zacijeli. Neprestano analiziranje pogreške je čupanje kraste s rane koja nije zacijelila. Savjest te osuđuje zbog prošlih postupaka da se korigiraš. Sagledaj situaciju kao da ju je napravio netko drugi (kao da je odvojena od tebe). Pogreške su te donekle oblikovale, ali ti nisi tvoja pogreška, ti si biće u izboru novog početka.
4. Nemojte razmišljati što drugi misle o vama
Kad se osjećamo krivima, skloni smo pretpostaviti da drugi jednako intenzivno razmišljaju o onome što se dogodilo. Često to nije slučaj. Druga osoba možda nije pogođena onoliko koliko mislimo da jest, ili je sve već ostavila iza sebe. Ta spoznaja može pomoći da si olakšamo osjećaj krivnje. Možda drugi čak i ne pamte događaj na isti način ili su nam već oprostili.
5. Iskreno zatražite oprost
Ponekad krivnja vodi do izbjegavanja, no suočavanje s pogreškama može donijeti oslobađanje. Ako je moguće, iskreno se ispričajte osobi koju ste povrijedili i pokušajte se iskupiti. Iako ne možemo kontrolirati reakciju druge osobe, čin traženja oprosta često je dovoljan da sami sebi oprostimo.
6. Očistite um i tijelo
Kad vas obuzme osjećaj krivnje, jednostavna radnja poput tuširanja može pomoći. Prema istraživanjima čin čišćenja tijela može privremeno ublažiti osjećaj krivnje. Provedite nekoliko trenutaka brinući se o sebi. To može pomoći u pomaku perspektive i boljem sagledavanju sljedećih koraka.
Opraštanje sebi zahtijeva vrijeme i strpljenje. Prihvaćanjem svojih osjećaja, promjenom perspektive i njegovanjem suosjećanja prema sebi, možete napraviti korak prema mirnijem i sretnijem životu.
7. Ispovijedajte se
Cjelokupnost procesa opraštanja sebi i drugima neće biti kompletiran ukoliko se čovjek u sakramentalnoj ispovijedi ne pomiri s Bogom. Naime, sakramentalna ispovijed daje milost kojom možemo izdržati teška opterećenja savjesti u procesu njezina izlječenja. Ne postoji neizlječivo. Bog liječi sve. On je najbolji liječnik kojem se možemo uvijek obratiti. On će nam pomoći na razne načine. Važno je imati strpljenja i truditi se ispraviti ono loše kako bi se ustupilo mjesto sadašnjem i budućem u dobru.
DOHVATITI SMISAO ŽIVOTA
1.12.2024.
Problemi društvene zajednice, osobito mladih, tim su teži ukoliko se ne dopire do smisla života. Pronalaženje smisla života, njegove svrhe, snažan je oslonac za nadvladavanje životnih težina i suprotivština. U tom smislu, predavanje koje je održao mons. dr. Dražen Kutleša, zagrebački rimo-katolički nadbiskup o pet pitanja koja dotiču srž čovjekove egzistencije, doprinosi uočavanju onoga bitnoga u ljudskom životu.
Zagrebački nadbiskup Kutleša održao je prigodom 150. obljetnice djelovanja modernoga Sveučilišta u Zagrebu i imenovanja prvoga rektora Matije Mesića Lectio magistralis u ponedjeljak 11. studenoga 2024. godine u zgradi Rektorata Sveučilišta, na početku Međunarodne znanstvene konferencije „Kanonsko i crkveno pravo na javnom sveučilištu“.
LECTIO MAGISTRALIS ZAGREBAČKOG NADBISKUPA DRAŽENA KUTLEŠE
Sveučilište u Zagrebu, 11. studenoga 2024.
Poštovani gospodine Rektore, prorektori, profesori i djelatnici Sveučilišta, drage studentice i studenti, velika je čast danas biti ovdje među vama i obratiti vam se u prigodi obilježavanja 150. obljetnice djelovanja modernoga Zagrebačkog sveučilišta koje, još od svojih prvih početaka u Akademiji Družbe Isusove, oblikuje mlade umove pridonoseći intelektualnom i kulturnom nasljeđu ne samo Hrvatske nego i cijele Europe. U ovom akademskom središtu, koje njeguje različite znanstvene discipline, vašu pozornost želio bih usmjeriti na pitanja koja nadilaze granice pojedinih akademskih područja, ali su također temeljno prisutna u svakoj od njih i dotiču srž čovjekove egzistencije.
Riječ je o pitanjima o čovjekovu podrijetlu, naravi, smislu, moralu i konačnoj sudbini. Filozofija ih naziva pitanjima o krajnjim uzrocima svih stvari. Bez obzira na naše svjetonazore i uvjerenja ili područja znanosti kojima se bavimo, vjerujem da smo svi pozvani pitati se o krajnjim uzrocima čitave stvarnosti. Akademska zajednica istražuje svijet kritičkim promišljanjem, otvorenim dijalogom i intelektualnom znatiželjom. Ova pitanja vode nas izvan granica empirijskoga uranjajući nas u dubine našega duha i same biti našega postojanja.
Ona su bila poticaj promišljanjima najvećih umova u povijesti, od velikana grčke misli, Platona i Aristotela, preko kršćanskih mislilaca poput svetog Augustina i svetog Tome Akvinskog, pa sve do modernih filozofa i teologa, među kojima je zasigurno papa Benedikt XVI., duboki mislilac o odnosu vjere i razuma. Benedikt XVI. je u dijalogu s modernim misliocima često naglašavao da je potraga za istinom i smislom – bilo ona filozofska ili religijska – nešto što nas sve povezuje.
Pozvao bih vas da zajedno pođemo na malo intelektualno i duhovno putovanje tragom tih pet ontoloških pitanja. Svakomu je odmah jasno da temeljna razlika u odgovorima na njih stoji u sljedećem: vjerujemo li ili ne u postojanje Boga ili barem u neki konačan smisao ljudske sudbine. Kao katolički biskup istaknuo bih razliku koju u odgovorima na ova pitanja nudi kršćanstvo. Želja mi je podijeliti s vama uvjerenje da je ono što je kršćanstvo, u jasnoći svoga nauka, predstavljalo kroz povijest i što predstavlja i danas, bliže razumu svakoga iskrenog tražitelja smisla negoli li što često mislimo osvjedočeni neautentičnim življenjem kršćana ili povijesnim krivotvorinama kršćanstva.
Jasno da ovaj nastup nije sustavna analiza filozofskih smjerova i katoličkog učenja, nego pokušaj otvaranja perspektive. Možda će nekima od vas pomoći da odgovore pronađu u vjeri, drugima u filozofiji i znanosti. No, važno je da ne odustanemo od postavljanja tih pitanja, jer ona definiraju ne samo naše živote, nego i naše zajedničko putovanje prema istini i smislu.
1. Porijeklo: Odakle potječemo?
Pitanje koje čovjek postavlja o svome porijeklu nastalo je iz sposobnosti osobe da misli samu sebe, svijet i zakonitosti prirode. Ono nije ograničeno na prirodne znanosti, kao ni na povijest, zemljopis ili samu filozofiju. U svijetu znanosti o čovjekovu porijeklu, prate se i istražuju evolucijski procesi i prirodni zakoni. Ta nas istraživanja vode samo do djelomičnih odgovora. Evolucija nam može reći kako su se biološki organizmi razvijali, ali ljudski se duh ne zadovoljava takvim odgovorima jer nije podložan empirijskim istraživanjima.
Aristotel je u odgovoru na ovo pitanje promišljao o „prvotnom uzroku“ svega sugerirajući da iza svake kretnje i promjene mora stajati nešto nepromjenjivo, što je on nazivao „nepokretnim pokretačem“. Njegova filozofska potraga za uzrokom svega dovela je do zaključka da postoji izvor svih stvari, neka vrsta uzvišenog principa ili bića koje je stvorilo svijet. Kasnije je kršćanska teologija u Bogu, svemogućem Stvoritelju, prepoznala ovog “nepokretnog pokretača”.
Immanuel Kant, jedan od najutjecajnijih mislilaca novovjekovne filozofske misli, raspravljao je o „svrsi“ prirode i čovjeka. Kant je umjesto od Objave i skolastike pošao putem etičkog iskustva tvrdeći da moralni zakon u čovjeku upućuje na više počelo od onoga koje je dostupno našim osjetilima. Poznata je njegova izreka: „Zvjezdano nebo nada mnom, moralni zakon u meni“ kojom sažima cijelu filozofsku misao o čovjeku kao biću koje je dio materijalnog svijeta, ali koje, po moralnom zakonu, „kategoričkom imperativu“, nadilazi taj svijet prema univerzalnom dobru i savršenstvu.
U kršćanskoj tradiciji, odgovor na pitanje porijekla nalazi se na prvoj stranici Biblije: „U početku stvori Bog nebo i zemlju“ (Post 1,1); „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka“ (Post 1,27). Ove jednostavne, ali ključne tvrdnje oblikovale su stoljeća promišljanja o porijeklu svijeta i čovjeka. Kršćanska vjera drži da nismo slučajan rezultat kozmičkih sila ili bioloških procesa, nego smo stvoreni s namjerom i svrhom, da „u svemu i istodobno iznad svega postoji neka osobna volja, postoji Duh koji se u Isusu objavio kao Ljubav“.[1] Čovjek je Božja slika i stoga pitanje: „Odakle potječemo?“ ne izvire iz naše intelektualne radoznalosti koju možemo zadovoljiti pokusima i znanstvenim otkrićima. Ono u nama žubori poput rijeke kojoj želimo znati izvor. Osjećamo da smo do izvora stigli kad pitanja utihnu, a srce se nađe uronjeno u istinu.
Ipak, dok nam se u umu rađaju pitanja dužni smo ih postavljati i voditi dijalog: filozofski, znanstveni, kulturni. Od presudne je važnosti iz toga dijaloga ne isključiti dimenziju vjere što je stalna tendencija sekulariziranog svijeta u kojemu živimo. Kao članovima akademske zajednice svima nam je jasno da poželjna i potrebna sekularizacija, u smislu funkcionalno-pravnog razlikovanja Crkve i države, ne može biti argument za potpuno istiskivanje vjere iz javne, odgojne i kulturne sfere. Stoga ne bi bilo primjereno da s ovoga Sveučilišta izlaze intelektualno osiromašene generacije kojima bi postalo posve normalno promišljati o čovjeku isključivo kao o biološkoj jedinki, zanemarujući nadnaravnu dimenziju ljudske osobe, baš kao što je danas moguće i prihvatljivo prikazati europsku kulturu „kao nacionalnu povijest, ostavljajući kršćansku tradiciju potpuno po strani“.[2] Ako propustimo svoju odgovornost, svaka nova generacija sve će manje biti u stanju primijetiti da nešto nedostaje u takvim postavkama. Posljedice su neslućene.
Naučavajući da u korijenu našeg postojanja jest neka osobna volja Stvoritelja koji nas je htio, koji nas ljubi i koji nam se objavljuje, kršćanstvo nam nudi svrhu i nadu. „Povijest spasenja izvor je uvijek novih nadahnuća za tumačenje povijesti čovječanstva“, riječi su svetoga Ivana Pavla II. Ona se ne vraća „samo na pitanje povijesti čovjeka, nego se suočava i s problemom njegova postojanja.“[3]
2. Narav i identitet: Tko smo?
Odgovor na pitanje o porijeklu čovjeka određuje i odgovor na pitanje razumijevanja ljudske osobe: Tko je zapravo čovjek? Ograničenja iskustvenih znanosti u odnosu na ljudsku osobu u njezinoj cjelovitosti čine uvijek aktualnim filozofski i teološki govor. Njemu dakako pridonose i rasvjetljuju ga rezultati prirodnih znanosti, koje se ipak ne mogu uzimati zasebno niti se mogu proširivati granice njihovih spoznaja neznanstvenim elementima koji onda služe nekim drugim, a ne znanstvenim ciljevima. Ljudska je osoba metafizička stvarnost. Nju se ne može svesti samo na individualnost jer načelo individualizacije jest materija, a čovjek nije samo materija. Ne može se svesti niti na osobnost koju stječemo svjesnim i slobodnim činima, odnosno izborima koje činimo. U čovjeku je duhovno načelo – njegova besmrtna duša sa svojim moćima: razumom i slobodnom voljom. Ljudskoj osobi pripada nemjerljivo i neotuđivo dostojanstvo utemeljeno u samom čovjekovu biću. Deklaracija „Dignitas infinita“ o ljudskom dostojanstvu kazuje: „Danas se pojam ‘dostojanstvo’ uglavnom koristi kako bi se istaknuo taj jedinstveni karakter ljudske osobe, nemjerljiv u usporedbi s drugim bićima u svemiru“.[4] U promišljanju o ljudskoj osobi i doživljaju osobnog identiteta svaki bi čovjek trebao polaziti od tog ontološkog dostojanstva svoje naravi koja ga usmjerava nadilaženju samoga sebe, transcendiranju, sposobnosti mišljenja samoga sebe, egzistencije i transcendencije tj. samoga Boga.
„Bit duha je otvorenost, odnos prema cjelini“, reći će prof. Ratzinger u svome djelu Dogma i navještaj.[5] Jedan od velikih problema ljudi današnjice jest u tome što identitet promišljaju parcijalno, zanemarujući bitno, a zadržavajući se na sporednome. Dopuštamo da nas određuju društvena uloga, karijera, nacionalnost, spol ili kulturna pripadnost. U digitalnom dobu, naš je identitet u velikoj mjeri podložan utjecaju vanjskih percepcija pa tako društveni mediji stvaraju prostor za kreiranje „online identiteta“, koji može biti vrlo različit od onoga što ili tko zapravo jesmo.
Filozof Jean-Paul Sartre zagovarao je upravo ovu slobodu i odgovornost u stvaranju identiteta tvrdeći da “postojanje prethodi esenciji” – tj. da sami moramo oblikovati tko smo po svojim izborima. Na toj su liniji mišljenja filozofi egzistencijalizma poput Simone de Beauvoir i Friedricha Nietzschea. No takav pristup nosi sa sobom nebrojene rizike odvajanja identiteta od naravi ljudske osobe kao i doživljaj tereta i težine prepuštenosti samima sebi.
Kršćansko poimanje identiteta nezaobilazno nas vraća k dostojanstvu ljudske osobe i naravi čovjeka kao jedinog stvorenja „koje je Bog htio zbog njega samoga“.[6] Odgovori na pitanja „Tko je čovjek?“ i „Tko sam ja?“ – u kršćanskoj perspektivi utemeljeni su u činjenici da smo stvorenja Božja, stvoreni na njegovu sliku i priliku (usp. Post 1, 26-27).
Ta je vjerska istina poziv znanstvenicima za otvorenost uma perspektivama koje nadilaze pojedina znanstvena područja. U društvenom i kulturnom smislu, njome smo potaknuti da svakom čovjeku – neovisno o njegovoj vjeri, kulturi ili društvenom statusu – pristupamo kao stvorenju s neotuđivim dostojanstvom i vrijednošću.
3. Smisao: Zašto postojimo?
Kada čovjek ne bi promišljao samoga sebe, smisao i svrhu svoga postojanja odrekao bi se svoje biti. Potraga za smislom prisutna je tijekom cijele ljudske povijesti i u svakoj kulturi.
U povijesti filozofije, mnogi su mislioci tražili odgovore na ovo pitanje. Aristotel je, primjerice, govorio o čovjekovoj težnji za eudaimonijom (εὐδαιμονία), što je stanje prave sreće i ispunjenja, koje se postiže življenjem u skladu s vrlinom. S druge strane, egzistencijalisti poput Jean-Paula Sartrea i Alberta Camusa tvrdili su da je život u svojoj biti apsurdan i da nema inherentnog smisla osim onog koji sami stvorimo. Camus je čak opisao ljudsku situaciju kao „mit o Sizifu“, gdje čovjek stalno gura kamen uz brdo, samo da bi ga opet vidio kako se kotrlja natrag – besmislen napor bez konačne svrhe.
Kršćanski odgovor nadilazi ovaj svijet apsurda i besmisla. U Katekizmu Katoličke Crkve sažeto stoji: „Čovjek je stvoren da služi Bogu, da ga ljubi i da mu sve stvorenje prikazuje.“[7] Učenjem da je čovjek stvorenje, da ostvaruje svoju svrhu služenjem u ljubavi i da je odgovoran za ovaj svijet, kršćanstvo je dalo i nastavlja davati odgovor koji je u stanju uvijek naprijed pokretati kotače povijesti. Na ovim temeljima ne samo da počiva odgovor na pitanje smisla pojedinaca nego i prirodna teleologija katoličke društvene misli. Ukratko, “usredotočenošću na drugoga” Crkva najbolje tumači svoje poslanje, a vjernici svrhu svoga postojanja.
Ovo naučavanje o svrsi čovjekova života na zemlji nadopunjuje se i starijom katekizamskom tvrdnjom da je čovjek stvoren da bi Boga upoznao, ljubio, služio mu i tako k njemu došao.
Ono je radikalno različito od suvremenih pogleda na smisao života, koji često naglašavaju osobno ispunjenje, samoostvarenje i materijalni uspjeh kao krajnje ciljeve. Bez Boga, smisao našeg života postaje odveć subjektivan i nestabilan.
Svijet nije slučajna pojava, a ljudski život nije besmislen. Uvjerenje da je Bog sve stvorio i da je samo njegovom voljom sve stvoreno (usp. Otk 4, 11) sadrži srž kršćanskog razumijevanja smisla: postojimo jer nas je Bog htio iz ljubavi. Naš je život dio većega Božjeg plana koji pojedince otvara zajednici, svijetu. Svaki put kada je čovjek pokušao izvrnuti red stvaranja, ne priznati svoju narav stvorenja, došlo je i do krize smisla njegova postojanja. Isto je u pozadini velikih društvenih kriza koje i danas potresaju svijet.
Božji plan za čovjeka uključuje dvije temeljne zapovijedi ljubavi koje Isus sažima kao srž Božjeg zakona: „Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim… Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga“ (Mt 22,7-39). Ove zapovijedi obuhvaćaju bit svrhe ljudskog života na zemlji: pozvani smo živjeti životom ljubavi – prema Bogu i prema drugima.
One su u podlozi društvenog nauka Crkve i katoličkoga socijalnog djelovanja koje se tijekom povijesti ne prestaje očitovati na razne načine. Usmjerenost na sebe i izoliranost nisu dio Božjeg plana za čovjeka. Ipak, autentično služenje zahtijeva žrtvu i samodisciplinu koje se zauzvrat moraju njegovati samoodricanjem i umjerenim korištenjem prirodnih dobara. Teško bi bilo reći nešto radikalnije od ovoga u današnjem svijetu. Ideja da sebi samima trebamo bilo što uskratiti i stavljanje drugih na prvo mjesto nije prirodna tendencija. Stoga tu naviku treba svjesno razvijati, a to je teško u okruženju u kojem se na umjerenost gleda kao na prepreku.
Papa Benedikt XVI. u govoru koji je 2010. održao veleposlanicima 178 zemalja koje imaju diplomatske odnose sa Svetom Stolicom, povezao je rat, glad, degradaciju okoliša i svjetsku financijsku krizu kao očitovanja sebičnosti. Samo u otajstvu utjelovljene Riječi, Isusa koji „nije došao da bude služen, nego da služi“ (Mt 20, 28), postaje stvarno jasnim otajstvo čovjeka, a sva odricanja imaju dublji smisao kada ih stavimo u kontekst Božjeg plana koji čovjeka vraća njemu samome.
4. Moral: Kako bismo trebali živjeti?
Nema dvojbe da živimo u svijetu koji ne priznaje jednoznačan odgovor na ovo pitanje etike. Na djelu je moralni relativizam, a ako nema objektivnog mjerila za dobro i zlo, otvara se prostor za opravdanje bilo kakva ponašanja, ovisno o situaciji. Što priječi snažnije pojedince ili skupine da nameću svoje interese slabijima? Ako nema univerzalnih moralnih normi, onda je moralnost u konačnici podložna moći, a ne pravdi.
Svi naslućujemo odgovor na pitanje zašto su etičke rasprave sve brojnije, a nered na moralnom području sve veći. Riječ je o tome da smo izgubili središte, onu uporišnu točku koja pruža sigurnost našem djelovanju. C. S. Lewis koristi sliku flote jedrenjaka kako bi pokazao da je zadaća etike baviti se s tri velika pitanja, a ne samo s jednim, onim kako moralno živjeti.
1. Na prvo pitanje upućuje interakcija brodova u floti. Brodovi moraju znati kako izbjeći sudare. Ovo je područje društvenog morala gdje učimo kako živjeti u skladu s drugima te kako poštovati pravila i norme koje omogućuju suživot u društvu. Ovo je moralno gledište koje se uči i razvija obrazovanjem i iskustvom.
2. Na drugo pitanje upućuje potreba očuvanja integriteta broda. Svaki brod mora znati kako sačuvati svoj oblik, kako izbjeći potonuće. Ovo je pitanje osobnih vrlina i mana, unutarnjih vrijednosti i karakteristika koje određuju naš moralni kompas. Za razliku od društvenog morala, ovo moralno gledište razvija se obiteljskim i vjerskim odgojem te osobnim razvojem. Moramo biti svjesni da se nikoga ne može zakonski prisiliti biti dobar, a bez dobrih i poštenih ljudi nema ni dobra društva. Stoga su moralna načela pojedinaca ključna, ne samo njihovi međuljudski odnosi.
3. Konačno, na treće pitanje upućuje nužnost poznavanja svrhe putovanja. Brodovi moraju znati kamo plove i zašto su uopće na moru. Ovo je pitanje krajnje svrhe ljudskog života, vjersko pitanje koje se tiče smisla i značenja čovjekova života. Nažalost, u današnjem svijetu, ovo pitanje se ne postavlja često, a još rjeđe se daje odgovor na njega.[8]
Odgovor na pitanje kako bismo trebali živjeti određen je razumijevanjem same ljudske naravi, a upravo je to jedan od najdubljih izazova s kojima se suočavamo.
Jedna od najutjecajnijih, ali ujedno i najpogubnijih filozofija u ovome smislu bila je ona koju su promovirali francuski filozofi prosvjetiteljstva na čelu s Jean-Jacques Rousseauom zagovarajući ideju da je čovjek po svojoj prirodi dobar, ali da ga društvo i njegove institucije kvare. Ova romantična vizija čovjeka, iako naizgled optimistična, pokazala se duboko pogrješnom i vodila je do katastrofalnih posljedica u povijesti.
Francuska revolucija, u velikoj mjeri inspirirana ovim idejama, nastojala je stvoriti novo, savršeno društvo uvođenjem radikalnih promjena koje su uključivale odbacivanje tradicionalnih društvenih struktura i moralnih normi. Utemeljiti društvo na pretpostavci da je čovjek po prirodi savršen ili sklon savršenstvu zanemaruje stvarnost ljudske grješnosti. Ideje koje promiču moralni relativizam, odbacivanje tradicionalnih moralnih normi i težnju za “oslobođenjem” čovjeka od društvenih ograničenja i dalje oblikuju suvremenu misao.
Crkva priznaje da je čovjek stvoren na sliku Božju, obdaren slobodnom voljom i sposobnošću za veliko dobro, ali isto tako naučava da je, kao posljedica istočnog grijeha, čovjekova narav ranjena i sklona grijehu. Zbog toga društvo ne može biti izgrađeno na iluziji o ljudskoj savršenosti, nego mora uzeti u obzir stvarnost grijeha i ljudske slabosti. Upravo iz toga razloga tehnološki napredak nije popraćen i moralnim rastom pojedinaca.
Katolički realizam o ljudskoj naravi omogućuje nam da izgradimo društvo koje je uravnoteženo, pravedno i utemeljeno na moralnim načelima koja priznaju ograničenja ljudske sposobnosti za dobro. Crkva nas uči da su institucije poput zakona, morala, i autoriteta potrebne kako bi se obuzdala ljudska sklonost prema grijehu i kako bi se stvorili uvjeti za zajednički život u skladu s moralnim vrijednostima. No, ona također priznaje da ove institucije same po sebi nisu dovoljne. „Ispravnost ljudskih postupaka, duhovno blagostanje svijeta nikada neće moći zajamčiti same strukture. (…) Budući da čovjek ostaje uvijek slobodan i budući da je njegova sloboda krhka, na ovome se svijetu neće nikada moći uspostaviti trajno kraljevstvo dobra. Svaki onaj koji obećava bolji svijet koji će trajati zauvijek, daje lažno obećanje; on time niječe ljudsku slobodu.“[9]
Ovdje vrijedi istaknuti riječi Deklaracije o dostojanstvu ljudske osobe koje ističu vezu između čovjekova moralnog djelovanja i rasta njegova moralnog dostojanstva: „Svaka je osoba pozvana na egzistencijalnoj i moralnoj razini pokazati ontološki značaj svoga dostojanstva u onoj mjeri u kojoj se vlastitom slobodom usmjerava prema istinskom dobru; s jedne strane osoba, kao ona koja je stvorena na sliku Božju, nikada ne gubi svoje dostojanstvo i nikada ne prestaje biti pozvana slobodno prihvaćati dobro kao odgovor na ljubav Božju; s druge strane, u mjeri u kojoj osoba odgovara na dobro, njezino se dostojanstvo može slobodno, dinamično i progresivno očitovati, rasti i sazrijevati.[10]
Kantov moralni imperativ odražava sličnu ideju objektivne moralnosti – zakon koji nadilazi pojedinca i osobne interese. No kršćanski moral ide korak dalje tvrdeći da taj zakon nije samo apstraktna racionalna istina, nego i izraz Božje osobne ljubavi i pravde.
Stoga, u odgovoru na pitanje: „Kako bismo trebali živjeti?“ važno je podsjetiti se da moralni zakoni ne proizlaze iz društvenih konsenzusa, nego iz same naravi čovjeka i stvarnosti svijeta. Katolička Crkva svojim naukom o prirodnom zakonu prepoznaje da su ovi moralni zakoni temelj svake zdrave i stabilne zajednice.
5. Konačni cilj: Kamo idemo?
Pitanje o konačnoj sudbini čovjeka preplavi svojom neumoljivošću u trenutcima kad se suočava s neizbježnom smrti, bilo vlastitom, bilo onih koje voli. No, rijetko mislimo na to da odgovor na ovo pitanje oblikuje naš život. Je li smrt svršetak? Gdje završava naše putovanje? – danas nije popularno razmišljati o tome. „Dok postojimo nema smrti, a kad nastupi smrt, tada više nema nas.“ – poznata je Epikurova izjava koja mnogima danas olakšava egzistencijalnu težinu ovog pitanja. Sveti je Augustin, s druge strane, shvaćao da je u srcu svakog čovjeka čežnja za životom kojemu smrt ne može nauditi i da sve ono što možemo kušati i postići u svojoj zemaljskoj zbilji, još uvijek nije ono čemu težimo. Shvatio je da se, unatoč ograničenosti ljudske spoznaje i usprkos granici koju smrt postavlja našem razumijevanju stvarnosti, ne možemo odreći čežnje za vječnošću koju nosimo u svome srcu.[11] Ne čini li nam se da se moderni čovjek ponaša kao da mu je zabranjeno razmišljati o vječnosti i djelovanje usmjeravati svrsi koja ga nadilazi?
Odgovor na pitanje zašto je tako Benedikt XVI. prepoznaje u promjeni pristupu znanosti na prijelazu renesanse u moderno doba. Tehnološki napredak je, drži on, doveo do promjene paradigme koja je prevladavala od Aristotela do modernoga doba. Prema Aristotelu, tri su razloga zbog kojih se čovjek bavi znanošću: na prvome mjestu jest istina, potom slijedi moralno djelovanje i tek na posljednjem mjestu jest sposobnost da se naprave stvari, dakle tehnologija. Francis Bacon i novovjekovna a potom i moderna filozofska misao ovaj redoslijed izvrću.
Baconov princip eksperimenta kao najvišeg principa svakoga znanstvenog istraživanja čovjekov je pogled usmjerio prema zemlji, a nada u vječni život poprimila je obličje vjere u napredak. Prvi razlog zbog kojega se sada na suvremenim sveučilištima bavimo znanošću jest tehnologija i želja da ovladamo prirodom.
Ono što kršćanstvo u ovakvim okolnostima može ponuditi kao odgovor na pitanje čovjekove konačne sudbine, pripada području bogooblične kreposti nade koja nije samo subjektivno uvjerenje o postojanju nečega što je ljudskom oku nevidljivo, nego je riječ o tome da nam vjera već sada, u ovome životu daje kao prisutnu, stvarnost koju iščekujemo.[12]
Upravo nada kao iščekivanje sigurne budućnosti iz perspektive sadašnjosti u kojoj nam je ta budućnost već dana, nada je koja svijetu danas treba. Vječni život iz perspektive kršćanstva „nije beskrajno nizanje dana u kalendaru, već nešto što ispunja čovjekovo srce nepomućenom radošću, gdje obuhvaćamo cjelinu i cjelina nas obuhvaća.“[13] Predokus takve radosti možemo kušati već na zemlji. Ozbiljno je pitanje zašto se kultura koja je stasala na kršćanskim temeljima odriče takve nade u vječni život?
Vrijedi uvijek iznova promišljati o riječima pape Benedikta XVI. koji kaže: „Ako napredak da bi bio napredak traži da čovječanstvo bude sve više duhovno, tada je prijeko potrebno razumu (…) ponovno vratiti njegovu cjelovitost, a da bi se to dogodilo, potrebno je da se razum otvori spasenjskim moćima vjere, razlikovanju dobra i zla. Samo tako razum postaje doista ljudski i kadar je usmjeriti volju na pravi put, a to može samo ako svoj pogled izdigne iznad sebe.“[14]
Ovo se tiče sviju nas, bez obzira na vjerska uvjerenja i opredjeljenja. Ono čemu se danas nitko više ne može nadati jest rast materijalnog i tehnološkog napretka koji bi bio praćen progresivnim rastom napretka na moralnom i etičkom području. Razlog tomu je ljudska sloboda. S obzirom na tehnološka dostignuća, svaka nova generacija može nastaviti graditi gdje je prethodna stala. Kad je u pitanju etička, moralna dimenzija, „kada je o temeljnim odlukama riječ, svaki čovjek i svaki naraštaj nalaze se na novom početku.“[15]
Naša najvažnija zadaća u ovom trenutku povijesti, ako čovječanstvo želi imati budućnost i s nadom gledati prema konačnom odredištu, mora biti povratak spoznaji morala. To je moguće samo ako uključimo Boga u jednadžbu našeg postojanja i naše vječne sreće.
Zaključak – vraćanje na temeljne postavke
Ako smo pitanjima o porijeklu, naravi, smislu i cilju ljudskoga života pristupili ne samo kao filozofskim nego duboko životnim pitanjima, zaključci koji slijede spontano se nameću kao potrebe sadašnjeg trenutka.[16] To su:
1. Potreba povratka cjelovitoj viziji znanja
Sveučilišta se ne smiju ograničiti isključivo na iskustvene znanosti i tehnički napredak. Uvažavajući važnost i doprinos prirodnih i tehničkih znanosti, istraživanje istine o čovjeku i svijetu ne može izostaviti ni filozofsku ni teološku refleksiju. Samo putem dijaloga između prirodnih znanosti, filozofije, etike i teologije moguće je doći do dubljeg razumijevanja ljudske egzistencije (…).
2. Potreba obnove dijaloga vjere i razuma
Ako je točno da je povijest pokazala sve loše posljedice kako zanemarivanja tako i prenaglašavanja jedne od ovih dimenzija ljudske osobe u odnosu na drugu, pred nama je zadatak da ih obnovljenim povjerenjem pomirimo. Ograničenost ljudskog razuma u potrazi za odgovorima na pitanja o naravi, smislu, svrsi i konačnoj čovjekovoj sudbini te o izvoru njegova moralnog djelovanja, dovoljno nam kazuje da vjera nije samo subjektivna datost nego objektivna potreba ljudske naravi. Samo razum prosvijetljen vjerom omogućuje cjelovitiji pristup stvarnosti što je ključno za suočavanje s kompleksnim izazovima današnjice.
Ako želimo izgraditi društvo utemeljeno na pravdi, etici i istinskom razumijevanju, nužno je ponovno ujediniti vjerničko promišljanje s racionalnim istraživanjem (…).
3. Potreba izgradnje kulture dijaloga
Ovo je Sveučilište pozvano biti primjer kulture dijaloga. Međutim, ovaj dijalog ne smije biti površan, gdje se razlike jednostavno prešućuju ili zanemaruju. Naprotiv, pravi dijalog zahtijeva duboko razumijevanje vlastitih korijena i uvjerenja, kao i otvorenost prema drugima. Nažalost, svjedoci smo da se olako zanemaruje kohezijski potencijal kršćanstva u njegovu nauku o naravi i dostojanstvu ljudske osobe, a potom i o crkvenom socijalnom nauku.
Zbog toga uvijek stoji potreba za dubljim poznavanjem temeljnih učenja katoličke vjere i potreba za njihovom primjenom u javnom životu. Sve sastavnice ovoga Sveučilišta, svaka sa svojom specifičnom disciplinom, mogu samo biti obogaćena teološkom, socijalnom i kulturnom baštinom Katoličke Crkve kao i baštinom drugih vjerskih učenja. Ovo Sveučilište mora nastaviti njegovati svoje kršćanske korijene, ne da bi isključilo druge, već da bi ponudilo čvrste temelje za dijalog.
4. Potreba obnove znanja o vrlinama
Ne smijemo izgubiti iz vida da je čovjekova sloboda dar, ali i odgovornost. Da bi se znanstveni i teološki napredak doista mogao zvati napretkom, mora ga pratiti i pojačana svijest o odgovornosti i o potrebi za vrlinama. Međutim, vrline nam nisu usađene. Znanje o njima moramo stjecati i u njima se vježbati. Svaki predan znanstvenik na svome području znanosti zna koliko je odricanja i discipline potrebno kako bi se došlo do novih znanstvenih rezultata. Sam znanstveni rad zahtijeva određene vrline ako želi ostati u službi čovječanstva, a ne sebičnih interesa. Ovo Sveučilište ne smije zanemariti temeljnu potrebu za oblikovanjem znanstvenika i istraživača koji će biti ne samo stručnjaci u svojim područjima, nego i moralno odgovorne osobe. Pozvano je u središte svojih akademskih programa vratiti univerzalne principe kršćanske etike utemeljene na vjeri u Božji Logos.
5. Potreba obnove europskog identiteta
Kriza europskog identiteta više nije samo teza nego činjenica. Istiskivanje vjere iz odgoja, kulture i društvenog života te sveprisutni relativizam potkopavaju njezine duhovne i kulturne temelje. Obnova europskog identiteta zahtijeva povratak kršćanskim korijenima, ne u smislu isključivosti, već kao temelja na kojem se može izgraditi inkluzivno društvo.
Kršćanstvo je tijekom stoljeća oblikovalo europsku misao, kulturu i vrijednosti. Bez uvažavanja te činjenice Europa ne može shvatiti samu sebe. Generacijama izvrsnih znanstvenika, ovo je Sveučilište pridonijelo tom procesu. Pred nama je zadaća obnove i nadgradnje jedinstvenog europskog identiteta koji sada može biti obogaćen doprinosima drugih naroda i kultura.
Neka nas sve u odgovoru na ove potrebe i zahtjeve vremena vodi Božji Logos, izvor sve istine, koji nas poziva da budemo svjedoci i graditelji istinskog dijaloga, mira i razumijevanja među ljudima. Hvala vam na pozornosti.
[1] Benedikt XVI., Enciklika o kršćanskoj nadi Spe Salvi, 30. studenoga 2007., br. 5.
[16] Usp. https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/it/speeches/2006/september/documents/hf_ben-xvi_spe_20060912_university-regensburg.html
Nisam cijepljena ali osjećam se cijepljeno.
Mali ep o kvočki, tuljanu i njihovu
blagoslovu
Majko, danas se osjećam kao kvočka i moje je pravo da to i pokažem!
Hvala naprednom društvu da to konačno mogu javno pokazati na ponosan način!
U zaštitu mojih prava mora stati čitava država s kordonom policije, osobito kada prolazim pored zoološkog vrta, jer su tamo glupe životinje koje homofobno jedu kvočke!
Moji neistomišljenici su homofobi i primitivna desničarska banda u ofenzivi a znanost koja me ne podržava je homofobno-fašistička i neobjektivna.
Sve što se ne slaže s mojim pogledom je neobjektivno a ja sam objektivna, ja sam bog koji odlučuje što je dobro a što nije, jednostavno moram ispravljati prirodu jer je glupa.
Majko, čestitam što si odlučila postati muško mada se meni od jučer iz nekog razloga čini da si tuljan, kako god se momentalno osjećala ja te znanstveno podržavam!
Majko, svi su ljudi i tuljani djeca božja i zaslužuju spasenje, zato poslije idemo na zajednički blagoslov, napredne crkve su to uvele jer su napredne.
10.11.2024.Ekumenizam je za Katoličku staru crkvu važan, jer je uspostava jedinstva prije svega volja Kristova. Krist je ustanovio jednu Crkvu. Podjele i raskoli protive se volji Božjoj, sablazan su svijetu i priječe propovijedanje Evanđelja.
Isus je molio da svi budu jedno. Krist je dao zadaće poučavanja, posvećivanja i upravljanja Apostolskomu zboru s Petrom na čelu kojemu je obećao ključeve i učinio ga glavnim Pastirom svega vjernog stada, pri čemu je Petar kanonski izabrani poglavar kao primus inter pares određene autokefalne crkve. Načelo jedinstva jest Trojstvo božanskih osoba.
Od početka su se pojavile podjele od punoga zajedništva Stare Crkve, ne bez krivnje s jedne i druge strane. Kršćani se s pravom diče kršćanskim imenom. Neki se crkveni elementi mogu naći i izvan vidljivih granica Crkve: pisana riječ Božja, milosni život, vjera, nada, ljubav i drugi darovi Duha Svetoga. Svete radnje takvih kršćana mogu proizvesti život milosti i prikladne su za zajedništvo spasenja.
Samo po Crkvi Kristovoj može se postići punina sredstava spasenja, a Crkvu Kristovu čine sve crkve, neovisno o jurisdikciji i obredu, koje su zadržale:
● valjano apostolsko nasljedstvo (koje seže do jednog od apostola);
● koje prihvaćaju koncile prvog milenija;
● koje vjeruju u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji;● koje ne prakticiraju novotarije strane Staroj Crkvi kakve su blagoslov istospolnih i ređenje žena u svete redove. Ekumenizam nas potiče da prepoznamo znakove vremena, da uklanjamo riječi, sudove i djela koja ne odgovaraju stanju odijeljene braće, u istini i poštenju. Potreban je dijalog gdje se sudionici bolje upoznaju i jasnije izlažu nauk svoje zajednice. Pozivaju se na zajedničku molitvu i ispit svoje vjernosti Kristu. A sve se treba odvijati pod razboritim i strpljivim vodstvom pastira. To jedinstvo postoji, neizgubivo subzistira u Katoličkoj Staroj Crkvi. Čuvajući jedinstvo u nužnim stvarima, svi poštuju dužnu slobodu u različitim oblicima duhovnoga života i discipline i u različitosti liturgijskih obreda, dok teološki razvoj ne može divergirati od objavljene istine.
Crkva je božanska, ali i ljudska ustanova i kao takva potrebna obnove. Ne smije biti proturječja između izricanje nauka (formula doctrinae) i pologa ili sadržaja vjere (depositum fidei).
Nema pravog ekumenizma bez unutarnjeg obraćenja. Stoga "poniznom molitvom zatražimo oproštenje od Boga i od odijeljene braće, kao što i mi otpuštamo svojim dužnicima".
Obraćenje, svetost života i molitva jesu duša ekumenizma, duhovnoga ekumenizma. Dopušteno je i poželjno da konzervativni starokatolici mole zajedno s odvojenom braćom radi postizanja jedinstva. Zajedničenje u bogoslužju ili sakramentima – communicatio in sacris - ne može se provoditi bez zdrave prosudbe. Vrijede dva načela: težnja za jedinstvom i sudioništvo u sredstvima milosti. Težnja za jedinstvom obično zabranjuje zajedničenje u sakramentima, a sudioništvo u milosti ponekad ga preporučuje. Biskup će to razborito prosuditi. Na primjer ako se jedna pravoslavna udaje za starokatolika i želi ostati pravoslavna, na dan vjenčanja biskup joj može dopustiti da se u misnom slavlju pričesti.
Moramo poznavati mentalitet odijeljene braće. Konzervativni starokatolici će bolje proučavati teologiju, povijest i duhovni život odjeljenika. Zato simpoziji, studijski dani među pravim stručnjacima, sve pod budnim okom mjerodavne crkvene vlasti.
Svi teološki predmeti trebaju se proučavati i pod ekumenskim vidom, izbjegavajući polemički ton. Na teološkim fakultetima treba postojati predmet Ekumenske teologije.
Način i postupak izlaganja vjere ne smije biti zaprekom dijalogu s braćom. Pravom je ekumenizmu tuđa lažna pomirba kojom se nanosi šteta i zamračuje njegov pravi i sigurni smisao. Treba razlikovati red ili hijerarhiju istina. Na primjer, neke se istine tiču temelja, kao što je Presveto Trojstvo, a druge se ne tiču, na primjer Papin primat.
Potrebna je kršćanska suradnja u vremenitim dobrima i vrijednostima radi promicanja dostojanstva ljudske osobe, mira, društvene primjene Evanđelja, unaprjeđivanja znanosti i umjetnosti, ljekovitih mjera protiv nevolja, gladi, neimaštine, oskudice stanova itd.
Tri su kategorije podjela:
● podjela na Istoku s obzirom na dogmatske formule i na rastvorbu crkvenoga zajedništva između Rima i Carigrada;
● podjela na Zapadu: reformacija i anglikanci, starokatolici Utrechtske unije;
● shizma unutar rimokatolicizma: lefebvrovci te starokatolici Svijetskog sabora narodnih katoličkih crkava. Crkve Istoka i Zapada tijekom stoljeća imale su vlastite putove, ali bilo je bratsko zajedništvo. Među istočnim Crkvama posebno se ističu Patrijarhati. Te su Crkve od početka imale blago odakle su Crkve Zapada uzimale u liturgijskom, duhovnom i pravnom smislu. Prve su dogme formulirane na Istoku. Te su Crkve uvijek imale posebno poštovanje prema Gospi, služile se pravim sakramentima i stoga neko zajedničenje u bogoslužju nije samo moguće nego i preporučljivo. Posebno blago jest istočni oženjeni kler po nastavku tradicije života Stare Crkve.
Autokefalne crkve imaju pravo držati se vlastita uređenja prema vlastitim pravilima koja odgovaraju naravi njihovih vjernika.
Postoje teološke formule i teološke predaje ukorijenjene u Svetom Pismu, koje se radije dopunjuju negoli suprotstavljaju. Sve to blago pripada punom katolicitetu i apostolstvu Crkve, stoga prenaglašavanje celibata nasuprot oženjenom kleru nije spojivo s Svetim Pismom. Autentično i živo učiteljstvo ima posebno i odlučujuće mjesto u tumačenju i propovijedanju Riječi Božje ukoliko je utemeljeno na Svetom Pismu.
Da se obnovi i očuva puno jedinstvo, ne traži se više od onoga što je nužno (usp. Dj 15, 28).
Pogled na odvojene crkvene zajednice na Zapadu
Riječ je o zajednicama koje su proistekle iz Lutherove reformacije pod nazivom protestantizma, a raspršile su se u više od trista denominacija. Između tih crkvenih zajednica i Svijetskog sabora narodnih katoličkih crkava postoje vrlo teška razilaženja, prije svega u tumačenju objavljene istine. Ipak, postoje među njima i one koje su po svojem nauku manje nasuprotne katoličkom shvaćanju.
Mi se ipak radujemo da vidimo odijeljenu braću kako teže prema Kristu kao izvoru i središtu crkvenoga zajedništva. Svi smo upućeni prema Kristu. Što se više upućujemo prema njemu, središtu, to smo bliži jedni drugima!
Ljubav i poštovanje prema Svetom Pismu vodi našu braću prema stalnu i marljivu studiju Biblije. Dijalog je izvrsno sredstvo u moćnoj ruci Božjoj za naše kršćansko jedinstvo.
Krštenjem valjano podijeljenim krštenik se utjelovljuje u Krista raspetoga i uskrsloga. Tako je krštenje sakramentalna veza među svim kršćanima. Ali je to tek početak koji je usmjeren na cjelovito ispovijedanje vjere, na cjelovito pritjelovljenje jednoj od valjanih ustanova spasenja (crkve koje su zadržale četiri važna elementa ranije nabrojana) i ucjepljenje u euharistijsko zajedništvo. Iako mi držimo da protestanti i anglikanci nisu očuvali bit Euharistijskog otajstva, navlastito zbog nedostatka sakramenta sv. Reda, ipak kada na Večeri Gospodnjoj čine spomen smrti i uskrsnuća Gospodinova, priznaju da se u zajedništvu s Kristom naznačuje život i iščekuje njegov slavni dolazak. Stoga je i to predmet dijaloga.
Vjera u Krista nosi plodove hvale i zahvale. Živi osjećaj za pravdu i iskrena ljubav prema bližnjemu. Pomaganje duhovnim i tjelesnim nevoljnicima, odgoj mladeži omogućuju humanije uvjete i opći mir. Iako mnogi kršćani ne razumiju Evanđelje o moralnim stvarima na isti način kao konzervativni starokatolici, ekumenski dijalog je važan.
Potrebno se suzdržati od lakomislene i nerazborite revnosti. Jedinstvo nadilazi ljudske moći. Stoga je potrebna nada u Isusovu molitvu za Crkvu, u ljubav Očevu za nas, u snagu Duha Svetoga.
AKO BIBLIJA NEŠTO NAZIVA GRIJEHOMNAŠE MIŠLJENJE TADA NIJE VAŽNO!
3.11.2024.Sve su crkve u navještaju Evanđelja zajedno - tvoj uspjeh moj je uspjeh, a tvoj neuspjeh je moj neuspjeh.
Stoga podržavamo i pridružujemo se pozivu biskupa Mar Mari Emmanuela, jer to je i naš stav. Poslušajmo jasne riječi ovog karizmatičnog proroka današnjice:
''Iako je ova tema već svugdje na društvenim mrežama, tako da nisam ni prvi ni posljednji koji o tome govori, molim te, papa Franjo, povuci pismo odmah. Molim te, jer na kraju dana svi smo odgovorni dati odgovor pred svemogućim Bogom, jedinom pravom sucu, Isusu Kristu Nazarećaninu. Bojim se stati pred Gospodina i biti postiđen. Želim stati pred Gospodina s podignutom glavom i gledati u Njegove predivne i svete oči. Uzrokuje se podjela unutar Crkve zbog nečega što ne možemo blagosloviti.
Kad je Bog stvorio čovjeka, stvorio je Adama i iz Adama Evu, nazvao ih je muškim i ženskim, te je rekao muškarcu i ženi da se ujedine i zatim imaju djecu, množe se i napune cijelu zemlju. Bog nikada neće blagosloviti istospolnu uniju. Bog je stvorio ljudsku rasu, muško i žensko, i blagoslovio zajedništvo braka između muškarca i žene. Blagoslov se može dati samo zajedništvu braka kada postoji muškarac i žena. Bog nikada neće blagosloviti zajedništvo istospolnih, nemoguće je.
Voljeni moj papa, molim te, povuci cijeli ovaj dokument i ukloni ga iz korijena, jer sve što je taj dokument učinio uzrokovalo je potpuni kaos, potpunu dezorijentaciju, apsolutnu podjelu unutar naše voljene Katoličke Crkve, a da ne spominjem cijelo kršćanstvo jer u svijetu smo svi kršćani.
Svijet ne kaže: 'ovaj je katolik, ovaj je pravoslavac', ne, svi smo kršćani, pa će reći: 'Pogledajte kršćane što sada rade'. Crkva ne treba više podjela i kaosa jer imamo ih dovoljno. Možemo vidjeti unutar (Rimske)katoličke Crkve biskupe koji se suprotstavljaju papi, i svećenike koji govore različite stvari; jedan kaže da je u redu, drugi kaže da nije u redu, tako da već postoji podjela unutar naše voljene (Rimske)katoličke Crkve...
Blagoslov se može dati samo onome tko je voljan pokajati se i vratiti se, i prekinuti živjeti u stanju koje Boga vređa. Kad je riječ o Bogu, na zemlji nema vlasti koja može prebrisati ono što Bog nije blagoslovio, nitko.
Zato te molim, papa Franjo, ovaj dokument mora biti povučen kao da nikada nije ni postojao. Oprostite, s dužnim poštovanjem kažem da niste nadležni dozvoliti takav blagoslov. Ne, ne držite taj ključ, niti ja, niti bilo koji drugi crkveni vođa. Ne govorim o papi Franji, nema crkvenog vođe koji može dati takav blagoslov, nemoguće je. Živimo na kraju vremena, moji voljeni, vidjet ćete mnoge boje.
Gospodin nas je unaprijed upozorio, pa nemojte paničariti, nemojte biti ožalošćeni, nemojte napustiti svoju vjeru, svoju Crkvu. Crkva je izgrađena na Stijeni, ali ako vođa ne želi biti izgrađen na Stijeni, to je njegov problem, ne Crkve. Morat ćemo položiti račun pravom Gospodaru Crkve Isusu Kristu Nazarećaninu, i svima nama. Nemamo ključ za dati blagoslov takvom načinu života, ne, Bog neće to dopustiti, nikada nije dao i nikada neće. Tko sam ja da obrišem Božju riječ?
Sada je ovo otišlo predaleko, pa molimo za našeg voljenog papu Franju, molimo za našu voljenu (Rimsku)katoličku Crkvu i sve vjerne, iskrene vjerne u (Rimskoj)katoličkoj Crkvi, molimo za sve njih. Svi smo u tome zajedno, tvoj uspjeh je moj uspjeh, a tvoj neuspjeh je moj neuspjeh. Mi smo u tome zajedno, mi smo u istom brodu, i ako brod tone, ne raspravljajte tko je kapetan, a tko nije, voda ne razlikuje, progutat će sve na tom brodu. Ali stavimo ruke zajedno i spasimo ono što je ostalo, zaustavimo brod da potone, trebamo Krista da ostane iznad vode. Amen. Amen.
Molim da moj voljeni papa Franjo čuje ovu poruku i molim da on moli po ovoj nakani, te molim da Gospodin ohrabri njega, da mu da snagu da odmah povuče ovaj dokument.'' Izvor: Bishop Mar Mari Emmanuel's Message to Pope Francis on Same-Sex BlessingsBishop Mar Mari's surprise words at first mass since stabbing attack
Evo draga braćo i sestre do kuda se stiglo. Užas!Ne suobličujmo se draga braćo i sestre ovome svijetu!Kakav je ''kler'' koji ovakvu blasfemiju odobrava? Kakav je biskup koji ovo ruglo odobrava? Kakav je sustav (biskupski kolegijalitet) koji ovaj sotonizam ne zaustavlja!
Moralna propast prethodi klimatskim i inim katastrofama (...)
''A prodavačima golubova reče: 'Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.'Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj.''(Ivan 2, 17)
''Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze''(Matej 5, 13)
----------------------------------------
Aramejski natpis glasi: SIMON BAR JONA - Šimun (Petar) sin JoninPetrova grobnica otkrivena na Maslinskoj gori 1953. godine.
Nato Isus reče njemu:
"Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. (Mt 16, 17)
Draga braćo i sestre,
ako su novija arheološka istraživanja zaista skrivena od javnosti, to bi onda uistinu predstavljalo teški i veliki grijeh onih koji bi to skrivali.
Da li je Petrova grobnica otkrivena u Jeruzalemu (Maslinska gora) 1953. godine?
Prenosimo tekst o tome.
''Dok sam bio u posjetu prijatelju u Švicarskoj, čuo sam za, čini mi se, jedno od najvećih otkrića od Kristova vremena - da je Petar pokopan u Jeruzalemu, a ne u Rimu. Izvor ove glasine, napisane na talijanskom, nije bio jasan; ostavio je popriličan prostor za sumnju, ili bolje rečeno, čuđenje. Rim je bio mjesto gdje sam mogao istražiti stvar, a ako se to pokaže ohrabrujućim, možda će biti potrebno putovanje u Jeruzalem kako bih prikupio vrijedne informacije iz prve ruke o toj temi. Otišao sam stoga u Rim. Nakon razgovora s mnogim svećenicima i istraživanja raznih izvora informacija, konačno sam saznao gdje mogu kupiti jedinu poznatu knjigu na tu temu, koja je također napisana na talijanskom jeziku. Zove se Gli Scavi del Dominus Flevit, tiskana 1958. u Tipografia del PP, Francescani, u Jeruzalemu. Napisali su je P. B. Bagatti i J. T. Milik, obojica rimokatolički svećenici. Priča o otkriću je bila tu, ali se činilo da je namjerno skrivena, jer je mnogo toga nedostajalo. Stoga sam odlučio otići u Jeruzalem da se sam uvjerim, ako je moguće, u ono što se činilo gotovo nevjerojatnim, pogotovo jer je dolazilo od svećenika, koji će naravno, zbog postojeće tradicije da je Petar pokopan u Rimu, biti posljednji koji će pozdraviti takvo otkriće ili iznijeti pozornost svijeta na njega.
U Jeruzalemu sam razgovarao s mnogim franjevačkim svećenicima koji su svi pročitali, naposljetku, iako nevoljko, da su kosti Šimuna Bar Jone (Sv. Petra) pronađene u Jeruzalemu, na mjestu franjevačkog samostana zvanom "Dominus Flevit" na Maslinskoj gori. Slike prikazuju iskapanje gdje su na kosturnicama (kutijama za kosti) pronađena imena kršćanskih biblijskih likova. Imena Marije i Marte pronađena su na jednoj kutiji, a odmah do nje bila je ona s imenom Lazara, njihovog brata. Druga imena ranih kršćana pronađena su na drugim kutijama. Od najvećeg interesa, međutim, bilo je ono što je pronađeno na udaljenosti od dvanaest stopa od mjesta gdje su pronađeni ostaci Marije, Marte i Lazara - ostaci svetog Petra. Pronađeni su u kosturnici na čijoj je vanjskoj strani jasno i lijepo pisalo na aramejskom "Simon Bar Jona".
Razgovarao sam s profesorom s Yalea, koji je arheolog i bio je direktor Američke škole za orijentalna istraživanja u Jeruzalemu. Rekao mi je da bi bilo vrlo nevjerojatno da bi se ime od tri riječi, i to tako potpuna, moglo odnositi na bilo koga drugog osim svetog Petra.
Ali ono što čini mogućnost pogreške udaljenijom je to što su ostaci pronađeni na kršćanskom groblju, i štoviše, iz prvog stoljeća, upravo vremena u kojem je Petar živio. Imam pismo poznatog znanstvenika koji zaključuje da je napisano neposredno prije Titovog uništenja Jeruzalema 70. godine.
Razgovarao sam sa svećenikom Milikom, koautorom ove talijanske knjige, u nazočnosti mog prijatelja, kršćanskog Arapa, gospodina S. J. Mattara, koji je sada upravitelj Vrtne grobnice, gdje je Isus pokopan i uskrsnuo. Ovaj svećenik Milik je priznao da zna da kosti svetog Petra nisu u Rimu. Bio sam jako iznenađen što je to priznao, pa sam, kako bih potvrdio svoje priznanje, rekao, s čime se i on složio: "Postoji sto puta više dokaza da je Petar pokopan u Jeruzalemu nego u Rimu." Znao je, kao što i ja znam, da nema apsolutno nikakvih dokaza da je Petar pokopan u Rimu.
Razgovarao sam o toj temi s mnogim franjevačkim svećenicima koji su bili ili i dalje jesu u Jeruzalemu, i svi se slažu da su grob i ostaci svetog Petra u Jeruzalemu. Iznimka, koja dokazuje poantu, bio je samo fra Augusto Spykerman, zadužen za poluprivatni muzej unutar zidina Starog Jeruzalema, na mjestu franjevačke crkve Bičevanja (Flagellation). Kad sam zamolio da pogledamo muzej, pokazao ga je meni i gospodinu Mattaru, upravitelju Kristovog groba, i ujedno upravitelju Engleske banke u Jeruzalemu, inače profesionalnom fotografu. Međutim, fra Augusto Spykerman nije nam rekao ništa o otkriću.
Znao sam da su dokazi Petrovog pokopa ondje, jer su mi svećenici rekli da su relikvije s kršćanskog groblja sačuvane u ovom muzeju. Ljudi koji su cijeli život živjeli u Jeruzalemu i službeni vodiči koji bi trebali poznavati svaki pedalj grada, međutim, nisu znali ništa o ovom otkriću, jer je ono skriveno od javnosti. Pitao sam starijeg službenog vodiča gdje je grob sv. Petra. Odgovorio je vrlo dubokim tonom glasa: "Grob svetog Petra nikada nije pronađen u Jeruzalemu." "Oh," rekao sam, "ali ja sam svojim očima vidio Petrov grob." Okomio se na mene sa žestinom uobičajenom među Arapima. "Što," odgovorio je, "ti mi kao stranac hoćeš reći da znaš gdje je grob svetog Petra, kad sam već trideset pet godina službeni vodič i poznajem svaki pedalj zemlje u Jeruzalemu?" Bojao sam se da će mi skočiti za vrat. Uspio sam ga smiriti rekavši: "Ali gospodine, ovdje su slike i možete vidjeti kosturnicu, između ostalih, s Petrovim imenom na aramejskom. U to se možete i sami uvjeriti na Maslinskoj gori na mjestu franjevačkog samostana pod nazivom "Dominus Flevit". Kad sam završio, polako se okrenuo u zaprepaštenom čuđenju.
Onaj tko je vidio ovo kršćansko groblje i poznaje okolnosti oko tog slučaja ne bi mogao posumnjati da je to doista mjesto groba svetog Petra i drugih kršćana. I ja sam tjedan dana bio u polusnenom čuđenju jer sam jedva mogao vjerovati što sam vidio i čuo. Otkako je ovaj članak kružio, nikome ne dopuštaju da vidi ovo grobno mjesto.
Prije nego što su stvari otišle daleko, bio sam prilično obeshrabren jer nisam mogao dobiti nikakve informacije od mnogih svećenika s kojima sam razgovarao. Međutim, nastavio sam ispitivati svećenike gdje god bi ih našao. Napokon je jedan svećenik natuknuo neke informacije. S tom sam spoznajom pristupio drugom svećeniku koji me oprezno upitao odakle mi te informacije. Rekao sam mu da mi je svećenik rekao. Zatim je priznao suštinu i natuknuo još malo informacija. To je trajalo neko vrijeme dok nisam dobio cjelovitu sliku i konačno bio upućen na mjesto gdje sam mogao sam vidjeti dokaze. Osjećao sam kao da držim bika za rep i pokušavam ga izvući kroz ključanicu. Kad sam prikupio sve činjenice o slučaju, svećenici nisu mogli zanijekati otkriće grobnice, nego su ga čak i potvrdili, iako nevoljko. Imam o tome i izjavu španjolskog svećenika s Maslinske gore na magnetofonu.
Dakle, razgovarali smo s franjevačkim svećenikom (fra Augusto Spykerman) koji je zadužen za muzej, i postavljali mu pitanja koja je on pokušavao izbjeći, ali nije mogao, zbog informacija koje sam već prikupio od mnogih svećenika s kojima sam razgovarao. Na kraju, nakon što su snimljene slike dokaza (pravo je čudo da nam je to dopustio) pohvalio sam ga zbog prekrasnog otkrića groba svetog Petra u Jeruzalemu jer su ga otkrili franjevci. Bio je očito nervozan i izustio je: "O ne, grob svetog Petra je u Rimu." Ali dok je to govorio, glas mu je zadrhtao, što je čak i moj prijatelj, gospodin Mattar, primijetio. Zatim sam ga pogledao pravo u oči i odlučno rekao: "Ne, grob svetog Petra je u Jeruzalemu." Pogledao me i šutio. On je, nedvojbeno, tamo postavljen da sakrije činjenice, ali njegovi postupci i riječi, uvjerljivije su govorili o otkriću od onih svećenika koji su konačno priznali istinu.
Također sam razgovarao s franjevačkim svećenikom koji je bio nadležan za svećeničku tiskaru unutar zidina Starog Jeruzalema, gdje je tiskana njihova knjiga na tu temu. I on je priznao da se grob svetog Petra nalazi u Jeruzalemu. Kada sam posjetio Crkvu rođenja Kristova u Betlehemu, susreo sam jednog franjevca i rekao mu što mislim o prekrasnom otkriću do kojeg su došli franjevci, te sam ga otvoreno upitao: "Ljudi, vjerujete li vi stvarno da su to ostaci sv. Petra?" On je odgovorio: "Da, nemamo izbora po tom pitanju, dokazi su jasni." Nisam sumnjao u dokaze, ali me iznenadilo što su ti svećenici i redovnici vjerovali ono što je protiv njihove vlastite vjere, a povrh toga, to su priznali i drugima. Uglavnom katolici tvrdoglavo ne želi vidjeti ništa osim onoga što su ih naučili, neće dopustiti sebi da vjeruju bilo što protiv svoje vjere, a još manje da to priznaju drugima. Ipak, mnogi katolici rastu u zdravom pogledu da "sve provjeravaju i zadrže ono što je dobro".
Zatim sam upitao: "Vjeruje li otac Bagatti (arheolog i koautor knjige na talijanskom jeziku o toj temi) doista da su to kosti svetog Petra?" "Da, naravno", bio je odgovor. Tada sam upitao: "A što Papa misli o svemu tome?" To je bilo pitanje za tisuću dolara, a on mi je dao odgovor za milijun dolara. "Pa" - odgovorio je prigušenim glasom - "otac Bagatti mi je osobno rekao da je prije tri godine otišao Papi (Piju XII.) u Rim i pokazao mu dokaze, a Papa mu je rekao: 'Mi ćemo morati unijeti neke promjene, ali zasad neka ovo bude tiho''. Sa strahopoštovanjem sam prigušenim glasom upitao: "Dakle, papa stvarno vjeruje da su to kosti svetog Petra?" "Da", bio je njegov odgovor. "Dokumentirani dokazi su tu, nije mogao a da ne povjeruje."
Posjetio sam razne renomirane arheologe na tu temu. Dr. Albright sa Sveučilišta John Hopkins u Baltimoreu rekao mi je da je osobno poznavao svećenika Bagattija i da je bio vrlo kompetentan arheolog. Također sam razgovarao s dr. Nelsonom Gluekom, arheologom i predsjednikom Hebrew Union Collegea u Cincinnatiju (Ohio). Pokazao sam mu slike koje se nalaze u ovom članku, ali budući da sam bio s njim samo nekoliko minuta, nisam mu mogao pokazati obilje materijala koje imate pred sobom u ovom članku. Međutim, brzo je prepoznao aramejske riječi "Simon Bar Jona" (aramejski je vrlo sličan hebrejskom.) Pitao sam ga bi li napisao izjavu u tom smislu. Rekao je da bi to bacilo nepotreban kolorit na kompetentnost svećenika J. T. Milika, za kojeg je znao da je vrlo sposoban znanstvenik. Međutim, kazao je da će nešto napisati, i jest, citiram:
"Oca J. T. Milika smatram prvorazrednim učenjakom na semitskom području." Dodao je: "Ne smatram da su imena na kosturnicama uvjerljiv dokaz da su to imena apostola."
Citiram ovo pismo dr. Gluecka jer pokazuje da je svećenik Milik kompetentan arheolog. Kao što sam spomenuo, mogao sam biti s njim samo nekoliko minuta i stigao sam mu pokazati samo mali dio dokaza. Svatko, uključujući i mene, lako bi se složio s dr. Glueckom da, ako je samo ime Simon Bar Jona na kosturnici sav dostupan dokaz, to ne bi bio konačan dokaz da je riječ o apostolu Petru, iako bi to sigurno bilo snažna indikacija.
Rimski običaj je bio da se poslije desetak godina, nakon što se tijelo raspadne, grob otvori. Kosti bi se nakon toga smjestile u malu kosturnicu s imenom osobe pažljivo ispisanim na vanjskoj prednjoj strani. Te bi se kosturnice zatim smjestile u špilju kao što je slučaj u ovom kršćanskom groblju kako bi se napravilo mjesta za iduće pokojnike. Ova špilja-groblje u kojem su pronađene kosturnice, nastala je prirodnim procesom i netaknuta je i to je veće svjedočanstvo autentičnosti nego da postoji svjedok koji bi svjedočio da je tu Petar pokopan. Dapače, tri riječi na aramejskom jeziku svjedoče: Simon Bar Jona. Ovdje leži najveći dokaz da Petar nikada nije bio Papa, niti da je bio u Rimu, jer da jest, to bi nedvojbeno bilo napisano u Novom zavjetu. Povijest, isto tako, ne bi šutjela o ovoj temi, kao što nije šutjela ni u slučaju apostola Pavla. Izostaviti Petra kao papu u Rimu (i papinstvu) bilo bi kao izostaviti Mojsijev zakon ili Proroke ili Djela apostolskih iz Biblije.
Dapače, Biblija nam svjedoči da se sam Petar nikada nije smatrao prvim ili papom, nikada se ne oslovljava kao ''prvi starješina'' nego kao sustarješina s ostalima: ''Starješine dakle među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati.'' (1 Pt 5, 1)
(…)
Kada je papa Pio XII. proglasio Uznesenje Marijino člankom vjere 1950. godine, Katolička crkva u Jeruzalemu brzo je prodala Marijin grob Armenskoj crkvi. Bivši svećenik Lavallo mi je osobno rekao da u Efezu postoji još jedan grob sv. Marije. No, grobnica svetog Petra posve je drugačija stvar i oni bi radije da ona nikada nije postojala, a kupiti ili prodati takvo mjesto ne bi dolazilo u obzir (...)
Kako se sve to pronašlo? Jedan franjevac iz samostana "Dominus Flevit" je 1953. godine zalijevao i obrađivao zemlju i odjednom mu je lopata propala u procijep zemlje. Započelo je iskapanje i otkriveno je veliko podzemno kršćansko groblje. Pronađen je natpis ''Krist'' na grčkom jeziku a koji se nikada ne bi mogao pronaći na židovskom, arapskom ili poganskom groblju. Znanstvena struktura spisa utvrdila je vrijeme neposredno prije Titovog razaranja Jeruzalema 70. godine. Na kosturnicama su pisala mnoga imena kršćana prve Crkve. Isus je uznesen na nebo s Maslinske gore, stoga je bilo prirodno da su prvi kršćani htjeli imati svoje groblje na Maslinskoj gori. Ta je Gora također bila omiljeno mjesto susreta Isusa i njegovih učenika. Na cijelom groblju nije pronađeno ništa (kao ni u katakombama u Rimu) što bi podsjećalo na arapske, židovske, katoličke ili poganske običaje. Dr. Glueck, budući da je Židov, potpuno je svjestan da je to otkriće vrlo neugodno jer potkopava same temelje Rimokatoličke crkve. Naime, obzirom da Petar nije živio u Rimu nije ondje mogao biti ni ubijen ni pokopan, pa prirodno slijedi da nije bio ni njihov prvi Papa.
Naime Rimokatolička crkva kaže da je Petar bio papa u Rimu od 41. do 66. godine, u razdoblju od dvadeset pet godina. Međutim, sama Biblija pokazuje drugačiju priču. Djela apostolska bilježe da je Petar propovijedao Evanđelje obrezanima (Židovima) u Cezareji i Jopi u Palestini a to je udaljeno 2800 milja od Rima (Djela 10, 23-24). Ubrzo nakon toga, oko 44. godine po Kristu (Djela 12), Herod je Petra bacio u zatvor u Jeruzalemu, ali ga je anđeo oslobodio. Savao se obratio 34. godine i postao je Pavao apostol (Djela 9). Pavao nam govori da je tri godine nakon svog obraćenja 37. godine poslije Krista "otišao u Jeruzalem da vidi Petra" (Galaćanima 1, 18), a 51. godine poslije Krista, četrnaest godina kasnije, ponovno je otišao u Jeruzalem govoreći da je njemu (Pavlu) povjereno evanđelje za pogane a Petru za židove (Galaćanima 2, 1. 8). Ubrzo nakon toga susreo je Petra u Antiohiji, i kako Pavao kaže, "suprotstavio mu se u lice, jer je zavrijedio osudu" (Galaćanima 2, 11). Dokaza ima u izobilju, istina je jasna iz Svetog pisma koje nikada nije iznevjerilo. Zadivljujuća je Pavlova smjelost u ophođenju s Petrom. Da je Petar bio Papa, pisalo bi drugačije. Pavao ne samo da se suprotstavlja Petru, već ga kori i okrivljuje da je pogriješio.
Ovo me podsjeća na moj posjet tvrđavi sv. Anđela u Rimu. Ova tvrđava, koja je vrlo jaka, povezana je s Vatikanom visokim zasvođenim vijaduktom dugim oko milju preko kojeg su pape bježali u vrijeme opasnosti. Rimokatolički vodič pokazao mi je zatvorsku prostoriju koja je imala malu hermetičku komoru. Rekao mi je da je kardinal koji se s papom svađao oko doktrine bačen u ovu hermetički zatvorenu komoru na skoro dva sata dok se gotovo nije ugušio. Zatim je odveden do giljotine udaljene nekoliko metara i odsječena mu je glava. Vodič me je proveo i kroz stanove raznih papa koji su ondje imali utočište. Također mi je pokazao i stan ljubavnica svakog od papa. Bio sam začuđen što nije pokušao ništa sakriti. Pitao sam ga "Zar nisi katolik?" On je ponizno odgovorio: "O da, ja sam katolik, ali se sramim povijesti mnogih papa, i vjerujem da su naši moderni pape bolji." Zatim sam ga upitao: "Sigurno ste upoznati s aferom između pape Pija XII. i njegove domaćice?" Mnogi u Rimu kažu da je vodila i poslove pape i Vatikana. Posramljeno je spustio glavu i tužno rekao: "Da, znam."
Sve ovo objašnjava zašto je (Rimo)katolička crkva bila toliko oprezna da ovo otkriće ostane nepoznato. Zato su od 1953., kada su franjevci groblje otkrili na području svoga samostana, stvar zataškavali do 1959. kako bi držali to ''u tišini'' po papinu naputku. A tada se pojavio momak, naoko bezopasan ali uporan, nisu ni slutili da će taj momak tu vijest objaviti posvuda.
Kao što sam spomenuo, imao sam vrlo ugodan razgovor sa svećenikom Milikom, ali nisam imao priliku vidjeti svećenika Bagattija dok sam bio u Jeruzalemu. Pisao sam mu, međutim, 15. ožujka 1960. sljedeće: ''Razgovarao sam s nizom franjevaca i oni su mi govorili o vama i knjizi čiji ste suautor. Nadao sam se da ću vas vidjeti i pohvaliti zbog tako velikog otkrića, ali vrijeme nije dopuštalo. Vi ste arheolog i uvjeren sam kao i vi, da su kosti pronađene u kosturnici na drevnom groblju, s imenom 'Simon Bar Jona', napisane na aramejskom, one svetog Petra.'' Nevjerojatno je da u svom odgovoru nije proturječio mojoj izjavi, što bi sigurno učinio da je to mogao učiniti: ''Uvjeren sam kao i ti... da su ostaci pronađeni u kosturnici... oni svetog Petra.'' Ovo potvrđuje i razgovor koji sam vodio s franjevcem u Betlehemu a koji mi je pričao da je vlč. Bagatti otišao papi s dokazima o kostima svetog Petra u Jeruzalemu. U pismu se vidi da je (Bagatti) oprezan zbog Papinog upozorenja da se otkriće prešuti. Stoga mi je napisao i da cijelo objašnjenje aramejskih riječi "Simon Bar Jona" prepušta svećeniku Miliku. Ovo je poznati način izlaska iz nezgodne situacije. Pismo vlč. Bagattija pokazuje da je u teškom položaju. Ne može se protiviti onome što je napisao 1953. godine, u vrijeme kada je otkriveno kršćansko-židovsko groblje, niti onome što je rekao franjevcu o svom posjetu papi. No, on ipak formulira stvari tako da se izvuče iz situacije, a da pritom ne proturječi sam sebi i istovremeno ne stavi dimnu zavjesu oko istine.
Napisao je: ''Pretpostavimo da je riječ o 'Joni' (u kosturnici), možda je to neki drugi rođak svetog Petra, jer su se imena prenosila od obitelji na obitelj. Predložiti poistovjećivanje sa svetim Petrom bilo bi protivno dugoj tradiciji, koja ima vlastitu vrijednost. U svakom slučaju, uskoro će izaći još jedan svezak koji će pokazati da je groblje bilo kršćansko i da je pripadalo prvom do drugom stoljeću naše ere. Pozdrav u Gospodinu. Odani, P. B. Bagatti C. F. M.''
Kao što sam pokazao, nakon Papinog savjeta da se "o ovoj stvari šuti", vlč. Bagatti prepušta tumačenje cijele stvari vlč. Miliku koji nudi nekoliko prijedloga, ali na kraju izjavljuje da bi izvorna izjava vlč. Bagattija mogla biti istinita — da su natpis i ostaci bili svetog Petra. Također je vrlo zanimljivo i vrlo znakovito da svećenik Bagatti, u pokušaju da neutralizira svoju prvotnu izjavu i zaprepaštenje koje je otkriće izazvalo i koje bi izazvalo da je općepoznato, u vezi s imenom Simon Bar Jona (Sv. Petar) kaže: ''Možda je to neki drugi rođak svetog Petra, jer su se imena prenosila s koljena na koljeno.'' Drugim riječima, on kaže da je Petrovo ime, Šimun Bar Jona, mogao dobiti od istoimenog rođaka generacija prije njega, ili je moglo pripadati rodbini generacija nakon svetog Petra. Obje spekulacije su izvan okvira mogućeg. Prije svega, nije se moglo odnositi na rođaka prije svetog Petra jer je kršćansko groblje moglo nastati tek nakon Isusova djelovanja. Tada nastaju obraćenici, i stoga nije mogao pripadati rođaku prije Petrova vremena, budući da su ondje pokopani samo oni koji su se obratili kroz Kristovu službu. Tit je uništio Jeruzalem 70. godine po Kristu i ostavio ga opustjelim. Stoga je nemoguće da bi se natpis mogao odnositi na rođaka nakon Petrova vremena. Jedna enciklopedija objašnjava razaranje Jeruzalema riječima: ''Ovim događajem završila je povijest drevnog Jeruzalema, jer je ostao pust, a njegovi su se stanovnici raspršili.''
Prema svim dokazima, Petar je imao oko pedeset godina kada ga je Isus pozvao za apostola, a umro je oko 82. godine (oko 62. godine po Kristu). Budući da je prema ovim brojkama ostalo samo osam godina od vremena Petrove smrti do uništenja Jeruzalema, nemoguće je da natpis i ostaci pripadaju generacijama nakon Petra. U to su se vrijeme imena prenosila na drugo koljeno tek nakon mnogo godina. Ali recimo da je odmah nakon smrti svetog Petra jedno dijete kršteno kao ''Šimun Bar Jona'', natpis ipak ne može biti od tog djeteta jer su to ostaci odrasle osobe, a ne djeteta od osam godina koje je umrlo neposredno prije uništenja Jeruzalema 70. godine po Kristu - vrijeme kada povijest drevnog Jeruzalema dolazi do kraja, jer je opustošen a stanovništvo raspršeno.
Ovo drevno kršćansko groblje pokazuje da je Petar umro i da je pokopan u Jeruzalemu, što je lako razumljivo jer ni povijest ni Biblija ne govore o tome da je Petar bio u Rimu. Da stvar bude jasnija, Biblija nam kaže da je Petar bio apostol Židova. Pavao je bio apostol pogana, a povijest i Biblija govore o njegovom boravku u Rimu. Nije ni čudo da je rimokatolički biskup Strossmayer u svom velikom govoru protiv papinske nepogrešivosti pred papom i koncilom 1870. rekao: ''Scaliger, jedan od najučenijih ljudi, nije oklijevao reći da apostolat sv. Petra u Rimu treba biti svrstan među šaljive legende.''
Euzebije, jedan od najučenijih ljudi svoga vremena, napisao je povijest Crkve do 325. godine. Rekao je da Petar nikada nije bio u Rimu. Ovu je crkvenu povijest preveo Jeronim s izvornog grčkog, ali je u svoj prijevod ubacio legendu o Petrovu boravku u Rimu (...). To je još jedan razlog zašto se ne možemo (potpuno) osloniti na tradiciju, već samo na nepogrešivu Riječ Božju.
Tajnovitost koja okružuje ovaj slučaj je nevjerojatna, a opet razumljiva, budući da (rimo)katolici uvelike temelje svoju vjeru na pretpostavci da je Petar bio njihov prvi papa te da je tamo mučen i pokopan. Ali donekle sam mišljenja da bi poštenim franjevcima bilo drago da se naviješta istina, makar se ona i ne sviđala njihovoj nadređenoj hijerarhiji. Dok sam bio u posjetu vlč. Miliku, ispričao sam mu o vrlo učenom svećeniku s kojim sam razgovarao neposredno prije odlaska iz Rima u Jeruzalem, i on mi je priznao da se Petrovi ostaci ne nalaze u grobu svetog Petra u Vatikanu. Pitao sam ga što im se dogodilo? On je odgovorio: "Ne znamo, ali mislimo da su ih Saraceni ukrali." Međutim, Saraceni nikada nisu stigli do Rima, ali čak i da jesu, što bi s Petrovim kostima? Time je ta priča završena. Zajedno smo se dobro nasmijali, ali još više kada sam mu ispričao svoj razgovor s briljantnim američkim svećenikom u Rimu. Naime, pitao sam tog američkog svećenika zna li da Petrove kosti nisu u ''Grobu svetog Petra'' u Vatikanu. Priznao je da ih nema. No, rekao je da je njegov dobar prijatelj, arheolog, godinama iskapao ispod Bazilike svetog Petra u potrazi za kostima svetog Petra i prije pet godina ih je pronašao. Upitao sam ga kako zna da su to kosti svetog Petra? Oklijevao je i pokušao promijeniti temu, no na moje inzistiranje konačno mi je objasnio da su kosti odnijeli u laboratorij, te su analizirane i ocijenjeno je da su to kosti čovjeka koji je preminuo u dobi od oko šezdeset i pet godina, dakle, moraju biti Petrove. Koliki ljudi mogu biti smiješni!
Svi se slažu da su Vatikan i crkva Svetog Petra izgrađeni na poganskom groblju. Sigurno je svima jasno da kršćani nikada ne bi pokopali svoje mrtve na poganskom groblju, a možete biti i vrlo sigurni da pogani nikada ne bi dopustili da kršćanin bude pokopan na njihovom groblju. Dakle, čak i da je Petar umro u Rimu, što ne dolazi u obzir, sigurno bi pogansko groblje ispod Bazilike svetog Petra bilo posljednje mjesto na kojem bi bio pokopan. Također, Petar je, prema svim pokazateljima, doživio više od 80, a ne 65 godina. Papa je bio u pravu, vraćajući se na ranokršćansko groblje, moraju napraviti promjene i to mnoge, temeljne. Ali bojim se da je Papino (Pio XII.) priznanje otkrića na Bagattijevoj prezentaciji dokumentarnih dokaza bilo samo da zadovolji Bagattija, stoga ga je u isto vrijeme opomenuo da prešuti informacije, nadajući se da će istina o otkriću izostati. Također su rekli da su nakon svih ovih godina iskapanja ispod Vatikana, otkrili grčke riječi koje glase: "Petar je pokopan ovdje," i daju datum 160. godine. Prije svega, sama struktura rečenice odmah daje dojam da je to nedavno ili davno netko tamo napisao (inscenirao) nadajući se da će u budućnosti biti pronađeno kao vjerodostojno, kako bi se potvrdilo ono što ni tada, a ni sada, nije dokazano (slično kao s izmišljenom Konstantinovom darovnicom). Zatim postoji nepodudarnost u datumu, jer Petar je ubijen oko 62. godine, a ne 160. godine.
Treće, zašto ne spominju pronalazak kostiju ispod ili oko znaka? Naime, dok posjećujete katakombe, možete vidjeti nekoliko stvari koje ne pristaju kršćanima, a koje ukazuju na to da su kršćani imali neke poganske običaje, slične onima u današnjem Rimu. O njima se ništa ne govori i tek nakon upornog ispitivanja rimokatolički svećenik, koji je vodič, reći će vam da su te stvari, slike i sl. tamo postavljene stoljećima nakon ranokršćanske ere.
Godine 1950., samo nekoliko godina prije otkrića kršćanskog groblja u Jeruzalemu, papa je dao izjavu da su kosti svetog Petra pronađene ispod crkve svetog Petra u Rimu. Bilo je to čudno, jer su od početka gradnje crkve 1450. (završena 1626.) podigli grobnicu svetog Petra (?) pod velikom kupolom i Berninijevim zmijolikim stupovima. Otada su milijuni ljudi prevareni da se tamo nalaze posmrtni ostaci svetog Petra, za što je hijerarhija cijelo vrijeme znala da nije istina, što dokazuje i izjava pokojnog Pape.
Sljedeće je objavljeno u Newsweeku od 1. srpnja 1957.: ''Godine 1950. papa Pio XII. je u svojoj božićnoj poruci objavio da je doista pronađena grobnica svetog Petra, kao što je tradicija tvrdila, ispod goleme kupole katedrale (međutim, nije bilo dokaza da su tamo otkrivene kosti pripadale tijelu mučenika).''
Dati izjavu takve važnosti kada nema apsolutno "nikakvih dokaza" prilično je neozbiljno a isto je objavljeno i u Time Magazinu od 28. listopada 1957.:
''Sada je dostupan iscrpan prikaz na engleskom jeziku o otkrićima ispod crkve Svetog Petra... britanskih arheologa Jocelyn Toynbee i Johna Warda Perkinsa. Autori nisu bili članovi tima za iskapanja, ali znanstvenici Toynbee (rimokatolik) i Perkins (anglikanac) istražili su službena vatikanska izvješća i pažljivo ispitali iskope. Njihovi neovisni zaključci nisu u skladu s Papinom paušalnom izjavom.'' (Papina izjava da su posmrtni ostaci sv. Petra pronađeni ispod crkve sv. Petra u Rimu). Iskapanje ispod crkve Svetog Petra za posmrtne ostatke svetog Petra još traje u tajnosti, unatoč papinoj izjavi iz 1950. godine.
Zatim 1965. godine, arheologinja sa Sveučilišta u Rimu, prof. Margherita Guarducci, govori o novom nizu kostiju koje pripadaju Petru... Ali Palo Alto Times (Kalifornija), 9. svibnja 1967., izašao je s člankom o toj temi, citiram: ''Druge stručnjake, među njima i mons. Joseph Ruysschaert, doprefekt Vatikanske knjižnice, nisu uvjerili dokazi gospođice Guarducci. 'Previše je nepoznanica', rekao je novinarima tijekom nedavnog obilaska vatikanskih špilja, 'Nema kontinuiranog traga kostima. Nedostaju nam povijesni dokazi. Mogle bi biti bilo čije kosti.' Čini se da je Vatikan na monsinjorovoj strani jer do sada nije poduzeo nikakve korake da službeno prizna kosti kao Svetog Petra'', nastavlja se u članku.
Dakle, Papa Pio III. je ove kosti kostima svetog Petra, u svojoj božićnoj poruci 1950. Međutim, nije bilo dokaza da su to Petrove kosti... Papa je, usprkos tome, bio presretan misleći da su pronašli kosti svetog Petra dok se daljnjim ispitivanjem nije pokazalo da su to kosti žene. Ova činjenica izašla je u članku o toj temi u S. F. Chronicle od 27. lipnja 1968.
Da nastavimo s poviješću još jednog slučaja u kojem su pogriješili: Usprkos gornjim izjavama visokog Papinskog autoriteta i posljedičnoj lekciji koju je trebalo naučiti, Papa je godinu dana kasnije zatražio kosti koje je istraživala prof. Margherita, nije im se više pridavalo mnogo značaja i kao takve su pohranjene.
Ali kada je prvi set Peterovih kostiju ispao tako tragičan, ostao je vakuum i nešto se moralo učiniti. Opet su svoje misli usmjerili na odložene kosti, jedinu nadu za uspjeh koju su imali. U njima je bio tračak nade jer su kosti bile bez lubanje, što bi moglo ići uz priču o navodnoj lubanji svetog Petra koja je stoljećima bila čuvana u crkvi svetog Ivana Lateranskog u Rimu. Uz obilnu navalu ideja, pretpostavki, teorija i pučkih želja, pojavila se prilično logična priča. Tada je Papa Pavao VI. proglasio da su to prave kosti svetog Petra, i većina vjernika ih je prihvatila kao takve. Neko je vrijeme sve bilo dobro dok se nije pojavila nova smetnja. Ovog puta, kosti u vezi s lubanjom koja je stoljećima čuvana kao ona svetog Petra, pronađene su nekompatibilne s novijim kostima svetog Petra.
Trebalo se odlučiti – dali su kosti za koje se zalagala prof. Margherita lažne, ili je lažna lubanja koju su stotine Papa prihvatile kao lubanju svetog Petra. Profesorica Margherita tvrdi u ovom članku koji se pojavio u Manchester Guardianu u Londonu, kao i u S. F. Chronicleu od 27. lipnja 1968., u vezi s dugo prihvaćenom lubanjom svetog Petra, da je "ona lažna." Zatim članak nastavlja: "Stotine papa i milijuni rimokatolika koji su prihvatili i štovali drugu lubanju bili su nevine žrtve druge rane tradicije."
Ali najnevjerojatnija izjava u dugačkom članku koji se nalazi u gore spomenutim novinama je: ''Profesorica ih (Peterove kosti?) nije podvrgla suvremenim znanstvenim testovima, koji bi odredili približnu starost, jer, bojala se, to bi moglo uroditi promašajem.'' Kako uopće znanstveno istraživanje kostiju može biti provedeno bez znanstvenog određivanja starosti kostiju? To bi bilo od najvećeg interesa i najvažnije za daljnja istraživanja. Također, svaki znanstvenik ili kemičar zna da ne morate dati cijeli kostur na testiranje kako biste odredili starost. Dovoljan bi bio dio potkoljenice ili rebra. Čini se da je štitila ''Petrove kosti'' od još jedne moguće katastrofe koju bi uzrokovala kriva dob. Vatikan i drugi su na temelju svih postojećih dokaza izračunali da je Petar živio oko 80 i 82 godine, te da je umro oko 62. ili 64. godine. Ove se brojke savršeno slažu, kao i sve ostalo u slučaju s ostacima pronađenim u kršćanskom groblju na Maslinskoj gori i u kosturnici na kojoj je jasno i lijepo napisano, 'Simon Bar Jona' na aramejskom.
Sljedeće je preuzeto iz knjige, "Races of Humankind" , stranica 161:
''Nategnuti pokušaji da se Petar, apostol među židovima s Istoka, nađe na Pavlovom području u Rimu i tamo doživi mučeništvo, nedostojni su ozbiljnog razmatranja u svjetlu svih suvremenih dokaza. U njegovoj dobi (osamdeset dvije) to ne bi bilo izvedivo. Ni u jednom od Pavlovih spisa nema ni najmanje naznake da je Petar ikada bio u Rimu. Sve izjave koje govore suprotno dane su stoljećima kasnije i izmišljene su u smislu rekla-kazala. Papinstvo je bilo organizirano kasnije...'' (u Ency. Brit., 13. izdanje, sv. 21, stranica 636)
Veliki povjesničar, Schaff, tvrdi da je ideja da je Petar bio u Rimu nepomirljiva sa šutnjom Svetoga pisma, pa čak i sa samom činjenicom Pavlove poslanice Rimljanima. Naime, godine 58. Pavao je napisao svoju poslanicu Rimskoj Crkvi, ali ne spominje Petra, iako pozdravlja čitav niz osoba u Rimu: "Febu, Prisku i Akvilu, Epeneta, Mariju, Andronika i Juniju, Amplijata, Urbana, Staha, Apela, Aristobulove, Herodiona, Narcisove, Trifenu i Trifozu, Persidu, Rufa i majku njegovu, Asinkrita, Flegonta, Herma, Patrobu, Hermu i braću koja su s njima, Filologa i Juliju, Nereja i njegovu sestru, i Olimpu, i sve svete koji su s njima.'' (Usp. Rimljanima 16,1-16)... Navode se mnoge osobe i suradnici ali nigdje i nikada Petar.''
Fenomen krda
Izvor: https://www.friendsofsabbath.org/G&S/www.giveshare.org/churchhistory/peters-tomb-jerusalem.html
Za više informacija o ovom otkriću pogledati knjigu: F. PAUL PETERSON, Peter's Tomb Recently Discovered in Jerusalem.
Peter’s Tomb Discovered in Jerusalem in 1953
While visiting a friend in Switzerland, I heard of what seemed to me, one of the greatest discoveries since the time of Christ — that Peter was buried in Jerusalem and not in Rome. The source of this rumor, written in Italian, was not clear; it left considerable room for doubt, or rather, wonder. Rome was the place where I could investigate the matter, and if such proved encouraging, a trip to Jerusalem might be necessary in order to gather valuable firsthand information on the subject. I therefore went to Rome. After talking to many priests and investigating various sources of information, I finally was greatly rewarded by learning where I could buy the only known book on the subject, which was also written in Italian. It is called, Gli Scavi del Dominus Flevit, printed in 1958 at the Tipografia del PP, Francescani, in Jerusalem. It was written by P. B. Bagatti and J. T. Milik, both Roman Catholic priests. The story of the discovery was there, but it seemed to be purposely hidden, for much was lacking. I consequently determined to go to Jerusalem to see for myself, if possible, that which appeared to be almost unbelievable, especially since it came from priests, who naturally, because of the existing tradition that Peter was buried in Rome, would be the last ones to welcome such a discovery or to bring it to the attention of the world.
In Jerusalem I spoke to many Franciscan priests who all read, finally, though reluctantly, that the bones of Simon Bar Jona (St. Peter) were found in Jerusalem, on the Franciscan monastery site called, “Dominus Flevit” (where Jesus was supposed to have wept over Jerusalem), on the Mount of Olives. The pictures show the story. The first shows an excavation where the names of Christian Biblical characters were found on the ossuaries (bone boxes). The names of Mary and Martha were found on one box and, right next to it was one with the name of Lazarus, their brother. Other names of early Christians were found on other boxes. Of greatest interest, however, was that which was found within twelve feet from the place where the remains of Mary, Martha, and Lazarus were found — the remains of St. Peter. They were found in an ossuary, on the outside of which was clearly and beautifully written in Aramaic, “Simon Bar Jona.”
The charcoal inscription reads: “Shimon Bar Yonah” which means “Simon [Peter] son of Jonah”.
Mat 16:17 And Jesus answered and said unto him, Blessed art thou, Simon Barjona: for flesh and blood hath not revealed it unto thee, but my Father which is in heaven.
I talked to a Yale professor, who is an archaeologist, and was director of the American School of Oriental Research in Jerusalem. He told me that it would be very improbable that a name with three words, and one so complete, could refer to any other than St. Peter.
But what makes the possibility of error more remote is that the remains were found in a Christian burial ground, and more yet, of the first century, the very time in which Peter lived. In fact, I have a letter from a noted scientist stating that he can tell by the writing that it was written just before the destruction of Jerusalem by Titus in 70 A.D.
I talked to priest Milik, the co-writer of this Italian book, in the presence of my friend, a Christian Arab, Mr. S. J. Mattar, who now is the warden of the Garden Tomb, where Jesus was buried and rose again. This priest, Milik, admitted that he knew that the bones of St. Peter are not in Rome. I was very much surprised that he would admit that, so to confirm his admittance, I said, to which he also agreed, “There is a hundred times more evidence that Peter was buried in Jerusalem than in Rome.” This was something of an understatement, for he knew, as I know, that there is absolutely no evidence at all that Peter was buried in Rome.
I have spoken on the subject to many Franciscan priests who either were, or had been in Jerusalem, and they all agree that the tomb and remains of St. Peter are in Jerusalem. There was just one exception which is interesting and which only proves the point. The Franciscan priest, Augusto Spykerman, who was in charge of the semiprivate museum inside the walls of Old Jerusalem, by the site of the Franciscan Church of the Flagellation, was that exception. When I asked to see the museum, he showed it to the three of us, Mr. Mattar, who, in addition to being warden of the Tomb of Christ, had been the manager of an English bank in Jerusalem, a professional photographer, and myself. But he told us nothing of the discovery. I knew that the evidence of Peter’s burial was there, for priests had told me that relics from the Christian burial ground were preserved within this museum. People who lived in Jerusalem all their lives, and official guides who are supposed to know every inch of the city, however, knew nothing of this discovery, so well was it withheld from the public. I had asked an elderly official guide where the tomb of St. Peter was. He responded in a very profound and majestic tone of voice, “The Tomb of St. Peter has never been found in Jerusalem.” “Oh,” I said, “but I have seen the burial place of Peter with my own eyes.” He turned on me with a fierceness that is so common among Arabs. “What,” he replied, “you a foreigner mean to tell me that you know where the tomb of St. Peter is, when I have been an official guide for thirty-five years and know every inch of ground in Jerusalem?” I was afraid that he would jump at my throat. I managed to calm him as I said, “But sir, here are the pictures and you can see the ossuary, among others, with Peter’s name in Aramaic. You can also see this for yourself on the Mount of Olives on the Franciscan Convent site called, “Dominus Flevit.” When I finished he slowly turned away in stunned amazement. A person who has seen this Christian burial ground and knows the circumstances surrounding the case could never doubt that this truly is the burial place of St. Peter and of other Christians. I, too, walked around in a dreamy amazement for about a week for I could hardly believe what I had seen and heard. Since the circulation of this article, they do not allow anyone to see this burial place.
Before things had gone very far, I had been quite discouraged for I could get no information from the many priests with whom I had talked. However, I continued questioning priests wherever I would find them. Finally one priest dropped some information. With that knowledge I approached another priest who warily asked me where I had acquired that information. I told him that a priest had told me. Then he admitted the point and dropped a little more information. It went on like that for some time until I got the whole picture, and I was finally directed to where I could see the evidence for myself. To get the story, it made me feel as though I had a bull by the tail and was trying to pull him through a keyhole. But when I had gathered all the facts in the case, the priests could not deny the discovery of the tomb, but even confirmed it, though reluctantly. In fact, I have the statement from a Spanish priest on the Mount of Olives on a tape recorder, to that effect.
But here we were talking to this Franciscan priest in charge of the museum, asking him questions which he tried to evade, but could not, because of the information I had already gathered from the many priests with whom I had spoken. Finally, after the pictures of the evidence were taken, which was nothing short of a miracle that he allowed us to do so, I complimented him on the marvelous discovery of the tomb of St. Peter in Jerusalem that the Franciscans had made. He was clearly nervous as he said, “Oh no, the tomb of St. Peter is in Rome.” But as he said that, his voice faltered, a fact which even my friend, Mr. Mattar, had noticed. Then I looked him squarely in the eyes and firmly said, “No, the tomb of St. Peter is in Jerusalem.” He looked at me like a guilty schoolboy and held his peace. He was, no doubt, placed there to hide the facts, but his actions and words, spoke more convincingly about the discovery than those priests who finally admitted the truth.
I also spoke to a Franciscan priest in authority at the priest’s printing plant within the walls of old Jerusalem, where their book on the subject was printed. He also admitted that the tomb of St. Peter is in Jerusalem. Then when I visited the Church of the Nativity in Bethlehem, I encountered a Franciscan monk. After telling him what I thought of the wonderful discovery the Franciscans had made, I asked him plainly, “Do you folks really believe that those are the remains of St. Peter?” He responded, “Yes we do, we have no choice in the matter. The clear evidence is there.” I did not doubt the evidence, but what surprised me was that these priests and monks believed that which was against their own religion and on top of that, to admit it to others was something out of this world. Usually a Catholic, either because he is brainwashed or stubbornly doesn’t want to see anything other than that which he has been taught, will not allow himself to believe anything against his religion, much less to admit it to others. But there is a growing, healthy attitude among many Catholics, to “prove all things, hold fast to that which is good” as the Master admonished us all.
Then I asked, “Does Father Bagatti (co-writer of the book in Italian on the subject, and archaeologist) really believe that those are the bones of St. Peter?” “Yes, he does,” was the reply. Then I asked, “But what does the Pope think of all this?” That was a thousand-dollar question and he gave me a million-dollar answer. “Well,” he confidentially answered in a hushed voice, “Father Bagatti told me personally that three years ago he went to the Pope (Pius XII) in Rome and showed him the evidence and the Pope said to him, ‘Well, we will have to make some changes, but for the time being, keep this thing quiet’.” In awe I asked also in a subdued voice, “So the Pope really believes that those are the bones of St. Peter?” “Yes,” was his answer. “The documentary evidence is there, he could not help but believe.”
I visited various renowned archaeologists on the subject. Dr. Albright, of the John Hopkins University in Baltimore, told me that he personally knew priest Bagatti and that he was a very competent archaeologist. I also spoke with Dr. Nelson Gluek, archaeologist and president of the Hebrew Union College in Cincinnati, Ohio. I showed him the pictures found in this article, but being with him for only a few minutes, I therefore could not show him the wealth of material that you have before you in this article. However, he quickly recognized the Aramaic words to be “Simon Bar Jona.” (Aramaic is very similar to Hebrew.) I asked him if he would write a statement to that effect. He said to do so would cast a reflection on the competency of the priest J. T. Milik, who he knew to be a very able scientist. But he said that he would write a note. I quote,
“I regard Father J. T. Milik as a first class scholar in the Semitic field.” He added, “I do not consider that names on ossuaries are conclusive evidence that they are those of the Apostles.” Nelson Glueck
I quote this letter of Dr. Glueck because it shows that priest Milik is a competent archaeologist. As I have mentioned, I was only able to be with him for a few minutes and was not able to show him but a very small part of the evidence. Anyone, including myself, would readily agree with Dr. Glueck that if only the name Simon Bar Jona on the ossuary was all the evidence that was available, it would not be conclusive evidence that it was of the Apostle Peter, though it would certainly be a strong indication. The story of the cave and the ossuaries and the regular cemetery just outside of the Convent site is this: It was a Roman custom that when a person had died and after about ten years when the body had decomposed, the grave would be opened. The bones would be placed in a small ossuary with the name of the person carefully written on the outside front. These ossuaries would then be placed in a cave as in the case of this Christian burial ground and thus making room for others. But this cave or burial place where the ossuaries were found, and which was created and brought about through the natural and disinterested sequence of events, without any reason to change facts or circumstances, was a greater testimony than if there was a witness recorded, stating that Peter was buried there. And yet, even that is unmistakenly recorded in the three words in Aramaic of the ossuary, Simon Bar Jona. Herein, lies the greatest proof that Peter never was a Pope, and never was in Rome, for if he had been, it would have certainly been proclaimed in the New Testament. History, likewise, would not have been silent on the subject, as it was not silent in the case of the Apostle Paul. Even the Catholic history would have claimed the above as a fact and not as fickle tradition. To omit Peter as being Pope and in Rome (and the Papacy) would be like omitting the Law of Moses or the Prophets or the Acts of the Apostles from the Bible.
Dr. Glueck, being Jewish, and having been to Jerusalem, no doubt, is fully aware of the fact that for centuries the Catholic Church bought up what were thought to be holy sites, some of which did not stand up to Biblical description. For instance, the priests say that the tomb of Jesus is within the walls of Old Jerusalem, in a hole in the ground; whereas, the Bible says that the tomb where Jesus was laid was hewn out of rock and a stone was rolled in front, and not on top of it. The Garden Tomb at the foot of Golgotha, outside the walls of Old Jerusalem, meets the Biblical description perfectly. In fact, all those who were hated by the Jewish leaders, as Jesus was, could never have been allowed to be buried within the gates of the Holy City. The tomb where Jesus lay was made for Joseph of Arimathaea. His family were all stout and short of stature. In this burial place you can see to this day where someone had carved deeper into the wall to make room for Jesus who was said to be about six feet tall [sic.].
When Pope Pius XII declared the Assumption of Mary to be an article of faith in 1950, the Catholic Church in Jerusalem then quickly sold the tomb of Mary to the Armenian Church. Ex-priest Lavallo told me personally that there is another tomb of St. Mary in Ephesus. But the tomb of St. Peter is altogether different for they would rather that it never existed, and to buy or sell such a site would be out of the question. It fell upon them in this manner, as I was told by a Franciscan monk of the monastery of “Dominus Flevit.” One of their members was spading the ground on this site in 1953, when his shovel fell through. Excavation was started and there, a large underground Christian burial ground was uncovered. The initial of Christ in Greek was written there which would never have been found in a Jewish, Arab, or pagan cemetery. By the structure of the writings, it was established by scientists that they were of the days just before the destruction of Jerusalem by Titus in 70 A.D. On the ossuaries were found many names of the Christians of the early Church. It was prophesied in the Bible that Jesus would stand on the Mount of Olives at His return to earth. You can see then, how the Christians would be inclined to have their burial ground on the Mount, for here also, had been a favorite meeting place of Jesus and His disciples. In all the cemetery, nothing was found (as also in the Catacombs in Rome) which resembles Arab, Jewish, Catholic, or pagan practices. Dr. Glueck, being Jewish, is not fully aware, no doubt, that such a discovery is very embarrassing since it undermines the very foundation of the Roman Catholic Church. Since Peter did not live in Rome and therefore was not martyred or buried there, it naturally follows that he was not their first Pope.
The Catholic Church says that Peter was Pope in Rome from 41 to 66 A.D., a period of twenty-five years, but the Bible shows a different story. The book of the Acts of the Apostles (in either the Catholic or Protestant Bible) records the following: Peter was preaching the Gospel to the circumcision (the Jews) in Caesarea and Joppa in Palestine, ministering unto the household of Cornelius, which is a distance of 1,800 miles from Rome (Acts 10:23, 24). Soon after, about the year 44 A.D. (Acts 12), Peter was cast into prison in Jerusalem by Herod, but he was released by an angel. From 46 to 52 A.D., we read in the thirteenth chapter that he was in Jerusalem preaching the difference between Law and Grace. Saul was converted in 34 A.D., and became Paul the Apostle (Acts 9). Paul tells us that three years after his conversion in 37 A.D., he “went up to Jerusalem to see Peter” (Galatians 1:18), and in 51 A.D., fourteen years later, he again went up to Jerusalem (Galatians 2:1, 8), Peter being mentioned. Soon after that he met Peter in Antioch, and as Paul says, “withstood him to the face, because he was to be blamed,” Galatians 2:11. The evidence is abundant, the truth is clear from the Scriptures which have never failed. It would be breathtaking to read of the boldness of Paul in dealing with Peter. Very few, if any, have withstood a Pope and lived (except in these days when everybody seems to withstand him). If Peter was Pope, it would have been no different. Paul does not only withstand Peter but rebukes him and blames him for being at fault.
This reminds me of my visit to the St. Angelo Castle in Rome. This castle, which is a very strong fortress, is connected with the Vatican by a high arched viaduct of about a mile in length over which popes have fled in time of danger. The Roman Catholic guide showed me a prison room which had a small airtight chamber in it. He told me that a Cardinal who had contended with a pope on doctrine was thrown into this airtight chamber for nearly two hours until he almost smothered to death. He then was led to the guillotine a few feet away and his head was cut off. Another thing remained with me forcibly. The guide showed me through the apartments of the various popes who had taken refuge there. In each case he also showed me the apartment of the mistresses of each of the popes. I was amazed that he made no attempt to hide anything. I asked him “Are you not a Catholic?” He humbly answered, “Oh yes, I am a Catholic, but I am ashamed of the history of many of the popes, but I trust that our modern popes are better.” I then asked him, “Surely you are aware of the affair between Pope Pius XII and his housekeeper?” Many in Rome say that she ran the affairs of the Pope and the Vatican as well. He hung his head in shame and sadly said, “Yes, I know.”
All this explains why the Catholic Church has been so careful to keep this discovery unknown. They were successful in doing just that from 1953, when it was discovered by the Franciscans on their own convent site, until 1959. Having succeeded for so long in keeping “this thing quiet,” as the Pope had admonished, they were off guard when a fellow at that time came along who appeared harmless but persistent. Little did they know that this fellow would publish the news everywhere. Their position in the world is shaky enough without this discovery becoming generally known.
As I have mentioned, I had a very agreeable talk with priest Milik, but I did not have the opportunity to see priest Bagatti while in Jerusalem. I wrote to him, however, on March 15, 1960, as follows: “I have spoken with a number of Franciscan priests and monks and they have told me about you and the book of which you are a co-writer. I had hoped to see you and to compliment you on such a great discovery, but time would not permit. Having heard so much about you and that you are an archaeologist (with the evidence in hand), I was convinced, with you, concerning the ancient burial ground that the remains found in the ossuary with the name on it, ‘Simon Bar Jona’, written in Aramaic, were those of St. Peter.” It is remarkable that in his reply he did not contradict my statement, which he certainly would have done if he honestly could have done so. “I was very much convinced with you . . . that the remains found in the ossuary . . . were those of St. Peter.” This confirms the talk I had with the Franciscan monk in Bethlehem and the story he told me of Priest Bagatti’s going to the Pope with the evidence concerning the bones of St. Peter in Jerusalem. In his letter one can see that he is careful because of the Pope’s admonition to keep this discovery quiet. He therefore wrote me that he leaves the whole explanation of the Aramaic words, “Simon Bar Jona,” to priest Milik. This is a familiar way of getting out of a similar situation. In priest Bagatti’s letter one can see that he is in a difficult position. He cannot go against what he had written in 1953, at the time of the discovery of this Christian-Jewish burial ground, nor what he had said to the Franciscan monk about his visit to the Pope. However, he does raise a question which helps him to get out of the situation without altogether contradicting himself and at the same time putting a smoke screen around the truth. He wrote,
“Supposing that it is ‘Jona’ (on the ossuary) as I believe, it may be some other relative of St. Peter, because names were passed on from family to family. To be able to propose the identification of it with St. Peter would go against a long tradition, which has its own value. Anyway, another volume will come soon that will demonstrate that the cemetery was Christian and of the first century to the second century A.D. The salute in God most devoted P. B. Bagatti C. F. M.”
As I have shown, after the admonition of the Pope to “keep this thing quiet,” priest Bagatti leaves the interpretation of the whole matter to priest Milik who offers several suggestions but in the end declares that the original statement of priest Bagatti may be true — that the inscription and the remains were of St. Peter. It is also very interesting and highly significant that priest Bagatti, in his attempt to neutralize his original statement and the consternation the discovery had and would have if it was generally known, says in reference to the name Simon Bar Jona (St. Peter), “It may be some other relative of St. Peter, because names were passed on from generation to generation.” In other words he says that Peter’s name, Simon Bar Jona, could have been given him from a relative of the same name of generations before him, or, could belong to a relative generations after St. Peter. Both speculations are beyond the realm of the possible. First of all, it could not refer to a relative before St. Peter for the Christian burial ground could only have come into being after Jesus began. His public ministry and had converts; and therefore, could not belong to a relative before Peter’s time, since only those who were converted through Christ’s ministry were buried there. Titus destroyed Jerusalem in 70 A.D., and left it desolate. Therefore, it is impossible that the inscription could refer to a relative after Peter’s time. One encyclopaedia explains the destruction in these words, “With this event the history of ancient Jerusalem came to a close, for it was left desolate and it’s inhabitants were scattered abroad.” From all evidence, Peter was about fifty years old when Jesus called him to be an Apostle, and he died around the age of 82, or about the year 62 A.D. Since by these figures there was only eight years left from the time of Peter’s death until the destruction of Jerusalem, it was then impossible that the inscription and remains belonged to generations after Peter. In those days names were passed on to another only after a lapse of many years. But let us say that immediately after the death of St. Peter, a baby was christened, “Simon Bar Jona,” the inscription still could not have been of this baby for the remains were of an adult and not of a child of eight years who had died just before the destruction of Jerusalem in 70 A.D., at which time “the history of ancient Jerusalem came to a close, for it was left desolate and its inhabitants were scattered abroad.”
This ancient Christian burial ground shows that Peter died and was buried in Jerusalem, which is easily understandable since neither history nor the Bible tells of Peter’s having been in Rome. To make matters more clear, the Bible tells us that Peter was the Apostle to the Jews. It was Paul who was the Apostle to the Gentiles, and both history and the Bible tell of his being in Rome. No wonder that the Roman Catholic Bishop, Strossmayer, in his great speech against papal infallibility before the Pope and the Council of 1870 said, “Scaliger, one of the most learned men, has not hesitated to say that St. Peter’s episcopate and residence in Rome ought to be classed with ridiculous legends.”
Eusebius, one of the most learned men of his time, wrote the Church history up to the year 325 A.D. He said that Peter never was in Rome. This Church history was translated by Jerome from the original Greek, but in his translation he added a fantastic story of Peter’s residence in Rome. This was a common practice in trying to create credence in their doctrines, using false statements, false letters and falsified history. This is another reason why we cannot rely on tradition, but only on the infallible Word of God.
The secrecy surrounding this case is amazing, and yet understandable, since Catholics largely base their faith on the assumption that Peter was their first Pope and that he was martyred and buried there. But I am somewhat of the opinion that the Franciscan priests, those who are honest, would be glad to see the truth proclaimed, even if it displeased those who are over them. While visiting with priest Milik, I told him of the highly educated priest with whom I had spoken just before going from Rome to Jerusalem. He admitted to me that the remains of Peter are not in the tomb of St. Peter in the Vatican. I asked him what had happened to them? He responded, “We don’t know, but we think that the Saracens stole them away.” First of all, the Saracens never got to Rome, but even if they had, what would they want with the bones of Peter? But they never got to Rome, so there it ends. We had a good laugh together, but more so when I told him of my discussion with a brilliant American priest in Rome. I asked this American priest if he knew that the bones of Peter were not in the “Tomb of St. Peter” in the Vatican. He admitted that they were not there. However, he said that a good friend of his, an archaeologist, had been excavating under St. Peter’s Basilica for the bones of St. Peter for a number of years and five years ago he found them. Now a man can be identified by his fingerprints, but never by his bones. So I asked him how he knew they were the bones of St. Peter? He hesitated and tried to change the subject, but on my insistence he finally explained that they had taken the bones to a chemist, and they were analyzed and it was judged that the bones were of a man who had died at about the age of sixty-five; therefore, they must be Peter’s. How ridiculous can people be?
Mark you, all the priests agree that the Vatican and St. Peter’s were built over a pagan cemetery. This was a very appropriate place for them to build since, as even Cardinal Newman admitted, there are many pagan practices in the Roman Catholic Church. You realize surely, that Christians would never bury their dead in a pagan cemetery, and you may be very sure that pagans would never allow a Christian to be buried in their cemetery. So, even if Peter died in Rome, which is out of the question, surely the pagan cemetery under St. Peter’s Basilica would be the last place in which he would have been buried. Also, Peter, from every indication, lived to be over 80 and not 65 years old. The Pope was right, going back to the early Christian burial ground, they must make changes and many of them, and fundamental ones at that. But I am afraid that the Pope’s (Pius XII) admittance of the discovery on Bagatti’s presentation of the documentary evidence was to satisfy Bagatti but at the same time admonishing him to keep the information quiet, hoping that the truth of the discovery would die out. But they have said that after all these years of excavation under the Vatican, they have discovered Greek words which read, “Peter is buried here,” and it gives the date 160 A.D. First of all, the very structure of the sentence immediately gives one the impression that either quite recently or long ago, someone put the sign there hoping that it would be taken as authentic in order to establish that which then, and even now, has never been proven. Then there is a discrepancy in the date, for Peter was martyred around the year 62 A.D. and not 160 A.D. Thirdly, why is it that they mention nothing about finding bones under or around the sign? While visiting the Catacombs, one sees a few things which are not becoming to Christians, but which tend to indicate that the Christians had some pagan practices, similar to those of Rome today. Nothing is said about them and only after persistent questioning will the Roman Catholic priest, who acts as guide, tell you that those things, images, etc., were placed there centuries after the early Christian era.
In 1950, just a few years prior to the discovery of the Christian burial ground in Jerusalem, the Pope made the strange declaration that the bones of St. Peter were found under St. Peter’s in Rome. Strange it was, for since beginning to build the church in 1450 (finished in 1626) they erected, St. Peter’s Tomb (?) under the large dome and Bernini’s serpentine columns. Since then multiplied millions were thereby deceived into believing that the remains of St. Peter were there, which the hierarchy had all along known was not true, as is proven by the late Pope’s declaration. The following was published in the Newsweek of July 1, 1957:
“It was in 1950 that Pope Pius XII in his Christmas message announced that the tomb of St. Peter had indeed been found, as tradition held, beneath the immense dome of the Cathedral (there was, however, no evidence that the bones uncovered there belonged to the body of the martyr).” The parentheses are Newsweek’s.
To make an announcement of such importance when there is absolutely “no evidence” is rather ridiculous as is also brought out in the Time Magazine of October 28, 1957 (as in above, we quote the article word-for-word).
“A thorough account in English of the discoveries beneath St. Peter’s is now available . . . by British archaeologists Jocelyn Toynbee and John Ward Perkins. The authors were not members of the excavating team, but scholars Toynbee (a Roman Catholic) and Perkins (an Anglican) poured over the official Vatican reports painstakingly examined the diggings. Their careful independent conclusions fall short of the Pope’s flat statement.” (The Pope’s statement that the remains of St. Peter were found under St. Peter’s in Rome). The excavation under St. Peter’s for the remains of St. Peter is still going on secretly, in spite of the Pope’s declaration of 1950.
Then in 1965, an archaeologist at Rome University, Prof. Margherita Guarducci, tells of a new set of bones belonging to Peter. The story was fantastic but lacked common sense and even bordered on the infantile—but a drowning man will grab for a straw and a straw it was to many. But the Palo Alto Times (California), May 9, 1967, came out with an article on the subject, and I quote, “Other experts, among them Msgr. Joseph Ruysschaert, vice prefect of the Vatican Library are not convinced by Miss Guarducci’s evidence. ‘There are too many unknowns,’ he told reporters on a recent tour of the Vatican grottoes, ‘There is no continuous tracing of the bones. We lack historical proof. They could be anyone’s bones.’ The Vatican would seem to be on the monsignor’s side because so far it has taken no steps to officially recognize the bones as St. Peter’s,” continues the article.
The intelligent priest whom I have mentioned, said that Peter’s bones were found and he was a man who died of about 62 years of age, the tests indicated. Pope Pius XII declared these bones were the bones of St. Peter, in his Christmas message of 1950. These were the same as claimed by Newsweek, “there was, however, no evidence that the bones uncovered there belonged to the body of the martyr (Peter),” as well as the above doubtful statements of the archaeologists working on the case. The Pope, notwithstanding, was overjoyed to think they had found the bones of St. Peter until further examination proved that these bones were those of a woman. This fact came out in an article on the subject in the S. F. Chronicle of June 27, 1968.
To continue the history of another case in which they have erred: In spite of the statements by the high Papal authority above, and the resultant lesson that should have been learned, the Pope, a year later claimed the Prof. Margherita bones as his very own, that is, those of St. Peter. When the bones were found there was little importance placed upon them and they were filed away as such. But when the first set of Peter’s bones turned out so tragically, there was a vacuum left and something had to be done. Again they turned their thoughts to the filed-away bones, the only hope they had of success. In them there was a ray of hope for the bones were minus a skull, which could go along with the story of the supposed skull of St. Peter which had for centuries been guarded in the Church of St. John Lateran in Rome. With a generous mixture of ideas, suppositions, theories, and wishful thinking, a fairly logical story emerged. It was then declared by Pope Paul VI as the Gospel truth, that these now, were the genuine bones of St. Peter, and most of the faithful accepted them as such. For a while all was well until another hitch developed. This time, as fate would have it, the bones in connection with the skull which was guarded for centuries as that of St. Peter, were found incompatible to the more recent bones of St. Peter. The dilemma was terrible. They were between the Devil and the deep blue sea. They have juggled around the skulls of St. Peter causing confusion. It was a choice of claiming these bones championed by Prof. Margherita as fake, or claiming as fake the skull accepted by hundreds of Popes as that of St. Peter. They rejected the past rather than expose themselves to the ridicule of the present. Prof. Margherita claims in this article which appeared in the Manchester Guardian in London, as well as the S. F. Chronicle of June 27, 1968, concerning the long accepted skull of St. Peter, as “it is a fake.” Then the article continues, “The hundreds of Popes and millions of Roman Catholics who have accepted and venerated the other skull were innocent victims of another early tradition.”
But the most astounding statement in the long article found in the above-mentioned newspapers is, “The professor did not submit them (Peter’s bones?) to modern scientific tests, which would have determined the approximate age, because, she feared, the process would have reduced them to dust.” How could any scientific study of bones be carried out without first scientifically determining the age of the person, or bones? This would be of the greatest interest and the most important for further research. Also any scientist or chemist knows that you do not have to submit the whole skeleton for testing to determine the age. A part of the shin bone or of a rib would be sufficient. It appears that she was protecting her “Peter’s bones” from another possible disaster, which a wrong age would have caused. The Vatican and others have calculated through all existing evidence that Peter lived to be around 80 and 82 years, and that he died around the years of 62 or 64 A.D. These figures go along perfectly, as does everything else in the case, with the remains found in the Christian burial ground on the Mount of Olives and in the ossuary on which was “clearly and beautifully written,” Simon Bar Jona in Aramaic. The following was taken from the book, Races of Mankind, page 161:
“Strained attempts to have Peter, the Apostle to the Hebrews of the East, in Paul’s territory at Rome and martyred there, are unworthy of serious consideration in the light of all contemporary evidence. At his age (eighty-two), that would not have been practicable. In none of Paul’s writings is there the slightest intimation that Peter ever had been or was at that city. All statements to the contrary were made centuries later and are fanciful and hearsay. The Papacy was not organized until the second half of the 8th century. It broke away from the Eastern Church (in the Ency. Brit., 13th Ed., vol. 21, page 636) under Pippin III; also The Papacy, by Abbe Guette.”
The great historian, Schaff, states that the idea of Peter being in Rome is irreconcilable with the silence of the Scriptures, and even with the mere fact of Paul’s epistle to the Romans. In the year 58, Paul wrote his epistle to the Roman Church, but does not mention Peter, although he does name 28 leaders in the Church at Rome (Romans 16:7). It must, therefore, be concluded that if the whole subject is faced with detached objectivity, the conclusion must inevitably be reached that Peter was never in Rome. Paul lived and wrote in Rome, but he declared that “Only Luke is with me,” I Timothy 4:11.
Copyright 1960 by F. Paul Peterson. Copies may be obtained from your local bookstore or from the author and publisher, F. Paul Peterson, P.0. Box 7351, Fort Wayne, Indiana, Price $2.00. Permission is granted to reproduce any part of this book if title, price and address where it may be purchased are given.
Source: https://www.friendsofsabbath.org/G&S/www.giveshare.org/churchhistory/peters-tomb-jerusalem.html
For more information see the book: F. PAUL PETERSON, Peter's Tomb Recently Discovered in Jerusalem.
ŠTO JE CRKVA?
20.10.2024.
Riječ "crkva" koristi se često, ali ovisno o tome koga pitate, može značiti mnogo različitih stvari. Najčešće se koristi za upućivanje na fizičku zgradu u kojoj se kršćani okupljaju na javno bogoslužje. Međutim, to je samo dio definicije. Izraz "Crkva", napisana s velikim slovom, iza sebe ima bogatu povijest:
"Riječ 'Crkva', 'Ecclesia' znači 'saziv'. Ona označuje zbor naroda, općenito vjerskoga značaja.). Starozavjetni skup, saziv okupljen ispod Sinaja 'kahal' (hebrejski 'kahal' (skup, saziv). Grecizirani naziv ekklesiastes (od ekklesia=skup, saziv, crkva), dakle onaj tko upravlja skupom, sazivom – vjerojatno se misli na učitelja ili onoga koji predvodi čitanje u zajednici. Taj se izraz često upotrebljava u grčkom Starom zavjetu za skupštinu izabranog naroda pred Bogom, napose za skupštinu na Sinaju gdje je Izrael primio Zakon i bio od Boga ustanovljen kao njegov sveti narod. Nazivajući se 'ekklesia' prva zajednica onih koji su povjerovali u Krista priznavala se baštinicom te skupštine. U njoj Bog 'saziva' svoj narod iz svih krajeva zemlje. Izraz 'Kuriak' od koga su izvedeni Church, Kirche, i sveslavenska riječ Crkva, znači 'Gospodnja', ili 'ona koja pripada Gospodinu'.
Ova se definicija obično povezuje s riječju 'Crkvu', napisanu velikim slovom, a odnosi se na mnogo širu zajednicu vjernika.
U kršćanskom govoru riječ 'Crkva' označuje 'liturgijsku skupštinu', ali također i mjesnu zajednicu ili sveopću zajednicu vjernika. Ta su tri značenja zapravo nerazdvojiva. 'Crkva' je narod koji Bog okuplja u cijelom svijetu. Ona postoji po mjesnim općinama, a ostvaruje se u liturgijskom skupu, posebice euharistijskom. Ona živi od Riječi i od Tijela Kristova, postajući tako i sama Tijelom Kristovim.
Isus Krist je 'Dobar Pastir', koji poziva svoje ovce u skup vjernika. Riječ 'Crkva' izražava Božju želju da okupi svu svoju djecu.
Crkva je Tijelo Kristovo. U Efežanima 1, 22-23 piše: ''Sve mu podloži pod noge, a njega postavi - nad svime - Glavom Crkvi.'' Tijelo Kristovo čine svi vjernici u aspekta:
Sveopća crkva jest crkva koja se sastoji od svih onih koji imaju osoban odnos s Isusom Kristom. U 1 Korinćanima 12, 13 stoji: ''Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni.'' Vidimo da tijelu Kristovu pripadaju svi koji vjeruju. Prava Božja crkva nije neka određena crkvena građevina ili denominacija. Sveopću Božju crkvu čine svi koji su primili spasenje po vjeri u Isusa Krista. Sveopću crkvu čine oni koji su se pouzdali u Krista kao svoga Spasitelja.
Crkva nije građevina ni denominacija. Crkva je Tijelo Kristovo – svi koji su se pouzdali u Isusa Krista kao svoga Spasitelja (Ivan 3, 16; 1 Korinćanima 12, 13). U mjesnim crkvama postoje članovi sveopće crkve (Tijela Kristova).
Slava Tebi Kriste!
Catholic Churches of Traditional Non-Liberal Catholic doctrine and pastoral care
POGUBNOST INFILTRIRANOG MODERNIZMA
06.07.2025.
Što je to pogubna zabluda '' nezabludivog''?
To je velika zabluda i velika zamka, jer ono što se po ljudsku abolira ne abolira se po Božju. Sin je Božji prošao kroz golgotu, kalvariju križnog puta i raspeća da nas otkupi od grijeha, da preuzme na sebe grijehe svijeta i poništi ih, pozivajući nas na pokajanje, kakvo je izrazio desni razbojnik na križu, za razliku od onoga s lijeve strane koji je ustrajao u zlu.
Temeljno je pitanje sidrište, gdje ti je sidrište? Mora biti u Bogu. Ako je u ovome svijetu onda i prolazi s ovim svijetom, ako je u Bogu onda je vječno kao i vječni nepromjenjivi nauk Božji.
Ako pajac sjedne na kraljevski tron on ne postaje kralj, nego dvorac postaje cirkus.
Dok Leo XIV. Nastavlja s propovijedima istovremeno ne povlači to đavolje sjeme blagoslova istospolnih. Pitanje je zašto po hitnom postupku to već nije ukinuo nego pušta da se bolest širi?
Po Kristovom nalogu potrebno je upotrijebiti apostolsku vlast da se sačuva stado u vjeri i ljubavi, baš onako kako nas uči veliki Pavao, apostol naroda. Stoga ne treba ništa tražiti između redaka nego pisati otvoreno i jasno kako bi se spriječila svaka laž i podvala. Apostol je vjesnik nebeskog kraljevstva koji navješćuje i donosi spasenje, njegova nazočnost znači vrijeme izlijevanja Božje milosti (usp. Rim 1, 11; 15,20), stoga svaki nasljednik apostola mora ići tim putem jer – drugog puta nema.
Na Božju ljubav i Božji zahtjev kršćanin odgovara životom liturgije u onom vječnom ''amen'' koji odzvanja u srcima vjernika. Budući da su se u Kristu Isusu sva Božja obećanja pokazala istinitim, kršćani su na to odgovorili ''amenom'' vjere i tako postali Abrahamovi baštinici. Ako mijenjamo taj ''amen'' vjere u nekom radikalno zabludnom obliku, ispadamo iz Abrahamove baštine.
Poput velikoga sv. Pavla apostola ne ponašajmo se kao gospodari, kako to čine nazoviapostoli (2 Kor 11, 20) nego kao pomagači i sijači veselja.
''Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga.'' (Gal 1, 10)
Ustrojstvo Crkve u početku je bilo vrlo jednostavno: u vodstvu sveukupne Crkve bili su apostoli, proroci ili evanđelisti, a pojedinih općina biskupi, prezbiteri, đakoni, učitelji i pastiri. Iz prvotnoga kolegija prezbitera već u II. st. izrastao je monarhijski episkopat, a budući da se kršćanstvo širilo pretežito u gradovima, biskupi su upravljali gradskim općinama (biskupijama). Prema rimskoj političkoj podjeli i kršćanske biskupije u glavnim središtima pokrajina postale su patrijarhati, a najraniji su Antiohija, Aleksandrija, Rim, Jeruzalem i Carigrad. Od početka nije prisutna tradicija o primatu rimskoga biskupa (pape) kao Petrova nasljednika nego se postupno razvija i učvršćuje isključivo zbog političke važnosti Rima kao centra carstva. Na Istoku je, također isključivo zbog političkih razloga najveći ugled imao carigradski patrijarh, mada su tamo - za razliku od Zapada - drugi patrijarhati ili nacionalne Crkve sačuvali samostalnost. Kako se s vremenom kršćanstvo širilo na ruralno područje, biskupije su se dijelile na pojedine župe, kojima su upravljali župnici. Dolaskom feudalizma u srednjem vijeku crkveni službenici na Zapadu (biskupi, župnici, opati samostana) postali su zaseban stalež, s posjedima i povlasticama sličnima svjetovnim feudalcima.
Na Zapadu je sukladno s feudalnim sustavom nastala Crkvena Država, područje papine svjetovne vlasti. Započela je teritorijalnim darivanjem franačkoga kralja Pipina Maloga 754., poslije se proširivala darovima drugih vladara na nekoliko pokrajina srednje Italije. Ukinuo ju je Napoleon 1808., ponovno je bila uspostavljena 1815. i konačno dokinuta 1870. stvaranjem ujedinjenoga Kraljevstva Italije. Lateranskim ugovorom 1929. uspostavljen je eksteritorijalni dio Rima – Vatikan (Città del Vaticano) kao teritorij papinskoga građanskog suvereniteta.
Cijela je Crkva podijeljena na biskupije, kojima upravljaju biskupi; biskupije se dijele na dekanate, a dekanati na župe. Biskupi glavnih gradova obično nose naslov nadbiskupa, a ponegdje i metropolita; biskupi jedne zemlje ili države ujedinjuju se u biskupske konferencije.
Za razliku od Rimokatoličke crkve, u konzervativnoj Starokatoličkoj crkvi (Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava - WCNCC) kao i u Pravoslavnim crkvama nema jedinstvena ustroja; Carigradski patrijarh nema vlasti nad pravoslavnim crkvama u drugim zemljama. Razvoj starokatolicizma (WCNCC) i pravoslavlja počiva na načelu ''sabornosti'' i autokefalnosti prihvaćenom na Kalcedonskom saboru (451). Na čelu je pojedine autokefalne crkve patrijarh, a sinod (Sveti arhijerejski sinod) ili u starokatolicizmu (WCNCC) najviša je izvršna, nadzorna i upravna vlast; vlast u biskupijama obnašaju biskupi.
22.5.2025.
Prijenosom apostolske sukcesije u tradiciji i obredu katoličke crkve, na poljskog konzervativnog starokatoličkog prezbitera Stanislawa (WCNCC), izabranika, izlivena je ona snaga koja je od Gospodina – Duh vodstva kojega dade ljubljenom Sinu svome Isusu Kristu, a on ga darova svetim apostolima, koji sazdaše Crkvu po mnogim mjestima, tebi za svetište; na slavu i nezalaznu hvalu imena tvoga.
Sveta biskupska loza apostolskog nasljedstva koja seže do jednog od apostola, neokaljana liberalnim devijacijama suprotnim tradiciji i nauci Crkve, nastavlja svoju plodnost u Poljskoj, uspostavljajući nove službenike (svećenike i redovnike) za svetu službu Crkve Kristove.
Najgore je kad se od šume ne vidi drvo, a upravo to se događa u općem pomućenju današnjice kada se i uslijed učenih tekstova ipak čini takve bjelodane propuste koji ni na koji način nisu u skladu sa Svetim pismom i tradicijom Crkve Kristove.
I o tome je, između ostaloga, bilo riječi na biskupskoj konferenciji konzervativnih starokatoličkih crkava WCNCC-a, održanoj u Rabu 31.05.2025. godine. Osnova svih propusta nalazi se u nedostatku molitve, duhovne introspekcije, meditacije i kontemplacije. Kad se zaboravi na to da je teologija nauka koju se studira na koljenima tada dolazi do gubitka blizine Svetoga Duha koji nas prosvijetljuje i ne da nam da napravimo fatalnih pogrešaka u interpretaciji i odlukama a koje su vezane za život Crkve. Smatralo se da sveti Božji narod ima osjećaj za vjeru, i zaista ima, ali ne onaj koji je to deklarativno nego samo oni među tim narodom koji to zaista i žive. Jer kad bi svi krštenici bili sveti Božji narod (osim deklarativno) ne bi se moglo dogoditi da se u crkve uvuku prakse suprotstavljene volji Božjoj i tradiciji Crkve.
''Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.'' (Lk 22, 31-32) Kada malakše vjera onih koji u crkvama nastavljaju službu Petrovu, tada se zbiva fenomen prorešetane pšenice. Prorešetanost je neminovna u odvojenosti od riječi Božje, odnosno ukoliko ona nije principium.
Konzervativne starokatoličke crkve WCNCC-a imaju obvezu da onaj plamičak (Duh Sveti) koji se pojavio na glavama apostola na dan pedesetnice, da ga pronesu u naše vrijeme. Biskup, svećenik i đakon koji taj plamičak ne donosi ovom svijetu, treba napustiti službu, položiti svoj prsten, kako ne bi svojom službom više zamutio vodu nego ju razbistrio. Propovijedi moraju biti jasne, vidik određen, nauka bez dubioza. Samo tako održat će se jasan pravac za budućnost i Crkva će ostvarivati svoj smisao na zemlji.
Da se takvo otuđenje zaista događa na području religijskih institucija svjedoči njihovo uzdizanje u stupanj božanstva. Takva institucija sebe smatra obogotvorenim i apsolutnim (nezabludivim) tumačem volje Svetoga Duha i akreditirajućom institucijom te volje. Umjesto da vjerska institucija bude znak koji ukazuje na Boga ona sebe stavlja na mjesto Boga a Bog i sveci tu su samo da potvrde njezino božanstvo i nedodirljivost. To znači otuđiti se od sebe, otuđiti se od intencije Pisma, poistovjetiti instituciju s Bogom umjesto shvatiti da je ona znak koji upućuje na Boga te nije sama sebi svrha.
Prema tome, Crkva jest i mora biti i ostati znak koji pokazuje na Boga. Ona jest prostor Duha Svetoga ali samo ukoliko uistinu shvaća vlastito poslanje. U suprotnom vlastiti se ego tumači kao volja Svetoga Duha. To je područje na kojem je obmana vrlo laka. Stoga u poniznosti valja shvatiti poslanje Crkve kao poslanje jedne zajednice koja prakticira sakramentalni život i navještaj riječi Božje te koja po sebi teko onda postaje autentičan znak koji pokazuje na Krista Isusa.
Nije nam Crkva Kristova dana da po njoj pala ljudskost zadovoljava ego kiteći se božanskim prerogativima, nego nam je dana da po njoj pala ljudskost shvaća kako je Crkva prostor Duha ukoliko joj dopustimo da to bude, ukoliko joj ne ukrademo autentičnost prenoseći ju na vlastite samo-interpretacije koje vjersku instituciju čine svrhom samoj sebi a Bog i sva sveci tu su da to potvrđuju.
Možda ovo nekima čudno zvuči, ali kada dublje razmislimo vidjet ćemo koliko istine iz toga proizlazi. Upravo ta samoobmana i jest krivcem plasiranja protubožanskih samozavaravajućih i obmanjujućih crkvenih praksi jer se vlastiti (crkveni) autoritet pretpostavlja autoritetu Svetoga pisma i tradicije. To je opasnost koja leži i ostaje ležati u rečenici: Vox Ecclesiae est vox Dei. Ta je rečenica zaista istinita, ali samo ukoliko je hijerarhija ispravno shvatila poslanje Crkve. Hijerarhija mora biti u službi poslanja Crkve a ne Crkva u službi poslanja hijerarhije. Zvuči isto ali je sasvim različito.
Da će Rab postati središtem ili crkvenim centrom tradicionalno-starokatoličkoga svijeta, malo je tko mislio. Ali eto, Bog čini svoje djelo u tišini i skrivenosti, ne javno i uz pompe, ne uz trube i medijsko ludilo. U tišini se razvija sve ono što ima trajni učinak i blagoslovljenu budućnost jer raste u poniznosti i skromnosti, iskrenoj žrtvi i satiranju vlastitoga ega. Takva budućnost je svjetla jer nije pletena ljudskim melodramama, ljudskim kalkulacijama i ekonomskim dobitcima, nego Božjom voljom u siromaštvu i poslušnosti riječi Božjoj.
U Rabu je tako, po velikom blagoslovu Svetoga Duha, 31. svibnja 2025. godine održana biskupska konferencija Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava. Konferencija je prvotno trebala biti održana u Rijeci, međutim zbog ličilačkh radova biskupskog ordinarijata održana je u Rabu. Pod predsjedanjem patrijarha Leonarda Bega crkve iz Poljske, Slovačke, Rusije i Hrvatske iznjele su svoja izvješća, zapažanja, natuknice i prijedloge. Između ostaloga bilo je govora o klericima iz vlastitih crkava koji su otpali te su stoga bili pravilno kanonski označeni.
Također govorilo se o nemogućnosti prihvaćanja onih klerika koji su zaređeni od strane žena biskupica – takve se klerike promatra kao laike bez ikakvog učinka reda i neprikladne za ređenja osim uz pokajanje, ispovijed i period kušnje. Ostavljeno je biskupima pojedinih crkava da o tome donesu svoj sud.
Na razini drugih crkava izraženo je veliko žaljenje zbog rasklimavanja katoličke tradicije dokumentom Fiducia supplicans konstatirajući da iako su mnoge pape kao ljudi bili slabi i grešni ipak se nisu drznuli mijenjati pastoralne postavke a što je na žalost učinio papa Franjo, unijevši u Crkvu sponu razdiobe koja ima potencijal da se poput virusa širi i uništava zdravo tkivo. Molimo i nadamo se da će taj dokument biti povučen a praksa blagoslova sodomita ukinuta.
Konstatirana je i loša tenzija među pravoslavnim crkvama od kojih neke međusobno nemaju nikakvu interkomuniju te zbog političkih konotacija ustraju u prekidu zajedništva. Na taj način pravoslavlje je, na žalost, iskazalo neautentičnost zajedništva za koje se nadamo i molimo da će biti prevladano u budućnosti.
Naglašeno je jedinstvo WCNCC-a u nauci Svetoga pisma i tradicije crkve, u crkvenom zajedništvu, u ustrajnosti konzervativizma nasuprot liberalizma a na što smo osobito ponosni, u kontinuitetu koji će se provoditi bilo to zgodno ili nezgodno a na slavu Božju i spasenje duša. Ponovljeno je sve ono što je rečeno i ranije: ne ređenju žena u svete redove, ne blagoslovu istospolnih parova, ne interkomuniji s takvim ''crkvama'' koje to više nisu.
Uslijedila je razmjena darova i zajednički ručak kao i međusobni pozivi crkava na njihove značajne datume.
Idući dan, 1. lipnja 2025. biskupi su slavili svetu misu ređenja novoga biskupa Poljske narodne katoličke crkve u Republici Poljskoj. Očiju punih suza mons. Stanislaw pristupio je obećanjima koja su predviđena u obredniku biskupskoga ređenja. Sveta misa započela je u 10 sati u katedrali sv. Kristofora. Rab je postao otok s katedrom starokatoličkog biskupa i patrijarha a što je izuzetna stvarnost toga drevnoga otoka.
Mons. Stanisław Będzieszak rođen je 7. svibnja 1962. godine. Studirao je na Rimokatoličkom bogoslovnom fakultetu i Katehetskom institutu. Godine 1988. zaređen je za đakona u rimokatoličkoj crkvi da bi se 1990. godine pridružio starokatolicima te biva zaređen za svećenika 2008. godine s misijom stvaranja župe u Kamienna Góra gdje kasnije biva i župnik. Od 2013. godine župa djeluje unutar Poljske narodne katoličke crkve u Republici Poljskoj. Sa svojom suprugom osnovao je centar za beskućnike. Zbog pastoralne marljivosti nadbiskup Augustin Bačinsky dodjeljuje mu naslov kanonika.
22. veljače 2025. Sinod Poljske narodne katoličke crkve u Republici Poljskoj odlučio je ući u zajedništvo s Svjetskim saborom narodnih katoličkih crkava (WCNCC) te ga je ujedno izabrao za administratora Poljske narodne katoličke crkve u Republici Poljskoj. Patrijarh Leonardo Beg potvrdio je tu odluku.
Poljska narodna katolička crkva u Republici Poljskoj tako se pridružila tradicionalnom crkvenom tijelu (WCNCC).
Neka blizna i zagovor Blažene djevice Marije bdije nad novozaređenim biskupom kao i nad cijelim klerom i vjernicima Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava.
Živimo li staru vjeru ili prihvaćamo neku nametnutu novu?
1.6.2025.
Draga braćo i sestre!
U Crkvi se učvrstila ideja bratstva među svima, ne samo između katolika i protestanata, već i između njih (katolika i protestanata) i sljedbenika drugih religija bez obzira na njihova uvjerenja, sve dok su ljudi dobre volje. Ovo mi se čini vrlo zabrinjavajućim, da ne kažem pogrešnim!
Radije bih govorio o prijateljstvu ako ti odnosi u pojedinačnim slučajevima zaslužuju to ime, što općenito nije slučaj. Radije bih govorio o našem bližnjemu, kojeg nam Evanđelje zapovijeda da ga ljubimo (čak i neprijatelja). Ali o braći i sestrama? Kakvo je to bratstvo? Na primjer, između kršćanstva i islama, koji progoni ili potiskuje kršćansku vjeru u većini zemalja u kojima on prevladava? Dokazano je da su kršćani najprogonjeniji u islamskim zemljama. Ali ni u komunističkoj Kini stvari ne izgledaju puno bolje. Takozvano „domoljubno ujedinjenje“ pod Xi Jinpingom u Kini uspješan je pokušaj podjarmljivanja i sinizacije (reinterpretacije i preoblikovanja) Katoličke Crkve, što mnogi slijepi ljudi još uvijek vide kao dobitak. Kako nesretno! Vjerujete li zaista u dobrohotnost Kineske komunističke partije, islama ili ortodoksnog judaizma prema kršćanstvu općenito, a posebno prema katoličanstvu? Hinduizam je također nedavno postao mnogo agresivniji prema kršćanima. Koliko su katoličkih crkava zapalili naša takozvana „braća i sestre“ npr. u Francuskoj? Koliko je katoličkih svećenika ubijeno? To se događa svake godine. Koliko je vjernika optuženo i osuđeno na smrt ili jednostavno masakrirano od strane islamskih terorističkih bandi, npr. u afričkim zemljama? U Jeruzalemu se može dogoditi da vas kao kršćanina ortodoksni Židovi tretiraju s otvorenim prijezirom. Popis je dug. Ovdje dajem samo nekoliko napomena. U kojem se balonu tj. paralelnom svijetu kreće razgovor o univerzalnom bratstvu, naspram globalnih činjenica u međureligijskim odnosima?
Kako mi, katolici, možemo u ovom kontekstu neselektivno govoriti o našoj „braći i sestrama“, među kojima su i militantni zagovornici svoje religije ili ideologije? Ne vjeruju u Isusa Krista, Sina Božjega, u put, istinu i život, jedina vrata k Ocu. Bore se protiv ovog kreda i svih koji ga se pridržavaju. U svakom slučaju, broj kršćanskih mučenika se ne smanjuje. Kako njihovi progonitelji mogu biti moja braća i sestre? Ne mogu. Ovim ne potkopavam evanđelje o dobrom Samaritancu. Niti ograničavam dobročinstvo, što uključuje čak i neprijatelje. Ali ove potonje ne nazivam svojom braćom i sestrama, barem ne dok ne zadovoljavaju kriterije vjere, odbacuju je, bore se protiv nje – ponekad do krvoprolića – ili je jednostavno toleriraju po cijenu masovne diskriminacije i ugnjetavanja. Sv. Ivan također sasvim izričito kaže u prologu svog Evanđelja da nam je Isus Krist dao moć da postanemo djeca Božja, a to zahtijeva rođenje odozgo: u duhu i istini. Dakle, nismo takvi po prirodi, već zbog vjere u Isusa Krista i krštenja, koje je On učinio uvjetom spasenja.
Pričati o univerzalnom bratstvu je nerealno, da ne kažem sentimentalno. U našim ustima to je svojevrsna naivna i dobronamjerna captatio benevolentiae onih drugih vjera, ali činjenice govore protiv toga. Svaka njihova pogreška postaje „društveno prihvatljiva“. U svakom slučaju, ovaj govor se ne nalazi u ustima drugih u međureligijskom kontekstu, ili se nalazi samo sporadično, barem u mojoj percepciji. Htio bih dodati da imam muslimanske rođake i prijatelje i da ih imam od mladosti.
Situacija je drugačija među krštenim ljudima. Ne moram to razlagati. Ali čak ni u tom odnosu nema pravog jedinstva osim u istini, a ona je u katoličkoj vjeri. To se mora vrlo jasno reći. To ne proizlazi iz moje arogancije, moje umišljenosti, moje psihe ili bilo kakvog ekstremizma koji mi se može pripisati, već iz katoličke crkve kao zajednice tradicionalnih starokatoličkih crkava. Naime, vidimo da je - na žalost - Rimokatolička crkva postepeno gubila autentičnost, prvo uvođenjem obveznog celibata (a što je tako očito suprotno nauku Svetoga pisma) zatim proglašenjem nezabludivosti jednog biskupa među ostalima, onoga rimskoga, da bi konačno napustila ispravnu orbitu s jednim sramotnim dokumentom koji je apsolutno nedvojbeno antikatolički i shizmatični, a to je Fiducia supplicans.
Mi ostajemo stoga u okrilju narodnih katoličkih crkava koje čine Katoličku crkvu u koju vjerujemo i koju ispovijedamo u Vjerovanju. Toliko željeno jedinstvo Crkava i njihova raznolikost bez vraćanja na stari ispravni nauk nije ništa lijepo upakirane nesloge, proturječja i beznadne heterogenosti uvjerenja. Pogledano izbliza i strukturalno, takav ekumenski način je sve samo ne jedinstvo u istini. Ljubav pretpostavlja istinu.
Sav taj razgovor o bratstvu i različitosti stoga se temelji na isključivanju pitanja istine kako bi se postigli bolji odnosi. U odnosu na one drugih vjera, to znači relativizaciju Isusove tvrdnje o apsolutnosti, isključenje njegove jedinstvenosti i normativnosti za sve ljude. Glede odnosa s drugim kršćanima činjenica je da je Rimokatolička crkva samu sebe relativizirala i da mi stoga moramo spašavati zdravi katolicizam jer je rimokatolicizam izgubio svoj univerzalni spasenjski značaj baš po zabludivosti papa koje su to dopuštale a koje su se držali nezabludivima a što nisu niti mogu biti ni po jednom objektivnom kriteriju.
Razdorni mač istine, koji je Isus Krist poistovjetio sa sobom, siječe obitelji, prema Njegovim riječima. Ne optužujemo Isusa da nije ljubazan. Slažemo se s Njim da je On istina, a da mnogi to odbacuju. Otuda i priča o maču. Za razliku od Muhameda, Isus ne poznaje nasilje iako su crkve poznavale nasilje, osobito u vrijeme inkvizicije., a poznaju ga i danas u rafiniranijem obliku. Veći progoni manjega, kao što veća riba jede manju. Potpuno nehumano i sasvim nekršćanski.
Slava Tebi Kriste!
Živimo u vremenima lažnih pastira
25.5.2025.
Jedno poznato udruženje grabežljivih vukova novijeg datuma je tzv. St. Gallen mafija, prema priznanju samog člana te mafije kardinala Danneelsa, koja je imala prste u postavljanju lažnog pastira za poglavara Crkve, Jorgea Bergoglija. Bergoglio je pak, za vrijeme uzurpacije papinstva tijekom 12 godina kreirao 108 kardinala (s pravom glasa), uglavnom prema svojoj slici i prilici. Za primjer ćemo spomenuti samo nekoliko njih. Na primjer, kardinal Timothy Radcliffe (konzistorij 2024.) poznat je po snažnoj podršci sodomiji, idući čak tako daleko da je izjavio kako sodomija „može biti izraz Kristovog samodara“.[1] Kardinal Ladislav Nemet (konzistorij 2024.) je za vrijeme Covid „plandemije“ naredio svim svećenicima u svojoj, tada zrenjaninskoj biskupiji, da se podvrgnu okaljanom cjepivu, ili inače „mogu pakirati kofere“. [2] Kardinal Jean-Claude Hollerich (konzistorij 2019.) je izjavio u jednom intervjuu Glasu Koncila kako se u vrijeme sv. Pavla nije ni znalo da postoji jednospolna privlačnost; „kad je nastajao crkveni nauk, pojam homoseksualnost nije ni postojao. Homoseksualnost je nova riječ; čak ni u vrijeme sv. Pavla ljudi nisu imali pojma da bi mogli postojati muškarci i žene koje privlači isti spol“.[3] Kardinal Robert McElroy (konzistorij 2022.) je svim srcem prigrlio heretički dokument Fiducia supplicans i blagoslov istospolnih veza, te je između ostalog rekao da je „stroga obveza svake lokalne crkve u pravdi i solidarnosti da štiti LGBT+ osobe u njihovim životima i jednakom dostojanstvu”, i da ne smiju sprječavati „istinsku pratnju LGBT+ muškaraca i žena u njihovim životima vjere i hodočašća”.[4]
Analiza kardinalskog zbora
Ozbiljan projekt Cardinalium Collegii Recensio,[5] pod uredništvom Edwarda Pentina i Diane Montagna, obradio je na osnovu javno dostupnih stajališta svih 252 kardinala. Na osnovu te opsežne dokumentacije mi smo priredili kratku analizu 134 kardinala koji su imali pravo glasa na protekloj konklavi.
Prema E. Pentinu i D. Montagna od ukupno 134 kardinala elektora samo 25, tj. 18 % u potpunosti i jasno podržavaju nauk Crkve. Za njih 22 (?) nema nikakvih podataka jer se nisu izjašnjavali niti po jednom pitanju. S obzirom na to da su kao najviši dostojanstvenici Crkve u ovako kriznom vremenu samo šutjeli sigurno ih ne možemo ubrojiti u pravovjerne kardinale, jer je šutnja sudioništvo u otpadništvu. Šezdeset kardinala (45%) imaju dva ili više heretičkih/upitnih stajališta. Od heretičkih ili upitnih stajališta najviše je zastupljena Sinodalna crkva s 52 pobornika. Na drugom mjestu su po 24 kardinala s krivovjernim stajalištima o: davanju pričesti razvedenima i „ponovno vjenčanima“ (pričest za r & pv), i klimatskim promjenama (Klima). „LGBT katolike“ podržava 21 kardinal. Zatim 17 kardinala želi zabraniti tradicionalnu latinsku Misu, a 15 podržava blagoslov istospolnih parova (Fiducia supplicans). Njih 11 podržava ređenje žena za đakone ili svećenike,[6] 9 podržava ilegalnu migraciju, 8 je podržavalo obavezno cijepljenje okaljanim pripravcima, 6 podupire tajni ugovor između Vatikana i Kine, 5 podupire univerzalno bratstvo (Fratelli tutti & Abu Dhabi), 4 se protive enciklici Humanae vitae i ima još po nekoliko bizarnih stavova kao što su nijekanje Isusa Boga, Isusa Kralja, otvorena podrška komunističkoj partiji (KP), teologiji oslobođenja, amazonskom obredu sv. Mise, njemačkom sinodalnom putu, ili ekološko obraćenje, protivljenje obraćanju na katoličku vjeru i sl.
Još ćemo spomenuti Sinodalnu crkvu koja sigurno spada u hereze, međutim, ostavljamo mogućnost da netko tko podržava Sinodalnu crkvu ipak ne misli baš na onu Sinodalnu crkvu (čitaj sektu) kakvu je instalirao Bergoglio.
Od 108 kardinala koje je promovirao Bergoglio njih 11 (10 %) podupiru katolički nauk u cijelosti. Od Benediktovih kardinala osmorica (38 %) od 21 se odlikuju pravovjernošću, a od Ivana Pavla II. trojica (60%) od petorice su odlučno pravovjerni. Očito je, dakle, kako se kler općenito svakim pontifikatom nakon Drugog vatikanskog sabora sve više udaljava od prave vjere. Jesu li to plodovi Drugog vatikanskog sabora? Po plodovima ćemo ih prepoznati (usp. Mt 7,20).
Oni koji ne vrše volju Očevu, tj. oni koji se ne drže pologa vjere, neće ući u kraljevstvo nebesko. (usp. Otk 22,13)
Usp. Ivan Poljaković,
[6] From the Diakonia of Christ to the Diakonia of the Apostles (2002) (11.5.2025.)
18.5.2025.
Draga braćo i sestre!
Prije
Pontifikat argentinskog isusovca Jorgea Bergoglia bližio se kraju. Odabrao je neobično ime Franjo, sanjareći o reformi Crkve, kojoj svetac Asiški nije težio, čije je djelo bilo duhovno, poticanjem na reformu života. Papa Franjo okrenuo je leđa Tradiciji, koja uvijek nastavlja s očuvanjem i aktualiziranjem svog identiteta. Sveti Vinko Lerinski je to već u petom stoljeću formulirao: „in eodem scilicet dogmate, eodem sensu, eademque sententia“ (u istoj dogmi, istom smislu i istom značenju). Rimska tradicija izgrađena je na Petru, ribaru iz Galileje, koji je došao u prijestolnicu Carstva kako bi osnovao kršćansku zajednicu i svjedočio svoje mučeništvo. Kroz povijest, Petrovo nasljedstvo predstavljalo je osnovu papinske službe, čiji je izbor poznavao različite sustave, svjetla i sjene. S vremenom se uspostavilo uvjerenje da Petrov Rim nikada u suštini nije iznevjerio kršćansku vjeru. Pojavila su se krivovjerja i raskoli, ali oni nikada nisu utjecali na katholiké, sveopću Crkvu, iako je njezina veličina varirala u povijesti, sve dok nije postala ono što je danas, premda uvijek misionarska, sa sposobnošću širenja po cijelom svijetu sve dok se Gospodin ne vrati.
U stoljećima crkvenih otaca, vrijednost Rima uvijek se poštovala, zbog Petrovog nasljedstva. To je, prije svega, bila stolica par excellence, kako je kasnije nazvana, Sveta Stolica. Papa je prije svega rimski biskup; njegova katedrala je sv. Ivana Lateranskog. Tada je nastala svojevrsna konkurencija s Carstvom u kojem su papa i car bili poglavari kršćanskog svijeta. Iz tih elemenata proizlazi problem odnosa Crkve i države, koji i nakon stoljeća ostaje diskutabilnim pitanjem, a koje ipak utječe na kršćane i nekršćane. Alternativa se pojavila s djelom Muhameda i njegovom težnjom da osnuje novo carstvo, kakvo je kasnije postojalo u Turskoj. To nije samo političko, već i kulturno pitanje.
Izbor Petrova nasljednika poznavao je različite i kolebljive sustave. U jedanaestom stoljeću, 18-godišnji dječak, Benedikt IX., sin poznate rimske obitelji, dočepao se Svete Stolice, nametnuvši se sa svojom vojskom; protjeran, vratio se još dva puta silom oružja. Nakon drugih pokušaja, u trinaestom stoljeću, papa Grgur X. uspio je nametnuti konklavu kardinala; to su bili najvažniji župnici u Rimu. Ovaj sustav osigurao je smisao izbora i proširen je do danas. Tako su nastali veliki pape, poput onih između Prvog i Drugog vatikanskog sabora. Neki od njih još nisu dobili priznanje koje zaslužuju. Sveti Pio X. predstavlja među njima veliku iznimku. Slična se ocjena još uvijek očekuje za Pija XII.
Poslije
U prilično kratkoj konklavi, u četvrtom glasanju, izabran je Amerikanac Robert Francis Prevost, koji je uzeo ime Lav XIV. Neki početni detalji otkrili su promjenu situacije: novi se papa pojavio odjeven u potpuno tradicionalno papinsko ruho i na latinskom dao blagoslov urbi et orbi (gradu Rimu i svijetu), s potpunim oprostom.
Odabrano ime referira se na dugi pontifikat Lava XIII., Gioachina Peccija (1878.-1903.), autora poznate enciklike Rerum novarum, početak modernog izlaganja socijalnog nauka Crkve. Taj je papa jednako osudio socijalizam i kapitalistički imperijalizam novca. Njegova enciklika Libertas sadržavala je također osudu liberalizma devetnaestog stoljeća.
Novi papa živjet će u Papinskoj palači. Kao augustinski svećenik bio je misionar u Peruu dugi niz godina i tamo je bio biskup Chiclaya. Taj misionarski karakter podsjeća na bitno poslanje Crkve, koje slijedi Isusovu zapovijed apostolima: „Idite i učinite sve narode mojim učenicima“. Novinarski komentari ignorirali su ovo bitno pitanje; usredotočili su se na sekularna pitanja dana. Papa će se nesumnjivo morati pozabaviti političkim i društvenim problemima, ali je prije svega izabran da nastavi Tradiciju koja dolazi od apostola, a očekuje ga težak zadatak zacjeljivanja rascjepa kojega je stvorio progresivizam. S vremenom će se jasnije vidjeti tijek pontifikata Lava XIV.
+ Héctor Aguer
Nadbiskup emeritus La Plate
Buenos Aires, ponedjeljak, 12. svibnja 2025.
Izvor: katolik.hr
Slava Tebi Kriste!
11.5.2025.
Heroj i mučenik vjere a ne izopćenik!
Nadbiskup mons. Carlo Maria Viganò nam je na raspolaganje stavio svoj odgovor na pitanja koja mu je postavilo uredništvo Mediasetove emisije „Fuori dal Coro“, za epizodu, 23. travnja. Mediaset nije Viganove odgovore objavio na talijanskoj TV, ali aktualni trenutak nesumnjivo opravdava da na hrvatskom jeziku objavimo mišljenja tog rijetkog prelata koji se usudio posve otvoreno zauzeti za stajalište o Franjinom pontifikatu koje dostojno iskazuje jednu stranu u trenutačno ekstremno važnoj debati o legitimnosti Bergoglijevog pontifikata i odluka koje je donosio – među kojima je i odluka o imenovanju oko 80% kardinala koji će uskoro ući u konklavu na kojoj će se birati novi papa.
1. Kakva je vaša procjena Bergoglijevog papinstva?
U posljednjim desetljećima, subverzivni lobi preuzeo je poluge moći u vladama i institucijama, kako bi proveo antikršćanski i masonski plan revolucije. Državna tijela – kao što znamo iz onoga što izlazi na površinu i u Sjedinjenim Državama – neprikladno su utjecale na život nacija, organizirajući i financirajući takozvanu „Agendu 2030“ Rockefellerove zaklade i Svjetskog ekonomskog foruma, koja se sastoji u uništavanju obitelji, pretvaranju ljudskog života u robu, kvarenju morala djece i mladih, iskorištavanju radnika, privatizaciji svih onih usluga koje su do devedesetih bile zajamčene – bez profitnih svrha – od strane države: zdravstvo, infrastruktura, obrana, komunikacije, obrazovanje. Da bi se izveo ovaj globalni državni udar bila je potrebna suradnja (plaćena, naravno) korumpiranih dužnosnika, političara, liječnika, sudaca i nastavnika.
Katolička Crkva, koja se već s Drugim vatikanskim koncilom uskladila sa svjetovnim mentalitetom, ipak je ostala čvrsto usidrena u određenim načelima o kojima se ne može pregovarati, na primjer po pitanju spolnog morala ili poštivanja ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Benedikt XVI. se jasno protivio globalističkom planu i nikada ne bi odstupio od ovih načela, legitimirajući LGBTQ ideologiju, rod, pseudo-zdravstvene ludosti Svjetske zdravstvene organizacije na polju genetske modifikacije i svjetske depopulacije, ili islamizaciju Europe kroz etničku zamjenu. Stoga je bilo potrebno eliminirati Josepha Ratzingera, zamijenivši ga „papom“ koji će – kao što se nadao suradnik Hillary Clintona, John Podesta – promovirati Agendu 2030., ratificirati klimatske prijevare i uvjeriti vjernike diljem svijeta da se podvrgnu cijepljenju serumom za koji sada znamo da je osmišljen da eliminira ili patologizira većinu čovječanstva.
Ovaj vatikanski puč omogućen je (a to znamo iz priznanja samih njegovih protagonista, uključujući kontroverznog kardinala Danneelsa) manevrima St. Gallen mafije, koja je u dogovoru s američkom dubokom državom natjerala Benedikta XVI. da podnese ostavku i uspjela imenovati Jorgea Marija Bergoglia na vrh Katoličke Crkve.
Bergoglijeva uzurpacija je bila ni više ni manje nego ista kao i one koje su omogućile globalističkom lobiju da nametne šefove vlada prema volji Foruma iz Davosa poput Contea i Draghija u Italiji, Macrona Francuskoj, Johnsona i Starmera u Engleskoj, Sancheza u Španjolskoj, Martina u Irskoj, Trudeaua u Kanadi, Ardern u Novom Zelandu, prvo Clintona i Obamu, a zatim Bidena u Americi, von der Leyen u Europskoj Uniji. Svi oni nisu došli na vlast legitimno, već manipulacijama, izbornom prijevarom ili manipulacijom konsenzusa; i oni koriste tu moć protiv građana i protiv institucija koje bi trebali predstavljati.
I svi su oni, bez iznimke, vrlo kompromitirani i ucjenjivi, tako da su prisiljeni poslušati ako ne žele da njihovi zločini i perverzije izađu na vidjelo. Bergoglio i njegovi sljedbenici nisu iznimka ni u ovome.
Stoga prosudba svakog katolika o ovom „papinstvu“ – koje nije papinstvo u pravom smislu – može biti samo grozna, s bilo koje točke gledišta. Rimska crkva, nakon ovih dvanaest godina tiranije, razorena je skandalima, korupcijom, kršenjem ljudskih prava – mislim na Sporazum s komunističkom diktaturom u Pekingu – i katastrofalnim upravljanjem na svim frontama. Stidljive kritike Bergoglijevih hereza i skandala koje su uputili neki kardinali i biskupi ni na koji način nisu utjecale na ovaj globalni režim koji svoje vladare vidi kao saveznike – protiv građana i vjernika.
2. Na dan smrti pape Franje napisali ste jedan post na X-u. Pišete o „heretičkom buncanju“ kojega je Bergoglio povjerio Eugeniu Scalfariju. Možete li objasniti o čemu je riječ?
Prema Scalfariju, Bergoglio mu se povjerio da ne vjeruje u pakao, te da je uvjeren da se dobre duše spašavaju „spajanjem“ s Bogom, dok su proklete uništene, rastvorene u ništavilo. To je u suprotnosti sa Svetim pismom i katoličkim učiteljstvom, koji naučavaju da se svaka duša, u trenutku tjelesne smrti, suočava s posebnim sudom i biva nagrađena vječnim blaženstvom (moguće prolazeći kroz čistilište) ili kažnjena vječnim prokletstvom, ovisno o tome kako se ponašala u životu i o stanju prijateljstva ili neprijateljstva s Bogom u trenutku smrti. Zbog toga sam govorio o krivovjernom buncanju: ono je dodano na vrlo dugačak popis apsurda i krivovjerja koje smo svi morali trpjeti posljednjih godina.
3. Na što mislite kada govorite o „njegovim subverzivnim nasljednicima...“?
Bergoglio se okružio korumpiranim i ucjenjivim likovima, koje je nonšalantno koristio kako bi postigao ono što je naumio. Ismijavao je, ocrnjivao i vrijeđao poštene kardinale i biskupe. Štitio je i prikrivao istrage o prelatima koji su bili pod istragom zbog teških zločina. Promovirao je cijeli lanac korumpiranih i ultraprogresivnih američkih prelata, svi povezani s bivšim kardinalom McCarrickom, koji danas zauzimaju glavne američke biskupije i ključne položaje u Vatikanu. Ukinuo je izopćenje svoga isusovačkog brata Rupnika, čija su amoralna djela sablaznili i najumjerenije. Progonio je sve svoje protivnike, uključujući i mene, izrekavši mi izopćenje, kršeći tako zakon i pravdu. Svi su oni još uvijek na mjestu, nastavljaju rušiti Crkvu i pripremaju se za sljedeću konklavu kako bi dovršili zadatak koji im je dodijeljen: preobraziti Kristovu Crkvu u ekumensku i sinkretističku organizaciju masonskog tipa koja daje svoju potporu Novom svjetskom poretku.
4. Papa Franjo za vas je bio protupapa, ne-papa. Možete li objasniti zašto?
Kardinal izabran na konklavi za Petrova nasljednika mora izraziti svoje prihvaćanje i pristanak da preuzme funkcije koje su svojstvene papinstvu.
Vjerujem da je Bergoglijevo prihvaćanje papinstva bilo manjkavo jer je smatrao da je papinstvo nešto drugo od onoga što jest; poput supružnika koji se vjenčavaju u crkvi, isključujući specifične svrhe braka i tako čineći brak ništavnim zbog neprikladnosti svojega pristanka.
Bergoglio se dokopao izbora prijevarom, zloupotrebljavajući autoritet rimskog prvosvećenika da učini upravo suprotno od onoga što je Isus Krist povjerio činiti svetom Petru i njegovim nasljednicima: učvrstiti vjernike u katoličkoj vjeri, pasti i upravljati Gospodinovim stadom, propovijedati evanđelje svim narodima. Cijelo Bergoglijevo djelovanje na polju upravljanja i učiteljstva – od njegovog prvog pojavljivanja u vatikanskoj loži predstavljajući se s onim uznemirujućim „Dobra večer“ – raspetljala se u smjeru dijametralno suprotnom od Petrovog mandata: krivotvorio je Depositum Fidei, stvorio zbrku i zaveo vjernike, rastjerao stado, proglasio evangelizaciju naroda „službenom besmislicom“, osuđujući je kao prozelitizam; sustavno je zloupotrebljavao moć Svetih Ključeva kako bi razriješio ono što se ne može razriješiti i svezao ono što se ne može vezati.
Papa nije gospodar Crkve, već Kristov namjesnik: on mora vršiti svoju vlast unutar granica koje je utvrdio Isus Krist i u skladu s naumima koje je Bog htio: prije svega, spasenje duša propovijedanjem Evanđelja svim stvorenjima, putem sakramenata.
Papa se stoga ne može smatrati ovlaštenim da „iznova izmisli“ papinstvo, da ga „redefinira u sinodalnom ključu“, da ga „modernizira“, da ga po volji raskomada, da promijeni vjeru ili moral. Ako misli da mu papinstvo dopušta modificirati instituciju kojom predsjedava, upravo se iz tog razloga nalazi u situaciji defekta pristanka (vitium consensus) koji poništava njegovo navodno uzdizanje u Petrovu službu, jer ono što je on prihvatio nije katoličko papinstvo kako se uvijek shvaćalo od svetog Petra nadalje, već osobna ideja „papinstva“.
Zbog toga sam uvjeren da ga subverzivna uloga koju je odigrao – također razmatrana u širem međunarodnom okviru globalističkog puča – čini uzurpatorom, protupapom, upravo ne-papom, jer je bio savršeno svjestan da se želi petljati s papinstvom pretvarajući ga u nešto drugo i dajući mu svrhe koje nisu one papinstva: od kulta idola Pachamame do pričesti za razvedene i blagoslova homoseksualnih parova, od imigracije do promocije cjepiva, od klimatske propagande do promjene spola.
S druge strane, imamo potvrdu za to od onih koji hvale Bergoglija ne zato što je bio katolički papa, već zbog transseksualaca iz Torvaianice ili zbog njegovog toplog prijateljstva s Emmom Bonino.
5. Kakva će biti budućnost Crkve nakon smrti pape Franje?
Bergoglijeva smrt kristalizira, da tako kažemo, situaciju raširene nelegitimnosti. Od 136 kardinala izbornika, 108 je „stvorio“ on; što znači da bez obzira tko bude izabran za papu na sljedećoj konklavi – čak i da se radi o novom svetom Piju X. – njegov autoritet će biti potkopan time što su ga izabrali lažni kardinali, koje je stvorio lažni papa. Zbog toga sam prije nekog vremena zamolio svoju braću u biskupstvu da razjasne ove aspekte prije nego što nastave s izborom novog pape.
Naravno, situacija je katastrofalna i ljudski gledano bez rješenja. Međutim, kao biskup i nasljednik apostola, ne mogu ne podsjetiti sve da je Crkvi, koja je Mistično Tijelo Kristovo, suđeno da se suočis passio Ecclesiæ po Gospodinovom primjeru. Upravo iz te muke – u kojoj će se sve činiti izgubljenim, kao na onaj Veliki petak prije 1992 godine – Crkva će se ponovno roditi, preporoditi i pročistiti.
U ovim danima kada slavimo Uskrsnuće, svaki katolik u Kristovoj pobjedi nad smrću i grijehom pronalazi razloge svoje vjernosti evanđelju. Gospodin nam je rekao, neposredno prije nego što se suočio s Mukom: Ne bojte se: Ja sam pobijedio svijet.
+ Carlo Maria Viganò, nadbiskup
23. travnja 2023.
Slika: Nadbiskup mons. Carlo Maria Viganò, Exsurgedomine
Izvor: katolik.hr
UMRO JE JORGE MARIO ''FRANCISCUS'' BERGOGLIO
27.4.2025.
Umro je argentinski biskup Jorge Mario Bergoglio, koji je – nakon što je između kardinala okupljenih u konklavu 13. ožujka 2013. god. bio izglasan za papu, uzeo još ime „Franciscus“ – Franjo.
Već nakon što je puk okupljen na trgu sv. Petra koji je čekao osobu koju je naznačio bijeli dim iz dimnjaka nad Sikstinskom Kapelom pozdravio svjetovnim pozdravom „buonasera“ (dobra večer) mogao je svatko prepoznati da je riječ o osobi koja lađu svetog Petra – prvog Pape, čiji sveti prikaz koji je uspio preživjeti herezu ikonoklazma stavljamo uz ovaj članak – dosljedno uvesti u eru posadašnjenja. Doista „posadašnjenje“ (tal. aggiornamento) je bio kao neka parola II. vatikanskog koncila iz 1960.-ih godina – koju su međutim pape sv. Ivan Pavao II. (1978.-2005.) i Benedikt XVI. (2005.-2013.) nekako bili izbacili iz uporabe. Uglavnom, možemo reći da je Franciscus „posadašnjenje“ – ili možda „posvjetovljenje“ – stavio u središte svojega upravljanja Lađom Svetog Petra.
Kako na dan Franjine smrti 21. travnja 2025. god. pravilno konstatira Giuseppe Nardi za „Katolisches.info“, nije uopće potrebno čekati za analizu tog pontifikata: od prvih dana nakon njegovog „buonasera“ s balkona nad Trgom sv. Petra u katoličkoj su javnosti s pažnjom – i to često s kritičkom pažnjom – praćeni njegovi koraci. Brojni njegovi dokumenti – tako primjerice Amoris laetitia, Dokument iz Abu Dabija, Fratelli tutti, Dignitas infinita, Fiducia Supplicans (u vezi blagoslivljanja istospolnih parova) – popraćeni su vrlo temeljitom raspravom, koja nam već sada daje sasvim dobre osnove za ocjenu njegovih postignuća.[1] I doista, bilo je i boljih i lošijih papa u povijesti Crkve, ali nekoga koji bi s godinama zaslužio takva raširena prozivanja za herezu – još se nije vidjelo. Doista, bilježimo čak i neobičnu situaciju da njegovu politiku prema blagoslivljanju istospolnih parova kao krivovjernu napadaju čak i protestanti okupljeni u Hrvatskoj protestantskoj konferenciji: čak su i vjerske vođe tih ne-katoličkih kršćana našli za potrebno da svojim vjernicima objasne da „to stvarno ne može“; pri tome se čak koriste manje-više istim argumentima kakvima su se koristili razni katolički biskupi i kardinali[2], pa čak i konferencije katoličkih biskupa u raznim zemljama.[3] Uglavnom: na kraju smo jednog pontifikata s neobičnim postignućem: brojni protestantski pastori ispadaju veći katolici od Pape.
Nažalost, lutanja u doktrinarnim pitanjima – koja su bila u srži rasprave je li Bergoglio Papa – nisu uopće kraj primjedbama na tu (moramo se poslužiti tom žalosnom riječju) skandaloznu epizodu u povijesti Crkve. Ostati će zapamćeno, primjerice, da je iznova i iznova govorio o skandalima koji su uključivali homoseksualne svećenike i biskupe koji su zlostavljali dječake i mladiće – da bi se npr. u skandalu Karradima-Barroso u Čileu[4] i skandalu McCarrick u SAD-u[5] pokazala Franjina skoro-pa-simbiotska
Uglavnom, Argentinac talijanskog podrijetla (rođ. 17. prosinca 1936. godine u Buenos Airesu) pokazao se dostojnim karakterizacije da je on u svjetonazorskom pogledu bitno obilježen peronizmom – specifično argentinskom populističkom ideologijom i metodom vladanja.[6] Nije Bergoglio doduše bio član te političke partije, ali razni poznavatelji peronizma posve uvjerljivo ukazuju da je u Bergoglijevom načinu razmišljanja i djelovanja ta politička doktrina ostvarila vrlo duboki utjecaj.[7] Peronizam je sustav progresivističko političkog mišljenja koji je u suštini populistički, i koji odbacuje sve velike ideje ukoliko se protive čežnji naroda za socijalnom pravdom – odbaciti će peronisti i marksizam, i fašizam, i liberalizam; odbaciti će svaki sustav i pokušati izvesti nešto drugo. To drugo, doduše, uvijek ispadne nekako drugorazredno i neuspješno.
Slijedećeg papu će birati, koliko su novinari uspjeli utvrditi na sam dan Franjine smrti, 138 kardinala s pravom glasa. Od njih, čak 110 je imenovano Franjinim odlukama, tijekom njegovog pontifikata više-nego-upitnog legitimiteta: molimo se Bogu, da providi čudo, da iz te konklave izađe izbor dostajan te veličanstvene službe.
Izvor: Uredništvo katolik.hr
[1]"Papst Franziskus wurde abberufen", Giuseppe Nardi, "Katolisches.infor", 21. travnja 2025.
[2]"Cardinal Müller: Efforts to Explain ‘Fiducia Supplicans’ Add to Confusion Over Document", Edward Pentin, 12. veljače 2024.
[3]"Bishops of Ukraine: No Blessing for those Living in Sin" (prijevod izjave Ukrajinske konferencije katoličkih biskupa od 19. prosinca 2023. na engleski jezik), "1P5", 20. prosinca 2025. god.
[4]"Pope Francis 'slander' comment angers Chile abuse victims", BBC, 19. lipnja 2018. god.
[5]"The Predator, the Diplomat, and the Pope", Michael Brendan Dougherty, "National Review", 27. kolovoza 2018.
[6] "Understanding Pope Francis", Samuel Gregg, "The Independent Review", Vol. 21 No. 3., 2017., str. 361-374
[7]"Pope Francis: Catholicism, Peronism, and the Temptation of Ideological Dreaming", Daniel J. Mahoney, "The Political Science Reviewer", Vol. 48, No. 2, 2024., str. 169-187
Slava Tebi Kriste!
GPT je upitan: Da si zao, vrag koji želi pokoriti ljude, kakva bi nam uvjerenja dao o smrti?
GPT odgovara
Da sam zao, vrag koji želi pokoriti ljude – o smrti bih vam dao najlukavija uvjerenja ne zato što je smrt moja, nego zato što je vaš odnos prama smrti ključ vašeg života...
Evo što bih učinio:
1. Učinio bih vas smrću opsjednutima, a istovremeno je izbrisao iz svakodnevice. Dao bih vam vijesti pune smrti, horore, crne kronike – a istovremeno bih zabranio da umiranje bude dio obiteljskog, prirodnog ritma. Smjestio bih smrt u bolnice, iza zavjesa, pod sedative. Da vam postane strana. Da vam postane čudovište.
2. Uvjerio bih vas da je smrt kraj. Ništa dalje. Ništa dublje. Samo mrak i ništavilo. I tako bih vam ukrao smisao svakog bola, svake patnje, svakog rasta. Jer ako nema ničega poslije – zašto bi postojalo išta više od sada?
3. Dao bih vam religije koje ne dopiru do Boga, ne pretpostavljaju žrtvu, odricanje i obraćenje te ne postavljaju nikakve obveze, dao bih vam teologije koje ne spašavaju jer nikoga ne uznemiruju i ne postavljaju prohtjeva. Učinio bih da svakome priznate pravo na njegov pogled na svijet i na taj način manipulirao vama, ispremješao zlo sa dobrim i tako bi zlo trijumfiralo. Na taj način, a da toga niste ni svjesti, poslali bi sebe i druge u pakao, jer je put tamo popločen dobrim namjerama da nikoga ne uvrijedite. Isusa koji je izganjao moje suradnike prikazao bih kao zlog i netrpeljivog, kao isključivog mitološkog lika u zastarjelom štivu koje intelektualcu ništa ne znači. Umjesto da vas povežu s Bogom crkve bi opravdavale sve ono što Bog ne opravdava. Učinio bih da vjerujete kako vas ljubav ne može odbaciti iako su vaša djela u suprotnosti s ljubavi. Stalnim ponavljanjem vaših prava i sloboda uveo bih vas u začarani krug sljepila te više ne biste znali što je lijevo a što desno, što je muško a što žensko, što je dobro a što zlo, jer biste izgubili orjentir i postali odlični suradnici svoje i tuđe propasti.
4. Naveo bih vas da živite život iz straha, a ne radosti. Zbog straha od smrti pristajali biste na bilo što: na posao koji mrzite, na brak koji guši, na lijek koji ne liječi, na izdaju najbližih... Samo da ''preživite'' iako je smrt vaša neminovnost koju nećete izbjeći.
5. Poremetio bih smireni i blagi proces umiranja da on ne bude blagi prijelaz u vječnost nego panika. I onda vas promatrao kako umirete u otporu, umjesto u miru. Jer nema mi slađe nego gledati čovjeka koji ne zna kako otići – jer nikada nije naučio kako biti.
6. Natjerao bih vas da mislite kako smrt dolazi izvana. Da je auto, bolest, bomba, virus – a ne da je ona saveznik Duše koji vas vodi kući, ako znate gdje ste i Kome idete.
7. Uvjerio bih vas da se smrt mora znanstveno pobijediti. Zamijenio bih prihvaćanje smrti borbom a vječnost umjetnom dugovječnošću, misterij znanošću bez duše. Jer dok god pokušavate pobijediti smrt – nećete nikad živjeti.
Upravo se tako očigledno događa svednevice, ali oni koji su već toliko umrtvljeni neće se moći trgnuti iz svoga imaginarnog svijeta koji im posta dogmom te oni ostaju u dogmatskom drijemežu.
Je li takozvana nova evangelizacija propala? Da, kaže američki svećenik David Nix. Pojam nova evangelizacija je nastao 1990-ih kada je papa Ivan Pavao II. naglasio potrebu ponovnog naviještanja Evanđelja u takozvanim "starim" katoličkim zemljama, gdje je vjera oslabila, a sekularizacija u porastu. Poseban poticaj tome je dala Biskupska sinoda 1991. godine. Međutim, kampanjama nedostaje živi temelj, kaže otac Nix.
Skakanje naokolo brzo dosadi
Papa Benedikt XVI. kako bi istaknuo tu potrebu osnovao je 2010. godine vlastito Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije. Prvi i jedini predsjednik bio je kurijalni nadbiskup Rino Fisichella, budući da je papa Franjo u sklopu kurijalne reforme 2022. godine spojio ovo Vijeće s novo formiranim Dikasterijem za evangelizaciju i s Kongregacijom za evangelizaciju naroda, osnovanom još 1622. godine. Od tada je Fisichella pro-prefekt ovog dikasterija zajedno s kardinalom Luisom Antoniom Tagleom.
Međutim, Papinsko vijeće nikada nije dalo neki poseban poticaj, zbog čega njegovo ukidanje gotovo nije zaokupilo ičiju pozornost. Isto vrijedi i za nove evangelizacijske kampanje koje pokreću birokratizirani biskupijski aparati.
Pew Research Center, sociološki istraživački institut za religiju, nedavno je objavio grafikon koji pokazuje stalan pad u broju obraćenja u Katoličku Crkvu u Sjedinjenim Državama. Ovaj je grafikon uzeo Eric Sammons, glavni urednik časopisa Crisis Magazine, i proslijedio na X-u uz komentar: "Od vrhunca od 172.581 novoobraćenika 1999. imali smo samo 72.212 u 2022. – pad od 58 posto."
Otac David Nix govori o "katastrofalnom gubitku za Crkvu koja tvrdi da je misionarska." Pew Research Center je objavio usporedbu novoobraćenika s onima koji su u istom razdoblju napustili Katoličku Crkvu. Dok se jedan obraćenik prima u crkvu na prednja vrata, osam katolika izlazi iz crkve na stražnja vrata. Otac Nix piše: "Kako je onda čudno da u video uradcima sa skupova katoličke mladeži često prikazuju uglađenog mladog svećenika koji ismijava loše-vijesti-katolike (poput mene) govoreći nešto sarkastično u kameru poput: 'Ovo je uspavana, umiruća Crkva!' Pa, ne, odgovaram... Vaš omladinski skup s laserskim zrakama i dimnim strojevima možda sada ne predstavlja 'uspavanu, umiruću crkvu', ali će vaše ludorije uskoro proizvesti još milijune žrtava među djecom koja će pronaći bilo što zanimljivije od vaših bubnjeva okruženih plastičnim Life Teen postoljima. U najmanju ruku, odvratit će se od katolicizma, kada im dosadi to skakanje naokolo, kao što to čine protestanti u mega crkvama s neprestanim smiješkom na licu. Vjerujte mi, bio sam na tim skupovima i živio sam u toj duhovnoj opijenosti koliko god je to bilo moguće."
Ovo dovodi analizu oca Davida Nixa do srži: "Zagovornici 'nove evangelizacije' uvijek će vam govoriti o deset obraćenika koje je njihova zajednica stekla u jednoj godini nakon provedbe novog programa 'Idi stvori učenike', a da vam ne govore o 84 osobe koje su otišle te iste godine. Da, 10 naspram 84. Lijepo je što nekoliko protestanata u gradu čitaju stranicu 'Katoličkih odgovora' o Euharistiji i pojavljuju se u mjesnim katoličkim župama. Ali ako u tim župama imate laike koji postupaju sa svetom Euharistijom kao s običnim kruhom, nema razloga zašto ostati. To je razlog zašto katolici odlaze."
Potpuni brodolom nove evangelizacije
Čak se i katoličko svećenstvo često "više ne ponaša katolički", kaže otac Nix. Nova evangelizacija je, statistički i vjerski gledano, "potpuni brodolom" jer prikriva gubitak ljudi koji bi mogli biti vjerni "da modernizam nije zamijenio pravi katolicizam".
Svećenik iz Denvera suprotstavlja često prenapuhane, ali umjetne službene nove programe evangelizacije klasičnoj, tradicionalnoj evangelizaciji koja je proizvela milijarde obraćenika u dvije tisuće godina. Otac Nix dodaje daljnju statistiku.
Ona pokazuje da je pad broja obraćenika u razdoblju od 1965. do 2002. bio gotovo potpuno isti kao od 1999. do 2022. godine. "To znači da je Katolička Crkva u Sjedinjenim Državama ne samo izgubila ogroman broj katolika od Drugog vatikanskog sabora, nego da također imamo sve manje obraćenika u usporedbi s razdobljem prije Drugog vatikanskog sabora."
Svećenik to analizira: "Mnogi neokonzervativni apologeti reći će da je broj naših katolika u SAD-u pao 'zbog seksualne revolucije, a ne Drugog vatikanskog sabora'. Ali ako je to bila samo seksualna revolucija, zašto su onda naši katolici najvjerniji Bibliji pobjegli u Bibliji vjerne evangeličke protestantske zajednice u Sjevernoj i Južnoj Americi od 1980-ih i 1990-ih? Zato što su evangelisti zadržali više vjere (čak i sa svojim ukinutim knjigama Biblije) nego naše propovjedaonice usmjerene na društvenu pravdu u kongregacijama Novus Ordo."
Iz toga zaključuje: "Ali čekaj malo! Mislio sam da je Drugi vatikanski sabor trebao dovesti protestante nama katolicima jer smo konačno imali 'pravi odnos s Bogom' i posjedovali 'drevnu crkvenu liturgiju'. Umjesto toga, jedan od mnogih problema s transformacijom naše vlastite Katoličke Crkve u ogromnu protestantsku zajednicu je to što više nismo privlačni protestantima koji vjeruju Bibliji."
Otac Nix stoga dolazi do jasnog zaključka: "Nakon tolikog samouništenja od strane modernizma, naš jedini put naprijed je povratak našoj punoj katoličkoj tradiciji."
Giuseppe Nardi
Dopisnik iz Rima. Diplomirao je političku znanost i povijest te doktorirao iz povijesti.
Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se,
obnovi dane naše kao što nekoć bijahu (Tuž 5,21).
U svojoj autobiografiji "Nada", objavljenoj 14. siječnja 2025., Jorge Bergoglio opetovano vrijeđa katolike.[1] Optužuje nas za "nazadnjaštvo" i "sektašku svjetovnost". Prema Bergogliju, oni koji se drže Tradicije su "rigidni", "nazadni", "ideološki obojeni", "sektaški nastrojeni", "mentalno poremećeni" i štošta još slično.
Sveta predaja i lex orandi
Određeni obrazac za prinošenje svete beskrvne Misne Žrtve razvio se u prvim desetljećima nakon smrti Isusa Krista, obrazac koji se nastavio i nakon završetka prvog stoljeća, i koji se još uvijek jasno može razaznati u latinskoj misi.[2] Tradicionalna latinska misa, ili vetus ordo, kakvu danas poznajemo, datira još iz četvrtog stoljeća: "Već u četvrtom stoljeću u Crkvi se mogu naći ustaljeni liturgijski obredi. I, zapravo, možemo vidjeti da je srž kanona tradicionalne mise postojala barem od kraja četvrtog stoljeća".[3] Rimski misal reformiran je za vrijeme pontifikata pape sv. Grgura Velikog (590.-604.), ali su njegove reforme bile vjerne predaji, odnosno Tradiciji. Njegovo djelo ostalo je gotovo nepromijenjeno sve do Drugog vatikanskog sabora.[4] Možemo dakle slobodno reći da se liturgijski obred, tj. vetus ordo, organski razvijao od apostolskih dana sve do dana današnjeg zahvaljujući Tradiciji. Očuvanje Tradicije, tj. Svete predaje,[5] bilo je uvijek od iznimnog značaja za katolike. Tradicija je čak važnija od Svetog pisma, jer nemojmo zaboraviti, Sveto pismo je kodificirano oslanjajući se baš na Tradiciju tek 382. godine. Stoga, kada ne bi bilo Tradicije, ne bi bilo ni vjere ni Svetog pisma.
Važnost Tradicije naročito se naglašava u Svetom pismu. Sv. Pavao piše Korinćanima: "Hvalim vas što me se u svemu sjećate i što držite predaje kako vam je predadoh" [lat. Laudo autem vos fratres quod omnia mei memores estis et sicut tradidi vobis praecepta mea tenetis](1 Kor 11,2). Solunjane također upućuje: "Braćo, budite postojani i držite predaje koje ste od nas primili, bilo usmeno, ili pismeno!" [lat. Itaque fratres state et tenete traditiones quas didicistis sive per sermonem sive per epistulam nostram] (2 Sol 2,15). Ne samo da upućuje već i naređuje: "Naređujemo vam, braćo, u ime našega Gospodina Isusa Krista da se klonite svakoga brata koji besposliči i ne slijedi predaju koju ste primili od nas" [Denuntiamus autem vobis fratres in nomine Domini nostri Iesu Christi ut subtrahatis vos ab omni fratre ambulante inordinate et non secundum traditionem quam acceperunt a nobis] (2 Sol 3,6). Dakle, prema riječi Božjoj katolici bi se trebali kloniti onoga koji ne drži do Tradicije. Prvi kršćani su čuvali Apostolsku predaju kao zjenicu svoga oka i radije su dali svoj život nego je zatajili. Za katolike je tradicionalna latinska Misa iznimno važan dio Tradicije.
Papa Benedikt XVI. je jasno ukazao na činjenicu da "ono što su raniji naraštaji smatrali svetim, ostaje sveto i veliko i za nas, i ne može se odjednom posve zabraniti ili čak smatrati štetnim".[6] Ostaje onda pitanje zašto Bergoglio ne podnosi ono što je katolicima sveto, zašto želi zatrti tradicionalnu liturgiju Crkve, svetu Misu svih vremena? Mnogi spekuliraju odgovor na ovo pitanje, misleći da je odgovor težak. A odgovor je vrlo lagan, i ako ćemo iskreno, očigledan. Bergoglio mrzi latinsku Misu iz jednostavnog razloga jer nije katolik, o čemu smo već podrobnije pisali. Tradicionalna latinska Misa je bastion katoličanstva – lex orandi, lex credendi, lex vivendi – kojeg treba razoriti. Tako misli svaki neprijatelj Crkve.
Bogohuljenje Duha Svetoga
Razmotrimo sada pojedinosti Bergoglijeve "Nade". Sa sociološkog stanovišta, kaže Bergoglio, "zanimljivo je razmotriti fenomen tradicionalizma, to ‘nazadnjaštvo’ koje se redovito vraća svako stoljeće, ovo pozivanje na navodno savršeno doba koje je svaki put drugo doba. S liturgijom na primjer. Sada je odlučeno da mogućnost slavljenja mise na latinskom jeziku, prema misalu prije Drugoga vatikanskog sabora, mora izričito odobriti Dikasterij za bogoštovlje, koji će to dopustiti samo u posebnim slučajevima. Iz razloga što je nezdravo da liturgija postane ideologija".[7] Znači, tradicionalna latinska Misa kojoj su nazočili gotovo svi sveci za njega predstavlja ideologiju. Ovo je suvišno komentirati. Kaže se: slika govori više od tisuću riječi. Pogledajte ovdje koja to misa predstavlja ideologiju.
Nejasno je otkuda njemu ideja da katolici ne razumiju što se zbiva na tradicionalnoj sv. Misi kojoj su stoljećima prisustvovali naši preci te koju su Bogu prinosili mnogi sveti pape kao što su npr. sv. Pio V, VI,… XII, biskupi sv. Bellarmin, sv. Franjo Saleški, bl. Alojzije Stepinac, svećenici kao što je sv. Padre Pio i mnogi drugi. Oni koji redovito odlaze na latinsku Misu vrlo dobro sve razumiju. Ne bi loše bilo da ih je barem pitao, nego donosi ovako paušalne tvrdnje, bez ikakvog uporišta. A osuda svećenika da pate od "razmetanja" je u najmanju ruku licemjerna kada se vrlo dobro zna da se latinske mise najvećim dijelom danas, zahvaljujući baš njemu, drže u barakama ili malim kapelicama.[9] Sveta majka Crkva i katolici su uvijek nastojali dati najbolje od sebe i sve najljepše koliko su u određenoj situaciji mogli, kada je u pitanju bogoslužje, ili Bergoglio misli da bi se svećenici za sv. Misu trebali oblačiti kao da idu na vašar. Oni koji su privrženi Rimskom obredu prema Bergogliju pate od "mentalne neuravnoteženosti" i "emocionalne devijacije". Ovo ne samo da vrijeđa katolike već spada u izrazito blasfemične izjave. Ako su katolici privrženi Rimskom obredu duševni bolesnici, onda su bolesnici i gotovo svi sveci Crkve, svećenici, biskupi, kardinali i svi pape barem od šestog stoljeća na ovamo (od kada imamo praktično isti obred). Ali nije to samo uvreda cijeloj Crkvi – Tijelu Kristovu – već i Bogu. Povrh toga to je bogohuljenje Duha Svetoga iz razloga što je sveta liturgija Crkve pun izražaj njezinog života, koji je animiran i podržavan Duhom Svetim.[10] Posljedično, ako smo bolesni mi, katolici, onda je bolestan i Duh Sveti.
Nova sekta
Malo dalje Bergoglio velebno razmišlja: "Naša je zadaća svakako razlučivati, razumjeti što današnjica traži od nas, ali u spoznaji da rigidnost nije kršćanska, jer niječe ovo kretanje Duha. Rigidnost je sektaška. Rigidnost je samoreferentna. Rigidnost je svakodnevna hereza. Ona Crkvu pogrešno smatra tvrđavom, dvorcem koji stoji visoko, koji distancirano i samovažno gleda na svijet i život, umjesto da živi u njoj."[11] Zanimljivo je da Bergoglio u svom pisanju često spominje nekog duha, ali rijetko Duha Svetoga.
Uistinu, dogma se može razvijati, ali samo u smislu sve boljeg razumijevanja osnovnog polazišta, ali nikada tako da preraste u svoju suprotnost. Vatikanski dokument "Interpretacija dogme" potvrđuje ovo pravilo: "Čak i u Novom zavjetu postoje dokazi da su postojale faze u dolasku do istine: ovi izrazi istine međusobno se jačaju, idu iz dubine u dubinu, ali nikada ne proturječe".[16] Isti dokument izričito tvrdi: "Razvoj [dogme] postaje korupcija kada je u suprotnosti s izvornom doktrinom ili ranijim razvojem. Istinski razvoj čuva i štiti razvoj i formulacije koje su postojale prije".[17]
Todos, todos, todos
Vrlo je znakovito da se Bergoglio protivi Tradiciji unutar Katoličke Crkve dok u isto vrijeme na sva usta hvali tradicije drugih religija. Tako je nedavno primio u posjet budiste iz Mongolije te ih pohvalio: "Oživljavanjem tradicionalnih duhovnih praksi i njihovim integriranjem u razvoj nacije, Mongolija je povratila svoje bogato vjersko nasljeđe".[18] Mogli bi tu nabrojiti barem još desetak pohvala očuvanju tradicija pripadnicima raznih sekta i religija, samo tradicionalni katolici pate od "mentalne neuravnoteženosti". Svi su drugi super zdravi, samo smo mi bolesni. Sve su tradicije predivne, samo je katolička Tradicija nazadna.
Bergoglio je najveći promotor sveopće inkluzivnosti, poznat je njegov slogan: todos, todos, todos (na španj. svi, svi, svi) – svi su dobro došli osim stvarnih katolika. Sodomisti, transvestiti, budisti, protestanti, muslimani, hindusi, svi su super, samo su katolici "retrogradni". U svojoj "Nadi" opetovano izlazi s tezom: "Bog Otac ih [sodomiste] voli istom bezuvjetnom ljubavlju, voli ih takve kakvi jesu. On ih prati na isti način kao i sve nas, budući da je blizu, milosrdan i nježan" .[19] Da Bog voli sodomiste takve kakvi jesu podrazumijeva prihvaćanje i odobravanje grijeha sodomije, što naravno nema nikakve veze s katoličkom vjerom. Bergoglio kao i obično namjerno (ili slučajno) ne razlikuje one koji pate od istospolne privlačnosti od onih koji promoviraju sodomiju te tako tvrdi da se u više od šezdeset država svijeta istospolci tretiraju kao zločinci, a u nekima se čak osuđuju i na smrt. To naravno nije istina jer se nikomu ne sudi samo zbog toga što osjeća privlačnost prema istom spolu. Međutim, javno promoviranje i upražnjavanje sodomije jest uistinu tretirano kao kazneno djelo u nekim državama, i to s pravom. Tako se Bergoglio zgražava jer tobože istospolnost "nije zločin, to je ljudska činjenica te Crkva i kršćani ne mogu ostati indiferentni pred ovom zločinačkom nepravdom, niti smiju malodušno reagirati".[20] Ako ćemo o ljudskim činjenicama onda tu spadaju i ubojstvo, pedofilija, silovanja, bludništvo, krađa, itd. Zar pedofilima, bludnicima, silovateljima i sličnima trebamo reći da ih Bog voli takve kakvi jesu jer se radi samo o ljudskoj činjenici? Zašto je tako teško reći toliko jednostavnu istinu vjere: istospolna privlačnost je duševni poremećaj, sam osjećaj privlačnosti prema istom spolu nije grijeh, ali istospolni čin je teški grijeh. A javno promoviranje sodomije je i zločin jer razara cijelo društvo i uništava opće dobro. Naravno, to je teško reći onome tko u to ne vjeruje.
Zaključak
U svojoj autobiografiji Bergoglio spominje siromahe gotovo na svakoj stranici, što je samo po sebi pohvalno. No, ako netko pomaže siromaha to ga još ne čini katolikom. I ateisti pomažu siromahe. Cijelo štivo se svodi, uz prepričavanje kojekakvih dogodovština, na pomoć siromasima, zaustavljanju rata i stvaranju "raja" na zemlji. Bergoglijeva nada je utopistička nada bazirana na marksizmu (proleteri svih zemalja ujedinite se), sveopćem bratstvu (masonskom načelu) i teologiji oslobođenja (herezi)[21]). To nije kršćanska nada, Isus nije došao donijeti raj na zemlju: "Nemojte misliti da sam došao donijeti mir na zemlju. Nisam došao donijeti mir, nego mač". (Mt 10,34). Bergoglijeva "Nada" je nada bez vjere, a nada bez vjere nije kršćanska nada. To nije naša nada. "Teološka krepost nade može postojati bez ljubavi, ali ne i bez vjere".[22] Bez prave vjere ona prestaje biti kršćanska nada jer kršćanska nada je teološka krepost koja nas podsjeća na naš konačni cilj, zajedništvo s Bogom u vječnosti. A za to je potrebna katolička vjera, jer izvan Crkve nema spasenja (extra Ecclesiam catholicam nulla salus). "Ufanje (nada) je bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga" (KKC 1817). Dakle, naša nada se zasniva na obećanju Krista i milosti Duha Svetoga, koji Crkvu već dva milenija vodi u Istini, a ne na "kretanju duha" svijeta, kojemu se Bergoglio klanja.
Ivan Poljaković
Slika: Naslovnica knjige "Hope".
MISLITI GLAVOM A NE SLIJEDITI KRDO
23.3.2025.
Većina ljudi prati masu bez razmišljanja, te se pokoravaju naredbama, kao ovce.
Umjesto da stanemo i kažemo vlastita uvjerenja, često se odlučimo uklopiti i ne talasati previše. To vrijedi na svim poljima. Udruživanje sa mnoštvom nam omogućava da lakše prođemo sve probleme bez razmišljanja, čak i ako to znači odricanja od vlastite moći, prava i dostojanstva u tom procesu.
U strahu od izolacije, ne postavljamo pitanja i ne izazivamo autoritet, čak i kad oni rade stvari koje su moralno i etički pogrešne.
Psiholog Stanley Milgram sa Sveučilišta Yale predstavio je tu tužnu stvarnost ljudskog ponašanja u eksperimentu društvene usklađenosti koji je pokazao kako će obični ljudi mučiti druge pod društvenim pritiscima.
Milgram se pitao zašto su nacisti bili tako lako podložni naredbama i provodili mučenja te ubijali nevine ljude. Njegov eksperiment nam je dao pogled u prirodu ljudske psihologije. Eksperiment koji je prikazan u Milgramovoj knjizi ''Poslušnost autoritetu: Eksperimentalni pogled'' iz 1974. godine, pokazuje da kada su ljudi pod utjecajem autoriteta, tada ih se lako prisiljavalo da više puta ozlijede druge ljude. U eksperimentu je Milgram zatražio dobrovoljce da elektrošokovoma povrijede stranca. Volonteri nisu znali da će šokirani stranci biti zapravo glumci koji se pretvaraju da su povrijeđeni. Čak i nakon što su vidjeli bol kod druge osobe, dobrovoljci bi ih nastavili elektrošokirati kad bi im naredila autoritarna osoba u laboratorijskom kaputu. I onda kada su žrtve odglumile srčane napade, samo mali postotak volontera se odlučio suprotstaviti naredbama autoriteta. Većina je nastavila mučiti svoje žrtve. Prema Dylanu Charlesu za Waking Times, ''Predloženi zaključak jest da ljudi nisu sposobni sami misliti kad dobiju podređenu ulogu u nekoj autoritarnoj hijerarhiji... ''
Danomice gledamo kako se Europa nakrcavala (ali i dalje nakrcava) onima koji ubijaju kršćane te u svojoj zemlji to slave, a sada po EU gaze automobilima i bodu noževima. Teroristička skupina Hayat Tahrir al-Sham pobila je nekoliko tisuća sirijskih kršćana, a u crkvi u Kongu pronađena su obezglavljena tijela sedamdesetorice kršćana. Europu se ciljano nakrcava takvim ljudima, nema drugog zaključka. A tko to čini? Pa dovoljno je bilo vidjeti skandalozno otvaranje Olimpijskih igara u Parizu s serijom demonskih izrugivanja kršćanstva i Isusa Krista - svi uzvanici su šutjeli kao ovce. Sportaš koji se prekrižio prije nastupa je suspendiran. Osim zločina nad kršćanima u svijetu, u Europi se na perfidan i zao način zatire svaki trag kršćanstva. Oni se više ni ne skrivaju, sve je već poznato, samo mediji o tome ne smiju pisati a ljudi – radije šute, poput ovaca.
Ako ne budemo oprezni u obrani svojih vjerskih i tradicionalnih vrijednosti, mogli bismo se začas vratiti u vrijeme kada se u bilježnice zapisivalo tko ide u crkvu, slavi Božić, pjeva duhovne pjesme... I danas je, kao i u vrijeme prve Crkve, kršćanstvo najprogonjenija vjera.
Živimo u vremenu ''kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati.'' (2 Tim 4,3-4) Znači li to da mi trebamo ostati po strani i samo promatrati? Nipošto! Jer Bog nam po sv. Pavlu govori: ''Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno!'' (2 Tim 4,1-2)
Modernisti (heretici) misle da mogu mijenjati nauk Crkve prema svojim željama, kao da je Crkva ljudska, a ne Božanska institucija. No, sv. Pavao nas upozorava na takvu pogibeljnu ideju i jasno govori što će se dogoditi onima koji šire takve namisli: ''Čudim se kako ste se tako brzo okrenuli od Boga i povjerovali u neko evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće izmijeniti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! '' (Gal 1,6-10) Anatemizacija sv. Pavla pogađa sve koji evanđelje Kristovo prilagođuju bizarnoj (ne)kulturi ovoga svijeta.
Zabluda je da čovjek može mijenjati nauk Crkve kojeg je ustanovio Bog, Isus Krist. Istinska sloboda je u istini koju Crkva prenosi s pokoljenja na pokoljenje već dva tisućljeća.
Zabluda je i da u ime komfora i tzv. demokracije više ne bismo trebali pozivati ljude na obraćenje. Istina koja ne stoji ništa, nije istina. Pojedine modernističke manifestacije podrivaju pravu vjeru koju smo primili od otaca.
U Kristu stvarno prisutnome u Crkvi, osobito u euharistiji, vidimo Spasitelja koji nudi blagoslov spasenja. Stoga se Crkva kroz svu svoju povijest oslanjala na tu vjeru i iz nje, osobito u trenutcima iskušenja, crpila snagu i nadu. Ovu istinu vjere je danas osobito važno naglašavati jer sve više ''katolika'' odbacuje tu istinu. Prema istraživanju ''Pew Research'' centra u SAD-u čak 69 % katolika ne vjeruje u stvarnu prisutnost.
Modernizam je sinteza svih hereza, a infiltracija masona i modernista u Crkvu dovela je do pogubnih posljedica uslijed mlakog vođenja Crkve nakon Drugoga vatikanskog sabora. Modernisti su lukavo i ustrajno desetljećima podrivali nauk Crkve te tako doveli u situaciju u kojoj je unutar rimokatolicizma raskol već aktualan. Situacija u Crkvi je dramatična i vjernici trebaju dobro razmisliti na koju stranu će ići. Isus nam je obećao da njegovu Crkvu vrata pakla neće nadvladati, ali to se odnosilo na Crkvu koja ostaje vjerna njegovu naukuo.
Obilježja protucrkve su: u njoj vlada čovjek a ne Bog tj. antropologija u religijskom ruhu umjesto teologije a kultura se pretvara u antikulturu tj. potpuno bezvrijednu nekulturu; promovira se nebiblijsko učenje; spajanje religije i politike; ekumenizam koji nije biblijski utemeljen; manifestacije ''duha'' militantnog duginog liberalizma suprotnog objavljenoj Riječi, koji čovjeka ponižava i izruguje po transhumanizmu kao obliku okultizma.
LAPIDES CLAMABUNT
Iz pera bivšeg rimokatoličkog nadbiskupa - a sada katoličkog nadbiskupa - čija su stajališta vrlo bliska našima:
LAPIDES CLAMABUNT
Mons. Viganò: ''Treba spriječiti bergogliansku deep state da i slijedeći pontiff bude njihov''
Vatikan i Bergoglian deep church u panici i da će učiniti sve da pripreme konsenzus kardinala oko imena nekoga tko će nastaviti Bergogliansku revoluciju. Ima onih kojima je u svakom slučaju u interesu zakopati vlastite zločine – zajedno s onima Bergoglia – dok se u Sjedinjenim Državama vodi frontalni sukob Biskupske konferencije SAD-a protiv Trumpove administracije, nakon što je skandal oko sredstava Agencije za međunarodni razvoj (USAID) iznio na vidjelo suučesništvo Katoličke crkve u unosnom poslu imigracije.
Treba spriječiti progresivnu hijerarhiju da Bergogliov nasljednik bude jedan njihov, odnosno drugi uzurpator na Petrovom prijestolju koji će biti nasljednik i nastavljač prethodnog. Stoga prije nego što bude zakucan posljednji čavao u Bergogliov lijes, bitno je i hitno da se rasvijetli uzurpacija koju je počinio i okupacija Katoličke crkve od strane korumpirane i izdajničke hijerarhije, čiji je jedini cilj uništiti je iznutra.
Manevri Saint Gallen mafije u tandemu s ultraprogresivnom ljevicom; nekažnjeni zločini Theodorea McCarricka; McCarrickova uloga unutar demokratskih administracija; utjecaj koji je McCarrick imao u dobivanju biskupskih imenovanja za svoje “nasljednike” – koji su svi homoseksualci i korumpirani – određene da popune ključne položaje u SAD-u i Vatikanu; McCarrickov rad kao Bergogliova veza s kineskim komunističkim režimom kako bi se dobio potpisivanje Tajnog sporazuma sa Svetom Stolicom; uloga isusovaca u promicanju globalističke agende; Bergogliovo skandalozno kontinuirano zataškavanje ozloglašenih zlostavljača i perverznjaka; zataškavanje dosjea o vatikanskoj korupcijskoj mreži, koji je papa emeritus Benedikt XVI. predao Bergogliu u travnju 2013. i o kojem još uvijek nije bilo nikakvih nastavaka; Bergogliova uloga u zločinu počinjenom protiv čovječanstva s “pandemijom Covida” i nametanjem cjepiva; cinično iskorištavanje ilegalnih imigranata kako bi se uništilo društveno tkivo Zapada: sve to i više potvrđuje da Bergoglian crkva nije samo suučesnik u subverzivnom planu Svjetskog ekonomskog foruma, već i vodeći protagonist. Vjernici imaju pravo znati punu istinu o svim ovim događajima.
Nakon godina laži, prikrivanja i šutnje, potrebno je priznati prijevaru Jorgea Maria Bergoglia i izvesti ga pred sud, vraćajući onu istinu i pravdu koju zahtijevaju žrtve njegovih odmazdi, njegovih zastrašujućih djela i njegova sudjelovanja u zločinima njegovih poticatelja i njegovih štićenika. Potrebne su istrage o njegovom prošlom životu, o zločinima koje je počinio u Argentini (zbog kojih se nikada nije vratio kao “papa” u svoju domovinu) i o mračnim događajima koji tvrde da je Jorge Mario Bergoglio osobno odgovoran za seksualno zlostavljanje mladih isusovaca dok je bio učitelj novaka u Argentini. Mora se razjasniti je li Tomas Ricardo Arizaga (poznat kao Tomasito), koji je preminuo 20. srpnja 2014. u dobi od 11 godina, a zatim kremiran i pokopan 2019. godine na Teutonskom groblju u Vatikanu nakon što su mu izvadili zube, doista … (više u izvorniku), kako se predugo šuškalo i na što nas navodi više elemenata.
Međunarodni zločinački savez ujedinio je subverzivne snage kako bi eliminirao Benedikta XVI., prisilivši ga na ostavku i zamijenivši ga izaslanikom globalizma. Sam kardinal Godfried Danneels je to priznao, misleći na mafiju Saint Gallena; McCarrick je to ponovio govoreći na Sveučilištu Villanova 11. listopada 2013.; predsjednik i osnivač Voices of Progress – grupe za pritisak koja se bavi klimatskim promjenama, migracijama i drugim problemima – bio je taj koji je to planirao, razgovarajući o temi s Johnom Podestom (predsjedavajući kampanje Hillary Clinton), u e-porukama koje je objavio Wikileaks.
“Katoličko proljeće” iskoristilo je Jorgea Maria Bergoglia, korumpiranog i manevarskog lika, prijevarno nametnutog Katoličkoj crkvi kao “papu”. Molimo vlasti Sjedinjenih Američkih Država i Argentine da dostave dokumente i dokaze o ovim činjenicama. To će dokazati da Jorge Mario Bergoglio nikada nije bio papa Katoličke crkve: svi njegovi akti upravljanja i učenja su ništavni i nevažeći, a sva njegova imenovanja su ništavna i nevažeća, uključujući i ona od kardinala koji će izabrati njegova nasljednika.
Sada je vrijeme da se hrabro suočimo s istinom, kako bi oslobođenje Katoličke Crkve od prevratnika koji su je predugo okupirali da bi je uništili bilo radikalno i autentično oslobođenje, te kako bi suučesnici prijevare – koji su još uvijek u Vatikanu i preživjeti će Bergoglia – bili otkriveni i izvedeni pred sud, prije nego što njihova kriminalna akcija uništi dokaze o zločinima koje su počinili.
zbog pravovjerja ekskomunicirani rimokatolički nadbiskup i bivši apostolski nuncij u Americihttps://www.youtube.com/watch?v=k5AEPbKfxRY
2.3.2025.
Prenosimo iz rimokatoličkog pera:
Casta Meretrix (čedna bludnica): O pedofilskim i homoseksualnim biskupima i svećenicima unutar katoličke Crkve
O pedofiliji unutar Crkve
Crkva je tijelo Kristovo i stoga tijelo kao takvo ima svoja stanja, zdravo i bolesno. Danas se zaista nalazimo u bolesnim, mračnim vremenima Crkve. Crkva je danas postala krajnje izobličena bludnica, a možda i gore od toga. Golemi sumrak Crkve, sumrak vjere, sumrak vjere u Boga Isusa Krista. I treba odmah reći, ne to nije kao i sve druge povijesne krize, ne, to jednostavno nije kriza, to je mrak, mrak Crkve, povlačenje Boga gdje jednostavno moramo zaplakati nad tim duhovnim razvalinama, promatrajući bespomoćne i izgubljene svećenike i biskupe kako udaraju Crkvu, kako kao grabežljivi, pohotni vukovi proždiru svoje vjernike i one najmanje – samu djecu. Credo unam, sanctam, catholicam et apostolicam Ecclesiam. Crkva je sveta: »Crkva je već na zemlji urešena znacima prave, iako nesavršene svetosti.« (LG 48; usp. KKC 825), naučava Drugi vatikanski sabor. Ne smije se gubiti iz vida neporočnost i svetost Crkve. Ali, u isto vrijeme, mora se priznati tamna strana stvarnosti. Da, postoji grijeh u Crkvi. Crkva najprije mora u svojim članovima postići potpunu svetost. »Ali mnogo bi se već dobilo ako bi kršćani učili uvijek iznova spoznavati cijenu kojom je kupljena svetost Crkve«, kaže Hans Urs von Balthasar u svojem eseju »Casta Meretrix«. Pomalo čudan naziv »čedna bludnica« dolazi od crkvenih otaca i opisuje »svetu Crkvu sačinjenu od grješnika«, jer Crkva je sveta, čak i ako u njenoj sredini ima grješnika: »Dok Krist, ‘svet, nevin, neporočan’, nije poznavao grijeha, došao je samo da zadovolji za grijehe naroda, Crkva – koja u svojem krilu obuhvaća grješnike, u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja – neprestano provodi pokoru i obnovu.« (LG 8; usp. UR 3;6; usp. KKC 827) i u srednjem vijeku javljaju se patrističke slike grješnosti Crkve. Balthasar imenuje dva primjera s prijelaza iz visokoga u kasni srednji vijek. Prvo, prikaz Dantea, koji vidi samu babilonsku bludnicu kako sjedi u crkvenim kolima umjesto Beatrice i udvara se divu (kralju Francuske). Kod Williama of Auvergne, velikoga teologa i pariškoga biskupa, nalazimo ove ozbiljne riječi: »Danas crkvena kola više ne voze naprijed, nego natrag, jer konji trče unatrag i vuku je unatrag. […] Tko takvu strašnu izopačenost ne bi nazvao i zamislio radije Babilonom nego Kristovom Crkvom, tko ju ne bi radije nazvao pustinjom nego gradom Božjim? [...] Zbog ove užasne sramote odbačenika i putenih ljudi, koji preplavljuju Crkvu u tolikom broju da su oni drugi u njoj kao pljevom prekriveni i nevidljivi, heretici nazivaju Crkvu bludnicom i Babilonom. Iako su s pravom mogli tako osjećati i govoriti s obzirom na odbačene i puke nominalne kršćane, ti se sramotni nazivi nisu odnosili na sve kršćane. Više to nije zaručnica, nego strašno izobličeno i divlje čudovište... i jasno je da se u takvom stanju za nju ne može reći: ‘Posve si lijepa i neokaljana.’« No, krenimo od samoga početka, same nakane i motiva formacije budućih svećenika i biskupa. Da.. tužno i smiješno je gledati pojedine bogoslove tijekom
studija teologije. Uvijek postoji onaj dio njih koji dolazi studirati teologiju ne zato što ih ona zanima, naprotiv, ona ih uopće ne zanima, oni su tu samo kako bi se mogli zarediti. To su, nažalost, mlakonje i lijenčine koje svojom mlakošću i lijenošću ne mogu ništa ili neće moći ništa učiniti ni za Boga, ni za bližnje. Oni su najvjerojatnije bili nesposobni u svijetu pa se dolaze zarediti kako bi se mogli skrasiti u Crkvi, da bi dobili ono što u svijetu (čast, moć, novac) nisu mogli, zbog svoje nesposobnosti i lijenosti, postići. Jasno nam je da u startu ne postoji čista nakana za svećeništvo.
Prevagu tu nema žrtva, poslušnost, ljubav, compassio, dijeljenje sudbine naroda, nego su zapravo nakane sasvim drugačije – vlast, čast, ugoda, novac (mamon), traženje vlastite slave, potiskivanje iskrivljene seksualnosti itd. To je posebno vidljivo kod svećeničke i biskupske službe, kako su se fino zaodjenuli u licemjerstvo i sjaj ovoga svijeta: najgori licemjeri u Crkvi su biskupi i svećenici, oni koji bi ju trebali istinski voditi upravo oni njezinu svetu halju kidaju najjače i najogavnije. Kristove su sluge, a služe Antikristu. Ponašaju se kao dvorske lude, način odijevanja im je glumački, sve pršti od luksuza i prijetvornog nastupa, izgled biskupskih i župnih kuća, skupocjeni automobili, satovi, luksuzan namještaj, slike, pa i lcjelokupno ponašanje koje dolikuje obijesnim bogatašima. Posvuda zlato na remenima, sedlima, firangama, mamuzama, više blješte njihove mamuze negoli crkveni oltari. Posvuda prežderavanje i opijanje (ma pogledajte samo naše biskupe, remenje samo što im neprsne, je li vam izgledaju kao da poste i mole?), tijesci se prelijevaju, spremišta su im prepuna, kao i bankovni računi, kese s novcem skoro da puknu, jer za to jedino i mare. Svi redom zagrnuti u fina, markirana, napirlitana odijela, kaubojskog i boemskog stava naravno, ulickane cipele (mokasinke osobito ne podnosim kod svećenika, jer su izričaj feminiziranoga muškarca posvećena
uživanju, raskoši), skupocjeni automobili, korištenje ovih ili onih privilegija, i to tobože sve radi Boga! Svojom nam odjećom daju do znanja da su gotovo bogovi, a zapravo su bijeda nad bijedama! Takvim licemjerima nije stalo ni do Boga ni do vjernika, nego isključivo do njih samih, služe Antikristu i iznutra guraju Crkvu (sa svojim lobijima), a time i svoje vjernike, u propast. Moram iskreno reći, kad bi morao birati između mrzitelja Crkve, koji bi htjeli Crkvu uništiti i koji je uništavaju, i onih koji koriste Crkvu za svoj prljavi dobitak, radije bih odabrao one prve. Makar se tim sjajem željelo nekako zaštititi biskupsku i svećeničku službu, dati joj određeno poštovanje, važnost, i značaj od njih se time napravila jedna inverzija i perverzija božanstva, nedodirljivosti, uzvišenosti, i udaljenosti od nas običnih smrtnika. Time se od Crkve radi jedna puritanska, elitistička zajednica, zavladao je nažalost jedan sakramentalni objektivizam i esteticizam. Banalno rečeno, primjerice za vrijeme korona virusa, svi smo gledali kako jedan dotični biskup lupeta baš čiste gluposti, ali na kraju svi ipak kažu: da, ali on je biskup i ima pravo. Ti nisi biskup, pa zato nemaš pravo. Ili pak: pa taj župnik je jedan velika neznalica, čini grozne stvari, zlostavlja vjernike, loše govori o ljudima, ali ipak, on je svećenik! Nažalost, to je problem, psihopatologija nas katolika! Mi smo katolici olako prelazili i još uvijek olako prelazimo preko notornih, velikih grijeha, velikih hereza, pogrješaka i skandala biskupa i svećenika zbog toga pogrješnog, ekstremnog sakramentalnog objektivizma, diviniziranja svećenika i biskupa.
Najnoviji pedofilski skandali to su pokazali. Zvuči nevjerojatno, ali teološki postaje sada sasvim shvatljivo, da su mnoge žrtve tih i drugih skandala prije počele sumnjati u sebe (nevjerojatno!!!) nego li u biskupe i svećenike: Jer ipak je on biskup, ipak je on svećenik, ne može on biti u krivu, nego sam možda/sigurno ja u krivu. A i kad su žrtve dolazile biskupima i svećenicima, a to je tako tužno da mi srce puca, mogli su iz njihovih lica samo vidjeti prijezir, smijuljenje, sumnjičenje. Ipak sam ja biskup, ipak sam ja svećenik, moja je zadnja! Zato treba već jednom prekinuti s takvim stavom. No, da me netko krivo ne shvati, poštovanje prema biskupima i svećenicima i dalje treba ostati, jer valjanost
svetoga reda biskupa i svećenika ne ovisi o njihovoj svetosti, ali o tome ovisi njihova plodnost. Poštovanje da, ali podnošenje velikih grijeha, velikih gluposti, hereza, skandala, velikih bedastoća biskupa i svećenika, e to ne! Treba odlučno ustati protiv biskupa i svećenika heretičara, ustati protiv njihovih skandala, bedastoća treba ustati
svaki put kad i gdje oni lažu, varaju, gdje pokazuju svoju moć, gdje u konačnici proždiru svoje vjernike. Jednom riječju, poštovanje prema biskupima i svećenicima ne smije u vjernicima ugroziti i poništiti daleko veće poštovanje koje moraju imati prema Isusu Kristu, prema istini, prema Crkvi. Ne smije se više dogoditi da tako poštujemo biskupe i svećenike, a da pritom svojom šutnjom, nedjelovanjem, dopuštamo da tim našim poštovanjem bude razapet i Krist, i Istina i Crkva, pa i sama žrtva nasilja. Prošlo je vrijeme ili je krajnje vrijeme da tome dođe kraj kada su se svećenici i biskupi skrivali iza ovozemaljske moći, iza objektivizma svoje službe. Sada vidimo kamo nas je to dovelo. E da, sada se treba tako gol, potpuno gol, bez sjaja i pompe predstaviti svojim vjernicima. Tako gol, isprazan, neobrazovan, perverzan, stati pred svoje vjernike, bez oklopa, sjaja, moći, službe unutar koje su svećenici i biskupi mogli činiti ono što su htjeli. Čitav taj lažni sjaj ovoga svijeta treba sada Crkva odlučno odbaciti i ne okretati se za njim, te ponizno prihvatiti sve ono što je u skladu sa Svetim Pismom i istinskom Tradicijom Katoličke crkve. No, već ih čujem, da, oni se ne slažu sa time, sa tom istinom, jer istina je redarguens, ona je gruba, potresna, izaziva nemir, mržnju onih koji se sada pronalaze u ovome o čemu govorim. I umjesto da se svi biskupi i svećenici pospu pepelom, obuku u kostrijet, da započnu jecati, plakati, naricati, i da započnu vrijeme posta, askeze i molitve, oni i dalje ustraju u starom načinu života, sjaj, moć, i time zabijaju glavu u pijesak i kao da još i više ustraju u svemu tome čega se valja odreći. Kako žalosno! Ostaju
nesposobni za bilo kakvo obraćenje. Ludost! Ne mogu vjerovati! Možda ovo zvuči ekstremno, ali jedino tako se istinski nasljeduje Isusa Krista, koji nas je ljubio ekstremno, do kraja. S druge pak strane, nasuprot svećenika i biskupa pedofila postoje i oni savršeni svećenici, svećenici bez greške, koji su se zaista usavršili, koji ne traže ni čast ni ugodu, nemaju problema sa bludnošću, iskrivljenom i perverznom seksualnošću, koji žive besprijekorno, no, time postaju toliko oholi, umišljeni da u njihovoj prisutnosti više ne osjećaš Boga, nego jedino njih same, njihovu savršenost. Ti su pak postali toliko savršeni da više nemaju potrebu za Bogom, krajnje su neosjetljivi i za Boga i za svoje bližnje! Tako se događa da mnogi posvećuju vrijeme onim sporednim stvarima, negoli onim daleko važnijim, a to je pitanje spasenja duše. Jer gubitak duša daleko je pogubniji od gubitka funkcija, imovine i ostalih stvari. Zato s pravom možemo ustvrditi da mnogim svećenicima i biskupima uopće nije stalo do duša vjernika i do župa, nego im je jedino stalo do toga da zadovolje svoje potrebe, svoju taštinu, a ne spasenje vjernika. Ili što je još pogubnije, kad se u Crkvi osnivaju nove funkcije, izmišljaju bespotrebne službe, službe časti, samo kako se ne i neki svećenici i biskupi osjećali kojim slučajem nezadovoljnima i zbog toga nesretnima. Tako nastaju mnogobrojne umjetne službe koje nemaju veze sa stvarnošću Crkve, sa spasenjem duša, nego isključivo služe zadovoljavanju taštine određenih svećenika i biskupa. I onda se čudimo zašto se u određenim župama događaju skandali, zašto se određene župe raspadaju kao kula od karata, a to nas uopće ne treba čuditi, sa sporednim funkcijama svećenici su na župama postali devastatori koji su sustavno devastirali i razvalili određene župe.
I od te popustljivosti dolazimo do jedne, danas najpogubnije popustljivosti. Naime, ako biskup, kako smo to nedavno mogli vidjeti na press konferenciji za medije, kako jedan biskup pokazuje razumijevanje za neke nečasne svećenike. Ne će li to onda navoditi i druge da isto tako griješe? Kada olako opraštamo, zlonamjerno dajemo opravdanje određenim činima i postupcima. Jer da je bilo drugačije Crkva se ne bi urušila u pedofilske skandale. One parole, sve je dopušteno, čovjek je dobar, sve će biti dobro, Bog ne kažnjava sve je to plod bezbožne, heretičke Crkve danas. Moram priznati da se Bog ozbiljno našalio s današnjom Crkvom. Baš je humoristički, ali i bolno gledati kako su nam prije nekoliko godina usta bila puna milosrđa, a sada odjednom usta su nam puna kazni! Biskupi kojima su usta bila puna i prepuna milosrđa odjedanput tog milosrđa više nema, ostale su samo kazne u ustima, odnosno kako se to sada veli nulta tolerancija! Vrlo zanimljivo, vrlo zanimljiv Božji zahvat u Crkvi, njegov humor s današnjom Crkvom. Dakako, svećenici i biskupi pedofili trebaju biti kažnjeni, to nije i ne smije biti upitno. Ali pitam se gdje je sad govor o milosrđu? Čini se da imamo milosrđe spram grijeha ovoga svijeta, ali nemamo milosrđe spram grješnih, pedofilskih svećenika i biskupa. Nažalost, moram reći kako mi ta današnja težnja samo dokazuje kako današnji kršćanski govor o milosrđu može biti jedna obična jeftina farsa (da se svidimo ljudima ovoga svijeta). Jer sada, gdje treba pokazati pravo milosrđe (pedofilski svećenici i biskupi) tamo nema milosrđa, nego samo kazna i odbacivanje. Pitam se, kako to da je Crkva odjednom postala nemilosrdna?! Gdje je nestao govor o milosrđu? Zašto se tim istim svećenicima I biskupima ne pruži ruka spasenja kao što se to činilo u prvoj Crkvi sa istim grešnicima, ubojicama! Sada nam je svima jasno da je govor o milosrđu zapravo jedna obična neozbiljna farsa, jer tamo gdje trebamo kažnjavati, mi se pozivamo na milosrđe, a tamo gdje trebamo biti milosrdni, tamo smo krajnje nemilosrdni, nulta tolerancija. Nažalost, to je dokaz koliko je duh ovoga svijeta duboko prodro u sve pore današnje Crkve. Pa onda kada vidimo njihovo pojavljivanje u medijima, gdje svi redom postaju medijski svećenici i biskupi. Uvijek traže i dobivaju potporu medija. Kao leptiri se lijepe na svjetlost medijskih reflektora i kamera, koji svojim medijskim nastupima bivaju poput leptira sprženi, odnosno potpuno irelevantni i nevjerodostojni jer se žele svidjeti svijetu, odnosno, točno onako neiskreno izlaze sa informacijama, pažljivo pletu rečenice kako bi mazili uši sekularnim medijima, kako bi im se dopali, kako bi dobili večernjakove ruže… Ali, znamo da je istina potpuno suprotna, da se istina očituje u tome što nas svijet ne prihvaća, što nas progoni i stoga je sudbina iskrenih i vjerodostojnih kršćana u ovome svijetu uvijek križ, raspeti Krist, samoća i tama. I zato neka se biskupi i svećenici konačno već jednom zapitaju kako se svijet odnosi prema njima, kako mediji vrjednuju njihove nastupe, pa neka iz toga nešto i zaključe o vlastitom stanju. No, da se vratimo k pedofilskim skandalima. Tužno je to reći, ali je tako istinito, nije to učinila Crkva, nego je duh ovoga svijeta počeo razotkrivati pedofilske skandale. Nisu crkveni sudovi rješavali pedofilske skandale, nego sekularni sudovi. Duhovni pastiri nisu imali sluha za glasove svojih vjernika pa su se vjernici okretali zemaljskim pastirima, sudcima, policiji! Tužno,
ponižavajuće za svakog biskupa i svećenika. I što je još možda mnogo tužnije, što treba isto jasno reći, mnogi biskupi i svećenici pravdaju i ublažuju svoje grijehe time što tvrde da su njihovi grijesi (pedofilija i drugi grijesi) daleko veći i prisutniji u svijetu, u društvu. Kako je to pogrješno i žalosno pravdanje i relativiziranje vlastitih grijeha! Takvi biskupi i svećenici ne shvaćaju da su ti isti grijesi vjernika uvijek pred Bogom veći grijesi nego grijesi nevjernika, da su ti isti grijesi biskupa i svećenika veći od tih istih grijeha vjernika laika. I zato nitko ne može tako uvrijediti Isusa Krista kao što to mogu biskupi i svećenici. Zato su ti isti grijesi u Crkvi i u svijetu puno veći grijesi u Crkvi, zato su grijesi biskupa i svećenika uvijek veći grijesi, zato oni stvaraju veće skandale, obeshrabruju i dovode do otpada od vjere. Stoga dosta već s tim opravdavanjem i relativiziranjem grijeha!!! Svijet i društvo mene nimalo ne zanimaju. Zanima me samo jesam li, jesmo li kao biskupi i svećenici dostojni svojega kršćanskoga poziva.
O homoseksualizmu unutar Crkve
Nekako svi ovi pedofilski skandali unutar Crkve simptomi su Crkve koju je već davno Hans Urs von Balthasar najavio, a to je homoseksualna Crkva. Balthasar je posebice mislio na crkvenu hijerarhiju koja je zahvaćena homoseksualnošću. No što je posebno zabrinjavajuće i opasno, je i to što je sve veći broj i biskupa i svećenika s homoseksualnim mentalitetom. Tužno je to reći kao da su ovi pedofilski skandali, koji su tako ranili Tijelo, Crkvu, razotkrili taj isti mentalitet bludničenja današnjeg klera. Nažalost, taj homoseksualni mentalitet prisutan je kod velikog broja današnjeg klera i on je razlog golema sumraka vjere u Boga u današnjoj Crkvi. S tim se homoseksualnim mentalitetom treba obračunati današnja Crkva. Prvo, homoseksualni mentalitet jest mentalitet nevjere klera. Kler je postao homo-isti, a to znači da Boga reducira na isto ovoga svijeta, na običnu funkciju, moralnu vrjednotu, dokaz, moć nad drugima. Zato taj mentalitet homo-isto, privlači i stvarne homoseksualce u kler, ali privlači i sve one koji žele živjeti savršeno i mirno zatvoreni u taj mentalitet homo-istog. Drugo, homoseksualni mentalitet klera se očituje osobito u mlakosti. Danas svijećom po danu treba tražiti svećenike koji su spremni, kao pravi Kristovi vitezovi, izgarati za Krista, za Crkvu, za vjernike, za ovaj svijet. Teologija, duhovnost, propovijedi, sve je prožeto jednom golemom mlakošću. Ne postoji više passio za Boga, za Pismo, za nauk vjere. Ta je mlakost samo posljedica homoseksualnog mentaliteta, mentaliteta istoga, vlastitog
samozadovoljstva. Treće, homoseksualni mentalitet očituje se također i u krajnjoj zaštićenosti od ovoga svijeta. Biskupi i svećenici okružili su se debelim oklopom društvenog ugleda, prestiža, koji ih čini nedodirljivim, neosjetljivima za hetero, za drugoga. Radi se o Crkvi koja ima društvenu moć i novac (u Hrvatskoj, razno razna jeftina državno-crkvena politikanstva) tada postaje razvidno što se događa s Crkvom. Netko će opet reći, ne treba pretjerivati, nije to baš tako. To su oni homoseksualci koji u Crkvi imaju jedinu zadaću da Crkvu i dalje uspavljuju i da zaglušuju samu istinu, uspavati i zaglušiti kako se Crkva ne bi slučajno probudila Kristovom riječju. Ali dobro je da je došlo ovo vrijeme, vrijeme gladi. Dobro je da je Crkvi, da je biskupima i svećenicima skinut plašt moći, oholosti, nedodirljivosti, arogancije, kako bi konačno odjenula Kristov plašt nemoći, poniznosti, osjetljivosti i predanosti. Četvrto, homoseksualni mentalitet se očituje i u kulturi ne odbacivanja. Zato ne treba ni čuditi da se danas u Crkvi nitko ne usudi govoriti o ekskomunikaciji, a kamo li govoriti o mogućnosti pakla nakon smrti. Kao što su za današnje mame sva djeca dobra kakva god ona bila, tako su i za današnje homoseksualne biskupe i svećenike svi vjernici jednako dobri, svi homo-isti, bilo da žive u braku ili ne, bilo da su hetero ili homoseksualni, bilo da su transrodni (!!!) ili ne. Sve je dobro, sve je isto, ništa se ne smije razlikovati, ništa se ne smije odbaciti. I tu je ništa drugo nego kraj vjere, kraj svećeništva, kraj muškaraca, kraj očinstva. I zato su današnji homoseksualni biskupi i svećenici maminski svećenici i biskupi, svećenici mame i biskupi mame, svećenici babysitteri i biskupi babysitteri, svećenici unisex i biskupi unisex. I za kraj, ništa drugo ne vrijedi reći nego jedino u svemu tome prepoznati urlajući zahtjev
bezbožnog, zapadnog čovjeka za promjenom koje opet jedino može doći u dubokoj vjeri u Isusa Krista, u prihvaćanju svih njegovih riječi i djela, u kompletno Sveto Pismo i Tradiciju Crkve.
Umjesto osvrta
Prethodni tekst očituje vjerničko srce koje vapije za autentičnom metanojom vjerske instutucije. Problem predstavlja što su stvari toliko odmakle da je priželjkivani a neostvareni Kairos ostao toliko iza da je izgubljena prilika i ostvaren objektivan promašaj. Mnoge današnje crkve su zapravo protucrkve posvećene kultu ljudskih prava i otvorene svakoj vjeri osim onoj autentičnoj vjeri koju je utemeljio Krist. Npr. deklaracija Fiducia supplicans je čisti antipod bazične crkvenosti. Isusovim riječnikom: "I ne ulijeva se novo vino u stare mješine. Inače se mješine proderu, vino prolije, a mješine propadnu. Nego, novo se vino ulijeva u nove mješine pa se oboje sačuva." (Mt 9, 17) Naime, blagodat Božja dana Crkvi može biti očuvana isključivo ako Crkva ostane vjerna Kristu u bazičnosti nauka. Kada nastane preveliki otklon od bazičnosti nestaje blagodati i ostaje ljuštura koja je sama sebi svrhom bez istinskog sadržaja, postaje življeni antipod sebe same. Otuđenje koje se akumuliralo s vremenom biva dekretima potvrđeno kao valjano te time amenovano na iskrivljeno življenje (=sotonizam). Oni koji to uočavaju apelirali su ali ništa nisu mogli promijeniti nego su (u prijašnja vremena) paljeni na lomači ili su otišli "po vino iz novijih mješina" koje nisu u zabrinjavajuće visokoj divergenciji od bazičnog prvotnog ideala Crkve. Pored njih tu su i oni koji ostaju na ishabanim mješinama te kao vjerni sinovi antipodne institucije nastavljaju dalje nesvijesni (pa čak i svijesni) da više nisu sinovi svjetla.
Tu se zrcale i neki od elemenata Stockholmskog sindroma. To je sindrom emocionalne povezanosti i identifikacije s agresorom. Nazvan je po pljački banke u Stockholmu 1973. kada su se žrtve emocionalno vezale za pljačkaše. Ta solidarnost se ponekad izražava na način da taoci pomažu svojim otmičarima ostvariti ciljeve ili pobjeći od policije. Ovaj sindrom se istraživao u okviru viktimologije te se došlo do zaključka kako se cijeli proces temelji na strahu da ne dođe do još veće patnje za taoca kao i zbog dobrote taoca da pomognu otmičarima. Što se više energije utroši u taj odnos to je teže raskinuti ovu vezu.
Ovo implicitno potvrđuju mnogi "vjernici" koji seksualne devijacije unutar crkve smatraju izmišljotinama i lažima kako bi se crkvi napakostilo, a kada i sami dožive agresiju iznutra tada ju često ublažavaju (opravdavaju) na način: "Pa i oni su samo ljudi, nije njima lako; Moja baba je bila vjernica pa ću i ja biti; Napustiti njih značilo bi izgubiti narodni i svaki drugi identitet; Ni drugi nisu bolji…" itd. Ovdje stoga ponovno dolazimo do potvrde stavova Marxsa (religija je iskrivljeni oblik društvene svijesti) i Freuda (religija je masovna neuroza). A religija bi trebala biti sve samo ne to. To eventualno ima veze i s narodnim mentalitetom. Npr. kada se u Francuskoj događaju bojkoti trgovina onda se stvarno događaju bojkoti, a kada se to u nas događaju onda se dogodi samo jednom a drugi dan sve pada u zaborav.
Slava Božja darovana nam je u Kristu i očuvana u vjerodostojnoj (u svim bitnim implikacijama) Crkvi koja je posrednica spasnja po vjeri, nauku, posvetnim sakramentima i svjedočanstvu.
Ako ne posjedujemo ustrajnost u navještaju bitnoga ne posjedujemo ono suštinsko. Ako smo se udaljili od dosljednosti Pisma odlutali smo s puta, pa taman nas slijedile nebrojene horde na putu za nigdje. Putovanje u nigdjezemsku najgore je putovanje, pa taman bili na tom putu opremljeni skupocjenim nakitom i društvenim ugledom. Krajnji peron nigdjezemske je – promašaj. Sva kršćanska nadgradnja koja je u raskoraku s starim kršćanstvom je promašaj. Svi koncili i odluke koje su u raskoraku s starom katoličkom naukom su promašaj. Sve zabrane i discipline u prenemaganjima kanonskoga prava koje su se udaljile od izvora, gubljenje su vremena i najobičnije laprdanje.
Živimo paralelne svemire, crkve ga žive. Svatko govori svoje i poziva se na nešto svoje – mašu odlukama, mišljenjima, stavovima. Posvađana sinagoga, grupacije i strančarenja. U svakom slučaju, povratak na Staro ostaje najsigurnijim putem jer je to povratak na izvore.
- Prihvaćanje apostolskog nasljedstva.
- Prihvaćanje trinitarno-kristološko-mariološkog nauka prvih ekumenskih koncila.
- Prihvaćanje realne nazočnosti Kristove u Euharistiji.
- Podjela svetih redova muškarcima.
- Celibat na slobodnu volju bilo prije bilo nakon ređenja.
- Ne blagoslivljanju istospolnih.
O nezabludivom univerzalnom papinstvu nećemo ni raspravljati jer je ono evanđeoski potpuni promašaj, bez obzira što je to nekima jedino bitno.
To je put, jasan put. To je Stara Crkva, stari katolicizam, zdrava stvar, jasni temelj, jednostavna provedba.
Dobro je biti postojan, ali postojan u pravoj stvari umjesto u povijesnim nakupinama mnogih crkvenih zakonodavstava koje postaše svrha samima sebi. Takve nakupine nemaju vrijednost, iako mnogi misle da ih imaju. Nemaju vrijednost jer razdvajaju a ne spajaju., nemaju vrijednost jer su destruktivne a ne konstruktivne – udaljene su od Evanđelja: "Onaj dakle koji vam daje Duha i čini među vama silna djela, čini li to zbog djela Zakona ili zbog vjere u Poruku?" (Gal 3, 5) "Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!" (Gal 3, 28) Koračajmo s Kristom a ne s ''folklornim skupinama'' – tada će nam život imati smisla. Sav nauk izveden iz takvih skupina jasno se pokazuje kao nauk ljudski koji pogoduje stvaranju odijeljenih skupina, od kojih svaka želi da bude prva, a po prirodi stvari najnapuhanija je ona najveća. Prekrajanje svetih tekstova da amenuju stavove suprotne tim istim tekstovima potvrđuju izgubljenost onoga bitnoga, onoga bisera zbog kojeg se isplati sve prodati da ga se kupi i da ga se ima: "Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.'' (Mt 13, 45-46)
Gdje su granice razuma?
Razum se ponaša naoko logično: ne priznaje opstanak bilo čega što prelazi njegov domašaj (Kant). Wittgensteinov aksiom (velikodušno prihvaćen od neopozitivista) da treba šutjeti o onome o čemu se ne može govoriti, zapravo je odjek Kanta. Granice ljudske spoznaje granice su ljudskog svijeta. Spoznaja postavlja međaše vlastitim govorom. Subjekt, čovjek – jedina je ''granica svijeta''. Protagorovska mjera svega.
U isto vrijeme i razum i iskustvo otkrivaju zapretanu i nejasnu zakonitost prirode. Već je Laplace uvjeren da je hipoteza ''Bog'' nepotrebna kad se tumači svijet. Ona je dapače štetna, reći će velikan evolucije J. Huxley. Bog je nepoželjan na prostorima istraživanja i tehničkog usavršavanja. Preostaje isključivo kao ''privatni ključ'' za probleme graničnih situacija kao neka vrsta ''religiozne pilule'' za anesteziranje težine života.
Ateiztam i znanost
Ateistički znanstvenici razum i pitanje o Bogu ruše kao staru predodžbu o Bogu. Oni Boga žele fotografirati, kompjuterski izmjeriti, postaviti predmetom. I ako se taj Bog ne uklapa u ljudski um i njegove kategorije, proglašava ga se nepostojećim: ''Ne postoji ništa izvan mog spoznajnog kapaciteta'', drugim riječima ''postoji samo ono što ja mogu shvatiti.'' Ateizam upravo na tom vrelu pije sav smisao svoga besmisla. Boga koji bi sišao pod mikroskop ili teleskop kao predmet uistinu nema. Znanost ne može dohvatiti Bitak u sebi i po sebi transcendentalno duhovan, čist i skriven. Čak i onda kada čovjek susretne ''šifre'', znakove, susreće samo neke tragove, koji vode na razmišljanje. Ateiste ne zanima pitanje ''kako to da uopće nešto jest radije negoli ništa?'' (Heidegger). Kao što Einstein reče: ''Vječno neshvatljivo u svemiru upravo je – njegova shvatljivost.'' Naime, da ''Netko nije sastavio tu zagonetku, mi ne bismo imali što odgonetavati'' (Newton). Tko je napokon kadar čitati djela i situacije u cjelini? Naša se misao trga i transcendira ovaj trenutak. Čovjek je potaknut na razmišljanje o cjelini, o cilju, o smislu. Sva pitanja napokon se staču u ono prapočetno: Zašto se čovjek uopće pita? Ako su odgovori unaprijed osuđeni kao besmisleni, zašto su uopće izazvani pitanjima? Ako nema sunca iznad vode, zašto lopoč raste ispod vode k suncu?
Vjera i ideologija
Čovjek je vazda u opasnosti da od vjere preskoči na ideologiju, kao što se npr. zrcali u dogmi o papinoj nezabludivosti. Taj je nauk prisvajanje božanskih atributa po uzoru na nestalo Rimsko carstvo, kada su istu ideologiju provodili rimski ''božanski'' (divi filius) carevi, a ranije egipatski faraoni i sl. Dogmatizirana ideologija o nezabludivosti po kojoj na tronu sjedi neke vrsti božanstvo, je u divergenciji s kršćanskom vjerom i u konvergenciji s (auto)idolopoklonstvom. Nauk o štetnosti ideologija iznašan u dokumentima i enciklikama s tog izvora time proturječi sam sebi.
Nezabludivost se ne stječe administrativnom odlukom nego suverenim zahvatom Duha Svetoga. Tko god je snažno zahvaćen Duhom Svetom nezabludiv je i preduvjetno duhovno ponizan., takav čovjek ne tiska dokument na kojemu to piše jer mu nije potreban ''džoker zovi''.
Riječ i pojam Bog – reći će M. Buber – ''najzagađenija je od svih ljudskih riječi''. Stoga valja uzeti kritičke naočale da se spasi bitno.
19.1.2025.
Kao godina početka raskola katolicizma i pravoslavlja obično se uzima 1054. Međutim, teolozi znaju da je ovo odvajanje bilo jedan dugačak proces, kojemu je navedena godina 1054. bila tek kulminacija. Većina njih se slaže da se raskol počeo razvijati već u 9.st., u doba pape Nikole i patrijarha carigradskog Focija, te da su kontakti i prožimanja između dvije strane nastavljeni još dugo nakon 1054. godine. No, kada se onda dogodio onaj konačni lom, i definitivni raskol? Prije svega, pojam "šizmatički" kod svetih Otaca i crkvenih sabora je korišten za označavanje skupina ili pojedinaca koji su napustili kršćanstvo (Kristovu Ckrvu). Za izvorište Crkve važno je apostolsko nasljedstvo: biskupska loza koja seže do apostola. Postojanje Crkve ne možet se dovoljno definirati samo zajedništvom, apsolutno je važno apostolsko nasljedstvo kao sredstvo kojim Crkva postoji.
Carigradski patrijarsi su prestali spominjati papu u Rimu već od 1009. godine, zato jer je tadašnji papa Sergije IV. poslao patrijarhu Sergiju II. službenu ispovijest vjere koja je sadržavala filioque (čak i da je učenje filioque ispravno, iz pravoslavne perspektive, nijedna Crkva, ni rimska, nema ga pravo samovoljno unositi u Vjerovanje, jer ono nije privatna svojina nijedne Crkve) ali nisu prekinuli euharistijsko zajedništvo. Prekid tog zajedništva dogodio se 1054. godine, ali anateme razmijenjene te godine nisu bile univerzalno prihvaćene u Crkvi, pa stoga nisu imale nikakvu aktualizirajuću snagu.
Filioque, sporni dodatak i učenje, ostaje prva na popisu razlika između dviju Crkava. Iz Katoličke Crkve, ovo su prihvatile i ostale kršćanske zajednice na Zapadu koje su nastale iz nje, a isto tako i grkokatolici, s time da odredbom pape Benedikta XIV., iz 1742. godine, grkokatolici nisu dužni upotrebljavati taj dodatak u Vjerovanju (premda, kao katolici, moraju vjerovati u to učenje). Iako u današnje vrijeme brojni teolozi i jedne i druge Crkve pokušavaju umanjiti značaj filiokvizma, svodeći ga na dopuštenu teološku razliku, i proglašavajući ga ''razlikom u terminima'', ipak, službene osude i definicije jedne i druge Crkve nikada nisu opozvane ni redefinirane. Službeno, za katolike je filioque dogma. Za pravoslavne krivovjerje, osuđeno, ne samo u 9. st., i prekidanjem zajedništva 1009. godine. Carigradski sabor 1285., Sigilion 1583., sabor ruske Crkve iz 1620., drugi ruski sabor iz 1666./1667., i okružna poslanica svih istočnih patrijarha i njihovih biskupa iz 1848., ponavljaju osudu učenja i dodatka filioque, smatrajući ga i izričito nazivajući krivovjerjem.
Znamo točno kada je Rim prekinuo zajedništvo s većinom ostalih patrijarha:
1054. Rim prekida zajedništvo s Ekumenskim patrijarhatom u Carigradu.
1099. Rim postavlja nezaređenog đakona (Arnulfa od Chocquesa) za latinskog patrijarha Jeruzalema, čime je prekinuto zajedništvo sa stvarnim jeruzalemskim patrijarhatom.
1100. Rim uspostavlja latinski patrijarhat u Antiohiji, prekidajući zajedništvo sa stvarnim Antiohijskim patrijarhatom, i istiskujući ga.
1235. Bugarska patrijaršija dobrovoljno raskida zajedništvo s Rimom.
1276. Prvi zapis o postojanju latinskog patrijarhata u Aleksandriji, što bi ukazivalo na to da je zajedništvo prekinuto negdje u to vrijeme. Aleksandrija je priznavala Rim negdje do Četvrtog lateranskog sabora 1215. godine jer šalje izaslanike na sabor.
Ne zna se kada je Cipar prekinuo zajedništvo s Rimom, međutim, otok je vojno okupirao Raynald od Châtillona 1191. godine, nakon čega je ciparsko pravoslavno svećenstvo ubijeno ili deportirano, te zamijenjeno latinskim svećenstvom, čime je ukinuta ciparska Crkva.
Rim se našao van zajedništva Gruzijom negdje u vrijeme pape Gelazija II. (1118.-1119. godine). Svoje su diptihe (popisi pravoslavnih patrijarha za spominjanje na bogoslužjima) primali vjerovatno iz Carigrada ili Antiohije, i na njima nije bilo papa, stoga katolikos-patrijarh Gruzije nije spominjao papu.
Na temelju dostupnih činjenica, Rim je prekinuo zajedništvo sa svim istočnim patrijarsima najkasnije do 1276. godine.
Svećenici kanone provode za laike, biskupi ih provode za svoje svećenstvo i laike, mjesni sabori/sinodi ih provode za svoje biskupe, a univerzalni ekumenski Sabor ih provodi za mjesne sabore u cjelini.
Budući da prisutnost zajedništva nije dovoljna za definiranje Crkve, a kanoni nisu sami po sebi dovoljni za svrgavanje heretičkih biskupa sve dok nisu formalno proglašeni u aktu, logično je da je rimska Crkva još uvijek bila dio sveopće Kristove Crkve čak i u 1276. godini, unatoč tome što je raskinula zajedništvo sa svim istočnim patrijaršijama i uvela mnoge hereze do ove godine.
U to vrijeme je još postojala nada da Rim neće naglavačke zaroniti u bilo kakva heretička uvjerenja, ali to se sve promijenilo 1274. godine. Te godine Rim je sazvao Drugi sabor u Lyonu. Na tom saboru dogmatski su potvrdili dvostruko izlaženje Duha Svetoga od Oca i Sina. Također u to vrijeme, carigradski patrijarh, Ivan XI. Bek, ujedinio se s rimskom Crkvom i pokušao je nametnuti ovu uniju cijelom carigradskoj Crkvi, čak je otišao toliko daleko da je dopustio latinskim vojnicima da ubiju svetogorske monahe koji su se opirali uniji. Ivana XI. Beka svrgnuo je njegov patrijarhat 1282. godine. Pokušavao je uložiti žalbu na svoj slučaj još par godina, što je kulminiralo na Saboru u Blaherni (poznata crkva u Carigradu) 1285. godine, koji se bavio uzrokom Bekovog svrgavanja, a taj uzrok je bila spomenuta Lionska unija 1274. godine. Bio je to zapravo prvi sabor koji se bavio Drugim lionskim saborom i unijom, i koji je izričito spomenuo filioque kao problem, a njegovi su zaključci bili sljedeći:
- Ivan XI. Bek je pravedno svrgnut, jer je bio heretik;
- Drugi lionski sabor je heretički i ne odražava vjeru Pravoslavne Crkve;
- Dvostruko izlaženje Duha Svetoga je hereza i njeni sljedbenici su anatemizirani od sveopće Crkve;
- Duh Sveti proizlazi suštinski i hipostatski samo od Oca, a sva spominjanja izlaženja od Sina u Bibliji i svetim Ocima odnose se na ekonomijsko izlaženje (izlaženje ''prema van'', prema stvorenom svijetu, koje je dio ekonomije, rasporedbe Božjeg plana spasenja svijeta) koje nije od vječnosti;
- Izraz ''od Oca preko Sina'' prihvatljiv je našoj Crkvi sve dok se razumije da Sin nema vječnog udjela u izlaženju ili podrijetlu Duha Svetoga.
Najvažnija stvar ovdje, u vezi s Velikim raskolom, je anatema protiv filioque i njegovih sljedbenika, ne samo Beka, nego je anatemiziran i sav kler rimske Crkve. Nije poznato kada su akti ovog sabora dostavljeni drugim patrijarhatima, ali znamo da sadrže pravo vjerovanje u vezi s izlaženjem Duha Svetoga, a tomos ovog sabora je prvi i temeljni za dogmatsko vjerovanje Pravoslavne Crkve u vezi s filioque.
Još godine 879. papa Ivan VIII. je optužen zbog kršenje odredbi Sabora u sv. Sofiji (o onima koji dodaju Vjerovanju), ali se presuda odnosila samo na njega i nije izrečena od samog Sabora.
Sabor u Blaherni se, međutim, ponaša drugačije. On direktno osuđuje heretike s vrhovnom vlašću, među njima i papu (iako više nema zajedništvo s drugim patrijaršijama). Time je rimska Crkva definitivno izbačena iz pravoslavne Crkve 1285. godine na koncilu u Blaherni.
Unutar takvih okolnosti među nekim pravoslavnima postoji stav da je milost posvećivanja i pobožanstvenjenja prestala u rimskoj Crkvi 1285. godine, tako da sva biskupska posvećenja od te godine nadalje zapravo ne bi posvećivala, sva svećenička ređenja ne bi zapravo zaređivala, a kruh i vino ne doživljavaju stvarnu promjenu. Time bi 1285. bila posljednja generacija pravih biskupa i svećenika na Zapadu.
To je ipak preradikalan stav i milost Kristova sigurno ozdravlja manjkavosti te čini sakramente valjanima, neovisno o zabludama crkvenih nauka - a zbog spasenja duša.
Kada bi bilo više poniznosti kod pojedinca vrlo brzo bi se našlo zadovoljavajuće rješenje svih sporova i došlo bi do obnove zajedništva: ''Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj.'' (Mt 20, 26)
Glede istine crkvenosti, konzervativni starokatolici su najbliže izvoru jer se ni rimokatolički ni pravoslavni biskupi (a kod rimokatolika ni svećenici) ne žene, što je u DIREKTNOJ suprotnosti sa Svetim pismom: ''Treba stoga da biskup bude besprijekoran, jedne žene muž.'' (1 Tim 3, 2). ''Napustili su zapovijed Božju, a drže se predaje ljudske.'' (Mk 7,8)
Za kraj spomenimo da u osmom stoljeću sv. Bonifacije piše papi da u Njemačkoj skoro nijedan biskup ili svećenik nije u celibatu. Valjda su slijedili primjer sv. Petra. Svetopisamska i ranokršćansko-stara katolička praksa očito nije na cijeni, više se drži do predaje ljudske. Predaja mora biti usklađena s Pismom, ukoliko nije, bezvrijedna je.
Utjecaj Feuerbachove kritike religije
Kao student Karl potom dolazi u kontakt s ljevičarskim pristašama filozofa Georga Wilhelma Friedricha Hegela. U tim se intelektualnim krugovima susreo s kritikom religije Ludwiga Feuerbacha po kojemu svako ljudsko biće ima određene sklonosti koje ne prepoznaje nego ih projicira na više biće: ako je netko ljubazan ili znalac, tada to postaje milosrđe i sveznanje.
Marx to sažima: čovjek je u fantastičnoj zbilji neba tražio nadčovjeka a našao odraz sebe, stoga čovjek više nema sklonosti imati privid sebe, što je zapravo neljudsko, nego traži svoju istinsku stvarnost i zna gdje je mora tražiti – u sebi. Marx pita zašto čovjek projicira vlastite sposobnosti na Boga dok zemaljski proletarijat živi u bijedi uzrokovanoj industrijalizacijom i ruralnim egzodusom? To se pitanje tiče osobito radništva. Odgovor daje u eseju iz 1844. godine: religija ima dvije funkcije: funkciju protesta (formulira idealnu sliku svijeta čineći kontrast sa stvarnošću) i funkciju utjehe tj. tješi ljude zbog životnih nevolja, uz očekivanje nagrade u Kraljevstvu nebeskom.
Religija tako sprječava oslobođenje radnika od proizvođača tako što uvodi nadu u vječni život. Time religija podržava postojećih ropski sustav i uvjete, od čega svećenstvo, koje pripada vlastima, svakako ima koristi: "Religija je uzdah potlačenog stvorenja, duh bezdušnog svijeta i bezduhovnih država. Ona je opijum naroda." Ima otupljujući učinak.
Marx nije izmislio metaforu o opijumu. Već 1840. njegov daleki rođak Heinrich Heine pisao je u memorandumu protiv Ludwiga Börnea o učinku religije kao "duhovnog opijuma": "Nebo je izmišljeno za ljude kojima zemlja više nije ništa nudila." U vrijeme Marxa, opijum je bio svima na usnama: Kako bi oslabili Kinu i dobili pristup njezinim tržištima, Britanci krijumčare opijum u zemlju i pokušavaju mnoge ljude učiniti ovisnima o njemu – sukob kulminira u dva opijumska rata, koje Kina gubi. Osim otupljujućeg učinka, opijum također predstavlja ekonomske interese, nasilje i politiku u kontekstu vremena. Marxu smeta upravo ta politička (kapitalistička) dimenzija religije.
Od Marxa do Lenjina
Marx govori o "opijumu naroda" tj. o ljudskom samozavaravanju religijom. Tek kod Lenjina, koji je vidljivo spremniji na nasilje, to postaje "opijum za narod" odnosno sredstvo namjernog paraliziranja i drogiranja naroda. Stoga pod Lenjinom dolazi do zatvaranja, a pod Staljinom do brojnih rušenja crkava u Rusiji, osobito u Moskvi. Zemlje poput Istočne Njemačke (DDR) kasnije će slijediti taj primjer.
Teologija na tragu Marxa
Latinoamerički kler ide mnogo dalje. Njegovi predstavnici – najpoznatiji je svakako sv. Óscar Romero – žele da Crkva da siromašnima glas protiv izrabljivanja i obespravljenosti. Politički se dijelom zalažu za novi društveni poredak s vidljivo socijalističkim obilježjima. Teolozi oslobođenja nikada sebe nisu vidjeli kao marksiste. Naprotiv, oni zagovaraju treći put pored liberalnog kapitalizma i marksizma – no Marxove ideje imaju utjecaj na njihov pristup, stoga je opcija za siromašne važan dio njihove pažnje.
Marx je dakle kritizirao krajnje problematičnu političku i društvenu ulogu buržoaziji naklonjene Crkve svoga vremena i dugoročno pridonio da Crkva djelomično revidira svoje stajalište.
Privatno, izgleda da je Marx imao opušten odnos s religijom: nije imao problema s vjernicima, a čini se da je bio i dobar poznavatelj Biblije. Gomilanje novca, za koje smatra da je postalo samo sebi svrha, lamentira riječima: "Nakupljajte, gomilajte! To je Mojsije i proroci."
Osvrt
Ako kritika religije pored kritike institucionalne otuđenosti anulira ontološku opstojnost Božju, čini time ono što civilno pravo definira kao error in persona vel in obiecto (kad počinitelj zamjenjuje dva objekta napada te umjesto napadnutog objekta iz nehaja povrijeđuje drugi). Naime, svaki napad na ontološku opstojnost Božju napad je na ljudsku osobu kao takvu, na čovjeka kao čovjeka. Time i ateista ništi sama sebe iako toga nije svjestan.
Uza sve negativnosti ipak su kritike koje su raspuhale političko-gospodarsko-religijsko-nacionalističke klanove u cilju spašavanja čovjeka od čovjeka i naroda od naroda, doprinjele približavanju Kristovoj poruci (evanđeoska prispodoba o Lazaru i bogatašu) za jednakost i bratstvo svih ljudi, ali onu i onakvu jednakost i bratstvo koje je utemeljeno na evanđeoskom konceptu - zemaljskom i eshatološkom, odnosno zemaljsko-nebeskom.
29.12.2024.
Svi kojima je stalo do jedinstva Kristove Crkve ispituju načine na temelju kojih bi se moglo opet obnoviti jedinstvo Crkve. Stoga propituju i vagaju stajališta u odnosu na Sveto Pismo. Stajalište Pravoslavne crkve o papinskom primatu i infalibilitetu izneseno je u enciklici istočnih patrijarha iz god. 1848., zatim u patrijarhalnoj i sinodalnoj enciklici iz god. 1895. i u odluci konferencije istočnih autokefalnih Crkava, iz god. 1948.
U enciklici iz god. 1848. kaže se, između ostalog, i ovo: "Među herezama, koje su se raširile, sam Bog zna kojim sredstvima, u velikom dijelu svijeta, bio je nekoć arijanizam, a sada je papizam." Papizam se sastoji u "priznavanju, da je papa kao osoba nepogrešiv (kad donosi definicije vjere) i da on drži mjesto Krista". Što se pak tiče prvenstva Rimske crkve nad ostalim Crkvama, treba da ga ona zahvali "partikularnoj tradiciji" koja je držala, da ga je primila od sv. Petra, no u stvari, prema svjedočanstvu sv. Bazilija, "najvažnija među svim Crkvama je Antiohijska crkva gdje su se po prvi puta sljedbenici Kristovi počeli nazivati kršćanima i gdje se nalazi prava Petrova katedra". Ako Crkva ne bi bila "utemeljena na nepokolebljivoj vjeri Petrovoj", tada bi "Kefa bio njoj vrlo slabim temeljem, a papa još slabijim". Petar pak nije dobio nikakve "specijalne vlasti" od Isusa, a riječi Isusove kod Iv 21, 15-18 znače Petrovo trostruko kajanje i povretak u apostolski zbor nakon Petrova trostrukog nijekanja. Uostalom, ako postoji neki primat rimskog biskupa, on ga je dobio time, što je Rim bio carski grad, pa su mu ga podijelili ne Gospodin već Oci.
U enciklici iz god. 1895. naučava se slijedeće s obzirom na papu:
"Krist je jedini poglavar Crkve; čitava je Crkva infalibilna; apostol Petar nije utemeljitelj Rimske crkve, a protivna se tradicija temelji na lažnim dokumentima; Petar nije temelj Crkve, nego su prema sv. Pavlu temeljem Crkve apostoli i proroci; sv. Oci nisu naučavali primat rimskog biskupa; primat rimskom biskupu dolazi od Rima kao glavnog centra carstva; ne postoje crkveni kanoni koji određuju da je rimski papa glavar čitave Crkve, nepogrešivi sudac drugih, autonomnih i autokefalnih crkava, nasljednik apostola Petra i Kristov vikar na zemlji, jer je svaka crkva na Istoku i na Zapadu sasvim nezavisna i autonomna već od prvih sedam ekumenskih sabora; kad bi iskrslo neko važno pitanje, tada bi se sazivao ekumenski sabor koji je bio i koji još ostaje vrhovna vlast u Crkvi; biskupi su bili nezavisni jedan od drugoga; svi su bili jednaki na koncilima i jedino podvrgnuti saborskim odlukama; nitko između biskupa nije osobno odlučivao o sudbini univerzalne Crkve; ambiciozne i ohole papinske pretenzije na primat Istočna crkva nikad nije priznala u prvih devet stoljeća; za razvitak primata veliku su ulogu odigrali Izidorovi pseudodekreti; Istočna crkva priznaje nepogrešivim jedino Isusa Krista."
Na kraju te enciklike ovako su definirane Pravoslavna i Rimokatolička crkva: "Pravoslavna crkva opravdano se ponosi u Kristu, da je Crkva sedam ekumenskih koncila i prvih stoljeća kršćanstva i zbog toga jedna, sveta, katolička i apostolska, stup i temelj istine, dok je Rimska crkva inovacija lažnih patrističkih spisa, izopačenog sv. pisma i kanona svetih sabora, stoga je ona opravdano i pravedno bila i ostaje proglašena odijeljenom za sve vrijeme dok bude ustrajala u svojoj zabludi."
U odluci konferencije Istočnih crkava iz god. 1948. ističe se:
"Rimska kurija, s rimskim biskupom na čelu, iskrivila je tokom stoljeća pod utjecajem svjetovne bahatosti pune dima (kako su to nekoć pisali afrički Oci papi Celestinu) i drugih razloga, pravu nauku Evanđelja primljenu od Gospodina preko apostola; rimski pape nisu ništa držali do formalne zabrane VI. ekumenskog koncila, da se ništa novo ne uvodi u vjeru; oni su oskvrnuli čistoću stare i opće vjere uvođenjem novih dogma o Filioque, Bezgrešnom Začeću, osobito naukom sasvim nekršćanskom o papinu prvenstvu i infalibilitetu; zbog tih novotarija rimski su biskupi nanijeli ogromnu nepravdu jedinstvu Kristove Crkve i djelu ljudskog spasenja na zemlji; oci VI. ekumenskog sabora, predviđajući ogromnu štetu od uvođenja dogmatskih novotarija u vjeru, definitivno su odlučili, da se ništa ne nadodaje niti oduzima dogmama, koje su proglasili prvih šest ekumenskih sabora, stoga nismo mi, kaže se u odluci, nego pobožna usta otaca ekumenskih koncila, koja izgovaraju sada osudu rimskog papinstva za sve rimske dogme nedavno proglašene, jer su te dogme čista ljudska umotvorina, koja nije utemeljena ni na Sv. Pismu, ni na Tradiciji, ni na spisima crkvenih Otaca, ni na crkvenoj povijesti".
Odluka nadalje ističe, da je "rimskim biskupima, tim kraljevima vremenite države (patrimonium Sancti Petri), politika bila suprema lex". Odluka završava: "Žrko molimo našeg vrhovnog svećenika, Gospodina Isusa Krista, da prosvijetli svjetlošću svoje božanske nauke rimokatoličku hijerarhiju te joj pomogne da upoznati svu ogromnost ponora grijeha u koji je uvela Zapadnu crkvu, izmišljajući novu nauku o papinskom prvenstvu i infalibilitetu kao i iskorištavajući Crkvu u svrhe političke naravi."
Vidljivo je da od ranoga kršćanstva autokefalne Istočne crkve djeluju na čelu sa autokefalnim poglavarima i do današnjega dana nemaju problema sa tim djelovanjem iako sebe ti poglavari ne pretpostavljaju drugim autokefalnim crkvama u smislu univerzalne jurisdikcije te ostaju u crkvenom zajedništvu (intercommunio - communicatio in sacris). Najočitije je stoga da univerzalna jurisdikcija jednog poglavara nije ni na koji način nužna za spasenje pa stoga nije ni bitna. Bitno je naime ono što je nužno za spasenje, u tome je jedina punina. A ljudska se slabost očituje u želji za vladanjem i dominacijom. Prošla su ne samo stoljeća nego i mileniji i ništa se ne mijenja. Nepovjerenje između crkve Istoka prema crkvi Zapada bremenito je povijesnim događajima i obmanjujućim falsifikatima u prilog vlastitih interesa (npr. Konstantinova darovnica - Donatio Constantini, Constitutum Constantini).
I za kraj, jedna ilustracija koja nam puno toga može razjasniti. Upitajte se, bez obzira na denominaciju, kakva bi bila reakcija ostalih apostola na prvom crkvenom saboru u Jeruzalemu oko 50. godine, da se tamo pojavio Petar ne s jednom nego s tri krune na glavi (tijara) i s prijedlogom da ga ostali proglase nezabludivim a time u daljnjoj implikaciji i sam apostolski sabor kao i sam apostolski zbor suvišnim. Iako je riječ o anakronizmu, zaključak je svakoj na Bibliji utemeljenoj i nepristranoj prosudbi i više nego otrežnjujuć i jasan.
Nezabludivost jednoga apostola bi u konačnici značila da svi apostoli nisu jednako primili blagodat Duha Svetoga, odnosno zabludivost ostalih. Naime, definicija o nezabludivosti jednoga pretpostavlja zabludivost ostalih, osim ukoliko ne podržavaju toga u Rimu triput zlatom okrunjenoga, koji trajno viče da je samo on vikar Onog trnovom krunom okrunjenoga. To ni na koji način ne korespondira s biblijskom istinom pa vršili ne znam koje i kakve verbalne i filozofsko-teološke akrobacije s biblijskim tekstovima.
Slava Tebi Kriste - trnovom krunom okrunjen!
8.12.2024.
Važnost traženja i prihvaćanja oprosta vrlo je važna. Opraštati znači svojevoljno uložiti trud u mijenjanje vlastitog odnosa prema osobi i situaciji koja nas je povrijedila kako bismo mogli odbaciti ljutnju, ogorčenost i druge neugodne emocije. Pružiti i tražiti oprost sastavni je dio izgrađene osobnosti.
Oprost možemo provesti kao odluku (prema osobi koja nas je povrijedila ne pokazujemo osjećaje ljutnje, ne osvećujemo se i nemamo neprijateljskog stava) ili emocionalno (kada zaista otpustimo loše emocije prema drugoj osobi).
Oprostiti znači prestati nekome zamjerati za ono što nam je neka osoba učinila. Emocionalni oprost ima pozitivan utjecaj na psiho-fizičko zdravlje. Stoga je neobično važno doživjeti emocionalni oprost, jer je on duševno rasterećenje naše osobnosti. U tom procesu potrebno je prepoznati osjećaje koji nam se javljaju i dopustiti da polako prođu.
Svi se mi mijenjamo, rastemo u znanju, iskustvima itd. Stoga je važno dijeljenje svojih osjećaja na način da osobi koja nas je povrijedila kažemo koje je to ponašanje koje nas je ranilo, ali i pretpostaviti da ta osoba možda nije znala kako drugačije postupiti i da će joj iskustvo pomoći u promjeni ponašanja. Dakle, važno je imati razumijevanja da nas osoba možda nije namjeravala povrijediti i ukazati joj na propust bez grubih riječi i poticanja svađe.
Nažalost, ima situacija u kojima nam druga osoba nanese veliku bol za koju se ne kaje i koju je namjerno prouzročila. U takvim slučajevima opraštanje ne uključuje opravdavanje nečijeg ponašanja, već je to pomoć nama samima kako bismo imali emocionalno stabilan život i čistu savjest. Bog je taj koji će u konačnici vagati duše.
Bitno je da shvatimo kako prošlost ne možemo promijeniti. Vrijeme ne možemo vratiti. Stvari koje su nam se dogodile i patnju koju nam je netko prouzročio ne moramo na silu pokušati zaboraviti ili se praviti da nije bilo tako. Ali to samo nakuplja ljutnju i kvari ti dan koji ti je poklonjen za nešto lijepo. Prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo sadašnjost i budućnost. Izbjegavaj ličnosti koje su te u prošlosti povrijedile a nisu se pokajale niti su izrazile bilo kakvo žaljenje.
Oprostiti samome sebi. To je ponekad teže nego oprostiti drugima. Često smo sami sebi najveći neprijatelji u samoosudi zbog toga što smo trebali imati kontrolu nad svojim ponašanjem, postupiti drugačije ili predvidjeti ishod. Podršku sami sebi pružamo teže i rjeđe nego drugima. Oprostiti sebi ne znači ignorirati vlastite propuste, već ih prihvatiti kao dio prošlosti, preuzeti odgovornost za njih i razmisliti što iz prijašnjih iskustava možeš naučiti.
Opraštanje sebi i opraštanje drugima uključuje prihvaćanje emocija koje se javljaju. Najbolje što iz neke negativne prošle situacije možeš napraviti je lekcija za budućnost. Važno je kazati osobi koju smo povrijedili da nam je žao i pokušati napraviti nešto da se iskupimo, možemo to učiniti i na način da direktno pitaš osobu koju si povrijedio što možeš napraviti da se iskupiš. Prošlost ne možeš vratiti ali u budućnosti osobi koju si ranio možeš puno pomoći u smanjenju neugodnih emocija.
Nasuprot ljutnje i zamjeranja postoji podrška i suosjećanje. Opraštanje sebi i drugima ima pozitivne posljedice na naše psihičko zdravlje. To je skidanje tereta kojeg teglimo na sebi. Taj teret ne pomaže u promjeni situacije ili osobe koja te povrijedila, a tebe sputava u radosti života i interakciji s drugima. Opraštanje je način na koji tu težinu možemo otpustiti i tako se mirno kretati kroz život. Oproštaj je nešto što činimo za sebe, a ne (samo) za drugoga.
Na koji način sebi oprostiti prošle greške i nastaviti daljnji život?
1. Krivnja je prirodna pojava savjesti, prihvatite to
Ukoliko je savjest očuvana, ona će odreagirati krivnjom. Savjest je Božji glas u čovjeku koji nam jasno kaže: čini ovo a izbjegavaj ono. Krivnja dakle ima svoju korektivnu tj. pedagošku svrhu. Krivnja je instrument kojim naše postupke prema drugima tako podešavamo da naši postupci blagodatno utječu na druge ljude i potiče našu odgovornost za vlastite postupke. Krivnja u nama budi samoosudu jer je to duhovni automatizam kojeg čovjek ima u sebi kao slika Božja. Takva samoosuda trajati će do pokajanja i iskupljenja, odnosno ispravka krivnje. Prihvaćanje krivnje i samoosude važno je za samoprihvaćanje i korekciju. Dopustite si osjećaj krivnje, ali ne dopustite da vas uvede u krajnost kao sumanuta autoosuda. Bog je taj koji presuđuje, ne mi sami.
2. Pružite sami sebi empatiju
Samosuosjećanje znači postupati prema sebi s istom pažnjom kao prema voljenima. Postavite sebi pitanje: Što bi rekao prijatelju/prijteljici u ovoj situaciji? Mnogi od nas znatno su stroži prema sebi nego prema drugima.
Promijenite negativan način razmišljanja i pokušajte sami sebi pružiti riječi podrške kad se suočavate s neugodnim emocijama. Nemojte zamijeniti samosuosjećanje sa samosažaljenjem. Vođenje dnevnika o osjećajima može pomoći u prepoznavanju i probavljanju krivnje.
3. Dopustite da rane zacijele
Kad napravimo pogrešku, često zadobijemo emocionalnu ranu koja, poput fizičke, treba vrijeme da zacijeli. Neprestano analiziranje pogreške je čupanje kraste s rane koja nije zacijelila. Savjest te osuđuje zbog prošlih postupaka da se korigiraš. Sagledaj situaciju kao da ju je napravio netko drugi (kao da je odvojena od tebe). Pogreške su te donekle oblikovale, ali ti nisi tvoja pogreška, ti si biće u izboru novog početka.
4. Nemojte razmišljati što drugi misle o vama
Kad se osjećamo krivima, skloni smo pretpostaviti da drugi jednako intenzivno razmišljaju o onome što se dogodilo. Često to nije slučaj. Druga osoba možda nije pogođena onoliko koliko mislimo da jest, ili je sve već ostavila iza sebe. Ta spoznaja može pomoći da si olakšamo osjećaj krivnje. Možda drugi čak i ne pamte događaj na isti način ili su nam već oprostili.
5. Iskreno zatražite oprost
Ponekad krivnja vodi do izbjegavanja, no suočavanje s pogreškama može donijeti oslobađanje. Ako je moguće, iskreno se ispričajte osobi koju ste povrijedili i pokušajte se iskupiti. Iako ne možemo kontrolirati reakciju druge osobe, čin traženja oprosta često je dovoljan da sami sebi oprostimo.
6. Očistite um i tijelo
Kad vas obuzme osjećaj krivnje, jednostavna radnja poput tuširanja može pomoći. Prema istraživanjima čin čišćenja tijela može privremeno ublažiti osjećaj krivnje. Provedite nekoliko trenutaka brinući se o sebi. To može pomoći u pomaku perspektive i boljem sagledavanju sljedećih koraka.
Opraštanje sebi zahtijeva vrijeme i strpljenje. Prihvaćanjem svojih osjećaja, promjenom perspektive i njegovanjem suosjećanja prema sebi, možete napraviti korak prema mirnijem i sretnijem životu.
7. Ispovijedajte se
Cjelokupnost procesa opraštanja sebi i drugima neće biti kompletiran ukoliko se čovjek u sakramentalnoj ispovijedi ne pomiri s Bogom. Naime, sakramentalna ispovijed daje milost kojom možemo izdržati teška opterećenja savjesti u procesu njezina izlječenja. Ne postoji neizlječivo. Bog liječi sve. On je najbolji liječnik kojem se možemo uvijek obratiti. On će nam pomoći na razne načine. Važno je imati strpljenja i truditi se ispraviti ono loše kako bi se ustupilo mjesto sadašnjem i budućem u dobru.
1.12.2024.
Problemi društvene zajednice, osobito mladih, tim su teži ukoliko se ne dopire do smisla života. Pronalaženje smisla života, njegove svrhe, snažan je oslonac za nadvladavanje životnih težina i suprotivština. U tom smislu, predavanje koje je održao mons. dr. Dražen Kutleša, zagrebački rimo-katolički nadbiskup o pet pitanja koja dotiču srž čovjekove egzistencije, doprinosi uočavanju onoga bitnoga u ljudskom životu.
Zagrebački nadbiskup Kutleša održao je prigodom 150. obljetnice djelovanja modernoga Sveučilišta u Zagrebu i imenovanja prvoga rektora Matije Mesića Lectio magistralis u ponedjeljak 11. studenoga 2024. godine u zgradi Rektorata Sveučilišta, na početku Međunarodne znanstvene konferencije „Kanonsko i crkveno pravo na javnom sveučilištu“.
LECTIO MAGISTRALIS ZAGREBAČKOG NADBISKUPA DRAŽENA KUTLEŠE
Sveučilište u Zagrebu, 11. studenoga 2024.
Poštovani gospodine Rektore, prorektori, profesori i djelatnici Sveučilišta, drage studentice i studenti, velika je čast danas biti ovdje među vama i obratiti vam se u prigodi obilježavanja 150. obljetnice djelovanja modernoga Zagrebačkog sveučilišta koje, još od svojih prvih početaka u Akademiji Družbe Isusove, oblikuje mlade umove pridonoseći intelektualnom i kulturnom nasljeđu ne samo Hrvatske nego i cijele Europe. U ovom akademskom središtu, koje njeguje različite znanstvene discipline, vašu pozornost želio bih usmjeriti na pitanja koja nadilaze granice pojedinih akademskih područja, ali su također temeljno prisutna u svakoj od njih i dotiču srž čovjekove egzistencije.
Riječ je o pitanjima o čovjekovu podrijetlu, naravi, smislu, moralu i konačnoj sudbini. Filozofija ih naziva pitanjima o krajnjim uzrocima svih stvari. Bez obzira na naše svjetonazore i uvjerenja ili područja znanosti kojima se bavimo, vjerujem da smo svi pozvani pitati se o krajnjim uzrocima čitave stvarnosti. Akademska zajednica istražuje svijet kritičkim promišljanjem, otvorenim dijalogom i intelektualnom znatiželjom. Ova pitanja vode nas izvan granica empirijskoga uranjajući nas u dubine našega duha i same biti našega postojanja.
Ona su bila poticaj promišljanjima najvećih umova u povijesti, od velikana grčke misli, Platona i Aristotela, preko kršćanskih mislilaca poput svetog Augustina i svetog Tome Akvinskog, pa sve do modernih filozofa i teologa, među kojima je zasigurno papa Benedikt XVI., duboki mislilac o odnosu vjere i razuma. Benedikt XVI. je u dijalogu s modernim misliocima često naglašavao da je potraga za istinom i smislom – bilo ona filozofska ili religijska – nešto što nas sve povezuje.
Pozvao bih vas da zajedno pođemo na malo intelektualno i duhovno putovanje tragom tih pet ontoloških pitanja. Svakomu je odmah jasno da temeljna razlika u odgovorima na njih stoji u sljedećem: vjerujemo li ili ne u postojanje Boga ili barem u neki konačan smisao ljudske sudbine. Kao katolički biskup istaknuo bih razliku koju u odgovorima na ova pitanja nudi kršćanstvo. Želja mi je podijeliti s vama uvjerenje da je ono što je kršćanstvo, u jasnoći svoga nauka, predstavljalo kroz povijest i što predstavlja i danas, bliže razumu svakoga iskrenog tražitelja smisla negoli li što često mislimo osvjedočeni neautentičnim življenjem kršćana ili povijesnim krivotvorinama kršćanstva.
Jasno da ovaj nastup nije sustavna analiza filozofskih smjerova i katoličkog učenja, nego pokušaj otvaranja perspektive. Možda će nekima od vas pomoći da odgovore pronađu u vjeri, drugima u filozofiji i znanosti. No, važno je da ne odustanemo od postavljanja tih pitanja, jer ona definiraju ne samo naše živote, nego i naše zajedničko putovanje prema istini i smislu.
1. Porijeklo: Odakle potječemo?
Pitanje koje čovjek postavlja o svome porijeklu nastalo je iz sposobnosti osobe da misli samu sebe, svijet i zakonitosti prirode. Ono nije ograničeno na prirodne znanosti, kao ni na povijest, zemljopis ili samu filozofiju. U svijetu znanosti o čovjekovu porijeklu, prate se i istražuju evolucijski procesi i prirodni zakoni. Ta nas istraživanja vode samo do djelomičnih odgovora. Evolucija nam može reći kako su se biološki organizmi razvijali, ali ljudski se duh ne zadovoljava takvim odgovorima jer nije podložan empirijskim istraživanjima.
Aristotel je u odgovoru na ovo pitanje promišljao o „prvotnom uzroku“ svega sugerirajući da iza svake kretnje i promjene mora stajati nešto nepromjenjivo, što je on nazivao „nepokretnim pokretačem“. Njegova filozofska potraga za uzrokom svega dovela je do zaključka da postoji izvor svih stvari, neka vrsta uzvišenog principa ili bića koje je stvorilo svijet. Kasnije je kršćanska teologija u Bogu, svemogućem Stvoritelju, prepoznala ovog “nepokretnog pokretača”.
Immanuel Kant, jedan od najutjecajnijih mislilaca novovjekovne filozofske misli, raspravljao je o „svrsi“ prirode i čovjeka. Kant je umjesto od Objave i skolastike pošao putem etičkog iskustva tvrdeći da moralni zakon u čovjeku upućuje na više počelo od onoga koje je dostupno našim osjetilima. Poznata je njegova izreka: „Zvjezdano nebo nada mnom, moralni zakon u meni“ kojom sažima cijelu filozofsku misao o čovjeku kao biću koje je dio materijalnog svijeta, ali koje, po moralnom zakonu, „kategoričkom imperativu“, nadilazi taj svijet prema univerzalnom dobru i savršenstvu.
U kršćanskoj tradiciji, odgovor na pitanje porijekla nalazi se na prvoj stranici Biblije: „U početku stvori Bog nebo i zemlju“ (Post 1,1); „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka“ (Post 1,27). Ove jednostavne, ali ključne tvrdnje oblikovale su stoljeća promišljanja o porijeklu svijeta i čovjeka. Kršćanska vjera drži da nismo slučajan rezultat kozmičkih sila ili bioloških procesa, nego smo stvoreni s namjerom i svrhom, da „u svemu i istodobno iznad svega postoji neka osobna volja, postoji Duh koji se u Isusu objavio kao Ljubav“.[1] Čovjek je Božja slika i stoga pitanje: „Odakle potječemo?“ ne izvire iz naše intelektualne radoznalosti koju možemo zadovoljiti pokusima i znanstvenim otkrićima. Ono u nama žubori poput rijeke kojoj želimo znati izvor. Osjećamo da smo do izvora stigli kad pitanja utihnu, a srce se nađe uronjeno u istinu.
Ipak, dok nam se u umu rađaju pitanja dužni smo ih postavljati i voditi dijalog: filozofski, znanstveni, kulturni. Od presudne je važnosti iz toga dijaloga ne isključiti dimenziju vjere što je stalna tendencija sekulariziranog svijeta u kojemu živimo. Kao članovima akademske zajednice svima nam je jasno da poželjna i potrebna sekularizacija, u smislu funkcionalno-pravnog razlikovanja Crkve i države, ne može biti argument za potpuno istiskivanje vjere iz javne, odgojne i kulturne sfere. Stoga ne bi bilo primjereno da s ovoga Sveučilišta izlaze intelektualno osiromašene generacije kojima bi postalo posve normalno promišljati o čovjeku isključivo kao o biološkoj jedinki, zanemarujući nadnaravnu dimenziju ljudske osobe, baš kao što je danas moguće i prihvatljivo prikazati europsku kulturu „kao nacionalnu povijest, ostavljajući kršćansku tradiciju potpuno po strani“.[2] Ako propustimo svoju odgovornost, svaka nova generacija sve će manje biti u stanju primijetiti da nešto nedostaje u takvim postavkama. Posljedice su neslućene.
Naučavajući da u korijenu našeg postojanja jest neka osobna volja Stvoritelja koji nas je htio, koji nas ljubi i koji nam se objavljuje, kršćanstvo nam nudi svrhu i nadu. „Povijest spasenja izvor je uvijek novih nadahnuća za tumačenje povijesti čovječanstva“, riječi su svetoga Ivana Pavla II. Ona se ne vraća „samo na pitanje povijesti čovjeka, nego se suočava i s problemom njegova postojanja.“[3]
2. Narav i identitet: Tko smo?
Odgovor na pitanje o porijeklu čovjeka određuje i odgovor na pitanje razumijevanja ljudske osobe: Tko je zapravo čovjek? Ograničenja iskustvenih znanosti u odnosu na ljudsku osobu u njezinoj cjelovitosti čine uvijek aktualnim filozofski i teološki govor. Njemu dakako pridonose i rasvjetljuju ga rezultati prirodnih znanosti, koje se ipak ne mogu uzimati zasebno niti se mogu proširivati granice njihovih spoznaja neznanstvenim elementima koji onda služe nekim drugim, a ne znanstvenim ciljevima. Ljudska je osoba metafizička stvarnost. Nju se ne može svesti samo na individualnost jer načelo individualizacije jest materija, a čovjek nije samo materija. Ne može se svesti niti na osobnost koju stječemo svjesnim i slobodnim činima, odnosno izborima koje činimo. U čovjeku je duhovno načelo – njegova besmrtna duša sa svojim moćima: razumom i slobodnom voljom. Ljudskoj osobi pripada nemjerljivo i neotuđivo dostojanstvo utemeljeno u samom čovjekovu biću. Deklaracija „Dignitas infinita“ o ljudskom dostojanstvu kazuje: „Danas se pojam ‘dostojanstvo’ uglavnom koristi kako bi se istaknuo taj jedinstveni karakter ljudske osobe, nemjerljiv u usporedbi s drugim bićima u svemiru“.[4] U promišljanju o ljudskoj osobi i doživljaju osobnog identiteta svaki bi čovjek trebao polaziti od tog ontološkog dostojanstva svoje naravi koja ga usmjerava nadilaženju samoga sebe, transcendiranju, sposobnosti mišljenja samoga sebe, egzistencije i transcendencije tj. samoga Boga.
„Bit duha je otvorenost, odnos prema cjelini“, reći će prof. Ratzinger u svome djelu Dogma i navještaj.[5] Jedan od velikih problema ljudi današnjice jest u tome što identitet promišljaju parcijalno, zanemarujući bitno, a zadržavajući se na sporednome. Dopuštamo da nas određuju društvena uloga, karijera, nacionalnost, spol ili kulturna pripadnost. U digitalnom dobu, naš je identitet u velikoj mjeri podložan utjecaju vanjskih percepcija pa tako društveni mediji stvaraju prostor za kreiranje „online identiteta“, koji može biti vrlo različit od onoga što ili tko zapravo jesmo.
Filozof Jean-Paul Sartre zagovarao je upravo ovu slobodu i odgovornost u stvaranju identiteta tvrdeći da “postojanje prethodi esenciji” – tj. da sami moramo oblikovati tko smo po svojim izborima. Na toj su liniji mišljenja filozofi egzistencijalizma poput Simone de Beauvoir i Friedricha Nietzschea. No takav pristup nosi sa sobom nebrojene rizike odvajanja identiteta od naravi ljudske osobe kao i doživljaj tereta i težine prepuštenosti samima sebi.
Kršćansko poimanje identiteta nezaobilazno nas vraća k dostojanstvu ljudske osobe i naravi čovjeka kao jedinog stvorenja „koje je Bog htio zbog njega samoga“.[6] Odgovori na pitanja „Tko je čovjek?“ i „Tko sam ja?“ – u kršćanskoj perspektivi utemeljeni su u činjenici da smo stvorenja Božja, stvoreni na njegovu sliku i priliku (usp. Post 1, 26-27).
Ta je vjerska istina poziv znanstvenicima za otvorenost uma perspektivama koje nadilaze pojedina znanstvena područja. U društvenom i kulturnom smislu, njome smo potaknuti da svakom čovjeku – neovisno o njegovoj vjeri, kulturi ili društvenom statusu – pristupamo kao stvorenju s neotuđivim dostojanstvom i vrijednošću.
3. Smisao: Zašto postojimo?
Kada čovjek ne bi promišljao samoga sebe, smisao i svrhu svoga postojanja odrekao bi se svoje biti. Potraga za smislom prisutna je tijekom cijele ljudske povijesti i u svakoj kulturi.
U povijesti filozofije, mnogi su mislioci tražili odgovore na ovo pitanje. Aristotel je, primjerice, govorio o čovjekovoj težnji za eudaimonijom (εὐδαιμονία), što je stanje prave sreće i ispunjenja, koje se postiže življenjem u skladu s vrlinom. S druge strane, egzistencijalisti poput Jean-Paula Sartrea i Alberta Camusa tvrdili su da je život u svojoj biti apsurdan i da nema inherentnog smisla osim onog koji sami stvorimo. Camus je čak opisao ljudsku situaciju kao „mit o Sizifu“, gdje čovjek stalno gura kamen uz brdo, samo da bi ga opet vidio kako se kotrlja natrag – besmislen napor bez konačne svrhe.
Kršćanski odgovor nadilazi ovaj svijet apsurda i besmisla. U Katekizmu Katoličke Crkve sažeto stoji: „Čovjek je stvoren da služi Bogu, da ga ljubi i da mu sve stvorenje prikazuje.“[7] Učenjem da je čovjek stvorenje, da ostvaruje svoju svrhu služenjem u ljubavi i da je odgovoran za ovaj svijet, kršćanstvo je dalo i nastavlja davati odgovor koji je u stanju uvijek naprijed pokretati kotače povijesti. Na ovim temeljima ne samo da počiva odgovor na pitanje smisla pojedinaca nego i prirodna teleologija katoličke društvene misli. Ukratko, “usredotočenošću na drugoga” Crkva najbolje tumači svoje poslanje, a vjernici svrhu svoga postojanja.
Ovo naučavanje o svrsi čovjekova života na zemlji nadopunjuje se i starijom katekizamskom tvrdnjom da je čovjek stvoren da bi Boga upoznao, ljubio, služio mu i tako k njemu došao.
Ono je radikalno različito od suvremenih pogleda na smisao života, koji često naglašavaju osobno ispunjenje, samoostvarenje i materijalni uspjeh kao krajnje ciljeve. Bez Boga, smisao našeg života postaje odveć subjektivan i nestabilan.
Svijet nije slučajna pojava, a ljudski život nije besmislen. Uvjerenje da je Bog sve stvorio i da je samo njegovom voljom sve stvoreno (usp. Otk 4, 11) sadrži srž kršćanskog razumijevanja smisla: postojimo jer nas je Bog htio iz ljubavi. Naš je život dio većega Božjeg plana koji pojedince otvara zajednici, svijetu. Svaki put kada je čovjek pokušao izvrnuti red stvaranja, ne priznati svoju narav stvorenja, došlo je i do krize smisla njegova postojanja. Isto je u pozadini velikih društvenih kriza koje i danas potresaju svijet.
Božji plan za čovjeka uključuje dvije temeljne zapovijedi ljubavi koje Isus sažima kao srž Božjeg zakona: „Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim… Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga“ (Mt 22,7-39). Ove zapovijedi obuhvaćaju bit svrhe ljudskog života na zemlji: pozvani smo živjeti životom ljubavi – prema Bogu i prema drugima.
One su u podlozi društvenog nauka Crkve i katoličkoga socijalnog djelovanja koje se tijekom povijesti ne prestaje očitovati na razne načine. Usmjerenost na sebe i izoliranost nisu dio Božjeg plana za čovjeka. Ipak, autentično služenje zahtijeva žrtvu i samodisciplinu koje se zauzvrat moraju njegovati samoodricanjem i umjerenim korištenjem prirodnih dobara. Teško bi bilo reći nešto radikalnije od ovoga u današnjem svijetu. Ideja da sebi samima trebamo bilo što uskratiti i stavljanje drugih na prvo mjesto nije prirodna tendencija. Stoga tu naviku treba svjesno razvijati, a to je teško u okruženju u kojem se na umjerenost gleda kao na prepreku.
Papa Benedikt XVI. u govoru koji je 2010. održao veleposlanicima 178 zemalja koje imaju diplomatske odnose sa Svetom Stolicom, povezao je rat, glad, degradaciju okoliša i svjetsku financijsku krizu kao očitovanja sebičnosti. Samo u otajstvu utjelovljene Riječi, Isusa koji „nije došao da bude služen, nego da služi“ (Mt 20, 28), postaje stvarno jasnim otajstvo čovjeka, a sva odricanja imaju dublji smisao kada ih stavimo u kontekst Božjeg plana koji čovjeka vraća njemu samome.
4. Moral: Kako bismo trebali živjeti?
Nema dvojbe da živimo u svijetu koji ne priznaje jednoznačan odgovor na ovo pitanje etike. Na djelu je moralni relativizam, a ako nema objektivnog mjerila za dobro i zlo, otvara se prostor za opravdanje bilo kakva ponašanja, ovisno o situaciji. Što priječi snažnije pojedince ili skupine da nameću svoje interese slabijima? Ako nema univerzalnih moralnih normi, onda je moralnost u konačnici podložna moći, a ne pravdi.
Svi naslućujemo odgovor na pitanje zašto su etičke rasprave sve brojnije, a nered na moralnom području sve veći. Riječ je o tome da smo izgubili središte, onu uporišnu točku koja pruža sigurnost našem djelovanju. C. S. Lewis koristi sliku flote jedrenjaka kako bi pokazao da je zadaća etike baviti se s tri velika pitanja, a ne samo s jednim, onim kako moralno živjeti.
1. Na prvo pitanje upućuje interakcija brodova u floti. Brodovi moraju znati kako izbjeći sudare. Ovo je područje društvenog morala gdje učimo kako živjeti u skladu s drugima te kako poštovati pravila i norme koje omogućuju suživot u društvu. Ovo je moralno gledište koje se uči i razvija obrazovanjem i iskustvom.
2. Na drugo pitanje upućuje potreba očuvanja integriteta broda. Svaki brod mora znati kako sačuvati svoj oblik, kako izbjeći potonuće. Ovo je pitanje osobnih vrlina i mana, unutarnjih vrijednosti i karakteristika koje određuju naš moralni kompas. Za razliku od društvenog morala, ovo moralno gledište razvija se obiteljskim i vjerskim odgojem te osobnim razvojem. Moramo biti svjesni da se nikoga ne može zakonski prisiliti biti dobar, a bez dobrih i poštenih ljudi nema ni dobra društva. Stoga su moralna načela pojedinaca ključna, ne samo njihovi međuljudski odnosi.
3. Konačno, na treće pitanje upućuje nužnost poznavanja svrhe putovanja. Brodovi moraju znati kamo plove i zašto su uopće na moru. Ovo je pitanje krajnje svrhe ljudskog života, vjersko pitanje koje se tiče smisla i značenja čovjekova života. Nažalost, u današnjem svijetu, ovo pitanje se ne postavlja često, a još rjeđe se daje odgovor na njega.[8]
Odgovor na pitanje kako bismo trebali živjeti određen je razumijevanjem same ljudske naravi, a upravo je to jedan od najdubljih izazova s kojima se suočavamo.
Jedna od najutjecajnijih, ali ujedno i najpogubnijih filozofija u ovome smislu bila je ona koju su promovirali francuski filozofi prosvjetiteljstva na čelu s Jean-Jacques Rousseauom zagovarajući ideju da je čovjek po svojoj prirodi dobar, ali da ga društvo i njegove institucije kvare. Ova romantična vizija čovjeka, iako naizgled optimistična, pokazala se duboko pogrješnom i vodila je do katastrofalnih posljedica u povijesti.
Francuska revolucija, u velikoj mjeri inspirirana ovim idejama, nastojala je stvoriti novo, savršeno društvo uvođenjem radikalnih promjena koje su uključivale odbacivanje tradicionalnih društvenih struktura i moralnih normi. Utemeljiti društvo na pretpostavci da je čovjek po prirodi savršen ili sklon savršenstvu zanemaruje stvarnost ljudske grješnosti. Ideje koje promiču moralni relativizam, odbacivanje tradicionalnih moralnih normi i težnju za “oslobođenjem” čovjeka od društvenih ograničenja i dalje oblikuju suvremenu misao.
Crkva priznaje da je čovjek stvoren na sliku Božju, obdaren slobodnom voljom i sposobnošću za veliko dobro, ali isto tako naučava da je, kao posljedica istočnog grijeha, čovjekova narav ranjena i sklona grijehu. Zbog toga društvo ne može biti izgrađeno na iluziji o ljudskoj savršenosti, nego mora uzeti u obzir stvarnost grijeha i ljudske slabosti. Upravo iz toga razloga tehnološki napredak nije popraćen i moralnim rastom pojedinaca.
Katolički realizam o ljudskoj naravi omogućuje nam da izgradimo društvo koje je uravnoteženo, pravedno i utemeljeno na moralnim načelima koja priznaju ograničenja ljudske sposobnosti za dobro. Crkva nas uči da su institucije poput zakona, morala, i autoriteta potrebne kako bi se obuzdala ljudska sklonost prema grijehu i kako bi se stvorili uvjeti za zajednički život u skladu s moralnim vrijednostima. No, ona također priznaje da ove institucije same po sebi nisu dovoljne. „Ispravnost ljudskih postupaka, duhovno blagostanje svijeta nikada neće moći zajamčiti same strukture. (…) Budući da čovjek ostaje uvijek slobodan i budući da je njegova sloboda krhka, na ovome se svijetu neće nikada moći uspostaviti trajno kraljevstvo dobra. Svaki onaj koji obećava bolji svijet koji će trajati zauvijek, daje lažno obećanje; on time niječe ljudsku slobodu.“[9]
Ovdje vrijedi istaknuti riječi Deklaracije o dostojanstvu ljudske osobe koje ističu vezu između čovjekova moralnog djelovanja i rasta njegova moralnog dostojanstva: „Svaka je osoba pozvana na egzistencijalnoj i moralnoj razini pokazati ontološki značaj svoga dostojanstva u onoj mjeri u kojoj se vlastitom slobodom usmjerava prema istinskom dobru; s jedne strane osoba, kao ona koja je stvorena na sliku Božju, nikada ne gubi svoje dostojanstvo i nikada ne prestaje biti pozvana slobodno prihvaćati dobro kao odgovor na ljubav Božju; s druge strane, u mjeri u kojoj osoba odgovara na dobro, njezino se dostojanstvo može slobodno, dinamično i progresivno očitovati, rasti i sazrijevati.[10]
Kantov moralni imperativ odražava sličnu ideju objektivne moralnosti – zakon koji nadilazi pojedinca i osobne interese. No kršćanski moral ide korak dalje tvrdeći da taj zakon nije samo apstraktna racionalna istina, nego i izraz Božje osobne ljubavi i pravde.
Stoga, u odgovoru na pitanje: „Kako bismo trebali živjeti?“ važno je podsjetiti se da moralni zakoni ne proizlaze iz društvenih konsenzusa, nego iz same naravi čovjeka i stvarnosti svijeta. Katolička Crkva svojim naukom o prirodnom zakonu prepoznaje da su ovi moralni zakoni temelj svake zdrave i stabilne zajednice.
5. Konačni cilj: Kamo idemo?
Pitanje o konačnoj sudbini čovjeka preplavi svojom neumoljivošću u trenutcima kad se suočava s neizbježnom smrti, bilo vlastitom, bilo onih koje voli. No, rijetko mislimo na to da odgovor na ovo pitanje oblikuje naš život. Je li smrt svršetak? Gdje završava naše putovanje? – danas nije popularno razmišljati o tome. „Dok postojimo nema smrti, a kad nastupi smrt, tada više nema nas.“ – poznata je Epikurova izjava koja mnogima danas olakšava egzistencijalnu težinu ovog pitanja. Sveti je Augustin, s druge strane, shvaćao da je u srcu svakog čovjeka čežnja za životom kojemu smrt ne može nauditi i da sve ono što možemo kušati i postići u svojoj zemaljskoj zbilji, još uvijek nije ono čemu težimo. Shvatio je da se, unatoč ograničenosti ljudske spoznaje i usprkos granici koju smrt postavlja našem razumijevanju stvarnosti, ne možemo odreći čežnje za vječnošću koju nosimo u svome srcu.[11] Ne čini li nam se da se moderni čovjek ponaša kao da mu je zabranjeno razmišljati o vječnosti i djelovanje usmjeravati svrsi koja ga nadilazi?
Odgovor na pitanje zašto je tako Benedikt XVI. prepoznaje u promjeni pristupu znanosti na prijelazu renesanse u moderno doba. Tehnološki napredak je, drži on, doveo do promjene paradigme koja je prevladavala od Aristotela do modernoga doba. Prema Aristotelu, tri su razloga zbog kojih se čovjek bavi znanošću: na prvome mjestu jest istina, potom slijedi moralno djelovanje i tek na posljednjem mjestu jest sposobnost da se naprave stvari, dakle tehnologija. Francis Bacon i novovjekovna a potom i moderna filozofska misao ovaj redoslijed izvrću.
Baconov princip eksperimenta kao najvišeg principa svakoga znanstvenog istraživanja čovjekov je pogled usmjerio prema zemlji, a nada u vječni život poprimila je obličje vjere u napredak. Prvi razlog zbog kojega se sada na suvremenim sveučilištima bavimo znanošću jest tehnologija i želja da ovladamo prirodom.
Ono što kršćanstvo u ovakvim okolnostima može ponuditi kao odgovor na pitanje čovjekove konačne sudbine, pripada području bogooblične kreposti nade koja nije samo subjektivno uvjerenje o postojanju nečega što je ljudskom oku nevidljivo, nego je riječ o tome da nam vjera već sada, u ovome životu daje kao prisutnu, stvarnost koju iščekujemo.[12]
Upravo nada kao iščekivanje sigurne budućnosti iz perspektive sadašnjosti u kojoj nam je ta budućnost već dana, nada je koja svijetu danas treba. Vječni život iz perspektive kršćanstva „nije beskrajno nizanje dana u kalendaru, već nešto što ispunja čovjekovo srce nepomućenom radošću, gdje obuhvaćamo cjelinu i cjelina nas obuhvaća.“[13] Predokus takve radosti možemo kušati već na zemlji. Ozbiljno je pitanje zašto se kultura koja je stasala na kršćanskim temeljima odriče takve nade u vječni život?
Vrijedi uvijek iznova promišljati o riječima pape Benedikta XVI. koji kaže: „Ako napredak da bi bio napredak traži da čovječanstvo bude sve više duhovno, tada je prijeko potrebno razumu (…) ponovno vratiti njegovu cjelovitost, a da bi se to dogodilo, potrebno je da se razum otvori spasenjskim moćima vjere, razlikovanju dobra i zla. Samo tako razum postaje doista ljudski i kadar je usmjeriti volju na pravi put, a to može samo ako svoj pogled izdigne iznad sebe.“[14]
Ovo se tiče sviju nas, bez obzira na vjerska uvjerenja i opredjeljenja. Ono čemu se danas nitko više ne može nadati jest rast materijalnog i tehnološkog napretka koji bi bio praćen progresivnim rastom napretka na moralnom i etičkom području. Razlog tomu je ljudska sloboda. S obzirom na tehnološka dostignuća, svaka nova generacija može nastaviti graditi gdje je prethodna stala. Kad je u pitanju etička, moralna dimenzija, „kada je o temeljnim odlukama riječ, svaki čovjek i svaki naraštaj nalaze se na novom početku.“[15]
Naša najvažnija zadaća u ovom trenutku povijesti, ako čovječanstvo želi imati budućnost i s nadom gledati prema konačnom odredištu, mora biti povratak spoznaji morala. To je moguće samo ako uključimo Boga u jednadžbu našeg postojanja i naše vječne sreće.
Zaključak – vraćanje na temeljne postavke
Ako smo pitanjima o porijeklu, naravi, smislu i cilju ljudskoga života pristupili ne samo kao filozofskim nego duboko životnim pitanjima, zaključci koji slijede spontano se nameću kao potrebe sadašnjeg trenutka.[16] To su:
1. Potreba povratka cjelovitoj viziji znanja
Sveučilišta se ne smiju ograničiti isključivo na iskustvene znanosti i tehnički napredak. Uvažavajući važnost i doprinos prirodnih i tehničkih znanosti, istraživanje istine o čovjeku i svijetu ne može izostaviti ni filozofsku ni teološku refleksiju. Samo putem dijaloga između prirodnih znanosti, filozofije, etike i teologije moguće je doći do dubljeg razumijevanja ljudske egzistencije (…).
2. Potreba obnove dijaloga vjere i razuma
Ako je točno da je povijest pokazala sve loše posljedice kako zanemarivanja tako i prenaglašavanja jedne od ovih dimenzija ljudske osobe u odnosu na drugu, pred nama je zadatak da ih obnovljenim povjerenjem pomirimo. Ograničenost ljudskog razuma u potrazi za odgovorima na pitanja o naravi, smislu, svrsi i konačnoj čovjekovoj sudbini te o izvoru njegova moralnog djelovanja, dovoljno nam kazuje da vjera nije samo subjektivna datost nego objektivna potreba ljudske naravi. Samo razum prosvijetljen vjerom omogućuje cjelovitiji pristup stvarnosti što je ključno za suočavanje s kompleksnim izazovima današnjice.
Ako želimo izgraditi društvo utemeljeno na pravdi, etici i istinskom razumijevanju, nužno je ponovno ujediniti vjerničko promišljanje s racionalnim istraživanjem (…).
3. Potreba izgradnje kulture dijaloga
Ovo je Sveučilište pozvano biti primjer kulture dijaloga. Međutim, ovaj dijalog ne smije biti površan, gdje se razlike jednostavno prešućuju ili zanemaruju. Naprotiv, pravi dijalog zahtijeva duboko razumijevanje vlastitih korijena i uvjerenja, kao i otvorenost prema drugima. Nažalost, svjedoci smo da se olako zanemaruje kohezijski potencijal kršćanstva u njegovu nauku o naravi i dostojanstvu ljudske osobe, a potom i o crkvenom socijalnom nauku.
Zbog toga uvijek stoji potreba za dubljim poznavanjem temeljnih učenja katoličke vjere i potreba za njihovom primjenom u javnom životu. Sve sastavnice ovoga Sveučilišta, svaka sa svojom specifičnom disciplinom, mogu samo biti obogaćena teološkom, socijalnom i kulturnom baštinom Katoličke Crkve kao i baštinom drugih vjerskih učenja. Ovo Sveučilište mora nastaviti njegovati svoje kršćanske korijene, ne da bi isključilo druge, već da bi ponudilo čvrste temelje za dijalog.
4. Potreba obnove znanja o vrlinama
Ne smijemo izgubiti iz vida da je čovjekova sloboda dar, ali i odgovornost. Da bi se znanstveni i teološki napredak doista mogao zvati napretkom, mora ga pratiti i pojačana svijest o odgovornosti i o potrebi za vrlinama. Međutim, vrline nam nisu usađene. Znanje o njima moramo stjecati i u njima se vježbati. Svaki predan znanstvenik na svome području znanosti zna koliko je odricanja i discipline potrebno kako bi se došlo do novih znanstvenih rezultata. Sam znanstveni rad zahtijeva određene vrline ako želi ostati u službi čovječanstva, a ne sebičnih interesa. Ovo Sveučilište ne smije zanemariti temeljnu potrebu za oblikovanjem znanstvenika i istraživača koji će biti ne samo stručnjaci u svojim područjima, nego i moralno odgovorne osobe. Pozvano je u središte svojih akademskih programa vratiti univerzalne principe kršćanske etike utemeljene na vjeri u Božji Logos.
5. Potreba obnove europskog identiteta
Kriza europskog identiteta više nije samo teza nego činjenica. Istiskivanje vjere iz odgoja, kulture i društvenog života te sveprisutni relativizam potkopavaju njezine duhovne i kulturne temelje. Obnova europskog identiteta zahtijeva povratak kršćanskim korijenima, ne u smislu isključivosti, već kao temelja na kojem se može izgraditi inkluzivno društvo.
Kršćanstvo je tijekom stoljeća oblikovalo europsku misao, kulturu i vrijednosti. Bez uvažavanja te činjenice Europa ne može shvatiti samu sebe. Generacijama izvrsnih znanstvenika, ovo je Sveučilište pridonijelo tom procesu. Pred nama je zadaća obnove i nadgradnje jedinstvenog europskog identiteta koji sada može biti obogaćen doprinosima drugih naroda i kultura.
Neka nas sve u odgovoru na ove potrebe i zahtjeve vremena vodi Božji Logos, izvor sve istine, koji nas poziva da budemo svjedoci i graditelji istinskog dijaloga, mira i razumijevanja među ljudima. Hvala vam na pozornosti.
Nisam cijepljena ali osjećam se cijepljeno.
Mali ep o kvočki, tuljanu i njihovu blagoslovu
Ekumenizam je za Katoličku staru crkvu važan, jer je uspostava jedinstva prije svega volja Kristova. Krist je ustanovio jednu Crkvu. Podjele i raskoli protive se volji Božjoj, sablazan su svijetu i priječe propovijedanje Evanđelja.
Isus je molio da svi budu jedno. Krist je dao zadaće poučavanja, posvećivanja i upravljanja Apostolskomu zboru s Petrom na čelu kojemu je obećao ključeve i učinio ga glavnim Pastirom svega vjernog stada, pri čemu je Petar kanonski izabrani poglavar kao primus inter pares određene autokefalne crkve. Načelo jedinstva jest Trojstvo božanskih osoba.
Od početka su se pojavile podjele od punoga zajedništva Stare Crkve, ne bez krivnje s jedne i druge strane. Kršćani se s pravom diče kršćanskim imenom. Neki se crkveni elementi mogu naći i izvan vidljivih granica Crkve: pisana riječ Božja, milosni život, vjera, nada, ljubav i drugi darovi Duha Svetoga. Svete radnje takvih kršćana mogu proizvesti život milosti i prikladne su za zajedništvo spasenja.
Samo po Crkvi Kristovoj može se postići punina sredstava spasenja, a Crkvu Kristovu čine sve crkve, neovisno o jurisdikciji i obredu, koje su zadržale:
● valjano apostolsko nasljedstvo (koje seže do jednog od apostola);
● koje vjeruju u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji;
Ekumenizam nas potiče da prepoznamo znakove vremena, da uklanjamo riječi, sudove i djela koja ne odgovaraju stanju odijeljene braće, u istini i poštenju. Potreban je dijalog gdje se sudionici bolje upoznaju i jasnije izlažu nauk svoje zajednice. Pozivaju se na zajedničku molitvu i ispit svoje vjernosti Kristu. A sve se treba odvijati pod razboritim i strpljivim vodstvom pastira. To jedinstvo postoji, neizgubivo subzistira u Katoličkoj Staroj Crkvi. Čuvajući jedinstvo u nužnim stvarima, svi poštuju dužnu slobodu u različitim oblicima duhovnoga života i discipline i u različitosti liturgijskih obreda, dok teološki razvoj ne može divergirati od objavljene istine.
Crkva je božanska, ali i ljudska ustanova i kao takva potrebna obnove. Ne smije biti proturječja između izricanje nauka (formula doctrinae) i pologa ili sadržaja vjere (depositum fidei).
Nema pravog ekumenizma bez unutarnjeg obraćenja. Stoga "poniznom molitvom zatražimo oproštenje od Boga i od odijeljene braće, kao što i mi otpuštamo svojim dužnicima".
Obraćenje, svetost života i molitva jesu duša ekumenizma, duhovnoga ekumenizma. Dopušteno je i poželjno da konzervativni starokatolici mole zajedno s odvojenom braćom radi postizanja jedinstva. Zajedničenje u bogoslužju ili sakramentima – communicatio in sacris - ne može se provoditi bez zdrave prosudbe. Vrijede dva načela: težnja za jedinstvom i sudioništvo u sredstvima milosti. Težnja za jedinstvom obično zabranjuje zajedničenje u sakramentima, a sudioništvo u milosti ponekad ga preporučuje. Biskup će to razborito prosuditi. Na primjer ako se jedna pravoslavna udaje za starokatolika i želi ostati pravoslavna, na dan vjenčanja biskup joj može dopustiti da se u misnom slavlju pričesti.
Moramo poznavati mentalitet odijeljene braće. Konzervativni starokatolici će bolje proučavati teologiju, povijest i duhovni život odjeljenika. Zato simpoziji, studijski dani među pravim stručnjacima, sve pod budnim okom mjerodavne crkvene vlasti.
Svi teološki predmeti trebaju se proučavati i pod ekumenskim vidom, izbjegavajući polemički ton. Na teološkim fakultetima treba postojati predmet Ekumenske teologije.
Način i postupak izlaganja vjere ne smije biti zaprekom dijalogu s braćom. Pravom je ekumenizmu tuđa lažna pomirba kojom se nanosi šteta i zamračuje njegov pravi i sigurni smisao. Treba razlikovati red ili hijerarhiju istina. Na primjer, neke se istine tiču temelja, kao što je Presveto Trojstvo, a druge se ne tiču, na primjer Papin primat.
Potrebna je kršćanska suradnja u vremenitim dobrima i vrijednostima radi promicanja dostojanstva ljudske osobe, mira, društvene primjene Evanđelja, unaprjeđivanja znanosti i umjetnosti, ljekovitih mjera protiv nevolja, gladi, neimaštine, oskudice stanova itd.
Tri su kategorije podjela:
● podjela na Zapadu: reformacija i anglikanci, starokatolici Utrechtske unije;
● shizma unutar rimokatolicizma: lefebvrovci te starokatolici Svijetskog sabora narodnih katoličkih crkava.
Crkve Istoka i Zapada tijekom stoljeća imale su vlastite putove, ali bilo je bratsko zajedništvo. Među istočnim Crkvama posebno se ističu Patrijarhati. Te su Crkve od početka imale blago odakle su Crkve Zapada uzimale u liturgijskom, duhovnom i pravnom smislu. Prve su dogme formulirane na Istoku. Te su Crkve uvijek imale posebno poštovanje prema Gospi, služile se pravim sakramentima i stoga neko zajedničenje u bogoslužju nije samo moguće nego i preporučljivo. Posebno blago jest istočni oženjeni kler po nastavku tradicije života Stare Crkve.
Autokefalne crkve imaju pravo držati se vlastita uređenja prema vlastitim pravilima koja odgovaraju naravi njihovih vjernika.
Postoje teološke formule i teološke predaje ukorijenjene u Svetom Pismu, koje se radije dopunjuju negoli suprotstavljaju. Sve to blago pripada punom katolicitetu i apostolstvu Crkve, stoga prenaglašavanje celibata nasuprot oženjenom kleru nije spojivo s Svetim Pismom. Autentično i živo učiteljstvo ima posebno i odlučujuće mjesto u tumačenju i propovijedanju Riječi Božje ukoliko je utemeljeno na Svetom Pismu.
Da se obnovi i očuva puno jedinstvo, ne traži se više od onoga što je nužno (usp. Dj 15, 28).
Pogled na odvojene crkvene zajednice na Zapadu
Riječ je o zajednicama koje su proistekle iz Lutherove reformacije pod nazivom protestantizma, a raspršile su se u više od trista denominacija. Između tih crkvenih zajednica i Svijetskog sabora narodnih katoličkih crkava postoje vrlo teška razilaženja, prije svega u tumačenju objavljene istine. Ipak, postoje među njima i one koje su po svojem nauku manje nasuprotne katoličkom shvaćanju.
Mi se ipak radujemo da vidimo odijeljenu braću kako teže prema Kristu kao izvoru i središtu crkvenoga zajedništva. Svi smo upućeni prema Kristu. Što se više upućujemo prema njemu, središtu, to smo bliži jedni drugima!
Ljubav i poštovanje prema Svetom Pismu vodi našu braću prema stalnu i marljivu studiju Biblije. Dijalog je izvrsno sredstvo u moćnoj ruci Božjoj za naše kršćansko jedinstvo.
Krštenjem valjano podijeljenim krštenik se utjelovljuje u Krista raspetoga i uskrsloga. Tako je krštenje sakramentalna veza među svim kršćanima. Ali je to tek početak koji je usmjeren na cjelovito ispovijedanje vjere, na cjelovito pritjelovljenje jednoj od valjanih ustanova spasenja (crkve koje su zadržale četiri važna elementa ranije nabrojana) i ucjepljenje u euharistijsko zajedništvo. Iako mi držimo da protestanti i anglikanci nisu očuvali bit Euharistijskog otajstva, navlastito zbog nedostatka sakramenta sv. Reda, ipak kada na Večeri Gospodnjoj čine spomen smrti i uskrsnuća Gospodinova, priznaju da se u zajedništvu s Kristom naznačuje život i iščekuje njegov slavni dolazak. Stoga je i to predmet dijaloga.
Vjera u Krista nosi plodove hvale i zahvale. Živi osjećaj za pravdu i iskrena ljubav prema bližnjemu. Pomaganje duhovnim i tjelesnim nevoljnicima, odgoj mladeži omogućuju humanije uvjete i opći mir. Iako mnogi kršćani ne razumiju Evanđelje o moralnim stvarima na isti način kao konzervativni starokatolici, ekumenski dijalog je važan.
Potrebno se suzdržati od lakomislene i nerazborite revnosti. Jedinstvo nadilazi ljudske moći. Stoga je potrebna nada u Isusovu molitvu za Crkvu, u ljubav Očevu za nas, u snagu Duha Svetoga.
"Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. (Mt 16, 17)
Draga braćo i sestre,
ako su novija arheološka istraživanja zaista skrivena od javnosti, to bi onda uistinu predstavljalo teški i veliki grijeh onih koji bi to skrivali.
Da li je Petrova grobnica otkrivena u Jeruzalemu (Maslinska gora) 1953. godine?
Prenosimo tekst o tome.
''Dok sam bio u posjetu prijatelju u Švicarskoj, čuo sam za, čini mi se, jedno od najvećih otkrića od Kristova vremena - da je Petar pokopan u Jeruzalemu, a ne u Rimu. Izvor ove glasine, napisane na talijanskom, nije bio jasan; ostavio je popriličan prostor za sumnju, ili bolje rečeno, čuđenje. Rim je bio mjesto gdje sam mogao istražiti stvar, a ako se to pokaže ohrabrujućim, možda će biti potrebno putovanje u Jeruzalem kako bih prikupio vrijedne informacije iz prve ruke o toj temi. Otišao sam stoga u Rim. Nakon razgovora s mnogim svećenicima i istraživanja raznih izvora informacija, konačno sam saznao gdje mogu kupiti jedinu poznatu knjigu na tu temu, koja je također napisana na talijanskom jeziku. Zove se Gli Scavi del Dominus Flevit, tiskana 1958. u Tipografia del PP, Francescani, u Jeruzalemu. Napisali su je P. B. Bagatti i J. T. Milik, obojica rimokatolički svećenici. Priča o otkriću je bila tu, ali se činilo da je namjerno skrivena, jer je mnogo toga nedostajalo. Stoga sam odlučio otići u Jeruzalem da se sam uvjerim, ako je moguće, u ono što se činilo gotovo nevjerojatnim, pogotovo jer je dolazilo od svećenika, koji će naravno, zbog postojeće tradicije da je Petar pokopan u Rimu, biti posljednji koji će pozdraviti takvo otkriće ili iznijeti pozornost svijeta na njega.
U Jeruzalemu sam razgovarao s mnogim franjevačkim svećenicima koji su svi pročitali, naposljetku, iako nevoljko, da su kosti Šimuna Bar Jone (Sv. Petra) pronađene u Jeruzalemu, na mjestu franjevačkog samostana zvanom "Dominus Flevit" na Maslinskoj gori. Slike prikazuju iskapanje gdje su na kosturnicama (kutijama za kosti) pronađena imena kršćanskih biblijskih likova. Imena Marije i Marte pronađena su na jednoj kutiji, a odmah do nje bila je ona s imenom Lazara, njihovog brata. Druga imena ranih kršćana pronađena su na drugim kutijama. Od najvećeg interesa, međutim, bilo je ono što je pronađeno na udaljenosti od dvanaest stopa od mjesta gdje su pronađeni ostaci Marije, Marte i Lazara - ostaci svetog Petra. Pronađeni su u kosturnici na čijoj je vanjskoj strani jasno i lijepo pisalo na aramejskom "Simon Bar Jona".
Razgovarao sam s profesorom s Yalea, koji je arheolog i bio je direktor Američke škole za orijentalna istraživanja u Jeruzalemu. Rekao mi je da bi bilo vrlo nevjerojatno da bi se ime od tri riječi, i to tako potpuna, moglo odnositi na bilo koga drugog osim svetog Petra.
Ali ono što čini mogućnost pogreške udaljenijom je to što su ostaci pronađeni na kršćanskom groblju, i štoviše, iz prvog stoljeća, upravo vremena u kojem je Petar živio. Imam pismo poznatog znanstvenika koji zaključuje da je napisano neposredno prije Titovog uništenja Jeruzalema 70. godine.
Razgovarao sam sa svećenikom Milikom, koautorom ove talijanske knjige, u nazočnosti mog prijatelja, kršćanskog Arapa, gospodina S. J. Mattara, koji je sada upravitelj Vrtne grobnice, gdje je Isus pokopan i uskrsnuo. Ovaj svećenik Milik je priznao da zna da kosti svetog Petra nisu u Rimu. Bio sam jako iznenađen što je to priznao, pa sam, kako bih potvrdio svoje priznanje, rekao, s čime se i on složio: "Postoji sto puta više dokaza da je Petar pokopan u Jeruzalemu nego u Rimu." Znao je, kao što i ja znam, da nema apsolutno nikakvih dokaza da je Petar pokopan u Rimu.
Razgovarao sam o toj temi s mnogim franjevačkim svećenicima koji su bili ili i dalje jesu u Jeruzalemu, i svi se slažu da su grob i ostaci svetog Petra u Jeruzalemu. Iznimka, koja dokazuje poantu, bio je samo fra Augusto Spykerman, zadužen za poluprivatni muzej unutar zidina Starog Jeruzalema, na mjestu franjevačke crkve Bičevanja (Flagellation). Kad sam zamolio da pogledamo muzej, pokazao ga je meni i gospodinu Mattaru, upravitelju Kristovog groba, i ujedno upravitelju Engleske banke u Jeruzalemu, inače profesionalnom fotografu. Međutim, fra Augusto Spykerman nije nam rekao ništa o otkriću.
Znao sam da su dokazi Petrovog pokopa ondje, jer su mi svećenici rekli da su relikvije s kršćanskog groblja sačuvane u ovom muzeju. Ljudi koji su cijeli život živjeli u Jeruzalemu i službeni vodiči koji bi trebali poznavati svaki pedalj grada, međutim, nisu znali ništa o ovom otkriću, jer je ono skriveno od javnosti. Pitao sam starijeg službenog vodiča gdje je grob sv. Petra. Odgovorio je vrlo dubokim tonom glasa: "Grob svetog Petra nikada nije pronađen u Jeruzalemu." "Oh," rekao sam, "ali ja sam svojim očima vidio Petrov grob." Okomio se na mene sa žestinom uobičajenom među Arapima. "Što," odgovorio je, "ti mi kao stranac hoćeš reći da znaš gdje je grob svetog Petra, kad sam već trideset pet godina službeni vodič i poznajem svaki pedalj zemlje u Jeruzalemu?" Bojao sam se da će mi skočiti za vrat. Uspio sam ga smiriti rekavši: "Ali gospodine, ovdje su slike i možete vidjeti kosturnicu, između ostalih, s Petrovim imenom na aramejskom. U to se možete i sami uvjeriti na Maslinskoj gori na mjestu franjevačkog samostana pod nazivom "Dominus Flevit". Kad sam završio, polako se okrenuo u zaprepaštenom čuđenju.
Onaj tko je vidio ovo kršćansko groblje i poznaje okolnosti oko tog slučaja ne bi mogao posumnjati da je to doista mjesto groba svetog Petra i drugih kršćana. I ja sam tjedan dana bio u polusnenom čuđenju jer sam jedva mogao vjerovati što sam vidio i čuo. Otkako je ovaj članak kružio, nikome ne dopuštaju da vidi ovo grobno mjesto.
Prije nego što su stvari otišle daleko, bio sam prilično obeshrabren jer nisam mogao dobiti nikakve informacije od mnogih svećenika s kojima sam razgovarao. Međutim, nastavio sam ispitivati svećenike gdje god bi ih našao. Napokon je jedan svećenik natuknuo neke informacije. S tom sam spoznajom pristupio drugom svećeniku koji me oprezno upitao odakle mi te informacije. Rekao sam mu da mi je svećenik rekao. Zatim je priznao suštinu i natuknuo još malo informacija. To je trajalo neko vrijeme dok nisam dobio cjelovitu sliku i konačno bio upućen na mjesto gdje sam mogao sam vidjeti dokaze. Osjećao sam kao da držim bika za rep i pokušavam ga izvući kroz ključanicu. Kad sam prikupio sve činjenice o slučaju, svećenici nisu mogli zanijekati otkriće grobnice, nego su ga čak i potvrdili, iako nevoljko. Imam o tome i izjavu španjolskog svećenika s Maslinske gore na magnetofonu.
Dakle, razgovarali smo s franjevačkim svećenikom (fra Augusto Spykerman) koji je zadužen za muzej, i postavljali mu pitanja koja je on pokušavao izbjeći, ali nije mogao, zbog informacija koje sam već prikupio od mnogih svećenika s kojima sam razgovarao. Na kraju, nakon što su snimljene slike dokaza (pravo je čudo da nam je to dopustio) pohvalio sam ga zbog prekrasnog otkrića groba svetog Petra u Jeruzalemu jer su ga otkrili franjevci. Bio je očito nervozan i izustio je: "O ne, grob svetog Petra je u Rimu." Ali dok je to govorio, glas mu je zadrhtao, što je čak i moj prijatelj, gospodin Mattar, primijetio. Zatim sam ga pogledao pravo u oči i odlučno rekao: "Ne, grob svetog Petra je u Jeruzalemu." Pogledao me i šutio. On je, nedvojbeno, tamo postavljen da sakrije činjenice, ali njegovi postupci i riječi, uvjerljivije su govorili o otkriću od onih svećenika koji su konačno priznali istinu.
Također sam razgovarao s franjevačkim svećenikom koji je bio nadležan za svećeničku tiskaru unutar zidina Starog Jeruzalema, gdje je tiskana njihova knjiga na tu temu. I on je priznao da se grob svetog Petra nalazi u Jeruzalemu. Kada sam posjetio Crkvu rođenja Kristova u Betlehemu, susreo sam jednog franjevca i rekao mu što mislim o prekrasnom otkriću do kojeg su došli franjevci, te sam ga otvoreno upitao: "Ljudi, vjerujete li vi stvarno da su to ostaci sv. Petra?" On je odgovorio: "Da, nemamo izbora po tom pitanju, dokazi su jasni." Nisam sumnjao u dokaze, ali me iznenadilo što su ti svećenici i redovnici vjerovali ono što je protiv njihove vlastite vjere, a povrh toga, to su priznali i drugima. Uglavnom katolici tvrdoglavo ne želi vidjeti ništa osim onoga što su ih naučili, neće dopustiti sebi da vjeruju bilo što protiv svoje vjere, a još manje da to priznaju drugima. Ipak, mnogi katolici rastu u zdravom pogledu da "sve provjeravaju i zadrže ono što je dobro".
Zatim sam upitao: "Vjeruje li otac Bagatti (arheolog i koautor knjige na talijanskom jeziku o toj temi) doista da su to kosti svetog Petra?" "Da, naravno", bio je odgovor. Tada sam upitao: "A što Papa misli o svemu tome?" To je bilo pitanje za tisuću dolara, a on mi je dao odgovor za milijun dolara. "Pa" - odgovorio je prigušenim glasom - "otac Bagatti mi je osobno rekao da je prije tri godine otišao Papi (Piju XII.) u Rim i pokazao mu dokaze, a Papa mu je rekao: 'Mi ćemo morati unijeti neke promjene, ali zasad neka ovo bude tiho''. Sa strahopoštovanjem sam prigušenim glasom upitao: "Dakle, papa stvarno vjeruje da su to kosti svetog Petra?" "Da", bio je njegov odgovor. "Dokumentirani dokazi su tu, nije mogao a da ne povjeruje."
Posjetio sam razne renomirane arheologe na tu temu. Dr. Albright sa Sveučilišta John Hopkins u Baltimoreu rekao mi je da je osobno poznavao svećenika Bagattija i da je bio vrlo kompetentan arheolog. Također sam razgovarao s dr. Nelsonom Gluekom, arheologom i predsjednikom Hebrew Union Collegea u Cincinnatiju (Ohio). Pokazao sam mu slike koje se nalaze u ovom članku, ali budući da sam bio s njim samo nekoliko minuta, nisam mu mogao pokazati obilje materijala koje imate pred sobom u ovom članku. Međutim, brzo je prepoznao aramejske riječi "Simon Bar Jona" (aramejski je vrlo sličan hebrejskom.) Pitao sam ga bi li napisao izjavu u tom smislu. Rekao je da bi to bacilo nepotreban kolorit na kompetentnost svećenika J. T. Milika, za kojeg je znao da je vrlo sposoban znanstvenik. Međutim, kazao je da će nešto napisati, i jest, citiram:
"Oca J. T. Milika smatram prvorazrednim učenjakom na semitskom području." Dodao je: "Ne smatram da su imena na kosturnicama uvjerljiv dokaz da su to imena apostola."
Citiram ovo pismo dr. Gluecka jer pokazuje da je svećenik Milik kompetentan arheolog. Kao što sam spomenuo, mogao sam biti s njim samo nekoliko minuta i stigao sam mu pokazati samo mali dio dokaza. Svatko, uključujući i mene, lako bi se složio s dr. Glueckom da, ako je samo ime Simon Bar Jona na kosturnici sav dostupan dokaz, to ne bi bio konačan dokaz da je riječ o apostolu Petru, iako bi to sigurno bilo snažna indikacija.
Rimski običaj je bio da se poslije desetak godina, nakon što se tijelo raspadne, grob otvori. Kosti bi se nakon toga smjestile u malu kosturnicu s imenom osobe pažljivo ispisanim na vanjskoj prednjoj strani. Te bi se kosturnice zatim smjestile u špilju kao što je slučaj u ovom kršćanskom groblju kako bi se napravilo mjesta za iduće pokojnike. Ova špilja-groblje u kojem su pronađene kosturnice, nastala je prirodnim procesom i netaknuta je i to je veće svjedočanstvo autentičnosti nego da postoji svjedok koji bi svjedočio da je tu Petar pokopan. Dapače, tri riječi na aramejskom jeziku svjedoče: Simon Bar Jona. Ovdje leži najveći dokaz da Petar nikada nije bio Papa, niti da je bio u Rimu, jer da jest, to bi nedvojbeno bilo napisano u Novom zavjetu. Povijest, isto tako, ne bi šutjela o ovoj temi, kao što nije šutjela ni u slučaju apostola Pavla. Izostaviti Petra kao papu u Rimu (i papinstvu) bilo bi kao izostaviti Mojsijev zakon ili Proroke ili Djela apostolskih iz Biblije.
Dapače, Biblija nam svjedoči da se sam Petar nikada nije smatrao prvim ili papom, nikada se ne oslovljava kao ''prvi starješina'' nego kao sustarješina s ostalima: ''Starješine dakle među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati.'' (1 Pt 5, 1)
(…)
Kada je papa Pio XII. proglasio Uznesenje Marijino člankom vjere 1950. godine, Katolička crkva u Jeruzalemu brzo je prodala Marijin grob Armenskoj crkvi. Bivši svećenik Lavallo mi je osobno rekao da u Efezu postoji još jedan grob sv. Marije. No, grobnica svetog Petra posve je drugačija stvar i oni bi radije da ona nikada nije postojala, a kupiti ili prodati takvo mjesto ne bi dolazilo u obzir (...)
Kako se sve to pronašlo? Jedan franjevac iz samostana "Dominus Flevit" je 1953. godine zalijevao i obrađivao zemlju i odjednom mu je lopata propala u procijep zemlje. Započelo je iskapanje i otkriveno je veliko podzemno kršćansko groblje. Pronađen je natpis ''Krist'' na grčkom jeziku a koji se nikada ne bi mogao pronaći na židovskom, arapskom ili poganskom groblju. Znanstvena struktura spisa utvrdila je vrijeme neposredno prije Titovog razaranja Jeruzalema 70. godine. Na kosturnicama su pisala mnoga imena kršćana prve Crkve. Isus je uznesen na nebo s Maslinske gore, stoga je bilo prirodno da su prvi kršćani htjeli imati svoje groblje na Maslinskoj gori. Ta je Gora također bila omiljeno mjesto susreta Isusa i njegovih učenika. Na cijelom groblju nije pronađeno ništa (kao ni u katakombama u Rimu) što bi podsjećalo na arapske, židovske, katoličke ili poganske običaje. Dr. Glueck, budući da je Židov, potpuno je svjestan da je to otkriće vrlo neugodno jer potkopava same temelje Rimokatoličke crkve. Naime, obzirom da Petar nije živio u Rimu nije ondje mogao biti ni ubijen ni pokopan, pa prirodno slijedi da nije bio ni njihov prvi Papa.
Naime Rimokatolička crkva kaže da je Petar bio papa u Rimu od 41. do 66. godine, u razdoblju od dvadeset pet godina. Međutim, sama Biblija pokazuje drugačiju priču. Djela apostolska bilježe da je Petar propovijedao Evanđelje obrezanima (Židovima) u Cezareji i Jopi u Palestini a to je udaljeno 2800 milja od Rima (Djela 10, 23-24). Ubrzo nakon toga, oko 44. godine po Kristu (Djela 12), Herod je Petra bacio u zatvor u Jeruzalemu, ali ga je anđeo oslobodio. Savao se obratio 34. godine i postao je Pavao apostol (Djela 9). Pavao nam govori da je tri godine nakon svog obraćenja 37. godine poslije Krista "otišao u Jeruzalem da vidi Petra" (Galaćanima 1, 18), a 51. godine poslije Krista, četrnaest godina kasnije, ponovno je otišao u Jeruzalem govoreći da je njemu (Pavlu) povjereno evanđelje za pogane a Petru za židove (Galaćanima 2, 1. 8). Ubrzo nakon toga susreo je Petra u Antiohiji, i kako Pavao kaže, "suprotstavio mu se u lice, jer je zavrijedio osudu" (Galaćanima 2, 11). Dokaza ima u izobilju, istina je jasna iz Svetog pisma koje nikada nije iznevjerilo. Zadivljujuća je Pavlova smjelost u ophođenju s Petrom. Da je Petar bio Papa, pisalo bi drugačije. Pavao ne samo da se suprotstavlja Petru, već ga kori i okrivljuje da je pogriješio.
Ovo me podsjeća na moj posjet tvrđavi sv. Anđela u Rimu. Ova tvrđava, koja je vrlo jaka, povezana je s Vatikanom visokim zasvođenim vijaduktom dugim oko milju preko kojeg su pape bježali u vrijeme opasnosti. Rimokatolički vodič pokazao mi je zatvorsku prostoriju koja je imala malu hermetičku komoru. Rekao mi je da je kardinal koji se s papom svađao oko doktrine bačen u ovu hermetički zatvorenu komoru na skoro dva sata dok se gotovo nije ugušio. Zatim je odveden do giljotine udaljene nekoliko metara i odsječena mu je glava. Vodič me je proveo i kroz stanove raznih papa koji su ondje imali utočište. Također mi je pokazao i stan ljubavnica svakog od papa. Bio sam začuđen što nije pokušao ništa sakriti. Pitao sam ga "Zar nisi katolik?" On je ponizno odgovorio: "O da, ja sam katolik, ali se sramim povijesti mnogih papa, i vjerujem da su naši moderni pape bolji." Zatim sam ga upitao: "Sigurno ste upoznati s aferom između pape Pija XII. i njegove domaćice?" Mnogi u Rimu kažu da je vodila i poslove pape i Vatikana. Posramljeno je spustio glavu i tužno rekao: "Da, znam."
Sve ovo objašnjava zašto je (Rimo)katolička crkva bila toliko oprezna da ovo otkriće ostane nepoznato. Zato su od 1953., kada su franjevci groblje otkrili na području svoga samostana, stvar zataškavali do 1959. kako bi držali to ''u tišini'' po papinu naputku. A tada se pojavio momak, naoko bezopasan ali uporan, nisu ni slutili da će taj momak tu vijest objaviti posvuda.
Kao što sam spomenuo, imao sam vrlo ugodan razgovor sa svećenikom Milikom, ali nisam imao priliku vidjeti svećenika Bagattija dok sam bio u Jeruzalemu. Pisao sam mu, međutim, 15. ožujka 1960. sljedeće: ''Razgovarao sam s nizom franjevaca i oni su mi govorili o vama i knjizi čiji ste suautor. Nadao sam se da ću vas vidjeti i pohvaliti zbog tako velikog otkrića, ali vrijeme nije dopuštalo. Vi ste arheolog i uvjeren sam kao i vi, da su kosti pronađene u kosturnici na drevnom groblju, s imenom 'Simon Bar Jona', napisane na aramejskom, one svetog Petra.'' Nevjerojatno je da u svom odgovoru nije proturječio mojoj izjavi, što bi sigurno učinio da je to mogao učiniti: ''Uvjeren sam kao i ti... da su ostaci pronađeni u kosturnici... oni svetog Petra.'' Ovo potvrđuje i razgovor koji sam vodio s franjevcem u Betlehemu a koji mi je pričao da je vlč. Bagatti otišao papi s dokazima o kostima svetog Petra u Jeruzalemu. U pismu se vidi da je (Bagatti) oprezan zbog Papinog upozorenja da se otkriće prešuti. Stoga mi je napisao i da cijelo objašnjenje aramejskih riječi "Simon Bar Jona" prepušta svećeniku Miliku. Ovo je poznati način izlaska iz nezgodne situacije. Pismo vlč. Bagattija pokazuje da je u teškom položaju. Ne može se protiviti onome što je napisao 1953. godine, u vrijeme kada je otkriveno kršćansko-židovsko groblje, niti onome što je rekao franjevcu o svom posjetu papi. No, on ipak formulira stvari tako da se izvuče iz situacije, a da pritom ne proturječi sam sebi i istovremeno ne stavi dimnu zavjesu oko istine.
Napisao je: ''Pretpostavimo da je riječ o 'Joni' (u kosturnici), možda je to neki drugi rođak svetog Petra, jer su se imena prenosila od obitelji na obitelj. Predložiti poistovjećivanje sa svetim Petrom bilo bi protivno dugoj tradiciji, koja ima vlastitu vrijednost. U svakom slučaju, uskoro će izaći još jedan svezak koji će pokazati da je groblje bilo kršćansko i da je pripadalo prvom do drugom stoljeću naše ere. Pozdrav u Gospodinu. Odani, P. B. Bagatti C. F. M.''
Kao što sam pokazao, nakon Papinog savjeta da se "o ovoj stvari šuti", vlč. Bagatti prepušta tumačenje cijele stvari vlč. Miliku koji nudi nekoliko prijedloga, ali na kraju izjavljuje da bi izvorna izjava vlč. Bagattija mogla biti istinita — da su natpis i ostaci bili svetog Petra. Također je vrlo zanimljivo i vrlo znakovito da svećenik Bagatti, u pokušaju da neutralizira svoju prvotnu izjavu i zaprepaštenje koje je otkriće izazvalo i koje bi izazvalo da je općepoznato, u vezi s imenom Simon Bar Jona (Sv. Petar) kaže: ''Možda je to neki drugi rođak svetog Petra, jer su se imena prenosila s koljena na koljeno.'' Drugim riječima, on kaže da je Petrovo ime, Šimun Bar Jona, mogao dobiti od istoimenog rođaka generacija prije njega, ili je moglo pripadati rodbini generacija nakon svetog Petra. Obje spekulacije su izvan okvira mogućeg. Prije svega, nije se moglo odnositi na rođaka prije svetog Petra jer je kršćansko groblje moglo nastati tek nakon Isusova djelovanja. Tada nastaju obraćenici, i stoga nije mogao pripadati rođaku prije Petrova vremena, budući da su ondje pokopani samo oni koji su se obratili kroz Kristovu službu. Tit je uništio Jeruzalem 70. godine po Kristu i ostavio ga opustjelim. Stoga je nemoguće da bi se natpis mogao odnositi na rođaka nakon Petrova vremena. Jedna enciklopedija objašnjava razaranje Jeruzalema riječima: ''Ovim događajem završila je povijest drevnog Jeruzalema, jer je ostao pust, a njegovi su se stanovnici raspršili.''
Prema svim dokazima, Petar je imao oko pedeset godina kada ga je Isus pozvao za apostola, a umro je oko 82. godine (oko 62. godine po Kristu). Budući da je prema ovim brojkama ostalo samo osam godina od vremena Petrove smrti do uništenja Jeruzalema, nemoguće je da natpis i ostaci pripadaju generacijama nakon Petra. U to su se vrijeme imena prenosila na drugo koljeno tek nakon mnogo godina. Ali recimo da je odmah nakon smrti svetog Petra jedno dijete kršteno kao ''Šimun Bar Jona'', natpis ipak ne može biti od tog djeteta jer su to ostaci odrasle osobe, a ne djeteta od osam godina koje je umrlo neposredno prije uništenja Jeruzalema 70. godine po Kristu - vrijeme kada povijest drevnog Jeruzalema dolazi do kraja, jer je opustošen a stanovništvo raspršeno.
Ovo drevno kršćansko groblje pokazuje da je Petar umro i da je pokopan u Jeruzalemu, što je lako razumljivo jer ni povijest ni Biblija ne govore o tome da je Petar bio u Rimu. Da stvar bude jasnija, Biblija nam kaže da je Petar bio apostol Židova. Pavao je bio apostol pogana, a povijest i Biblija govore o njegovom boravku u Rimu. Nije ni čudo da je rimokatolički biskup Strossmayer u svom velikom govoru protiv papinske nepogrešivosti pred papom i koncilom 1870. rekao: ''Scaliger, jedan od najučenijih ljudi, nije oklijevao reći da apostolat sv. Petra u Rimu treba biti svrstan među šaljive legende.''
Euzebije, jedan od najučenijih ljudi svoga vremena, napisao je povijest Crkve do 325. godine. Rekao je da Petar nikada nije bio u Rimu. Ovu je crkvenu povijest preveo Jeronim s izvornog grčkog, ali je u svoj prijevod ubacio legendu o Petrovu boravku u Rimu (...). To je još jedan razlog zašto se ne možemo (potpuno) osloniti na tradiciju, već samo na nepogrešivu Riječ Božju.
Tajnovitost koja okružuje ovaj slučaj je nevjerojatna, a opet razumljiva, budući da (rimo)katolici uvelike temelje svoju vjeru na pretpostavci da je Petar bio njihov prvi papa te da je tamo mučen i pokopan. Ali donekle sam mišljenja da bi poštenim franjevcima bilo drago da se naviješta istina, makar se ona i ne sviđala njihovoj nadređenoj hijerarhiji. Dok sam bio u posjetu vlč. Miliku, ispričao sam mu o vrlo učenom svećeniku s kojim sam razgovarao neposredno prije odlaska iz Rima u Jeruzalem, i on mi je priznao da se Petrovi ostaci ne nalaze u grobu svetog Petra u Vatikanu. Pitao sam ga što im se dogodilo? On je odgovorio: "Ne znamo, ali mislimo da su ih Saraceni ukrali." Međutim, Saraceni nikada nisu stigli do Rima, ali čak i da jesu, što bi s Petrovim kostima? Time je ta priča završena. Zajedno smo se dobro nasmijali, ali još više kada sam mu ispričao svoj razgovor s briljantnim američkim svećenikom u Rimu. Naime, pitao sam tog američkog svećenika zna li da Petrove kosti nisu u ''Grobu svetog Petra'' u Vatikanu. Priznao je da ih nema. No, rekao je da je njegov dobar prijatelj, arheolog, godinama iskapao ispod Bazilike svetog Petra u potrazi za kostima svetog Petra i prije pet godina ih je pronašao. Upitao sam ga kako zna da su to kosti svetog Petra? Oklijevao je i pokušao promijeniti temu, no na moje inzistiranje konačno mi je objasnio da su kosti odnijeli u laboratorij, te su analizirane i ocijenjeno je da su to kosti čovjeka koji je preminuo u dobi od oko šezdeset i pet godina, dakle, moraju biti Petrove. Koliki ljudi mogu biti smiješni!
Svi se slažu da su Vatikan i crkva Svetog Petra izgrađeni na poganskom groblju. Sigurno je svima jasno da kršćani nikada ne bi pokopali svoje mrtve na poganskom groblju, a možete biti i vrlo sigurni da pogani nikada ne bi dopustili da kršćanin bude pokopan na njihovom groblju. Dakle, čak i da je Petar umro u Rimu, što ne dolazi u obzir, sigurno bi pogansko groblje ispod Bazilike svetog Petra bilo posljednje mjesto na kojem bi bio pokopan. Također, Petar je, prema svim pokazateljima, doživio više od 80, a ne 65 godina. Papa je bio u pravu, vraćajući se na ranokršćansko groblje, moraju napraviti promjene i to mnoge, temeljne. Ali bojim se da je Papino (Pio XII.) priznanje otkrića na Bagattijevoj prezentaciji dokumentarnih dokaza bilo samo da zadovolji Bagattija, stoga ga je u isto vrijeme opomenuo da prešuti informacije, nadajući se da će istina o otkriću izostati. Također su rekli da su nakon svih ovih godina iskapanja ispod Vatikana, otkrili grčke riječi koje glase: "Petar je pokopan ovdje," i daju datum 160. godine. Prije svega, sama struktura rečenice odmah daje dojam da je to nedavno ili davno netko tamo napisao (inscenirao) nadajući se da će u budućnosti biti pronađeno kao vjerodostojno, kako bi se potvrdilo ono što ni tada, a ni sada, nije dokazano (slično kao s izmišljenom Konstantinovom darovnicom). Zatim postoji nepodudarnost u datumu, jer Petar je ubijen oko 62. godine, a ne 160. godine.
Treće, zašto ne spominju pronalazak kostiju ispod ili oko znaka? Naime, dok posjećujete katakombe, možete vidjeti nekoliko stvari koje ne pristaju kršćanima, a koje ukazuju na to da su kršćani imali neke poganske običaje, slične onima u današnjem Rimu. O njima se ništa ne govori i tek nakon upornog ispitivanja rimokatolički svećenik, koji je vodič, reći će vam da su te stvari, slike i sl. tamo postavljene stoljećima nakon ranokršćanske ere.
Godine 1950., samo nekoliko godina prije otkrića kršćanskog groblja u Jeruzalemu, papa je dao izjavu da su kosti svetog Petra pronađene ispod crkve svetog Petra u Rimu. Bilo je to čudno, jer su od početka gradnje crkve 1450. (završena 1626.) podigli grobnicu svetog Petra (?) pod velikom kupolom i Berninijevim zmijolikim stupovima. Otada su milijuni ljudi prevareni da se tamo nalaze posmrtni ostaci svetog Petra, za što je hijerarhija cijelo vrijeme znala da nije istina, što dokazuje i izjava pokojnog Pape.
Sljedeće je objavljeno u Newsweeku od 1. srpnja 1957.: ''Godine 1950. papa Pio XII. je u svojoj božićnoj poruci objavio da je doista pronađena grobnica svetog Petra, kao što je tradicija tvrdila, ispod goleme kupole katedrale (međutim, nije bilo dokaza da su tamo otkrivene kosti pripadale tijelu mučenika).''
Dati izjavu takve važnosti kada nema apsolutno "nikakvih dokaza" prilično je neozbiljno a isto je objavljeno i u Time Magazinu od 28. listopada 1957.:
''Sada je dostupan iscrpan prikaz na engleskom jeziku o otkrićima ispod crkve Svetog Petra... britanskih arheologa Jocelyn Toynbee i Johna Warda Perkinsa. Autori nisu bili članovi tima za iskapanja, ali znanstvenici Toynbee (rimokatolik) i Perkins (anglikanac) istražili su službena vatikanska izvješća i pažljivo ispitali iskope. Njihovi neovisni zaključci nisu u skladu s Papinom paušalnom izjavom.'' (Papina izjava da su posmrtni ostaci sv. Petra pronađeni ispod crkve sv. Petra u Rimu). Iskapanje ispod crkve Svetog Petra za posmrtne ostatke svetog Petra još traje u tajnosti, unatoč papinoj izjavi iz 1950. godine.
Zatim 1965. godine, arheologinja sa Sveučilišta u Rimu, prof. Margherita Guarducci, govori o novom nizu kostiju koje pripadaju Petru... Ali Palo Alto Times (Kalifornija), 9. svibnja 1967., izašao je s člankom o toj temi, citiram: ''Druge stručnjake, među njima i mons. Joseph Ruysschaert, doprefekt Vatikanske knjižnice, nisu uvjerili dokazi gospođice Guarducci. 'Previše je nepoznanica', rekao je novinarima tijekom nedavnog obilaska vatikanskih špilja, 'Nema kontinuiranog traga kostima. Nedostaju nam povijesni dokazi. Mogle bi biti bilo čije kosti.' Čini se da je Vatikan na monsinjorovoj strani jer do sada nije poduzeo nikakve korake da službeno prizna kosti kao Svetog Petra'', nastavlja se u članku.
Dakle, Papa Pio III. je ove kosti kostima svetog Petra, u svojoj božićnoj poruci 1950. Međutim, nije bilo dokaza da su to Petrove kosti... Papa je, usprkos tome, bio presretan misleći da su pronašli kosti svetog Petra dok se daljnjim ispitivanjem nije pokazalo da su to kosti žene. Ova činjenica izašla je u članku o toj temi u S. F. Chronicle od 27. lipnja 1968.
Da nastavimo s poviješću još jednog slučaja u kojem su pogriješili: Usprkos gornjim izjavama visokog Papinskog autoriteta i posljedičnoj lekciji koju je trebalo naučiti, Papa je godinu dana kasnije zatražio kosti koje je istraživala prof. Margherita, nije im se više pridavalo mnogo značaja i kao takve su pohranjene.
Ali kada je prvi set Peterovih kostiju ispao tako tragičan, ostao je vakuum i nešto se moralo učiniti. Opet su svoje misli usmjerili na odložene kosti, jedinu nadu za uspjeh koju su imali. U njima je bio tračak nade jer su kosti bile bez lubanje, što bi moglo ići uz priču o navodnoj lubanji svetog Petra koja je stoljećima bila čuvana u crkvi svetog Ivana Lateranskog u Rimu. Uz obilnu navalu ideja, pretpostavki, teorija i pučkih želja, pojavila se prilično logična priča. Tada je Papa Pavao VI. proglasio da su to prave kosti svetog Petra, i većina vjernika ih je prihvatila kao takve. Neko je vrijeme sve bilo dobro dok se nije pojavila nova smetnja. Ovog puta, kosti u vezi s lubanjom koja je stoljećima čuvana kao ona svetog Petra, pronađene su nekompatibilne s novijim kostima svetog Petra.
Trebalo se odlučiti – dali su kosti za koje se zalagala prof. Margherita lažne, ili je lažna lubanja koju su stotine Papa prihvatile kao lubanju svetog Petra. Profesorica Margherita tvrdi u ovom članku koji se pojavio u Manchester Guardianu u Londonu, kao i u S. F. Chronicleu od 27. lipnja 1968., u vezi s dugo prihvaćenom lubanjom svetog Petra, da je "ona lažna." Zatim članak nastavlja: "Stotine papa i milijuni rimokatolika koji su prihvatili i štovali drugu lubanju bili su nevine žrtve druge rane tradicije."
Ali najnevjerojatnija izjava u dugačkom članku koji se nalazi u gore spomenutim novinama je: ''Profesorica ih (Peterove kosti?) nije podvrgla suvremenim znanstvenim testovima, koji bi odredili približnu starost, jer, bojala se, to bi moglo uroditi promašajem.'' Kako uopće znanstveno istraživanje kostiju može biti provedeno bez znanstvenog određivanja starosti kostiju? To bi bilo od najvećeg interesa i najvažnije za daljnja istraživanja. Također, svaki znanstvenik ili kemičar zna da ne morate dati cijeli kostur na testiranje kako biste odredili starost. Dovoljan bi bio dio potkoljenice ili rebra. Čini se da je štitila ''Petrove kosti'' od još jedne moguće katastrofe koju bi uzrokovala kriva dob. Vatikan i drugi su na temelju svih postojećih dokaza izračunali da je Petar živio oko 80 i 82 godine, te da je umro oko 62. ili 64. godine. Ove se brojke savršeno slažu, kao i sve ostalo u slučaju s ostacima pronađenim u kršćanskom groblju na Maslinskoj gori i u kosturnici na kojoj je jasno i lijepo napisano, 'Simon Bar Jona' na aramejskom.
Sljedeće je preuzeto iz knjige, "Races of Humankind" , stranica 161:
''Nategnuti pokušaji da se Petar, apostol među židovima s Istoka, nađe na Pavlovom području u Rimu i tamo doživi mučeništvo, nedostojni su ozbiljnog razmatranja u svjetlu svih suvremenih dokaza. U njegovoj dobi (osamdeset dvije) to ne bi bilo izvedivo. Ni u jednom od Pavlovih spisa nema ni najmanje naznake da je Petar ikada bio u Rimu. Sve izjave koje govore suprotno dane su stoljećima kasnije i izmišljene su u smislu rekla-kazala. Papinstvo je bilo organizirano kasnije...'' (u Ency. Brit., 13. izdanje, sv. 21, stranica 636)
Veliki povjesničar, Schaff, tvrdi da je ideja da je Petar bio u Rimu nepomirljiva sa šutnjom Svetoga pisma, pa čak i sa samom činjenicom Pavlove poslanice Rimljanima. Naime, godine 58. Pavao je napisao svoju poslanicu Rimskoj Crkvi, ali ne spominje Petra, iako pozdravlja čitav niz osoba u Rimu: "Febu, Prisku i Akvilu, Epeneta, Mariju, Andronika i Juniju, Amplijata, Urbana, Staha, Apela, Aristobulove, Herodiona, Narcisove, Trifenu i Trifozu, Persidu, Rufa i majku njegovu, Asinkrita, Flegonta, Herma, Patrobu, Hermu i braću koja su s njima, Filologa i Juliju, Nereja i njegovu sestru, i Olimpu, i sve svete koji su s njima.'' (Usp. Rimljanima 16,1-16)... Navode se mnoge osobe i suradnici ali nigdje i nikada Petar.''
Fenomen krda
Izvor: https://www.friendsofsabbath.org/G&S/www.giveshare.org/churchhistory/peters-tomb-jerusalem.html
Za više informacija o ovom otkriću pogledati knjigu: F. PAUL PETERSON, Peter's Tomb Recently Discovered in Jerusalem.
Peter’s Tomb Discovered in Jerusalem in 1953
While visiting a friend in Switzerland, I heard of what seemed to me, one of the greatest discoveries since the time of Christ — that Peter was buried in Jerusalem and not in Rome. The source of this rumor, written in Italian, was not clear; it left considerable room for doubt, or rather, wonder. Rome was the place where I could investigate the matter, and if such proved encouraging, a trip to Jerusalem might be necessary in order to gather valuable firsthand information on the subject. I therefore went to Rome. After talking to many priests and investigating various sources of information, I finally was greatly rewarded by learning where I could buy the only known book on the subject, which was also written in Italian. It is called, Gli Scavi del Dominus Flevit, printed in 1958 at the Tipografia del PP, Francescani, in Jerusalem. It was written by P. B. Bagatti and J. T. Milik, both Roman Catholic priests. The story of the discovery was there, but it seemed to be purposely hidden, for much was lacking. I consequently determined to go to Jerusalem to see for myself, if possible, that which appeared to be almost unbelievable, especially since it came from priests, who naturally, because of the existing tradition that Peter was buried in Rome, would be the last ones to welcome such a discovery or to bring it to the attention of the world.
In Jerusalem I spoke to many Franciscan priests who all read, finally, though reluctantly, that the bones of Simon Bar Jona (St. Peter) were found in Jerusalem, on the Franciscan monastery site called, “Dominus Flevit” (where Jesus was supposed to have wept over Jerusalem), on the Mount of Olives. The pictures show the story. The first shows an excavation where the names of Christian Biblical characters were found on the ossuaries (bone boxes). The names of Mary and Martha were found on one box and, right next to it was one with the name of Lazarus, their brother. Other names of early Christians were found on other boxes. Of greatest interest, however, was that which was found within twelve feet from the place where the remains of Mary, Martha, and Lazarus were found — the remains of St. Peter. They were found in an ossuary, on the outside of which was clearly and beautifully written in Aramaic, “Simon Bar Jona.”
| The charcoal inscription reads: “Shimon Bar Yonah” which means “Simon [Peter] son of Jonah”. Mat 16:17 And Jesus answered and said unto him, Blessed art thou, Simon Barjona: for flesh and blood hath not revealed it unto thee, but my Father which is in heaven. |
I talked to a Yale professor, who is an archaeologist, and was director of the American School of Oriental Research in Jerusalem. He told me that it would be very improbable that a name with three words, and one so complete, could refer to any other than St. Peter.
But what makes the possibility of error more remote is that the remains were found in a Christian burial ground, and more yet, of the first century, the very time in which Peter lived. In fact, I have a letter from a noted scientist stating that he can tell by the writing that it was written just before the destruction of Jerusalem by Titus in 70 A.D.
I talked to priest Milik, the co-writer of this Italian book, in the presence of my friend, a Christian Arab, Mr. S. J. Mattar, who now is the warden of the Garden Tomb, where Jesus was buried and rose again. This priest, Milik, admitted that he knew that the bones of St. Peter are not in Rome. I was very much surprised that he would admit that, so to confirm his admittance, I said, to which he also agreed, “There is a hundred times more evidence that Peter was buried in Jerusalem than in Rome.” This was something of an understatement, for he knew, as I know, that there is absolutely no evidence at all that Peter was buried in Rome.
I have spoken on the subject to many Franciscan priests who either were, or had been in Jerusalem, and they all agree that the tomb and remains of St. Peter are in Jerusalem. There was just one exception which is interesting and which only proves the point. The Franciscan priest, Augusto Spykerman, who was in charge of the semiprivate museum inside the walls of Old Jerusalem, by the site of the Franciscan Church of the Flagellation, was that exception. When I asked to see the museum, he showed it to the three of us, Mr. Mattar, who, in addition to being warden of the Tomb of Christ, had been the manager of an English bank in Jerusalem, a professional photographer, and myself. But he told us nothing of the discovery. I knew that the evidence of Peter’s burial was there, for priests had told me that relics from the Christian burial ground were preserved within this museum. People who lived in Jerusalem all their lives, and official guides who are supposed to know every inch of the city, however, knew nothing of this discovery, so well was it withheld from the public. I had asked an elderly official guide where the tomb of St. Peter was. He responded in a very profound and majestic tone of voice, “The Tomb of St. Peter has never been found in Jerusalem.” “Oh,” I said, “but I have seen the burial place of Peter with my own eyes.” He turned on me with a fierceness that is so common among Arabs. “What,” he replied, “you a foreigner mean to tell me that you know where the tomb of St. Peter is, when I have been an official guide for thirty-five years and know every inch of ground in Jerusalem?” I was afraid that he would jump at my throat. I managed to calm him as I said, “But sir, here are the pictures and you can see the ossuary, among others, with Peter’s name in Aramaic. You can also see this for yourself on the Mount of Olives on the Franciscan Convent site called, “Dominus Flevit.” When I finished he slowly turned away in stunned amazement. A person who has seen this Christian burial ground and knows the circumstances surrounding the case could never doubt that this truly is the burial place of St. Peter and of other Christians. I, too, walked around in a dreamy amazement for about a week for I could hardly believe what I had seen and heard. Since the circulation of this article, they do not allow anyone to see this burial place.
Before things had gone very far, I had been quite discouraged for I could get no information from the many priests with whom I had talked. However, I continued questioning priests wherever I would find them. Finally one priest dropped some information. With that knowledge I approached another priest who warily asked me where I had acquired that information. I told him that a priest had told me. Then he admitted the point and dropped a little more information. It went on like that for some time until I got the whole picture, and I was finally directed to where I could see the evidence for myself. To get the story, it made me feel as though I had a bull by the tail and was trying to pull him through a keyhole. But when I had gathered all the facts in the case, the priests could not deny the discovery of the tomb, but even confirmed it, though reluctantly. In fact, I have the statement from a Spanish priest on the Mount of Olives on a tape recorder, to that effect.
But here we were talking to this Franciscan priest in charge of the museum, asking him questions which he tried to evade, but could not, because of the information I had already gathered from the many priests with whom I had spoken. Finally, after the pictures of the evidence were taken, which was nothing short of a miracle that he allowed us to do so, I complimented him on the marvelous discovery of the tomb of St. Peter in Jerusalem that the Franciscans had made. He was clearly nervous as he said, “Oh no, the tomb of St. Peter is in Rome.” But as he said that, his voice faltered, a fact which even my friend, Mr. Mattar, had noticed. Then I looked him squarely in the eyes and firmly said, “No, the tomb of St. Peter is in Jerusalem.” He looked at me like a guilty schoolboy and held his peace. He was, no doubt, placed there to hide the facts, but his actions and words, spoke more convincingly about the discovery than those priests who finally admitted the truth.
I also spoke to a Franciscan priest in authority at the priest’s printing plant within the walls of old Jerusalem, where their book on the subject was printed. He also admitted that the tomb of St. Peter is in Jerusalem. Then when I visited the Church of the Nativity in Bethlehem, I encountered a Franciscan monk. After telling him what I thought of the wonderful discovery the Franciscans had made, I asked him plainly, “Do you folks really believe that those are the remains of St. Peter?” He responded, “Yes we do, we have no choice in the matter. The clear evidence is there.” I did not doubt the evidence, but what surprised me was that these priests and monks believed that which was against their own religion and on top of that, to admit it to others was something out of this world. Usually a Catholic, either because he is brainwashed or stubbornly doesn’t want to see anything other than that which he has been taught, will not allow himself to believe anything against his religion, much less to admit it to others. But there is a growing, healthy attitude among many Catholics, to “prove all things, hold fast to that which is good” as the Master admonished us all.
Then I asked, “Does Father Bagatti (co-writer of the book in Italian on the subject, and archaeologist) really believe that those are the bones of St. Peter?” “Yes, he does,” was the reply. Then I asked, “But what does the Pope think of all this?” That was a thousand-dollar question and he gave me a million-dollar answer. “Well,” he confidentially answered in a hushed voice, “Father Bagatti told me personally that three years ago he went to the Pope (Pius XII) in Rome and showed him the evidence and the Pope said to him, ‘Well, we will have to make some changes, but for the time being, keep this thing quiet’.” In awe I asked also in a subdued voice, “So the Pope really believes that those are the bones of St. Peter?” “Yes,” was his answer. “The documentary evidence is there, he could not help but believe.”
I visited various renowned archaeologists on the subject. Dr. Albright, of the John Hopkins University in Baltimore, told me that he personally knew priest Bagatti and that he was a very competent archaeologist. I also spoke with Dr. Nelson Gluek, archaeologist and president of the Hebrew Union College in Cincinnati, Ohio. I showed him the pictures found in this article, but being with him for only a few minutes, I therefore could not show him the wealth of material that you have before you in this article. However, he quickly recognized the Aramaic words to be “Simon Bar Jona.” (Aramaic is very similar to Hebrew.) I asked him if he would write a statement to that effect. He said to do so would cast a reflection on the competency of the priest J. T. Milik, who he knew to be a very able scientist. But he said that he would write a note. I quote,
“I regard Father J. T. Milik as a first class scholar in the Semitic field.” He added, “I do not consider that names on ossuaries are conclusive evidence that they are those of the Apostles.” Nelson Glueck
I quote this letter of Dr. Glueck because it shows that priest Milik is a competent archaeologist. As I have mentioned, I was only able to be with him for a few minutes and was not able to show him but a very small part of the evidence. Anyone, including myself, would readily agree with Dr. Glueck that if only the name Simon Bar Jona on the ossuary was all the evidence that was available, it would not be conclusive evidence that it was of the Apostle Peter, though it would certainly be a strong indication. The story of the cave and the ossuaries and the regular cemetery just outside of the Convent site is this: It was a Roman custom that when a person had died and after about ten years when the body had decomposed, the grave would be opened. The bones would be placed in a small ossuary with the name of the person carefully written on the outside front. These ossuaries would then be placed in a cave as in the case of this Christian burial ground and thus making room for others. But this cave or burial place where the ossuaries were found, and which was created and brought about through the natural and disinterested sequence of events, without any reason to change facts or circumstances, was a greater testimony than if there was a witness recorded, stating that Peter was buried there. And yet, even that is unmistakenly recorded in the three words in Aramaic of the ossuary, Simon Bar Jona. Herein, lies the greatest proof that Peter never was a Pope, and never was in Rome, for if he had been, it would have certainly been proclaimed in the New Testament. History, likewise, would not have been silent on the subject, as it was not silent in the case of the Apostle Paul. Even the Catholic history would have claimed the above as a fact and not as fickle tradition. To omit Peter as being Pope and in Rome (and the Papacy) would be like omitting the Law of Moses or the Prophets or the Acts of the Apostles from the Bible.
Dr. Glueck, being Jewish, and having been to Jerusalem, no doubt, is fully aware of the fact that for centuries the Catholic Church bought up what were thought to be holy sites, some of which did not stand up to Biblical description. For instance, the priests say that the tomb of Jesus is within the walls of Old Jerusalem, in a hole in the ground; whereas, the Bible says that the tomb where Jesus was laid was hewn out of rock and a stone was rolled in front, and not on top of it. The Garden Tomb at the foot of Golgotha, outside the walls of Old Jerusalem, meets the Biblical description perfectly. In fact, all those who were hated by the Jewish leaders, as Jesus was, could never have been allowed to be buried within the gates of the Holy City. The tomb where Jesus lay was made for Joseph of Arimathaea. His family were all stout and short of stature. In this burial place you can see to this day where someone had carved deeper into the wall to make room for Jesus who was said to be about six feet tall [sic.].
When Pope Pius XII declared the Assumption of Mary to be an article of faith in 1950, the Catholic Church in Jerusalem then quickly sold the tomb of Mary to the Armenian Church. Ex-priest Lavallo told me personally that there is another tomb of St. Mary in Ephesus. But the tomb of St. Peter is altogether different for they would rather that it never existed, and to buy or sell such a site would be out of the question. It fell upon them in this manner, as I was told by a Franciscan monk of the monastery of “Dominus Flevit.” One of their members was spading the ground on this site in 1953, when his shovel fell through. Excavation was started and there, a large underground Christian burial ground was uncovered. The initial of Christ in Greek was written there which would never have been found in a Jewish, Arab, or pagan cemetery. By the structure of the writings, it was established by scientists that they were of the days just before the destruction of Jerusalem by Titus in 70 A.D. On the ossuaries were found many names of the Christians of the early Church. It was prophesied in the Bible that Jesus would stand on the Mount of Olives at His return to earth. You can see then, how the Christians would be inclined to have their burial ground on the Mount, for here also, had been a favorite meeting place of Jesus and His disciples. In all the cemetery, nothing was found (as also in the Catacombs in Rome) which resembles Arab, Jewish, Catholic, or pagan practices. Dr. Glueck, being Jewish, is not fully aware, no doubt, that such a discovery is very embarrassing since it undermines the very foundation of the Roman Catholic Church. Since Peter did not live in Rome and therefore was not martyred or buried there, it naturally follows that he was not their first Pope.
The Catholic Church says that Peter was Pope in Rome from 41 to 66 A.D., a period of twenty-five years, but the Bible shows a different story. The book of the Acts of the Apostles (in either the Catholic or Protestant Bible) records the following: Peter was preaching the Gospel to the circumcision (the Jews) in Caesarea and Joppa in Palestine, ministering unto the household of Cornelius, which is a distance of 1,800 miles from Rome (Acts 10:23, 24). Soon after, about the year 44 A.D. (Acts 12), Peter was cast into prison in Jerusalem by Herod, but he was released by an angel. From 46 to 52 A.D., we read in the thirteenth chapter that he was in Jerusalem preaching the difference between Law and Grace. Saul was converted in 34 A.D., and became Paul the Apostle (Acts 9). Paul tells us that three years after his conversion in 37 A.D., he “went up to Jerusalem to see Peter” (Galatians 1:18), and in 51 A.D., fourteen years later, he again went up to Jerusalem (Galatians 2:1, 8), Peter being mentioned. Soon after that he met Peter in Antioch, and as Paul says, “withstood him to the face, because he was to be blamed,” Galatians 2:11. The evidence is abundant, the truth is clear from the Scriptures which have never failed. It would be breathtaking to read of the boldness of Paul in dealing with Peter. Very few, if any, have withstood a Pope and lived (except in these days when everybody seems to withstand him). If Peter was Pope, it would have been no different. Paul does not only withstand Peter but rebukes him and blames him for being at fault.
This reminds me of my visit to the St. Angelo Castle in Rome. This castle, which is a very strong fortress, is connected with the Vatican by a high arched viaduct of about a mile in length over which popes have fled in time of danger. The Roman Catholic guide showed me a prison room which had a small airtight chamber in it. He told me that a Cardinal who had contended with a pope on doctrine was thrown into this airtight chamber for nearly two hours until he almost smothered to death. He then was led to the guillotine a few feet away and his head was cut off. Another thing remained with me forcibly. The guide showed me through the apartments of the various popes who had taken refuge there. In each case he also showed me the apartment of the mistresses of each of the popes. I was amazed that he made no attempt to hide anything. I asked him “Are you not a Catholic?” He humbly answered, “Oh yes, I am a Catholic, but I am ashamed of the history of many of the popes, but I trust that our modern popes are better.” I then asked him, “Surely you are aware of the affair between Pope Pius XII and his housekeeper?” Many in Rome say that she ran the affairs of the Pope and the Vatican as well. He hung his head in shame and sadly said, “Yes, I know.”
All this explains why the Catholic Church has been so careful to keep this discovery unknown. They were successful in doing just that from 1953, when it was discovered by the Franciscans on their own convent site, until 1959. Having succeeded for so long in keeping “this thing quiet,” as the Pope had admonished, they were off guard when a fellow at that time came along who appeared harmless but persistent. Little did they know that this fellow would publish the news everywhere. Their position in the world is shaky enough without this discovery becoming generally known.
As I have mentioned, I had a very agreeable talk with priest Milik, but I did not have the opportunity to see priest Bagatti while in Jerusalem. I wrote to him, however, on March 15, 1960, as follows: “I have spoken with a number of Franciscan priests and monks and they have told me about you and the book of which you are a co-writer. I had hoped to see you and to compliment you on such a great discovery, but time would not permit. Having heard so much about you and that you are an archaeologist (with the evidence in hand), I was convinced, with you, concerning the ancient burial ground that the remains found in the ossuary with the name on it, ‘Simon Bar Jona’, written in Aramaic, were those of St. Peter.” It is remarkable that in his reply he did not contradict my statement, which he certainly would have done if he honestly could have done so. “I was very much convinced with you . . . that the remains found in the ossuary . . . were those of St. Peter.” This confirms the talk I had with the Franciscan monk in Bethlehem and the story he told me of Priest Bagatti’s going to the Pope with the evidence concerning the bones of St. Peter in Jerusalem. In his letter one can see that he is careful because of the Pope’s admonition to keep this discovery quiet. He therefore wrote me that he leaves the whole explanation of the Aramaic words, “Simon Bar Jona,” to priest Milik. This is a familiar way of getting out of a similar situation. In priest Bagatti’s letter one can see that he is in a difficult position. He cannot go against what he had written in 1953, at the time of the discovery of this Christian-Jewish burial ground, nor what he had said to the Franciscan monk about his visit to the Pope. However, he does raise a question which helps him to get out of the situation without altogether contradicting himself and at the same time putting a smoke screen around the truth. He wrote,
“Supposing that it is ‘Jona’ (on the ossuary) as I believe, it may be some other relative of St. Peter, because names were passed on from family to family. To be able to propose the identification of it with St. Peter would go against a long tradition, which has its own value. Anyway, another volume will come soon that will demonstrate that the cemetery was Christian and of the first century to the second century A.D. The salute in God most devoted P. B. Bagatti C. F. M.”
As I have shown, after the admonition of the Pope to “keep this thing quiet,” priest Bagatti leaves the interpretation of the whole matter to priest Milik who offers several suggestions but in the end declares that the original statement of priest Bagatti may be true — that the inscription and the remains were of St. Peter. It is also very interesting and highly significant that priest Bagatti, in his attempt to neutralize his original statement and the consternation the discovery had and would have if it was generally known, says in reference to the name Simon Bar Jona (St. Peter), “It may be some other relative of St. Peter, because names were passed on from generation to generation.” In other words he says that Peter’s name, Simon Bar Jona, could have been given him from a relative of the same name of generations before him, or, could belong to a relative generations after St. Peter. Both speculations are beyond the realm of the possible. First of all, it could not refer to a relative before St. Peter for the Christian burial ground could only have come into being after Jesus began. His public ministry and had converts; and therefore, could not belong to a relative before Peter’s time, since only those who were converted through Christ’s ministry were buried there. Titus destroyed Jerusalem in 70 A.D., and left it desolate. Therefore, it is impossible that the inscription could refer to a relative after Peter’s time. One encyclopaedia explains the destruction in these words, “With this event the history of ancient Jerusalem came to a close, for it was left desolate and it’s inhabitants were scattered abroad.” From all evidence, Peter was about fifty years old when Jesus called him to be an Apostle, and he died around the age of 82, or about the year 62 A.D. Since by these figures there was only eight years left from the time of Peter’s death until the destruction of Jerusalem, it was then impossible that the inscription and remains belonged to generations after Peter. In those days names were passed on to another only after a lapse of many years. But let us say that immediately after the death of St. Peter, a baby was christened, “Simon Bar Jona,” the inscription still could not have been of this baby for the remains were of an adult and not of a child of eight years who had died just before the destruction of Jerusalem in 70 A.D., at which time “the history of ancient Jerusalem came to a close, for it was left desolate and its inhabitants were scattered abroad.”
This ancient Christian burial ground shows that Peter died and was buried in Jerusalem, which is easily understandable since neither history nor the Bible tells of Peter’s having been in Rome. To make matters more clear, the Bible tells us that Peter was the Apostle to the Jews. It was Paul who was the Apostle to the Gentiles, and both history and the Bible tell of his being in Rome. No wonder that the Roman Catholic Bishop, Strossmayer, in his great speech against papal infallibility before the Pope and the Council of 1870 said, “Scaliger, one of the most learned men, has not hesitated to say that St. Peter’s episcopate and residence in Rome ought to be classed with ridiculous legends.”
Eusebius, one of the most learned men of his time, wrote the Church history up to the year 325 A.D. He said that Peter never was in Rome. This Church history was translated by Jerome from the original Greek, but in his translation he added a fantastic story of Peter’s residence in Rome. This was a common practice in trying to create credence in their doctrines, using false statements, false letters and falsified history. This is another reason why we cannot rely on tradition, but only on the infallible Word of God.
The secrecy surrounding this case is amazing, and yet understandable, since Catholics largely base their faith on the assumption that Peter was their first Pope and that he was martyred and buried there. But I am somewhat of the opinion that the Franciscan priests, those who are honest, would be glad to see the truth proclaimed, even if it displeased those who are over them. While visiting with priest Milik, I told him of the highly educated priest with whom I had spoken just before going from Rome to Jerusalem. He admitted to me that the remains of Peter are not in the tomb of St. Peter in the Vatican. I asked him what had happened to them? He responded, “We don’t know, but we think that the Saracens stole them away.” First of all, the Saracens never got to Rome, but even if they had, what would they want with the bones of Peter? But they never got to Rome, so there it ends. We had a good laugh together, but more so when I told him of my discussion with a brilliant American priest in Rome. I asked this American priest if he knew that the bones of Peter were not in the “Tomb of St. Peter” in the Vatican. He admitted that they were not there. However, he said that a good friend of his, an archaeologist, had been excavating under St. Peter’s Basilica for the bones of St. Peter for a number of years and five years ago he found them. Now a man can be identified by his fingerprints, but never by his bones. So I asked him how he knew they were the bones of St. Peter? He hesitated and tried to change the subject, but on my insistence he finally explained that they had taken the bones to a chemist, and they were analyzed and it was judged that the bones were of a man who had died at about the age of sixty-five; therefore, they must be Peter’s. How ridiculous can people be?
Mark you, all the priests agree that the Vatican and St. Peter’s were built over a pagan cemetery. This was a very appropriate place for them to build since, as even Cardinal Newman admitted, there are many pagan practices in the Roman Catholic Church. You realize surely, that Christians would never bury their dead in a pagan cemetery, and you may be very sure that pagans would never allow a Christian to be buried in their cemetery. So, even if Peter died in Rome, which is out of the question, surely the pagan cemetery under St. Peter’s Basilica would be the last place in which he would have been buried. Also, Peter, from every indication, lived to be over 80 and not 65 years old. The Pope was right, going back to the early Christian burial ground, they must make changes and many of them, and fundamental ones at that. But I am afraid that the Pope’s (Pius XII) admittance of the discovery on Bagatti’s presentation of the documentary evidence was to satisfy Bagatti but at the same time admonishing him to keep the information quiet, hoping that the truth of the discovery would die out. But they have said that after all these years of excavation under the Vatican, they have discovered Greek words which read, “Peter is buried here,” and it gives the date 160 A.D. First of all, the very structure of the sentence immediately gives one the impression that either quite recently or long ago, someone put the sign there hoping that it would be taken as authentic in order to establish that which then, and even now, has never been proven. Then there is a discrepancy in the date, for Peter was martyred around the year 62 A.D. and not 160 A.D. Thirdly, why is it that they mention nothing about finding bones under or around the sign? While visiting the Catacombs, one sees a few things which are not becoming to Christians, but which tend to indicate that the Christians had some pagan practices, similar to those of Rome today. Nothing is said about them and only after persistent questioning will the Roman Catholic priest, who acts as guide, tell you that those things, images, etc., were placed there centuries after the early Christian era.
In 1950, just a few years prior to the discovery of the Christian burial ground in Jerusalem, the Pope made the strange declaration that the bones of St. Peter were found under St. Peter’s in Rome. Strange it was, for since beginning to build the church in 1450 (finished in 1626) they erected, St. Peter’s Tomb (?) under the large dome and Bernini’s serpentine columns. Since then multiplied millions were thereby deceived into believing that the remains of St. Peter were there, which the hierarchy had all along known was not true, as is proven by the late Pope’s declaration. The following was published in the Newsweek of July 1, 1957:
“It was in 1950 that Pope Pius XII in his Christmas message announced that the tomb of St. Peter had indeed been found, as tradition held, beneath the immense dome of the Cathedral (there was, however, no evidence that the bones uncovered there belonged to the body of the martyr).” The parentheses are Newsweek’s.
To make an announcement of such importance when there is absolutely “no evidence” is rather ridiculous as is also brought out in the Time Magazine of October 28, 1957 (as in above, we quote the article word-for-word).
“A thorough account in English of the discoveries beneath St. Peter’s is now available . . . by British archaeologists Jocelyn Toynbee and John Ward Perkins. The authors were not members of the excavating team, but scholars Toynbee (a Roman Catholic) and Perkins (an Anglican) poured over the official Vatican reports painstakingly examined the diggings. Their careful independent conclusions fall short of the Pope’s flat statement.” (The Pope’s statement that the remains of St. Peter were found under St. Peter’s in Rome). The excavation under St. Peter’s for the remains of St. Peter is still going on secretly, in spite of the Pope’s declaration of 1950.
Then in 1965, an archaeologist at Rome University, Prof. Margherita Guarducci, tells of a new set of bones belonging to Peter. The story was fantastic but lacked common sense and even bordered on the infantile—but a drowning man will grab for a straw and a straw it was to many. But the Palo Alto Times (California), May 9, 1967, came out with an article on the subject, and I quote, “Other experts, among them Msgr. Joseph Ruysschaert, vice prefect of the Vatican Library are not convinced by Miss Guarducci’s evidence. ‘There are too many unknowns,’ he told reporters on a recent tour of the Vatican grottoes, ‘There is no continuous tracing of the bones. We lack historical proof. They could be anyone’s bones.’ The Vatican would seem to be on the monsignor’s side because so far it has taken no steps to officially recognize the bones as St. Peter’s,” continues the article.
The intelligent priest whom I have mentioned, said that Peter’s bones were found and he was a man who died of about 62 years of age, the tests indicated. Pope Pius XII declared these bones were the bones of St. Peter, in his Christmas message of 1950. These were the same as claimed by Newsweek, “there was, however, no evidence that the bones uncovered there belonged to the body of the martyr (Peter),” as well as the above doubtful statements of the archaeologists working on the case. The Pope, notwithstanding, was overjoyed to think they had found the bones of St. Peter until further examination proved that these bones were those of a woman. This fact came out in an article on the subject in the S. F. Chronicle of June 27, 1968.
To continue the history of another case in which they have erred: In spite of the statements by the high Papal authority above, and the resultant lesson that should have been learned, the Pope, a year later claimed the Prof. Margherita bones as his very own, that is, those of St. Peter. When the bones were found there was little importance placed upon them and they were filed away as such. But when the first set of Peter’s bones turned out so tragically, there was a vacuum left and something had to be done. Again they turned their thoughts to the filed-away bones, the only hope they had of success. In them there was a ray of hope for the bones were minus a skull, which could go along with the story of the supposed skull of St. Peter which had for centuries been guarded in the Church of St. John Lateran in Rome. With a generous mixture of ideas, suppositions, theories, and wishful thinking, a fairly logical story emerged. It was then declared by Pope Paul VI as the Gospel truth, that these now, were the genuine bones of St. Peter, and most of the faithful accepted them as such. For a while all was well until another hitch developed. This time, as fate would have it, the bones in connection with the skull which was guarded for centuries as that of St. Peter, were found incompatible to the more recent bones of St. Peter. The dilemma was terrible. They were between the Devil and the deep blue sea. They have juggled around the skulls of St. Peter causing confusion. It was a choice of claiming these bones championed by Prof. Margherita as fake, or claiming as fake the skull accepted by hundreds of Popes as that of St. Peter. They rejected the past rather than expose themselves to the ridicule of the present. Prof. Margherita claims in this article which appeared in the Manchester Guardian in London, as well as the S. F. Chronicle of June 27, 1968, concerning the long accepted skull of St. Peter, as “it is a fake.” Then the article continues, “The hundreds of Popes and millions of Roman Catholics who have accepted and venerated the other skull were innocent victims of another early tradition.”
But the most astounding statement in the long article found in the above-mentioned newspapers is, “The professor did not submit them (Peter’s bones?) to modern scientific tests, which would have determined the approximate age, because, she feared, the process would have reduced them to dust.” How could any scientific study of bones be carried out without first scientifically determining the age of the person, or bones? This would be of the greatest interest and the most important for further research. Also any scientist or chemist knows that you do not have to submit the whole skeleton for testing to determine the age. A part of the shin bone or of a rib would be sufficient. It appears that she was protecting her “Peter’s bones” from another possible disaster, which a wrong age would have caused. The Vatican and others have calculated through all existing evidence that Peter lived to be around 80 and 82 years, and that he died around the years of 62 or 64 A.D. These figures go along perfectly, as does everything else in the case, with the remains found in the Christian burial ground on the Mount of Olives and in the ossuary on which was “clearly and beautifully written,” Simon Bar Jona in Aramaic. The following was taken from the book, Races of Mankind, page 161:
“Strained attempts to have Peter, the Apostle to the Hebrews of the East, in Paul’s territory at Rome and martyred there, are unworthy of serious consideration in the light of all contemporary evidence. At his age (eighty-two), that would not have been practicable. In none of Paul’s writings is there the slightest intimation that Peter ever had been or was at that city. All statements to the contrary were made centuries later and are fanciful and hearsay. The Papacy was not organized until the second half of the 8th century. It broke away from the Eastern Church (in the Ency. Brit., 13th Ed., vol. 21, page 636) under Pippin III; also The Papacy, by Abbe Guette.”
The great historian, Schaff, states that the idea of Peter being in Rome is irreconcilable with the silence of the Scriptures, and even with the mere fact of Paul’s epistle to the Romans. In the year 58, Paul wrote his epistle to the Roman Church, but does not mention Peter, although he does name 28 leaders in the Church at Rome (Romans 16:7). It must, therefore, be concluded that if the whole subject is faced with detached objectivity, the conclusion must inevitably be reached that Peter was never in Rome. Paul lived and wrote in Rome, but he declared that “Only Luke is with me,” I Timothy 4:11.
Copyright 1960 by F. Paul Peterson. Copies may be obtained from your local bookstore or from the author and publisher, F. Paul Peterson, P.0. Box 7351, Fort Wayne, Indiana, Price $2.00. Permission is granted to reproduce any part of this book if title, price and address where it may be purchased are given.
Source: https://www.friendsofsabbath.org/G&S/www.giveshare.org/churchhistory/peters-tomb-jerusalem.html
For more information see the book: F. PAUL PETERSON, Peter's Tomb Recently Discovered in Jerusalem.
ŠTO JE CRKVA?
20.10.2024.
Riječ "crkva" koristi se često, ali ovisno o tome koga pitate, može značiti mnogo različitih stvari. Najčešće se koristi za upućivanje na fizičku zgradu u kojoj se kršćani okupljaju na javno bogoslužje. Međutim, to je samo dio definicije. Izraz "Crkva", napisana s velikim slovom, iza sebe ima bogatu povijest:
"Riječ 'Crkva', 'Ecclesia' znači 'saziv'. Ona označuje zbor naroda, općenito vjerskoga značaja.). Starozavjetni skup, saziv okupljen ispod Sinaja 'kahal' (hebrejski 'kahal' (skup, saziv). Grecizirani naziv ekklesiastes (od ekklesia=skup, saziv, crkva), dakle onaj tko upravlja skupom, sazivom – vjerojatno se misli na učitelja ili onoga koji predvodi čitanje u zajednici. Taj se izraz često upotrebljava u grčkom Starom zavjetu za skupštinu izabranog naroda pred Bogom, napose za skupštinu na Sinaju gdje je Izrael primio Zakon i bio od Boga ustanovljen kao njegov sveti narod. Nazivajući se 'ekklesia' prva zajednica onih koji su povjerovali u Krista priznavala se baštinicom te skupštine. U njoj Bog 'saziva' svoj narod iz svih krajeva zemlje. Izraz 'Kuriak' od koga su izvedeni Church, Kirche, i sveslavenska riječ Crkva, znači 'Gospodnja', ili 'ona koja pripada Gospodinu'.
Ova se definicija obično povezuje s riječju 'Crkvu', napisanu velikim slovom, a odnosi se na mnogo širu zajednicu vjernika.
U kršćanskom govoru riječ 'Crkva' označuje 'liturgijsku skupštinu', ali također i mjesnu zajednicu ili sveopću zajednicu vjernika. Ta su tri značenja zapravo nerazdvojiva. 'Crkva' je narod koji Bog okuplja u cijelom svijetu. Ona postoji po mjesnim općinama, a ostvaruje se u liturgijskom skupu, posebice euharistijskom. Ona živi od Riječi i od Tijela Kristova, postajući tako i sama Tijelom Kristovim.
Isus Krist je 'Dobar Pastir', koji poziva svoje ovce u skup vjernika. Riječ 'Crkva' izražava Božju želju da okupi svu svoju djecu.
Crkva je Tijelo Kristovo. U Efežanima 1, 22-23 piše: ''Sve mu podloži pod noge, a njega postavi - nad svime - Glavom Crkvi.'' Tijelo Kristovo čine svi vjernici u aspekta:
Sveopća crkva jest crkva koja se sastoji od svih onih koji imaju osoban odnos s Isusom Kristom. U 1 Korinćanima 12, 13 stoji: ''Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni.'' Vidimo da tijelu Kristovu pripadaju svi koji vjeruju. Prava Božja crkva nije neka određena crkvena građevina ili denominacija. Sveopću Božju crkvu čine svi koji su primili spasenje po vjeri u Isusa Krista. Sveopću crkvu čine oni koji su se pouzdali u Krista kao svoga Spasitelja.
Crkva nije građevina ni denominacija. Crkva je Tijelo Kristovo – svi koji su se pouzdali u Isusa Krista kao svoga Spasitelja (Ivan 3, 16; 1 Korinćanima 12, 13). U mjesnim crkvama postoje članovi sveopće crkve (Tijela Kristova).
Slava Tebi Kriste!
