Church in society - Crkva u društvu






wcncc.com

May the road rise up to meet you.
May the wind always be at your back.
May the sun shine warm upon your face,
and rains fall soft upon your fields.
And until we meet again,
May God hold you in the palm of His hand.
 (Old Celtic blessing from the pilgrim)

-----------------------------------------------------------------------------------


''NAKUPLJAJTE, GOMILAJTE! TO JE MOJSIJE I PROROCI'' 


12.1.2025.
Sveučilišna crkva u Leipzigu, Garnizonska crkva u Potsdamu i Katedrala Krista Otkupitelja u Moskvi samo su tri primjera crkava koje su namjerno uništene u zemljama koje su sebe nazivale "socijalističkim" ili " komunističkim". Činilo se da vjeri nema mjesta u novom sustavu. 

Ali Marx nije bio neselektivni neprijetelj religije. Zapravo, on nije puno govorio o religiji. Jedini tekst u kojem se posvetio toj temi je "O kritici Hegelove filozofije prava" iz 1844. godine, tu se spominje ključna riječ opijum. 

Da bismo shvatili Marxa moramo shvatiti njegovo osobno traumatično iskustvo koje je proživio s religijom. Obitelji Marxovih roditelja dale su brojne rabine, tako da Marx u pozadini ima veliko židovsko nasljeđe. Ali vjerska tradicija njegove obitelji je prekinuta: njegov otac Heinrich radi kao odvjetnik. Židovstvo nije problem sve dok je Trier pod francuskom vlašću, a Građanski zakonik daje široke slobode. No onda, nakon Bečkog kongresa (1814.-15.), struktura vlasti se promijenila i kršćanska religija postaje dio Pruske. Odjednom Heinrich Marx, kao Židov, više ne može raditi kao odvjetnik. Stoga je  prisiljen obratiti se na protestantizam. Kako bi Karlu omogućio pohađanje viših škola (Židovima je bilo zabranjeno pohađanje gimnazije), krste ga 1824. u dobi od šest godina. Karlova majka postala je protestantkinja tek sljedeće godine. Karlu je dakle već kao djetetu istraumatizirana vjera. 
 
Utjecaj Feuerbachove kritike religije 

Kao student Karl potom dolazi u kontakt s ljevičarskim pristašama filozofa Georga Wilhelma Friedricha Hegela. U tim se intelektualnim krugovima susreo s kritikom religije Ludwiga Feuerbacha po kojemu svako ljudsko biće ima određene sklonosti koje ne prepoznaje nego ih projicira  na više biće: ako je netko ljubazan ili znalac, tada to postaje milosrđe i sveznanje. 
Marx to sažima: čovjek je u fantastičnoj zbilji neba tražio nadčovjeka a našao odraz sebe, stoga čovjek više nema sklonosti imati privid sebe, što je zapravo neljudsko, nego traži svoju istinsku stvarnost i zna gdje je mora tražiti – u sebi. Marx pita zašto čovjek projicira vlastite sposobnosti na Boga dok zemaljski proletarijat živi u bijedi uzrokovanoj industrijalizacijom i ruralnim egzodusom? To se pitanje tiče osobito radništva. Odgovor daje u eseju iz 1844. godine: religija ima dvije funkcije: funkciju protesta (formulira idealnu sliku svijeta čineći kontrast sa stvarnošću) i funkciju utjehe tj. tješi ljude zbog životnih nevolja, uz očekivanje nagrade u Kraljevstvu nebeskom.
Religija tako sprječava oslobođenje radnika od proizvođača tako što uvodi nadu u vječni život. Time religija podržava postojećih ropski sustav i uvjete, od čega svećenstvo, koje pripada vlastima, svakako ima koristi: "Religija je uzdah potlačenog stvorenja, duh bezdušnog svijeta i bezduhovnih država. Ona je opijum naroda." Ima otupljujući učinak.
Marx nije izmislio metaforu o opijumu. Već 1840. njegov daleki rođak Heinrich Heine pisao je u memorandumu protiv Ludwiga Börnea o učinku religije kao "duhovnog opijuma": "Nebo je izmišljeno za ljude kojima zemlja više nije ništa nudila." U vrijeme Marxa, opijum je bio svima na usnama: Kako bi oslabili Kinu i dobili pristup njezinim tržištima, Britanci krijumčare opijum u zemlju i pokušavaju mnoge ljude učiniti ovisnima o njemu – sukob kulminira u dva opijumska rata, koje Kina gubi. Osim otupljujućeg učinka, opijum također predstavlja ekonomske interese, nasilje i politiku u kontekstu vremena. Marxu smeta upravo ta politička (kapitalistička) dimenzija religije.
Njegov bliski pouzdanik Friedrich Engels u vlastitom okruženju promatra učinak religijskog opijuma o čemu izvještava u pismima iz svog doma u Wuppertalu: "Savjest kapitalističkih bogataša nimalo ne mari za djecu radnike koja su satrvena radom.  Takvi pobožni bogataši ne boje se pakla, osobito kad idu nedjeljom u crkvu." Religija je stoga instrument ugnjetavanja sirotinje i umirujuće sredstvo za devijantnu savjest bogatih kapitalista. Ona (p)održava bolesni sistem. 
 
Od Marxa do Lenjina 

Marx govori o "opijumu naroda" tj. o ljudskom samozavaravanju religijom. Tek kod Lenjina, koji je vidljivo spremniji na nasilje, to postaje "opijum za narod" odnosno sredstvo namjernog paraliziranja i drogiranja naroda. Stoga pod Lenjinom dolazi do zatvaranja, a pod Staljinom do brojnih rušenja crkava u Rusiji, osobito u Moskvi. Zemlje poput Istočne Njemačke (DDR) kasnije će slijediti taj primjer. 
Karl Marx je "ciljao" drugačije: cijeli život bavio se slobodom i samoodređenjem. On ne želi zabraniti religiju – on želi da ona postane suvišna, da više ne mora djelovati poput opijuma: "Ukidanje iluzorne religijske sreće dovodi do stvarne sreće. Zahtjev da se odreknu iluzija o svom stanju je zahtjev da se odreknu stanja koje zahtijeva iluzija", elemenata koji iluziju hrane i održavaju. 
Marx je u konačnici pozitivno djelovao na Crkvu koja je u određenom vidu prihvatila njegovu opravdanu kritiku. Kao reakcija na Marxa, Crkva se postupno okretala radnicima, a kršćanski sindikati zauzeli su se za njihove interese. Unatoč tome, viša upravljačka razina Crkve često ostaje na strani buržoazije, a koncept svećenika-radnika koji su bliski radnom narodu već je u prvoj polovici 20. stoljeća zabranjen. Postoje dobro poznati izuzeci, poput prvog biskupa Essena, Franza Hengsbacha, koji je izričito prihvatio potrebe Ruhrske regije, koju je oblikovala radnička klasa. 
 
Teologija na tragu Marxa 

Latinoamerički kler ide mnogo dalje. Njegovi predstavnici – najpoznatiji je svakako sv. Óscar Romero – žele da Crkva da siromašnima glas protiv izrabljivanja i obespravljenosti. Politički se dijelom zalažu za novi društveni poredak s vidljivo socijalističkim obilježjima. Teolozi oslobođenja nikada sebe nisu vidjeli kao marksiste. Naprotiv, oni zagovaraju treći put pored liberalnog kapitalizma i marksizma – no Marxove ideje imaju utjecaj na njihov pristup, stoga je opcija za siromašne važan dio njihove pažnje. 
Marx je dakle kritizirao krajnje problematičnu političku i društvenu ulogu buržoaziji naklonjene Crkve svoga vremena i dugoročno pridonio da Crkva djelomično revidira svoje stajalište. 
Privatno, izgleda da je Marx imao opušten odnos s religijom: nije imao problema s vjernicima, a čini se da je bio i dobar poznavatelj Biblije. Gomilanje novca, za koje smatra da je postalo samo sebi svrha, lamentira riječima: "Nakupljajte, gomilajte! To je Mojsije i proroci." 
Takva kritika od koristi je da kristologija bude glavno mjerilo razgraničenja između istinitosti kršćanstva i zablude religioznoga u konkretnom činu "biti za druge". Kršćanska se uskrsna nada razlikuje od mitoloških očekivanja i kapitalističkih eksploatatora po tome što ona upućuje čovjeka na posve nov način na njegov život na zemlji. Kršćanin ne može poput vjernika otkupiteljskih mitova iz zemaljskih zadaća i teškoća pobjeći u vječnost. On mora poput Krista potpuno iskusiti zemaljski život. To je trebala biti nauka i praksa Crkve pa onda Marxove kritike religije ne bi ni bilo.  Religija ne smije usmjeravati samo na bolji život s druge strane. To također povezuje Stari i Novi zavjet jer Krist zahvaća čovjeka u središte njegova života – na zemlji i na nebu. 
 
Osvrt 

Koncept religije kao takve nije po sebi krivcem bilo kakvog porobljavanja ili opijata, nego je u konačnici riječ o čovjekovoj oduci i djelovanju – kao i uvijek. Staviti politički, gospodarski ili vjerski sustav u službu jedne interesne skupine, bez obzira koje, predstavlja prije svega otuđenje čovjeka od samoga sebe. Čovjek koji može donijeti odluku da ne pristaje na takvu descendenciju sebe sama u stanju je prkositi prividnim determinantama bilo svoga ponašanja bilo ustaljenim obrascima društvenih gibanja, čak i u prividno svemoćnim uvjetima. 
Ako kritika religije pored kritike institucionalne otuđenosti anulira ontološku opstojnost Božju, čini time ono što civilno pravo definira kao error in persona vel in obiecto (kad počinitelj zamjenjuje dva objekta napada te umjesto napadnutog objekta iz nehaja povrijeđuje drugi). Naime, svaki napad na ontološku opstojnost Božju napad je na ljudsku osobu kao takvu, na čovjeka kao čovjeka. Time i ateista ništi sama sebe iako toga nije svjestan. 
Uza sve negativnosti ipak su kritike koje su raspuhale političko-gospodarsko-religijsko-nacionalističke klanove u cilju spašavanja čovjeka od čovjeka i naroda od naroda, doprinjele približavanju Kristovoj poruci (evanđeoska prispodoba o Lazaru i bogatašu) za jednakost i bratstvo svih ljudi, ali onu i onakvu jednakost i bratstvo koje je utemeljeno na evanđeoskom konceptu -  zemaljskom i eshatološkom, odnosno zemaljsko-nebeskom. 
I kao važna introspektivna potka zapitajmo se, da li smo mi vlastitim načinom života ocrnili vjeru u Krista Spasitelja, bilo na način da smo vjeru devijantno anektirali narodnom tkivu pri čemu je nastalo mrtvorođenče animoziteta između nacional-katolicizma / nacional-pravoslavlja, bilo na način da smo vlastitim načinom života skrenuli ljude od puta vjere, jer su oni vidjevši kriva svjedočenja vjere prekrižili i Boga i vjeru:  Nek se na postide zbog mene koji se u te uzdaju, Gospodine, Bože nad Vojskama! Neka se ne posrame zbog mene koji traže tebe, Bože Izraelov! (Ps 69, 7) 






''UPOZNAT ĆETE ISTINU I ISTINA ĆE VAS OSLOBODITI'' (Iv 8, 32) 

29.12.2024.

Svi kojima je stalo do jedinstva Kristove Crkve ispituju načine na temelju kojih bi se moglo opet obnoviti jedinstvo Crkve. Stoga propituju i vagaju stajališta u odnosu na Sveto Pismo. Stajalište Pravoslavne crkve o papinskom primatu i infalibilitetu izneseno je u enciklici istočnih patrijarha iz god. 1848., zatim u patrijarhalnoj i sinodalnoj enciklici iz god. 1895. i u odluci konferencije istočnih autokefalnih Crkava, iz god. 1948. 

U enciklici iz god. 1848. kaže se, između ostalog, i ovo: "Među herezama, koje su se raširile, sam Bog zna kojim sredstvima, u velikom dijelu svijeta, bio je nekoć arijanizam, a sada je papizam." Papizam se sastoji u "priznavanju, da je papa kao osoba nepogrešiv (kad donosi definicije vjere) i da on drži mjesto Krista". Što se pak tiče prvenstva Rimske crkve nad ostalim Crkvama, treba da ga ona zahvali "partikularnoj tradiciji" koja je držala, da ga je primila od sv. Petra, no u stvari, prema svjedočanstvu sv. Bazilija, "najvažnija među svim Crkvama je Antiohijska crkva gdje su se po prvi puta sljedbenici Kristovi počeli nazivati kršćanima i gdje se nalazi prava Petrova katedra". Ako Crkva ne bi bila "utemeljena na nepokolebljivoj vjeri Petrovoj", tada bi "Kefa bio njoj vrlo slabim temeljem, a papa još slabijim". Petar pak nije dobio nikakve "specijalne vlasti" od Isusa, a riječi Isusove kod Iv 21, 15-18 znače Petrovo trostruko kajanje i povretak u apostolski zbor nakon Petrova trostrukog nijekanja. Uostalom, ako postoji neki primat rimskog biskupa, on ga je dobio time, što je Rim bio carski grad, pa su mu ga podijelili ne Gospodin već Oci.   

U enciklici iz god. 1895. naučava se slijedeće s obzirom na papu:

"Krist je jedini poglavar Crkve; čitava je Crkva infalibilna; apostol Petar nije utemeljitelj Rimske crkve, a protivna se tradicija temelji na lažnim dokumentima; Petar nije temelj Crkve, nego su prema sv. Pavlu temeljem Crkve apostoli i proroci; sv. Oci nisu naučavali primat rimskog biskupa; primat rimskom biskupu dolazi od Rima kao glavnog centra carstva; ne postoje crkveni kanoni koji određuju da je rimski papa glavar čitave Crkve, nepogrešivi sudac drugih, autonomnih i autokefalnih crkava, nasljednik apostola Petra i Kristov vikar na zemlji, jer je svaka crkva na Istoku i na Zapadu sasvim nezavisna i autonomna već od prvih sedam ekumenskih sabora; kad bi iskrslo neko važno pitanje, tada bi se sazivao ekumenski sabor koji je bio i koji još ostaje vrhovna vlast u Crkvi; biskupi su bili nezavisni jedan od drugoga; svi su bili jednaki na koncilima i jedino podvrgnuti saborskim odlukama; nitko između biskupa nije osobno odlučivao o sudbini univerzalne Crkve; ambiciozne i ohole papinske pretenzije na primat Istočna crkva nikad nije priznala u prvih devet stoljeća; za razvitak primata veliku su ulogu odigrali Izidorovi pseudodekreti; Istočna crkva priznaje nepogrešivim jedino Isusa Krista."

Na kraju te enciklike ovako su definirane Pravoslavna i Rimokatolička crkva: "Pravoslavna crkva opravdano se ponosi u Kristu, da je Crkva sedam ekumenskih koncila i prvih stoljeća kršćanstva i zbog toga jedna, sveta, katolička i apostolska, stup i temelj istine, dok je Rimska crkva inovacija lažnih patrističkih spisa, izopačenog sv. pisma i kanona svetih sabora, stoga je ona opravdano i pravedno bila i ostaje proglašena odijeljenom za sve vrijeme dok bude ustrajala u svojoj zabludi." 

U odluci konferencije Istočnih crkava iz god. 1948. ističe se:

"Rimska kurija, s rimskim biskupom na čelu, iskrivila je tokom stoljeća pod utjecajem svjetovne bahatosti pune dima (kako su to nekoć pisali afrički Oci papi Celestinu) i drugih razloga, pravu nauku Evanđelja primljenu od Gospodina preko apostola; rimski pape nisu ništa držali do formalne zabrane VI. ekumenskog koncila, da se ništa novo ne uvodi u vjeru; oni su oskvrnuli čistoću stare i opće vjere uvođenjem novih dogma o Filioque, Bezgrešnom Začeću, osobito naukom sasvim nekršćanskom o papinu prvenstvu i infalibilitetu; zbog tih novotarija rimski su biskupi nanijeli ogromnu nepravdu jedinstvu Kristove Crkve i djelu ljudskog spasenja na zemlji; oci VI. ekumenskog sabora, predviđajući ogromnu štetu od uvođenja dogmatskih novotarija u vjeru, definitivno su odlučili, da se ništa ne nadodaje niti oduzima dogmama, koje su proglasili prvih šest ekumenskih sabora, stoga nismo mi, kaže se u odluci, nego pobožna usta otaca ekumenskih koncila, koja izgovaraju sada osudu rimskog papinstva za sve rimske dogme nedavno proglašene, jer su te dogme čista ljudska umotvorina, koja nije utemeljena ni na Sv. Pismu, ni na Tradiciji, ni na spisima crkvenih Otaca, ni na crkvenoj povijesti".

Odluka nadalje ističe, da je "rimskim biskupima, tim kraljevima vremenite države (patrimonium Sancti Petri), politika bila suprema lex". Odluka završava: "Žrko molimo našeg vrhovnog svećenika, Gospodina Isusa Krista, da prosvijetli svjetlošću svoje božanske nauke rimokatoličku hijerarhiju te joj pomogne da upoznati svu ogromnost ponora grijeha u koji je uvela Zapadnu crkvu, izmišljajući novu nauku o papinskom prvenstvu i infalibilitetu kao i iskorištavajući Crkvu u svrhe političke naravi." 

Vidljivo je da od ranoga kršćanstva autokefalne Istočne crkve djeluju na čelu sa autokefalnim poglavarima i do današnjega dana nemaju problema sa tim djelovanjem iako sebe ti poglavari ne pretpostavljaju drugim autokefalnim crkvama u smislu univerzalne jurisdikcije te ostaju u crkvenom zajedništvu (intercommunio - communicatio in sacris). Najočitije je stoga da univerzalna jurisdikcija jednog poglavara nije ni na koji način nužna za spasenje pa stoga nije ni bitna. Bitno je naime ono što je nužno za spasenje, u tome je jedina punina. A ljudska se slabost očituje u želji za vladanjem i dominacijom. Prošla su ne samo stoljeća nego i mileniji i ništa se ne mijenja. Nepovjerenje između crkve Istoka prema crkvi Zapada bremenito je povijesnim događajima i obmanjujućim falsifikatima u prilog vlastitih interesa (npr. Konstantinova darovnica - Donatio Constantini, Constitutum Constantini). 

I za kraj, jedna ilustracija koja nam puno toga može razjasniti. Upitajte se, bez obzira na denominaciju, kakva bi bila reakcija ostalih apostola na prvom crkvenom saboru u Jeruzalemu oko 50. godine, da se tamo pojavio Petar ne s jednom nego s tri krune na glavi (tijara) i s prijedlogom da ga ostali proglase nezabludivim a time u daljnjoj implikaciji i sam apostolski sabor kao i sam apostolski zbor suvišnim. Iako je riječ o anakronizmu, zaključak je svakoj na Bibliji utemeljenoj i nepristranoj prosudbi i više nego otrežnjujuć i jasan.  

Nezabludivost jednoga apostola bi u konačnici značila da svi apostoli nisu jednako primili blagodat Duha Svetoga, odnosno zabludivost ostalih. Naime, definicija o nezabludivosti jednoga pretpostavlja zabludivost ostalih, osim ukoliko ne podržavaju toga u Rimu triput zlatom okrunjenoga, koji trajno viče da je samo on vikar Onog trnovom krunom okrunjenoga. To ni na koji način ne korespondira s biblijskom istinom pa vršili ne znam koje i kakve verbalne i filozofsko-teološke akrobacije s biblijskim tekstovima. 

Slava Tebi Kriste - trnovom krunom okrunjen!



I TRAŽITI OPROST SASTAVNI JE DIO IZGRAĐENE OSOBNOSTI OHVATITI SMISAO ŽIVOTA 

8.12.2024. 

Važnost traženja i prihvaćanja oprosta vrlo je važna. Opraštati znači svojevoljno uložiti trud u mijenjanje vlastitog odnosa prema osobi i situaciji koja nas je povrijedila kako bismo mogli odbaciti ljutnju, ogorčenost i druge neugodne emocije. Pružiti i tražiti oprost sastavni je dio izgrađene osobnosti.

Oprost možemo provesti kao odluku (prema osobi koja nas je povrijedila ne pokazujemo osjećaje ljutnje, ne osvećujemo se i nemamo neprijateljskog stava)  ili emocionalno (kada zaista otpustimo loše emocije prema drugoj osobi).

Oprostiti znači prestati nekome zamjerati za ono što nam je neka osoba učinila. Emocionalni oprost ima pozitivan utjecaj na psiho-fizičko zdravlje. Stoga je neobično važno doživjeti emocionalni oprost, jer je on duševno rasterećenje naše osobnosti.  U tom procesu potrebno je prepoznati osjećaje koji nam se javljaju i dopustiti da polako prođu.

Svi se mi mijenjamo, rastemo u znanju, iskustvima itd. Stoga je važno dijeljenje svojih osjećaja na način da osobi koja nas je povrijedila kažemo koje je to ponašanje koje nas je ranilo,  ali i pretpostaviti da ta osoba možda nije znala kako drugačije postupiti i da će joj iskustvo pomoći u promjeni ponašanja. Dakle, važno je imati razumijevanja da nas osoba možda nije namjeravala povrijediti i ukazati joj na propust bez grubih riječi i poticanja svađe.

Nažalost, ima situacija u kojima nam druga osoba nanese veliku bol za koju se ne kaje i koju je namjerno prouzročila. U takvim slučajevima opraštanje ne uključuje opravdavanje nečijeg ponašanja, već je to pomoć nama samima kako bismo imali emocionalno stabilan život i čistu savjest. Bog je taj koji će u konačnici vagati duše. 

Bitno je da shvatimo kako prošlost ne možemo promijeniti. Vrijeme ne možemo vratiti. Stvari koje su nam se dogodile i patnju koju nam je netko prouzročio ne moramo na silu pokušati zaboraviti ili se praviti da nije bilo tako. Ali to samo nakuplja ljutnju i kvari ti dan koji ti je poklonjen za nešto lijepo. Prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo sadašnjost i budućnost. Izbjegavaj ličnosti koje su te u prošlosti povrijedile a nisu se pokajale niti su izrazile bilo kakvo žaljenje. 

Oprostiti samome sebi. To je ponekad teže nego oprostiti drugima. Često smo sami sebi najveći neprijatelji u samoosudi zbog toga što smo trebali imati kontrolu nad svojim ponašanjem, postupiti drugačije ili predvidjeti ishod. Podršku sami sebi pružamo teže i rjeđe nego drugima. Oprostiti sebi ne znači ignorirati vlastite propuste, već ih prihvatiti kao dio prošlosti, preuzeti odgovornost za njih i razmisliti što iz prijašnjih iskustava možeš naučiti.  

Opraštanje sebi i opraštanje drugima uključuje prihvaćanje emocija koje se javljaju. Najbolje što iz neke negativne prošle situacije možeš napraviti je lekcija za budućnost. Važno je kazati osobi koju smo povrijedili da nam je žao i pokušati napraviti nešto da se iskupimo, možemo to učiniti i na način da direktno pitaš osobu koju si povrijedio što možeš napraviti da se iskupiš. Prošlost ne možeš vratiti ali u budućnosti osobi koju si ranio možeš puno pomoći u smanjenju neugodnih emocija. 

Nasuprot ljutnje i zamjeranja postoji podrška i suosjećanje. Opraštanje sebi i drugima ima pozitivne posljedice na naše psihičko zdravlje. To je skidanje tereta kojeg teglimo na sebi. Taj teret ne pomaže u promjeni situacije ili osobe koja te povrijedila, a tebe sputava u radosti života i interakciji s drugima. Opraštanje je način na koji tu težinu možemo otpustiti i tako se mirno kretati kroz život. Oproštaj je nešto što činimo za sebe, a ne (samo) za drugoga. 

Na koji način sebi oprostiti prošle greške i nastaviti daljnji život?

 

1. Krivnja je prirodna pojava savjesti, prihvatite to

Ukoliko je savjest očuvana, ona će odreagirati krivnjom. Savjest je Božji glas u čovjeku koji nam jasno kaže: čini ovo a izbjegavaj ono. Krivnja dakle ima svoju korektivnu tj. pedagošku svrhu. Krivnja je instrument kojim naše postupke prema drugima tako podešavamo da naši postupci blagodatno utječu na druge ljude i potiče našu odgovornost za vlastite postupke. Krivnja u nama budi samoosudu jer je to duhovni automatizam kojeg čovjek ima u sebi kao slika Božja. Takva samoosuda trajati će do pokajanja i iskupljenja, odnosno ispravka krivnje. Prihvaćanje krivnje i samoosude važno je za samoprihvaćanje i korekciju. Dopustite si osjećaj krivnje, ali ne dopustite da vas uvede u krajnost kao sumanuta autoosuda. Bog je taj koji presuđuje, ne mi sami. 


2. Pružite sami sebi empatiju

Samosuosjećanje znači postupati prema sebi s istom pažnjom kao prema voljenima. Postavite sebi pitanje: Što bi rekao prijatelju/prijteljici u ovoj situaciji? Mnogi od nas znatno su stroži prema sebi nego prema drugima.

Promijenite negativan način razmišljanja i pokušajte sami sebi pružiti riječi podrške kad se suočavate s neugodnim emocijama. Nemojte zamijeniti samosuosjećanje sa samosažaljenjem. Vođenje dnevnika o osjećajima može pomoći u prepoznavanju i probavljanju krivnje. 


3. Dopustite da rane zacijele

Kad napravimo pogrešku, često zadobijemo emocionalnu ranu koja, poput fizičke, treba vrijeme da zacijeli. Neprestano analiziranje pogreške je čupanje kraste s rane koja nije zacijelila. Savjest te osuđuje zbog prošlih postupaka da se korigiraš. Sagledaj situaciju kao da ju je napravio netko drugi (kao da je odvojena od tebe).  Pogreške su te donekle oblikovale, ali ti nisi tvoja pogreška, ti si biće u izboru novog početka. 


4. Nemojte razmišljati što drugi misle o vama

Kad se osjećamo krivima, skloni smo pretpostaviti da drugi jednako intenzivno razmišljaju o onome što se dogodilo. Često to nije slučaj. Druga osoba možda nije pogođena onoliko koliko mislimo da jest, ili je sve već ostavila iza sebe. Ta spoznaja može pomoći da si olakšamo osjećaj krivnje. Možda drugi čak i ne pamte događaj na isti način ili su nam već oprostili.

 

5. Iskreno zatražite oprost

Ponekad krivnja vodi do izbjegavanja, no suočavanje s pogreškama može donijeti oslobađanje. Ako je moguće, iskreno se ispričajte osobi koju ste povrijedili i pokušajte se iskupiti. Iako ne možemo kontrolirati reakciju druge osobe, čin traženja oprosta često je dovoljan da sami sebi oprostimo.

 

6. Očistite um i tijelo

Kad vas obuzme osjećaj krivnje, jednostavna radnja poput tuširanja može pomoći. Prema istraživanjima čin čišćenja tijela može privremeno ublažiti osjećaj krivnje. Provedite nekoliko trenutaka brinući se o sebi. To može pomoći u pomaku perspektive i boljem sagledavanju sljedećih koraka.

Opraštanje sebi zahtijeva vrijeme i strpljenje. Prihvaćanjem svojih osjećaja, promjenom perspektive i njegovanjem suosjećanja prema sebi, možete napraviti korak prema mirnijem i sretnijem životu.

 

7. Ispovijedajte se

Cjelokupnost procesa opraštanja sebi i drugima neće biti kompletiran ukoliko se čovjek u sakramentalnoj ispovijedi ne pomiri s Bogom. Naime, sakramentalna ispovijed daje milost kojom možemo izdržati teška opterećenja savjesti u procesu njezina izlječenja. Ne postoji neizlječivo. Bog liječi sve. On je najbolji liječnik kojem se možemo uvijek obratiti. On će nam pomoći na razne načine. Važno je imati strpljenja i truditi se ispraviti ono loše kako bi se ustupilo mjesto sadašnjem i budućem u dobru. 





DOHVATITI SMISAO ŽIVOTA 

1.12.2024. 

Problemi društvene zajednice, osobito mladih, tim su teži ukoliko se ne dopire do smisla života. Pronalaženje smisla života, njegove svrhe, snažan je oslonac za nadvladavanje životnih težina i suprotivština. U tom smislu, predavanje koje je održao mons. dr. Dražen Kutleša, zagrebački rimo-katolički nadbiskup o pet pitanja koja dotiču srž čovjekove egzistencije, doprinosi uočavanju onoga bitnoga u ljudskom životu. 

Zagrebački nadbiskup Kutleša održao je prigodom 150. obljetnice djelovanja modernoga Sveučilišta u Zagrebu i imenovanja prvoga rektora Matije Mesića Lectio magistralis u ponedjeljak 11. studenoga 2024. godine u zgradi Rektorata Sveučilišta, na početku Međunarodne znanstvene konferencije „Kanonsko i crkveno pravo na javnom sveučilištu“.

 

LECTIO MAGISTRALIS ZAGREBAČKOG NADBISKUPA DRAŽENA KUTLEŠE

Sveučilište u Zagrebu, 11. studenoga 2024.

 

Poštovani gospodine Rektore, prorektori, profesori i djelatnici Sveučilišta, drage studentice i studenti, velika je čast danas biti ovdje među vama i obratiti vam se u prigodi obilježavanja 150. obljetnice djelovanja modernoga Zagrebačkog sveučilišta koje, još od svojih prvih početaka u Akademiji Družbe Isusove, oblikuje mlade umove pridonoseći intelektualnom i kulturnom nasljeđu ne samo Hrvatske nego i cijele Europe. U ovom akademskom središtu, koje njeguje različite znanstvene discipline, vašu pozornost želio bih usmjeriti na pitanja koja nadilaze granice pojedinih akademskih područja, ali su također temeljno prisutna u svakoj od njih i dotiču srž čovjekove egzistencije.

Riječ je o pitanjima o čovjekovu podrijetlu, naravi, smislu, moralu i konačnoj sudbini. Filozofija ih naziva pitanjima o krajnjim uzrocima svih stvari. Bez obzira na naše svjetonazore i uvjerenja ili područja znanosti kojima se bavimo, vjerujem da smo svi pozvani pitati se o krajnjim uzrocima čitave stvarnosti. Akademska zajednica istražuje svijet kritičkim promišljanjem, otvorenim dijalogom i intelektualnom znatiželjom. Ova pitanja vode nas izvan granica empirijskoga uranjajući nas u dubine našega duha i same biti našega postojanja.

Ona su bila poticaj promišljanjima najvećih umova u povijesti, od velikana grčke misli, Platona i Aristotela, preko kršćanskih mislilaca poput svetog Augustina i svetog Tome Akvinskog, pa sve do modernih filozofa i teologa, među kojima je zasigurno papa Benedikt XVI., duboki mislilac o odnosu vjere i razuma. Benedikt XVI. je u dijalogu s modernim misliocima često naglašavao da je potraga za istinom i smislom  – bilo ona filozofska ili religijska – nešto što nas sve povezuje.

Pozvao bih vas da zajedno pođemo na malo intelektualno i duhovno putovanje tragom tih pet ontoloških pitanja. Svakomu je odmah jasno da temeljna razlika u odgovorima na njih stoji u sljedećem: vjerujemo li ili ne u postojanje Boga ili barem u neki konačan smisao ljudske sudbine. Kao katolički biskup istaknuo bih razliku koju u odgovorima na ova pitanja nudi kršćanstvo. Želja mi je podijeliti s vama uvjerenje da je ono što je kršćanstvo, u jasnoći svoga nauka, predstavljalo kroz povijest i što predstavlja i danas, bliže razumu svakoga iskrenog tražitelja smisla negoli li što često mislimo osvjedočeni neautentičnim življenjem kršćana ili povijesnim krivotvorinama kršćanstva.

Jasno da ovaj nastup nije sustavna analiza filozofskih smjerova i katoličkog učenja, nego pokušaj otvaranja perspektive. Možda će nekima od vas pomoći da odgovore pronađu u vjeri, drugima u filozofiji i znanosti. No, važno je da ne odustanemo od postavljanja tih pitanja, jer ona definiraju ne samo naše živote, nego i naše zajedničko putovanje prema istini i smislu.

 

1. Porijeklo: Odakle potječemo?

Pitanje koje čovjek postavlja o svome porijeklu nastalo je iz sposobnosti osobe da misli samu sebe, svijet i zakonitosti prirode. Ono nije ograničeno na prirodne znanosti, kao ni na povijest, zemljopis ili samu filozofiju. U svijetu znanosti o čovjekovu porijeklu, prate se i istražuju evolucijski procesi i prirodni zakoni. Ta nas istraživanja vode samo do djelomičnih odgovora. Evolucija nam može reći kako su se biološki organizmi razvijali, ali ljudski se duh ne zadovoljava takvim odgovorima jer nije podložan empirijskim istraživanjima. 

Aristotel je u odgovoru na ovo pitanje promišljao o „prvotnom uzroku“ svega sugerirajući da iza svake kretnje i promjene mora stajati nešto nepromjenjivo, što je on nazivao „nepokretnim pokretačem“. Njegova filozofska potraga za uzrokom svega dovela je do zaključka da postoji izvor svih stvari, neka vrsta uzvišenog principa ili bića koje je stvorilo svijet. Kasnije je kršćanska teologija u Bogu, svemogućem Stvoritelju, prepoznala ovog “nepokretnog pokretača”. 

Immanuel Kant, jedan od najutjecajnijih mislilaca novovjekovne filozofske misli, raspravljao je o „svrsi“ prirode i čovjeka. Kant je umjesto od Objave i skolastike pošao putem etičkog iskustva tvrdeći da moralni zakon u čovjeku upućuje na više počelo od  onoga koje je dostupno našim osjetilima. Poznata je njegova izreka: „Zvjezdano nebo nada mnom, moralni zakon u meni“ kojom sažima cijelu filozofsku misao o čovjeku kao biću koje je dio materijalnog svijeta, ali koje, po moralnom zakonu, „kategoričkom imperativu“, nadilazi taj svijet prema univerzalnom dobru i savršenstvu. 

U kršćanskoj tradiciji, odgovor na pitanje porijekla nalazi se na prvoj stranici Biblije: „U početku stvori Bog nebo i zemlju“ (Post 1,1); „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka“ (Post 1,27). Ove jednostavne, ali ključne tvrdnje oblikovale su stoljeća promišljanja o porijeklu svijeta i čovjeka. Kršćanska vjera drži da nismo slučajan rezultat kozmičkih sila ili bioloških procesa, nego smo stvoreni s namjerom i svrhom,  da „u svemu i istodobno iznad svega postoji neka osobna volja, postoji Duh koji se u Isusu objavio kao Ljubav“.[1] Čovjek je Božja slika i stoga pitanje: „Odakle potječemo?“ ne izvire iz naše intelektualne radoznalosti koju možemo zadovoljiti pokusima i znanstvenim otkrićima. Ono u nama žubori poput rijeke kojoj želimo znati izvor. Osjećamo da smo do izvora stigli kad pitanja utihnu, a srce se nađe uronjeno u istinu. 

Ipak, dok nam se u umu rađaju pitanja dužni smo ih postavljati i voditi dijalog: filozofski, znanstveni, kulturni. Od presudne je važnosti iz toga dijaloga ne isključiti dimenziju vjere što je stalna tendencija sekulariziranog svijeta u kojemu živimo. Kao članovima akademske zajednice svima nam je jasno da poželjna i potrebna sekularizacija, u smislu funkcionalno-pravnog razlikovanja Crkve i države, ne može biti argument za potpuno istiskivanje vjere iz javne, odgojne i kulturne sfere. Stoga ne bi bilo primjereno da s ovoga Sveučilišta izlaze intelektualno osiromašene generacije kojima bi postalo posve normalno promišljati o čovjeku isključivo kao o biološkoj jedinki, zanemarujući nadnaravnu dimenziju ljudske osobe, baš kao što je danas moguće i prihvatljivo prikazati europsku kulturu  „kao nacionalnu povijest, ostavljajući kršćansku tradiciju potpuno po strani“.[2] Ako propustimo svoju odgovornost, svaka nova generacija sve će manje biti u stanju primijetiti da nešto nedostaje u takvim postavkama. Posljedice su neslućene. 

Naučavajući da u korijenu našeg postojanja jest neka osobna volja Stvoritelja koji nas je htio, koji nas ljubi i koji nam se objavljuje, kršćanstvo nam nudi svrhu i nadu. „Povijest spasenja izvor je uvijek novih nadahnuća za tumačenje povijesti čovječanstva“, riječi su svetoga Ivana Pavla II. Ona se ne vraća „samo na pitanje povijesti čovjeka, nego se suočava i s problemom njegova postojanja.“[3]

 

2. Narav i identitet: Tko smo?


Odgovor na pitanje o porijeklu čovjeka određuje i odgovor na pitanje razumijevanja ljudske osobe: Tko je zapravo čovjek? Ograničenja iskustvenih znanosti u odnosu na ljudsku osobu u njezinoj cjelovitosti čine uvijek aktualnim filozofski i teološki govor. Njemu dakako pridonose i rasvjetljuju ga rezultati prirodnih znanosti, koje se ipak ne mogu uzimati zasebno niti se mogu proširivati granice njihovih spoznaja neznanstvenim elementima koji onda služe nekim drugim, a ne znanstvenim ciljevima. Ljudska je osoba metafizička stvarnost. Nju se ne može svesti samo na individualnost jer načelo individualizacije jest materija, a čovjek nije samo materija. Ne može se svesti niti na osobnost koju stječemo svjesnim i slobodnim činima, odnosno izborima koje činimo. U čovjeku je duhovno načelo – njegova besmrtna duša sa svojim moćima: razumom i slobodnom voljom. Ljudskoj osobi pripada nemjerljivo i neotuđivo dostojanstvo utemeljeno u samom čovjekovu biću. Deklaracija „Dignitas infinita“ o ljudskom dostojanstvu kazuje: „Danas se pojam ‘dostojanstvo’ uglavnom koristi kako bi se istaknuo taj jedinstveni karakter ljudske osobe, nemjerljiv u usporedbi s drugim bićima u svemiru“.[4] U promišljanju o ljudskoj osobi i doživljaju osobnog identiteta svaki bi čovjek trebao polaziti od tog ontološkog dostojanstva svoje naravi koja ga usmjerava nadilaženju samoga sebe, transcendiranju, sposobnosti mišljenja samoga sebe, egzistencije i transcendencije tj. samoga Boga. 

„Bit duha je otvorenost, odnos prema cjelini“, reći će prof. Ratzinger u svome djelu Dogma i navještaj.[5] Jedan od velikih problema ljudi današnjice jest u tome što identitet promišljaju parcijalno, zanemarujući bitno, a zadržavajući se na sporednome. Dopuštamo da nas određuju društvena uloga, karijera, nacionalnost, spol ili kulturna pripadnost. U digitalnom dobu, naš je identitet u velikoj mjeri podložan utjecaju vanjskih percepcija pa tako društveni mediji stvaraju prostor za kreiranje „online identiteta“, koji može biti vrlo različit od onoga što ili tko zapravo jesmo. 

Filozof Jean-Paul Sartre zagovarao je upravo ovu slobodu i odgovornost u stvaranju identiteta tvrdeći da “postojanje prethodi esenciji” – tj. da sami moramo oblikovati tko smo po svojim izborima. Na toj su liniji mišljenja filozofi egzistencijalizma poput Simone de Beauvoir i Friedricha Nietzschea. No takav pristup nosi sa sobom nebrojene rizike odvajanja identiteta od naravi ljudske osobe kao  i doživljaj tereta i težine prepuštenosti samima sebi. 

Kršćansko poimanje identiteta nezaobilazno nas vraća k dostojanstvu ljudske osobe i naravi čovjeka kao jedinog stvorenja „koje je Bog htio zbog njega samoga“.[6] Odgovori na pitanja „Tko je čovjek?“ i „Tko sam ja?“ – u kršćanskoj perspektivi utemeljeni su u činjenici da smo stvorenja Božja, stvoreni na njegovu sliku i priliku (usp. Post 1, 26-27). 

Ta je vjerska istina poziv znanstvenicima za otvorenost uma perspektivama koje nadilaze pojedina znanstvena područja. U društvenom i kulturnom smislu, njome smo potaknuti da svakom čovjeku – neovisno o njegovoj vjeri, kulturi ili društvenom statusu – pristupamo kao stvorenju s neotuđivim dostojanstvom i vrijednošću.

 

3. Smisao: Zašto postojimo?


Kada čovjek ne bi promišljao samoga sebe, smisao i svrhu svoga postojanja odrekao bi  se svoje biti. Potraga za smislom prisutna je tijekom cijele ljudske povijesti i u svakoj kulturi. 

U povijesti filozofije, mnogi su mislioci tražili odgovore na ovo pitanje. Aristotel je, primjerice, govorio o čovjekovoj težnji za eudaimonijom (εὐδαιμονία), što je stanje prave sreće i ispunjenja, koje se postiže življenjem u skladu s vrlinom. S druge strane, egzistencijalisti poput Jean-Paula Sartrea i Alberta Camusa tvrdili su da je život u svojoj biti apsurdan i da nema inherentnog smisla osim onog koji sami stvorimo. Camus je čak opisao ljudsku situaciju kao „mit o Sizifu“, gdje čovjek stalno gura kamen uz brdo, samo da bi ga opet vidio kako se kotrlja natrag – besmislen napor bez konačne svrhe. 

Kršćanski odgovor nadilazi ovaj svijet apsurda i besmisla. U Katekizmu Katoličke Crkve sažeto stoji: „Čovjek je stvoren da služi Bogu, da ga ljubi i da mu sve stvorenje prikazuje.“[7] Učenjem da je čovjek  stvorenje, da ostvaruje svoju svrhu služenjem u ljubavi i da je odgovoran za ovaj svijet, kršćanstvo je dalo i nastavlja davati odgovor koji je u stanju uvijek naprijed pokretati kotače povijesti. Na ovim temeljima ne samo da počiva odgovor na pitanje smisla pojedinaca nego i prirodna teleologija katoličke društvene misli. Ukratko, “usredotočenošću na drugoga” Crkva najbolje tumači svoje poslanje, a vjernici svrhu svoga postojanja.

Ovo naučavanje o svrsi čovjekova života na zemlji nadopunjuje se i starijom katekizamskom tvrdnjom da je čovjek stvoren da bi Boga upoznao, ljubio, služio mu i tako k njemu došao. 

Ono je radikalno različito od suvremenih pogleda na smisao života, koji često naglašavaju osobno ispunjenje, samoostvarenje i materijalni uspjeh kao krajnje ciljeve. Bez Boga, smisao našeg života postaje odveć subjektivan i nestabilan. 

Svijet nije slučajna pojava, a ljudski život nije besmislen. Uvjerenje da je Bog sve stvorio i da je samo njegovom voljom sve stvoreno (usp. Otk 4, 11) sadrži srž kršćanskog razumijevanja smisla: postojimo jer nas je Bog htio iz ljubavi. Naš je život dio većega Božjeg plana koji pojedince otvara zajednici, svijetu. Svaki put kada je čovjek pokušao izvrnuti red stvaranja, ne priznati svoju narav stvorenja, došlo je i do krize smisla njegova postojanja. Isto je u pozadini velikih društvenih kriza koje i danas potresaju svijet.

Božji plan za čovjeka uključuje dvije temeljne zapovijedi ljubavi koje Isus sažima kao srž Božjeg zakona: „Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim… Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga“ (Mt 22,7-39). Ove zapovijedi obuhvaćaju bit svrhe ljudskog života na zemlji: pozvani smo živjeti životom ljubavi – prema Bogu i prema drugima.

One su u podlozi društvenog nauka Crkve i katoličkoga socijalnog djelovanja koje se tijekom povijesti ne prestaje očitovati na razne načine. Usmjerenost na sebe i izoliranost nisu dio Božjeg plana za čovjeka. Ipak, autentično služenje zahtijeva žrtvu i samodisciplinu koje se zauzvrat moraju njegovati samoodricanjem i umjerenim korištenjem prirodnih dobara. Teško bi bilo reći nešto radikalnije od ovoga u današnjem svijetu. Ideja da sebi samima trebamo bilo što uskratiti i stavljanje drugih na prvo mjesto nije prirodna tendencija. Stoga tu naviku treba svjesno razvijati, a to je teško u okruženju u kojem se na umjerenost gleda kao na prepreku.

Papa Benedikt XVI. u govoru koji je 2010. održao veleposlanicima 178 zemalja koje imaju diplomatske odnose sa Svetom Stolicom, povezao je rat, glad, degradaciju okoliša i svjetsku financijsku krizu kao očitovanja sebičnosti. Samo u otajstvu utjelovljene Riječi, Isusa koji „nije došao da bude služen, nego da služi“ (Mt 20, 28), postaje stvarno jasnim otajstvo čovjeka, a sva odricanja imaju dublji smisao kada ih stavimo u kontekst Božjeg plana koji čovjeka vraća njemu samome.

 

4. Moral: Kako bismo trebali živjeti?

Nema dvojbe da živimo u svijetu koji ne priznaje jednoznačan odgovor na ovo pitanje etike. Na djelu je moralni relativizam, a ako nema objektivnog mjerila za dobro i zlo, otvara se prostor za opravdanje bilo kakva ponašanja, ovisno o situaciji. Što priječi snažnije pojedince ili skupine da nameću svoje interese slabijima? Ako nema univerzalnih moralnih normi, onda je moralnost u konačnici podložna moći, a ne pravdi. 

Svi naslućujemo odgovor na pitanje zašto su etičke rasprave sve brojnije, a nered na moralnom području sve veći. Riječ je o tome da smo izgubili središte, onu uporišnu točku koja pruža sigurnost našem djelovanju. C. S. Lewis koristi sliku flote jedrenjaka kako bi pokazao da je zadaća etike baviti se s tri velika pitanja, a ne samo s jednim, onim kako moralno živjeti. 

1. Na prvo pitanje upućuje interakcija brodova u floti. Brodovi moraju znati kako izbjeći sudare. Ovo je područje društvenog morala gdje učimo kako živjeti u skladu s drugima te kako poštovati pravila i norme koje omogućuju suživot u društvu. Ovo je moralno gledište koje se uči i razvija obrazovanjem i iskustvom. 

2. Na drugo pitanje upućuje potreba očuvanja integriteta broda. Svaki brod mora znati kako sačuvati svoj oblik, kako izbjeći potonuće. Ovo je pitanje osobnih vrlina i mana, unutarnjih vrijednosti i karakteristika koje određuju naš moralni kompas. Za razliku od društvenog morala, ovo moralno gledište razvija se obiteljskim i vjerskim odgojem te osobnim razvojem. Moramo biti svjesni da se nikoga ne može zakonski prisiliti biti dobar, a bez dobrih i poštenih ljudi nema ni dobra društva. Stoga su moralna načela pojedinaca ključna, ne samo njihovi međuljudski odnosi. 

3. Konačno, na treće pitanje upućuje nužnost poznavanja svrhe putovanja. Brodovi moraju znati kamo plove i zašto su uopće na moru. Ovo je pitanje krajnje svrhe ljudskog života, vjersko pitanje koje se tiče smisla i značenja čovjekova života. Nažalost, u današnjem svijetu, ovo pitanje se ne postavlja često, a još rjeđe se daje odgovor na njega.[8] 

Odgovor na pitanje kako bismo trebali živjeti određen je razumijevanjem same ljudske naravi, a upravo je to jedan od najdubljih izazova s kojima se suočavamo.

Jedna od najutjecajnijih, ali ujedno i najpogubnijih filozofija u ovome smislu bila je ona koju su promovirali francuski filozofi prosvjetiteljstva na čelu s Jean-Jacques Rousseauom zagovarajući ideju da je čovjek po svojoj prirodi dobar, ali da ga društvo i njegove institucije kvare. Ova romantična vizija čovjeka, iako naizgled optimistična, pokazala se duboko pogrješnom i vodila je do katastrofalnih posljedica u povijesti. 

Francuska revolucija, u velikoj mjeri inspirirana ovim idejama, nastojala je stvoriti novo, savršeno društvo uvođenjem radikalnih promjena koje su uključivale odbacivanje tradicionalnih društvenih struktura i moralnih normi. Utemeljiti društvo na pretpostavci da je čovjek po prirodi savršen ili sklon savršenstvu zanemaruje stvarnost ljudske grješnosti. Ideje koje promiču moralni relativizam, odbacivanje tradicionalnih moralnih normi i težnju za “oslobođenjem” čovjeka od društvenih ograničenja i dalje oblikuju suvremenu misao. 

Crkva priznaje da je čovjek stvoren na sliku Božju, obdaren slobodnom voljom i sposobnošću za veliko dobro, ali isto tako naučava da je, kao posljedica istočnog grijeha, čovjekova narav ranjena i sklona grijehu. Zbog toga društvo ne može biti izgrađeno na iluziji o ljudskoj savršenosti, nego mora uzeti u obzir stvarnost grijeha i ljudske slabosti. Upravo iz toga razloga tehnološki napredak nije popraćen i moralnim rastom pojedinaca. 

Katolički realizam o ljudskoj naravi omogućuje nam da izgradimo društvo koje je uravnoteženo, pravedno i utemeljeno na moralnim načelima koja priznaju ograničenja ljudske sposobnosti za dobro. Crkva nas uči da su institucije poput zakona, morala, i autoriteta potrebne kako bi se obuzdala ljudska sklonost prema grijehu i kako bi se stvorili uvjeti za zajednički život u skladu s moralnim vrijednostima. No, ona također priznaje da ove institucije same po sebi nisu dovoljne. „Ispravnost ljudskih postupaka, duhovno blagostanje svijeta nikada neće moći zajamčiti same strukture. (…) Budući da čovjek ostaje uvijek slobodan i budući da je njegova sloboda krhka, na ovome se svijetu neće nikada moći uspostaviti trajno kraljevstvo dobra. Svaki onaj koji obećava bolji svijet koji će trajati zauvijek, daje lažno obećanje; on time niječe ljudsku slobodu.“[9] 

Ovdje vrijedi istaknuti riječi Deklaracije o dostojanstvu ljudske osobe koje ističu vezu između čovjekova moralnog djelovanja i rasta njegova moralnog dostojanstva: „Svaka je osoba pozvana na egzistencijalnoj i moralnoj razini pokazati ontološki značaj svoga dostojanstva u onoj mjeri u kojoj se vlastitom slobodom usmjerava prema istinskom dobru; s jedne strane osoba, kao ona koja je stvorena na sliku Božju, nikada ne gubi svoje dostojanstvo i nikada ne prestaje biti pozvana slobodno prihvaćati dobro kao odgovor na ljubav Božju; s druge strane, u mjeri u kojoj osoba odgovara na dobro, njezino se dostojanstvo može slobodno, dinamično i progresivno očitovati, rasti i sazrijevati.[10] 

Kantov moralni imperativ odražava sličnu ideju objektivne moralnosti – zakon koji nadilazi pojedinca i osobne interese. No kršćanski moral ide korak dalje tvrdeći da taj zakon nije samo apstraktna racionalna istina, nego i izraz Božje osobne ljubavi i pravde. 

Stoga, u odgovoru na pitanje: „Kako bismo trebali živjeti?“ važno je podsjetiti se da moralni zakoni ne proizlaze iz društvenih konsenzusa, nego iz same naravi čovjeka i stvarnosti svijeta. Katolička Crkva svojim naukom o prirodnom zakonu prepoznaje da su ovi moralni zakoni temelj svake zdrave i stabilne zajednice.

 

5. Konačni cilj: Kamo idemo?


Pitanje o konačnoj sudbini čovjeka preplavi svojom neumoljivošću u trenutcima kad se suočava s neizbježnom smrti, bilo vlastitom, bilo onih koje voli. No, rijetko mislimo na to da odgovor na ovo pitanje oblikuje naš život. Je li smrt svršetak? Gdje završava naše putovanje? –  danas nije popularno razmišljati o tome. „Dok postojimo nema smrti, a kad nastupi smrt, tada više nema nas.“ – poznata je Epikurova izjava koja mnogima danas olakšava egzistencijalnu težinu ovog pitanja. Sveti je Augustin, s druge strane, shvaćao da je u srcu svakog čovjeka čežnja za životom kojemu smrt ne može nauditi i da sve ono što možemo kušati i postići u svojoj zemaljskoj zbilji, još uvijek nije ono čemu težimo. Shvatio je da se, unatoč ograničenosti ljudske spoznaje i usprkos granici koju smrt postavlja našem razumijevanju stvarnosti, ne možemo odreći čežnje za vječnošću koju nosimo u svome srcu.[11] Ne čini li nam se da se moderni čovjek ponaša kao da mu je zabranjeno razmišljati o vječnosti i djelovanje usmjeravati svrsi koja ga nadilazi? 

Odgovor na pitanje zašto je tako Benedikt XVI. prepoznaje u promjeni pristupu znanosti na prijelazu renesanse u moderno doba. Tehnološki napredak je, drži on, doveo do promjene paradigme koja je prevladavala od Aristotela do modernoga doba. Prema Aristotelu, tri su razloga zbog kojih se čovjek bavi znanošću: na prvome mjestu jest istina, potom slijedi moralno djelovanje i tek na posljednjem mjestu jest sposobnost da se naprave stvari, dakle tehnologija. Francis Bacon i novovjekovna a potom i moderna filozofska misao ovaj redoslijed izvrću.

Baconov princip eksperimenta kao najvišeg principa svakoga znanstvenog istraživanja čovjekov je pogled usmjerio prema zemlji, a nada u vječni život poprimila je obličje vjere u napredak. Prvi razlog zbog kojega se sada na suvremenim sveučilištima bavimo znanošću jest tehnologija i želja da ovladamo prirodom. 

Ono što kršćanstvo u ovakvim okolnostima može ponuditi kao odgovor na pitanje čovjekove konačne sudbine, pripada području bogooblične kreposti nade koja nije samo subjektivno uvjerenje o postojanju nečega što je ljudskom oku nevidljivo, nego je riječ o tome da nam vjera već sada, u ovome životu daje kao prisutnu, stvarnost koju iščekujemo.[12] 

Upravo nada kao iščekivanje sigurne budućnosti iz perspektive sadašnjosti u kojoj nam je ta budućnost već dana, nada je koja svijetu danas treba. Vječni život iz perspektive kršćanstva „nije beskrajno nizanje dana u kalendaru, već nešto što ispunja čovjekovo srce nepomućenom radošću, gdje obuhvaćamo cjelinu i cjelina nas obuhvaća.“[13] Predokus takve radosti možemo kušati već na zemlji. Ozbiljno je pitanje zašto se kultura koja je stasala na kršćanskim temeljima odriče takve nade u vječni život? 

Vrijedi uvijek iznova promišljati o riječima pape Benedikta XVI. koji kaže: „Ako napredak da bi bio napredak traži da čovječanstvo bude sve više duhovno, tada je prijeko potrebno razumu (…) ponovno vratiti njegovu cjelovitost, a da bi se to dogodilo, potrebno je da se razum otvori spasenjskim moćima vjere, razlikovanju dobra i zla. Samo tako razum postaje doista ljudski i kadar je usmjeriti volju na pravi put, a to može samo ako svoj pogled izdigne iznad sebe.“[14] 

Ovo se tiče sviju nas, bez obzira na vjerska uvjerenja i opredjeljenja. Ono čemu se danas nitko više ne može nadati jest rast materijalnog i tehnološkog napretka koji bi bio praćen progresivnim rastom napretka na moralnom i etičkom području. Razlog tomu je ljudska sloboda. S obzirom na tehnološka dostignuća, svaka nova generacija može nastaviti graditi gdje je prethodna stala. Kad je u pitanju etička, moralna dimenzija, „kada je o temeljnim odlukama riječ, svaki čovjek i svaki naraštaj nalaze se na novom početku.“[15] 

Naša najvažnija zadaća u ovom trenutku povijesti, ako čovječanstvo želi imati budućnost i s nadom gledati prema konačnom odredištu, mora biti povratak spoznaji morala. To je moguće samo ako uključimo Boga u jednadžbu našeg postojanja i naše vječne sreće. 

Zaključak – vraćanje na temeljne postavke


Ako smo pitanjima o porijeklu, naravi, smislu i cilju ljudskoga života pristupili ne samo kao filozofskim nego duboko životnim pitanjima, zaključci koji slijede spontano se nameću kao potrebe sadašnjeg trenutka.[16] To su: 

1. Potreba povratka cjelovitoj viziji znanja


Sveučilišta se ne smiju ograničiti isključivo na iskustvene znanosti i tehnički napredak. Uvažavajući važnost i doprinos prirodnih i tehničkih znanosti, istraživanje istine o čovjeku i svijetu ne može izostaviti ni filozofsku ni teološku refleksiju. Samo putem dijaloga između prirodnih znanosti, filozofije, etike i teologije moguće je doći do dubljeg razumijevanja ljudske egzistencije (…).  

 

2. Potreba obnove dijaloga vjere i razuma

Ako je točno da je povijest pokazala sve loše posljedice kako zanemarivanja tako i prenaglašavanja jedne od ovih dimenzija ljudske osobe u odnosu na drugu, pred nama je zadatak da ih obnovljenim povjerenjem pomirimo. Ograničenost ljudskog razuma u potrazi za odgovorima na pitanja o naravi, smislu, svrsi i konačnoj čovjekovoj sudbini te o izvoru njegova moralnog djelovanja, dovoljno nam kazuje da vjera nije samo subjektivna datost nego objektivna potreba ljudske naravi. Samo razum prosvijetljen vjerom omogućuje cjelovitiji pristup stvarnosti što je ključno za suočavanje s kompleksnim izazovima današnjice. 

Ako želimo izgraditi društvo utemeljeno na pravdi, etici i istinskom razumijevanju, nužno je ponovno ujediniti vjerničko promišljanje s racionalnim istraživanjem (…). 

3. Potreba izgradnje kulture dijaloga


Ovo je Sveučilište pozvano biti primjer kulture dijaloga. Međutim, ovaj dijalog ne smije biti površan, gdje se razlike jednostavno prešućuju ili zanemaruju. Naprotiv, pravi dijalog zahtijeva duboko razumijevanje vlastitih korijena i uvjerenja, kao i otvorenost prema drugima. Nažalost, svjedoci smo da se olako zanemaruje kohezijski potencijal kršćanstva u njegovu nauku o naravi i dostojanstvu ljudske osobe, a potom i o crkvenom socijalnom nauku. 

Zbog toga uvijek stoji potreba za dubljim poznavanjem temeljnih učenja katoličke vjere i potreba za njihovom primjenom u javnom životu. Sve sastavnice ovoga Sveučilišta, svaka sa svojom specifičnom disciplinom, mogu samo biti obogaćena teološkom, socijalnom i kulturnom baštinom Katoličke Crkve kao i baštinom drugih vjerskih učenja. Ovo Sveučilište mora nastaviti njegovati svoje kršćanske korijene, ne da bi isključilo druge, već da bi ponudilo čvrste temelje za dijalog. 


4. Potreba obnove znanja o vrlinama

Ne smijemo izgubiti iz vida da je čovjekova sloboda dar, ali i odgovornost. Da bi se znanstveni i teološki napredak doista mogao zvati napretkom, mora ga pratiti i pojačana svijest o odgovornosti i o potrebi za vrlinama. Međutim, vrline nam nisu usađene. Znanje o njima moramo stjecati i u njima se vježbati. Svaki predan znanstvenik na svome području znanosti zna koliko je odricanja i discipline potrebno kako bi se došlo do novih znanstvenih rezultata. Sam znanstveni rad zahtijeva određene vrline ako želi ostati u službi čovječanstva, a ne sebičnih interesa. Ovo Sveučilište ne smije zanemariti temeljnu potrebu za oblikovanjem znanstvenika i istraživača koji će biti ne samo stručnjaci u svojim područjima, nego i moralno odgovorne osobe. Pozvano je u središte svojih akademskih programa vratiti univerzalne principe kršćanske etike utemeljene na vjeri u Božji Logos. 

5. Potreba obnove europskog identiteta


Kriza europskog identiteta više nije samo teza nego činjenica. Istiskivanje vjere iz odgoja, kulture i društvenog života te sveprisutni relativizam potkopavaju njezine duhovne i kulturne temelje. Obnova europskog identiteta zahtijeva povratak kršćanskim korijenima, ne u smislu isključivosti, već kao temelja na kojem se može izgraditi inkluzivno društvo. 

Kršćanstvo je tijekom stoljeća oblikovalo europsku misao, kulturu i vrijednosti. Bez uvažavanja te činjenice Europa ne može shvatiti samu sebe. Generacijama izvrsnih znanstvenika, ovo je Sveučilište pridonijelo tom procesu. Pred nama je zadaća obnove i nadgradnje jedinstvenog europskog identiteta koji sada može biti obogaćen doprinosima drugih naroda i kultura. 

Neka nas sve u odgovoru na ove potrebe i zahtjeve vremena vodi Božji Logos, izvor sve istine, koji nas poziva da budemo svjedoci i graditelji istinskog dijaloga, mira i razumijevanja među ljudima. Hvala vam na pozornosti.

[1] Benedikt XVI., Enciklika o kršćanskoj nadi Spe Salvi, 30. studenoga 2007., br. 5.
[2] Christopher. Dawson, Razumijevanje Europe, Split, 2002., str. 230-231.
[3] Ivan Pavao II., Prijeći prag nade, Split, 2009., str. 84.
[4] Dikasterij za nauk vjere, Deklaracija o ljudskom dostojanstvu Dignitas infinita, 8. travnja 2024., br. 14.
[5] Joseph Ratzinger, Dogma i navještaj, Zagreb, 2011., str. 216.
[6] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 24.
[7] Hrvatska biskupska konferencija, Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 2016., br. 358.
[8] Usp. C.S. Lewis, Kršćanstvo nije iluzija, Split, 2016., str. 78-82.
[9] Spe salvi, br. 24.
[10] Dignitas infinita, br. 22.
[11] Usp. Ep. 130 Ad Probam 14,25 – 15,28.
[12] Usp. Spe salvi, br.  7
[13] Spe salvi, br. 12.
[14] Spe salvi, br. 22.
[15] Spe salvi, br. 24.
[16] Usp. https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/it/speeches/2006/september/documents/hf_ben-xvi_spe_20060912_university-regensburg.html
  





Nisam cijepljena ali osjećam se cijepljeno. 

Mali ep o kvočki, tuljanu i njihovu blagoslovu


Majko, danas se osjećam kao kvočka i moje je pravo da to i pokažem!

Hvala naprednom društvu da to konačno mogu javno pokazati na ponosan način!

U zaštitu mojih prava mora stati čitava država s kordonom policije, osobito kada prolazim pored zoološkog vrta, jer su tamo glupe životinje koje homofobno jedu kvočke! 

Moji neistomišljenici su homofobi i primitivna desničarska banda u ofenzivi a znanost koja me ne podržava je homofobno-fašistička i neobjektivna.

Sve što se ne slaže s mojim pogledom je neobjektivno a ja sam objektivna, ja sam bog koji odlučuje što je dobro a što nije, jednostavno moram ispravljati prirodu jer je glupa. 

Majko, čestitam što si odlučila postati muško mada se meni od jučer iz nekog razloga čini da si tuljan, kako god se momentalno osjećala ja te znanstveno podržavam! 

Majko, svi su ljudi i tuljani djeca božja i zaslužuju spasenje, zato poslije idemo na zajednički blagoslov, napredne crkve su to uvele jer su napredne.





10.11.2024.

Ekumenizam je za Katoličku staru crkvu važan, jer je uspostava jedinstva prije svega volja Kristova.  Krist je ustanovio jednu Crkvu. Podjele i raskoli protive se volji Božjoj, sablazan su svijetu i priječe propovijedanje Evanđelja.

Isus je molio da svi budu jedno. Krist je dao zadaće poučavanja, posvećivanja i upravljanja Apostolskomu zboru s Petrom na čelu kojemu je obećao ključeve i učinio ga glavnim Pastirom svega vjernog stada, pri čemu je Petar kanonski izabrani poglavar kao primus inter pares određene autokefalne crkve. Načelo jedinstva jest Trojstvo božanskih osoba. 

Od početka su se pojavile podjele od punoga zajedništva Stare Crkve, ne bez krivnje s jedne i druge strane. Kršćani se s pravom diče kršćanskim imenom.  Neki se crkveni elementi mogu naći i izvan vidljivih granica Crkve: pisana riječ Božja, milosni život, vjera, nada, ljubav i drugi darovi Duha Svetoga. Svete radnje takvih kršćana mogu proizvesti život milosti i prikladne su za zajedništvo spasenja.

Samo po Crkvi Kristovoj može se postići punina sredstava spasenja, a Crkvu Kristovu čine sve crkve, neovisno o jurisdikciji i obredu, koje su zadržale:

● valjano apostolsko nasljedstvo (koje seže do jednog od apostola);

● koje prihvaćaju koncile prvog milenija;
● koje vjeruju u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji;
● koje ne prakticiraju novotarije strane Staroj Crkvi kakve su blagoslov istospolnih i ređenje žena u svete redove. 

Ekumenizam nas potiče da prepoznamo znakove vremena, da uklanjamo riječi, sudove i djela koja ne odgovaraju stanju odijeljene braće, u istini i poštenju. Potreban je dijalog gdje se sudionici bolje upoznaju i jasnije izlažu nauk svoje zajednice. Pozivaju se na zajedničku molitvu i ispit svoje vjernosti Kristu. A sve se treba odvijati pod razboritim i strpljivim vodstvom pastira. To jedinstvo postoji, neizgubivo subzistira u Katoličkoj Staroj Crkvi. Čuvajući jedinstvo u nužnim stvarima, svi poštuju dužnu slobodu u različitim oblicima duhovnoga života i discipline i u različitosti liturgijskih obreda, dok teološki razvoj ne može divergirati od objavljene istine.

Crkva je božanska, ali i ljudska ustanova i kao takva potrebna obnove. Ne smije biti proturječja između izricanje nauka (formula doctrinae) i pologa ili sadržaja vjere (depositum fidei).

Nema pravog ekumenizma bez unutarnjeg obraćenja. Stoga "poniznom molitvom zatražimo oproštenje od Boga i od odijeljene braće, kao što i mi otpuštamo svojim dužnicima". 

Obraćenje, svetost života i molitva jesu duša ekumenizma, duhovnoga ekumenizma. Dopušteno je i poželjno da konzervativni starokatolici mole zajedno s odvojenom braćom radi postizanja jedinstva. Zajedničenje u bogoslužju ili sakramentima – communicatio in sacris - ne može se provoditi bez zdrave prosudbe. Vrijede dva načela: težnja za jedinstvom i sudioništvo u sredstvima milosti. Težnja za jedinstvom obično zabranjuje zajedničenje u sakramentima, a sudioništvo u milosti ponekad ga preporučuje. Biskup će to razborito prosuditi. Na primjer ako se jedna pravoslavna udaje za starokatolika i želi ostati pravoslavna, na dan vjenčanja biskup joj može dopustiti da se u misnom slavlju pričesti.

Moramo poznavati mentalitet odijeljene braće. Konzervativni starokatolici će bolje proučavati teologiju, povijest i duhovni život odjeljenika. Zato simpoziji, studijski dani među pravim stručnjacima, sve pod budnim okom mjerodavne crkvene vlasti.

Svi teološki predmeti trebaju se proučavati i pod ekumenskim vidom, izbjegavajući polemički ton. Na teološkim fakultetima treba postojati predmet Ekumenske teologije.

Način i postupak izlaganja vjere ne smije biti zaprekom dijalogu s braćom. Pravom je ekumenizmu tuđa lažna pomirba kojom se nanosi šteta i zamračuje njegov pravi i sigurni smisao. Treba razlikovati red ili hijerarhiju istina. Na primjer, neke se istine tiču temelja, kao što je Presveto Trojstvo, a druge se ne tiču, na primjer Papin primat.   

Potrebna je kršćanska suradnja u vremenitim dobrima i vrijednostima radi promicanja dostojanstva ljudske osobe, mira, društvene primjene Evanđelja, unaprjeđivanja znanosti i umjetnosti, ljekovitih mjera protiv nevolja, gladi, neimaštine, oskudice stanova itd. 

Tri su kategorije podjela:

● podjela na Istoku s obzirom na dogmatske formule i na rastvorbu crkvenoga zajedništva između Rima i Carigrada;
● podjela na Zapadu: reformacija i anglikanci, starokatolici Utrechtske unije;
● shizma unutar rimokatolicizma: lefebvrovci te starokatolici Svijetskog sabora narodnih katoličkih crkava. 

Crkve Istoka i Zapada tijekom stoljeća imale su vlastite putove, ali bilo je bratsko zajedništvo. Među istočnim Crkvama posebno se ističu Patrijarhati. Te su Crkve od početka imale blago odakle su Crkve Zapada uzimale u liturgijskom, duhovnom i pravnom smislu. Prve su dogme formulirane na Istoku. Te su Crkve uvijek imale posebno poštovanje prema Gospi, služile se pravim sakramentima i stoga neko zajedničenje u bogoslužju nije samo moguće nego i preporučljivo. Posebno blago jest istočni oženjeni kler po nastavku tradicije života Stare Crkve. 

Autokefalne crkve imaju pravo držati se vlastita uređenja prema vlastitim pravilima koja odgovaraju naravi njihovih vjernika.

Postoje teološke formule i teološke predaje ukorijenjene u Svetom Pismu, koje se radije dopunjuju negoli suprotstavljaju. Sve to blago pripada punom katolicitetu i apostolstvu Crkve, stoga prenaglašavanje celibata nasuprot oženjenom kleru nije spojivo s Svetim Pismom.  Autentično i živo učiteljstvo ima posebno i odlučujuće mjesto u tumačenju i propovijedanju Riječi Božje ukoliko je utemeljeno na Svetom Pismu.

Da se obnovi i očuva puno jedinstvo, ne traži se više od onoga što je nužno (usp. Dj 15, 28). 


Pogled na odvojene crkvene zajednice na Zapadu

Riječ je o zajednicama koje su proistekle iz Lutherove reformacije pod nazivom protestantizma, a raspršile su se u više od trista denominacija. Između tih crkvenih zajednica i Svijetskog sabora narodnih katoličkih crkava postoje vrlo teška razilaženja, prije svega u tumačenju objavljene istine. Ipak, postoje među njima i one koje su po svojem nauku manje nasuprotne katoličkom shvaćanju.  

Mi se ipak radujemo da vidimo odijeljenu braću kako teže prema Kristu kao izvoru i središtu crkvenoga zajedništva. Svi smo upućeni prema Kristu. Što se više upućujemo prema njemu, središtu, to smo bliži jedni drugima!

Ljubav i poštovanje prema Svetom Pismu vodi našu braću prema stalnu i marljivu studiju Biblije. Dijalog je izvrsno sredstvo u moćnoj ruci Božjoj za naše kršćansko jedinstvo. 

Krštenjem valjano podijeljenim krštenik se utjelovljuje u Krista raspetoga i uskrsloga. Tako je krštenje sakramentalna veza među svim kršćanima. Ali je to tek početak koji je usmjeren na cjelovito ispovijedanje vjere, na cjelovito pritjelovljenje jednoj od valjanih ustanova spasenja (crkve koje su zadržale četiri važna elementa ranije nabrojana) i ucjepljenje u euharistijsko zajedništvo. Iako mi držimo da protestanti i anglikanci nisu očuvali bit Euharistijskog otajstva, navlastito zbog nedostatka sakramenta sv. Reda, ipak kada na Večeri Gospodnjoj čine spomen smrti i uskrsnuća Gospodinova, priznaju da se u zajedništvu s Kristom naznačuje život i iščekuje njegov slavni dolazak. Stoga je i to predmet dijaloga.

Vjera u Krista nosi plodove hvale i zahvale. Živi osjećaj za pravdu i iskrena ljubav prema bližnjemu. Pomaganje duhovnim i tjelesnim nevoljnicima, odgoj mladeži omogućuju humanije uvjete i opći mir. Iako mnogi kršćani ne razumiju Evanđelje o moralnim stvarima na isti način kao konzervativni starokatolici, ekumenski dijalog je važan.

Potrebno se suzdržati od lakomislene i nerazborite revnosti. Jedinstvo nadilazi ljudske moći. Stoga je potrebna nada u Isusovu molitvu za Crkvu, u ljubav Očevu za nas, u snagu Duha Svetoga.








AKO BIBLIJA NEŠTO NAZIVA GRIJEHOM
NAŠE MIŠLJENJE TADA NIJE VAŽNO!



3.11.2024.
Sve su crkve u navještaju Evanđelja zajedno - tvoj uspjeh moj je uspjeh, a tvoj neuspjeh je moj neuspjeh.

Stoga podržavamo i pridružujemo se pozivu biskupa Mar Mari Emmanuela, jer to je i naš stav. Poslušajmo jasne riječi ovog karizmatičnog proroka današnjice:

''Iako je ova tema već svugdje na društvenim mrežama, tako da nisam ni prvi ni posljednji koji o tome govori, molim te, papa Franjo, povuci pismo odmah. Molim te, jer na kraju dana svi smo odgovorni dati odgovor pred svemogućim Bogom, jedinom pravom sucu, Isusu Kristu Nazarećaninu. Bojim se stati pred Gospodina i biti postiđen. Želim stati pred Gospodina s podignutom glavom i gledati u Njegove predivne i svete oči. Uzrokuje se podjela unutar Crkve zbog nečega što ne možemo blagosloviti.

Kad je Bog stvorio čovjeka, stvorio je Adama i iz Adama Evu, nazvao ih je muškim i ženskim, te je rekao muškarcu i ženi da se ujedine i zatim imaju djecu, množe se i napune cijelu zemlju. Bog nikada neće blagosloviti istospolnu uniju. Bog je stvorio ljudsku rasu, muško i žensko, i blagoslovio zajedništvo braka između muškarca i žene. Blagoslov se može dati samo zajedništvu braka kada postoji muškarac i žena. Bog nikada neće blagosloviti zajedništvo istospolnih, nemoguće je.

Voljeni moj papa, molim te, povuci cijeli ovaj dokument i ukloni ga iz korijena, jer sve što je taj dokument učinio uzrokovalo je potpuni kaos, potpunu dezorijentaciju, apsolutnu podjelu unutar naše voljene Katoličke Crkve, a da ne spominjem cijelo kršćanstvo jer u svijetu smo svi kršćani.

Svijet ne kaže: 'ovaj je katolik, ovaj je pravoslavac', ne, svi smo kršćani, pa će reći: 'Pogledajte kršćane što sada rade'. Crkva ne treba više podjela i kaosa jer imamo ih dovoljno. Možemo vidjeti unutar (Rimske)katoličke Crkve biskupe koji se suprotstavljaju papi, i svećenike koji govore različite stvari; jedan kaže da je u redu, drugi kaže da nije u redu, tako da već postoji podjela unutar naše voljene (Rimske)katoličke Crkve...

Blagoslov se može dati samo onome tko je voljan pokajati se i vratiti se, i prekinuti živjeti u stanju koje Boga vređa. Kad je riječ o Bogu, na zemlji nema vlasti koja može prebrisati ono što Bog nije blagoslovio, nitko.

Zato te molim, papa Franjo, ovaj dokument mora biti povučen kao da nikada nije ni postojao. Oprostite, s dužnim poštovanjem kažem da niste nadležni dozvoliti takav blagoslov. Ne, ne držite taj ključ, niti ja, niti bilo koji drugi crkveni vođa. Ne govorim o papi Franji, nema crkvenog vođe koji može dati takav blagoslov, nemoguće je. Živimo na kraju vremena, moji voljeni, vidjet ćete mnoge boje.

Gospodin nas je unaprijed upozorio, pa nemojte paničariti, nemojte biti ožalošćeni, nemojte napustiti svoju vjeru, svoju Crkvu. Crkva je izgrađena na Stijeni, ali ako vođa ne želi biti izgrađen na Stijeni, to je njegov problem, ne Crkve. Morat ćemo položiti račun pravom Gospodaru Crkve Isusu Kristu Nazarećaninu, i svima nama. Nemamo ključ za dati blagoslov takvom načinu života, ne, Bog neće to dopustiti, nikada nije dao i nikada neće. Tko sam ja da obrišem Božju riječ?

Sada je ovo otišlo predaleko, pa molimo za našeg voljenog papu Franju, molimo za našu voljenu (Rimsku)katoličku Crkvu i sve vjerne, iskrene vjerne u (Rimskoj)katoličkoj Crkvi, molimo za sve njih. Svi smo u tome zajedno, tvoj uspjeh je moj uspjeh, a tvoj neuspjeh je moj neuspjeh. Mi smo u tome zajedno, mi smo u istom brodu, i ako brod tone, ne raspravljajte tko je kapetan, a tko nije, voda ne razlikuje, progutat će sve na tom brodu. Ali stavimo ruke zajedno i spasimo ono što je ostalo, zaustavimo brod da potone, trebamo Krista da ostane iznad vode. Amen. Amen.

Molim da moj voljeni papa Franjo čuje ovu poruku i molim da on moli po ovoj  nakani, te molim da Gospodin ohrabri njega, da mu da snagu da odmah povuče ovaj dokument.''
 
Izvor: Bishop Mar Mari Emmanuel's Message to Pope Francis on Same-Sex Blessings
Bishop Mar Mari's surprise words at first mass since stabbing attack
 
 


Evo draga braćo i sestre do kuda se stiglo. Užas!
Ne suobličujmo se draga braćo i sestre ovome svijetu!
Kakav je ''kler'' koji ovakvu blasfemiju odobrava? 
Kakav je biskup koji ovo ruglo odobrava? 
Kakav je sustav (biskupski kolegijalitet) koji ovaj sotonizam ne zaustavlja!

Moralna propast prethodi klimatskim i inim katastrofama (...)


''A prodavačima golubova reče: 'Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.'
Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj.''
(Ivan 2, 17) 

''Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze''
(Matej 5, 13) 




----------------------------------------



Aramejski natpis glasi: 
  SIMON BAR JONA  - Šimun (Petar) sin Jonin
Petrova grobnica otkrivena na Maslinskoj gori 1953. godine.

Nato Isus reče njemu: 
"Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. (Mt 16, 17) 


Draga braćo i sestre,

ako su novija arheološka istraživanja zaista skrivena od javnosti, to bi onda uistinu predstavljalo teški i veliki grijeh onih koji bi to skrivali.

Da li je Petrova grobnica otkrivena u Jeruzalemu (Maslinska gora) 1953. godine?

Prenosimo tekst o tome. 

''Dok sam bio u posjetu prijatelju u Švicarskoj, čuo sam za, čini mi se, jedno od najvećih otkrića od Kristova vremena - da je Petar pokopan u Jeruzalemu, a ne u Rimu. Izvor ove glasine, napisane na talijanskom, nije bio jasan; ostavio je popriličan prostor za sumnju, ili bolje rečeno, čuđenje. Rim je bio mjesto gdje sam mogao istražiti stvar, a ako se to pokaže ohrabrujućim, možda će biti potrebno putovanje u Jeruzalem kako bih prikupio vrijedne informacije iz prve ruke o toj temi. Otišao sam stoga u Rim. Nakon razgovora s mnogim svećenicima i istraživanja raznih izvora informacija, konačno sam saznao gdje mogu kupiti jedinu poznatu knjigu na tu temu, koja je također napisana na talijanskom jeziku. Zove se Gli Scavi del Dominus Flevit, tiskana 1958. u Tipografia del PP, Francescani, u Jeruzalemu. Napisali su je P. B. Bagatti i J. T. Milik, obojica rimokatolički svećenici. Priča o otkriću je bila tu, ali se činilo da je namjerno skrivena, jer je mnogo toga nedostajalo. Stoga sam odlučio otići u Jeruzalem da se sam uvjerim, ako je moguće, u ono što se činilo gotovo nevjerojatnim, pogotovo jer je dolazilo od svećenika, koji će naravno, zbog postojeće tradicije da je Petar pokopan u Rimu, biti posljednji koji će pozdraviti takvo otkriće ili iznijeti pozornost svijeta na njega.

U Jeruzalemu sam razgovarao s mnogim franjevačkim svećenicima koji su svi pročitali, naposljetku, iako nevoljko, da su kosti Šimuna Bar Jone (Sv. Petra) pronađene u Jeruzalemu, na mjestu franjevačkog samostana zvanom "Dominus Flevit" na Maslinskoj gori. Slike prikazuju iskapanje gdje su na kosturnicama (kutijama za kosti) pronađena imena kršćanskih biblijskih likova. Imena Marije i Marte pronađena su na jednoj kutiji, a odmah do nje bila je ona s imenom Lazara, njihovog brata. Druga imena ranih kršćana pronađena su na drugim kutijama. Od najvećeg interesa, međutim, bilo je ono što je pronađeno na udaljenosti od dvanaest stopa od mjesta gdje su pronađeni ostaci Marije, Marte i Lazara - ostaci svetog Petra. Pronađeni su u kosturnici na čijoj je vanjskoj strani jasno i lijepo pisalo na aramejskom "Simon Bar Jona".



Razgovarao sam s profesorom s Yalea, koji je arheolog i bio je direktor Američke škole za orijentalna istraživanja u Jeruzalemu. Rekao mi je da bi bilo vrlo nevjerojatno da bi se ime od tri riječi, i to tako potpuna, moglo odnositi na bilo koga drugog osim svetog Petra.

Ali ono što čini mogućnost pogreške udaljenijom je to što su ostaci pronađeni na kršćanskom groblju, i štoviše, iz prvog stoljeća, upravo vremena u kojem je Petar živio. Imam pismo poznatog znanstvenika koji zaključuje da je napisano neposredno prije Titovog uništenja Jeruzalema 70. godine.

Razgovarao sam sa svećenikom Milikom, koautorom ove talijanske knjige, u nazočnosti mog prijatelja, kršćanskog Arapa, gospodina S. J. Mattara, koji je sada upravitelj Vrtne grobnice, gdje je Isus pokopan i uskrsnuo. Ovaj svećenik Milik je priznao da zna da kosti svetog Petra nisu u Rimu. Bio sam jako iznenađen što je to priznao, pa sam, kako bih potvrdio svoje priznanje, rekao, s čime se i on složio: "Postoji sto puta više dokaza da je Petar pokopan u Jeruzalemu nego u Rimu." Znao je, kao što i ja znam, da nema apsolutno nikakvih dokaza da je Petar pokopan u Rimu.

Razgovarao sam o toj temi s mnogim franjevačkim svećenicima koji su bili ili i dalje jesu u Jeruzalemu, i svi se slažu da su grob i ostaci svetog Petra u Jeruzalemu. Iznimka, koja dokazuje poantu, bio je samo fra Augusto Spykerman, zadužen za poluprivatni muzej unutar zidina Starog Jeruzalema, na mjestu franjevačke crkve Bičevanja (Flagellation). Kad sam zamolio da pogledamo muzej, pokazao ga je meni i gospodinu Mattaru, upravitelju Kristovog groba, i ujedno upravitelju Engleske banke u Jeruzalemu, inače profesionalnom fotografu. Međutim, fra Augusto Spykerman nije nam rekao ništa o otkriću.

Znao sam da su dokazi Petrovog pokopa ondje, jer su mi svećenici rekli da su relikvije s kršćanskog groblja sačuvane u ovom muzeju. Ljudi koji su cijeli život živjeli u Jeruzalemu i službeni vodiči koji bi trebali poznavati svaki pedalj grada, međutim, nisu znali ništa o ovom otkriću, jer je ono skriveno od javnosti. Pitao sam starijeg službenog vodiča gdje je grob sv. Petra. Odgovorio je vrlo dubokim tonom glasa: "Grob svetog Petra nikada nije pronađen u Jeruzalemu." "Oh," rekao sam, "ali ja sam svojim očima vidio Petrov grob." Okomio se na mene sa žestinom uobičajenom među Arapima. "Što," odgovorio je, "ti mi kao stranac hoćeš reći da znaš gdje je grob svetog Petra, kad sam već trideset pet godina službeni vodič i poznajem svaki pedalj zemlje u Jeruzalemu?" Bojao sam se da će mi skočiti za vrat. Uspio sam ga smiriti rekavši: "Ali gospodine, ovdje su slike i možete vidjeti kosturnicu, između ostalih, s Petrovim imenom na aramejskom. U to se možete i sami uvjeriti na Maslinskoj gori na mjestu franjevačkog samostana pod nazivom "Dominus Flevit". Kad sam završio, polako se okrenuo u zaprepaštenom čuđenju.

Onaj tko je vidio ovo kršćansko groblje i poznaje okolnosti oko tog slučaja ne bi mogao posumnjati da je to doista mjesto groba svetog Petra i drugih kršćana. I ja sam tjedan dana bio u polusnenom čuđenju jer sam jedva mogao vjerovati što sam vidio i čuo. Otkako je ovaj članak kružio, nikome ne dopuštaju da vidi ovo grobno mjesto.

Prije nego što su stvari otišle daleko, bio sam prilično obeshrabren jer nisam mogao dobiti nikakve informacije od mnogih svećenika s kojima sam razgovarao. Međutim, nastavio sam ispitivati ​​svećenike gdje god bi ih našao. Napokon je jedan svećenik natuknuo neke informacije. S tom sam spoznajom pristupio drugom svećeniku koji me oprezno upitao odakle mi te informacije. Rekao sam mu da mi je svećenik rekao. Zatim je priznao suštinu i natuknuo još malo informacija. To je trajalo neko vrijeme dok nisam dobio cjelovitu sliku i konačno bio upućen na mjesto gdje sam mogao sam vidjeti dokaze. Osjećao sam kao da držim bika za rep i pokušavam ga izvući kroz ključanicu. Kad sam prikupio sve činjenice o slučaju, svećenici nisu mogli zanijekati otkriće grobnice, nego su ga čak i potvrdili, iako nevoljko. Imam o  tome i izjavu španjolskog svećenika s Maslinske gore na magnetofonu.

Dakle, razgovarali smo s franjevačkim svećenikom (fra Augusto Spykerman) koji je zadužen za muzej, i postavljali mu pitanja koja je on pokušavao izbjeći, ali nije mogao, zbog informacija koje sam već prikupio od mnogih svećenika s kojima sam razgovarao. Na kraju, nakon što su snimljene slike dokaza (pravo je čudo da nam je to dopustio) pohvalio sam ga zbog prekrasnog otkrića groba svetog Petra u Jeruzalemu jer su ga otkrili franjevci. Bio je očito nervozan i izustio je: "O ne, grob svetog Petra je u Rimu." Ali dok je to govorio, glas mu je zadrhtao, što je čak i moj prijatelj, gospodin Mattar, primijetio. Zatim sam ga pogledao pravo u oči i odlučno rekao: "Ne, grob svetog Petra je u Jeruzalemu." Pogledao me i šutio. On je, nedvojbeno, tamo postavljen da sakrije činjenice, ali njegovi postupci i riječi, uvjerljivije su govorili o otkriću od onih svećenika koji su konačno priznali istinu. 

Također sam razgovarao s franjevačkim svećenikom koji je bio nadležan za svećeničku tiskaru unutar zidina Starog Jeruzalema, gdje je tiskana njihova knjiga na tu temu. I on je priznao da se grob svetog Petra nalazi u Jeruzalemu. Kada sam posjetio Crkvu rođenja Kristova u Betlehemu, susreo sam jednog franjevca i rekao mu što mislim o prekrasnom otkriću do kojeg su došli franjevci, te sam ga otvoreno upitao: "Ljudi, vjerujete li vi stvarno da su to ostaci sv. Petra?" On je odgovorio: "Da, nemamo izbora po tom pitanju, dokazi su jasni." Nisam sumnjao u dokaze, ali me iznenadilo što su ti svećenici i redovnici vjerovali ono što je protiv njihove vlastite vjere, a povrh toga, to su priznali i drugima. Uglavnom katolici tvrdoglavo ne želi vidjeti ništa osim onoga što su ih naučili, neće dopustiti sebi da vjeruju bilo što protiv svoje vjere, a još manje da to priznaju drugima. Ipak, mnogi katolici rastu u zdravom pogledu da "sve provjeravaju i zadrže ono što je dobro".

Zatim sam upitao: "Vjeruje li otac Bagatti (arheolog i koautor knjige na talijanskom jeziku o toj temi) doista da su to kosti svetog Petra?" "Da, naravno", bio je odgovor. Tada sam upitao: "A što Papa misli o svemu tome?" To je bilo pitanje za tisuću dolara, a on mi je dao odgovor za milijun dolara. "Pa" - odgovorio je prigušenim glasom - "otac Bagatti mi je osobno rekao da je prije tri godine otišao Papi (Piju XII.) u Rim i pokazao mu dokaze, a Papa mu je rekao: 'Mi ćemo morati unijeti neke promjene, ali zasad neka ovo bude tiho''. Sa strahopoštovanjem sam prigušenim glasom upitao: "Dakle, papa stvarno vjeruje da su to kosti svetog Petra?" "Da", bio je njegov odgovor. "Dokumentirani dokazi su tu, nije mogao a da ne povjeruje."

Posjetio sam razne renomirane arheologe na tu temu. Dr. Albright sa Sveučilišta John Hopkins u Baltimoreu rekao mi je da je osobno poznavao svećenika Bagattija i da je bio vrlo kompetentan arheolog. Također sam razgovarao s dr. Nelsonom Gluekom, arheologom i predsjednikom Hebrew Union Collegea u Cincinnatiju (Ohio). Pokazao sam mu slike koje se nalaze u ovom članku, ali budući da sam bio s njim samo nekoliko minuta, nisam mu mogao pokazati obilje materijala koje imate pred sobom u ovom članku. Međutim, brzo je prepoznao aramejske riječi "Simon Bar Jona" (aramejski je vrlo sličan hebrejskom.) Pitao sam ga bi li napisao izjavu u tom smislu. Rekao je da bi to bacilo nepotreban kolorit na kompetentnost svećenika J. T. Milika, za kojeg je znao da je vrlo sposoban znanstvenik. Međutim, kazao je da će nešto napisati, i jest, citiram:

"Oca J. T. Milika smatram prvorazrednim učenjakom na semitskom području." Dodao je: "Ne smatram da su imena na kosturnicama uvjerljiv dokaz da su to imena apostola."

Citiram ovo pismo dr. Gluecka jer pokazuje da je svećenik Milik kompetentan arheolog. Kao što sam spomenuo, mogao sam biti s njim samo nekoliko minuta i stigao sam mu pokazati samo mali dio dokaza. Svatko, uključujući i mene, lako bi se složio s dr. Glueckom da, ako je samo ime Simon Bar Jona na kosturnici sav dostupan dokaz, to ne bi bio konačan dokaz da je riječ o apostolu Petru, iako bi to sigurno bilo snažna indikacija.

Rimski običaj je bio da se poslije desetak godina, nakon što se tijelo raspadne, grob otvori. Kosti bi se nakon toga smjestile u malu kosturnicu s imenom osobe pažljivo ispisanim na vanjskoj prednjoj strani. Te bi se kosturnice zatim smjestile u špilju kao što je slučaj u ovom kršćanskom groblju kako bi se napravilo mjesta za iduće pokojnike. Ova špilja-groblje u kojem su pronađene kosturnice, nastala je prirodnim procesom i netaknuta je i to je veće svjedočanstvo autentičnosti nego da postoji svjedok koji bi svjedočio da je tu Petar pokopan. Dapače, tri riječi na aramejskom jeziku svjedoče: Simon Bar Jona. Ovdje leži najveći dokaz da Petar nikada nije bio Papa, niti da je bio u Rimu, jer da jest, to bi nedvojbeno bilo napisano u Novom zavjetu. Povijest, isto tako, ne bi šutjela o ovoj temi, kao što nije šutjela ni u slučaju apostola Pavla. Izostaviti Petra kao papu u Rimu (i papinstvu) bilo bi kao izostaviti Mojsijev zakon ili Proroke ili Djela apostolskih iz Biblije.

Dapače, Biblija nam svjedoči da se sam Petar nikada nije smatrao prvim ili papom, nikada se ne oslovljava kao ''prvi starješina'' nego kao sustarješina s ostalima: ''Starješine dakle među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati.'' (1 Pt 5, 1)

(…)

Kada je papa Pio XII. proglasio Uznesenje Marijino člankom vjere 1950. godine, Katolička crkva u Jeruzalemu brzo je prodala Marijin grob Armenskoj crkvi. Bivši svećenik Lavallo mi je osobno rekao da u Efezu postoji još jedan grob sv. Marije. No, grobnica svetog Petra posve je drugačija stvar i oni bi radije da ona nikada nije postojala, a kupiti ili prodati takvo mjesto ne bi dolazilo u obzir (...)

Kako se sve to pronašlo? Jedan franjevac iz samostana "Dominus Flevit" je 1953. godine zalijevao i obrađivao zemlju  i odjednom mu je lopata propala u procijep zemlje. Započelo je iskapanje i otkriveno je veliko podzemno kršćansko groblje. Pronađen je natpis ''Krist'' na grčkom jeziku a koji se nikada ne bi mogao pronaći na židovskom, arapskom ili poganskom groblju. Znanstvena struktura spisa utvrdila je vrijeme neposredno prije Titovog razaranja Jeruzalema 70. godine. Na kosturnicama su pisala mnoga imena kršćana prve Crkve. Isus je uznesen na nebo s Maslinske gore, stoga je bilo prirodno da su prvi kršćani htjeli imati svoje groblje na Maslinskoj gori. Ta je Gora također bila omiljeno mjesto susreta Isusa i njegovih učenika. Na cijelom groblju nije pronađeno ništa (kao ni u katakombama u Rimu) što bi podsjećalo na arapske, židovske, katoličke ili poganske običaje. Dr. Glueck, budući da je Židov, potpuno je svjestan da je to otkriće vrlo neugodno jer potkopava same temelje Rimokatoličke crkve. Naime, obzirom da Petar nije živio u Rimu nije ondje mogao biti ni ubijen ni pokopan, pa prirodno slijedi da nije bio ni njihov prvi Papa.

Naime Rimokatolička crkva kaže da je Petar bio papa u Rimu od 41. do 66. godine, u razdoblju od dvadeset pet godina. Međutim, sama Biblija pokazuje drugačiju priču. Djela apostolska bilježe da je Petar propovijedao Evanđelje obrezanima (Židovima) u Cezareji i Jopi u Palestini  a to je udaljeno 2800 milja od Rima (Djela 10, 23-24). Ubrzo nakon toga, oko 44. godine po Kristu (Djela 12), Herod je Petra bacio u zatvor u Jeruzalemu, ali ga je anđeo oslobodio. Savao se obratio 34. godine i postao je Pavao apostol (Djela 9). Pavao nam govori da je tri godine nakon svog obraćenja 37. godine poslije Krista "otišao u Jeruzalem da vidi Petra" (Galaćanima 1, 18), a 51. godine poslije Krista, četrnaest godina kasnije, ponovno je otišao u Jeruzalem  govoreći da je njemu (Pavlu) povjereno evanđelje za pogane a Petru za židove (Galaćanima 2, 1. 8). Ubrzo nakon toga susreo je Petra u Antiohiji, i kako Pavao kaže, "suprotstavio mu se u lice, jer je zavrijedio osudu" (Galaćanima 2, 11). Dokaza ima u izobilju, istina je jasna iz Svetog pisma koje nikada nije iznevjerilo. Zadivljujuća je Pavlova smjelost u ophođenju s Petrom. Da je Petar bio Papa, pisalo bi drugačije. Pavao ne samo da se suprotstavlja Petru, već ga kori i okrivljuje da je pogriješio.

Ovo me podsjeća na moj posjet tvrđavi sv. Anđela u Rimu. Ova tvrđava, koja je vrlo jaka, povezana je s Vatikanom visokim zasvođenim vijaduktom dugim oko milju preko kojeg su pape bježali u vrijeme opasnosti. Rimokatolički vodič pokazao mi je zatvorsku prostoriju koja je imala malu hermetičku komoru. Rekao mi je da je kardinal koji se s papom svađao oko doktrine bačen u ovu hermetički zatvorenu komoru na skoro dva sata dok se gotovo nije ugušio. Zatim je odveden do giljotine udaljene nekoliko metara i odsječena mu je glava. Vodič me je proveo i kroz stanove raznih papa koji su ondje imali utočište. Također mi je pokazao i stan ljubavnica svakog od papa. Bio sam začuđen što nije pokušao ništa sakriti. Pitao sam ga "Zar nisi katolik?" On je ponizno odgovorio: "O da, ja sam katolik, ali se sramim povijesti mnogih papa, i vjerujem da su naši moderni pape bolji." Zatim sam ga upitao: "Sigurno ste upoznati s aferom između pape Pija XII. i njegove domaćice?" Mnogi u Rimu kažu da je vodila i poslove pape i Vatikana. Posramljeno je spustio glavu i tužno rekao: "Da, znam."

Sve ovo objašnjava zašto je (Rimo)katolička crkva bila toliko oprezna da ovo otkriće ostane nepoznato. Zato su od 1953., kada su franjevci groblje otkrili na području svoga samostana, stvar zataškavali do 1959. kako bi držali to ''u tišini'' po papinu naputku. A tada se pojavio momak, naoko bezopasan ali uporan, nisu ni slutili da će taj momak tu vijest objaviti posvuda.

Kao što sam spomenuo, imao sam vrlo ugodan razgovor sa svećenikom Milikom, ali nisam imao priliku vidjeti svećenika Bagattija dok sam bio u Jeruzalemu. Pisao sam mu, međutim, 15. ožujka 1960. sljedeće: ''Razgovarao sam s nizom franjevaca i oni su mi govorili o vama i knjizi čiji ste suautor. Nadao sam se da ću vas vidjeti i pohvaliti zbog tako velikog otkrića, ali vrijeme nije dopuštalo. Vi ste arheolog i uvjeren sam kao i vi, da su kosti pronađene u kosturnici na drevnom groblju, s imenom 'Simon Bar Jona', napisane na aramejskom, one svetog Petra.'' Nevjerojatno je da u svom odgovoru nije proturječio mojoj izjavi, što bi sigurno učinio da je to mogao učiniti: ''Uvjeren sam kao i ti... da su ostaci pronađeni u kosturnici... oni svetog Petra.'' Ovo potvrđuje i razgovor koji sam vodio s franjevcem u Betlehemu a koji mi je pričao da je vlč. Bagatti otišao papi s dokazima o kostima svetog Petra u Jeruzalemu. U pismu se vidi da je (Bagatti) oprezan zbog Papinog upozorenja da se otkriće prešuti. Stoga mi je napisao i da cijelo objašnjenje aramejskih riječi "Simon Bar Jona" prepušta svećeniku Miliku. Ovo je poznati način izlaska iz nezgodne situacije. Pismo vlč. Bagattija pokazuje da je u teškom položaju. Ne može se protiviti onome što je napisao 1953. godine, u vrijeme kada je otkriveno kršćansko-židovsko groblje, niti onome što je rekao franjevcu o svom posjetu papi. No, on ipak formulira stvari tako da se izvuče iz situacije, a da pritom ne proturječi sam sebi i istovremeno ne stavi dimnu zavjesu oko istine.

Napisao je: ''Pretpostavimo da je riječ o 'Joni' (u kosturnici), možda je to neki drugi rođak svetog Petra, jer su se imena prenosila od obitelji na obitelj. Predložiti poistovjećivanje sa svetim Petrom bilo bi protivno dugoj tradiciji, koja ima vlastitu vrijednost. U svakom slučaju, uskoro će izaći još jedan svezak koji će pokazati da je groblje bilo kršćansko i da je pripadalo prvom do drugom stoljeću naše ere. Pozdrav u Gospodinu. Odani,  P. B. Bagatti C. F. M.''

 

Kao što sam pokazao, nakon Papinog savjeta da se "o ovoj stvari šuti", vlč. Bagatti prepušta tumačenje cijele stvari vlč. Miliku koji nudi nekoliko prijedloga, ali na kraju izjavljuje da bi izvorna izjava vlč. Bagattija mogla biti istinita — da su natpis i ostaci bili svetog Petra. Također je vrlo zanimljivo i vrlo znakovito da svećenik Bagatti, u pokušaju da neutralizira svoju prvotnu izjavu i zaprepaštenje koje je otkriće izazvalo i koje bi izazvalo da je općepoznato, u vezi s imenom Simon Bar Jona (Sv. Petar) kaže: ''Možda je to neki drugi rođak svetog Petra, jer su se imena prenosila s koljena na koljeno.'' Drugim riječima, on kaže da je Petrovo ime, Šimun Bar Jona, mogao dobiti od istoimenog rođaka generacija prije njega, ili je moglo pripadati rodbini generacija nakon svetog Petra. Obje spekulacije su izvan okvira mogućeg. Prije svega, nije se moglo odnositi na rođaka prije svetog Petra jer je kršćansko groblje moglo nastati tek nakon Isusova djelovanja. Tada nastaju obraćenici, i stoga nije mogao pripadati rođaku prije Petrova vremena, budući da su ondje pokopani samo oni koji su se obratili kroz Kristovu službu. Tit je uništio Jeruzalem 70. godine po Kristu i ostavio ga opustjelim. Stoga je nemoguće da bi se natpis mogao odnositi na rođaka nakon Petrova vremena. Jedna enciklopedija objašnjava razaranje Jeruzalema riječima: ''Ovim događajem završila je povijest drevnog Jeruzalema, jer je ostao pust, a njegovi su se stanovnici raspršili.''

Prema svim dokazima, Petar je imao oko pedeset godina kada ga je Isus pozvao za apostola, a umro je oko 82. godine (oko 62. godine po Kristu). Budući da je prema ovim brojkama ostalo samo osam godina od vremena Petrove smrti do uništenja Jeruzalema, nemoguće je da natpis i ostaci pripadaju generacijama nakon Petra. U to su se vrijeme imena prenosila na drugo koljeno tek nakon mnogo godina. Ali recimo da je odmah nakon smrti svetog Petra jedno dijete kršteno kao ''Šimun Bar Jona'', natpis ipak ne može biti od tog djeteta jer su to ostaci odrasle osobe, a ne djeteta od osam godina koje je umrlo neposredno prije uništenja Jeruzalema 70. godine po Kristu - vrijeme kada povijest drevnog Jeruzalema dolazi do kraja, jer je opustošen a stanovništvo raspršeno.

Ovo drevno kršćansko groblje pokazuje da je Petar umro i da je pokopan u Jeruzalemu, što je lako razumljivo jer ni povijest ni Biblija ne govore o tome da je Petar bio u Rimu. Da stvar bude jasnija, Biblija nam kaže da je Petar bio apostol Židova. Pavao je bio apostol pogana, a povijest i Biblija govore o njegovom boravku u Rimu. Nije ni čudo da je rimokatolički biskup Strossmayer u svom velikom govoru protiv papinske nepogrešivosti pred papom i koncilom 1870. rekao: ''Scaliger, jedan od najučenijih ljudi, nije oklijevao reći da apostolat sv. Petra u Rimu treba biti svrstan među šaljive legende.''

Euzebije, jedan od najučenijih ljudi svoga vremena, napisao je povijest Crkve do 325. godine. Rekao je da Petar nikada nije bio u Rimu. Ovu je crkvenu povijest preveo Jeronim s izvornog grčkog, ali je u svoj prijevod ubacio legendu o Petrovu boravku u Rimu (...). To je još jedan razlog zašto se ne možemo (potpuno) osloniti na tradiciju, već samo na nepogrešivu Riječ Božju. 

Tajnovitost koja okružuje ovaj slučaj je nevjerojatna, a opet razumljiva, budući da (rimo)katolici uvelike temelje svoju vjeru na pretpostavci da je Petar bio njihov prvi papa te da je tamo mučen i pokopan. Ali donekle sam mišljenja da bi poštenim franjevcima bilo drago da se naviješta istina, makar se ona i ne sviđala njihovoj nadređenoj hijerarhiji. Dok sam bio u posjetu vlč. Miliku, ispričao sam mu o vrlo učenom svećeniku s kojim sam razgovarao neposredno prije odlaska iz Rima u Jeruzalem, i on mi je priznao da se Petrovi ostaci ne nalaze u grobu svetog Petra u Vatikanu. Pitao sam ga što im se dogodilo? On je odgovorio: "Ne znamo, ali mislimo da su ih Saraceni ukrali." Međutim, Saraceni nikada nisu stigli do Rima, ali čak i da jesu, što bi s Petrovim kostima? Time je ta priča završena. Zajedno smo se dobro nasmijali, ali još više kada sam mu ispričao svoj razgovor s briljantnim američkim svećenikom u Rimu. Naime, pitao sam tog američkog svećenika zna li da Petrove kosti nisu u ''Grobu svetog Petra'' u Vatikanu. Priznao je da ih nema. No, rekao je da je njegov dobar prijatelj, arheolog, godinama iskapao ispod Bazilike svetog Petra u potrazi za kostima svetog Petra i prije pet godina ih je pronašao. Upitao sam ga kako zna da su to kosti svetog Petra? Oklijevao je i pokušao promijeniti temu, no na moje inzistiranje konačno mi je objasnio da su kosti odnijeli u laboratorij, te su analizirane i ocijenjeno je da su to kosti čovjeka koji je preminuo u dobi od oko šezdeset i pet godina, dakle, moraju biti Petrove. Koliki ljudi mogu biti smiješni! 

Svi se slažu da su Vatikan i crkva Svetog Petra izgrađeni na poganskom groblju.  Sigurno je svima jasno da kršćani nikada ne bi pokopali svoje mrtve na poganskom groblju, a možete biti i vrlo sigurni da pogani nikada ne bi dopustili da kršćanin bude pokopan na njihovom groblju. Dakle, čak i da je Petar umro u Rimu, što ne dolazi u obzir, sigurno bi pogansko groblje ispod Bazilike svetog Petra bilo posljednje mjesto na kojem bi bio pokopan. Također, Petar je, prema svim pokazateljima, doživio više od 80, a ne 65 godina. Papa je bio u pravu, vraćajući se na ranokršćansko groblje, moraju napraviti promjene i to mnoge, temeljne. Ali bojim se da je Papino (Pio XII.) priznanje otkrića na Bagattijevoj prezentaciji dokumentarnih dokaza bilo samo da zadovolji Bagattija, stoga ga je u isto vrijeme opomenuo da prešuti informacije, nadajući se da će istina o otkriću izostati. Također su rekli da su nakon svih ovih godina iskapanja ispod Vatikana, otkrili grčke riječi koje glase: "Petar je pokopan ovdje," i daju datum 160. godine. Prije svega, sama struktura rečenice odmah daje dojam da je to nedavno ili davno netko tamo napisao (inscenirao) nadajući se da će u budućnosti biti pronađeno kao vjerodostojno, kako bi se potvrdilo ono što ni tada, a ni sada, nije dokazano (slično kao s izmišljenom  Konstantinovom darovnicom). Zatim postoji nepodudarnost u datumu, jer Petar je ubijen oko 62. godine, a ne 160. godine.

Treće, zašto ne spominju pronalazak kostiju ispod ili oko znaka? Naime, dok posjećujete katakombe, možete vidjeti nekoliko stvari koje ne pristaju kršćanima, a koje ukazuju na to da su kršćani imali neke poganske običaje, slične onima u današnjem Rimu. O njima se ništa ne govori i tek nakon upornog ispitivanja rimokatolički svećenik, koji je vodič, reći će vam da su te stvari, slike i sl. tamo postavljene stoljećima nakon ranokršćanske ere.

Godine 1950., samo nekoliko godina prije otkrića kršćanskog groblja u Jeruzalemu, papa je dao izjavu da su kosti svetog Petra pronađene ispod crkve svetog Petra u Rimu. Bilo je to čudno, jer su od početka gradnje crkve 1450. (završena 1626.) podigli grobnicu svetog Petra (?) pod velikom kupolom i Berninijevim zmijolikim stupovima. Otada su milijuni ljudi prevareni da se tamo nalaze posmrtni ostaci svetog Petra, za što je hijerarhija cijelo vrijeme znala da nije istina, što dokazuje i izjava pokojnog Pape.

Sljedeće je objavljeno u Newsweeku od 1. srpnja 1957.: ''Godine 1950. papa Pio XII. je u svojoj božićnoj poruci objavio da je doista pronađena grobnica svetog Petra, kao što je tradicija tvrdila, ispod goleme kupole katedrale (međutim, nije bilo dokaza da su tamo otkrivene kosti pripadale tijelu mučenika).''

Dati izjavu takve važnosti kada nema apsolutno "nikakvih dokaza" prilično je neozbiljno a isto je objavljeno i u Time Magazinu od 28. listopada 1957.:

''Sada je dostupan iscrpan prikaz na engleskom jeziku o otkrićima ispod crkve Svetog Petra... britanskih arheologa Jocelyn Toynbee i Johna Warda Perkinsa. Autori nisu bili članovi tima za iskapanja, ali znanstvenici Toynbee (rimokatolik) i Perkins (anglikanac) istražili su službena vatikanska izvješća i pažljivo ispitali iskope. Njihovi neovisni zaključci nisu u skladu s Papinom paušalnom izjavom.'' (Papina izjava da su posmrtni ostaci sv. Petra pronađeni ispod crkve sv. Petra u Rimu). Iskapanje ispod crkve Svetog Petra za posmrtne ostatke svetog Petra još traje u tajnosti, unatoč papinoj izjavi iz 1950. godine.

Zatim 1965. godine, arheologinja sa Sveučilišta u Rimu, prof. Margherita Guarducci, govori o novom nizu kostiju koje pripadaju Petru... Ali Palo Alto Times (Kalifornija), 9. svibnja 1967., izašao je s člankom o toj temi, citiram: ''Druge stručnjake, među njima i mons. Joseph Ruysschaert, doprefekt Vatikanske knjižnice, nisu uvjerili dokazi gospođice Guarducci. 'Previše je nepoznanica', rekao je novinarima tijekom nedavnog obilaska vatikanskih špilja, 'Nema kontinuiranog traga kostima. Nedostaju nam povijesni dokazi. Mogle bi biti bilo čije kosti.' Čini se da je Vatikan na monsinjorovoj strani jer do sada nije poduzeo nikakve korake da službeno prizna kosti kao Svetog Petra'', nastavlja se u članku. 

Dakle, Papa Pio III. je ove kosti kostima svetog Petra, u svojoj božićnoj poruci 1950. Međutim, nije bilo dokaza da su to Petrove kosti... Papa je, usprkos tome, bio presretan misleći da su pronašli kosti svetog Petra dok se daljnjim ispitivanjem nije pokazalo da su to kosti žene. Ova činjenica izašla je u članku o toj temi u S. F. Chronicle od 27. lipnja 1968.

Da nastavimo s poviješću još jednog slučaja u kojem su pogriješili: Usprkos gornjim izjavama visokog Papinskog autoriteta i posljedičnoj lekciji koju je trebalo naučiti, Papa je godinu dana kasnije zatražio kosti koje je istraživala prof. Margherita, nije im se više pridavalo mnogo značaja i kao takve su pohranjene.

Ali kada je prvi set Peterovih kostiju ispao tako tragičan, ostao je vakuum i nešto se moralo učiniti. Opet su svoje misli usmjerili na odložene kosti, jedinu nadu za uspjeh koju su imali. U njima je bio tračak nade jer su kosti bile bez lubanje, što bi moglo ići uz priču o navodnoj lubanji svetog Petra koja je stoljećima bila čuvana u crkvi svetog Ivana Lateranskog u Rimu. Uz obilnu navalu ideja, pretpostavki, teorija i pučkih želja, pojavila se prilično logična priča. Tada je Papa Pavao VI. proglasio da su to prave kosti svetog Petra, i većina vjernika ih je prihvatila kao takve. Neko je vrijeme sve bilo dobro dok se nije pojavila nova smetnja. Ovog puta, kosti u vezi s lubanjom koja je stoljećima čuvana kao ona svetog Petra, pronađene su nekompatibilne s novijim kostima svetog Petra.

Trebalo se odlučiti – dali su kosti za koje se zalagala prof. Margherita lažne, ili je lažna lubanja koju su stotine Papa prihvatile kao lubanju svetog Petra. Profesorica Margherita tvrdi u ovom članku koji se pojavio u Manchester Guardianu u Londonu, kao i u S. F. Chronicleu od 27. lipnja 1968., u vezi s dugo prihvaćenom lubanjom svetog Petra, da je "ona lažna." Zatim članak nastavlja: "Stotine papa i milijuni rimokatolika koji su prihvatili i štovali drugu lubanju bili su nevine žrtve druge rane tradicije."

Ali najnevjerojatnija izjava u dugačkom članku koji se nalazi u gore spomenutim novinama je: ''Profesorica ih (Peterove kosti?) nije podvrgla suvremenim znanstvenim testovima, koji bi odredili približnu starost, jer, bojala se, to bi moglo uroditi promašajem.'' Kako uopće znanstveno istraživanje kostiju može biti provedeno bez znanstvenog određivanja starosti kostiju? To bi bilo od najvećeg interesa i najvažnije za daljnja istraživanja. Također, svaki znanstvenik ili kemičar zna da ne morate dati cijeli kostur na testiranje kako biste odredili starost. Dovoljan bi bio dio potkoljenice ili rebra. Čini se da je štitila ''Petrove kosti'' od još jedne moguće katastrofe koju bi uzrokovala kriva dob. Vatikan i drugi su na temelju svih postojećih dokaza izračunali da je Petar živio oko 80 i 82 godine, te da je umro oko 62. ili 64. godine. Ove se brojke savršeno slažu, kao i sve ostalo u slučaju s ostacima pronađenim u kršćanskom groblju na Maslinskoj gori i u kosturnici na kojoj je jasno i lijepo napisano, 'Simon Bar Jona' na aramejskom.

Sljedeće je preuzeto iz knjige, "Races of Humankind" , stranica 161: 

''Nategnuti pokušaji da se Petar, apostol među židovima s Istoka, nađe na Pavlovom području u Rimu i tamo doživi mučeništvo, nedostojni su ozbiljnog razmatranja u svjetlu svih suvremenih dokaza. U njegovoj dobi (osamdeset dvije) to ne bi bilo izvedivo. Ni u jednom od Pavlovih spisa nema ni najmanje naznake da je Petar ikada bio u Rimu. Sve izjave koje govore suprotno dane su stoljećima kasnije i izmišljene su u smislu rekla-kazala. Papinstvo je bilo organizirano kasnije...'' (u Ency. Brit., 13. izdanje, sv. 21, stranica 636)

Veliki povjesničar, Schaff, tvrdi da je ideja da je Petar bio u Rimu nepomirljiva sa šutnjom Svetoga pisma, pa čak i sa samom činjenicom Pavlove poslanice Rimljanima. Naime, godine 58. Pavao je napisao svoju poslanicu Rimskoj Crkvi, ali ne spominje Petra, iako pozdravlja čitav niz osoba u Rimu: "Febu, Prisku i Akvilu, Epeneta, Mariju, Andronika i Juniju, Amplijata, Urbana, Staha, Apela, Aristobulove, Herodiona, Narcisove, Trifenu i Trifozu, Persidu, Rufa i majku njegovu, Asinkrita, Flegonta, Herma, Patrobu, Hermu i braću koja su s njima,  Filologa i Juliju, Nereja i njegovu sestru, i Olimpu, i sve svete koji su s njima.''  (Usp. Rimljanima 16,1-16)... Navode se mnoge osobe i suradnici ali nigdje i nikada Petar.''

 Fenomen krda


Izvor: https://www.friendsofsabbath.org/G&S/www.giveshare.org/churchhistory/peters-tomb-jerusalem.html

Za više informacija o ovom otkriću pogledati knjigu: F. PAUL PETERSON, Peter's Tomb Recently Discovered in Jerusalem.



Peter’s Tomb Discovered in Jerusalem in 1953

 

While visiting a friend in Switzerland, I heard of what seemed to me, one of the greatest discoveries since the time of Christ — that Peter was buried in Jerusalem and not in Rome. The source of this rumor, written in Italian, was not clear; it left considerable room for doubt, or rather, wonder. Rome was the place where I could investigate the matter, and if such proved encouraging, a trip to Jerusalem might be necessary in order to gather valuable firsthand information on the subject. I therefore went to Rome. After talking to many priests and investigating various sources of information, I finally was greatly rewarded by learning where I could buy the only known book on the subject, which was also written in Italian. It is called, Gli Scavi del Dominus Flevit, printed in 1958 at the Tipografia del PP, Francescani, in Jerusalem. It was written by P. B. Bagatti and J. T. Milik, both Roman Catholic priests. The story of the discovery was there, but it seemed to be purposely hidden, for much was lacking. I consequently determined to go to Jerusalem to see for myself, if possible, that which appeared to be almost unbelievable, especially since it came from priests, who naturally, because of the existing tradition that Peter was buried in Rome, would be the last ones to welcome such a discovery or to bring it to the attention of the world.

In Jerusalem I spoke to many Franciscan priests who all read, finally, though reluctantly, that the bones of Simon Bar Jona (St. Peter) were found in Jerusalem, on the Franciscan monastery site called, “Dominus Flevit” (where Jesus was supposed to have wept over Jerusalem), on the Mount of Olives. The pictures show the story. The first shows an excavation where the names of Christian Biblical characters were found on the ossuaries (bone boxes). The names of Mary and Martha were found on one box and, right next to it was one with the name of Lazarus, their brother. Other names of early Christians were found on other boxes. Of greatest interest, however, was that which was found within twelve feet from the place where the remains of Mary, Martha, and Lazarus were found — the remains of St. Peter. They were found in an ossuary, on the outside of which was clearly and beautifully written in Aramaic, “Simon Bar Jona.”

 

The charcoal inscription reads: “Shimon Bar Yonah” which means “Simon [Peter] son of Jonah”.

Mat 16:17 And Jesus answered and said unto him, Blessed art thou, Simon Barjona: for flesh and blood hath not revealed it unto thee, but my Father which is in heaven.

I talked to a Yale professor, who is an archaeologist, and was director of the American School of Oriental Research in Jerusalem. He told me that it would be very improbable that a name with three words, and one so complete, could refer to any other than St. Peter.

But what makes the pos­sibility of error more remote is that the remains were found in a Christian burial ground, and more yet, of the first century, the very time in which Peter lived. In fact, I have a letter from a noted scientist stating that he can tell by the writing that it was written just before the destruction of Jerusalem by Titus in 70 A.D.

I talked to priest Milik, the co-writer of this Italian book, in the presence of my friend, a Christian Arab, Mr. S. J. Mattar, who now is the warden of the Garden Tomb, where Jesus was buried and rose again. This priest, Milik, admitted that he knew that the bones of St. Peter are not in Rome. I was very much surprised that he would admit that, so to confirm his admit­tance, I said, to which he also agreed, “There is a hundred times more evidence that Peter was buried in Jerusalem than in Rome.” This was something of an understatement, for he knew, as I know, that there is absolutely no evidence at all that Peter was buried in Rome.

I have spoken on the subject to many Franciscan priests who either were, or had been in Jerusalem, and they all agree that the tomb and remains of St. Peter are in Jerusalem. There was just one exception which is interesting and which only proves the point. The Franciscan priest, Augusto Spykerman, who was in charge of the semiprivate museum inside the walls of Old Jerusalem, by the site of the Franciscan Church of the Flagellation, was that exception. When I asked to see the museum, he showed it to the three of us, Mr. Mattar, who, in addition to being warden of the Tomb of Christ, had been the manager of an English bank in Jerusalem, a professional photographer, and myself. But he told us nothing of the discovery. I knew that the evidence of Peter’s burial was there, for priests had told me that relics from the Christian burial ground were preserved within this museum. People who lived in Jerusalem all their lives, and official guides who are supposed to know every inch of the city, however, knew nothing of this discovery, so well was it withheld from the public. I had asked an elderly official guide where the tomb of St. Peter was. He responded in a very profound and majestic tone of voice, “The Tomb of St. Peter has never been found in Jerusalem.” “Oh,” I said, “but I have seen the burial place of Peter with my own eyes.” He turned on me with a fierceness that is so common among Arabs. “What,” he replied, “you a foreigner mean to tell me that you know where the tomb of St. Peter is, when I have been an official guide for thirty-five years and know every inch of ground in Jerusalem?” I was afraid that he would jump at my throat. I managed to calm him as I said, “But sir, here are the pictures and you can see the ossuary, among others, with Peter’s name in Aramaic. You can also see this for yourself on the Mount of Olives on the Franciscan Convent site called, “Dominus Flevit.” When I finished he slowly turned away in stunned amazement. A person who has seen this Christian burial ground and knows the circumstances surrounding the case could never doubt that this truly is the burial place of St. Peter and of other Christians. I, too, walked around in a dreamy amazement for about a week for I could hardly believe what I had seen and heard. Since the circulation of this article, they do not allow anyone to see this burial place.

Before things had gone very far, I had been quite discouraged for I could get no information from the many priests with whom I had talked. However, I continued questioning priests wherever I would find them. Finally one priest dropped some information. With that knowledge I approached another priest who warily asked me where I had acquired that information. I told him that a priest had told me. Then he admitted the point and dropped a little more information. It went on like that for some time until I got the whole picture, and I was finally directed to where I could see the evidence for myself. To get the story, it made me feel as though I had a bull by the tail and was trying to pull him through a keyhole. But when I had gathered all the facts in the case, the priests could not deny the discovery of the tomb, but even confirmed it, though reluctantly. In fact, I have the statement from a Spanish priest on the Mount of Olives on a tape recorder, to that effect.

But here we were talking to this Franciscan priest in charge of the museum, asking him questions which he tried to evade, but could not, because of the information I had already gathered from the many priests with whom I had spoken. Finally, after the pictures of the evidence were taken, which was nothing short of a miracle that he allowed us to do so, I complimented him on the marvelous discovery of the tomb of St. Peter in Jerusalem that the Franciscans had made. He was clearly nervous as he said, “Oh no, the tomb of St. Peter is in Rome.” But as he said that, his voice faltered, a fact which even my friend, Mr. Mattar, had noticed. Then I looked him squarely in the eyes and firmly said, “No, the tomb of St. Peter is in Jerusalem.” He looked at me like a guilty schoolboy and held his peace. He was, no doubt, placed there to hide the facts, but his actions and words, spoke more convincingly about the discovery than those priests who finally admitted the truth.

I also spoke to a Franciscan priest in authority at the priest’s printing plant within the walls of old Jerusalem, where their book on the subject was printed. He also admitted that the tomb of St. Peter is in Jerusalem. Then when I visited the Church of the Nativity in Bethlehem, I encountered a Franciscan monk. After telling him what I thought of the wonderful discovery the Franciscans had made, I asked him plainly, “Do you folks really believe that those are the remains of St. Peter?” He responded, “Yes we do, we have no choice in the matter. The clear evidence is there.” I did not doubt the evidence, but what surprised me was that these priests and monks believed that which was against their own religion and on top of that, to admit it to others was something out of this world. Usually a Catholic, either because he is brainwashed or stubbornly doesn’t want to see anything other than that which he has been taught, will not allow himself to believe anything against his religion, much less to admit it to others. But there is a growing, healthy attitude among many Catholics, to “prove all things, hold fast to that which is good” as the Master admonished us all.

Then I asked, “Does Father Bagatti (co-writer of the book in Italian on the subject, and archaeologist) really believe that those are the bones of St. Peter?” “Yes, he does,” was the reply. Then I asked, “But what does the Pope think of all this?” That was a thousand-dollar question and he gave me a million-dollar answer. “Well,” he confidentially answered in a hushed voice, “Father Bagatti told me personally that three years ago he went to the Pope (Pius XII) in Rome and showed him the evidence and the Pope said to him, ‘Well, we will have to make some changes, but for the time being, keep this thing quiet’.” In awe I asked also in a subdued voice, “So the Pope really believes that those are the bones of St. Peter?” “Yes,” was his answer. “The documentary evidence is there, he could not help but believe.”

I visited various renowned archaeologists on the subject. Dr. Albright, of the John Hopkins University in Baltimore, told me that he personally knew priest Bagatti and that he was a very competent archaeologist. I also spoke with Dr. Nelson Gluek, archaeologist and president of the Hebrew Union College in Cincinnati, Ohio. I showed him the pictures found in this article, but being with him for only a few minutes, I therefore could not show him the wealth of material that you have before you in this article. However, he quickly recognized the Aramaic words to be “Simon Bar Jona.” (Aramaic is very similar to Hebrew.) I asked him if he would write a statement to that effect. He said to do so would cast a reflection on the competency of the priest J. T. Milik, who he knew to be a very able scientist. But he said that he would write a note. I quote,

“I regard Father J. T. Milik as a first class scholar in the Semitic field.” He added, “I do not consider that names on ossuaries are conclusive evidence that they are those of the Apostles.” Nelson Glueck

I quote this letter of Dr. Glueck because it shows that priest Milik is a competent archaeologist. As I have mentioned, I was only able to be with him for a few minutes and was not able to show him but a very small part of the evidence. Anyone, including myself, would readily agree with Dr. Glueck that if only the name Simon Bar Jona on the ossuary was all the evidence that was available, it would not be conclusive evidence that it was of the Apostle Peter, though it would certainly be a strong indication. The story of the cave and the ossuaries and the regular cemetery just outside of the Convent site is this: It was a Roman custom that when a person had died and after about ten years when the body had decomposed, the grave would be opened. The bones would be placed in a small ossuary with the name of the person carefully written on the outside front. These ossuaries would then be placed in a cave as in the case of this Christian burial ground and thus making room for others. But this cave or burial place where the ossuaries were found, and which was created and brought about through the natural and disinterested sequence of events, without any reason to change facts or circumstances, was a greater testimony than if there was a witness recorded, stating that Peter was buried there. And yet, even that is unmistakenly recorded in the three words in Aramaic of the ossuary, Simon Bar Jona. Herein, lies the greatest proof that Peter never was a Pope, and never was in Rome, for if he had been, it would have certainly been proclaimed in the New Testament. History, likewise, would not have been silent on the subject, as it was not silent in the case of the Apostle Paul. Even the Catholic history would have claimed the above as a fact and not as fickle tradition. To omit Peter as being Pope and in Rome (and the Papacy) would be like omitting the Law of Moses or the Prophets or the Acts of the Apostles from the Bible.

Dr. Glueck, being Jewish, and having been to Jerusalem, no doubt, is fully aware of the fact that for centuries the Catholic Church bought up what were thought to be holy sites, some of which did not stand up to Biblical description. For instance, the priests say that the tomb of Jesus is within the walls of Old Jerusalem, in a hole in the ground; whereas, the Bible says that the tomb where Jesus was laid was hewn out of rock and a stone was rolled in front, and not on top of it. The Garden Tomb at the foot of Golgotha, outside the walls of Old Jerusalem, meets the Biblical description perfectly. In fact, all those who were hated by the Jewish leaders, as Jesus was, could never have been allowed to be buried within the gates of the Holy City. The tomb where Jesus lay was made for Joseph of Arimathaea. His family were all stout and short of stature. In this burial place you can see to this day where someone had carved deeper into the wall to make room for Jesus who was said to be about six feet tall [sic.].

When Pope Pius XII declared the Assumption of Mary to be an article of faith in 1950, the Catholic Church in Jerusalem then quickly sold the tomb of Mary to the Armenian Church. Ex-priest Lavallo told me personally that there is another tomb of St. Mary in Ephesus. But the tomb of St. Peter is altogether different for they would rather that it never existed, and to buy or sell such a site would be out of the question. It fell upon them in this manner, as I was told by a Franciscan monk of the monastery of “Dominus Flevit.” One of their members was spading the ground on this site in 1953, when his shovel fell through. Excavation was started and there, a large underground Christian burial ground was uncovered. The initial of Christ in Greek was written there which would never have been found in a Jewish, Arab, or pagan cemetery. By the structure of the writings, it was established by scientists that they were of the days just before the destruction of Jerusalem by Titus in 70 A.D. On the ossuaries were found many names of the Christians of the early Church. It was prophesied in the Bible that Jesus would stand on the Mount of Olives at His return to earth. You can see then, how the Christians would be inclined to have their burial ground on the Mount, for here also, had been a favorite meeting place of Jesus and His disciples. In all the cemetery, nothing was found (as also in the Catacombs in Rome) which resembles Arab, Jewish, Catholic, or pagan practices. Dr. Glueck, being Jewish, is not fully aware, no doubt, that such a discovery is very embarrassing since it undermines the very foundation of the Roman Catholic Church. Since Peter did not live in Rome and therefore was not martyred or buried there, it naturally follows that he was not their first Pope.

The Catholic Church says that Peter was Pope in Rome from 41 to 66 A.D., a period of twenty-five years, but the Bible shows a different story. The book of the Acts of the Apostles (in either the Catholic or Protestant Bible) records the following: Peter was preaching the Gospel to the circumcision (the Jews) in Caesarea and Joppa in Palestine, ministering unto the household of Cornelius, which is a distance of 1,800 miles from Rome (Acts 10:23, 24). Soon after, about the year 44 A.D. (Acts 12), Peter was cast into prison in Jerusalem by Herod, but he was released by an angel. From 46 to 52 A.D., we read in the thirteenth chapter that he was in Jerusalem preaching the difference between Law and Grace. Saul was converted in 34 A.D., and became Paul the Apostle (Acts 9). Paul tells us that three years after his conversion in 37 A.D., he “went up to Jerusalem to see Peter” (Galatians 1:18), and in 51 A.D., fourteen years later, he again went up to Jerusalem (Galatians 2:1, 8), Peter being mentioned. Soon after that he met Peter in Antioch, and as Paul says, “withstood him to the face, because he was to be blamed,” Galatians 2:11. The evidence is abundant, the truth is clear from the Scriptures which have never failed. It would be breathtaking to read of the boldness of Paul in dealing with Peter. Very few, if any, have withstood a Pope and lived (except in these days when everybody seems to withstand him). If Peter was Pope, it would have been no different. Paul does not only withstand Peter but rebukes him and blames him for being at fault.

This reminds me of my visit to the St. Angelo Castle in Rome. This castle, which is a very strong fortress, is connected with the Vatican by a high arched viaduct of about a mile in length over which popes have fled in time of danger. The Roman Catholic guide showed me a prison room which had a small airtight chamber in it. He told me that a Cardinal who had contended with a pope on doctrine was thrown into this airtight chamber for nearly two hours until he almost smothered to death. He then was led to the guillotine a few feet away and his head was cut off. Another thing remained with me forcibly. The guide showed me through the apartments of the various popes who had taken refuge there. In each case he also showed me the apartment of the mistresses of each of the popes. I was amazed that he made no attempt to hide anything. I asked him “Are you not a Catholic?” He humbly answered, “Oh yes, I am a Catholic, but I am ashamed of the history of many of the popes, but I trust that our modern popes are better.” I then asked him, “Surely you are aware of the affair between Pope Pius XII and his housekeeper?” Many in Rome say that she ran the affairs of the Pope and the Vatican as well. He hung his head in shame and sadly said, “Yes, I know.”

All this explains why the Catholic Church has been so careful to keep this discovery unknown. They were successful in doing just that from 1953, when it was discovered by the Franciscans on their own convent site, until 1959. Having succeeded for so long in keeping “this thing quiet,” as the Pope had admonished, they were off guard when a fellow at that time came along who appeared harmless but persistent. Little did they know that this fellow would publish the news everywhere. Their position in the world is shaky enough without this discovery becoming generally known.

As I have mentioned, I had a very agreeable talk with priest Milik, but I did not have the opportunity to see priest Bagatti while in Jerusalem. I wrote to him, however, on March 15, 1960, as follows: “I have spoken with a number of Franciscan priests and monks and they have told me about you and the book of which you are a co-writer. I had hoped to see you and to compliment you on such a great discovery, but time would not permit. Having heard so much about you and that you are an archaeologist (with the evidence in hand), I was convinced, with you, concerning the ancient burial ground that the remains found in the ossuary with the name on it, ‘Simon Bar Jona’, written in Aramaic, were those of St. Peter.” It is remarkable that in his reply he did not contradict my statement, which he certainly would have done if he honestly could have done so. “I was very much convinced with you . . . that the remains found in the ossuary . . . were those of St. Peter.” This confirms the talk I had with the Franciscan monk in Bethlehem and the story he told me of Priest Bagatti’s going to the Pope with the evidence concerning the bones of St. Peter in Jerusalem. In his letter one can see that he is careful because of the Pope’s admonition to keep this discovery quiet. He therefore wrote me that he leaves the whole explanation of the Aramaic words, “Simon Bar Jona,” to priest Milik. This is a familiar way of getting out of a similar situation. In priest Bagatti’s letter one can see that he is in a difficult position. He cannot go against what he had written in 1953, at the time of the discovery of this Christian-Jewish burial ground, nor what he had said to the Franciscan monk about his visit to the Pope. However, he does raise a question which helps him to get out of the situation without altogether contradicting himself and at the same time putting a smoke screen around the truth. He wrote,

“Supposing that it is ‘Jona’ (on the ossuary) as I believe, it may be some other relative of St. Peter, because names were passed on from family to family. To be able to propose the identification of it with St. Peter would go against a long tradition, which has its own value. Anyway, another volume will come soon that will demonstrate that the cemetery was Christian and of the first century to the second century A.D. The salute in God most devoted P. B. Bagatti C. F. M.”

As I have shown, after the admonition of the Pope to “keep this thing quiet,” priest Bagatti leaves the interpretation of the whole matter to priest Milik who offers several suggestions but in the end declares that the original statement of priest Bagatti may be true — that the inscription and the remains were of St. Peter. It is also very interesting and highly significant that priest Bagatti, in his attempt to neutralize his original statement and the consternation the discovery had and would have if it was generally known, says in reference to the name Simon Bar Jona (St. Peter), “It may be some other relative of St. Peter, because names were passed on from generation to generation.” In other words he says that Peter’s name, Simon Bar Jona, could have been given him from a relative of the same name of generations before him, or, could belong to a relative generations after St. Peter. Both speculations are beyond the realm of the possible. First of all, it could not refer to a relative before St. Peter for the Christian burial ground could only have come into being after Jesus began. His public ministry and had converts; and therefore, could not belong to a relative before Peter’s time, since only those who were converted through Christ’s ministry were buried there. Titus destroyed Jerusalem in 70 A.D., and left it desolate. Therefore, it is impossible that the inscription could refer to a relative after Peter’s time. One encyclopaedia explains the destruction in these words, “With this event the history of ancient Jerusalem came to a close, for it was left desolate and it’s inhabitants were scattered abroad.” From all evidence, Peter was about fifty years old when Jesus called him to be an Apostle, and he died around the age of 82, or about the year 62 A.D. Since by these figures there was only eight years left from the time of Peter’s death until the destruction of Jerusalem, it was then impossible that the inscription and remains belonged to generations after Peter. In those days names were passed on to another only after a lapse of many years. But let us say that immediately after the death of St. Peter, a baby was christened, “Simon Bar Jona,” the inscription still could not have been of this baby for the remains were of an adult and not of a child of eight years who had died just before the destruction of Jerusalem in 70 A.D., at which time “the history of ancient Jerusalem came to a close, for it was left desolate and its inhabitants were scattered abroad.”

This ancient Christian burial ground shows that Peter died and was buried in Jerusalem, which is easily understandable since neither history nor the Bible tells of Peter’s having been in Rome. To make matters more clear, the Bible tells us that Peter was the Apostle to the Jews. It was Paul who was the Apostle to the Gentiles, and both history and the Bible tell of his being in Rome. No wonder that the Roman Catholic Bishop, Strossmayer, in his great speech against papal infallibility before the Pope and the Council of 1870 said, “Scaliger, one of the most learned men, has not hesitated to say that St. Peter’s episcopate and residence in Rome ought to be classed with ridiculous legends.”

Eusebius, one of the most learned men of his time, wrote the Church history up to the year 325 A.D. He said that Peter never was in Rome. This Church history was translated by Jerome from the original Greek, but in his translation he added a fantastic story of Peter’s residence in Rome. This was a common practice in trying to create credence in their doctrines, using false statements, false letters and falsified history. This is another reason why we cannot rely on tradition, but only on the infallible Word of God.

The secrecy surrounding this case is amazing, and yet understandable, since Catholics largely base their faith on the assumption that Peter was their first Pope and that he was martyred and buried there. But I am somewhat of the opinion that the Franciscan priests, those who are honest, would be glad to see the truth proclaimed, even if it displeased those who are over them. While visiting with priest Milik, I told him of the highly educated priest with whom I had spoken just before going from Rome to Jerusalem. He admitted to me that the remains of Peter are not in the tomb of St. Peter in the Vatican. I asked him what had happened to them? He responded, “We don’t know, but we think that the Saracens stole them away.” First of all, the Saracens never got to Rome, but even if they had, what would they want with the bones of Peter? But they never got to Rome, so there it ends. We had a good laugh together, but more so when I told him of my discussion with a brilliant American priest in Rome. I asked this American priest if he knew that the bones of Peter were not in the “Tomb of St. Peter” in the Vatican. He admitted that they were not there. However, he said that a good friend of his, an archaeologist, had been excavating under St. Peter’s Basilica for the bones of St. Peter for a number of years and five years ago he found them. Now a man can be identified by his fingerprints, but never by his bones. So I asked him how he knew they were the bones of St. Peter? He hesitated and tried to change the subject, but on my insistence he finally explained that they had taken the bones to a chemist, and they were analyzed and it was judged that the bones were of a man who had died at about the age of sixty-five; therefore, they must be Peter’s. How ridiculous can people be?

Mark you, all the priests agree that the Vatican and St. Peter’s were built over a pagan cemetery. This was a very appropriate place for them to build since, as even Cardinal Newman admitted, there are many pagan practices in the Roman Catholic Church. You realize surely, that Christians would never bury their dead in a pagan cemetery, and you may be very sure that pagans would never allow a Christian to be buried in their cemetery. So, even if Peter died in Rome, which is out of the question, surely the pagan cemetery under St. Peter’s Basilica would be the last place in which he would have been buried. Also, Peter, from every indication, lived to be over 80 and not 65 years old. The Pope was right, going back to the early Christian burial ground, they must make changes and many of them, and fundamental ones at that. But I am afraid that the Pope’s (Pius XII) admittance of the discovery on Bagatti’s presentation of the documentary evidence was to satisfy Bagatti but at the same time admonishing him to keep the information quiet, hoping that the truth of the discovery would die out. But they have said that after all these years of excavation under the Vatican, they have discovered Greek words which read, “Peter is buried here,” and it gives the date 160 A.D. First of all, the very structure of the sentence immediately gives one the impression that either quite recently or long ago, someone put the sign there hoping that it would be taken as authentic in order to establish that which then, and even now, has never been proven. Then there is a discrepancy in the date, for Peter was martyred around the year 62 A.D. and not 160 A.D. Thirdly, why is it that they mention nothing about finding bones under or around the sign? While visiting the Catacombs, one sees a few things which are not becoming to Christians, but which tend to indicate that the Christians had some pagan practices, similar to those of Rome today. Nothing is said about them and only after persistent questioning will the Roman Catholic priest, who acts as guide, tell you that those things, images, etc., were placed there centuries after the early Christian era.

In 1950, just a few years prior to the discovery of the Christian burial ground in Jerusalem, the Pope made the strange declaration that the bones of St. Peter were found under St. Peter’s in Rome. Strange it was, for since beginning to build the church in 1450 (finished in 1626) they erected, St. Peter’s Tomb (?) under the large dome and Bernini’s serpentine columns. Since then multiplied millions were thereby deceived into believing that the remains of St. Peter were there, which the hierarchy had all along known was not true, as is proven by the late Pope’s declaration. The following was published in the Newsweek of July 1, 1957:

“It was in 1950 that Pope Pius XII in his Christmas message announced that the tomb of St. Peter had indeed been found, as tradition held, beneath the immense dome of the Cathedral (there was, however, no evidence that the bones uncovered there belonged to the body of the martyr).” The parentheses are Newsweek’s.

To make an announcement of such importance when there is absolutely “no evidence” is rather ridiculous as is also brought out in the Time Magazine of October 28, 1957 (as in above, we quote the article word-for-word).

“A thorough account in English of the discoveries beneath St. Peter’s is now available . . . by British archaeologists Jocelyn Toynbee and John Ward Perkins. The authors were not members of the excavating team, but scholars Toynbee (a Roman Catholic) and Perkins (an Anglican) poured over the official Vatican reports painstakingly examined the diggings. Their careful independent conclusions fall short of the Pope’s flat statement.” (The Pope’s statement that the remains of St. Peter were found under St. Peter’s in Rome). The excavation under St. Peter’s for the remains of St. Peter is still going on secretly, in spite of the Pope’s declaration of 1950.

Then in 1965, an archaeologist at Rome University, Prof. Margherita Guarducci, tells of a new set of bones belonging to Peter. The story was fantastic but lacked common sense and even bordered on the infantile—but a drowning man will grab for a straw and a straw it was to many. But the Palo Alto Times (California), May 9, 1967, came out with an article on the subject, and I quote, “Other experts, among them Msgr. Joseph Ruysschaert, vice prefect of the Vatican Library are not convinced by Miss Guarducci’s evidence. ‘There are too many unknowns,’ he told reporters on a recent tour of the Vatican grottoes, ‘There is no continuous tracing of the bones. We lack historical proof. They could be anyone’s bones.’ The Vatican would seem to be on the monsignor’s side because so far it has taken no steps to officially recognize the bones as St. Peter’s,” continues the article.

The intelligent priest whom I have mentioned, said that Peter’s bones were found and he was a man who died of about 62 years of age, the tests indicated. Pope Pius XII declared these bones were the bones of St. Peter, in his Christmas message of 1950. These were the same as claimed by Newsweek, “there was, however, no evidence that the bones uncovered there belonged to the body of the martyr (Peter),” as well as the above doubtful statements of the archaeologists working on the case. The Pope, notwithstanding, was overjoyed to think they had found the bones of St. Peter until further examination proved that these bones were those of a woman. This fact came out in an article on the subject in the S. F. Chronicle of June 27, 1968.

To continue the history of another case in which they have erred: In spite of the statements by the high Papal authority above, and the resultant lesson that should have been learned, the Pope, a year later claimed the Prof. Margherita bones as his very own, that is, those of St. Peter. When the bones were found there was little importance placed upon them and they were filed away as such. But when the first set of Peter’s bones turned out so tragically, there was a vacuum left and something had to be done. Again they turned their thoughts to the filed-away bones, the only hope they had of success. In them there was a ray of hope for the bones were minus a skull, which could go along with the story of the supposed skull of St. Peter which had for centuries been guarded in the Church of St. John Lateran in Rome. With a generous mixture of ideas, suppositions, theories, and wishful thinking, a fairly logical story emerged. It was then declared by Pope Paul VI as the Gospel truth, that these now, were the genuine bones of St. Peter, and most of the faithful accepted them as such. For a while all was well until another hitch developed. This time, as fate would have it, the bones in connection with the skull which was guarded for centuries as that of St. Peter, were found incompatible to the more recent bones of St. Peter. The dilemma was terrible. They were between the Devil and the deep blue sea. They have juggled around the skulls of St. Peter causing confusion. It was a choice of claiming these bones championed by Prof. Margherita as fake, or claiming as fake the skull accepted by hundreds of Popes as that of St. Peter. They rejected the past rather than expose themselves to the ridicule of the present. Prof. Margherita claims in this article which appeared in the Manchester Guardian in London, as well as the S. F. Chronicle of June 27, 1968, concerning the long accepted skull of St. Peter, as “it is a fake.” Then the article continues, “The hundreds of Popes and millions of Roman Catholics who have accepted and venerated the other skull were innocent victims of another early tradition.”

But the most astounding statement in the long article found in the above-mentioned newspapers is, “The professor did not submit them (Peter’s bones?) to modern scientific tests, which would have determined the approximate age, because, she feared, the process would have reduced them to dust.” How could any scientific study of bones be carried out without first scientifically determining the age of the person, or bones? This would be of the greatest interest and the most important for further research. Also any scientist or chemist knows that you do not have to submit the whole skeleton for testing to determine the age. A part of the shin bone or of a rib would be sufficient. It appears that she was protecting her “Peter’s bones” from another possible disaster, which a wrong age would have caused. The Vatican and others have calculated through all existing evidence that Peter lived to be around 80 and 82 years, and that he died around the years of 62 or 64 A.D. These figures go along perfectly, as does everything else in the case, with the remains found in the Christian burial ground on the Mount of Olives and in the ossuary on which was “clearly and beautifully written,” Simon Bar Jona in Aramaic. The following was taken from the book, Races of Mankind, page 161:

“Strained attempts to have Peter, the Apostle to the Hebrews of the East, in Paul’s territory at Rome and martyred there, are unworthy of serious consideration in the light of all contemporary evidence. At his age (eighty-two), that would not have been practicable. In none of Paul’s writings is there the slightest intimation that Peter ever had been or was at that city. All statements to the contrary were made centuries later and are fanciful and hearsay. The Papacy was not organized until the second half of the 8th century. It broke away from the Eastern Church (in the Ency. Brit., 13th Ed., vol. 21, page 636) under Pippin III; also The Papacy, by Abbe Guette.”

The great historian, Schaff, states that the idea of Peter being in Rome is irreconcilable with the silence of the Scriptures, and even with the mere fact of Paul’s epistle to the Romans. In the year 58, Paul wrote his epistle to the Roman Church, but does not mention Peter, although he does name 28 leaders in the Church at Rome (Romans 16:7). It must, therefore, be concluded that if the whole subject is faced with detached objectivity, the conclusion must inevitably be reached that Peter was never in Rome. Paul lived and wrote in Rome, but he declared that “Only Luke is with me,” I Timothy 4:11.

 

Copyright 1960 by F. Paul Peterson.  Copies may be obtained from your local bookstore or from the author and publisher, F. Paul Peterson, P.0. Box 7351, Fort Wayne, Indiana, Price $2.00.  Permission is granted to reproduce any part of this book if title, price and address where it may be purchased are given.  


Source: https://www.friendsofsabbath.org/G&S/www.giveshare.org/churchhistory/peters-tomb-jerusalem.html



For more information see the book: F. PAUL PETERSON, Peter's Tomb Recently Discovered in Jerusalem.




 

ŠTO JE CRKVA?

20.10.2024.

Riječ "crkva" koristi se često, ali ovisno o tome koga pitate, može značiti mnogo različitih stvari. Najčešće se koristi za upućivanje na fizičku zgradu u kojoj se kršćani okupljaju na javno bogoslužje. Međutim, to je samo dio definicije. Izraz "Crkva", napisana s velikim slovom, iza sebe ima bogatu povijest:

"Riječ 'Crkva', 'Ecclesia' znači 'saziv'. Ona označuje zbor naroda, općenito vjerskoga značaja.). Starozavjetni skup, saziv okupljen ispod Sinaja 'kahal' (hebrejski 'kahal' (skup, saziv). Grecizirani naziv ekklesiastes (od ekklesia=skup, saziv, crkva), dakle onaj tko upravlja skupom, sazivom – vjerojatno se misli na učitelja ili onoga koji predvodi čitanje u zajednici. Taj se izraz često upotrebljava u grčkom Starom zavjetu za skupštinu izabranog naroda pred Bogom, napose za skupštinu na Sinaju gdje je Izrael primio Zakon i bio od Boga ustanovljen kao njegov sveti narod. Nazivajući se 'ekklesia' prva zajednica onih koji su povjerovali u Krista priznavala se baštinicom te skupštine. U njoj Bog 'saziva' svoj narod iz svih krajeva zemlje. Izraz 'Kuriak' od koga su izvedeni Church, Kirche, i sveslavenska riječ Crkva, znači 'Gospodnja', ili 'ona koja pripada Gospodinu'.

Ova se definicija obično povezuje s riječju 'Crkvu', napisanu velikim slovom, a odnosi se na mnogo širu zajednicu vjernika.

U kršćanskom govoru riječ 'Crkva' označuje 'liturgijsku skupštinu', ali također i mjesnu zajednicu ili sveopću zajednicu vjernika. Ta su tri značenja zapravo nerazdvojiva. 'Crkva' je narod koji Bog okuplja u cijelom svijetu. Ona postoji po mjesnim općinama, a ostvaruje se u liturgijskom skupu, posebice euharistijskom. Ona živi od Riječi i od Tijela Kristova, postajući tako i sama Tijelom Kristovim.  

Isus Krist je 'Dobar Pastir', koji poziva svoje ovce u skup vjernika. Riječ 'Crkva' izražava Božju želju da okupi svu svoju djecu.

Crkva je Tijelo Kristovo. U Efežanima 1, 22-23 piše: ''Sve mu podloži pod noge, a njega postavi - nad svime - Glavom Crkvi.'' Tijelo Kristovo čine svi vjernici u aspekta:

Sveopća crkva jest crkva koja se sastoji od svih onih koji imaju osoban odnos s Isusom Kristom. U 1 Korinćanima 12, 13 stoji: ''Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni.'' Vidimo da tijelu Kristovu pripadaju svi koji vjeruju. Prava Božja crkva nije neka određena crkvena građevina ili denominacija. Sveopću Božju crkvu čine svi koji su primili spasenje po vjeri u Isusa Krista. Sveopću crkvu čine oni koji su se pouzdali u Krista kao svoga Spasitelja.

Crkva nije građevina ni denominacija. Crkva je Tijelo Kristovo – svi koji su se pouzdali u Isusa Krista kao svoga Spasitelja (Ivan 3, 16; 1 Korinćanima 12, 13). U mjesnim crkvama postoje članovi sveopće crkve (Tijela Kristova). 

Slava Tebi Kriste!


Pretplati se na: Postovi (Atom)