Church in society - Crkva u društvu





May the road rise up to meet you.
May the wind always be at your back.
May the sun shine warm upon your face,
and rains fall soft upon your fields.
And until we meet again,
May God hold you in the palm of His hand.
 (Old Celtic blessing from the pilgrim)

-----------------------------------------------------------------------------------

 Onima koji nisu ostali na moralnom nauku Kristovu, nego su ga sasvim poništili s Fiducia Supplicans, upućujemo riječi sv. Ivana Apostola: 
''Čuvajte se da ne izgubite što ste stekli, nego da primite potpunu plaću. Tko god pretjera i ne ostane u nauku Kristovu, nema Boga. Tko ostaje u nauku, ima i Oca i Sina.  Ako tko dolazi k vama i ne donosi tog nauka, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga. Jer tko ga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima.'' (2 Iv 1, 9-11)




''Odlazi od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!'' (Mt 16, 23)


A message for the Pope |Mar Mari Emmanuel Gor

https://www.youtube.com/watch?v=4yxEiv1pjC4
https://www.youtube.com/watch?v=laKBIIwXddA



Mons. Joseph Strickland
pravovjerni rimokatolički biskup
Ne moram i neću blagosloviti grijeh❗ - Biskup Joseph Strickland
https://www.youtube.com/watch?v=D6wMtn6XBJQ






Glavu gore!


14.7.2024.

Talijanski nadbiskup Carlo Maria Viganò, bivši papin ambasador u Sjedinjenim Američkim Državama koji je postao poznati kritičar pape Franje, ekskomuniciran je zbog raskola.

Vatikan je u prioćenju rekao da je prelat odbio "priznati i podložiti se" autoritetu pape, te je odbacio "zajedništvo" s članovima Katoličke crkve i njezina autoritativna učenja. Međutim, stvar se može promatrati i obrnuto, jer je baš papa Franjo sa svojom klikom odbacio zajedništvo s članovima Katoličke crkve kad je dopustio blagoslov istospolnih.

Godine 2018. Viganò je objavio dosje pozivajući Franju da podnese ostavku i optužujući papu da je znao za optužbe o zlostavljanju svećenika pripravnika koje je izvršio bivši kardinal iz Washingtona, DC, Theodore McCarrick, te da je propustio djelovati. Vatikanska istraga kasnije je osporila Viganoovu prigovor i oslobodila Franju.

Vatikan je u objasnio da je Vigano ekskomuniciran nakon "izvansudskog kaznenog procesa", iako je nadbiskup rekao da ne "priznaje legitimitet" procesa.

Nedavno je nadbiskup rekao da Franjin izbor za papinstvo treba smatrati "ništavnim" i optužio papu za "krivovjerje i raskol".

Optužio je papu da podupire "klimatsku prevaru" i kritizirao ga zbog podrške vakcinama protiv Covid-19 i promicanja "inkluzivne, imigracijske, ekološki održive i gay-friendly" crkve.

Nakon Viganoova poziva papi na ostavku iz 2018., nekoliko je biskupa u SAD-u izdalo izjave podrške nadbiskupu.

Neki su nadbiskupa prošlih godina smatrali učinkovitim diplomatom i službenikom. "Ne znam što se dogodilo", rekao je nedavno o sada ekskomuniciranom nadbiskupu kardinal Pietro Parolin, državni tajnik Svete Stolice.

Vatikan je rekao da je Vigano obaviješten o ekskomunikaciji.

Bilo kako bilo, šizma se u Rimokatoličkoj crkvi ne događa toliko dramatično kao 1054., kad su se papa i patrijarh međusobno izopćili i proklinjali, nije se dogodilo da netko spali vatikanske dokumente, poput Martina Luthera koji je 1520. javno spalio papinsku bulu kojom mu je zaprijetila ekskomunikacija. No može se povući paralela s velikom šizmom Crkve Zapada (1378 -1417) zbog političkih i crkvenih sukoba, kad su se birali istovremeno pape po strankama i pretenzijama, zbog dubokog razdora unutar Katoličke crkve i velikog nezadovoljstva u puku, pa je tako Sveta Katarina Sienska jednom papi odrješito očitavala katalog njegovih grijeha. I tada su se digli vjernički glasovi, a šizma se danas očituje tihim egzodusom (ili javnom ekskomunikacijom) upravo najosvještenijih i najzauzetijih vjernika. U tom smislu možemo reći da je šizma na djelu – što će potpisati i pastoralni teolozi, koji odanost Crkvi ne čitaju iz nacional-masovnih (poganskih) vjerskih manifestacija, nego iz djela u praktičnom, svakodnevnom životu.


Ima heroja 


Vigano - heroj u vremenu diktature besramlja i degradacije svetoga! 


30.6.2024. 


Vatikanskog nuncija u SAD-u Carla Maria Vigana vatikanske su vlasti optužile za crkveni raskol i nijekanje legitimiteta pape Franje.

Bilo je samo pitanje vremena kada će Vatikan reagirati na talijanskog nadbiskupa i bivšeg vatikanskog nuncija u SAD-u, Carla Maria Viganoa. Ovaj ugledni nadbiskup optužen je od vatikanskih vlasti za crkveni raskol i nijekanje legitimiteta pape Franje, mada istina stoji drugačije: raskol je potaknuo upravo papa Franjo i vatikanske vlasti.  Vigano već godinama dobronamjerno upozorava da pravac kojim je krenuo Vatikan ugrožava crkveno zajedništvo.

Vigano je zbog optužbe za šizmu (raskol) od vatikanskog Dikasterija za nauk vjere pozvan na suđenje krajem prethodnog tjedna. Nije se pojavio jer nema namjeru izložiti se suđenju onima kojima bi se zapravo trebalo suditi za uništavanje katolicizma. Stoga će zanemariti rok u kojem se može obraniti od optužbi: "Nemam namjeru izložiti se suđenju na kojem bi mi trebali suditi oni koje ja optužujem za herezu, izdaju i zlouporabu vlasti". Vigano neće ništa poduzeti po tom pitanju, pa mu je vatikanski Dikasterij dodijelio javnog odvjetnika.  

Vigano: "Bergogliova crkva nije Katolička crkva"

Vigano ne priznaje autoritet najviše crkvene vlasti, Dikasterija za nauk vjere, a time i njegova čelnika, desnu ruku, a i sunarodnjaka pape Franje, kardinala Victora Fernandeza. Ne priznaje autoritet pape Franje jer je baš papa kriv za raskol u Katoličkoj crkvi. "Bergogliova crkva nije Katolička crkva", naglasio je, a Drugi vatikanski sabor nije drugo do "ideološki, teološki, moralni i liturgijski karcinom". Ako ga proglase šizmatikom, za njega će to "biti razlog časti i ponosa". Do papine ideje kako treba uključiti laike u unutarcrkvene rasprave o raznim pitanjima (o celibatu, ređenju žena itd.) uopće ne drži.  Vigano je na sebe navukao optužbe jer se poglavar Katoličke crkve, Franjo, našao uvrijeđen, umjesto da je u Vatikanu preispitao svoje pravovjerje. 

Vigano i njegovi pristaše kojih je iz dana u dan sve više, potiču na zdrav povratak korijenima, onim korjenima koje je nauk Drugog vatikanskog sabora poljuljao, ističući veliku vrijednost Tridentskog sabora iz 16. stoljeća, koji je bio normativan do 1965. godine, kao korijen kojemu se treba vratiti. Lijevo-zelena i globalistička agenda nije prijetnja samo Crkvi nego i zdravlju svijeta. Raste broj tradicionalista kojima su Franjine reforme težak udarac, posebice se uočava povratak starog obreda i tradicije (stari oblik mise na latinskom jeziku koji je papa Franjo znatno ograničio 2021. godine, a sumnja se da će taj obred ubuduće potpuno zabraniti zbog sve većih problema i podjela koji stvara). Problemi, dakle, tek slijede.  Poznati američki glumac Jim Caviezel hrabro je stao u obranu nadbiskupa: "Molim vas, molite za nadbiskupa Vigana, križara za istinu u ovim teškim vremenima".

Postaje sve jasnije (usp. izjave kardinala Fernándeza i njegov odgovor na dubia kardinala Duke) o čemu se zapravo radi u novopropagiranom pojmu "sinodalnost": o raspadu neovisne, hijerarhijske, crkvene vlasti u učenju i vodstvu. Crkvena hijerarhiju žele u svom djelovanju izjednačiti s demokratskim – tj. sinodalnim (usp. anglikanizam) – procesima kakav postoji u mnogim crkvama koje to više nisu.

Autoritet tada postoji samo u obliku demokratskog, većinskog suodlučivanja, koje, što se tiče doktrinarnog stava, treba odobriti crkvena vlast u skladu s većinom glasova (forum externum) ili u obliku sakramentalnog odrješenja, koje se ne smije uskratiti, te koje ispovjednici moraju odobriti prema odluci i savjesti pokajnika (forum internum), a ne svećenika kao obvezujućeg suca u konkretnim moralnim pitanjima. 

Ultimativno obvezujuća nije više mjerodavna i autonomna odluka biskupa ili svećenika, nego većinsko glasovanje (suodlučivanje) s jedne strane i odluka savjesti pokajnika, koji traži odrješenje s druge strane. Moć crkvenog autoriteta da veže i razrješava u biti se onda sastoji samo od provedbe odluka koje ne donosi sam autoritet, nego ''savjest'' većine ili pojedinca (ali ne i savjest autoriteta). Sve se to proračunato i perfidno opravdava postulatom izbjegavanja zlouporabe vlasti (klerikalizma). 

Svojim autokratskim ponašanjem bez presedana i do sada nečuveno,  ističe se kontradiktorno djelovanje Pape Franje - on ne preže ni pred čime i odudara od ovog novog sinodalnog stila na svim područjima (poučavanje; vodstvo; upravljanje osobljem; sudstvo). Franjo proturječi sinodalnosti koju propagira, podsjeća na nju u svakoj prilici, ali sebe od toga izuzima.

Katolička Stara Crkva ostaje pri starom učenju da je Isus prenio moć vezanja i odrješivanja (sakramentalni autoritet, vodstvo i učiteljski autoritet) isključivo na apostole, a ovi na njihove nasljednike tj. biskupe. Drugi vatikanski koncil se stoga držao hijerarhijskog ustroja Božjeg naroda koji je utemeljio Isus te je biskupsku službu smjestio u pravu sredinu (sub Petro et cum Petro) u odnosu na papinstvo, između papinskog apsolutizma (usp. I. vatikanski sabor) i sudjelovanja laika (II. vatikanski sabor). Drugi vatikanski nije ukinuo bitnu razliku između posebnog svećenstva (ređenje) i općeg svećenstva (krštenje), nego ju je jasno naglasio. Zapad tu razliku više ne uzima u obzir u novopečenoj sinodalnosti, stoga  kršćanski Istok takvu novopečenu zapadnu sinodalnost (kakva je sadašnja rimska i uglavnom zapadnokršćanska) ne može prihvatiti jer je neusporediva s njihovom tradicijom i praksom koja seže do apostolskih vremena (sinode su na Istoku isključivo sabori biskupa  - ne laika - koji svoju vlast obnašaju obvezujuće, bez ikakvih upliva laika na odlučivanje). 

Zapadni papa piramidu (hijerarhiju) više ne okreće samo naglavačke, već ju i demokratski uništava. Franjino učiteljstvo nije ono tradicionalno crkveno. Pod ovim pontifikatom konačno se mogu zauzeti prostori za kojima se žudi već dugo (barem od šezdesetih, ako ne i dulje). Svatko tko proturječi Franji i njegovim otpadnicima žigosan je kao neprijatelj i skida ga se po kratkom postupku. 

Bezboštvo je danas glasno i bahato jer gospodari sredstvima javnog priopćavanja i mnogim centrima moći, ono je poljuljalo zapadi vrh crkve. Mnogi vjernici radi sve veće pomutnje otpadaju od Crkve. No unatoč svega istina je samo jedna i Spasitelj čovjeka uvijek je bio i bit će jedino Isus Krist. Zlo je, makar na Zapadu, na vrhuncu moći i sada ne može nego propadati i znakovi toga se već jasno pokazuju. Nas koje je Bog stavio da živimo u ovom vremenu dao nam je i potrebne milosti da možemo odgovoriti na sve njegove izazove. 

Bog nas je stvorio bez nas ali nas neće spasiti bez nas i zato je važno da kao vojujuća Crkva ovdje na zemlji surađujemo s Bogom na širenju kraljevstva Božjeg. Najveće pobjede postižu se kada smo najslabiji, kao kad je David porazio Golijata, jer se tada Bog proslavlja po nama. Križ je neizbježan ako želimo doći do Uskrsnuća i pravi Kristov sljedbenik ga stoga treba prihvatiti s vjerom i iznijeti s ljubavlju i ufanjem. 

Što reći za glavni smjer nadbiskupa Vigana osim: evanđeoski heroj u vremenu diktature besramlja  i degradacije svetoga!



Pazite da ne padnete

U ovom našem vremenu u kojemu Crkvu potresaju krize i progoni ostaje nam trajnim svijetlom crkveni naučitelj sv. Ivan Zlatousti (349.-407.) – koji je umro u progonstvu u koje ga je Car poslao na navaljivanje znatnog broja svoje braće biskupa, ogrezlih u zabludama i neprijateljstvu prema tom najvećem teologu svojega vremena i patrijarhu Konstantinopola. Sv. Ivan Zlatousti je primjer kako ostati uz Boga, usprkos svim protivštinama i nepravdama, primjer kako ispravno tumačiti sveto Pismo bez obzira bilo to zgodno ili nezgodno, primjer kako se ne treba prepustiti zabludama vremena kako su učinile mnoge današnje ''Crkve''. 

Isus je Janje koje je zaklano za naše grijehe i pastir koji nas vraća u božansko stado. Ali, budući da nas je imao napustiti kad je uzašao na nebo, pobrinuo se za potrebe svojih ovaca, dajući nam niz pastira, koji bi trebali, u Njegovo ime, hraniti stado, sve do kraja svijeta, davati svijetu svjetlo života. Pastir duguje dvije stvari svom narodu: Riječ Božju i sakramente. On je pod obvezom dijeliti, osobno i neprekidno, ovu dvostruku hranu svome stadu, i položiti sam svoj život, ako je potrebno, u ispunjenju dužnosti, na kojoj počiva cjelokupno djelo spasenja svijeta.

Pastiri i liječnici kršćanskog naroda, ako su vjerni u izvršavanju svojih dužnosti, sigurno će biti omraženi od strane Božjih neprijatelja. Stoga je povijest Crkve ispunjena progonima koje su podnijeli njezini pastiri i naučitelji, koji su nastavili službu revnosti i ljubavi koju je Krist započeo na zemlji.

Pastiri i učitelji Crkve morali su se boriti s poganstvom, koje im je se, mučeći i usmrćujući ih, nastojalo suprotstaviti propovijedanju Kristova zakona. Upravo je ova vrsta progona dala Crkvi takve svece kao što su oni koje slavimo tijekom božićnog vremena – Polikarp, Ignacije, Fabijan, Marcel, Higin i Telesfor.

Kada je doba progona završilo, pastiri i učitelji kršćanskog naroda morali su se sukobiti s neprijateljima druge vrste. Kraljevi i prinčevi postali su djeca Crkve, a zatim su je nastojali potčiniti sebi. Zamišljali su da bi služilo njihovim političkim interesima da se upliću u slobodu Riječi Božje, koja je, poput sunčeve svjetlosti, trebala biti nošena, bez zapreka, cijelom zemljom. Oni su uzurpirali svećeničku moć, kao što su to činili poganski carevi, i usuđivali se postaviti granice upravljanju tim izvorima života, koji postaju korumpirani čim ih dotakne svjetovna ruka. Ova uzurpacija dovela je do neprestane borbe između svjetovnih i duhovnih moći i proizvela nove mučenike. Bog je proslavio svoju Crkvu tijekom ovog dugog razdoblja borbe i dao joj, s vremena na vrijeme, nekog hrabrog branitelja crkvene slobode, kao što su bili npr. Thomas iz Canterburyja i Hilarije iz Poitiersa.

Ali postoji treća vrsta bitke u kojoj su se pastiri i učitelji stada Kristova morali boriti – to je bitka sa svijetom i njegovim porocima, a ta bitka i dalje traje. Počelo je s početkom kršćanstva, a nastavit će se do Sudnjeg dana. Njihova je hrabrost u ovoj bitci učinila da toliki sveci prelati budu omraženi zbog imena Isusa Krista. Ni njihovo milosrđe, ni njihovo služenje čovječanstvu, ni njihova poniznost, ni njihova blagost, nisu ih zaštitili od nezahvalnosti, klevete i progona. Koji je bio njihov prekršaj? Bili su vjerni svojoj dužnosti propovijedanja doktrine svog božanskog Učitelja, poticanja na vrline i prekoravanja ljudskih grijeha. Sv. Franjo Saleški bio je omražen od loših ljudi, kao i sam Ivan Zlatousti.

Gorljiv u službi svoga Spasitelja i u obdržavanju božanskih zlatousti propovjednik nije koristio svoj divni dar rječitosti samo da potakne ljude na obdržavanje kreposti naučavane u Evanđelju i ukoravanja svakog poroka. Sotona se nastojao osvetiti ovom svecu, podižući mu mnoge neprijatelje. Među njima je bila jedna carica čije je taštine i grijehe prekorio; ljudi na vlasti, čiju je zloću dobro primjećivao; žene od utjecaja, koje bi željele da on propovijeda izopačeni moral; Aleksandrijski biskup i neki dvorski prelati, koji su bili ljubomorni na njegove vrline i ugled. Neizmjerno je voljen od svog naroda – ali ni to ni njegove velike vrline ne štite ga od progona. On čija je rječitost zadivila narod Antiohije i koji je zadobio oduševljeno divljenje građana Konstantinopolja, svrgnut je na saboru sazvanom za tu svrhu, naređeno je da se njegovo ime izbriše s diptiha Oltara, unatoč energičnom prosvjedu rimskog pape; i, naposljetku, osuđen je na progonstvo te je umro na putu, iscrpljen teškoćama i umorom kroz koje je morao proći.

Ali, ovaj pastir, ovaj učitelj, nije pobijeđen. Rekao je, usred svih svojih progona, Jao meni ako ne propovijedam Evanđelje! (1 Kor 9, 16). Poslužio se i onim drugim riječima velikoga apostola: Riječ Božja nije vezana (2 Tim 2, 9). Crkva je u njemu pobijedila; bila je proslavljena i utješena nepokolebljivom hrabrošću Zlatoustog.  Snažne su Zlatoustove riječi koje je uputio vjernicima neposredno prije svog posljednjeg progonstva. Već su ga jednom poslali u progonstvo; ali strahovit potres koji se dogodio neposredno nakon njegova odlaska, a koji se smatrao poslanim od samog neba da kazni počinitelje tako vapijuće nepravde – sama carica otišla je, sa suzama u očima, zamoliti cara da ga opozove. Sukladno tome, dopušten mu je povratak. Ubrzo nakon toga traže se novi povodi, a Ivan ponovno biva osuđen na progonstvo. Prima tu vijest sa svom smirenošću sveca. On je slav ni uzor biskupa odgojenog u školi Isusa, pastir i biskup naših duša? (1 Pt 2, 25).

Zlatousti reče: 

''Mnogi su valovi i prijeteće su oluje, što me okružuju; ali ja ih se ne bojim; jer ja stojim na Stijeni. Neka buči more; ne može isprati Stijenu: Neka valovi rastu koliko hoće; ne mogu potopiti barku Gospodina našega Isusa Krista. I reci mi, čega želiš da se bojim? Smrti? Za mene je živjeti Krist; a umrijeti je dobitak (Fil 1, 21). Izgnanstva? Gospodnja je zemlja i sve što je na njoj (Ps 23, 1). Zapljene moje imovine? Ništa nismo donijeli na ovaj svijet; i, svakako, ne možemo ništa odnijeti sa sobom (1 Tim 6, 7). Ne — zla ovoga svijeta su vrijedna prezira, a njegova dobra zaslužuju samo da budu ismijana. Ne bojim se siromaštva, ne želim bogatstvo; Ne bojim se umrijeti, niti želim živjeti, osim za vašu korist. Samo vaše zanimanje me potiče da govorim o ovim stvarima i da vas, ljubavlju koju prema meni osjećate, zamolim da se ohrabrite. Jer, nitko nas ne može rastaviti; nikakva ljudska sila ne može rastaviti ono što je Bog ujedinio… Koliko je tirana nastojalo slomiti Crkvu? Imali su svoje rešetke, i užarene peći, i divlje zvijeri, i mačeve – i sve je propalo. Gdje su sada ti neprijatelji? Pokopani i zaboravljeni. Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja među njima? (Mt 18,20). I misliš li da on neće biti usred brojnog naroda, ujedinjenog vezama milosrđa? Imam Njegovo obećanje i u to se uzdam, a ne u vlastitu snagu. Imam Njegovo pisano obećanje. To je moj štap, i moje jamstvo, i moja mirna luka. Što mi smeta ako se cijeli svijet uznemiri – nemam li Njegovu zapisanu riječ? Nemam li njegova pisma? Tu je moj bedem i tu je moja obrana. Koje riječi? S vama sam u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28,20). Krist je sa mnom – koga da se bojim? Makar se protiv mene digli olujni valovi, makar se more otvorilo da me proguta, makar se nada mnom rasplamsao gnjev kraljeva – neću se na to više obazirati. Da me ljubav moja prema tebi nije držala, ja bih već danas započeo svoje izgnanstvo, jer ovo je moja stalna molitva: O Gospodine! Budi volja tvoja (Mt 6, 10). Vršit ću volju tvoju; ne ono što ovaj ili onaj hoće, nego ono što Ti želiš. To je moja snažna utvrda, to je moja čvrsta stijena, to je moj pouzdan štap. Ako Bog da da idem, ići ću. Ako želi da ostanem ovdje, zahvalit ću mu. Da, kamo god on želi da idem, ja ću blagosloviti Njegovo sveto ime''

(usp. Zlatousti – Homilija prije progonstva). 

Kakva poniznost i hrabrost u ovom svetom Kristovom službeniku! Kakva li utjeha za Crkvu kad joj Bog šalje ovakve ljude! Istočnoj Crkvi dao je četiri: Atanazija, Grgura Nazijanskog, Bazilija i Zlatoustog. Unatoč golemim opasnostima kojima je vjera bila izložena u doba u kojem su živjeli, ova četiri sveta naučitelja su je svojom svetošću, učenošću i hrabrošću održavala u narodu. Atanazije i Grgur ukazuju nam se u onom razdoblju crkvene godine, kada je Crkva obasjana svojom uskrsnom radošću i slavi uskrsnuće svoga božanskog Zaručnika. Blagdan Vasilija veseli nas u vrijeme Duhova, kada je Crkva ispunjena darovima Duha Svetoga. Zlatousti dolazi na Božić i pridodaje radosti dragog Betlehemskog otajstva. Mi, omiljena djeca ortodoksne starokatoličke Crkve, koja je jedina sačuvala prvobitnu vjeru, jer katolički i apostolski nauk ostao je nepoljuljan u njoj – odajmo naše štovanje ovoj četvorici vjernih čuvara Tradicije: iskažimo našu odanost Zlatoustom, Naučitelju sveopće Crkve, pobjedniku svijeta, neustrašivom pastiru, nasljedniku mučenika, propovjedniku po izvrsnosti, štovatelju svetoga Pavla i gorljivom nasljedovatelju Gospodina našega Isusa Krista.

Ivan, prozvan Zlatousti zbog svoje zlatne rječitosti, rođen je u Antiohiji. Prošavši kroz studij prava i svjetovnih znanosti, posvetio se, s izvanrednom primjenom i uspjehom, proučavanju Svetoga pisma. Pošto je primio sveti red i bio svećenik u Antiohiji, imenovan je carigradskim biskupom, nakon Nektarijeve smrti, po izričitoj želji cara Arkadija. Tek što je preuzeo pastoralnu dužnost, počeo je prozivati razuzdan život bogataša. Ovo njegovo hrabro propovijedanje pribavilo mu je mnogo neprijatelja. Isto tako je jako uvrijedio caricu Eudoksiju, jer ju je prekorio što je sebi prisvojila novac udovice po imenu Kalitropa i što je uzela u posjed neko zemljište koje je bilo vlasništvo druge udovice.

Stoga se na Eudoksijin poticaj sastalo nekoliko biskupa u Kalcedonu. Zlatousti je pozvan da se pojavi, što je on odbio učiniti, jer to nije bio sabor ni zakonito ni javno sazvan. Nakon toga je poslan u progonstvo. Nije ga dugo bilo pa se narod pobunio zbog Svečevog progonstva i pozvan je natrag, na neizmjernu radost cijeloga grada. No, nastavak prozivke protiv njega, koji se je borio protiv skandala koji su postojali i njegove zabrane igara koje su se održavale pred srebrnim kipom Eudoksije, koji je bio postavljen u prostoru nasuprot Svete Sofije, neki su biskupi, neprijatelji Sveca, i dalje poticali kao motiv za drugo progonstvo. Udovice i siromasi grada oplakivali su njegov odlazak kao oca. Nevjerojatno je koliko je Zlatousti morao pretrpjeti u ovom progonstvu i koliko ih je obratio na istočnu kršćansku vjeru.

Upravo u vrijeme kada je papa Inocent I., na koncilu održanom u Rimu, izdao dekret kojim je naredio da se Zlatousti pusti na slobodu – prema njemu su vojnici koji su ga vodili u progonstvo postupali nečuveno grubo i okrutno. Prolazeći kroz Armeniju, sveti mučenik Bazilije, u čijoj je Crkvi održao molitvu, ovako mu je noću govorio: ''Brate Ivane! sutra ćemo se ujediniti zajedno.''

Potom je Zlatousti sljedećeg jutra primio sakrament euharistije i, označivši se znakom križa, ispustio dušu svome Bogu, osamnaestog listopada (14. rujna) (407. godine). Nakon Svečeve smrti u Carigradu se dogodila strašna tuča, a četiri dana nakon toga carica je umrla. Teodozije, sin Arkadijev, dao je da se Svečevo tijelo prenese u Carigrad, uz svu dužnu čast, gdje je, usred velikog mnoštva naroda, pokopano šestog kalende u veljači (27. siječnja). Arkadije, pobožno štovajući svečeve relikvije, zauze se za svoje roditelje da im se oprosti. Tijelo je kasnije preneseno u Rim i postavljeno u Vatikansku baziliku. Svi se ljudi slažu u divljenju pomazanju i rječitosti njegovih propovijedi, koje su vrlo brojne, kao i svih ostalih njegovih spisa. Također je vrijedan divljenja u svom tumačenju Svetoga pisma, koje tumači u njegovu pravom smislu, za razliku od današnjih tumača koji se trude na Pismu pridaju ono što mu nikada pripadalo nije. Oduvijek se smatralo da mu je u njegovim spisima i propovijedima pomagao sveti Pavao apostol, prema kojemu je gajio izuzetnu pobožnost.

Zlatousti, Oče siročadi, riznico siromaha, hrano gladnih, obraćeniče grešnika, liječniče duša, vrli učitelju svete teologije, autentični tumaču Pisma, živi zakone Duha Svetoga. Moli za nas Gospodara našega da nam ukaže veliku milost svoju.

Nepravedno si patio u vršenju svoje pastirske službe i bio si napojen gorkom nevoljom i progonstvom, u kojem si primio blaženu smrt, jer si, kao hrabar vojnik, svladao lukavog neprijatelja. Ti si od Krista primio vijenac pobjede.

Zlatousti, slavno je ime tvoje u Crkvi na nebu i na zemlji! Ti si propovijedao evanđelje u istini, ti si hrabro vodio bitku svog Gospodina, ti si patio za stvar pravde i ti si dao svoj život u obrani slobode Božje riječi. Pljesak ljudi nije te učinio manje strogim u traženju Božjih prava, a dar apostolske rječitosti, kojim te je Duh Sveti obogatio, bio je tek slaba slika božanske vatre koja je gorjela u tvom srcu i koja je učinila da ljubiš Utjelovljenu Riječ, Krista Isusa našega Gospodina, više nego svoju slavu, ili sreću, ili život. Klevetali su te zli ljudi; tvoje je ime izbrisano s ploča svetoga žrtvenika; i, kao i tvoj božanski Učitelj, bio si osuđen kao zločinac i svrgnut s biskupske katedre. Nikada tvoje sveto ime neće biti izbrisano iz sjećanja kršćanskog svijeta. Ortodoksna starokatolička Crkva te je branila i uvijek je poštivala tvoje divne vrline, kao što sada štuje tvoje svete relikvije, koje počivaju blizu groba kneza apostola. Ona i sva njezina djeca diljem svijeta smatraju te jednim od najvjernijih djelitelja božanske Istine.

Nadoknadi odanost koju imamo prema tebi, o Zlatousti! Gledajući nas s neba; pouči nas, obrati nas, učini nas iskrenim kršćanima. Poput svog ljubljenog učitelja svetog Pavla, ti nisi mario ni za jedno znanje osim za ono koje bi te učinilo da upoznaš Krista Isusa – ali, nisu li u Kristu Isusu skrivena sva blaga znanja i mudrosti? Nauči nas upoznati našeg dragog Spasitelja, koji je sišao k nama sa svim svojim beskrajnim savršenstvima; nauči nas upoznati Njegov duh; reci nam kako to možemo. Moli i oponašaj ga; zamoli ga da primi žrtve naše vjerne ljubavi. U jednom smo ti nalik, veliki Sveče! – mi smo konzervativni starokatolički prognanici.  Odvoji nas od ove zemlje i njezinih ispraznosti. Neka čeznemo biti sjedinjeni s tobom, (kao što si ti bio sjedinjen sa svetim mučenikom Bazilijem), kako bismo mogli biti s našim Isusom.

Vjerni dušobrižniče! Moli za naše pastire; pribavi za njih svoj duh i moli da njihova stada budu poslušna njihovim učenjima. Blagoslovi propovjednike Božje riječi, da mogu propovijedati, ne sebe, nego Isusa Krista. Zamoli našeg Gospodina da im podari onu kršćansku rječitost koja dolazi iz proučavanja Svetog pisma i iz molitve; da tako, vjerni mogu biti privučeni vrlinom nezemaljskog jezika, te mognu odati slavu Bogu. Štiti pravovjerne Crkve i biskupe njihove koji su progonjeni radi pravde te vrati one biskupe i pape koji su zaboravili tvoju vjeru i tvoje vrline. Neka se dignu iz degradacije, u kojoj su tako dugo robovali.  Isus, Vječna Mudrost, neka se umilostivi tvojim molitvama i neka se sjeti svoje Crkve Svete Sofije, i očisti je od oskvrnjenja, i obnovi onaj oltar na kojem je On bio prinošen za žrtvu kroz tolike vjekove. Pokaži također svoju ljubav prema Zapadnoj Crkvi, koja te je uvijek štovala i ljubila. Ubrzaj pad krivovjerjâ koja su tako dugo opustošila velike dijelove njezine baštine; rastjeraj mračne oblake nevjerice i isprosi nam svima, po svom moćnom zagovoru, živu vjeru i gorljivo prakticiranje svake kreposti. 


Besramna homoseksualizacija crkve


Crkve današnjice prestaju biti Crkve Kristove, i postaju grozotama pustoši. 
Ostani Gospodine u vjernim Crkvama Svojim, koje provode nauk Tvoj.


16. 6. 2024. 

Osim homoseksualizacije javnog prostora, postoji i homoseksualizacija Crkve. Dakle, bilo je samo pitanje vremena kada će homo-hereza biti otvoreno zagovarana. Udruga američkih rimokatoličkih svećenika (Association of U.S. Catholic Priests – AUSCP) objavila je izjavu o homoseksualnom svećeništvu koja otvoreno proturječi katoličkom učenju o homoseksualnosti i poziva na njegovu promjenu.

Osnovana 2011. na Institutu Mundelein na Sveučilištu sv. Marije, AUSCP ističe da je "slobodna organizacija" nepovezana s bilo kojom drugom katoličkom organizacijom ili entitetom, što je iznenađujuće za svećeničku udrugu. No, orijentacija udruge objašnjava neke stvari.

Stoga govornici na njihovim godišnjim sastancima dosta toga otkrivaju, uključujući biskupa Roberta McElroya iz San Diega i nadbiskupa Wiltona Gregoryja. Obojica pripadaju tzv. McCarrickovom podmlatku, štićenicima ozloglašenog nekoć moćnog kardinala i homoseksualca Theodorea McCarricka, a obojicu je papa Franjo proglasio kardinalima. Dakle, obojica su uključeni u skandal McCarrick koji do danas nije do kraja razjašnjen jer je njime pogođen i sam papa Franjo. A skandal McCarrick je pak izravno povezan s homoseksualizmom i homoseksualnom pederastijom.

Među gostima AUSCP-a bio je i pater Thomas Rosica CSB, zamjenik glasnogovornika Vatikana (odgovoran za medije na engleskom jeziku), koji je jedan od onih koje Phil Lawler u svojoj knjizi Izgubljeni pastir naziva "Bergoglijevim propagandistima". Pater Rosica jedan je od najaktivnijih gay propagandista u Crkvi. Od njega dolazi notorna rečenica: "Papa Franjo prekida katoličku tradiciju kad god želi jer je ‘slobodan od neurednih vezanosti’. Naša je Crkva doista ušla u novu fazu: s izborom ovog prvog pape isusovca, njome otvoreno upravlja pojedinac, umjesto samo autoritet Svetog pisma, ili pak diktat tradicije plus Pisma."[1]

AUSCP predstavlja noviji fenomen. Ovo je otvoreni izraz do sada okultno aktivnih unutarcrkvenih homo-klika.

Dokument AUSCP-a pod naslovom: "Biti zaređen gay, vjeran i voljen od strane Crkve: Je li to moguće u današnjoj Crkvi?"  usvojen je 28. Ožujka 2023., objavljen medijima i dostavljen Biskupskoj konferenciji SAD-a.

Tu se pozivaju biskupi da podrže primanje muškaraca s homoseksualnim sklonostima u svećeničku formaciju i ređenje, da "prihvate kao braću" već zaređene homoseksualce te da potiču "daljnji razvoj" crkvenog nauka o spolnosti u svjetlu suvremenog znanstvenog napretka.

Pozivanje na znanost je postalo sve. Na to se poziva od 70-ih godina prošlog stoljeća bez iznošenja ikakvih znanstvenih saznanja koja bi opovrgla crkveni nauk. Crkveni nauk je u skladu s razumom, protiv kojeg se pokušava staviti znanost kao navodno neosporivo dobro koje stoji iznad objave.

Crkva, otkako ju je osnovao Isus Krist, naučava u svim izvorima tradicije, u Svetom pismu, Ocima, koncilima i katekizmima, da su homoseksualni čini objektivno grešni i da su duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti, iako nisu grješne, poremećene, tj. protivne su prirodnom cilju, zapravo su neprirodne. Osoba koja pati od homoseksualnosti pati od patološkog poremećaja sličnoga drugim psihičkim poremećajima. Takva osoba je voljeno Božje stvorenje i prema njoj se mora postupati s ljubavlju kao i prema drugim osobama, ali ni na koji način se poremećaj ne može odobravati, a kamoli tumačiti kao "red", niti se grešni postupci koji proizlaze iz toga mogu podržati, afirmirati, ili dopustiti.

Ali to je upravo ono što AUSCP zahtijeva, čineći sebe organiziranim instrumentom homo-hereze. Promiče i zahtijeva priznanje očitog grijeha i želi na bogohulan način oskvrnuti disciplinu sakramenata. Nepokajani homoseksualni svećenik i zagovornik homo-hereze nije samo proturječje, nego zbog primljenog sakramenta svetog reda predstavlja svetogrđe na oltaru.

Kongregacija za nauk vjere iz 2005. u dokumentu "Uputa o kriterijima za razjašnjenje zvanja osoba s homoseksualnom sklonošću u pogledu njihova primanja u svećeništvo i svete redove" navodi: "U svjetlu ovog učenja, ovaj Dikasterij, u dogovoru s Kongregacijom za bogoštovlje i stegu sakramenata, smatra potrebnim s najvećom jasnoćom izjaviti da Crkva, uz dužno poštovanje dotičnih osoba, ne može primiti u sjemenište i svete redove one koji prakticiraju homoseksualnost, imaju duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti ili podržavaju takozvanu homoseksualnu kulturu." [2]

Evidentna je proturječnost u kojoj se nalazi AUSCP kao organizacija i njeni članovi.

Dr. Giuseppe Nardi, dopisnik iz Rima

[1] https://sjnsa.org/from-the-deacons-corner/7/31/2018/the-ignatian-qualities-of-the-petrine-ministry-of-pope-francis  (15.6.2023.)

[2]https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/ccatheduc/documents/rc_con_ccatheduc_doc_20051104_istruzione_ge.html  (15.6.2023.)

 

Quo Vadis Ecclesia


Posrnuće svijeta i svoje vlastito, umjesto da okajavaju, oni javno i službeno opravdavaju, neposlušni riječi Božjoj

2.6.2024.

Zašto je Vatikan sponzorirao gay herezu za Veliki tjedan?

Pod papom Franjom Rim se otvorio homoseksualnom krivovjerju i nikakvi pokušaji odvraćanja ili poricanja to ne mogu sakriti. (Sic) Činjenice su očite.

Rimska Crkva (ne više katolička) ni u Velikom tjednu nije pošteđena gay parade-propagande koja se vjernicima nameće čak i u stupcima L’Osservatore Romano (dnevni list Vatikana). Ideološkoj zastranjenosti ništa nije sveto. Priznavanje homoseksualnog krivovjerja najvažniji je dio agende aktualnog pontifikata. Franjo je prošle godine svog najbližeg pouzdanika, pobornika homoseksualnog krivovjerja, imenovao prefektom Dikasterija za nauk vjere i promovirao ga u kardinala.

Glavnostrujaši slave homoseksualnost prema motu: Kroz homo-biće svijet ozdravit će. Od čega bi svijet shodno uličnom vikaču trebao ozdraviti promjenjivo je tijekom vremena, ali je uvijek jednako kobno. Čovjek koji zaboravlja tone u oholost.

Poznati talijanski biskup i L’Osservatore Romano (Papine dnevne novine), slave već dva dana (na mrežnoj stranici) – točno za Veliki tjedan –  ''Križni put gay dječaka''. Ne morate biti stručnjak da biste uočili pedofilski kolorit.

Autor Luigi Testa

Vatikanske novine objavile su dakle predgovor biskupa Francesca Savina u ''Via Crucis di un ragazzo gay'' (Križni put gay dječaka), novoj knjizi koju je objavio Luigi Testa, predavač ustavnog prava na Sveučilištu Bocconi u Milanu i docent javnog prava na Sveučilištu Insubria. U crkvenim gay krugovima u njemačkom govornom području ljudi su već skočili od veselja, radilo se o župi u Breitenfeldu ili (navodnoj) Katoličkoj mladeži Gornje Austrije, te promoviranju publikacije ''Rane ljubavi. Križni put za nastrane osobe''. Njemački i francuski prijevodi Homo-knjige je u tijeku.

Tekst dolazi od spomenutog Luigija Teste koji je godinama angažirani istospolni aktivist i usko umrežen s lijevo-liberalnim spektrom. Za sebe kaže da je ''gay dečko''. Testa je kolumnist ljevičarskih dnevnih novina Domani i Il Fatto Quotidiano te gay inicijative La Tenda di Gionata. Godine 2021. pokrenuo je prikupljanje potpisa za uvođenje ''gay braka'' u Italiji, nešto što je Franjo službeno odbacio, ali što nije narušilo dobre odnose između Teste i pojedinih bergoglijanskih crkvenih krugova.

Očito ništa ne mijenja ni činjenica da Luigi Testa ide toliko daleko da u svojoj novoj knjizi tvrdi: ''Svaki put kad mi netko kaže da to nije u redu, da me ne voliš, da me ne želiš takvog (gay), bit će proklet smrću na križu.''

Ovu su drsku blasfemiju Testa i izdavač otisnuli čak na naslovnici knjige. 

Crkveni sponzori

Mons. Francesco Savino je od 2015. biskup dijeceze Cassano all’Jonio u Kalabriji. Njegov izravni prethodnik bio je mons. Nunzio Galantino, kojeg je papa Franjo 2013.  imenovao dodatnim generalnim tajnikom Talijanske biskupske konferencije, i tako ga kao ''Papinog čovjeka'' instalirao protiv još od Benedikta XVI. imenovanog predsjedavajućeg kardinala Angela Bagnasca.

Galantino je postao poznat po nizu ''umnih bisera''. Na Svjetskom danu mladih 2016. u Krakowu ''Papin čovjek'' se potvrdio krivotvoriteljem Biblije te je ustvrdio pred talijanskom mladeži da je Abrahamova zagovorna molitva spasila Sodomu: ''Grad je spašen jer ima pravednika, iako malo, ali grad je u prvom redu spašen zbog Abrahama, čovjeka molitve koji ne djeluje kao neumoljivi tužitelj, koji ne govori protiv, već za.''  Isti Galantino je 2017. izjavio da je ''Lutherova reformacija bila događaj Duha Svetoga.''  Galantina je 2018. Franjo, koji je očito bio jako zadovoljan njime, doveo u Vatikan kao voditelja Uprave za apostolska dobra. Franjo je tamo postavio još jednog homoseksualnog heretika, argentinskog pedera, biskupa Gustava Óscara Zanchetta. Franjo je imenovao pedera Zanchetta biskupom Orána tijekom Svjetskog dana mladih 2013. u Rio de Janeiru. Na povratku iz Rija u Rim, Franjo je izrekao najzloglasniju rečenicu svog pontifikata: ''Tko sam ja da sudim?'' , koja je postala prvi javni frontalni napad na moralni nauk Crkve, kada je reagirao na pitanje o homoseksualnom vatikanskom diplomatu koji ne samo da je godinama živio sa svojim peder partnerom u nuncijaturi, nego se bavio i svakojakim drugim pedreskim aktivnostima.

Iz kojegod ugla gledali Franjin pontifikat, posvuda ćete naći gay krivovjerje.

Upravo je Galantino pridonio tome da je mons. Francesco Savino postao njegov nasljednik na mjestu biskupa u Cassano all’Jonio, koji je sada toliko zaokupljen Testinim ''Križnim putem gay dječaka''.

Savinova daljnja karijera pokazuje i da je biskupija Cassano all’Jonio, mala čak i za talijanske standarde, prirasla srcu papi Franji jer je on od 2022. postao zamjenik predsjedatelja Talijanske biskupske konferencije.

Pregled:

  • Luigi Testa, poznati talijanski gay aktivist, napisao je knjigu ''Križni put gay dječaka'';
  • zamjenik predsjednika Talijanske biskupske konferencije, biskup Francesco Savino, piše za nju predgovor;
  • don Sergio Massironi, svećenik Milanske nadbiskupije i voditelj migracijskog projekta Dikasterija za cjeloviti razvoj čovjeka, poglavarstvo koje je stvorio Franjo a čija svrha je i danas nejasna, piše za nju pogovor.

Don Massironi se na svom blogu predstavlja neobičnim riječima: ''Katolik, dakle nesavršen''. 

Homo-aktivist kao ''blistavi svjedok Crkve našeg vremena''

Uz predgovor biskupa Savina, na mrežnoj stranici L’Osservatore Romano objavljena je fotografija na kojoj se vide dva muškarca golih prsa pored muškarca u majici s velikim križem.[1] Aluzija na tipičnu ''homo estetiku“ je evidentna. U tiskanom izdanju je fotografija još veća. ''Papine novine'' pišu, citirajući mons. Savina: ''Sinodsko promišljanje o obitelji, okrunjeno apostolskom pobudnicom pape Franje Amoris Laetitia, navelo je Crkvu da hrabrije izađe iz sebe i vlastitih navika kako bi prigrlila stvarnost: Tijelo i krv života pozvani su na radost ljubavi. To je jedna od najstvarnijih radosti postojanja i svatko ima svoj prekrasan i izmučen put izlaganja intimnosti tuđeg života''. I dalje nastavlja: ''Imamo duboko evoluirajuće razumijevanje seksualnosti koje je mnogo bogatije, slobodnije i otvorenije od onoga koje je dano tradicionalnim društvima. Često smo, kao crkvena zajednica, u opasnosti da se bojimo, umjesto da pozdravimo, dobro koje može proizaći iz odnosa ljudi prema vlastitoj i tuđoj tjelesnosti.''

Prepoznavanje prema Svetom pismu u nebo vapijućeg grijeha biskup opisuje kao ''evoluciju'' shvaćanja spolnosti. Tradicionalna društva su funkcionirajuća društva, što se ne može reći za društva udaljena od Boga. I nastavlja u istom tonu: ''Ova nas knjiga navodi da uživamo u vjeri onih koje je Crkva često likvidirala kao javne grješnike, uskraćujući im sakramente, službe i, nadasve, glas, ime i vidljivost. U koliko smo izjava, u koliko zajednica, u koliko slučajeva učinili da se ljubljena Božja djeca osjećaju krivo?''

Biskup napada Crkvu i njezine svece i pokušava manipulacijom duhovno pokvariti čitatelje, kao što to rade homo-propagandisti. 

Biskup tvrdi: ''Crkva je ili (homo)inkluzivna ili nije!''

U izdanju izdavačke kuće Castelvecchi, crkveno sponzorirana gay publikacija objavljena je u seriji knjiga ''Teologija margine''. Ispreplitanje s aktualnim pontifikatom vrlo je tijesno, kao i cjelokupna gay agenda.

Na kraju predgovora biskup Savino hvali autora i gay aktivistu te zahvaljuje don Massironiju, zaslužnom za seriju knjiga ''Teologija margine''. Savino piše: ''Testina knjiga (…) koja sada može hraniti osobnu meditaciju i našu zajedničku molitvu: otkrivajući se vlastitim imenom i prezimenom, nastupa kao sjajni svjedok Crkve našega vremena i otkriva djelo Božje, koje nadvladava sporost i ljudske predrasude koje su previše ljudske. Da, drage čitateljice i čitatelji: Bog svugdje nadilazi samog sebe, on je noviji od bilo koje mode i doktrine, on nam daje ovo naše vrijeme kao kairos, da se otvorimo njegovu životu.''

Iz toga mons. Savino zaključuje u smislu homo-hereze: ''Crkva je ili inkluzivna ili nije!''

Jednostavnim jezikom: Crkva ili priznaje homo-herezu, ili prestaje biti Crkva, što bi vjerojatno u prijevodu značilo da joj u tom slučaju apologete homo-hereze okreću leđa.

I dalje nastavlja: ''Sinodalni proces koji je u tijeku može nam pomoći da u ovoj inkluzivnosti rastemo do točke u kojoj smo spremni zaliječiti mnoge rane. Često se tiču najintimnijeg područja krštenika, odnosno afektivne dimenzije. Stoga neka vas ovaj križni put ne sablažnjava: to je Isusov put koji je, budući da je želio radikalno i definitivno ljubiti sve ljude, izrekao najmanje razumljivo od Blaženstava: ‘Blago onom tko se ne sablazni zbog mene’.'' 

Luigi Testa, biskup Francesco Savino, zaposlenik kurije Sergio Massironi i L’Osservatore Romano zahtijevaju homo-inkluzivnu crkvu, što zauzvrat znači da zahtijevaju isključenje Svete predaje. Rim okrutno, bogohulno započinje sveti tjedan. 

Giuseppe Nardi

Dopisnik iz Rima. Diplomirao je političku znanost i povijest te doktorirao iz povijesti.

Slika : L’Osservatore Romano/Twitter/Wikicommons (snimke zaslona). S lijeva na desno: Luigi Testa (autor), biskup Francesco Savino (predgovor), don Sergio Massironi (pogovor) 

[1] https://www.osservatoreromano.va/it/news/2024-03/quo-069/sguardo-all-invisibilita.html (28. 3. 2024.)





Vukovi u ovčjoj kože 



Kardinal Victor Manuel Fernandez - bjedoldani predstavnik dijela ekipe suptilnih i najopasnijih unutarnjih uništavatelja Crkve 


26.5.2024.

Ako vas zanima stanje duha u Europi, ne čitajte zahtjevne studije i analize, pa ni ovaj tekst, jednostavno pogledajte Eurosong i to je to. Eurosong je nešto od nečega napravljeno za svakoga ili za nikoga, nešto nebinarno ili svašta što upućuje na ništa, apolitička prikaza prepuna politike. Bradate žene i napirlitani muškarci, LGBT zastave koje se zalažu za palestinsku stvar, a da jedan dan tako dizajnirani provedu među Hamasom u Palestini pobili bi ih k’o gravoraste kokoši. Kako je više dosadno vidjeti muškarce s puderasto ružičastim tajicama i licima našminkanim ne kao žene, nego kao nakaze. Kao Švicarac Nemo koji bi možda pobijedio i bez prvopričesničkog kostima koji je više podsjećao na japansku mangu nego na gay aktivizam. 

Subvencionirani buntovnici

Predvidljivo i dosadno do bola. U tim progresističkim ofucanim neostereotipima koga više Irac/kinja Bambie Thug doista može šokirati neopaganskom sotonsko – vještičjom sektom, kada se već i klinci  u vrtićima za Noć vještica tako oblače? Oni su transgresivci? Ma, dajte, te jednonoćne finalne maškare subvencioniranih buntovnika, poput riječkog Leta 3, nemaju nikakve veze s transgresijom. Kroz povijest transgresija, nadilaženje granica, je bila čin manjine genija, od filozofije, preko umjetnosti do znanosti kojom su širili duh i horizonte čovječanstva. 

Danas se svaki imbecil smatra transgresivcem koji ne zna što je transgresivno u ''Eppur si muove'', izreci pripisanoj Galileu. Jer nije u stanju shvatiti, kao klasični narcis, egocentric koji je zamijenio geocentrika, da se kozmos i svijet vrti oko njega, pa ravno na Eurosong, umjesto u specijaliziranu ustanovu. Da bi se ujutro, čim mu prve sunčane zrake otope puder, vratio u svoje beznačajno ništavilo, do sljedećeg Eurosonga, koji je sve manje euro i song. Jer, ako je Eurosong bio zamišljen kao slika raznolikosti Europe, zašto onda skoro pa svi pjevaju na engleskom, a ne na ljepoti mnoštva europskih jezika? Zato to nije euro, pa ni song, jer, kada sam već uzeo na zub Let 3, a njihova Mama Šć uopće nije ''song''. Niti ima melodiju, niti stihove, to je nakupina zvukova i palatala. A takvih ''letova'' je sve više iz godine u godinu. 

Europa je ''zemlja zalaza''

Ako, rekoh, želite detektirati stanje duha u Europi, pogledajte eurosong. Za one pak zahtjevnije valja podsjetiti i na proroke ovakvog stanja duha zapada. Heidegger, nažalost najveći mudroslov prošlog stoljeća, Europu je u svojoj zadnjoj fazi nazvao ''Abendland'', ili ''zemlja zalaza''. Abendland je zemlja ruševina duha, u kojoj su Boga ubili teolozi, zakon ubili pravnici, umjetnost uništili umjetnici, filozofiju uništili filozofi, političari ubili politiku, pjesništvo pjesnici, a glazbu glazbenici: svaki od njih nesvjestan te činjenice, a opet svaki ponosan na svoje nedjelo, jer je, istinabog, uvijek izuzetno teško predsjedati sudom koji sudi samom sebi ili, jednostavnije, baciti se u mračni ponor vlastitog zaborava.

Zaborava Sokrata, koji za razliku od simpatičnog pobjednika Eurosonga koji je, prema vlastitom kazivanju ''spoznao samog sebe'' kao nebinarnog, dok je ovaj stari Grk znao da ništa ne zna suočen s takvim spoznavateljima. Zaborav onog Nazarećanina koji je silnim stoljećima nadahnjivao velebnu zapadnu kulturnu i umjetničku tvorbu. Zaborava čistoće dorskih stupova i čarobne gipkosti gotičkih kontrafora…, pa čak smo došli i do zaborava zaborava jer se već rijetko tko sjeća da smo zaboravili.

Pa i jednu važnu obljetnicu kada je Europa i glazba u pitanju. Naime, prije točno 200 godina, upravo, gle ironije zaborava, u mjesecu eurosonga, u svibnju 1824. godine u Beču je prvi put izvedena Beethovenova Deveta simfonija čiji je najpoznatiji dio ''Oda radosti'', himna Europe.

Ne mislim da glazbu treba pretakati u misao, što bi bio zločin nad ljepotom. No valja napomenuti da je Odu radosti Beethoven napisao u najtežim trenucima svoga i tako užasno teškog života, nagrižen bolešću, gluh. 

Beethoven je bio to!

K tome, njegov nećak Karl – kojeg je iznimno volio – u tim najtežim trenucima odbacio ga je i doživio sudbinu koja je užasnula Beethovena. Ipak, Beethoven nikada nije rekao ''ne'' radosti, skladavši joj u teškoj boli i patnjama hvalospjev jer, govorio je - ''sreća nije dovoljna, potrebna je stalna volja za radošću.'' Beethoven nije brkao radost s zabavom, s dedonističkim zaboravom. Radost u njegovu djelu ima nadnaravno značenje Božje objave, puta do božanskog savršenstva, radost Danteova raja do kojeg se ne može doći bez boli kao duše stvaralaštva. Ima li išta transgresivnije, pa i na eurosongu, kada čovjek, Beethoven, u dubokoj boli i patnji piše ni manje ni više već - ''Odu radosti''!? E to je transgresivac.

Iako je ''Oda radosti'' himna Europe, ovi na eurosongu, Bogu hvala ne svi… nisu djeca onoga što simbolizira Beethoven, Sokrat ili Nazarećanin, već djeca… svih naših aktualnih zaborava, našeg neopoganstva i barbarstva. Zato jedina istinska transgresija na eurosongu u našem Abendlandu je nenametljivi kršćanski vjernik, da oprostite katolik, s diskretnim križićem oko vrata koji se nikome ne nameće svojim svjetonazorom, svojim spolnim preferencijama, koji živi s isto tako nenametljivom djevojkom, iz nenametljive obitelji, koji se iskreno raduje svačijem uspjehu… koji prema svima pokazuje poštovanje i nema potrebe za ''trangresijom'' niti ''provokativnošću''.

Jer ima li veće transgresije i provokacije kada mladi gospodin takvog ''zatucanog'' životopisa s elementima kalvarije, sačuva volju k radosti i još njome zarazi cijeli Abendland? To je zapravo rasplesana radosna vijest … 

Dr.  Ivica Šola



Dignitatis infinita i otrovana juha

19.5.2024.

Ako u juhu stavite par kapi otrova ona postaje nejestiva bez obzira što ste u nju prethodno stavili najbolje sastojke, dobro povrće, najkvalitetnije meso, najbolju vodu i odlične začine. Tako u prenesenom smislu niti jedan dokument koji sadrži makar i jednu herezu (kap otrova) ne može se nazvati katoličkim bez obzira na sve ono dobro što je u njemu napisano. Takav je slučaj nažalost i s najnovijom Deklaracijom Dignitas infinita o ljudskom dostojanstvu[1] objavljenom 8. travnja 2024.

Na letimičan pogled većina katolika možda neće primijetiti hereze jer su upakirane u lijepi celofan, ali  izvježbano oko će prepoznati modernističke manire pisanja, i vrlo brzo otkriti da su autori Dignitas infinita svoja heterodoksna naučavanja nastojali prezentirati na već uobičajeni dvosmisleni način. Tek kada se uzme u obzir cjelina dokumenta moramo zaključiti da tu dvojbenih stvari (''kapi otrova'') ima previše, u jednom zapravo kratkom tekstu – takav niz dvosmislenosti otkriva nam da dokument odiše modernističkom logikom, tj. riječ je o modernizmu koji je odavno proglašen herezom.

Ali da pogledamo prvo one dobre sastojke. U dokumentu se osuđuje ekstremno siromaštvo (36), trgovanje ljudima (41), seksualno zlostavljanje (43), zlostavljanje žena (44), pobačaj (47), surogat majčinstva (48), eutanazija (51), marginalizacija hendikepiranih osoba (53), rodna teorija (55), promjena spola (60) i digitalno nasilje (61).

U ponekim od ovih dobrih sastojaka nažalost ima i određenih primjesa rodne ideologije. Tako kod kritike zlostavljanja žena Deklaracija prihvaća dženderističku terminologiju kao što je ''femicid'' [2], i time ustvari, možda nesvjesno, diskriminira muški spol (46). Naravno da u islamskom svijetu možemo govoriti o sustavnoj diskriminaciji žena (što Deklaracija naravno ne spominje), ali u zapadnom svijetu kriviti patrijarhat za ubojstvo žene je u najmanju ruku ako ništa drugo, promašeno, što nam dobro predočuje kritička analiza Istanbulske konvencije objavljene na Katolik.hr

Slično i kod kritike rodne teorije Deklaracija koristi dženderističku terminologiju kada govori o ''seksualnoj orijentaciji'', te koristeći se dženderističkim trikovima kaže da ''Zbog toga treba osuditi, kao protivnu ljudskom dostojanstvu, činjenicu da se na nekim mjestima ne mali broj ljudi zatvara, muči, pa čak i lišava dobra života samo zbog svoje seksualne orijentacije'' (55). To su obične dženderističke podvale, nitko se ne kažnjava zbog toga što pati od privlačnosti prema istom spolu, ali u nekim zemljama se, uistinu, kažnjavaju osobe koje se uhvate u činu sodomije, što je nešto sasvim drugo.

Ova kritika rodne teorije je jalova i isprazna jer se ne spominje glavna premisa rodne teorije: istospolnost je normalna. Zapravo, istospolnost, kao ključni segment rodne teorije, uopće se ne spominje. A u rodnoj teoriji istospolnost mora biti normalna, jer ako nije normalna (a znanost i Crkva nam govore da nije) onda nema ni roda već samo duševnog poremećaja.[3] A upravo tandem Bergoglio/Fernández čine sve kako bi normalizirali istospolnost, tj. sodomiju. U najnovijoj knjizi Život: Moja priča kroz povijest Bergoglio ustraje u podupiranju legalizacije istospolnih zajednica jer navodno muškoložnici i ženskoložnice ''žive dar ljubavi''.[4] Ustvari, možemo slobodno reći da je ova navodna kritika rodne teorije najobičnija farsa.

Kapi otrova

A sada ćemo proanalizirati kapi otrova (i da je jedna kap bilo bi previše) zbog kojih je juha nejestiva, tj. zbog čega se ovaj dokument ne može smatrati katoličkim.

U preambuli Víctor Fernández kaže: ''To dostojanstvo svakog čovjeka može se shvatiti kao ‘beskonačno’ (dignitas infinita), kako je potvrdio papa sveti Ivan Pavao II. u susretu s osobama koje pate od određenih ograničenja ili invaliditeta''. Nije prvi put da službeni dokumenti ovog pontifikata izvrću naopako određene izjave ne samo prethodnih papa već čak i Isusa Krista.[5] Evo što je papa Ivan Pavao II. zapravo rekao: ''Ova ljubav [Božja ljubav] je temelj naše nade i dah našeg života. Bog nam je u Isusu Kristu na nesavladiv način pokazao koliko ljubi svakog čovjeka i koliko je ogromno dostojanstvo koje mu je po njemu udijelio… Ono što nam je u konačnici bitno je sljedeće: Jeste li spremni u svim životnim okolnostima i u svom ponašanju kao pravi kršćanin s punom sviješću vjere spoznati dostojanstvo koje vam je Bog podario ili ga radije protratite pred Bogom? u životu površnosti i nedostatka odgovornosti, krivnje i grijeha?'' [6] Znači, papa Ivan Pavao II. uči upravo suprotno od onoga što Fernández želi da mi vjerujemo, tj. papa Ivan Pavao uči ono što je Crkva uvijek naučavala, da grijeh može narušiti ljudsko dostojanstvo. Prema tome, dostojanstvo ne može biti beskonačno.

Beskonačno dostojanstvo

Već u prvom paragrafu se definira dignitas infinita – beskonačno dostojanstvo: ''Svaka ljudska osoba posjeduje beskonačno dostojanstvo, neotuđivo utemeljeno u samom njezinom biću, koje nadilazi sve okolnosti, stanja ili situacije s kojom se osoba ikada može susresti'' (1). Međutim, čovjek je stvorenje i ne posjeduje božanske atribute, a ''beskonačan'' jest božanski atribut. Sv. Toma Akvinski tvrdi: ''Osim Boga ništa ne može biti beskonačno'', jer ''je protiv prirode stvorene stvari da bude apsolutno beskonačno''.[7] Svakako da čovjek posjeduje dostojanstvo, ali ono nije beskonačno. Crkva je uvijek naučavala da je čovjek stvoren na Božju sliku i priliku jer je obdaren besmrtnom dušom, razumom i voljom iz čega proizlazi njegovo ontološko, tj. naravno dostojanstvo.

Na drugom mjestu Deklaracija pak veli: ''Posljedično, svaka osoba također mora nastojati živjeti u punoj mjeri svog dostojanstva. U svjetlu ovoga, može se razumjeti kako grijeh može povrijediti i zamračiti ljudsko dostojanstvo, budući da je to čin protivan tom dostojanstvu; ipak, grijeh nikada ne može poništiti činjenicu da je ljudsko biće stvoreno na sliku i priliku Božju'' (22). Nije sporno da se čovjek rađa s urođenim dostojanstvom jer je stvoren na sliku Božju, ali ako to dostojanstvo kasnije može biti zamračeno grijehom kako onda može biti beskonačno? U nekom neobaveznom razgovoru mi možemo koristit riječ ''beskonačno'' ili ''beskrajno''  kao stilsku figuru, recimo, beskrajno sam sretan, ali iz dokumenta je razvidno da se ovdje ne radi o stilskoj figuri jer se iz krive premise da je dostojanstvo beskonačno (lat. infinita) izvlače onda pogrešni zaključci kao što ćemo vidjeti kasnije. Uglavnom, mogli bi se složiti s Philom Lawlerom da ''slabost Dignitas Infinita leži u neuspjehu da napravi razliku između beskonačnog dostojanstva koje nam Krist nudi, u mjeri u kojoj sudjelujemo u životu Trojstva, i vrlo ograničene zalihe dostojanstva koju sami gomilamo i/ili rasipamo'' [8]

Učiteljstvo Crkve razlikuje naravno i nadnaravno dostojanstvo. Naravno dostojanstvo je ono što proizlazi iz čovjekove intelektualne sposobnosti da spozna i ljubi Boga, a nadnaravno je ono što proizlazi iz stvarne ljubavi prema Bogu. Ovaj posljednji oblik dostojanstva vlastit je samo vjernicima u stanju milosti. Naravno dostojanstvo može biti umanjeno i izgubljeno našim grijesima, a time se onda gubi i nadnaravno dostojanstvo. Papa Lav XIII. u skladu s nepromjenjivim naukom Crkve naučava da se to naravno ili izvorno dostojanstvo može izgubiti: ''Ako um pristaje na lažna mišljenja, a volja bira i slijedi ono što je pogrešno, niti jedno ne može postići svoju izvornu puninu, nego oboje moraju pasti iz svog izvornog dostojanstva u ponor pokvarenosti''.[9] I Katekizam nam govori: ''Sakrament pomirenja s Bogom donosi istinsko ‘duhovno uskrsnuće’, vraća dostojanstvo i dobra života djece Božje, od kojih je najdragocjenije Božje prijateljstvo'' (KKC 1468). Ako dakle sakrament pomirenja vraća dostojanstvo, onda se dostojanstvo može izgubiti, jer inače ne bi imali što vraćati. A i Bog Otac govori Crkvi po sv. Katarini Sijenskoj: ''Plodovi ovoga stabla, koji donose smrt, između sebe su toliko različiti, koliko ima različitih grijeha. Neke od njih vidiš da su hrana životinjama, a to su grijesi što ih čine oni koji žive nečisto, držeći tijelo i duh kako čini svinja koja se valja po blatu. Na isti se način oni valjaju u blatu tjelesnosti. O prljava dušo, gdje si ostavila svoje dostojanstvo! Ti koja si bila sestra anđelima, a sada si postala prljava životinja''.[10]

Druga rečenica glasi: ''Ovo načelo, koje je u potpunosti prepoznatljivo i samom razumu, stoji u osnovi primata ljudske osobe i zaštite ljudskih prava“ (1). Znači, Fernández (i Franjo kao supotpisnik) hoće reći, ovo načelo (iz prve rečenice) svako tko je pametan može spoznati. To podrazumijeva da su svi Fernandezovi prethodnici i svi pape prije Franje bili tupani, jer nisu mogli shvatiti tako jednostavne stvari.

Sljedeće dvije rečenice glase: ''U svjetlu Objave Crkva odlučno ponavlja i potvrđuje ontološko dostojanstvo ljudske osobe, stvorene na sliku i priliku Božju i otkupljene u Isusu Kristu. Iz te istine Crkva crpi razloge svoje obveze prema slabijima i manje obdarenima, uvijek inzistirajući na ‘prvenstvu ljudske osobe i obrani njezina dostojanstva bez obzira na okolnosti’'' (1). To nije točno. Crkva ne crpi obveze prema slabijima iz ljudskog dostojanstva (Isus nije nikada ni spomenuo ljudsko dostojanstvo) već iz Božjih zapovijedi: '' ’Učitelju, koja je najvažnija zapovijed u Zakonu?’  A Isus mu je rekao: ‘Voli Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim!’ To je prva i najvažnija zapovijed.  Zatim je tu druga zapovijed, jednaka prvoj: ‘Voli svoga bližnjega kao sebe samoga!’ Cijeli Zakon i spisi proroka temelje se na ovim dvjema zapovijedima'' (Mt 22,36-40).

Prva rečenica u drugom paragrafu glasi: ''Ovo ontološko dostojanstvo te jedinstvena i eminentna vrijednost svakog čovjeka i žene na svijetu ponovo je autoritativno potvrđeno u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, koju je izdala Opća skupština Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. godine'' (2). Otkada su sekularni dokumenti, pa dolazili oni i od Ujedinjenih naroda, autoritativni za katolike?! Nažalost, deklaracija Dignitas infinita se više oslanja na ovaj sekularni dokument (četiri puta spomenut u tekstu) nego na Sveto pismo i crkveno Učiteljstvo. Drugi oslonac Deklaracija neupitno bazira na pobudnici Fratelli tutti: ''Iz te perspektive, enciklika pape Franje, Fratelli tutti, predstavlja svojevrsnu ‘Magna Cartu’ naših suvremenih zadaća zaštite i promicanja ljudskog dostojanstva'' (6). Dakle, osnova za filozofsko-teološke postavke ove deklaracije proizlazi iz sekularnog dokumenta Ujedinjenih naroda i enciklike koja promovira najvažnije masonsko načelo: sveopće bratstvo. Da bude još smješnije (čitaj: žalosnije) dokument se pohvalno poziva i na preteče modernizma René Descartesa i Immanuela Kanta (13).

Spas duše

Zato se onda ne trebamo čuditi što deklaracija sadrži niz postavki koje u najmanju ruku graniče s herezama. Jedna od tih je da će slavni Krist ''suditi po ljubavi prema bližnjemu koja se sastoji u služenju gladnima, žednima, strancima, golima, bolesnima i zatvorenicima, s kojima se poistovjećuje (usp. Mt 25,34-36). Za Isusa, dobro učinjeno svakom ljudskom biću, bez obzira na krvnu vezu ili vjeru, jedini je kriterij suda'' (12). Drugim riječima Deklaracija tvrdi da za spas duše uopće nije bitno u što vjerujete već je isključivi kriterij pomažete li bližnjemu. Tako se mogu spasiti onda i ateisti i ljudi svakojakih religija. To je koncept nove svjetske religije koju promovira Jorge Bergoglio. U toj novoj religiji katolička vjera je samo jedna od mnogih puteva i zato se toliko inzistira na sveopćoj uključivosti. Tako se ustvari zatire sve ono što je izvorno katoličko a službena Katolička Crkva postaje lažna crkva. Ona prava Crkva se vraća u katakombe, i ta prava Crkva dobro zna da je Isus Krist jedini put, istina i život i da nitko ne dolazi Ocu osim po njemu (usp. Iv 14,6).

Vjerska sloboda

Očito, kada su premise krive ni zaključci ne mogu biti ispravni. Tako se izvodi potpuno krivi zaključak i o pravu na vjersku slobodu: ''Slično tome, sloboda je često zasjenjena raznim psihološkim, povijesnim, društvenim, obrazovnim i kulturnim utjecajima. Stvarnu i povijesnu slobodu uvijek treba ‘osloboditi’. Treba, štoviše, ponovno potvrditi temeljno pravo na vjersku slobodu'' (31). Deklaracija na jedan neprecizan, i stoga nepravilan način, govori o pravu na vjersku slobodu. Iz ovako iznijete tvrdnje bi se dalo zaključiti da svatko ima pravo javno širiti svakojako krivovjerje (uključujući i sotonizam). Međutim, istinsko pravo mora biti bazirano na naravnom zakonu (u skladu s prirodom koju je Bog stvorio) ili Božjem pozitivnim zakonu (danom kroz Objavu), ukratko: na Božjem zakonu. Mi imamo pravo slijediti istinu i pravu vjeru jer je to Božja pozitivna volja. Božja permisivna volja dopušta lažne religije ali Bog nam nikada nije dao ''pravo'' slijediti lažne religije. Bog nikada nije dao ''pravo'' štovati hindu demone ili Sotonu. Upravo ovo krivo shvaćanje slobode je i glavni uzrok krize u Crkvi.

Smrtna kazna

Deklaracija predlaže da katolik mora odbaciti smrtnu kaznu kao nedopustivu: ''S tim u vezi, moramo priznati da čvrsto odbacivanje smrtne kazne pokazuje u kojoj je mjeri moguće priznati neotuđivo dostojanstvo svakog ljudskog bića i prihvatiti da on ili ona imaju mjesto u ovom svemiru'' (34). Međutim, to nije katoličko učenje. Smrtnu kaznu je ustanovio Bog u Starom zavjetu (Lev 20,2; 20,9-10; 20,27; 24,16-17), ona je potvrđena i u Novom zavjetu (Rim 13,4), zato Crkva već dva milenija kao i svi pape (osim pape Franje naravno) nezabludivo naučavaju da je smrtna kazna u određenim situacijama dozvoljen aspekt socijalne pravde u civiliziranom društvu (sv. Augustin: Božji grad, knj. 1, pogl. 21; sv. Toma Akvinski: Summa theologica, 1a2ae, p. 94 čl.5. stv.2; p.100 čl. 8. stv. 3; 2a2ae, p. 64. čl.2; papa Inocent II.: Ejus Exemplo, 1208.; papa Lav X. Exsurge Domine, 1520.; papa Lav XIII. Pasotralis officii 1891.; papa Pio XII.: Les Enseignements Pontificaux, itd.). Shodno tome Rimski katekizam Tridentskog sabora naučava: ''Dopuštena je i druga vrsta ubijanja [osim životinja], koja se odnosi na one građanske suce, kojima je dana moć života i smrti, čijom zakonskom i sudskom upotrebom kažnjavaju krivce, a štite nevine. Daleko od toga da uključuje zločin ubojstva, pravedno vršenje ove ovlasti je čin najveće poslušnosti ovom božanskom zakonu, koji zabranjuje ubojstvo. Jer budući da je cilj ove zapovijedi očuvanje i sigurnost ljudskog života, postizanju tog cilja prirodno teže kazne koje izriču građanski suci, koji su legitimni osvetnici zločina, dajući sigurnost ljudskom životu potiskujući odvažnost i zgražanje s kaznama. Otuda ove Davidove riječi: Rano ću uništiti sve bezbožnike zemlje, da bih istrijebio sve bezbožnike iz grada Gospodnjega''.[11]

Pravedni rat

Ova deklaracija također niječe katoličku doktrinu pravednog rata: ''Svi ratovi, već samom činjenicom da proturječe ljudskom dostojanstvu, sukobi su koji neće riješiti probleme, već ih samo povećati… S obzirom na to, danas je vrlo teško pozvati se na racionalne kriterije razrađene u ranijim stoljećima da bi se govorilo o mogućnosti ‘pravednog rata’.''  (38). Ovim se stavom Vatikan sasvim približio doktrini Jehovinih svjedoka i drugih pacifista koji baziraju svoje krive zaključke na utopijskim premisama ''kad bi bili svi kao mi'' (pacifisti neće uzeti oružje da bi bili svi kao oni, a teroristi će sve druge poubijati da bi bili svi kao oni). Suprotno od onoga što sugeriraju autori Dignitas infinita svakom katoliku mora biti savršeno jasno da baš svaki narod na svijetu ima pravo braniti svoju domovinu od neopravdane agresije. U svijetu u kojemu rat nažalost uopće nije rijetka pojava, moramo znati: postoji pravedan rat. Kršćani nemaju moralnu obvezu dozvoliti agresiju na svoju zemlju. Kardinal Franjo Kuharić i papa sv. Ivan Pavao II. držeći se crkvenog nauka nisu Hrvate za vrijeme Domovinskog rata pozivali na kapitulaciju.

Migranti

I na kraju jedan posve ljevičarski, nekatolički stav o migrantima: ''Stoga je nužno zapamtiti da je svaki migrant ljudska osoba koja, kao takva, posjeduje temeljna, neotuđiva prava koja moraju poštivati svi i u svim okolnostima'' (40). Makar bi nam se na prvi pogled moglo učiniti da ovakvoj egzaltiranoj rečenici ne bi trebalo biti primjedbi, opazimo da se tu propušta razlikovati između legitimnih migranata (takvih koji dolaze uz dozvolu zemlje-domaćina, ili dolaze kao izbjeglice ugrožene ratom) i onih koji dolaze ilegalno – uključivo one koji migriraju s izravnom namjerom da se bave raznim kriminalnim aktivnostima. Naravno da svaki narod ima pravo sam odlučivati koliko i kakvih migranata može prihvatiti.

Zaključak

Ukratko, već sam naslov ''beskonačno dostojanstvo'' u odnosu na čovjeka – ne Boga – što je ovdje slučaj, upućuje na masonsko načelo koje proizlazi iz naturalizma i masonske doktrine sola natura. Iako Deklaracija kao što smo spomenuli ima nešto katoličkog sadržaja (i ćorava koka pogodi koje zrno) ona je napisana u modernističkom stilu i ne doprinosi ničemu dobrom. Ne doprinosi ničemu dobrom zato što već znamo da je pobačaj ili npr. surogat majčinstva grijeh, nije nam trebao Víctor Fernández da bi to shvatili, nije Deklaracija zbog toga ni napisana, isto kao što ni Fiducia supplicans nije napisana da bi shvatili da brak postoji između muškarca i žene, jer to smo svi znali, već zato da se polako nametne ideja da papa može mijenjati nauk Crkve[12] kako bi se katolici na taj način malo po malo protestantizirali. Svaki dokument koji dođe iz okrilja ovog pontifikata samo je daljnja protestantizacija Crkve. To je slučaj i s ovim dokumentom. I zato je štetan za dušu, baš kao što je otrovana juha štetna za tijelo.

Ivan Poljaković

[1] https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_ddf_doc_20240402_dignitas-infinita_en.html ; prijevod na hrvatski: Deklaracija „Dignitas infinita“ – IKA (hkm.hr)  (16.4.2024.)

[2] Namjerno ubojstvo žene samo zato što je žena, naravno, kriv je patrijarhat, više na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Femicid (16.4.2024.)

[3] Za detalje vidi: Neznanstvenost rodne teorije, posebno 2.2.4.

[4] Mario J. Bergoglio: Life: My Story Through History: Pope Francis’s Inspiring Biography Through History. 2024. Str. 219.

Za pobijanje ove Franjine teze detaljnije vidi: Homosexual “Love” a Gift? – The Catholic Thing (22.4.2024.)

[5] Za primjere gdje se Isusove riječi izvrću naopako vidi analize o: Fratelli tutti (Mt 23,8), Desiderio desideravi (Ot 19,9)

[6] Papa Ivan Pavao II. je 1980. god. u Osnabrücku koristio riječi „unendliche Würde“ što se doduše može prevesti s „beskonačno dostojanstvo“, ali „unendlich“ također znači neizmjeran, ogroman, a iz konteksta se jasno vidi da je Ivan Pavao II. baš u tom smislu i koristio tu riječ: Angelus, 16. November 1980, Apostolische Reise in die Bundesrepublik Deutschland | Johannes Paul II. (vatican.va) (25.4.2024.).

[7] Summa Theologiae I, p. 7. odg. 2.

[8] Infinite dignity and its enemies | Catholic Culture (24.4.2024.)

[9] Immortale dei, 32. https://www.vatican.va/content/leo-xiii/en/encyclicals/documents/hf_l-xiii_enc_01111885_immortale-dei.html (18.4.2024.)

[10] Sv. Katarina Sijenska: Dijalog Božanske providnosti, pogl. 32.

[11] Rimski katekizam Tridentskog sabora, 1566., pogl. VI., p. IV.        https://www.ecatholic2000.com/trentcat/untitled-34.shtml  (22.4.2024.)

[12] Naravno, svaki iole upućen katolik zna da papa nema ovlasti mijenjati nauk Crkve. Papin vrhovni autoritet nije apsolutni već je ograničen pologom vjere i prva zadaća mu je čuvati taj polog a ne izmišljati novotarije (Pastor aeternus, 4).

Izvor: https://katolik.hr/dignitas-infinita-i-otrovana-juha




Trojanski konj svijetske diktature ''novog poretka''


Kanadski premijer Justin Trudeau, grlat u širenju trojanskog konja totalitarizma

12. 4. 2024. 

Kanadski premijer Justin Trudeau do sada se na nizu primjera, od pandemije korona-virusa i odnosa prema prosvjedu vozača kamiona pa do nametanja suludih zelenih agenda koje uništavaju poljoprivrednu i stočarsku proizvodnju, pokazao kao odličan učenik Svjetskoga ekonomskog foruma i Klausa Schwaba. Ovaj jahač woke ideologije i dalje se trudi u svojim globalističkim zamislima pa je njegova vlada nedavno predložila zakon koji bi omogućio stavljanje u kućni pritvor osobe koja bi u budućnosti mogla počiniti zločin iz mržnje. Osoba bi se, dakle, kažnjavala za prediktivne zločine, tj. zbog sumnje na moguće počinjenje kaznenog djela.

Konzervativni kanadski kolumnist Michael Taube ovaj je prijedlog usporedio s filmom ''Minority Report'' iz 2002. u kojemu specijalizirana policijska jedinica pod nazivom PreCrime koristi usluge ''vidovnjaka'' kako bi uhvatila potencijalne prijestupnike prije nego što ovi počine zločin.

Sam prijedlog zakona nosi naziv ''Online Harms Act – OHA'' (u slobodnom prijevodu: ''Zakon o šteti na internetu''),[1] a odnosi se na tzv. govor mržnje na internetu. U jednoj odredbi propisuje se da, uz suglasnost saveznog državnog odvjetnika, svatko može dostaviti informacije sucu pokrajinskog suda ako iz opravdanih razloga strahuje da će druga osoba počiniti prekršaj. Ta bi se osoba mogla staviti u kućni pritvor i pod elektronički nadzor. Ovakva rješenja vjerojatno bi se jako svidjela i političkom vodstvu Sjeverne Koreje. Čim netko dade naznaku da je protiv režima, stavi ga se pod nadzor kako bi ovaj dokazao svoju moralno-političku podobnost.

Cenzura i obračun s političkim protivnicima

Kanadski zakonski prijedlog predstavlja uvođenje svojevrsne misaone žandarmerije koja bi budno pazila na ''politički nekorektne''  pojedince i njihove misaone procese. Ovoga bi se posramili i Orwell i Huxley jer ni oni nisu mogli predvidjeti sve ludosti koje danas možemo vidjeti u zapadnim zemljama. Usvajanje zakona otvorilo bi neslućene mogućnosti političkih obračuna s protivnicima globalističkih politika. Štošta se može progurati pod zakon mržnje, a uvijek se, naravno, postavlja pitanje tko definira što je govor mržnje i tko će nadzirati nadziratelje.

Vrhunski kanadski pravnik Marty Moore, u razgovoru za LifeSiteNews, ukazuje na to da bi neka osoba mogla izjaviti pokrajinskom sudu da se ''boji'' da će netko promicati genocid ili antisemitizam, a pokrajinski sud bio bi ovlašten osobu zatvoriti do godine dana ako odbije pristati na sudske uvjete kao što su obvezno nošenje monitora za gležnjeve, policijski sat ili nekomuniciranje s određenim ljudima.[2]

Naravno, kanadsko vodstvo ovaj zakon promiče iz tobože plemenitih motiva pa tvrde da će ciljati na ilegalne internetske sadržaje kao što su seksualno zlostavljanje djece i pornografija. No govor mržnje toliko je široko definiran da su mnogi Kanađani zabrinuti da je ovaj zakon trojanski konj koji se koristi za uvođenje političke cenzure. Slično se i zelena agenda gura pod krinkom zaštite okoliša, a zapravo dovodi do uništavanja proizvodnje i do ideja o tome da postoji višak ljudi na Zemlji. I korona-agenda provodila se pod krinkom zaštite zdravlja. I gotovina se želi ukinuti kako bi se, eto, borili protiv pranja novca.

Novi zakon omogućio bi da svatko može podnijeti žalbu protiv druge osobe kanadskom Povjerenstvu za ljudska prava zbog ''objavljivanja govora mržnje na internetu'' koji se smatra ''diskriminirajućim'' protiv širokog spektra tzv. zaštićenih kategorija. Prijedlog zakona čak uključuje odredbu koja dopušta Komisiji da optuženom zataji identitet tužitelja, čime se Kanađanima zapravo otvara put da se moraju braniti od anonimnih pritužbi.

Bruxelleski uzori

Moore je, kako je izvijestio LifeSiteNews, prethodno rekao da će ''Zakon o šteti na internetu'' omogućiti novoj ''Komisiji za digitalnu sigurnost'' da provede ''tajna saslušanja'' protiv onih za koje se utvrdi da su prekršili novi zakon, što izaziva ''ozbiljnu zabrinutost za slobodu izražavanja'' Kanađana na internetu. Prema tekstu prijedloga zakona, Kanađani bi se uskoro mogli suočiti s doživotnim zatvorom za određene ''zločine iz mržnje'', uz druge višegodišnje zatvorske kazne i pozamašne novčane kazne za objave na internetu koje vlada smatra ''govorom mržnje'' na temelju spola, rase i druge kategorije.

Moore je primijetio da s obzirom na nedavno iskustvo Kanađana u suočavanju s COVID-om, kad su vlasti ''doslovno zabranile prosvjede na temelju toga da bi mogli izazvati rizik za zdravlje ili sigurnost javnosti'', nije teško predvidjeti kako bi se odredbe novoga zakona mogle koristiti za cenzuru izražavanja građanskog neposluha i mirnog prosvjeda.

Kanadski prijedlog nesumnjivo se sviđa i nekim ideološkim krugovima u Europi. Budućnost Europe već odavno neki vide čak i na azijsko-kineskim ideološkim paralelama i meridijanima. U Kini se, kao što je poznato, provodi sustav ''društvenog kredita'', tj. sustav bodovanja svakog pojedinca u društvu koji određuje njegove izglede u životu. Ovaj orwelijanski sustav provodi se primjenom high-tech nadzornih sustava koje kontrolira tzv. umjetna inteligencija. ''Moralno-politički nepodobni'' Kinezi u takvu sustavu nemaju izgleda za život dostojan čovjeka.

I bruxellski birokratski monstrum u sustavu ''društvenog kredita'' i sam uviđa odličan model kako u Europi dovesti u red ''glupe nacionaliste'' i protivnike globalizma.[3] A mogao bi kao inspiracija sada poslužiti i kanadski zakonski prijedlog. Kad zdrav razum ode na dopust, ludost postaje glavna pokretača snaga.

Davor Dijanović

 [1] https://www.parl.ca/DocumentViewer/en/44-1/bill/C-63/first-reading  (11.4.2024.)

[2] https://www.lifesitenews.com/news/online-harms-bill-could-see-canadians-face-house-arrest-based-on-citizen-complaints-constitutional-lawyer/  (11.4.2024.)

[3] https://www2.cbn.com/news/world/trojan-horse-tyranny-brussels-rolling-out-new-digital-identity-system-eu-citizens  (11.4.2024.)

 


Kakav danas mora biti pastir?


28. 4. 2024. 

Kakav mora biti pastir?  Financijski jak? Okružen vezama? Politički sposoban? U tijeku s vremenom? Član masonske lože? Intelektualac vrhunskog kalibra? Ne. Ništa od navedenog! Ništa! 

Potrebno je samo da vjerno prenosi i naučava ono što je primio od Stare Crkve  – tada nema proturječja s Svetim Pismom i Tradicijom. U jednu riječ DEPOSITUM CUSTODI: ''Timoteju, poklad čuvaj kloneći se svjetovnog praznoglasja'' (1 Tim 6, 20) Depositum custodi treba biti garant da se Kristova riječ i smisao njegove poruke i pastoralne prakse neće ni za jotu mijenjati. To su izdale mnoge crkve, između ostalih mnoge protestantske i utrechtske starokatoličke, a u novije vrijeme Rimokatolička  crkva kao i neke pravoslavne, npr, sirska itd. Izdali su, otpali su – od vjere, od očuvanja poklada, izašli su iz vjekovnog pastoralnog okvira, svrstavajući se s jarcima na lijevu stranu gnjeva Božjega (usp. Mt 25, 31-33)

Crkva koja više nije čuvarica vjere nego provodnica svjetovnog praznoglasja, izgubila je svoju svrhu i treba nestati, jer umjesto na spasenje upućuje ljude u propast i osudu Božju.

Crkva se mora baviti problemom evangelizacije, bez obzira na cijenu gubitka broja vjernika. Broj ne nebitan, važna je samo autentičnost prenošenog. Mora nas glede evangelizacije zanimati pet bitnih vidika: 1) evangelizationis finis tj. svrha evangelizacije, što je doduše uvijek ultimum in executione ali je primum in intentione; 2) evangelizationis summa tj. sadržaj evangelizacije; 3) evangelizationis apostolus tj. čovjek evangelizator; 4) evangelizationis campus tj. područje evangelizacije i 5) evangelizationis modus tj. način na koji se evangelizira. U tih pet vidika sve je sadržano

Evangelizationis finis, svrha evangelizacije je spasenje čovjeka po Isusu Kristu u Duhu Svetome kroz milosno zajedništvo Crkve (ukoliko nije otpadnička po blagoslovima istospolnih). Oživotvorenje toga predstavlja svrhu evangelizacije. Važeno je prvo tražiti kraljevstvo Božje, a ostalo dolazi uz to. Crkva ne smije biti samo crkva horizonta, nego naglašene vertikale. Krist utjelovljeni i Krist uzašli, to je misterij kojeg promatramo u svakodnevnom trudu života, tj. u horizontali.

Evangelizationis summa, sadržaj evangelizacije je Kristova poruka, milost, pomoć, primjer, poziv. To je očuvanje Pavlovog zahtjeva depositum custodi i Kristove riječi da se njegova poruka neće ni za jotu mijenjati, u smislu stava sv. Vinka Lerinskog: Qui dicas nove non dicas nova! Ako se u teologiji ne prati ta potpuna jasnoća, sigurnost i distinkcija, onda smo na krivom putu. Svaki relativizam teologije krivi je put koji otvara vrata đavolskim nasrtajima i reinterpretacijama Pisma. Danas je izrađena jedna nova iskrivljena teologija koja se i dalje iskrivljuje pretvarajući se u antropologiju u smislu antropoidolatrije. To znači da iskrivljena Bergoglianska teologija, kao sinonim za sve iskrivljene teologije, govori o nekom drugom Isusu koji nije Isus evanđelja. Takva će teologija propasti. Kriza Rimske crkve ukazuje na paradoksalnu situaciju da su njene partikularne crkve (npr. afričke) pravovjernije od Svete Stolice. Pravilno usklađenje vjere i teologije s kulturama, običajima i društvenim uređenjima ne smije nikada ići za poništavanjem depositum custodi u ime nekog tobožnjeg ''oslobođenja'' čovjeka i evangelizacije, te iskrivljene inkulturacije, jer je riječ o lažnom oslobođenje i lažnoj evangelizaciji – sva oslobođenja čovjeka izvan autentičnog evanđeoskog okvira su lažna oslobođenja i patvorine, surogati koje čovjeka još više zarobljuju. Zdrava usklađenja neće nikada ići za time da postave kip kananaanskog boga Moleka (kojem su pogani prinosili i na živo spaljivali svoju djecu) ispred rimskog Koloseja, kako je to učinio – pored njegovih mnogih drugih demonskih podviga  - Bergoglio, a i dalje čini štetu sa svojom bergoglianskom teologijom. Bergoglio je ostvario ono: ovca se cijelog života bojala vuka, na kraju je pojede čoban kome je najviše vjerovala. Sadržaj tradicionalo-starokatoličke evangelizacije stoji savršeno nasuprot rimopapinskom sramotnom blagoslovu preljubnika, suležnika i sodomita, koji svoje dobro mogu ostvariti isključivo obraćenjem, pokajanjem, promjenom načina života i kršćanskim svjedočenjem. Starokatoličke crkve okupljene u WCNCC na to ih u kršćanskoj ljubavi pozivaju i mole za njihovo obraćenje, kao i za njihovo udaljenje od propasti na koju ih navodi posrnuli rimopapizam. Danas je sasvim jasno da je Petrov papizam dijametralno suprotan Molekovom Rimopapizmu. Na Petrovoj stolici danas sjede oni koji su Petra pogubili, provodeći poganluk kako bi uništili kršćanstvo.    

Evangelizationis apostolusodnosno, tko je apostol evangelizacije? Redoviti  evangelizatori su prvenstveno oni koji vrše biskupsku službu te njihovi pomoćnici, odnosno svećenici i đakoni. Uz njih tu su i osobe posvećenoga života. Izvanredni evangelizatori su vjernici laici, muškarci i žene, koji su urešeni stamenošću u provođenju depositum custodi i bjelodano stoje nasuprot bergoglianskoj teologiji. Pri evangelizaciji darovi Duha Svetoga, kreposti i snalažljivosti vjernika ostvaruju pastoralne plodove. Valja u radosnom prihvaćanju siromaštva crpiti u kontemplaciji i trajnoj povezanosti s Bogom, kako bi se u život provela nakana Duha Svetoga

Evangelizationis campusodnosno područje evangelizacije koje zahvaća kontinente, narode, zatim svijet mladeži, škole, zabave, tisak, internet, obitelji, župne zajednice itd. Današnja sekularizacija se očituje u globalizaciji zaogrnutoj religijskim koloritom ali suštinski ateističkim stajalištima, te indiferentizmom i osipavanjem u krilu nekadašnjih kršćanskih prostora. Suvišak vremena kao rezultat razvijene energetike i elektronike, informatike, rezultira u mnogih dosadom, a dosada je ''đavlovo igralište'' koje čovjeka sustavno gura u razne ovisnosti o mobitelu, internetu, alkoholu, kocki, drogi itd. stvarajući zabavljački konzumistički polumoral koji se vremenom pretače u nemoral. Ovdje pomaže samo molitva, riječi i primjer u poniznosti i hrabrosti. Svjedočenje.

Evangelizationis modusodnosno način evangelizacije. Potrebno je da se očituje bibliocentrizam koji prerasta u spasonosni Kristocentrizam. To treba oblikovati  kristološki antropocentrizam za razliku od antikristove antropolatrije bilo pod maskama vjere i religije, bilo u izravnoj protuvjerskoj djelatnosti. Pored svih briga, pored progona globalističkog svijeta koji želi reinterpretirati Crkvu, pored suprotivština svakodnevnog života, mi ostajemo u radosti i veselju što smo synergoi tou theou, suradnici Božji, Kristovi, svaki na svom odredištu, svaki sa svojom odgovornošću. Nikada ne zaboravimo, nikada ne smetnimo s uma, da sve ono o čemu govore razne ''religije'' i ''pokreti'', grupe za ''samoostvarenje'' ovi i oni,  o svemiru, o sreći, o uspjehu itd:  Isus Krist je Jackpot života, dobitna kombinacija svemirske sreće, u Njemu je all in one ostvarenje.



Koji je oblik mise ''bolji'' - stari ili novi?


21. 4. 2024. 

Već dugo vremena i energije se troši oko rasprave o tome koji je obred mise bolji, da li onaj ''stari'' ili ovaj ''novi'' pojednostavljeni. Odnosno, da li onaj što ga je prema odredbi Tridentinskog sabora objavio Pio V. 1570. godine na latinskom jeziku ili ovaj koji je sada na snazi po liturgijskoj obnovi koju je donio Drugi vatikanski sabor po konstituciji Sacrosanctum Concilium.

Naime, u Motupropriju Summorum Ponitificum od 7. srpnja 2007. papa Benedikt XVI. donio je odredbe o ponovnoj upotrebi tradicionalnoga rimskog obreda (želeći ugoditi međunarodnoj katoličkoj organizaciji Fraternitas Sacredotalis Sancti Pii X, skr. FSSPX koju je 1970. osnovao francuski nadbiskup mons. Marcel Lefebvre)  dajući mogućnost ponovne upotrebe ''starog rimskog obreda mise'' paralelno s postojećim novim Rimskim misalom kojega je uredbom Missale romanum donio Pavao VI.  3. travnja 1969.  Ta je mogućnost u Rimskoj crkvi zaustavljena ili barem značajno blokirana djelovanjem heretičnog pape Bergoglia. 

Da bismo došli do relevantnog stajališta o tome koji je obred bolji, ''stari'' ili ''novi'' unutar rimskog obreda, dovoljno je primjetiti da različitost obreda postoji od samog početka Crkve, kako zapadnog tako i istočnog obreda, pokazujući relevantnost i pravovaljanost različitih obreda. Tako oni koji navaljuju na isključivost upotrebe korištenja tradicionalnog Rimskog misala Pia V. gube iz vidokruga činjenicu da Isus posljednju večeru nije slavio po obredu Missale romanum (usput budi rečeno da je Pax Romana onda bila okupatorska vlast koja je Gospodina i raspela)  odnosno ni po zapadnom ni po istočnom obredu, i da pri tome nije imao žrtvenik s popratnim ukrasima, likovima i mramornim stupovima, kakav crkva preuzima iz antičkih poganskih kultova prilagođavajući ih kasnije kršćanskom obredu s slikama i likovima svetaca, nego da je Isus posljednju večeru proslavio za stolom s apostolima. 

Riječ oltar dolazi od latinskog ''altare'' a ovaj opet od ''alta ara'' što znači žrtvenik. Kroz povijest to je bilo povišeno mjesto na kojem su se prinosile žrtve. Poznaju ga sve religije koje u svom kultu imaju žrtvu a oblik i veličina mu ovise o sadržaju žrtve (klanice, paljenice, ljevanice, prinosnice, kađenice) i o povijesnoj sredini u kojoj je nastao. U prapovijesti su obično bili zidani od nepravilnog kamenja na vrhuncima brežuljaka ili u svetim gajevima. 

U klasičnoj antici oltar je zidano povišenje kvadratičnog oblika od kelsanog kamenja smješteno obično ispred hramova na pristupu u pronaos, na trgovima, kraj putova ili u svetim gajevima. Često su bili velikih dimenzija kao npr. poznati Pergamski oltar. Pred manjim hramovima nalazili su se monolitni kameni žrtvenici u obliku upravno postavljenog valjka ili kvadra, ukrašeni reljefima, girlandama i natpisima a na prednjoj strani često imaju stilizirane bikovske rogove. Postojali su i manji, prijenosni žrtvenici od kamena ili keramike, kvadratičnog ili okruglog oblika, a služili su za prinošenje žrtava u privatnim kućama i na putovanjima na brodovima. 

Tijekom kršćanske povijesti oltar je doživio niz razvojnih promjena, od običnog stola do monumentalnih arhitektonskih oblika. U prvim stoljećima to je obični kućni stol (triclinium) od drva i bio je pokretan. Na freskama u katakombi susrećemo tronogi stolić s okruglom pločom (tribadion). 

Početkom 4. st. papa Silvestar određuje da oltar mora biti od kamena i nepomičan, postavljen iznad groba mučenika. Prvi takvi oltari sastojali su se od udubljene kamene ili mramorne ploče (mensa), pravokutnog ili kružnog oblika, a stajala je na jednom ili četiri stupića (tzv. oltar-stol), iznad grobova mučenika u sredini prednjeg dijela apside, itd. Dakle, uočljiva je transformacija od početnih euharistijskih slavljenja na stolu do slavljenja na kamenim žrtvenicima visoke umjetničke vrijednosti. 

Proslava Posljednje večeri odvila se za običnim stolom. Uočimo neke bitne elemente toga obreda.

Pashalna večera u Isusovo vrijeme – različita nazivlja za Večeru Gospodnju

Sv. Pavao govori o Večeri Gospodnjoj što označuje čin-znak slavljenja. Sv. Luka stavlja naglasak na lomljenje kruha kao najizrazitiji čin te Večere. U 2. stoljeću pojavljuje se izraz euharistija koji nema u prvom planu sam čin večere nego molitvu blagoslova sa spomenom  na čudesna spasiteljska djela sa naglasnom na duhovni značaj.  Kasnije se daje veća važnost stavu koji zahtijeva sakramentalni obred. Tada se pojavljuju imena žrtva i prinos koja prikazuju vidljive darove (kruh i vino) i ono što predstavljaju (žrtvu i prinos Krista i Crkve). Naziv liturgija koji je ostao kod istočnjaka kao sinonim za misu, stavlja naglasak na službu sabranog skupa vjernika kojega je euharistija temeljno očitovanje. Slično značenje imaju nazivi sinaksis, sastanak, colecta itd. Nažalost, latinski Zapad nije zadržao te nazive koji su tako bogati značenjem, već je usvojio naziv misa koji označuje otpuštanje sabrane zajednice a ušao je u upotrebu krajem 4. stoljeća. Upotrebom različitih izraza, bogatih značenjem, dublje se dokučuje smisao središnjeg otajstva kršćanskog bogoslužja.

''Zar nije kruh koji lomimo – piše sv. Pavao Korinćanima – zajedništvo s tijelom Kristovim?'' (1 Kor 10, 17). Od svih radnji Večere Gospodnje čini se da je za Crkvu apostolskih vremena naročito značenje imalo upravo lomljenje kruha. Učenici u Emausu prepoznaju Isusa u lomljenju kruha (Lk 24, 35), jer je Učitelj to i prije sam činio (Mk 6, 41; 8, 6. 19), a učenici u Emausu povezali su to i s posljednjom večerom. Djela apostolska euharistijski sastanak najčešće nazivaju  lomljenje kruha.

Sveto Pismo zove novozavjetnu Euharistiju lomljenjem kruha, večerom Gospodnjom, zajednicom tijela i krvi Gospodnje, sastankom (kolekta) (Dj 14,37). Uz naziv euharistija (zahvaljivanje), koji potječe od vremena sv. Ignacija Antiohijskog (mučen 107. godine) a upotrebljavao se i za posvećene darove, Tertulijan rabi i naziv obligatio (zadržao se do VI. st.), sacrificium, offere. Slično i Ciprijan. U upotrebi je bio i naziv blagoslov (euogia, benedictio), kojim će se kasnije označavati kruh koji bi se blagoslovio i dijelio onima koji nisu primili Euharistiju ili bi se slao drugim crkvama u znak jedinstva. U 3. i 4. st. u sjevernoj Africi i u Rimu često se koristio naziv dominicum. Istočna crkva, kako je već spomenuto, euharistiju naziva liturgijom, a susreću se i drugi nazivi. Koncem kršćanskog starog vijeka prodire u latinsko područje ime actio i pripadni agere (vršenje); također se za slavlje mise upotrebljava izraz agere agendam. Privremeno se koristila i latinska riječ collecta. Nazivi za Euharistiju kao hranu su: Gospodnja večera, pričest, sveta gozba, kruh života, anđeoski kruh, popudbina, sakrament ljubavi. Za stvarnu euharistijsku prisutnost rabe se izrazi: sakramenat tijela i krvi Gospodnje, tijelo Kristovo, tijelo Gospodnje, Presveto božansko otajstvo i sveto otajstvo, a za Euharistiju kao žrtvu: Gospodnja trpeza, oltarski Sakramenat, euharistijska žrtva, žrtva i misa. Na Zapadu se udomaćio naziv misa, kojega koristi već papa Inocent I. (402-417). Dugo se pod misom podrazumijevao otpust katekumena i vjernika – po ovom se svečanom otpuštanju tako prozvao čitav prvi dio: bogoslužje riječi – katekumenskom misom, a žrtva i pričest misom vjernih. Osnovno značenje riječi missa u kasnolatinskom bilo je otpuštanje, rastanak nakon primanja ili nakon sastanka Ite misssa est, tako i za označavanje samog čina tog kraja, koji u sebi uključuje podjeljivanje blagoslova.  Gospodnja večera (1 Kor 11,20), lomljenje kruha (Dj 2,42.46; 20,7), zajednica tijela i krvi Gospodnje (Dj 2, 42) u središtu je života Crkve kroz povijest. Bez Gospodnje večere Crkva ne bi više bila Crkva. Vidljivim organizmom na čelu s Dvanaestoricom Crkva je nastala u Jeruzalemu. Vremenom, kako se zajednica kršćana širila došlo je do progona (oko 100. g. proklinje ih židovska sinagoga). Međutim, gdjegod su došli, nastajale su kršćanske zajednice. Širenjem svoga poslanja Crkva će postati dionikom povijesti svijeta.

Prvi tragovi euharistijske molitve - Berakah (blagoslovna molitva) 

Prve tragove euharistijske molitve susrećemo u najstarijim spisima Staroga zavjeta (Post 24, 26-27; 14 19-20; Izl 18, 9-12). Već u tim jednostavnim tekstovima nazrijevamo temeljno ustrojstvo euharistijske molitve. Ti kratki obrasci počinju hvalbenim poklikom upravljenim Bogu. Taj doksološki poklik izražava se glagolom blagoslivljati (hebrejski - barak). Zbog toga je i molitva dobila ime blagoslov odnosno na hebrejskom berakah. Prvotni predmet tog blagoslova jest Bog. Razlog ili motiv hvaljenja Boga je neki stvarni životni događaj u kojem je vjernik prepoznao Božji zahvat u povijesti i životu svoga naroda, ili je to pak događaj kojeg se vjernik spominje u samom trenutku molitve. Dakle, razlog ili motiv hvaljenja Boga jest spomen-čin to jest određeni trenutak u povijesti spasenja. To je nešto što vjernika potiče da se spomene Boga, da se sjeća njegove ljubavi i postane svjestan njegove djelatne nazočnosti u životu svoga naroda. Spominjanje i pričanje o nečemu što je Bog učinio za svoj narod izaziva u srcu vjernog Izraelca pjesmu blagoslova.

Blagoslov stola - Birkat ha-mazon 

Blagoslovna je molitva u vrijeme židovstva i u Isusovo vrijeme ustaljena u jasno strukturiranom obliku kao što je birkat ha-mazon ili blagoslov stola. Taj obrazac predstavlja veoma značajan putokaz za genetičku povijest kršćanske euharistijske molitve. Riječ je o blagoslovnoj molitvi stola koja se upotrebljavala dosta često i koja je bila dio svagdašnjeg religioznog života pobožnog Izraelca. Na blagdane, a naročito za vrijeme Pashe, bila je proširena značajnim dodacima, premda je svojim ustrojstvom ostajala uvijek bitno ista. Uočljiva su dva posljednja razvojna stupnja preko kojih hebrejski berakah postaje euharistijskom molitvom Crkve. Tekst birkat ha-mazon zapravo je molitva (blagoslov) koju je Isus izgovorio na Posljednjoj večeri dok je lomio kruh i dok je na kraju večere pružao čašu s vinom. Izgovarajući tu molitvu Isus joj je dao novo značenje stavivši je u vezu sa svojom osobom, s pashalnim događajem. Iz toga nastaje euharistijska molitva prvotne Crkve koja u slijedećim stoljećima postaje anaforom. Tako se, naime, u to vrijeme nazivala ta hvalbena molitva.

Obiteljska je večera u Izraelaca, naročito za blagdane, bila povlašteni trenutak za moljenje blagoslova. Glavni blagoslov, uz ostale koji su se tom prigodom molili, bio je spomenuti birkath ha-mazon. On se izgovarao potkraj večere nakon slušanja haggade to jest kazivanja o čudesnim djelima što ih je Jahve učinio one noći kad je izveo Izraela iz Egipta. Blagoslov stola u Kristovo vrijeme bio je, na temelju rekonstrukcije, otprilike ovakav:

Blagoslovljen da si, Jahve, Bože naš, Kralju svijeta. 

Ti svojom dobrotom, milošću i milosrđem hraniš sve što živi.
Blagoslivljamo Te, Gospode, Bože naš,
jer si nam udijelio dobru i veliku zemlju.
Smiluj se, Gospode, Bože naš,
Izraelu puku svome, Jeruzalemu, gradu svome,
Sionu, boravištu slave svoje.
Smiluj se svome hramu i oltaru.
Blagoslovljen da si, Gospode koji Jeruzalem sazda.

Za posljednje Pashe, što ju je Krist proslavio sa svojim učenicima (Posljednja večera), Isus je također izgovorio tu blagoslovnu molitvu (birkath ha-mazon) davši joj novo - kršćansko - značenje. Središnji motiv njegova hvaljenja-zahvaljivanja sačuvan nam je u oproštajnom govoru što ga je sabrao i razradio apostol Ivan (Iv 17). Sam je Krist obećana zemlja, rod loze, vazmeno janje, novi i beskvasni kruh... koji se daje za sve ljude. Njime se navršila punina vremena jer nam je u njemu darovano Kraljevstvo.

Kristocentrizam hebrejske pashalne večere i starozavjetne mesijanske nade

Obredni obrasci židovske vazmene večere, otkrivaju simbolički smisao povijesnog događaja (povijesni događaj kao znak slobodnog zahvata Jahve, tvorca nove povijesti). Isusove riječi: ''Ovo je moje tijelo... Ovo je moja krv'' iznose na vidjelo kristološko značenje hebrejske pashalne večere i starozavjetne mesijanske navode koji se odnose na Kristovu osobu i njegovo spasiteljsko djelo. Zbog toga prvotna kršćanska predaja nije sačuvala obrazac blagoslova nego doslovce te Kristove riječi koje su bile povezane s obrascem. U tim je riječima prenesen ključ ''pokrštenja'' starodrevnog obrasca birkat ha-mazon-a kojega su svi znali napamet pa je bilo dovoljno samo prenijeti Kristove riječi. 

Različiti spisi Novoga zavjeta, npr. Pavlove poslanice, u više navrata spominju molitvu prvotne apostolske zajednice kao molitvu hvale i zahvaljivanja (1 Sol 5, 16-22; Fil 4, 4-6; 1 Kor 14, 27; Kol 3, 16; Ef 5, 19; 1 Tim 2, 1).

Slavljenje pashalne večere u Isusovo vrijeme

Ne zna se točno kako je tekao kućni obred vazmene večere, međutim, na temelju židovskih spisa iz kasnijih vremena, možemo otprilike dokučiti. Na 14. dan nisana pripravilo bi se pečeno janje, beskvasni kruh, neki posebni umak (haroseth), gorke trave, vino i bar 4 čaše. To su za posljednju večeru pripravili apostoli Petar i Ivan (Lk 22,8). Večera je počinjala nakon zalaza sunca i trajala je do ponoći ili dulje. Kod stola nije smjelo biti manje od deset ni više od dvadeset osoba. Najprije su se svi u dvorani obuvali i opasivali bokove, potom uzimali u ruke štap, a sve to u žurbi, kako su to činili njihovi praoci bježeći iz Egipta. Onda su slijedili obredi, u razmacima od prve do četvrte obredne čaše. Kod prve obredne čaše domaćin kuće bi najprije blagoslovio vino i blagdan. Zatim su se na stol donosili beskvasni kruhovi, posebni umak i gorke trave (one su ih trebale podsjećati na gorak život što su ga nekoć njihovi preci imali u egipatskom ropstvu).

Prvo pranje ruku 

Nakon prvog pranja ruku i zahvalne molitve donosilo se pečeno pashalno janje. Nalijevala se druga čaša (kalež – čaša veselja) i domaćin kuće bi potom držao kratak prigodni govor u kojem je tumačio smisao gozbe i simboliku njezinih obreda, podsjećajući nazočne na Izlazak njihovih predaka iz Egipta. Potom se glasno recitiralo ili radosno pjevao Hallel (hallel – hvalospjev, radosno klicanje), a to su psalmi 113 do 118 (po hebrejskom izvorniku) ili 112 do 117 (po latinskom prijevodu Vulgate).

Drugo pranje ruku

Nakon drugog pranja ruku i nove molitve blagovalo se vazmeno janje s beskvasnim kruhom i gorkim travama koje su se umakale u umak. Janjetu se pritom nisu smjele polomiti kosti (Izl 12, 46; Br 9, 12). Kod treće je čaše slijedila molitva zahvale i drugi dio Hallela, u kojemu je izražena mesijanska nada. Nalijevanje četvrte čaše odvijalo se također uz riječi Hallela. 

Međuodnos Izraelske pashalne večere i Kristove posljednje večere

Vidljiv je međuodnos izraelske pashalne večere i Kristove posljednje večere koju Krist ustanovljuje da dođe na mjesto izraelske pashalne večere, kako je to postavljeno u sinoptičkim evanđeljima. Osnovno svojstvo jedne i druge večere, po kojemu se stavljaju u paralelizam, sastoji se u tome što jedna i druga imaju značaj spomena. Sadržaj spomena izraelske pashe označen je kao ''izlazak iz Egipta'', dok je euharistija spomen Kristova prijelaza s ovog svijeta k Ocu: ''Bijaše pred blagdan Pashe. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovog svijeta k Ocu, Isus...'' (Iv 13,1). PROSLAVIVŠI STARU PASHU, USTANOVIO JE NOVU PASHU (SAMA SEBE). Izrael je izašao iz Egipta i prešao iz ropstva u slobodu, a Krist je prešao iz smrti u život i sjeo s desne Ocu.

Starozavjetna i novozavjetna povezanost

Starozavjetna se stvarnost u novozavjetnoj realizira na slijedeći način:

Melkisedek je prinio kruh i vino – Krist se prinio po kruhu i vinu
Levitsko svećenstvo - danas zaređeni svećenici kršćanskih crkava
Jeruzalemski hram - danas crkve širom svijeta 
Žrtvene životinje kao prinos - Isus Krist kao onaj koji je sama sebe prinio
Žrtvovanje na žrtvenom stolu – Isus Krist raspet na mučilu križa
Svetinja nad svetinjama – Isus Krist
Narod koji iščekuje Mesiju – narod koji dočekuje Mesiju

Isus je svoju posljednju večeru slavio kao ustanoviteljsku gozbu Novoga saveza u kultnom anticipiranju svoje smrti, u okvirima starozavjetnog pashalnog slavlja, upotrebom svojih darova kruha i pružanjem čaše sudionicima gozbe kao domaćin. U Starom i Novom savezu pashalno je slavlje izraz iščekivanja novog Izlaska za konačno oslobođenje. U kontekstu posljednje Večere vidljivo je da se Bog potpuno ''približio ljudima kako bi među njima uspostavio svoje kraljevstvo čiji je plod uzdizanje čovjeka u zajedništvo s Bogom''.

Ustanovljenje euharistije Novog saveza

Četiri nam izvještaja Novog Zavjeta iznose što je Isus učinio na Posljednjoj večeri. Ti se izvještaji mogu povezati dva po dva. Najstariji je odlomak sačuvan u Prvoj poslanici Korinćanima gdje Pavao izvještava o onome ''što je primio od Gospodina'' i što on dalje ''predaje'' (1 Kor 11, 23-25). Tome tekstu treba pridodati opširniji prikaz što ga donosi Luka (22, 14-20). Usporedan izvor donosi Marko (14, 22-25) a na njega se oslanja Matej (26, 26-28). Tu se osjeća utjecaj liturgijske prakse prvih zajednica. Komparativnim proučavanjem tih četiriju odlomaka možemo uočiti specifičnosti. 

Na početku večere Luka spominje prvi blagoslov nad čašom i pridaje mu eshatološko značenje (Lk 22, 17-18). Evanđelist zapravo opisuje okvir stare vazmene večere koja bi započela sličnim blagoslovom. U židovskom obredu na početku večere blagoslivlja se kruh, Isus također blagoslivlja kruh, međutim, daje mu novo značenje, on:


uzima kruh, 

zatim izgovara blagoslov, 

lomi kruh, 

daje ga svojim učenicima i pri tom govori otprilike ovo: ''Uzmite, jedite: ovo je moje tijelo koje se za vas predaje''.

''Pri kraju večere'' (kako spominje Pavao i Luka) u trenutku gdje u starom vazmenom obredu dolazi duži blagoslov nad (trećom) čašom u kojoj je bilo vino pomiješano s malo vode, Isus postupa slično:

uzima čašu

izgovara zahvalnu molitvu (euharistêsas)

dade je (Marko i Matej)

te pri tom izgovori riječi u kojima se spominje ''novi savez u njegovoj krvi''. Zatim slijedi nalog da to ponavljaju: ''To činite meni na spomen''.

Uočljivo je da Isus čini 4 znakovna čina nad kruhom i 3 nad čašom. Jednu rečenicu izgovara posebno nad kruhom a posebno nad vinom.

Neposredni slijed kruh/vino u evanđeoskim tekstovima može biti posljedica liturgijskog skraćenja u kojem su sačuvana samo dva bitna elementa Isusove večere – kruh na početku i treća čaša na kraju, dok je sve ono između toga ispušteno. Trag koji upućuje na taj ispušteni dio otkrivaju riječi: ''poslije večere'', koje u 1 Kor 11,25 prethode čaši.  Ono što Luka u Djelima apostolskim  naziva ''lomljenje kruha'', Pavao u 1 Kor 11 naziva ''Večera Gospodnja''. Specifikum je Ivanova izvještaja dramatski izraz u pranju nogu i zapovijedi učenicima da slično čine jedni drugima. Isus time pokazuje da  je međusobno služenje način sjećanja na Isusa Krista i ono treba biti oznaka svake zajednice koja se okuplja na liturgijsko slavlje Večere Gospodnje.

Dakle, ono što je bitno jest da je nebitan sam obred, odnosno da su svi pravovaljani dokle god se euharistija pojma kao promjena kruha i vina u pravo tijelo i krv Kristovu. U tom smislu liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora u kojem se euharistija slavi ''na stolu'' bliža je izvornim vremenima i slavlju euharistije u tim vremenima, s time da je u ''novoj misi'' nužno potrebno koristiti prvi kanon mise (Rimski kanon) kako bi se naglasila žrtvena dimenzija Euharistije. 



A nekoć i tamo bijaše stijena


14. 4. 2024. 

Isus Krist nudi nam spasenje po našem obraćenju koje se ostvaruje priznanjem grijeha i  nastojanju ispravljanja načina grešnog života, usuglašavanja po evanđeoskim načelima. Svi smo ljudi i svi smo grešnici. Ali veliko opterećenje za dušu nastaje kada grijeh proglasimo nepostojećim ili uvodimo takve pastoralne prakse u kojima se grijeh prikriva i pokazuje kao irelevantan. Ponajprije su za iskrivljenje Evanđelja odgovorni crkveni pastiri, kao i svi oni koji su povezani s takvim autoritetima. 

Sjetimo se Kristovog strašnog upozorenja: Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku. (Mt 18, 6) Ovo nas upozorenje dalje usmjerava na razmišljanje o Božjem Sudu o kojem se u današnje vrijeme gotovo uopće ne razmišlja, nego se prikazuje idilični raj za sve, neovisno o načinu života. To je strašna stupica i opasnost za zagrobni život duša. Nevjerojatno je da se mora pisati o osnovnim stvarima vjere jer se ta bazična osnova demonskim utjecajem zamagljuje. 

Ne budimo anestezirana uma, prenimo se u objavljenoj istini da nakon životne odiseje na zemlji dolazi do procjene naših života, dolazimo pred Božji Sud. Taj Posebni sud nad životom obavlja se u svjetlu Božjem a prema optužbi i obrani savjesti. Otac je sav sud predao svome Sinu. On će prosuditi sve naše misli, planove, želje, djela, podvale i dobročinstva prema zakonu ljubavi. Ljubav prema povjerenim dušama kod svećenika se osobito mora očitovati u gorućoj želji za spasenjem duša, a to se može ostvarivati samu o autentičnom tumačenje evanđelja i pastoralnoj praksi po Isusovim načelima: A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati. (Lk 12, 48)

Kako će se pred Sudom Božjim po savjesti opravdati papa ili biskup koji nasuprot savjesti provodi antievanđeosku agendu? Kako će se opravdati onaj koji je po sili svoga položaja upropastio mnoge duše? Kako će se provesti svećenik koji propovijeda Božju ljubav i oproštenje bez potrebe obraćenja i ukazivanja na grijeh? Kako će se provesti onaj koji govori o idiličnom raju za sve, obraćene i neobraćene, ne spominjući pakao kao zlosutnu i realnu stvarnost? 

Pred Sudom Božjim, ukoliko smo izvršili svoju svećeničku, ljudsku i kršćansku dužnost, bit ćemo nagrađeni. Ukoliko smo odbacili svoju svećeničku, ljudsku i kršćansku savjest, bit ćemo osuđeni. Smrt je granica na kojoj se ostavlja vjera i nada, granica preko koje s nama ide kao naša obrana jedino ljubav u evanđeoskom smislu riječi. 

Kao kršćani vjerujemo Isusu Kristu kao objavljuje postojanje pakla. Pakao je neopisivo žalostan i stravičan bezdan, u koji se ruše prokletnici. Oni u društvu Sotone i palih anđela proživljavaju kaznu za sva počinjena i neokajana zla svoje savjesti i života. Muči ih višestruka muka. Prije svega u njima plamsa jasna svijest da im je zauvijek zatvoreno nebo. Da nikad neće prijateljevati s Bogom. Da neće zadobiti radost sretne vječnosti. Prema vrstama grijeha pakao donosi određene muke koje nemaju kraja. Kada nakon posljednjega općega suda ljudska tjelesa nanovo ožive, prokletnici će, potpuno odbačeni, zauvijek trpjeti i u duši i na tijelu. 

Draga braćo i sestre, naša kršćanska vjera prati urođenu težnju za ljudskom potpunom srećom. Za mnoge je naša vjera veoma teška, jer ona računa, vidjesmo, i s vječnom nesrećom, s potpunim promašajem. Očito je da danas mnoge crkve kao ni ljudi ne podnose misli na vječne muke. Međutim, to je istina vjere koju kao kršćani ne izmišljamo. Katolička Stara Crkva s punom vjerom prihvaća Isusovu objavu. Isus je rekao da će svaki čovjek čuti nad svojom osobom pravorijek Božje presude. Isus je oslikao posljednju diobu svijeta na dva zauvijek razdijeljena bloka. Nestat će zemaljske povezanosti uz obitelj, narod, klasu, razna društva - tajna ili javna, krugove i sisteme. Nestat će zajednica uvjerenja i zajednica interesa. Ljudska će se srca razdijeliti prema unutarnjim kriterijima svjetla, vjernosti i dobrote. 

Suvremeno potrošačko društvo i zajedno s njime omamljene i izgubljene antropolatrijske crkve, čovjeka omamljuju mišlju da je raj određen za sve. Ali istina se ne dokida reinterpretacijama, ni zaboravom, niti sunca nestaje kad je zastrto oblacima. Isus je prisutan među nama po Duhu Svetom, prisutan je u ispravnoj crkvenoj nauci, u predanju Radosne vijesti, u Evanđelju. Ostaje u zajednici molitve. Ostaje u svim sirotama svijeta, u onima koji traže malo pravde i utjehe za svoju nevolju. Krist nadasve ostaje u svojoj Obitelji, u Crkvi - Zajednici autentičnog očuvanja poklada vjere, po susretima milosnog djelovanja, po sakramentima. I u dubini duše, po nadahnuću svoga Duha. Crkveno vodstvo mora otkrivati Kristovu tajnu, u svima razvijati Kristov život, sve voditi k vječnom cilju. Zato je pravo učiteljstvo samo ono vodstvo koje ostaje na zasadama očuvanja autentične vjere. Kristova riječ ne smije se prodavati, ne smije se mijenjati, ne smije se umanjivati niti ičim povećavati. 

Euharistija Krista iz Neba i Krista iz Nazareta, Očeva i Djevičina Sina, posadašnjuje, upovijesnjuje, stavlja ga u našu sredinu kao Prisutnost, kao Žrtvu i kao hranu za Nebo. Zato vjernici Katoličke Stare Crkve život Crkve povezuju osobito s tim sakramentom kao izvorom trajne kršćanske mladosti i božanske snage. 

Crkva je jedna, sveta, katolička i apostolska ukoliko je autentična u nauku. Od toga je otpala rimska crkva, izrodivši se u buntovnike i raskolnike, ostavivši nauk Pisma i vjekovne predaje,  potaknuvši nove diobe od kojih Crkva ionako trajno trpi. 

 

Nadahnućem Svetoga Duha sačuvati i zaštititi autentičnu Katoličku Staru Crkvu nasuprot ruševinama utrechtskog i rimskog  katolicizma 

7.4.2024. 

Najveća je pobjeda đavla uništiti Crkvu poslušnošću baziranom na krivim postavkama. Sve je manje svećenika i bogoslovije se prazne jer je u pitanju kriza njihova identiteta i jasnoća Crkvena nauka. Oni zbog liberalnog katolicizma kojeg je masonerija uspjela uvesti u Drugi vatikanski sabor, više ne znaju bez ostatka daju li sakramenti milost ili je ne daju. Ne znaju daje li Misa Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista ili ne daje. Svećenici koji izlaze iz bogoslovija ni sami ne znaju tko su. Kao što nekoć reče kardinal Cincinnati u Rimu, kao odgovor na pitanje zbog čega  nema više zvanja: ''Jer Crkva više ne zna što je svećenik.'' Kako dakle ona još može formirati svećenike ako više ne zna što je svećenik? Svećenici koji izlaze iz bogoslovija više ne znaju tko su. Oni ne znaju da su stvoreni da uzlaze na oltar da bi prinijeli Žrtvu našega Gospodina Isusa Krista i da bi dali Isusa Krista dušama te da bi pozivali duše Isusu Kristu. Eto, to je svećenik. Cijeli život svećenički, kako reče mons. Marcel Lefebvre,  posvećen je tome da svećenici ljube, da se klanjaju, da služe našemu Gospodinu Isusu Kristu u svetoj Euharistiji, jer oni vjeruju u prisutnost našega Gospodina u svetoj Euharistiji. 

Crkva ako razgovara, čini to da bi obratila. Naš je Gospodin rekao: ''Idite, učinite sve narode mojim učenicima''. On nije rekao: ''Razgovarajte s njima, a da ih ne obraćate, pokušajte se staviti na istu razinu s njima''. Zabluda i istina nisu kompatibilne. Ako imamo ljubavi prema drugima mi im trebamo dati Gospodina, dati im bogatstvo koje imamo, a ne razgovarati s njima, komunicirati s njima na ravnopravnoj osnovi. Istina i zabluda nisu na ravnopravnoj osnovi. To bi značilo staviti Boga i đavla u isti položaj, a đavao je otac laži, otac zablude. Zato papinski egzibicionizmi s domorodačkim folklorom i Mamonom, kao i religiozni razgovori s drugima bez misionarskog predznaka navještanja Evanđelja svima, ne očituju bit Crkve. 

Moramo biti misionari. Moramo propovijedati evanđelje, obraćati duše Isusu Kristu, a ne razgovarati s drugima pokušavajući preuzeti njihova načela. Znamo da su mnogi klerici na najvišim pozicijama u Crkvi, kao i na ostalim crkvenim pozicijama, članovi masonerije, samo je po tim direktivama mogao biti montiran Mamon i objaviti se Fiducia Supplicans.  Mi jako dobro znamo da su ljudi koji vode slobodno zidarstvo, barem oni koji su lideri, u samom temelju protiv Gospodina našega Isusa Krista. I crne mise koje obavljaju, te odvratne mise, svetogrđa, užasi koje čine. To su parodije Misa našega Gospodina! A oni žele posvećene hostije za obavljanje crnih misa! Oni znaju da je naš Gospodin u Euharistiji jer đavao zna da je naš Gospodin u Euharistiji! Oni ne žele hostije s misa za koje ne znaju je li tu Tijelo Kristovo ili ne. Dakle, nema smisla razgovarati s masonima, s ljudima koji žele smrt Gospodina našega Isusa Krista po drugi put, u svojim članovima, u osobi Crkve. Ne možemo dopustiti taj razgovor! Znamo što nam je donio razgovor s đavlom, prvi Evin razgovor s đavlom. Po njoj smo izgubljeni, sve nas je uvela u stanje grijeha jer je razgovarala s đavlom. S đavlom se ne razgovara. Svima koji su pod utjecajem đavla propovijeda se da bi se obratili, da bi došli Gospodinu našemu Isusu Kristu. Budućnost Crkve s papom masonom budućnost je izgubljenosti. 

Mi razgovaramo s osobama. Ali ne razgovaramo sa zabludom. Draga moja braćo, ne uznemirujte se. Pustimo one koji ne prihvaćaju zdravu nauku Stare Crkve i molimo Boga da nam dā svjetlo. 

Zbog čega smo odlučili ne prihvatiti ovu preljubničku vezu Crkve s masonerijom? Zato što potvrđujemo božanstvo Gospodina našega Isusa Krista. Zašto je Petar postao Stijena? Sjetite se evanđelja. Petar je postao Stijena jer je ispovijedao božanstvo Gospodina našega Isusa Krista. I svi su apostoli također javno ispovijedali tu vjeru nakon Duhova i odmah su bili progonjeni. Veliki im je svećenik rekao: ''Ne govorite više o tom imenu, ne želimo više čuti to ime.'' A apostoli su rekli: ''Non possumus − ne možemo ne govoriti o našemu Gospodinu Isusu Kristu, našemu Kralju''.  Rim više ne vjeruje u božanstvo našega Gospodina Isusa Krista, Rim ima dva lica: on potvrđuje istinu za koju tvrdi da je teza, a onda u stvarnosti, u praksi, djeluje suprotno tome očitujući se neprijateljem Crkve. I tako nema dosljednosti. 

No, što znači božanstvo Gospodina našega Isusa Krista? To znači da je naš Gospodin jedina osoba na svijetu, jedini čovjek na svijetu koji je mogao reći: ''Ja sam Bog''. Samim time što je mogao reći ''Ja sam Bog'', On je bio jedini Spasitelj čovječanstva, On je bio jedini Svećenik čovječanstva, On je bio jedini Kralj čovječanstva. Po svojoj naravi, a ne po povlastici ni po nazivu; po svojoj naravi, jer je bio Sin Božji! 

No, što Rim sada govori? Spasenje nije jedino u Isusu Kristu. Postoji spasenje izvan našega Gospodina Isusa Krista, postoji spasenje bez obraćenja, spasenje bez priznanja grijeha, spasenje bez kajanja. 

Mira na ovoj zemlji bit će jedino u Kraljevstvu Gospodina našega Isusa Krista. Države se prepiru svakoga dana, u novinama imate stranice i stranice, na televiziji, na radiju. Što nam je činiti da se gospodarstvo oporavi? Što nam je činiti za povrat novca? Što nam je činiti kako bi se osiguralo napredovanje industrije? Toga su pune novine po cijelom svijetu. I s gospodarskoga stajališta, nužno je da Gospodin naš Isus Krist kraljuje. Jer Kraljevstvo Gospodina našega Isusa Krista, to je upravo vladavina načela ljubavi koja su Božje zapovijedi i stvaraju ravnotežu u društvu, uspostavljaju vladavinu pravde i mira u društvu. I samo u redu, pravdi i miru u društvu gospodarstvo može vladati, gospodarstvo može opet procvjetati. Ako dođe vlada koja uspostavlja red, koja ima načela, koja ima autoritet, koja unosi red u poslovanje, koja sprječava razbojnike da ubijaju druge, gospodarstvo se polako oporavlja, radnici imaju posla i mogu se vraćati kući znajući da ih neće ubiti neki luđak na ulici. 

Mi želimo vladavinu našega Gospodina Isusa Krista i mi ispovijedamo vjeru govoreći da je naš Gospodin Isus Krist Bog. I zbog toga naglašavamo da je u sv. Misi  proglas kraljevske vlasti našega Gospodina Isusa Krista. Krist je potvrdio svoju kraljevsku vlast po drvu križa. ''Regnavit a ligno Deus''. Isus Krist zavladao je po drvu križa. Jer on je pobijedio grijeh, on je pobijedio demona, on je pobijedio smrt svojim križem! Želimo trijumfalizam našega Gospodina Isusa Krista. Da, mi želimo ispovijedati pobjedu Križem našega Gospodina Isusa Krista u Misi. I zbog toga klečimo, volimo kleknuti pred svetom Euharistijom. Gospodine, Ti si naš Bog! Isuse Kriste, mi Ti se klanjamo! Znamo da smo po Tebi rođeni, po Tebi smo postali kršćani, po Tebi smo otkupljeni, Ti ćeš nam suditi u času naše smrti. Ti ćeš nam dati nebesku slavu ako se pokajemo za svoje grijehe, po Tvojoj velikoj milosti. Jer je naš Gospodin Isus Krist prisutan u svetoj Euharistiji kao što je bio i na križu. To je ono što trebamo činiti, to je ono što trebamo tražiti. 

Mi nismo ni protiv koga. Ne želimo zlo nikome. Želimo samo da nas se pusti ispovijedati vjeru u našega Gospodina Isusa Krista i braniti Crkvu onakvu kakvu je On htio. I zbog toga nas se prozivalo i maltretiralo, rušili su nam internet stranice (zato zadržavamo ovaj stari blog koji se još nekako drži). Gledamo što se događa i ne možemo vjerovati, čudimo se, pitamo se sanjamo li! Fiducia Supplicans, a prije toga čitav niz ranijih užasa kao uvertira. Ne možemo se načuditi da je taj užas nešto što biskupi provode. E pa mi nećemo nikada! Sačuvati ćemo Crkvu kakvu je častila naša stara katolička vjera, jer je samo takva Crkva bedem naše vjere, a nama je taj bedem vjere potreban.

Upućujemo apel biskupima, upućujemo apel Rimu, da se vrate na pravi put, da sačuvaju vjeru naših predaka, katoličku vjeru, jer što će bez jasnoga katolicizma biti naša djeca sutra, što će biti sljedeći naraštaji? Oni neće poznavati katoličku vjeru i to već danas vidimo. 

U potpunoj iskrenosti, u potpunome miru, u potpunoj spokojnosti odbijamo sudjelovati u uništenju Katoličke Crkve i postavljamo se kao Bogom utvrđen bedem. Svi ćemo jednom umrijeti, i kad nas naš Gospodin bude pitao: ''Što si napravio s svojom vjerom kao laik, što si napravio s milošću koja ti je dana kao biskupu ili svećeniku?'' ne dao Bog da čujemo iz Gospodinovih usta: ''Ti si s ostalima pridonio uništenju Crkve''. 

Želimo sačuvati pravu vjeru.  Zbog toga nismo u raskolu, mi smo sljedbenici Katoličke Crkve. Oni koji donose novotarije idu u raskol. Mi nastavljamo Tradiciju i zbog toga trebamo biti odvažni, ne smijemo očajavati, moramo zadržati svoju vjeru oslanjaju se na dvadeset stoljeća svetosti Crkve, vjere Crkve. Ne trebamo se bojati. 

Uza nas su dvadeset i jedno stoljeće Crkve, svi nebeski sveci! Zašto? Jer su oni molili poput nas, jer su se oni posvećivali kao što i mi pokušavamo. Sveci se u nebu raduju. Dakle, ne budimo zbunjeni, nego molimo, molimo i posvećujmo se te ostanimo na liniji staroga autentičnoga katolicizma koji je jedini ispravan u mogućnosti ženidbe klera, po izvornim biblijskim postavkama ( 1 Timoteju 3, 2) za razliku od devijantnih umetaka koji su doveli do celibatarnih devijacija očitovanih u pandemiji kleričkog homoseksualizma i pedofilije. 

Sjetimo se kako su u Rabu svojevremeno rapski župnici Mladen Mrakovčić i kasnije Anton Depikolozvane piskarali i trovali ljudima mozgove da je starokatolički biskup napustio očinsku rimokatoličku tradiciju, ne shvaćajući obojica (+ ostala njihova Company) da pripadnost Staroj Crkvi jedino znači pripadnost pravoj i zdravoj tradiciji katolicizma, baš onoj i onakvoj po kojoj je sv. Petar bio oženjeni papa za razliku od sadašnjeg celibatarnog pape koji je kao plod svojega celibata dopustio škropljenje pedera imajući razumijevanja za njihova milovanja, a svoje redove pedofila u pravilu sele s župe na župu, nezadovoljni što im državno odvjetništvo povremeno poremeti ''pastoralne'' planove. Ali i to će valjda s idućom Fiducia Supplicans dozvoliti kao izraz ljubavi i razumijevanja prema grešnicima.  I sada, kada je Bergoglio uveo apsolutno sramotnu suprotnost svemu de facto biblijskom, patrističkom i tradicionalno katoličkom (uključno rimokatoličkom) cijela ta rapska i ina pačja škvadra stala je s gakanjem i šuti kao zalivena, ni jedne riječi nasuprot toj epohalnoj grozoti pustoši. Eto, to su ti gakajući ''čuvari vjere, crkve i tradicije'' - licemjeri i farizeji! Šuplje gume! 

Upravo zato što smo tradicionalni starokatolici, mi smo u jedinstvu Crkve, jedinstvu istinske Crkve koja je u vjeri. Onda nam kažu: ''Vi trebate biti s papom, papa je znak vjere u Crkvi''. Da, u mjeri u kojoj papa očituje da je nasljednik Petrov, u mjeri u kojoj je on odjek vječne vjere, u mjeri u kojoj prenosi blago koje mora prenijeti. Tko je papa ako nije čuvar blaga Svetoga Pisma, Tradicije i pologa vjere? Biskup nije ništa drugo, svećenik nije ništa drugo nego onaj koji prenosi istinu, koji prenosi život koji mu ne pripada i koji dijeli nadnaravni život kroz sakramente i Misnu Žrtvu. Istina ne pripada nama, mi nismo gospodari istine, mi ju samo prenosimo dalje. Istina ne pripada papi više nego drugom biskupu. On je sluga istine, kao što biskup i svećenik moraju biti sluge istine. Ako bi se dogodilo da papa više ne bi bio sluga istine, on više ne bi bio papa. Papa Franjo je s Fiducia Supplicans nedvojbeno pogazio blago Svetoga Pisma,  Tradicije i pologa vjere, zato više nije sluga istine. Ne možemo slijediti nekoga tko nas vodi u zabludu. To je očito. 

Kažu nam: ''Ni vi starokatolici Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava ne priznajete papu''. Ali što reći nakon serije nekatoličkih papinskih podviga koji su kulminirali s Fiducia Supplicans?  Gdje je kriterij istine? Ne određujemo mi što je istina, ali ni papa ne određuje. Jedini kriterij istine, jedina Istina, to je naš Gospodin Isus Krist i trebamo se pozivati na ono što nas je naš Gospodin Isus Krist učio, što su nas učili crkveni oci i cijela Crkva, da bismo znali gdje je istina. Ne sudimo mi Svetoga Oca nego ga sudi Sveto Pismo i Tradicija. 


Zagazili smo u vremena kada se pisma eksponencijalno ostvaruju - izoštrite oči duha

31.3.2024.

Draga braćo i sestre! 

Nećemo dozvoliti da nam se dogodi ono što se dogodilo njima, nećemo dozvoliti da budemo skuhani kao žabe; nećemo dozvoliti da naučavajuća Crkva više nema što naučavati - nema šanse!

Svaki član naše Svete Stare Crkve mora čvrsto raditi na tome da Crkvu brani od toga da ju se okrene naopačke, kao što vidimo da se dogodilo s mnogim drugim posvjetovnjačenim "crkvama."  Crkva svjedoči svoju autentičnost onda kada ostaje na autentičnoj staroj nauci, onda kada je čuvarica objave koja dolazi od Boga i koju Crkva mora braniti. Istovremeno dužnost je sviju nas distancirati se od biskupa te ostalih klerika i vjernika koji su crkvu okrenili naopačke, posvjetovnjačili ju, te su pastiri postali ovce a ovce pastiri.  Sveta starokatolička hijerarhija (WCNCC) čuva Božju objavu očitovanu u Svetom Pismu i Tradiciji te ne veže svoje pastoralno djelovanje uz pomodne svjetovne prijedloge koji su nedvosmislen modernizam odjeven ogrtačem sinodalnosti, nego vjernike pozivamo na obraćenje i život po načelima evanđelja. 

Trojanski konj uvođenja antropolatrije očit je pred našim očima, pri čemu vjera gubi svoju transcendentalnu dimenziju i postaje puko imanentno folklorno zabavljalište gomila sklonih dnevnim promjenama raspoloženja i stavova. Umjesto da vjera bude ono što treba biti – temelj nepromjenjive nade, pretvorilo ju se u razvodnjenu kamilicu koja ne izgrađuje nego vodi prema otvorenim ambisima propasti. Poklad vjere ne može se mijenjati trenutnim stavovima naroda i pomodnim mišljenjima ljudi o tome što Bog jest, nego Poklad vjere mora biti temelj na kojem će narod neprevarljivo imati čvrsti oslonac i sigurnost spasenja u Kristu. 

Sensus fidei vjernika ne može biti referentna točka odakle će biskupi crpiti i donositi zaključke, jer svako vrijeme ima svoje upite i na svako od tih upita evanđelje pruža jasne odgovore. Odgovori i smjerokazi su u Svetom Pismu a ne u onome što netko subjektivno osjeća. Crkva koja mijenja nauku temeljem sensus fidei vjernika izdala je Gospodina Isusa. To je Crkva koja više nema što naučavati nego nju ''naučavaju'' posrnule duše.  Ostati na liniji katoličke vjere znači zaštititi Crkvu od njezinog sinodalnog rastvaranja i pretvaranja u Grozotu pustoši. Prirodno je da neki vjernici, pa čak i svećenici, mogu svašta misliti i govoriti, ali kada se to pretače u sinodalni nauk od strane najviših autoriteta, tada nedvosmisleno svjedočimo Đavlovoj nazočnosti. To je novi zastrašujući nauk koji mijenja bit Katoličke Crkve kroz sinodalni proces. 

Pogledajmo samo ovu dijaboličnu rimsku stupicu tog razgrađujućeg procesa:  Važno je izgraditi sinodalni institucijski model kao crkvenu paradigmu razgradnje piramidalne moći koja privilegira jednolična upravljanja. Jedini legitimni autoritet u Crkvi mora biti ljubav i služenje, slijedeći primjer našega Gospodina. Riječ je o nedvojbenom krivovjerju koje poprima nevjerojatne razmjere a provodi ga Rim.  Krivovjernik ipak "vjeruje" u nešto te ima neki pojam o Crkvi, iako iskrivljen, ali ovdje Rim ideju Crkve potpuno zamućuje i prikazuje kao Crkvu bez nauka, bez dogme, bez vjere, u kojoj više ne postoji potreba da ikakav autoritet išta naučava. Sve se stapa u jedan duh lažne ljubavi i služenja, iako se jasno zna da to znači uništenje Crkve i uvođenje potpune anarhije, samovolje, subjektivnog pojmanja stvari i uvođenja ponovne indulgencije, ovog puta zakulisno perfidnije  kako ne bi gubili vjernike (čitaj – novac) dozvolili su im da rade što god hoće i misle što hoće, samo neka uplaćuju crkveni porez i ubacuju u lemozinu. Tako Rim više ne propovijeda obraćenje, dapače, sada naviješta da je ono nepotrebno - to je siže Bergoglijevog nauka o poništavanju podjele između vjernika i nevjernika. Time je uskratio spasenje nevjernicima i sablaznio vjernike.  

Poništiti razliku između vjernika i nevjernika je strahovita ludost i rušenje Evanđelja Kristovog. Crkva koja je trebala čuvati i naviještati svoj raison d’être postala je samoposlugom u kojoj svatko uzima i dodaje što i kako hoće, jer, reći će oni: ''ljubav je ljubav''. Masonski luciferijanci (čiji su članovi također Bergoglio i njegova kardinalska kurijalna škvadra) vjeru su proglasil samo jednim iskustvom među ostalim iskustvima, koje ne mora biti bolje od bilo kojeg drugog iskustva i koje ne treba ljudima nametati. Tako poništava razliku između vjernika i nevjernika, te se nadnaravno miče iz domene crkve i ostavlja čovječanstvo u svojim lutanjima. Rim je lišio Crkvu transcendentalne objave i Evanđelje je učinio naturalnom knjigom razmatranja i utjehe koju može čitati svatko, bez da ga to potiče na obraćenje  Iz toga gledišta shvaćamo potrebu i ozbiljnost distanciranja i upozoravanja na događanja koja se svednevice događaju ispred nas, te ukazujući na to vršimo svoju dužnost. 

Situacija u kojoj su u crkvu došli parovi po blagoslov nakon građanskog vjenčanja u gradskoj vijećnici, te za koje su flamansko–belgijski biskupi izdali čak službeni obred blagoslova takvih parova,  jasno govori o situaciji. Prema riječima antwerpenskog biskupa, Bergoglijo je znao  za to, ali je jednostavno prešao preko toga da bi kasnije to potvrdio s đavolskom Fiducia Supplicans. Bolesni običaji su se pomalo uvodili (efekt skuhane žabe) te su postajali dio nove izokrenute prakse bolesnih običaja i devijantnih navika koje se sada škrope. 

Traje proces u kojem Fiducia Supplicans rastura Crkvu i pravi od nje močvaru, otrov je ubrizgan u njeno funkcioniranje. Izdvojila su se mala stada koja su sol zemlje a koja neće prihvatiti luciferanski masonski plan, i po takvim malim stadima Crkvu ni vrata paklena neće nadvladati, jer Rim je također očito nadvladan te i iz njega sada dolaze direktive za uništenje Crkve. Otpali postkatolički fiducijanski Rim na čelu s Bergogliom upravlja crkvom kao što to čine političari u demokracijama: nešto što ne može odobriti danas, odobrit će sutra, nebitno što je to u nedvojbenoj suprotnosti sa biblijskim i crkveno-tradicijskim načelima. Tako Đavao po svojim službenicima polako kuha situaciju i paralizira umove dok sve ne bude skuhano: to je mehanizam koji pokreće sinodalnost i razlog najgrubljeg uvođenja modernizma. 

Ženi zatečenoj u preljubu Isus govori: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?''Ona reče: "Nitko, Gospodine." Reče joj Isus: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti. (usp. Iv 8, 3-11) Isusova zapovijed: odsada više nemoj griješiti, jasna je i nedvosmislena, nema oproštenja bez pokajanja. Da je ova žena kojim slučajem dočekala Bergoglia umjesto Isusa, mogla bi se sa svojim preljubnikom gradski vjenčati, i to ponosno, a Borgoglio bi ih lijepo poškropio, bez ikakve potrebe za obraćenjem i osudom grijeha, jer eto, ''ljubav je ljubav'' a promjena načina života koju Isus nalaže, za Bergoglia je nebitna. Načelo ''ljubav je ljubav'' otkriva nam, skrivene, pozadinske zakulisne igre. Po načelu ''ljubav je ljubav'' sve se relativizira: svaki izbor je legitiman, svačija volja je dobra, svaki je subjektivizam iznad objektivnosti, svaki ''bog'' je ''bog''. To načelo dovodi nas do srži Sotonskog stava: ''ja sam bog.'' Po tom načelu poništava se kajanje i osjećaj krivnje te možeš imati mnogo bogova, mnogo žena, mnogo muškaraca, to je načelo koje početno relativizira a kasnije (kad se mozgovi prokuhaju) ismijava stvarnu Božju volju i Kristovu žrtvu za naše spasenje. To je sotonska stupica u koju su mnogi upali. 

Za dobro Katoličke Crkve Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava nastavlja svoju misiju ukazivanja na fatalne pogreške kako bi se očuvao katolicitet. Osiguravat ćemo očuvanje tradicionalne katoličke teologije.  Naša je dužnost da očuvamo katolički nauk, zadržavajući potpunu slobodu da proturječimo zabludama i onima koji ih naučavaju. 

Bog je u središte naše vjere postavio križ poniženja koji je zapravo križ i žrtva slave! Nitko se ne može spasiti bez križa i bez te žrtve! N.i.t.k.o! Spasenje će promaći onima koji u ime lažne ljubavi i lažnog shvaćanja milosrđa prihvate sve moguće odvratnosti. Nitko se ne može spasiti bez pokajanja, obraćenja i kajanja za svoje grijehe. Postoji samo jedna vrsta ljubavi koja spašava zato što postoji samo jedna istinska ljubav koja pročišćava: to je ljubav križa, ljubav božanskog otkupljenja koju nam je pokazao naš Gospodin, i koju nam On daje, te koju je nazvao ''ljubav prema bližnjemu''.  Ljubav prema bližnjemu traži propovijedanje i naučavanje Božje ljubavi prema nama i osudu grijeha. 

Takvu istinu može propovijedati samo sačuvana sveta hijerarhija koja direktive ne dobiva od luciferanske masonerije, nego ju prima u poniznosti i molitvi, u predanju i jecajima života, na koljenima ispred Presvetog oltarskog Sakramenta, po milosti Duha Svetoga. 

Dragi kršćani, neka život Duha Svetoga struji u vašim dušama. Ne prihvaćajte naputke zdravo za gotovo bez obzira od koga dolazili. Ako dolaze od do jučer ''vaše'' kršćanske denominacije, ali se ona izrodila i pretvorila u vinjagu, odmaknite se od nje. Ispitujte duhove i maknite ono što nije po Božju i za Boga, bez obzira koliko vam to bilo teško: ''ako te desnica tvoja sablažnjava odsjeci je.'' Ravnajte se po plodovima a ne po sljubljenosti s narodno-religijskom folklornom skupinom čiju naljepnicu su na vas zalijepili rođenjem, jer ta vas naljepnica neće sačuvati od strašnog suda, nego samo život u skladu s evanđeljem. Trebate se nanovo roditi, obratiti se, uskladiti život s voljom Božjom. 

Neka se plodovi uskrslog Gospodina ostvarene na vama, da teška žrtva Sina Božjega ne bude uzaludna, nego da se u vama veseli Spasitelj i proslavi Bog! 

Zagazili smo u vremena kada se Pisma eksponencijalno ostvaruju - izoštrite oči duha. 



Diktatura heretika nad pravovjernima


24.2.2024.

Pravovjerni biskup mons. Joseph Strickland, hrabri biskup američke biskupije Tyler, koji je nedavno smijenjen od heretičkog Big booss-a pape Franje, eklatantan je pokazatelj kako poniženi i otpisani ne mora biti u krivu, te kako premnogi da bi zadržali svoje položaje, pristaju na reinterpretaciju svega što im Big boss naredi, izdajući time svoje poslanje, svoj poziv a tako i smisao i svrhu svojega djelovanja. Strickland je dobio nogom u… bez da je Big boss naveo bilo kakav razlog, onako, po mafijaški.  Otkaz je uslijedio bez navođenja razloga, kao u filmu Kum (The Godfather).

Otjerani biskup Strickland je konstruktivnu kritiku iznosio – te i dalje iznosi -  utemeljeno i oštro, otvoreno i razoružavajuće ističući ono suštinsko i bitno, a što Big boss očito nikada nije razumio, ali to nije smetalo da se penje po hijerarhiji do najviše pozicije. Djelovanje biskupa Stricklanda Rim je pomno pratio te je Santa Marta (1)  unaprijed bila obaviještena preko svojih špijuna o svakom koraku pravovjernog biskupa Stricklanda i to preko nekoliko kanala (špijuna i ugurivača nikad ne manjka, to svi znamo). Bilo je i izravnih intervencija protiv Stricklanda kako preko bergoglijskih biskupa u američkom episkopatu, koji su posebno bliski Svetoj Marti, tako i preko Apostolske nuncijature. U samom Rimu bilo je lako pratiti najvažnije izjave mons. Stricklanda iz daljine, jer je biskup Tylera vrlo aktivan na društvenim mrežama.

Biskup i njegova biskupija bili su pomno ispitani, baš kao na inkvizicijskom procesu,  kako bi se otkrila bilo kakva nepravilnost koja bi onda naknadno poslužila da se pokojniku objesi krivnja oko vrata. Vatikanskoj škvadri se nije sviđalo ono što je Strickland na Twitteru pisao: ''Vjerujem da je papa Franjo papa, ali vrijeme je da kažem da odbacujem njegov program potkopavanja pologa vjere. Slijedi Isusa.'' (2) Upravo i baš onako kako to smatraju starokatolički biskupi WCNCC-a

U lipnju 2023. hrabri Strickland znao je da je na meti jer je Big boss poslao svoje apostolske inkvizitore u Teksas, da iskopaju bilo što protiv Stricklanda, to ga nije poljuljalo da govori istinu ili da promijeni stav ili prirodu svojih izjava. Koliko je mogao, podupirao je vjernike katolike izvan svoje biskupije, osobito pokret prava na život. Ušao je tamo gdje su se drugi biskupi plašili. Iznad svega, priopćio je javnosti rimske korake protiv njega. 

U višedijelnom pastoralnom pismu objasnio je katolički moralni nauk i tako proturječio sodomitskoj agendi Svete Marte u području homoseksualizma. Njegova središnja izjava je: ''Bog ne može blagosloviti grijeh'', zbog čega Crkva ne može učiniti ništa slično.''

 Da li je ovako nešto zamislivo kod hrvatskog episkopata, da ovako odlučno stanu na pravu stranu kao što je to učinio Strickland? Niti u snu. Rimski namjesnici s hrvatskom putovnicom brane svoja sedla, prevrću riječi u ustima kao da žvaču limun, braneći Fiducia Supplicans, kako bi obranili ono protiv čega i sami jesu – ali ćorak, šteta je iskočiti iz sedla u koje ih je ušuškao rimski heretik. A izdaja Isusa? Ništa za to, i to će oni verbalno sofistički toliko reinterpretirati da će i sam Isus povjerovati kako su oni zapravo u pravu o on – Isus – u krivu. Isus je nebitan, on je tu bio prije dvije tisuće godina, a sada Big boss & Company određuju pravila, vremena su se promijenila i firma se mora prilagoditi tržištu, da zarada ne pada. A vjera? To je ionako limun koji se žvače kako firma odredi. 

A koga je to Big boss & Company poslao Stricklandu kao posjetitelje? Štićenika homoseksualne ''čikaške škole'' mons. Geralda Fredericka Kicanasa, i umirovljenog biskupa Tucsona koji javno simpatizira ubojstvo najmanjih (pobačaj) i homoseksualnu agendu (sodomite). Ovo nam pokazuje da ne samo da su Vrata paklena nadvladala Vatikan, nego Vatikan djeluje kao Vrata paklena. 

Nema drugog zaključka nego da biskup Strickland i biskupi slični njemu ostaju u Crkvi (crkvama) onaj garant kojega ni Vrata paklena neće nadvladati. Očito Krist tu nije mislio na neku jaku instituciju tipa Big boss & Company koja uništava vjeru u ljudima i vodi ih u pakao,  nego na one pojedince u svim crkvama koji će ostati na pravoj Kristovoj vjeri, kao ''korijen Jišajev'' i odabrane mladice po kojima će sjeme Božje riječi ići neoskvrnjeno dalje. (sic)

Biskup Strickland također je bio važan pobornik tradicije, s kojom se osjećao vrlo blizak, i promicao je ne samo unutar svoje biskupije nego i izvan nje. Dana 1. kolovoza mons. Strickland je napisao, s jasnom aluzijom na Motu Proprio Traditionis Custodes i postupke koji su uslijedili: ''Svaki pokušaj odvajanja tradicionalne mise od Crkve je napad na neprekinutu vezu s tradicijom primljenu od apostola i napad na polog vjere.'' (3) Nije li žalosno što bi Strickland zapravo trebao biti papa da zaštiti Crkvu, a sadašnji Bergoglio trebao bi biti podređen da sluša Stricklanda kako bi spasio svoju dušu i duše premnogih ljudi koji ga slijede u propast.  

Strickland je i sam pristupio tradicionalnom obredu kroz nekoliko godina intenzivnog proučavanja i molitve te ga je prvi put sam proslavio 2020. godine. Također je objasnio da Družba svetog Pija X. , unatoč nejasnom kanonskom statusu, nije raskolnička skupina. U istoj ravni među raskolničke skupine ne mogu spadati ni starokatolici WCNCC-a.

Uglavnom, iako je to već tempi passati, apostolski nuncij u Sjedinjenim Državama mons. Christophe Pierre, jedan od glavnih aktera smjene, pozvao je Stricklanda da podnese ostavku u ime pape Franje. Htjeli su stvar riješiti ''elegantno''. Ali biskup Strickland je odbio dati ostavku jer nije učinio ništa loše, a to je rekao i kardinal Gerhard Müller, bivši prefekt rimske Kongregacije za nauk vjere i jedan od malobrojnih preostalih pravovjernih prelata rimske crkve. Ništa nije pomoglo, i Strickland je smijenjen s dužnosti. Santa Marta vodila je neravnopravnu i nepravednu bitku protiv biskupa Stricklanda. Nije bilo razgovora, radilo se jednostrano protiv biskupa.

I tako je na kraju montirani igrokaz završen ofrljom informacijom režimskog biltena kompanije (Vatikanskog tiskovnog ureda): ''Sveti Otac razriješio je biskupa mons. Josepha Stricklanda pastoralnog vodstva biskupije Tyler (SAD) i imenovao biskupa Austina, biskupa mons. Joea Vásqueza, apostolskim upraviteljem upražnjene biskupije.'' (4)

Biskup Strickland je 31. listopada 2023. napunio 65 godina, Big boss je u prosincu napunio 87 godina.

Znano je da po kanonskom pravu papa može smijeniti biskupa samo uz predviđenu proceduru, uz izuzetno dobre razloge, držeći se formalnih propisa. Ali to je ''trla baba lan da joj prođe dan.'' Sjetimo se kako je u slučaju Dajla papa Benedikt XVI. na jednu minutu suspendirao biskupa Milovana te porečko-pulskim biskupom imenovao jednog talijana, i kad je talijan potpisao što je trebalo, opet je biskupom postao Milovan. Sjetimo se i da je biskup Milovan također bio žrtva nepravde zbog drugih razloga te je po kazni umirovljen. Dakle, u stvarnosti papa imenuje i smjenjuje koje hoće i kako hoće jer iznad njega nema zakonske vlasti. On osobno je najviši sudac Crkve. Pa tko i gdje treba podnijeti žalbu ili prigovor na njegovu odluku? Za to nema autoriteta. Kanonsko pravo ne pomaže u tom pogledu, niti pomaže kod opetovano postavljanog pitanja je li Franjo svojim nedvojbenim antikršćanskim djelovanjem izgubio papinstvo.



(1) Santa Marta - rezidencija pape Franje. Domus Sanctae Marthae (kuća sv. Marte) je zgrada pored bazilike sv. Petra. Zgrada je završena 1996. za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II. te je služila kao gostinjac za klerike. Papa Franjo uselio se unutra nakon svog izbora za papu 2013. kako bi pokazao svoju lažnu skromnost i obmanjivao javnost poniznošću. Na toj liniji su i njegove nepozlaćene insignije


(2) Bishop J. Strickland na platformi X: „Please allow me to clarify regarding, “Patrick Coffin has challenged the authenticity of the Pope Francis.” If this is accurate I disagree, I believe Pope Francis is the Pope but it is time for me to say that I reject his program of undermining the Deposit of Faith. Follow Jesus.” / X (twitter.com) 


(3) Biskup Strickland osuđuje napade na tradicionalni obred – katolički (katholisches-info.translate.goog) 


(4)  Resignations and Appointments (vatican.va)




Fernándezova i Bergoglieva predstava nastranosti - transseksualni sprovod


Sprovod ''Cecilije'' Gentili, transseksualnoga aktivista i ateista, održan je u katedrali sv. Patrika u New Yorku: svetogrdna nastrana (queer) predstava. Sprovod koji se po kanonskom pravu nije trebao održati, ali mu je sadašnji predstojnik Dikasterija za učenje vjere otvorio put.

Postoji Vetus ordo (rimski obred sve do 1969.), Novus ordo (obred Pavla VI.) i sada trans ordo (transseksualni obred). Transseksualni obred izmišljen je u četvrtak 15. veljače 2024. povodom sprovoda transseksualnoga aktivista i ateista Cecilije Gentili, kako se zvao zadnjih godina, s obzirom da je rođen (i ostao) muškarac. Sprovod je održan u poznatoj katedrali svetoga Patrika u New Yorku.

Unatoč tomu što se Gentilli identificirao kao ateist, organizator pogreba Ceyenne Doroshow (također transseksualac, rođeni muškarac), odabrao je katedralu svetoga Patrika jer je ''ikonična'' poput pokojnika. Zapravo, pedesetdvogodišnji Gentili bio je vrlo poznata osoba kako zbog svoje prošlosti bivše prostitutke, tako i zbog svog angažmana kao aktivist LGBT-a i zagovornik prava prostitutki. Gentili, podrijetlom iz Argentine, ilegalno je emigrirao u Ameriku s 26 godina, a 2009. završio je u zatvoru zbog posjedovanja droge.

Sprovod se pretvorio u predstavu nastranosti. Pjesme koje nisu bogoslužne pjevale su se u drečavoj odjeći, a povrh toga mijenjale su tekst Ave Maria u Ave Cecilia. Fotografija pokojnika bila je ukrašena aureolom, a svuda oko njegova lica bili su izrazi na kastilskom koji su značili ''transvestit''''bludnica''''blažena'' ''majka'', istaknute iznad teksta Psalma 23 (Gospodin je pastir moj) dok su ga neki prolaznici nazivali ''majkom bludnica''. Predvoditelj obreda govorio je o pokojniku u ženskim imenicama i zamjenicama. U molitvama vjernika bilo je mjesta i za traženje Božje pomoći u zahvatima ''promjene'' spola.

Katedrala je bila prepuna šarenoga mnoštva: šljokice, svjetlucave haljine u jarkim bojama, pernata boa napravljena od novčanica od 100 dolara oko vrata jednoga od nazočnih. Stotine transseksualaca odjevenih na način ne samo da nije prikladan za crkvu, nego ni za bilo koje drugo mjesto: lažne grudi gotovo razgolićene, kričave perike, vrtoglave potpetice. Gentili se cijeli život borio u korist prostitucije pa su mu prijatelji udovoljili i katedralu pretvorili u bordel.

Silovanje svetinje izazvalo je izjavu Enriquea Salve, župnika Svetoga Patrika, u kojoj je najavio Misu zadovoljštine u samoj katedrali. Don Salvo dodaje da je znao samo da je Misa za katolika. Čini se kao klimav izgovor. Pokojnikovo ime, dobro poznato u New Yorku, sigurno je bilo javljeno. Nadalje, pod pretpostavkom da ništa nije znao, ipak je trebalo intervenirati tijekom obreda kako bi se taj karneval zaustavio.

Ali pretpostavimo da doista ništa nisu znali, zapitajmo se ovo: je li dopušteno da se održi crkveni sprovod za osobu poput Gentilija? Odgovor dolazi iz rimokatoličkog  Zakonika kanonskoga prava koji se jednostavno ne provodi a koji jasno zabranjuje crkveni sprovod, među ostalim, ''očiglednim grješnicima kojima nije moguće dopustiti crkveni sprovod bez javne sablazni vjernika'', jer ''prije smrti nisu pokazali bilo kakav znak kajanja'' (kanon 1184. § 1.). Kanonist Luigi Chiappetta ovako komentira tu zabranu:

''Crkveni su sprovodi, kao i svaki liturgijski čin […], znak i izraz crkvenoga zajedništva. Stoga se ne mogu dopustiti onima koji žive izvan toga zajedništva, osim ako prije smrti nisu pokazali neki znak kajanja'' (Il Codice di Diritto canonico. Commento giuridico pastorale, naklada Dehoniane, svezak II, str. 449).

Bilo bi proturječno primati u Crkvu one koji su se do kraja borili protiv nje. Nadalje, to bi narušilo slobodu toga čovjeka koji nije htio imati ništa s Crkvom. To bi bilo kao da tjerate vegana da jede meso.

Gentilijevo odbijanje crkvene nauke je višestruko: pobornik prostitucije, transseksualizma, pa čak i ateist. Budući da nismo čuli za njegovo konačno pokajanje, ne bi bilo dopušteno obavljati crkvene sprovode za osobu koja je svjesno odbacila Božje milosrđe jer nije bilo kajanja. Pa čak i da se na samrti pokajao, ali ako crkvene vlasti to nisu znale, to se ne može pretpostaviti dopuštajući sprovod jer bi se na taj način poručilo kako Crkva blagoslivlja prostituciju, transseksualizam pa i, u očitom kratkom spoju, ateizam. To je pitanje suvislosti, elementarne dosljednosti.

Nadalje, čak i da se pokajao i da se za to znalo, takav bi sprovod, kao što se dogodilo u ovom slučaju, prouzročio ozbiljnu sablazan među vjernicima i stoga bi ga, kao što je gore navedeno, u svakom slučaju trebalo zabraniti (vidi Sveti zbor za učenje vjere, Dekret o crkvenom sprovodu od 20. rujna 1973.).   

No, zabrani koju propisuje spomenuti kanon prijeti kardinal Victor Fernández, predstojnik Dikasterija za nauk vjere. Od njega su stigle dvije prijetnje. Prva se sastoji u odgovoru koji je Fernández 3. studenoga 2023. dao santoamarskomu biskupu (Brazil) msgr. Joséu Negriju, u vezi s raznim pitanjima oko krštenje transseksualnih osoba i njihovu sudjelovanju na kršenju kao kum ili kuma. Fernández je dopustio i jedno i drugo.

Ali, kao što je Luisella Scrosati podsjetila, krštenje se odraslomu može dati samo kad odluči raskinuti s grijehom, a uloga kuma i kume može se preuzeti samo ako je sigurno da onaj koji bi trebao kumovati ''vodi život u skladu s vjerom i službom koju preuzima'' (kanon 874. § 1.). I ne samo to, nego Zbor za učenje vjere godine 2015. izričito je odbacio hipotezu da bi transseksualac mogao preuzeti službu kuma: ''Samo transseksualno ponašanje javno otkriva stajalište koje se suprotstavlja ćudorednomu zahtjevu razrješenja vlastita problema spolnoga identiteta prema istini svoga spola. Stoga je očito kako ta osoba ne ispunjava potreban zahtjev za životom u skladu s vjerom i obvezom kuma (Zakonik kanonskoga prava, kan. 874. § 1., točka 3.) te stoga ne može biti pripuštena u službu ni kume ni kuma.''

Transseksualizam je u suprotnosti s naravnim moralom (ovdje je šire objašnjenje) i, nužno, s Objavom: ''Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici ne će baštiniti kraljevstvo Božje'' (Prva Korinćanima 6, 9–10). Transseksualci su označeni pojmom ''mekoputnici'' (feminizirani), koji se ne može odnositi na homoseksualce koji su označeni pojmom ''muškoložnika'' (sodomaca).

Fernández ne mari za naravni poredak, ni za objavljeno božansko pravo, ni za dosadašnje Učiteljstvo, pa je na krštenje i u službu kuma i kume pripustio i neraskajane transseksualce. Dakle, ako se neraskajani transseksualac može krstiti i biti kum na krštenju, može s još više razloga primiti počasti crkvenoga sprovoda.

Druga prijetnja dolazi od Fiducije supplicans. Rasuđivanje je slično: blagoslov homoseksualnoga para znači odobravanje homoseksualnosti. Ako se odobrava homoseksualnost, ne vidi se zašto ne odobriti transseksualnost i, posljedično, zašto ne prirediti kršćanski sprovod transseksualcu koji je bio ponosan na svoje stanje.

 

Izv. prof. dr. Tomasso Scandroglio

 

https://www.vjeraidjela.com/transseksualni-sprovod-pustos-fernandezova-nauka/




Tko ima uši, neka čuje




Pustite ih, Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti. (Mt 15, 14). Što je potrebno vjernicima današnjice? Jasnoća vjere i njena dosljednost u kontinuitetu navještaja. Tu jasnoću prvenstveno su pozvani očitovati crkveni poglavari, ali mnogi su zatajili, zato sada nastupaju ostali klerici, ali i oni su zatajili, sada je pozvan ostali narod očuvati vjeru.  

Ali kako se izvući s jasnim pogledom na stvari kada se očituje efekt kuhane žabe? Kada Crkva više nema poglavara utemeljenih u vjeri nego u sekularnosti transhumanizma, kada Crkva više ne očituje sol zemlje a Krist joj postaje nebitna povijesna figura znači da je efekt skuhane žabe stupio na scenu. 

Preoblikovanje života po volji pomodnosti pale ljudske logike. Kad je žaba već skuhana s njom možete raditi što vas volja. Ono na što bi žaba ranije odmah reagirala, sada više ne može jer je krepala, jer si je dopustila postepenu eutanaziju koja je danas konstatirana – ubijena je taktički, temperature se filigranski lagano podizane od strane onih koji su znali kako žabu ubiti i na koji način. Žabu su ubile masonsko-sotonističke lože a koje djeluju i u Vatikanu na način "zagrijavanja vode" tj. pojačavajući ono nenormalno postepeno kroz medije, reklame, umjetnost, pjesme, kroz sve mogućnosti koje im pruža ovaj svijet. Skuhana žaba više ne može doći sebi, ona se sada raspada.

Postojao je period u kojem se moglo još nešto poduzeti, ali taj period je prošao – aleia iacta est, Rubikon je prijeđen – zapadna Crkva kao jedinstvena više ne postoji jer se to više ne može de facto nazivati jedinstvenom Crkvom. Ona je potonula ali tonuti će još dublje do razine potpune izgubljenosti, jer će sasvim nestati želja za pokajanjem i dekonstrukcija će zahvatiti sve ono što nekoć u savjestima bijaše zdravo. 

Tradicionalna Starokatolička crkva sada je zapravo i u zajednici crkava koje iako su još deklarativno u formalnom zajedništvu s Rimom, one će kao katoličke partikularne Crkve i partikularne redovničke zajednice uskoro početi napuštati Rim, jer Rim više nije ono što  je trebao biti – iznevjerio se Isusu Kristu i nedvojbeno služi Đavlu. Među prvima to su već de facto učinili časni oci biskup Athanasius Schnaider, kardinal Gerhard Ludwig Müller, biskup Joseph Edward Strickland i mnogi drugi pojedinačno, te kompletna afrička crkva. Oni su još u nekom zajedništvu formalnom, ali ne i u zajedništvu vjere. 

Razina homseksualizma među rimokatoličkim klerom je takva da je njima bilo prirodno proglasiti Fiducia Supplicans, jer su oni tako sada među svojima. Uskoro će papa poškropiti dva svoja rimokatolčka svećenika koji žive zajedno i upražnjuju se – jer to je papina ljubav za njih, on ih razumije. Međutim, kada bi kojim slučajem došao svećenik s ženskom osobom i zatražio da ga papa vjenča – kao što bijaše običaj katoličke starine kada je kler bio vjenčavan – papa bi ga potjerao jer to nije po kanonskom pravu kojeg je pisao kardinalsky gay lobi za sebe i svoje. 

Ono nenormalno Franjo prepoznaje kao novo normalno, pri čemu sve to nedvojbeno i jasno amenuje s Fiducia Supplicans, a onda natjerava svoje podređene službenike da to prihvate.  

 

Gubitak blagodati rimske, nekoć katoličke crkve

Iz svega je zdravom duhu vidljivo da je blagodat nestala iz rimske crkve koja nekoć bijaše katolička, međutim, promjenom pastoralnog djelovanja ona više ne može biti tako nazivana (katolička) jer njezino djelovanje više nije katoličko. To je sada samo rimska liberalna crkva, ali ne i katolička. Sve partikularne Crkve koje su bile u zajedništvu s njom morat će se od nje odvojiti baš zato da bi sačuvale svoj katolicitet u moralnom pravovjerju. Ukoliko one to ne učine, tada se se svrstale nasuprot Isusu Kristu. 

 

Redovništvo je osobito pozvano očuvati katolicitet

Kao osobito pozvani da ostvare očuvanje katoliciteta su katolički redovnici, osobito franjevci, odnosno onaj dio redovništva svih vrsta koji nije premrežen homoseksualnom hijerarhijom (za razliku od mnogih koji jesu). Redovništvo se treba što ranije sastati i donijeti tešku ali jedino ispravnu i zdravu odluku – dok još ima vremena (sic) - da ne mogu više djelovati u sastavu s Rimom dokle god Rim ustraje na ovom putu propasti kojeg svakodnevno podastire pred vjernike potičući ih na grijeh. Ne treba žalovati za odvajanjem od zemaljskih iskvarenih institucija nego zbog odvajanja od vjere posvjedočene Nebom.

Naime, redovničke zajednice mogu spasonosno djelovati na spasenje vjernika očitujući im Sveto Pismo i nauk vjere onakak kakav je vjekovima bio a ne nakaradan kakvim su ga učinili vatikanski klauni.

Takvo djelovanje redovničkih zajednica, ali i ostalih biskupija i župa, mogli bi pozitivno djelovati na one vatikanske prelate u manjini koji su još ostali donekle normalni, da se ukine blasfemična Fiducia Supplicans kao krivi izraz, da se stišaju ogrezli dugotrajni vatikanski prelatski pederski lobiji te se Rim povrati katoličkoj vjeri: Odgovori im: ‘Života mi moga’ – riječ je Jahve Gospoda – ‘nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov?’ (Ez 33, 11)

To bismo rado željeli, međutim, čini se da to neće biti ostvarivo, zato redovništvo treba biti njihov razlog povratka, a ako se ne vrate na pravi put, redovništvo neka nastavi dalje kao zasebna cjelina naviještati radosnu vijest. Redovnik nema druge svrhe života unutar redovničke zajednice osim autentičnosti. Ako je redovnik prisiljen provoditi blasfemiju po blagoslovu istospolnih onda mu je bolje da napusti redovništvo nego da navlači na sebe gnjev Božji. Žalosno je to, čovjek uđe u redovništvo ili svećenstvo, odreče se mnogo toga, da bi na kraju morao blasfemično djelovati i navlačiti na sebe kaznu Božju.

Redovničke zajednice praktički ne bi ni osjetile promjenu formalnog centra, jer bi ostali u centru vjere a upravne kanonske stvari nastavili bi bilo kao nacionalni bilo kao međusobno povezani regionalni centri. Tu nije potrebno jedinstvo uprave (jer ni do sada nakon 1054. crkve nisu djelovale pod jedinstvenom upravom) nego jedinstvo vjere s različitim obrednim oblicima.

Pri svemu ovome valja pohvaliti one crkve koje nisu prihvatile blasfemičnu devijaciju gospodina Franje, a tu su pored starokatoličkih crkava WCNCC-a također i pravoslavne crkve, ako i oni unutar rimokatolicizma koji to ne prihvaćaju. One koje bi u praksi prihvatile Franjin dokument više ne bi bile ni starokatoličke, ni katoličke ni pravoslavne.

Ako se Petar trgne i dođe sebi, ako se Franjo ili papa koji dolazi nakon njega nekim čudom stabilizira, očisti kuriju od masonerije i sodomita te povuče sporni dokument, tada se treba vratiti pod jurisdikciju Rima. Ali ako se to ne dogodi, biti će potrebno - jer malo kvasca sve tijesto ukvasa  (usp. 1 Kor 5,  6) - provesti ono što je ranije rečeno: zbog spasenja vjere i očuvanja Crkve Kristove.  

Za pravu vjeru i Crkvu Kristovu, dali bismo život, ali ne možemo slijediti pastira bez aureole i ključeva.  

 

"Tko ima uši, neka čuje!''

(Mt 13, 9)

 

 



Stajalište Starokatoličkih crkava Svijetskog sabora narodnih katoličkih crkava - WCNCC



Kraljice anđela, moli za nas.




Kako Sveto Pismo tretira homoseksualnost?

Čitamo u 1. Post 19, 1–26, odlomak koji govori o tome kako je Lot, koji je živio u gradu Sodomi, primio dva tajanstvena stranca u svoj dom. Saznavši za to, gradski stanovnici, Sodomljani, od malih do starih, svi ljudi iz svih dijelova grada, okružiše kuću i pozvaše Lota i rekoše mu: Gdje su ljudi koji su došli k tebi noćiti? Izvedi ih k nama; da ih se namilujemo. Međutim, stranci su zaslijepili Sodomljane i odveli Lota iz grada. Nakon toga Gospodin je pustio na Sodomu i Gomoru sumpor i oganj s neba, i uništio te gradove i svu okolinu i sve stanovnike tih gradova. U isto vrijeme, misteriozni putnici rekli su Lotu da je Sodoma platila zbog svoje grešnosti.

Neki zapadni protestanti tvrde da je nepravda Sodomljana bila negostoljubivost, a ne homoseksualnost, ali poslanica apostola Jude kaže: kao Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su se poput njih podali bludu i otišli za drugom pȕti, stoje za primjer, ispaštajući kaznu u vječnom ognju. (Jd 1, 7)

2. Lev 18, 22: Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.

3. Lev 20, 13: Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih.

4. Rim 1, 26–27: Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.

5. 1 Kor 6, 9–10: Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.

6. 1 Tim 1, 9-11: Zakon nije stvoren za pravednike, nego za … zle i grješnike, pokvarene i onečišćene, za one koji vrijeđaju oca i majku, za ubojice, za bludnike, homoseksualce … lažljivce, krivokletnike, i za sve što je protivno zdravom nauku, po evanđelju Slave blaženog Boga, koje mi je povjereno.

 

Stav Starokatoličkog patrijarhata odnosno Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava?

Socijalna koncepcija Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava čvrsto se drži Svetog Pisma i starog (sada onog prije heretičkog interventa pape Franje) nauka katoličke crkve. Nedvosmisleno se osuđuju homoseksualni spolni odnosi videći u njima zlobno iskrivljavanje od Boga stvorene ljudske prirode. Ljudi uključeni u homoseksualne odnose nemaju pravo postati članovi crkvenog klera a oni koji su već klerici gube to pravo.

Brakom se može priznati samo od Boga uspostavljena bračna zajednica muškarca i žene, i ni u kojem slučaju zajednica dviju istospolnih osoba. Homoseksualnost je grešna pokvarenost ljudske prirode, koja se prevladava duhovnim naporom koji dovodi do ozdravljenja i osobnog rasta pojedinca. Homoseksualna težnja je jedna od bolesnih strasti koje muče palog čovjeka. Kao i druge strasti, liječi se sakramentima, molitvom, postom, pokajanjem, čitanjem Svetoga Pisma i patrističkih djela te kršćanskom komunikacijom s vjernicima koji su spremni pružiti duhovnu potporu. Homoseksualno ponašanje posljedica je osobnog izbora osobe. Stoga je krivo poistovjećivati​​tzv. seksualne manjine s nacionalnim, rasnim ili socijalnim.

Izražavamo temeljno neslaganje s bilo kakvim pokušajima da se neprirodni poroci proglase normom. Stav Crkve o ovom pitanju temelji se na božanskoj Objavi, na riječima Gospodina našega Isusa Krista: "Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku." (Mt 18, 6-7)

Crkva, shvaćajući svaki grijeh kao bolest, s nadom očekuje pokajanje i duhovno ozdravljenje ljudi koji pate od jedne ili druge vrste grijeha.

Crkva ne osuđuje grešnika, nego moli za njegovo oslobođenje od vlasti grijeha. Istodobno, Crkva oštro prosvjeduje protiv legalizacije poroka, proglašavanja grešnog ponašanja normom te poziva na očuvanje moralnih temelja društva.Homoseksualnost je kršenje Božje volje i učenja Evanđelja.

Homoseksualizam je jedan od smrtnih ljudskih grijeha. Za biblijsku i crkvenu samosvijest, homoseksualnost je oskvrnjenje i zlouporaba ljudske naravi i njezinih bogomdanih sila, nasilje nad moralnim poretkom stvari i čovjekov svjesni ili nesvjesni poriv za samouništenjem.

 

Što kaže crkveni zakon ?

Drugi Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava (starokatolički patrijarhat), održan u Rabu od 1. do 3. listopada 2021. godine,  u točci 1. 3. Treća podjela (pastoralna i sakramentalna) govori o apostatskoj praksi blagoslova istospolnih, ukazujući na neprihvatljivost takve prakse. Time starokatolički patrijarhat izravno govori o homoseksualnosti kao otpadu od vjere. Homoseksualizam je teški grijeh koji zaslužuje osudu. Krivci za ovaj grijeh moraju biti izopćeni iz crkvene zajednice i – ukoliko žele povratak u Crkvi, moraju se pokajati. Ako je ovaj grijeh počinjen iz neznanja ili prije mnogo godina, te ako je uz kajanje priznat, tada im Crkva može oprostiti jer pokazuju život obraćenja dostojan milosrđa. Homoseksualnost i istospolstvo je dakle teški grijeh.


Sv. Oci o homoseksualizmu

"Đavao je vidio da sama požuda najviše od svega sjedinjuje spolove; stoga je pokušao raskinuti ovaj savez, ne samo da protuzakonitim rasipanjem sjemena potisne ljudski rod, nego da ga uništi, okrećući time ljude jedne protiv drugih." (sv. Ivan Zlatousti)

"Dobili su kaznu koju su trebali dobiti za takvu zloću u sebi, primili su je u samom poniženju i sramoti svoje naravi.

Blaženi Teodorit piše: "Ono što im nitko od neprijatelja ne bi ni pokušao učiniti, oni su uzljubili svom revnošću – i navukli na sebe kaznu na koju ih nijedan sudac ne bi osudio". Objasnivši ovaj odlomak, sv. Ivan Zlatousti je čuo prigovor: kakva je to kazna kad je oni ne osjećaju, nego, štoviše, i jurišaju na nju? – i odgovara: "Nemojte se čuditi što oni to ne osjećaju, nego uživaju, jer i luđaci, mučeći se i nalazeći se u jadnoj situaciji, smiju se i zabavljaju, dok drugi plaču nad njima."

Maksim Grk: "Ti, budući zaslijepljen i zaveden svojom bezbožnom tjelesnom požudom, ne samo da si lišen dostojanstva i ljepote lika Božjega, kojim si bio počašćen, nego postaješ i nerazumniji i gluplji od svih. Nijeme zvijeri, koje se besramno usuđuju pred najčistijim očima Onoga koji vas je stvorio, baviti se bezbožnom prljavštinom… Stoga kršćani kao, štoviše, oni koji imaju tako strašnu najavu Božjeg gnjeva, ne bi se trebali samo gnušati takve bezbožne prljavštine, koja, iznad svih drugih bezakonja, ljuti Svevišnjega… nego i anatemizirati one koji takvu prljavštinu stvaraju i ne smatraju je zločinom, dok ta bezbožna prljavština raspiruje neizdrživi gnjev Božji."

 

Kako pomoći homoseksualcu (istospolcu)?

U razgovoru s homoseksualcima ukažite na svrsishodnost svijeta, koja se posebno jasno očituje u građi i funkcijama ljudskog tijela. Svaki organ ljudskog tijela obavlja određene zadatke koji su skladno povezani s drugima. Jedna od tih zadaća – očuvanje i umnožavanje ljudskog roda, glavni je razlog razdvajanja spolova. Homoseksualnost izopačuje funkcije ljudskog tijela, koje je božanska tvorevina, poput slike koju je nacrtao veliki umjetnik, i pretvara tu sliku u karikaturu. U tom smislu, homoseksualizam je kršenje božanskih zakona i vrijeđanje vlastitog tijela. Religiozni svjetonazor uključuje osjećaj za lijepo. Homoseksualizam je pretvaranje međuljudskih odnosa u sramotu i lakrdiju. Bog je stvorio muškarca i ženu, a demon, kako bi to zloupotrijebio, želi muškarca pretvoriti u ženstveno stvorenje, a ženu u muškarca. U braku se muškarac i žena upotpunjuju; a u homoseksualizmu svaka strana samo gubi ne dobivajući ništa. Muško sjeme je potencijalni nositelj života, koje u kombinaciji sa ženskom stanicom stvara živi embrij, koji sadrži program cijelog ljudskog tijela i žive duše. Homoseksualnost je povreda ljudskog sjemena. Potencijal za novi život bačen je u prljavštinu radi osjećaja izopačene požude – to je demonski aspekt izopačenosti.

Neki ljudi kažu da to nije iz pokvarenosti ili zle volje, nego kao da se po prirodi osjećaju pripadnicima različitog spola i osjećaju seksualnu privlačnost prema osobama istog spola. Grčki starac Porfirije Kavsokalivit opisao je da je poznavao takve ljude, "međutim, oni ne samo da nisu skrenuli prema zlu, nego su, naprotiv, svoju prirodu držali vezanu čednim i svetim mislima. I proživjevši svoje živote poput zemaljskih anđela, ti ljudi primiše od Krista veliku krunu djevičanstva."

Čovjeku koji pati od istospolstva, treba život živjeti u celibatu, u djevičanstvu. Neka ova druga korizmena nedjelja bude poticaj na obraćenje svima koje muče poteškoće istospolnog i homoseksualnog usmjerenja. Bog je milosrdan i milostiv, ali traži obraćenje i odbacivanje grijeha a ne promiviranje i reklamiranje grijeha. Svakog čovjeka na ovom svijetu nešto muči i s nečime ima problema, tako će i ostati dok smo god u ovoj dolini suza. Ali valja uzeti svoj križ i ići za Kristom, valja se boriti i ne posustati. Nagrada Božja nadvisit će sve naše muke.

Onaj tko nije spreman obratiti se jer ne vidi potrebu vlastitog obraćenja, već je podlegao sotonskim kušnjama da u svojoj svakodnevici ne ide putem obraćenja. Sotona ne kuša samo grešnike koji su podlegli grijehu, već sve ljude jer svi posjeduju grešnu narav sklonu zlu i grijehu. Dapače, Sotona prvenstveno kuša pravednike, jer grešnici koji su u grijehu, već su podlegli kušnjama. A on, koji je kušao Sina Božjega, neće prezati od tog da kuša i sve ostale ljude bez iznimke. Jedna od napasti ili kušnji suvremenoga svijeta je ta da čovjek našega vremena ne vidi potrebu za obraćenjem, a time i potrebu da čuje Isusov glas i posluša ga. I time je već podlegao prvoj kušnji prema kojoj Sotona želi da živimo bezbrižno i opušteno, bez nekog ''vjerskog fanatizma''. Zato onaj tko nije spreman obratiti se jer ne vidi potrebu vlastitog obraćenja, već je podlegao sotonskim kušnjama da u svojoj svakodnevici ne ide putem obraćenja. Oni koji misle da su sveti i da njima ne treba obraćenje, jer žive nekim svojim 'normalnim životom', pokazuju i najviše otpora prema obraćenju.

Obraćenje znači otkriti božanski način života i odmak od uhodanog načina življenja. Taj hod Isus je proživio odlaskom u pustinju i nama naznačio kao potrebni hod. Treba nam obraćenje od nas samih, jer smo navikli na svoje, a ne na Božje mišljenje. Jer smo okorjeli u svome, a daleko smo od Božjeg promišljanja i postupanja.

Neophodno nam je obraćenje od vlastite 'normale'' bez Boga, tj. od vlastite ljudske svakodnevice koja se ne otvara Bogu.

Obraćenje je odmak od sotonskih ponuda i prihvaćanje Gospodinovih ponuda radosne vijesti i novoga saveza, većega zajedništva i ostvarenja života u istini, što nas vodi u blaženu vječnost.



Volim misliti da pakao nije prazan 






Slušamo ovih dana kako po rimokatoličkim biskupijama pastoralni teolozi opravdavaju sramotnu deklaraciju Fiducia Supplicans (pouzdanje koje moli), o ''katoličkom nauku'' - koji je sve samo ne to - koja dopušta ''katoličkim svećenicima'' (oni koji to rade više nisu katolički svećenici)  blagoslivljati parove koji se prema crkvenom učenju ne smatraju vjenčanima uključujući i istospolne parove. Jakog li ''uspjeha'' mnogobrojnih rimskih doktora koji to opravdavaju i dosega rimske teologije koja više ne razlikuju crno od bijelog i ne vidi drvo od šume, te se podiže protiv Neba omalovažavajući Bibliju. 

 

VOLIM MISLITI DA PAKAO NIJE PRAZAN

Ja volim misliti da pakao nije prazan u prvom redu zato što tako misli Isus Krist, tako misli blažena Djevica Marija, tako misli Katolička Crkva, tako misli svaki katolik. A ako tako misli, onda tako i vjeruje.

Kada Isus govori o posljednjem sudu on jasno kaže što će se  dogoditi onima s lijeva, koji nisu vršili volju Očevu: „Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!“ (Mt 25,41); „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima“ (Mt 7,21). Zapravo, iz Isusova govora se dade zaključiti ne samo da pakao nije prazan već da je poprilično pun: „Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu [autorovo isticanje]. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!“ (Mt 7,13-14). Priča o kukolju samo potvrđuje istu nit vodilju u Svetom pismu kada je riječ o svršetku svijeta: „Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi“ (Mt 13,40-42). U Drugoj poslanici Solunjanima sv. Pavao opominje da će oni koji se ne pokoravaju evanđelju „biti kažnjeni vječnom propašću, daleko od lica Gospodnjega i od slave njegova veličanstva“ (2 Sol 1,9; usp. i 2Pet 3,10; Mt 13,40-42; Mt 25,41; 30; Otk 20,15; itd.). No, ne samo da su u velikoj opasnosti nevjernici, već i mi katolici moramo biti jako oprezni jer kako nam poručuje sv. Pavao: „Stoga, ljubljeni moji, poslušni, kako ste uvijek bili – ne samo kad sam ja prisutan nego još više sada kad sam odsutan – sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje“ (Fil 2,12).

Blažena Djevica Marija također misli da pakao nije prazan. Dapače, ona je vidiocima u Fatimi pokazala kako mnogi ljudi odlaze u pakao: „Još jednom je otvorila ruke, kao što je učinila prethodna dva mjeseca. Činilo se da zrake [svjetlosti] prodiru kroz zemlju, i vidjeli smo, takoreći, ogromno more vatre. Uronjeni u ovu vatru, vidjeli smo demone i duše [prokletih]. Potonji su bili poput prozirne goruće žeravice, svi kao pocrnjela ili uglačana bronca, imali su ljudske oblike. Lebdjeli su okolo u toj vatri, sada uzdignutoj u zrak plamenom koji je izlazio iz njih samih, zajedno s velikim oblacima dima. Sada su padali sa svih strana poput iskri u golemim vatrama, bez težine i ravnoteže, usred krikova i jecaja boli i očaja, koji su nas užasnuli i natjerali da drhtimo od straha (mora da me je ovaj prizor natjerao da zavapim, kako ljudi kažu da su me čuli)… Ta je vizija trajala samo trenutak, zahvaljujući našoj dobroj Nebeskoj Majci, koja nam je pri prvom ukazanju obećala da će nas uzeti u nebo. Bez toga, mislim da bismo umrli od užasa i straha.“[1]

Katolička Crkva naučava da posebni sud dolazi odmah nakon smrti te svaki čovjek već od  trenutka smrti prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke; više nema mogućnosti za pokajanje ili opravdanje (usp. KKC 1022, 1035). „Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu Božju ljubav, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To je upravo stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima koje označujemo riječju »pakao«“ (KKC 1033). Dakle, posebni sud je siguran, definitivan i nepovratan. Stoga su „izjave Svetoga pisma i učenje Crkve o paklu poziv na odgovornost kojom čovjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vječne sudbine“ (KKC 1036).

Međutim, danas mnogi ljudi zagovaraju ideju o praznom paklu. Ta ideja predmnijeva jednu od tri stvari: ili nitko od ljudi ne živi u smrtnom grijehu (utopija), ili je Isus svojom smrću otkupio sve ljude te svima osigurao spasenje bez obzira koliko grješni život vodili (univerzalizam)[2], ili pakao ne postoji,[3] barem ne vječno (anihilacija).[4] Naravno, sva ta tri vjerovanja stoje u oštroj suprotnosti s katoličkim naukom.

Zamisao da pakao ne postoji, ili u najgorem slučaju postoji, ali nitko u njemu neće završiti, u suprotnosti je s onim što nas je učio Isus, u suprotnosti je sa Svetim pismom, u suprotnosti je sa Svetom predajom, u suprotnosti je s naukom Crkve. Svi oni koji vjeruju u bajku o praznom paklu, sami sebe zavaravaju, dok otac laži fino trlja ruke, i priprema im veliko iznenađenje.

U priču da je pakao prazan (ili da ne postoji) osim ateista vjeruju Jehovini svjedoci, adventisti, mormoni, Armstrongova svjetska Božja crkva, kristadelfijanci, Crkva kršćanske znanosti, New age pokret, a odnedavno i neki evangelici. Vjerovanje u prazan pakao nije novo krivovjerje ali je danas dosta rašireno.

Nažalost, danas ima i samozvanih katolika koji „vole misliti da je pakao prazan“. Mišljenje da je pakao prazan, osim što nije katoličko, neminovno za sobom povlači niz vrlo opasnih i lančano povezanih posljedica. Naravno, kao katolici mi u svemu trebamo slijediti Isusa te ćemo kao dobri vjernici željeti spas svake duše. Na kraju krajeva spas duša je prva i najvažnija zadaća Crkve (kan. 1752). Ali razmislite. Ako je pakao prazan, čemu onda tobožnje spašavanje duša, čemu Crkva? To je onda obična lakrdija. Onda je Crkva nepotrebna. Ako je pakao prazan onda Isus ne samo da je lažljivac, već je i sadist koji uživa u prijetnjama i širenju straha. Posljedično tome onda Isus nije Bog, jer Bog je sama dobrota i ljubav. Bog ne može biti lažljivac. Lažljivac je đavao.

Ako je pakao prazan onda nije važno postoji li grijeh ili ne. Ako volite misliti da je pakao prazan onda vjerojatno mislite kako grijeh ne vrijeđa Boga, ili kako je Bog milosrdan ali nepravedan, ili još gore, kako grijeh niti ne postoji. Onda razlika između dobrog i zlog nije važna, još gore, onda je sve dobro. Jer kako kaže poslovica sve je dobro što se dobro svrši. Zašto ne bi onda opljačkao banku, zašto bi se libio ubiti nekoga tko ti stoji na putu, što fali onda krađama, prevarama, lažima, bludničenju, sodomiji i drugim seksualnim perverzijama, što fali nepravdi, zlostavljanju – kad će ionako sve dobro završiti. Svi ćemo biti spašeni.

Ako je pakao prazan onda je Katolička Crkva jedna od najgroznijih institucija na svijetu jer zahtijeva od čovjeka svet život pun odricanja i žrtve. Zbog čega? Onda je Katolička Crkva koristila lažnu ideju pakla kako bi držala čovjeka pod kontrolom, pod jarmom, kako bi ga držala robom i podanikom. Onda je Crkva za svaku osudu. Onda imaju pravo svi oni koji traže uništenje „babilonske bludnice“.

Ako je pakao prazan onda Bibliju treba spaliti na lomači i proglasiti je najgorom knjigom na svijetu jer obmanjuje ljude. Onda je Biblija bezvrijedna, nepouzdana, onda ona ne predstavlja riječ Božju, već vražju. Ako je pakao prazan onda je svejedno jeste li vjernik ili nevjernik, jeste li katolik, budist, musliman ili ateist, jeste li zločinac ili svetac. Onda katolici žive u iluziji, onda su katolici najbedastija vrsta ljudi.

Ako je pakao prazan onda je Katolička Crkva izvršila najveću operaciju pranja ljudskog mozga ikada u povijesti. Kakogod bilo, jedno je sigurno, ako mislite da je pakao prazan, onda niste katolik.

 

Doc. dr. sc. IVAN POLJAKOVIĆ

 

Slika: Juan Carlos Fonseca Mata, 2008., biskup i papa u paklu. Wikimedia.

 

[1] Sister Lucy of Fatima Describes the Vision of Hell | The Fatima Center  (5.2.2024.)

[2] Univerzalizam je gledište da će svi ljudi ili eventualno sva stvorenja, što može uključivati i demone, biti spašeni. Ova hereza je osuđena na Koncilu u Carigradu 553. god.

[3] Što je uglavnom stav ateista.

[4] Nakon sudnjeg dana spašeni idu u nebo, a grješnici će biti uništeni, tj. prestat će egzistirati (ili odmah ili nakon nekog vremena, ovisi o varijanti).

 

Izvor teksta Volim misliti da pakao nije prazan: https://katolik.hr/volim-misliti-da-pakao-nije-prazan




Nedvojbeni proces podjarmljivanja svijeta i crkava




Traje nedvojbeni proces podjarmljivana svijeta i crkava u svijetu po pravilima Novog Svjetskog Poretka (New World Order) – do sada u ovoj mjeri neviđen.

Čovjek koji nije barem djelomice zahvaćen Svetim Božjim Duhom neće to uočiti, iako mu se stvari odigravaju pred nosom. Možemo imati ne znam kakvo znanje ili titulu, počasnu ili znanstvenu, ali ništa nećemo uočiti bez Božje milosti. Onaj tko sada sasvim jasno ne vidi sljedbenike Sotone na Svjetskom Ekonomskom Forumu u Davosu 2024. (The World Economic Forum – WEF’S 2024 Davos Meeting) tome ni najbolja dioptrija neće pomoći da zbroji 2+2.

  

 

Top 6 najluđih trenutaka WEF-ovog sastanka u Davosu 2024

Published  on February 2, 2024 By Vigilant Citizen 


Na početku sjednice vještica (da je kojim slučajem negdje  bilo raspelo digle bi se sve zamislive i nezamislive udruge za zaštitu prava vrijednosti ateista, drugomišljenika, ovih i onih, ovako s vješticom nije bilo nikakvih protesta)

WEF Insanity: Witch doctor performs a ritual at Davos 2024
https://www.youtube.com/watch?v=FuqTKoXx8Mg

Ako se pitate zašto je đavolja glava na glavnoj slici ovog članka, to je zato što je doslovno bila dio dekora u Davosu 2024. Volio bih da se šalim. Zapravo, volio bih da se šalim sa svime u ovom članku. Evo 6 najluđih trenutaka Davosa 2024.

Za razliku od većine mainstream medija, neću gubiti vaše vrijeme lutajući okolo: Svjetski ekonomski forum (WEF) je parazitska i nelegitimna organizacija kojom upravljaju neizabrani pojedinci koji pokušavaju preoblikovati svijet... u najgori mogući način. Teško je preuveličati opake ciljeve ove organizacije koja se ponosi "prodorom u vlade" kao nekom vrstom raka dok promiče sulude slogane poput: "Nećeš posjedovati ništa i bit ćeš sretan" (moj članak The Top 10 Najjezivije i najdistopičnije stvari koje gura WEF pružaju dobar pregled dugoročnih ciljeva ove organizacije).

Iako bi ignoriranje ovih jeza bilo korisno za nečije mentalno zdravlje, to je jednostavno nemoguće. To je zato što godišnji sastanci u Davosu uvijek uspiju sazvati ljude koji zapravo mogu ostvariti snove WEF-a, poput šefova država, izvršnih direktora mega-korporacija i predstavnika globalnih nevladinih organizacija kao što je Svjetska zdravstvena organizacija.

Dok ovi gosti sjede na panelima i propovijedaju svoje globalističko evanđelje, dva pitanja padaju na pamet: Zašto svi izgledaju tako samozadovoljno i zadivljeni vlastitom inteligencijom? Njihov izgled superiornosti govori mnogo o njihovom načinu razmišljanja u odnosu na mase. No, što je još važnije, zašto njihove teme neizbježno dovode do manje slobode, manje kvalitete života i više orvelovske kontrole?

Odgovor je prilično jednostavan: njihov krajnji cilj je distopijska svjetska vlada u kojoj su mase svedene na podvrstu kojoj je dopuštena samo ograničena količina slobode i resursa dok je podvrgnuta stalnom nadzoru i farmaceutskim intervencijama. Drugim riječima, pokušavaju nas pretvoriti u stoku.

Kako bi ostvario ovu košmarnu viziju, WEF koristi postupne korake. Iz godine u godinu, organizacija neprestano pokušava normalizirati nove čudne ideje. Zatim koristi krize kao što je COVID-19 kako bi ih pretvorio u stvarnost. Njihov tajni moto: Nikad ne dopustite da dobra kriza propadne.

Davos 2024. iznjedrio je, još jednom, niz jezivih i radikalnih ideja koje sve imaju zajedničku točku: vode izravno u distopijski Novi svjetski poredak. I ne, nisam "teoretičar zavjere", riječi "Novi svjetski poredak" doslovno su izgovorene tijekom Davosa. Nekoliko puta.

Evo 6 najboljih "lowlights" iz Davosa 2024. Zašto top 6? Budući da WEF logo sadrži tri 6.


6 Poremećena tapiserija

Prije nego što uopće pređem na ono što je rečeno u Davosu, moramo pogledati neke simbolike. Slogan ove stranice je "Simboli vladaju svijetom" i još jednom, pravi, nefiltrirani način razmišljanja WEF-a bolje je izražen kroz jedan jedini komad "ukrasa" nego kroz tisuće riječi.

Evo snimke zaslona rasprave u Davosu na kojoj je sudjelovala bivša britanska premijerka Theresa May.


 

 

Zašto se na lijevom zidu nalazi prikaz đavla?

 

Theresa May i njezine prijateljice raspravljale su u sobi ukrašenoj Walthamstow tapiserijom, velikim muralom koji je 2009. stvorio suvremeni umjetnik Grayson Perry.

 




Likovi suočeni s vragom su nalik na Tri mudraca. Također: Je li to Djevica Marija koja kleči i nudi malog Isusa đavlu? Naši vođe raspravljaju o budućnosti svijeta u sobama ukrašenim ovim užasom.



Tapiserija Walthamstow.

 

 


Umjetnik: Grayson Perry. Čini se kao dobro prilagođena osoba.

 

 

Puno se ludosti događa na toj tapiseriji, ali, da sažmemo, prikazuje ženu koja rađa bebu čiji trag krvi vodi izravno ... u đavolja usta.

 

 


 

Tapiserija je ispunjena imenima stvarnih korporacija kao što su Nestlé, Vodaphone, Nike, Microsoft i Glaxo Smith Kline. Može se tvrditi da umjetničko djelo komentira korporacije i materijalizam koji utječu na svaki aspekt naših života i vode nas u nesveto postojanje.

Međutim, budući da je većina tih tvrtki zapravo predstavljena na WEF-u, ova tapiserija ima vrlo doslovno značenje. To više nije društveni komentar, to je nacrt. I ponosni su na to.

 

Uz to, pogledajmo o čemu se razgovaralo u Davosu.

 



5 Bolest X i Ugovor o pandemiji

 

Panel Disease X u Davosu. Alternativni naslov sesije: ''Zastrašivanje ljudi da prihvate Ugovor o pandemiji WHO-a''.

 

Kad se ovi ljudi iz WEF-a osvrnu na godine pandemije COVID-19, njihove se očne jabučice pretvaraju u srca. Drastično zaključavanje, obvezne maske, orgije cjepiva... tako lijepa sjećanja. U Davosu 2024. WEF je bio domaćin rasprave o bolesti X, hipotetskoj bolesti koja bi mogla dovesti do još jedne globalne pandemije.

Među panelistima su bili Tedros Ghebreyesus (glavni direktor Svjetske zdravstvene organizacije), Roy Jakobs (izvršni direktor Phillips Healthcare) i Michel Demaré (predsjednik uprave AstraZenece). Drugim riječima, gosti su bili ljudi koji bi još jednom pandemijom jako profitirali.

WEF je znao što radi kada je smislio bolest X. Sami panelisti su priznali da je "zarazna" i nadali su se da će privući pozornost društvenih medija. Pa, jest. To je iznerviralo i prestravilo ljude koji su sada uvjereni da WEF već planira novu pandemiju.

Bivša pomoćnica ministra financija Sjedinjenih Država za javne poslove Monica Crowley objavila je o X: Upravo na vrijeme za izbore, nova zaraza koja će im omogućiti provedbu novog ugovora SZO-a, ponovno zaključavanje, ograničavanje slobode govora i uništavanje više sloboda.

U svojoj uvodnoj riječi, Tedros Ghebreyesus istaknuo je da je pojam Bolest X skovan 2018. godine i da je trebao biti naziv za nepoznatu bolest. Također je dodao da je COVID prva bolest X.

Iako se kaže da je bolest X nepoznata, WHO je čudno izjavio da bi mogla biti 20 puta smrtonosnija od COVID-a. Odakle dolazi ova neobično specifična brojka?

Cilj ovog panela je prilično jednostavan: normalizirati ideju da demokratski izabrane vlade ne bi trebale imati pravo glasa kada nastupi pandemija. Umjesto toga, globalni subjekti neizabranih globalista kao što je WHO – zajedno s privatnim farmaceutskim tvrtkama – trebali bi odlučiti i zaobići vlade.

Kako bi to postigao, Ghebreyesus je pozvao zemlje da potpišu Ugovor o pandemiji WHO-a do krajnjeg roka koji je svibanj 2024. Ghebreyesus je rekao: Ovo je zajednički globalni interes, a vrlo uski nacionalni interesi ne bi trebali stati na put.

Ponovno pažljivo pročitajte gornji citat. Upravo ove riječi koristit će se uvijek iznova kako bi se opravdala globalna vlada. Svaki izgovor će biti dovoljno dobar za korištenje ovih riječi (klimatske promjene i sl.).

Proteklih mjeseci kritičari su upozoravali da bi pravno obvezujući ugovor WHO-a ustupio nacionalni suverenitet ovoj globalnoj organizaciji i da to predstavlja ništa manje nego otimanje vlasti. U pismu koje je objavila zagovaračka skupina Advancing American Freedom (AAF) stoji:

Prijedlog WHO-a da se konsolidira moć i nagrize suverenitet Sjedinjenih Američkih Država kroz Ugovor WHO-a o pripravnosti za pandemiju je neodrživ i postavlja ozbiljna i značajna pitanja u vezi s američkom neovisnošću djelovanja i sposobnošću da odgovori na globalne pandemije.

Odgovarajući kritičarima, Tedros je izjavio: Postoje oni koji tvrde da će sporazum o pandemiji i IHR prepustiti suverenitet WHO-u i dati Tajništvu WHO-a ovlasti da zemljama nametne karantene ili mandate za cjepiva. Znate da su ovo lažne vijesti, laži i teorije zavjere.

Ne znam, Tedrose. Obično, kada vi ljudi kažete "lažne vijesti" i "teorije zavjere", to je obično zato što pokušavate odbaciti nezgodne istine ... poput činjenice da pokušavate uspostaviti Novi svjetski poredak.

 

4 Novi svjetski poredak

Oni koji kažu da globalna elita želi stvoriti novi svjetski poredak obično se odbacuju kao "teoretičari zavjere". Ali što se događa kada globalna elita ležerno raspravlja o doslovnom Novom svjetskom poretku koji svi mogu vidjeti? Što onda? Kada teorija zavjere postaje potvrđena činjenica?

U jednoj raspravi u Davosu 2024. sudjelovao je Jake Sullivan – savjetnik Joea Bidena za nacionalnu sigurnost. On nije samo slučajan tip. Prethodno je bio direktor politike predsjednika Baracka Obame, savjetnik za nacionalnu sigurnost tadašnjeg potpredsjednika Bidena i zamjenik šefa kabineta tajnice Hillary Clinton u Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a. Sullivan je također bio viši savjetnik savezne vlade SAD-a u iranskim nuklearnim pregovorima i viši politički savjetnik u Clintonovoj predsjedničkoj kampanji 2016.

Drugim riječima, radio je s najmoćnijim globalistima svijeta. Evo dijela njihove rasprave o Novom svjetskom poretku.

U odgovoru na pitanje moderatora ulazimo li u Novi svjetski poredak, Sullivan je izjavio: Posthladnoratovsko doba se približilo kraju, na početku smo nečeg novog. Imamo kapacitet oblikovati kako to izgleda i, u središtu toga, bit će mnogi od temeljnih principala i temeljnih institucija postojećeg poretka – prilagođenih izazovima s kojima se danas suočavamo.

https://www.youtube.com/watch?v=MpSlCmRiDaE

WEF nam voli reći da smo "početak nečeg novog". Naravno, sve je to propaganda. Da nema medijski generiranih "izazova" poput COVID-a i globalnog zatopljenja, WEF ne bi znao kako promovirati svoju novu eru. Moto elite je ''Red izvan kaosa''. Oni stvaraju kaos kako bi uspostavili novi poredak.

Za elitu bi novi svjetski poredak bio bez nacija ili demokratskih izbora. Ako mislite da pretjerujem, pogledajte video Klausa Schwaba kako mašta o moždanim implantatima koji čine izbore beskorisnim u Davosu. Ne možete to izmisliti.

https://www.youtube.com/watch?v=09HwDhfsudc&t=1s

Dakle, kako bi izgledao Novi svjetski poredak predvođen WEF-om? Pa, komunistička Kina je laboratorij za totalitarne globalističke politike i njezin sustav socijalnog kreditiranja trenutno se tamo testira. Nije iznenađujuće da je nekoliko gostiju u Davosu pozvalo na tehnologiju koja bi takvo što omogućila na globalnoj razini.

 

3 Digitalna kontrola

Sjećate li se putovnica za cjepiva tijekom COVID-a? Znate, ono vrijeme kada su se milijuni ljudi odjednom pretvorili u građane drugog reda i kada su im zabranjena putovanja i javni prostori jer su odbili primiti injekciju farmaceutskog proizvoda? Bila je to bolesna, gnusna pogreška, zar ne?

Ne prema Davosu. Za njih je COVID bio test i žele to učiniti trajnim. Tijekom zasjedanja u Davosu ''Digitalno popravljanje zdravstva'', povjerenica EU-a za zdravlje i sigurnost hrane Stella Kyriakides pohvalila je putovnice cjepiva kao primjer onoga što bi trebalo učiniti u budućnosti.

https://www.youtube.com/watch?v=KL-JGv_wXKg

Kyriakides je ležerno istaknuo da je cijeli ovaj projekt preuzeo WHO koji je opet globalistička organizacija koja djeluje izvan nacionalnih vlada. Je li to normalno?

Kako bi se pričinili ponizni prema masama elita iz Davosa je prikazala kraljicu Nizozemske da pjeva hvalospjeve digitalnoj osobnoj iskaznici. Zašto baš ona? Nemam pojma. Mogli bismo iznijeti i Kraljicu srca iz Alise u zemlji čudesa kad smo već kod toga.

Ali poslušajmo što Njezino Visočanstvo ima za reći o digitalnim osobnim iskaznicama.

https://www.youtube.com/watch?v=bATuFQ2G88I

Kraljica Maxima rekla je da bi biometrijska digitalna osobna iskaznica trebala biti neophodna za dobivanje financijskih usluga, za upis u školu, "da se zna tko se cijepio ili nije" i za vladine subvencije.

Nije potrebno biti ''Nostradamus'' da bi se shvatilo kako bi takva tehnologija lako mogla pretvoriti društvo u distopiju. S takvim sustavom na snazi, necijepljena osoba bi se lako mogla "odbaciti iz banke" i uskratiti joj državne subvencije. U Kini, ljudi koji kritiziraju sustav vide da se njihov društveni kreditni rezultat kažnjava. Može li se to dogoditi s digitalnom identifikacijom?

Ove hipotetske situacije mogle bi djelovati paranoično... da WEF ne provodi toliko vremena kukajući o slobodi govora.


2 Cenzurirajte kritičare

Ponavljajuća tema WEF rasprava je, ironično, o ograničavanju slobode govora. Sve što je u suprotnosti s njihovom agendom smatra se "dezinformacijom" i treba je iskorijeniti. U Davosu 2024., predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen izjavila je da je borba protiv "dezinformacija" GLAVNA briga WEF-a.

Naravno, dezinformacija je šifra za bilo koju činjenicu ili mišljenje koje je u suprotnosti s njihovim narativom. Kasnije u videu, ona hvali Zakon o digitalnim uslugama koji kontrolira i nadzire "govor mržnje" - pojam koji postaje sve širi kako bi ponovno obuhvatio sve što je u suprotnosti s njihovim narativom.

U još jednom zadivljujućem videu, urednik Wall Street Journala doslovno je izjavio da su prije bili ''posjednici vijesti'' … dok se nisu pojavili ovi dosadni alternativni izvori.

U najironičnijem mogućem obratu, ono što je rekla je čista lažna vijest. Glavni izvori vijesti neprozirniji su i nepošteniji nego ikad. Nekoliko medija pretvorilo se u direktne propagandne strojeve u kojima se "informacija" smatra dobrom samo ako služi cilju. Jeste li nedavno gledali NBC News?


1 Izmišljanje riječi

U ovom posljednjem dijelu ludila WEF-a, panelist želi da se "ekocid" smatra ozbiljnim zločinom. U REDU. Zvuči ludo. Ali što bi se moglo smatrati "ekocidom"? Žena spominje … ribolov i poljodjelstvo. U REDU. Ovo je STVARNO ludo.

Da, dobro ste čuli. Jojo je usporedila poljodjelstvo i ribarstvo s genocidom i želi vidjeti te ljude kazneno kažnjene. Kao što smo vidjeli gore (u videu) WEF je specijaliziran za stvaranje iznimno skliskih padina. A ovo je još jedan.

Jojo nije slučajno pozvan. Njezini ekstremni stavovi predstavljaju dugoročne ciljeve WEF-a. Ako ste pratili vijesti proteklih godina, vjerojatno ste primijetili da elita vodi sveobuhvatni rat protiv poljoprivrednika, posebno u Europi. Ništa od ovoga nije slučajno. WEF koristi "okoliš" za ocrnjivanje ribarenja, uzgoja i poljoprivrede dok izbacuje politike za uništavanje njihovih sredstava za život.

Nakon toga slijedi masovno otimanje zemlje od strane megakorporacija i globalističkih marioneta kao što je Bill Gates. Konačni cilj: Natjerati ljude da se hrane bubama i visoko prerađenim, jedva probavljivim "prehrambenim proizvodima". Oni će biti ti koji će jesti ukusne odreske. Ne mi.


Zaključno

WEF je i ove godine u potpunosti iznio dugoročne ciljeve globalne elite. Dok vole svoje govore začiniti riječima kao što su "sloboda", "demokracija" i "prosperitet", njihova politika vodi upravo suprotnom. U gornjim primjerima vidjeli smo razgovore o preuzimanju WHO-a za odgovor na pandemiju na globalnoj razini, implementaciji globalnog digitalnog ID-a koji bi kontrolirao sve aspekte života, cenzuri suprotnih stavova na internetu, moždanim implantatima koji prikazuju beskorisni izbori i, konačno, pretvaranje poljoprivrede u teški zločin koji se može usporediti s genocidom. Zvuči li vam to kao "sloboda, demokracija i prosperitet"? Ili potpuna ludnica?

Osvrnite se na sotonsku tapiseriju prikazanu gore. Ovo je život kakav žele za vas.

 

Izvor (u njemu možete pogledati i video prezentacije): https://vigilantcitizen.com/latestnews/the-top-6-most-deranged-moments-of-the-wefs-2024-davos-meeting/

 

 

Crkve i njihovi predstavnici koji su poticali na cijepljienje protiv COVID-19, ili su slijepi pa ne razumiju što se događa (efekt skuhane žabe) ili su unovačeni u službu od ovih istih porobljivača svijeta.

Vidimo da su pojedini biskupi raznih denominacija pravovjerniji od Rimskog biskupa iako si nikada nisu prisvojili isključivost nezabludivosti ex cathedra, mada svojom čvrstinom i jasnoćom nauka i stavova pokazuju da bi na to imali veće pravo, osobito u ovo vrijeme.

Pogledajmo samu Crkvu i njezin razvoj. Crkva u početku nije jedinstvena u upravi nego po vjeri u Isusa Krista. Pavao pruža Petru, Jakovu i Ivanu ruku zajedništva tek 14. godina nakon prvog Pavlovog posjeta Petru. Dakle, Crkve i tada djeluju kao neke vrsti denominacijskih zajednica (jedne – judeokršćanske u obrezanju a druge helenističko-poganske u neobrezanju) ali u jedinstvu vjere. Petar ide među židove (ne toliko uspješno) a Pavao među pogane (vrlo uspješno). Dapače, Pavao ne dobija mandat od Petra nego direktnom Isusovom objavom (mimo  "službene crkve"). Pavao zajedništvo ne želi pošto-poto nego u slobodi istine: "Ne, ni načas im nismo pupustili, nismo se podložili!"(vidi Gal 1, 13 – 2, 10)

Vidimo dakle da Duh Sveti proizlazi iz jake vjere a ne iz jake katedre ili upravnog tijela. Stoga Krista danas više od bilo kojeg pape (a osobito više od sadašnjeg heretika Franje) naviješta kao svijetski kršćanski "prorok"  koptski biskup Mari Mar Emmanuel.

Neka Bog podiže mnoge muževe koji će u različitim denominacijama kršćanstva u vjeri naviještati istinu Križa Kristova, jer tko nije protiv nas – za nas je!



Kristova Istina u sve većoj suprotnosti s našim vremenom


Draga braćo i sestre!

Kristova Istina u direktnom je sukobu s nedvosmislenim bezboštvom današnjice. Živimo u vremenu sofisticiranog pranja mozga i otupljivanja ljudske savjesti, u vremenu u kojem svjedočimo izrugivanju svetome s najviših institucija svjetovnih i vjerskih  moći.  Kao kršćani, dužni smo stati na stranu dostojanstva čovjeka, njegove savjesti, ako želimo biti Isusovi nasljedovatelji.

Gospodin Isus bio je proganjan do smrti na križu, zbog svoje pravednosti. On, čisto očitovanje Božje milosti koji gleda lice Očevo, koji je pozivao i koji poziva i danas grešnike na obraćenje, bio je proganjan. Govori li nam to što danas? Nisu li progonjeni oni koji jasno slijede njegov nauk?

Krist je kriterij prosudbe! Nema drugoga! On pokazuje što je Bogu ugodno a za čovjeka spasonosno, a što nije.  Krist objavljuje najdublju jeku i težnje ljudskih duša. Samo on donosi onu istinsku radost i mir duše.

Slijedimo li Isusa bit ćemo kao ovce među vukovima, bit ćemo svjedoci svijeta dobra u svijetu zla, svjetlo nasuprot tame, mir nasuprot nemiru.

Đavao odbacuje Boga i blagoslov te nudi Babilon, Sodomu i Gomoru, ratove i progone, uništene obitelji i domove, izbjeglice u nepreglednim mnoštvima, blagoslove istospolnih itd. 

Ako je Bog odbačen, prestaju vrijediti i naravni i Božji zakon, gubi se i čovjek i obitelj i narod. Kada laž zamijeni istinu: zlo postaje lijepo, grijeh privlačan, a sveto izrugano, te se uslijed duhovne zaslijepljenosti degradaciju prihvaća kao slobodu i napreda, umjesto kao zarobljenost i nazadak. 

Čovjek Božji pozvan je da progovori svaki put kad istina postane predmet trgovine, kad Dizanje ruku u ime demokracije postaje ritual u prilog iskrivljene ideologije.  Samo Bog omogućuje  preobrazbu duha i srca.

Konspirativna i javna destrukcija legalizirana je i sustavna: razaranje ustanova i nosivih stupova zdravog društva, među kojima su brak i obitelj. Umjesto zdravog odgoja besramno se pere ljudima mozak i on normalnih ljudi radi se budale, masovno se zatupljuje savjest, preziru se roditelji i njihova prava da odgajaju djecu po Božju umjesto po ''školskom kurikulumu'' koji je skrenuo ukrivo. 

Oni koji žive kršćanstvo susreću progone: kršćanofobija poprima bolne razmjere u svijetu i u Lijepoj našoj domovini, a manifestira se putem kulturalne revolucije: izopačenje ljestvice vrednota; pobrkani su sredstva i ciljevi, vrednote i vrijednosti, ono što se može kupiti i prodati, i ono što nema cijene: osoba, savjest i sloboda, čast i dostojanstvo.

Na putovanju do cilja, a to je Kraljevstvo Božje, do zajednice onog silnog mnoštva pobjednika, ne putujemo kao osamljeni pojedinci već kao zajednica djece Božje, kao Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava sabrani  oko svoje Majke Marije, Kraljice svih svetih, blaženih, mučenika, svjedoka vjere.

Petrova lađa u Rimu je dugo bila nagnuta, a sada ju je definitivno potopio najamnik - papa Franjo.  Ona više ne plovi sigurno u luku spasa, jer na njezinom kormilu više nije Krist Pobjednik, nego svjetski trendovi. 

U lađi Crkve Kristove putuju sada oni pripadnici Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava, koji časte staru i nepoljuljanu katoličku vjeru u istini i ljubavi, koji su imali hrabrosti stati na stranu Kristovu ne mareći je li to zgodno ili nezgodno, trpeći udarce i poniženja kao dični branitelji svetih vrednota.  

Ako ne navješćujemo stari katolički nauk ne možemo biti kvasac preobrazbe, ni blagoslov, ne možemo donositi radost zemlji. Novokatolički Rimski nauk dekonstruirao je Kristov nauk.

Zazirimo od lažne etike koja kulminira u licemjerju. Ili si sa Isusom ili si protiv Isusa. Nema alternative.  Vodi se boj, boj za vječno spasenje svih nas. Ispraznim novopastoralnim idejama kažemo odlučno i jasno: Ne! 




Gore od ovoga ne može. Ovo je samo dno!


Kult  dvoličnosti i bezličnosti


Draga braćo i sestre!

Kad je 14. rujna 2012. IKA prenijela vijest krčke biskupije "Leonardo Beg više niti ne pripada Rimokatoličkoj Crkvi", ( https://ika.hkm.hr/novosti/priopcenje-za-javnost-ordinarijata-krcke-biskupije/ ) ne samo da je objavila za njega radosnu vijest i time mu javno učinila uslugu, nego je ujedno i anticipirala današnje vrijeme koje pokazuje da se njegovo tadašnje distanciranje od Rimokatoličke Crkve pokazalo kao pun pogodak. Stoga ordinarijatu krčke biskupije, IKI, i svima ostalima u kartelu, možemo samo reći jedno veliko: HVALA!

Naime, pored beskrajne serije užasa o kojem svednevice slušamo o članovima hijerarhije Rimokatoličke Crkve diljem globusa, čujemo od mnogih ljudi kako govore: "Ako ste vi šizmatici - kako oni nazivaju vas pripadnike Katoličke Stare Crkve - onda su oni sotone. Gore od ovoga ne može. Ovo je samo dno."

 

Prenosimo:

 

SPAVAO SA 1000 SVEĆENIKA I HRVATSKIM BISKUPIMA – istražitelj Martel (potresno, 2.dio)

Spavao sa tri biskupa i ima čitav popis LAVANDA MAFIJE

 

 

Nastavak prvog dijela u drugom dijelu donijeti će vam još veće spoznaje o korupciji i gay lobiju Vatikana provjerljivom na svim svjetskim autorskim portalima i agencijama. U izradi članaka čak smo osobno tražili izjave iza kojih stoje najveći autoriteti svijeta. Nažalost, crkva sa Papom Franjom nije se pokazala uspješna u suzbijanju mafije ni pedofilije iako je imao najbolje namjere. Nije izdao naredbu biskupima svijeta da se žrtvama pomogne na jedinstven način i to mu zamjeraju sve udruge žrtava svijeta o čemu ćete čitati u narednom tekstu kako se raspalo Vatikansko povjerenstvo za žrtve. Hrvatsku crkvenu mafiju nema tko kontrolirati nego mafijaški nuncij Giorgio Lingua.

Papa Franjo nije se usudio skinuti sva odličja pokojnog kardinala Angela Sodana koji je teško optužen sa četiri strane da je prikrivao pedofiliju aktivno u SAD, Čileu, Irskoj i Austriji. Skinuo ga je iz kardinalskog vijeća ali ne i razriješio i kaznio. Sodano je bio kako kažu Vatikanski insideri kralj Lavanda mafije. Zapravo koliko je nemoguće bilo papi izaći na kraj sa gay lobijem, on je rastjerao i tajnike i tjelohranitelje ali morao se suočiti da su homoseksualci dio crkve i da samo u Vatikanu je 80% gay. Popis je javno objavio usred Vatikana bivši francuski ambasador koji je vodio tajnu istragu i pred Papinom palačom održao konferenciju za medije. Svi svjetski mediji došli su popratiti njegovu knjigu Sodoma a preko aktivista udruge SNAP rekao nam je da je imao seksualne odnose sa nekoliko gay svećenika Hrvatske i jednim prestižnim biskupom, no da misli da su sada već tri koji naglo napreduju. Zapravo Frederik Martel nije izdao knjigu da bi progonio crkvu niti osobe sa kojima je vodio seksualni život nego je rekao da ga je ubilo licemjerje Vatikana koje službeno osuđuje gay osobe a prakticira homoseksualizam.

Također nije iznio imena i prezimena svjetskoj javnosti ali nitko mu se nije usudio proturječiti pa ni Papa. Iznio je ekskluzivno nam na email : “Znam za Hrvatsku LAVANDA MAFIJU imam mnogo podataka, vrlo su moćni u toj maloj susjednoj zemlji Italije. Negiraju žrtve i izbjegavaju susret sa njima. Ugurali su i prevoditelja Papi.”

ISTRAŽITELJ MARTEL JE U ZAGREBU I U CIJELOM SVIJETU IZNIO DA JE ISTRAŽIVAO VATIKAN PUNE ČETIRI GODINE. PRIZNAO DA JE GAY I DA JE SKUPLJAO SVE IZVJEŠTAJE KOJE SU MU IZNOSILI. KNJIGA SE SVUDA U SVIJETU RASPRODA, TJ. NESTANE.

Francuski diplomat i novinarski istražitelj četiri godine je kao deklarirani gay boravio u Vatikanu, ušao kao insider i spavao kako je sam napisao sa stotine do tisuću svećenika i biskupa. Svoju knjigu SODOMA predstavio je u srcu Vatikana i potresao svijet tijekom samita o seksualnom zlostavljanju. Iako tema nisu bili homoseksualci, novinar nije istupio protiv homoseksualaca nego licemjerja koje prodaje centar najmoćnije vjere. Javno je na konferenciji istakao da na 5 ljudi u Vatikanu, 4 su gay. “80 % vatikanskih svećenika su gay, no možda ne i aktivni homoseksualci, piše francuski novinar i autor knjige Frederic Martel. Na 570 stranica knjige pisao je od “potresnoj mreži korupcije i licemjerstva u srcu Vatikana”. Knjiga koju je novinar napisao nakon dugogodišnjeg istraživanja objavljena je na osam jezika i u 20 zemalja.

ISTRAŽITELJ MARTEL: “KNJIGA SODOMA NE OSUĐUJE GAY POPULACIJU JER JA SAM GAY, NEGO KONSTATIRAM DA 80% STANOVNIKA VATIKANA SU HOMOSEKSUALCI, JER SAM SPAVAO I RADIO INTERVJUE. DOŠAO DO KARDINALA, BISKUPA, SJEMENIŠTARACA, ŠVICARSKE GARDE.“

Martel, bivši savjetnik francuske vlade, odradio je oko 1500 intervjua tijekom svog istraživanja, a među ostalima ispitao je 41 kardinala, 52 biskupa i monsinjora, 45 ambasadora ili diplomatskih službenika, 11 članova švicarske straže i više od 200 svećenika i sjemeništaraca. Oni koji su imali priliku vidjeti knjigu govore o tom tajnom kodu u “ormaru” u kojem kako kažu vrijedi pravilo, što je svećenik veći homofob to je i veća vjerojatnost da je gay. Martel tvrdi kako je kolumbijski kardinal, pokojni Alfonso López Trujillo koji je imao dobru poziciju u Vatikanu, bio najgorljiviji vatikanski kritičar homoseksualnosti i kontracepcije, a istovremeno je sam koristio muške prostitutke.  Saznao je autor kako su neki svećenici svoju seksualnost prihvatili a nekolicina ih je održavala i diskretne odnose, dok su ostali bili u potrazi za rizičnim susretima bez obaveze. Iako knjiga ne miješa homoseksualnost i zlostavljanje djece, već opisuje tajnu kulturu među svećenicima koja stvara uvjete u kojoj se s tim zlostavljanjem ne suočava. Onima koji su upoznati knjigom ona je prikaz “svećeničke tajne kulture koja započinje u sjemeništima i nastavlja se sve do Vatikana.” Homoseksualni lobi u Vatikanu nazivaju i Lavanda mafija.

OBRAČUNATI ĆU SE SA HRVATSKIM KLEROM KOJI NIJE POMOGAO ŽRTVAMA DA SAVLADAJU TRAUME. OD 2005 DO DANAS ISTJERANO JE PREKO 7000 SVEĆENIKA U SVIJETU. – iznio nam je insider iz Vatikana

Kako tvrdi Martel homoseksualci nemaju veze sa izjašnjavanjem, oni su i fer ljudi i licemjeri zagovarači strogog celibata, zaštite obitelji, to se pokazalo kod mnogo predatora koji su silovali djecu. To su obiteljski ljudi i Papa nikada neće dobiti bitku sa njima zato mu preostaje da ih prihvati. Papa Franjo žestoko je kritizirao knjigu kada se objavila u Vatikanu uoči summita o zlostavljanju, rekavši kako homoseksualizam i pedofilija nisu isti pojmovi. Naravno to je potvrdio i Martel, no jako je stavio neobičan tajming (summit protiv pedofilije) u kojem se praktički izvlačio da je odabrao taj trenutak da pokaže licemjerje crkve koja zagovara nebeski i sveti život, a živi potpuno drugačije. Stručnjaci iz osiguranja Pape Franje su preporučili da ne istupa o homoseksualizmu. Inače to ne bi ništa mijenjalo, papa Ivan Pavao II je službeno je zagovarao obitelj i bio tradicionalan da bi predatori lavanda mafije, pedofili i kler koji ima druge prljave interese postali u tim trenucima najjača mreža. Realno gledajući iskreniji je biskup koji se predstavlja kao liberal a nije predator nego ono što je crkva imala u tradicionalizmu biskupa, “obitelj, strah” a u pozadini licemjerstvo i silovanje. Hrvatski pedofil Fra Gracijan Stipe Gašperov često bi žrtvama sa kojima je imao duže prijateljstvo spominjao kako treba “žene j….”, da bi ih u sobi naveo na “sexualnu tajnu silovanja.”

ANGELO SODANO JE GUŠIO ISTRAGE. NAZIVAO SE TRADICIONALISTA A KAO DUGOTRAJNI DRŽAVNI TAJNIK PAPE IVANA PAVLA DRUGOG NIJE DOZVOLJAVAO DA MU SE PRISTUPI. TAKO JE TRADICIJA POSTALA PRIKRIVANJE. BIO JE OPTUŽIVAN ZA PRIKRIVANJE PEDOFILIJE U KRISTOVOJ LEGIJI NO SMJENJEN JE TEK DOLASKOM PAPA BENEDIKTA KOJI JE RASPUSTIO CIJELI TAJ RED SRAMOTE I SABLAZNI. (PAPA IVAN PAVAO DRUGI I ANGELO SODANO)

Optužen je i najmoćniji kardinal Angelo Sodano (92) koji je bio desna ruka Svetog Pape Ivana Pavla II. i veliki kralj lavanda mafije. Javno je po treći put prozvan iz centra Beča da je pokrivao svjetsku pedofiliju crkve što se potvrdilo. Bečki kardinal Christoph Schönborn optužio je dekana kardinalskog zbora Sodana da je skrivao svu pedofiliju crkve i naštetio crkvi. Iako se to već desetak godina spominjalo nitko se nije usudio javno optužiti jednog od najmoćnijih igrača u srcu Vatikana kojeg se i Papa Franjo bojao jer predvodi u kuloarima gay i pedofilski lobi u prikrivanju. Sodano je kumovao hrvatskom crkvenom vrhu i često spavao u splitskoj biskupovoj palači. Angelo Sodano je skrivao brojne pedofilske zločine opisuje sada već nekoliko i svjedoka oko bečkog kardinala. 2010 Christoph se obratio Sodanu kao državnom tajniku pape Benedikta 16. da ima brojne prijave zlostavljanja protiv svećenika i biskupa. Bečki kardinal tvrdi da ga je tada Sodano ušutkao i optužio da laže i širi tračeve. Bečki kardinal Christoph Schönborn sada ga je javno optužio da je krivac najvećih pedofilskih skandala koje je skrivao i da su to zločini.  “Meni su se obraćale žrtve Sodano je štitio pedofile. Sakrio je zločine klera i istaknutih prelata treba ga procesuirati!” – izjavio je pred 100tinjak studenata bogoslovije bečki kardinal spreman za rat jer ne želi odnijeti tajne u grob. Nakon teških optužbi očekuje se reakcija Pape Franje. Sodano je bio tajnik i zamjenik Pape Ivana Pavla II koji je navodno čak u najtežoj fazi bolesti pape Ivana Pavla II upravljao njegovim odlukama.

Bečki kardinal Christoph Schönborn zasuo je teškim optužbama Angela Sodana da je prikrio sve što mu je prijavio te da ga je ušutkavao: “Zaštitio je cijeli život zločinca mog prethodnika da zlostavlja i siluje djecu! Zaštitio je silovatelje Kristove Legionare i u Chileu postavio sve biskupe pedofile na vlast.”

Godine 2010., bečki kardinal Christoph Schoenborn optužio je Sodana da je blokirao istragu o bivšemu austrijskom kardinalu Hansu Hermannu Groeru, optuženom za pedofiliju. Christoph je bio toliko uporan da ih sve razotkrije jer je dugo trpio ušutkavanje. Osvetom je Benediktu i Franji kroz sve medije svijeta “zatresao” javnost da se dogovore tko skriva Sodana. Hans Hermann Wilhelm Groër bio je austrijski kardinal od 1986. do 1995., a kardinal je postao 1988. Papa Ivan Pavao II. zamijenio ga je s mjesta nadbiskupa nakon višestrukih optužbi za seksualno zlostavljanje djece, a Groër se odrekao svih crkvenih dužnosti i privilegija kao nadbiskup i kardinal 14. 04.1998. Bio je to snažan odjek 2000 mladića koji su bili silovani od kardinala kojega je štitio Sodano.

Sodano je 2010 Schönbornu u lice rekao da laže o žrtvama, a zatim je izazvao svjetsku sablazan svodeći tvrdnje o pedofiliji na „ogovaranje“ (ciacchiericcio), i to nakon niza sudskih presuda svećenicima pedofilima u USA. Papa Benedikt XVI je ukorio Schönborna što je optužio Sodana, navevši da kardinalu smije prigovoriti ili ga optužiti jedino papa. Schönborn se morao javno ispričati Benediktu XVI – ali ne i Sodanu. Papa Franjo je također dobio i nove optužbe na račun Sodana iz Čilea. Nakon istrage koju je provodio istražitelj i nadbiskup Malte Charles J. Scicluna iznio je Papi dok je 1977-1988 bio nuncij u Čileu, Sodano bio blizak s pedofilom duhovnikom Fernandom Karadimom, kojega se jako kasno kaznilo i otjeralo te osudilo zbog teških zlodjela nad maloljetnicima.

Sodanov utjecaj samo je pao ali nisu mu makli titule niti mu se itko usudio suditi za zlodjela. Bio je državni tajnik za vrijeme Ivana Pavla II i Benedikta XVI. Vodeći stručnjak za seksualno zlostavljanje u crkvi, Jason Berry, razotkrio je kako je Sodano spriječio Vatikan u istrazi oca Marciala Maciela (osramoćenog osnivača vjerskog reda Legije Kristove). Papa Benedikt počeo je istraživati ​​Maciela nakon smrti Ivana Pavla i protjerao ga 2006. Vatikan je kasnije priznao da su optužbe bile ignorirane desetljećima. Kasnije je Legija Kristova, kultni red, koji je zabranjivao kritiziranje svog osnivača i preispitivanje njegovih motiva, priznao da je Maciel, koji je ubijen 2008., živio dvostrukim životom: kao pedofil/ženska osoba i narkoman.

Marcial Maciel, utemeljitelj Kristovih legionara i prijatelj pape Ivana Pavla II., Imao je više od 20 optužbi za seksualno zlostavljanje od strane sjemeništaraca njegove zajednice, prema izvješću UN-ovog Odbora. Nakon Macielove smrti 2008. godine osam muškaraca koji su pretrpjeli zlostavljanje Maciela odlučili su poslati pismo redu legionara. Prema pisanju Associated Pressa, u pismu su zatražili status žrtve i pravo na naknadu za psihološku štetu i zlostavljanje. Od 1997. godine, kada su objavljene različite seksualne zloupotrebe Maciela, Kristovi legionari ignorirali su činjenice i žrtve optužili da su protivnici Crkve.

Tek 2014. Sveta Stolica je aktivirala budućeg Papu Josepha Ratzingera koji je bio prefekt kongregacije za nauk vjere da istraži jesu li žrtve lagale. Ratzinger je istragom utvrdio da su žrtve bile u pravu i dao naredbu legionarima da se ispričaju, objavio je BBC. Od 20 žrtava, 12 ih je dobilo naknadu od strane Vatikanske komisije za naknadu štete.

Red Kristovih legionara raspolagao je sa 25 milijardi dolara prema istražiteljima. Čitav red je bio izopačen. Glavna uporišta su mu Meksiko, SAD, Španjolska, Brazil i Kolumbija. Taj bogati red je u doba Macielova brojio oko 600 svećenika i više od 2500 sjemeništaraca, 1000 posvećenih laika i 30.000 aktivista, a sada ima 4 biskupa i 959 svećenika, ali samo 546 sjemeništaraca. Svi pripadnici reda bili su ustrojeni kao vojska, rigoroznije od Opus Dei. Svjedoci danas govore, posebno žene, da su bile ispranog mozga. Buđenje u 5.20 urlanjem dežurne: “Krist je naš Kralj!“, na što se moralo glasno odgovoriti: “Dođi Kraljevstvo Njegovo!“ Za oblačenje i higijenu imale su pola sata. Jutarnje molitve trajale su od 5.50 do 6.30, od 6.30 do 7.05 misa, pa do 7.30 zajutrak.

Za pedofiliju, orgije i korupciju se znalo. Prva istraga je započeta 1956, ali je prekinuta uslijed smrti pape Pija XII. Iako je Papa Ivan Pavao II. bio pri kraju svoga života povjereno je Ratzingeru, budućem Papi Benediktu XVI da pokrene istragu 2004 i suspendira Marciela, a 2009 počela je vizitacija Legionara, nakon koje je tada  Papa Benedikt XVI napravio čistke, no nemoral je bio toliko silan, vanbračna djeca, silovanja djece, da je to bilo neshvatljivo ijednom umu. Privremeni glavni vikar imenovan 2012., biskup Sylvester Heereman evidentirao je 35 svećenika legije koji su optuženi zbog zlouporabe malodobnika, mnogi su prošli bez sankcija, ali sve se počelo urušavati, čitavi red, na svjetskom nivou. Dana 04.11. 2014., nakon opsežnog procesa reforme, Vatikan je odobrio izmijenjene ustave kongregacije. Legionare je napustilo mnogo svećenika i bogoslova. Neki su se formacijski centri i apostolati također zatvorili. No Kristove legionare htjeli su naslijediti „moralni ljudi“ i obnoviti sramotu koja je nanesena imenu i redu od osnivača. Zatražili su od Pape da iskupe teške grijehe reda i nastave sa radom što je Papa Franjo omogućio. 

“NAPUŠTAM PAPINO POVJERENSTVO JER NIJE OZBILJNO SHVAĆENA MOJA ULOGA A NI ŽRTVI. TRAŽILA SAM DA OTVORIMO JEDINSTVEN ZATVOR U SVIJETU ZA SAV KLER SVIJETA I NAKNADE ZA ŽRTVE, U ČEMU NISAM IMALA PODRŠKU.” – IRSKA ŽRTVA I ČLAN POVJERENSTVA MARIE COLLINS

Vatikanska komisija za žrtve nije imala svrhu ni smisao iako je jako puno obećavala. Zapravo prva koja je Papi Franji rekla da odstupa je irkinja Marie Collins, jedna od osmero žrtava svećeničkog zlostavljanja koja je papi  kazala da je »razočarana« njegovim obećanjima da će provesti reforme koje smatra nedovoljnim.

“Činilo se da ne shvaća potrebu za neovisnijim ili centraliziranijim tijelom pred kojim bi zlostavljači odgovarali. Npr. jednim sudom i zatvorom koji sam predlagala.” rekla je Collins u telefonskom razgovoru za dpa nakon sastanka s Papom. Jedna od promjena koju je Collins zagovarala, a isprva je bila odobrena, a potom odbačena, bila je osnutak posebnog vatikanskog suda koji bi sudio biskupima optuženima za prikrivanje kaznenih djela svećenika. Colins mu je rekla da nije dovoljno ovakvo suđenje i rastezanje a i žrtve iz Irske je stalno zovu kojih je na tisuću. Nije se napravilo ništa za njih dok premijer nije javno osramotio Papu pred svim televizijama.

Papa je tek u Irskoj počeo javno progovarati da nije znao za strahote, da ih nije mogao doživjeti dok nije posjetio Irsku gdje mu je narod protestom okrenuo leđa, i ostavio cipelice djece koja nisu preživjela. Colins je tražila da javno prizna da se žrtvama ubijao moral, da su ponižavane, odbacivane i negirane. Napustila je svoje mjesto u Vatikanu i iz osvete mu organizirala povijesnu sramotu optužbi koje možete čitati u (1.dio), svi oko Pape kažu da se Papa nije oporavio od šokantnog napada premijera koji mu je obećao ugodan susret, a dočekao ga sa napadima da ne trebaju od njega više molitve nego da se što prije podmiri financijska šteta žrtvi koje trebaju novac za lijekove i život i čekaju to desecima godina. Papa se šokirano ispričavao.To mu je rekao deklarirani gay i premijer Irske Leo Varadnikar a prevarena prijateljica Colins organizirala polu prazne tribine, transparente i pobunu građana na ulicama.

U KANADI GORE CRKVE, OPTUŽBE PLJUŠTE NA VATIKAN ZA PEDOFILIJU, SILOVANJA, UBOJSTVA I OTIMANJA DJECE DOMORODACA. PRONAĐENI GROBOVI DJECE KOJU SU SILOVALI SVEĆENICI.

U šestom mjesecu 2021 Kanađani su pozvali papu da se ispriča zbog uloge Katoličke Crkve u djelovanju rezidencijalnih škola između 1831. i 1996. koje su vodile kršćanske crkve u ime državne vlasti. Papa Franjo sastao se s kardinalom Michaelom Czernyem i Marcom Quelletom, dok se njihova država suočava s otkrićem o posmrtnim ostacima 215 djece zakopanima na mjestu nekadašnje škole za domorodačku djecu koju je tada otvorila Katolička Crkva. No kako se broj mrtvih povećava prema tisuću i otkrivaju grobišta pobunjenici počinju paliti crkve i samostane te nastaje opći kaos.

Premijer Kanade Justin Trudeau je kazao da Katolička Crkva mora preuzeti odgovornost za upravljanje brojnim školama za asimilaciju autohtonog stanovništva. Tadašnji kanadski sistem rezidencijalnih škola silom je odvojio oko 150.000 djece iz njihovih domova. Mnogi od njih su bili maltretirani, silovani i neuhranjeni. Istraga je 2015. utvrdila da je takav sustav predstavljao “kulturni genocid”.

Sve se i potvrđuje pronađeno je još 751 kostura djece.

Počeli su govoriti i svjedoci a prenosi kanadski CBC. Istražitelji sada posebnim radarima tragaju za grobnicama djece. Naišli su upravo na najnoviji šok od 751 neimenovana grobišta djece. Cowessess First Nation (CFN) objavila je preliminarno otkriće 751 neoznačenog groba na groblju u blizini nekadašnje srednjovjekovne indijske rezidencijalne škole.

Srednjovjekovna indijanska rezidencijalna škola djelovala je od 1899. do 1997. godine na području gdje se sada nalazi Cowessess, oko 140 kilometara istočno od Regine. “To nije masovna grobnica, to su neidentificirani grobovi. Neki su možda i mogli biti identificirani, no predstavnici Katoličke crkve uklonili su nadgrobne ploče što je u Kanadi kriminalni čin. Nad nama minimalno 150.000 Indijanaca prvih domorodaca je učinjen genocid crkve.” rekao je lider domorodačke zajednice Prvih nacija poglavica Cadmus Delorme.

Florence Sparvier (80) pohađala je srednjovjekovnu  rezidencijalnu školu i podijelila neka od svojih iskustava u školi. Rekla je da su je roditelji odveli u školu. U to vrijeme roditelji koji djecu nisu slali u školu morali su provoditi vrijeme u zatvoru, rekla je. Uvjerili su nas da nemamo duše. Ljudima se manipuliralo kao i djecom. Isprali su nam mozak.

“Nema pomirenja bez kajanja i prave istine.” – izjavili su svjedoci zlostavljanja i čekanja gdje su nestali njihovi najbliži za kanadske medije. Četiri crkve su potpuno izgorjele u samo tjedan dana a policija traga za počiniteljima. Sve se odvija u provinciji Britanska Kolumbija u Kanadi. Ljudi sve otvorenije govore o grozotama koje su kroz prošlost prošli sa crkvom a najstrašnije je što su masovne grobnice djece ostale bez imena i identiteta, te su samo se vodili kao nestali i duboko zakopani. Mnogi svjedoci su ostali vjernici a mnogi ne opraštaju crkvi, naročito nakon što je vlada otkrila grobišta njihovih potomaka.

 Vjernik Keith Crow izjavio je: “Ljut sam. Ne vidim da pozitivno proizlazi iz ovoga i bit će teško.” Mnogi su u zajednici članovi Katoličke crkve i vrlo su uznemireni zbog požara, rekao je.

“Zasad nema uhićenih ni optuženih, istraga i daje traje”, rekao je policijski glasnogovornik Jason Boyda. Prema svemu sudeći, namjerno zapaljene crkve u Kanadi dolaze nakon otkrića koje je šokiralo Kanadu, ali i velik dio svijeta. Autohtono indijansko pleme prošlog je tjedna objavilo otkriće novih 750 neimenovanih grobova na mjestu nekadašnjeg internata, čime je razotkriven dio kalvarije koju su prolazila djeca autohtonog stanovništva u katoličkim školama za asimilaciju.

“Istraživanja smo počeli georadarom 2. lipnja i do jučer smo pronašli 751 neobilježen grob”, rekao je čelnik Cadmus Delomre. Riječ je o novom otkriću u općini Marieval na zapadu zemlje, drugom u manje od mjesec dana. U prvom su otkrili 215 učenika. A stanovništvo kaže da je toga jako mnogo.

“To nije masovna grobnica, to su neidentificirani grobovi. Neki su možda i mogli biti identificirani, no predstavnici Katoličke crkve uklonili su nadgrobne ploče.” To je u Kanadi kriminalni čin rekao je premijer Justin Trudeau, i pozvao Papu Franju da odmah krene sa postupkom smirenja tenzija i mržnje koje su do sada nezapamćene u Kanadi. Riječ je navodi se o 150.000 djece domorodaca koja su misteriozno odvođena, nestala, neka mučena i preživjela….uglavnom strahota se probudila i o njoj priča premijer Kanade javno. Tri videa naročito zadnja dva su jako potresna.

CRKVE PARALELNO GORE NA NEKOLIKO LOKACIJA KANADE

Dva spomenika – jedan britanske kraljice Viktorije, a drugi kraljice Elizabete II – srušeni su tijekom prosvjeda organiziranog zbog oko tisuću grobova djece otkrivenih oko nekadašnjih katoličkih škola za domorodačku djecu u Kanadi. Ogorčeni prosvjednici su se okupili ispred zgrade pokrajinske vlade u Manitobi. Prvo su spomenik kraljici Viktoriji prekrili otiscima ruku u crvenoj boji koja simbolizira krv nevine djece koja su umrla tijekom boravka u internatima, a nakon toga je kompletna skulptura srušena na tlo.

Ubrzo je srušena i druga skulptura, ona kraljice Elizabete II. ispred nekadašnje zgrade vlade. Inače, nekoliko gradova u četvrtak je odgodilo proslave Dana Kanade zbog otkrića tijela djece u bivšim školama za domorodačko stanovništvo.

Pozivi za manjim proslavama ili njihovim otkazivanjem počeli su u svibnju kad je pronađeno gotovo tisuću neoznačenih grobova kod nekadašnjih internata u saveznim državama British Columbia i Saskatchewan. Školama je većinom upravljala Katolička crkva, a financirala ih je vlast.

Odmah je nedvojbeno iza građana stao i premijer Kanade jer ovo je bila zemlja odana katolicizmu a sada vlada razdor. Papa se ispričao i sastao sa kardinalima no to nikoga nije utješilo niti rane smanjilo. Svakim danom otkopavanja otkrivaju dublju i stravičnu istinu. “Kanada se suočava sa svojom prošlošću. Mislim da ne možemo slaviti ovu državu zbog onog što je bez da prihvatimo ono što ona nije – utopija i bastion jednakosti, slobode i jednakih prilika za sve pripadnike društva.“, rekao je Akwasi Owusu-Bempah, sociolog sa sveučilišta u Torontu koji se bavi rasom, zločinom i kaznenim pravom.

PAPA U INVALIDSKIM KOLICIMA OTPUTOVAO U KANADU DATI ISPRIKE 

Papa Franjo je doputovao u šestodnevni posjet Kanadi tijekom kojega ponovno traži oprost za sudjelovanje Crkve u zlostavljanju djece autohtonih naroda u internatima koje je vodila Katolička crkva tijekom više od stoljeća. Nikakvi pregovori u Rimu nisu smirili domoroce i supatnike da razruše kipove i crkve, uzdrmaju temelje Kanade. Isprika Pape iz Vatikana nije utješila žrtve već su inzistirali da mora doći na njihovo tlo što je i učinio. Dočekali su ga kanadski premijer Justin Trudeau i Mary May Simon Inuk koja je prva kanadska domorodačka generalna guvernerka.

Između 1881. i 1996. više od 150.000 domorodačke djece odvojeno je od obitelji i dovedeno u internate. Mnoga su djeca izgladnjivana, pretučena i seksualno zlostavljana u sustavu koji je Kanadska komisija za istinu i pomirenje  nazvala “kulturnim genocidom”.

Premda su kanadski čelnici znali za veliki broj djece koja su umrla u školama od 1907., problem je dospio u prvi plan nakon prošlogodišnjih otkrića navodnih neobilježenih grobova u blizini bivših internata. Kao odgovor na pritisak nakon tih otkrića, papa Franjo ispričao se za ulogu Katoličke crkve u školama ranije ove godine tijekom posjeta starosjedilačkih predstavnika Vatikanu.

Sada se dolazi ispričati na kanadsko tlo. Ali oni koji su nasilje preživjeli i starosjedilački vođe rekli su Reutersu da žele više od isprike. Mnogi su pozvali na novčanu kompenzaciju, povrat autohtonih artefakata, objavu školskih zapisa, podršku izručenju optuženog zlostavljača i ukidanje doktrine iz 15. stoljeća koja opravdava kolonijalno oduzimanje posjeda starosjedilačkom narodu u obliku papinske bule ili edikta.

Papa Franjo poljubio je ruke poglavici autohtonih naroda u Alberti u Kanadi. Ispričao se zbog štetnog postupanja prema autohtonoj kanadskoj djeci: “Ovdje sam jer je prvi korak mog pokajanja među vama onaj da ponovno tražim oprost, da vam još jednom kažem da mi je duboko žao.”, rekao je.

“Žao mi je zbog načina na koji su, nažalost, mnogi kršćani podržavali kolonizirajući mentalitet sila koje su tlačile autohtone narode. Žao mi je. Tražim oprost, posebno, za načine na koje su mnogi pripadnici Crkve i vjerskih zajednica surađivali, ne samo kroz njihovu ravnodušnost, u projektima kulturnog destrukcije i prisilne asimilacije koje su promovirale vlade tog vremena, koje je kulminiralo sustavom stambenih škola.”

Molimo sve vjernike stanite uz žrtve, žrtve se boje i skrivaju, podnjele su prijave i dobile stigme, piju ljekove cijeli život –  imperijkanal@gmail.com, zastupa ih dvojicu iz Splita gospođa Nada. I policija i institucije sve znaju. Mediji sve znaju. Nikoga se neće otkriti od dobrih ljudi moralne podrške. Reportaže je radilo Provjereno NOVE TV, novinar godine Urukalo, urednica N1 Nataša Božić, urednik Nacionala Berislav Jelinić.

Dino Buljan, Ivan Eterović, Marco Aviani i agencije Reuterc, CBC, CBS, NYtimes, CNN

 

https://imperij.com/ekskluziv/spavao-sa-1000-svecenika-i-hrvatskim-biskupima-istrazitelj-martel-potresno-2-dio/



Antidženderistička prisega



U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Klanjam se pred Tobom, Stvoritelju moj, Spasitelju i posvećujući Bože! Priznajem da je sve što postoji od Tebe stvoreno, te si u svojoj beskrajnoj ljubavi iz tame nepostojanja po svojoj svetoj volji i beskonačnoj ljubavi  stvorio čovjeka sebi na sliku, koja je u punini ostvarena u utjelovljenju Tvojega Svetog Sina, Gospodina našega Isusa Krista. Načinio si muškarca i ženu, i blagoslovio si ih (vidi Post 1, 27-28).

Prisežem Svemogućim Bogom, Ljubavi Božjom, da ću za Tvoju slavu i spasenje čovjeka svim srcem mrziti i osuditi sve teorije rodne ideologije, i uvijek ću se boriti protiv njih, pa i po cijenu svog života.

1.     Osuđujem pogubnu zabludu prema kojoj čovjek može birati svoj takozvani rod neovisno o biološkom spolu, te se čak i podvrgnuti tjelesnim zahvatima radi promjene spolnih značajki.

2.     Osuđujem širenje takve sotonski izopačene i bolesne ideologije u političkom životu, u obrazovanju, na polju medicine, u medijima, u uporabi riječi, u odijevanju, u ponašanju i u svim vrstama iskazivanja.

3.     Neću glasovati za političke stranke koje bi podržavale takvu ideologiju, niti podržavati nevladine organizacije koje bi se za nju zalagale, niti ću podupirati, duhovno ili financijski, udruge i poduzeća u kojima se pojavljuje i najmanja klica ovog nezdravog učenja.

4.     Neću poštivati nikakvu "drugost" koja se razlikuje od čovjekova zdravog pogleda na život i Božjih zakona, ali ću ljubiti svog bližnjeg. Ne odbacujem osobu svog bližnjeg, niti ću prema njemu gajiti ikakve zle osjećaje, nego ću ga voljeti čistom ljubavlju i nastojati da mu služim u njegovom ozdravljenju; čak i ako ne želi ozdraviti, i dalje ću ga voljeti ljubavlju Kristovom.

5.     Mojoj kršćanskoj braći, koja pate od zbunjenosti o svojem identitetu, nastojati ću pokazati put ozdravljenja upućujući ih po mogućnosti razboritim liječnicima i psiholozima, a u svakom slučaju ću ih upućivati na put čednosti kao uzvišenje njihove slaboće; koji pak ne trebaju slijediti kao članovi redovničke ili svećeničke zajednice, već kao laici živeći u predanosti drugima u svijetu.

6.     Odlučno ću i bez zadrške odbaciti pokušaje "senzibilizacije" za rodnu ideologiju. U društvenoj zajednici, u obitelji, na svim razinama društvenog života, posebno u Crkvi, hrabro ću zastupati volju Boga Stvoritelja, nauk Isusa Krista i Njegove Crkve, te dar Božjeg Milosrđa koje nas hoće očistiti od svake ljage grijeha.

7.     Na slavu Boga Stvoritelja i radi zaštite ljudskog života, mrzim, prezirem i osuđujem sve što je čak i implicitno povezano s ovom diktatorskom rodnom ideologijom, dekonstrukcijom čovjeka.

Osuđujem sve pokušaje reinterpretacije braka. U skladu s Božjom voljom i čovjekovom prirodom, kao brak prepoznajem jedino cjeloživotni, monogamni, djeci otvoren odnos muškarca i žene. Homoseksualne, bi-, trans-, itd. seksualne veze ne prepoznajem kao brak ni u kojem slučaju. Time osobe koje se u njih upuštaju ni na koji način ne diskriminiram, samo branim ustanovu obitelji kao temelj života i pojedinca i društva, a bez koje će i pojedinac i društvo propasti.

Osuđujem ideju prema kojoj bi takozvani istospolni partneri smjeli odgajati djecu, jer ne postoji pravo na dijete, nego pravo djeteta na roditelje: oca i majku. Muškarac i žena sjedinjeni u nerazrješivom sakramentalnom braku prihvaćajući siroče ili napušteno dijete primaju samog Isusa u svoju obitelj. Adoptirano dijete nije pastorče. Iako nije biološko dijete svojih roditelja, njegovi roditelji su stvarno postali otac i majka na osnovu njihovog pristanka i voljom Božjom, što je uzvišenije i od same biološke razine. Dijete ima pravo prepoznati ispunjenje vlastite spolnosti na primjeru života svojih roditelja (usp. Lk. 9,48).

Takvi roditelji, čak i ako ne mogu imati vlastitu biološku djecu, u Isusu Kristu ne ostaju neplodni, nego mogu u punini promatrati otajstvo zajedništva Svete Obitelji.

O Bože, pomozi meni, svojem grješnom djetetu, s mnogim, mnogim zlim nagnućima, da osudim ne samo zla nagnuća propagirana i raširena po Sotoni i njegovim pomagačima, nego i zla nagnuća u drugima i u meni, kao što su ogovaranje, kleveta, laži, oholost i umišljenost.

Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku.

 



Crkva je u žrvnju dženderističke ideologije


Nema nikakve dvojbe oko toga da Biblija oštro osuđuje homoseksualizam. „Ne lijegaj s muškarcem kako se lijega sa ženom! To bi bila grozota”, piše u knjizi Levitskog zakonika (Lev 18,22). Poznato je što se zbog ovoga grijeha dogodilo sa Sodomom i Gomorom. Pavao ubraja homoseksualnost u sramotne strasti u koje ljudi zapadaju u grješnoj zaslijepljenosti (Rim 1,26). Sramotnom strašću i zastranjenjem Biblija ih naziva i na ovome mjestu: „Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.“ (Rim 1,26-27). U Prvoj poslanici Korinćanima (6,10) čitamo: „Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici (homoseksualci, nap. D. D.), ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“.

U Katekizmu Katoličke Crkve stoji: „Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni.’ Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni“.

Pod vodstvom kardinala Josepha Ratzingera Kongregacija za nauk vjere izdala je 1986. godine dokument kojim se biskupe pravilno upućuje na pastoralnu skrb za homoseksualne osobe. Kongregacija je tada upozorila biskupe na osiguranje pastoralnih programa u biskupijama tijekom kojih će se „jasno navoditi nemoralnost homoseksualnih aktivnosti“.

Takav bi autentični pastoralni pristup „pomagao homoseksualcima na svim razinama duhovnog života: kroz sakramente, a posebno kroz čestu i iskrenu upotrebu sakramenta pomirenja, kroz molitvu, svjedočenje, savjetovanje i osobnu brigu”, navodi se u dokumentu. „… odstupanje od nauka Crkve, ili šutnja o njemu, u nastojanju pružanja pastoralne skrbi, nije niti brižno niti pastoralno. Samo ono što je istinito može u konačnici biti pastoralno. Zanemarivanje nauka sprječava homoseksualne muškarce i žene u dobivanju skrbi koju trebaju i zaslužuju”, dodaje se u dokumentu.

 

Stara metoda

Stav Katoličke Crkve o homoseksualizmu od početka je bio jasan i nepromijenjen. Sve do nedavno. Na žalost, žrvanj dženderističke ideologije posljednjih je godina počeo povlačiti i samu Crkvu. Metodom koja je već viđena. Najprije su  dženderisti vikali „smrt braku i obitelji“ i zalagali se za njihovo uništenje. Kad to nije prošlo, počeli su zahtijevati da i sami budu obuhvaćeni definicijom braka i obitelji. Jer ako je sve brak, onda ništa nije brak. Ako je sve obitelj, onda ništa nije obitelj.

Sada ti isti krugovi, nakon što su uzurpirali civilna zakonodavstva, žele da im i Crkva prizna njihova „prava“. Progresivni krugovi u Crkvi tako se zalažu za to da Crkva prizna prava i započne pastoral tzv. LGBTQ katolika. Istaknuta figura toga pokreta je James Martin koji se nekoliko puta susreo s papom Franjom. Nakon susreta u studenom 2022. Martin je rekao da je razgovor pokrivao „radosti i nade, tuge i tjeskobe, LGBTQ katolika. Bio je to topao, inspirativan i ohrabrujući susret koji nikada ne ću zaboraviti”.

Martin je autor knjige „Izgradnja mosta: Kako Katolička crkva i LGBT zajednica mogu stupiti u odnos poštovanja, suosjećanja i osjetljivosti” i često govori o temama koje se tiču homoseksualnosti i katolicizma. Papa Franjo susreo se s Martinom i 2019. te izrazio potporu službi američkog isusovca u pismu godinu dana kasnije, ohrabrujući ga da „nastavi ovim putem”. Kojim to putem?

Isti taj James Martin jako je zadovoljan nedavnom odlukom pape Franje o blagoslovu homoseksualnih parova u tzv. neregularnim situacijama. Ova je odluka potresla katoličke krugove i pokazala da dženderizam snažno prodire i u Katoličku Crkvu, malo po malo, prema doktrini kuhanja žabe. Ovu odluku, zanimljivo, nije najprije obznanio Vatikan, nego globalistički mediji koji su očito za nju već prije doznali.

 

Skandalozna odluka

Među pravovjernim katolicima ova odluka – poznavajući dosadašnji pontifikat pape Franje – nije neočekivana, ali je svejedno skandalozna. No još su skandalozniji svi oni svećenici, biskupi i kardinali, svi oni navodno katolički mediji koji su se dali uprijeti u kola kriznog PR-a i braniti odluku pape Franje kao, eto, potez koji zapravo ništa ne mijenja. Kažu oni da se svakom grješniku može dati blagoslov. I da je ova odluka samo potvrdila ranija stajališta. No ne kažu ti isti da u dokumentu jasno stoji da se ne radi o blagoslovu pojedinca (Crkva osuđuje grijeh, a ne grješnog pojedinca), nego baš homoseksualnog para što je – za ljude zdravog razuma – prvi korak u priznavanju takvoga neurednog stanja.

Jasno je da dobar dio tih apologeta egzistencijalno ovisi o vezama s crkvenim vrhom ili im se ne želi zamjeriti (kad su u pitanju laici). Ima među njima i onih koji kao guske u magli misle da se ne smiju preispitivati odluke Pape i crkvene hijerarhije jer bi to moglo dovesti do raskola. No itekako se mogu preispitivati. Hilaire Belloc najvažniji je katolički povjesničar 19. i 20. st. Tko je barem donekle proučio njegov opus, jako dobro zna da je u povijesti bilo papa koji su donosili kojekakve dvojbene odluke. Papa Liberije je recimo ekskomunicirao iz Crkve sv. Atanazija koji je kasnije vraćen u Crkvu i proglašen crkvenim naučiteljem.

Papa Franjo do sada je plesao po rubu dajući dvosmislene izjave. Kad bi mu kardinali ili biskupi poslali dubije, on bi na njih odgovarao općenito. A kad bi zatražili da odgovori s da ili ne – nije im dao odgovor. Vrag je taj koji inspirira na dvosmislenost, a Crkva je oduvijek tražila jasnoću koja jamči mir i stabilnost. U Bibliji jasno stoji: „Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.” (Mt, 5, 17-37).

Papa Franjo, nekoliko dana nakon odluke, upozorio je na „nefleksibilne ideološke pozicije” koje mogu spriječiti Crkvu da vidi stvarnost i krene naprijed. „Ostanimo budni protiv krutih ideoloških pozicija koje nas često, pod krinkom dobrih namjera, odvajaju od stvarnosti i onemogućuju nam da idemo naprijed“, poručio je. „Pozvani smo, umjesto toga, krenuti i putovati, poput mudraca, slijedeći svjetlo koje nas uvijek želi voditi dalje, ponekad neistraženim stazama i novim cestama”, rekao je.

Svakome tko ove izjave pročita cum grano salis, jasno je kamo sve ovo vodi, posebno ako se uzme u obzir završni dokument nedavno održane Sinode o sinodalnosti gdje se otvoreno govori o tome da postojeće antropološke pozicije nisu dostatne da opišu sve nove stvarnosti. Drugim riječima, ne postoje više samo muško i žensko, nego treba ići „neistraženim stazama i novim cestama”. Kao da Isus Krist nije jedina staza i cesta, jedini Put, Istina i Život.

 

Osuda bivšeg prefekta Kongregacije za nauk vjere

Nedavnu Papinu odluku komentirao je i bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere Gerhard Ludwig Müller u opširnom tekstu za stranicu InfoVaticana.com. On ističe da ne postoje biblijski tekstovi ili tekstovi crkvenih otaca i naučitelja ili prethodni dokumenti Učiteljstva koji bi poduprli zaključke deklaracije Fiducia supplicans.

Kardinal ističe „da se ovdje ne blagoslivljaju samo grješni ljudi, nego se blagoslovom para blagoslivlja i sam grješni odnos. Ipak, Bog ne može dati svoju milost odnosu koji je u izravnoj suprotnosti s Njim i ne može biti usmjeren prema Njemu. Spolni čin izvan braka ne može ljude približiti Bogu i stoga ne može biti otvoren Božjem blagoslovu. Stoga, ako bi takav blagoslov bio dan, jedini učinak bio bi zavesti one koji su ga primili ili bili prisutni. Takvi bi ljudi mislili da Bog blagoslivlja ono što ne može blagosloviti. ‘Pastoralni’ blagoslov stoga ne bi bio ni pastoralni ni blagoslov“.

U nastavku teksta Müller piše: „Poteškoće u blagoslovu veze ili para posebno su vidljive u slučaju homoseksualnosti. U Bibliji se blagoslov povezuje s poretkom koji je uspostavio Bog; [red] koji je po Božjoj volji dobar. Ovaj se poredak temelji na spolnoj razlici između muškarca i žene, pozvanih da budu jedno tijelo. Blagosloviti stvarnost koja je suprotna stvorenju ne samo da je nemoguće, nego je bogohuljenje. Opet, ne radi se o blagoslovu onih koji ‘žive u vezi koja se nikako ne može usporediti s brakom’ (FS 30), nego o blagoslovu same veze koja se ne može usporediti s brakom. U tu je svrhu stvorena nova vrsta blagoslova“.

Inovativni „pastoralni“ blagoslov, dodaje kardinal, stvoren je ad hoc za blagoslov situacija protivnih zakonu i duhu evanđelja. „Svećenici trebaju naviještati Božju ljubav i dobrotu prema svim ljudima, pomagati molitvom i savjetom grješnicima i onima koji su slabi i imaju poteškoća u obraćenju. To je sasvim drugačije od davanja izmišljenih i obmanjujućih znakova i riječi da Bog nije toliko zabrinut zbog grijeha. Skriva se istina da nas grijeh u mislima, govoru i djelu odvaja od Boga“.

Blagosloviti homoseksualnu zajednicu je, dakle, bogohuljenje i svetogrđe.

Najveća perverzija sadašnje situacije je u tome da se papa Franjo sve radikalnije obračunava s tradicionalnim katolicima, pa i biskupima i kardinalima, da svoje kritičare naziva ideolozima (samo zato što poštuju dvije tisuće godina star nauk Crkve) ali, primjerice, raskolnike u Njemačkoj ne dira. Štoviše, sve ide prema tome da će se pravovjerne katolike koji kritiziraju dvojbene Papine odluke nazivati raskolnicima. To je prava sotonska inverzija.

Davor Dijanović

Izvor: HKV

 

 

Kao tradicionalni starokatolici često puta čujemo upite zbog čega komentiramo situaciju u Rimokatoličkoj crkvi? Naime, zbog toga što je Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava koji okuplja tradicionalne starokatoličke crkve, na svojem saboru održanom 2021. godine prihvatio nauk Rimokatoličke crkve, s ogradom oko discipline (ne dogme) obveznog celibata. Međutim, sada je nauk Rimokatoličke crkve radikalno izmjenjen. Stoga se mi radikalno suprotstavljamo krivovjerju sodomizacije koje ozbiljno potkopava Crkvu, a koja je Tijelo Kristovo, zbog prakse radikalno suprotstavljene katoličkoj vjeri i tradiciji.

Istina je prvo od milosrđa koje Isus nudi grešniku. Sloboda koju moramo ponuditi ljudima koji žive u homoseksualnim zajednicama leži u istini Božje Riječi. Kako bismo se mogli usuditi natjerati ih da povjeruju da bi bilo dobro i od Boga željeno da ostanu u zatvoru svoga grijeha?

Da izbjegnemo isprazna naklapanja o značenju riječi blagoslov, jasno je da možemo moliti za grešnika, očito je da možemo od Boga tražiti njegovo obraćenje. Možemo blagosloviti čovjeka koji se polako obraća Bogu kako bi ponizno isprosio milost istinske i korjenite promjene u svom životu. Molitva Crkve nikome se ne odbija. Ali nikada se ne može zloupotrijebiti da ona postane legitimizacija grijeha, strukture grijeha ili čak neposredne prilike za grijeh. Osoba koja je skrušena pred Bogom, u pokajanju, iako je još daleko od od svetosti, mora biti blagoslovljena za duhovno ojačanje na putu duhovnog rasta i obraćenja. Ali samo u tom kontekstu, ne u nekom drugom. Odbijanje obraćenja i tvrdoća srca nikako ne mogu dobiti blagoslova. Sjetimo se da da sv. Pavao ne daje blagoslov za takve nego stroge riječi prijetnje: "Tvrdokornošću svojom i srcem koje neće obraćenja zgrćeš na se gnjev za Dan gnjeva i objavljenja pravedna suda Boga koji će uzvratiti svakom po djelima - onima koji postojanošću u dobrim djelima ištu slavu, čast i neraspadljivost - život vječni; buntovnicima pak i nepokornima istini, a pokornima nepravdi - gnjev i srdžba!" (Rim 2, 5-8)

Biskupi i svećenici koji bi blagoslivljali grijeh, na se jednako kao i na one neobraćene koje blagoslivljaju,  navlače gnjev i srdžbu Božju!  Mnogi su biskupi zabranili činiti takvo svetogrđe, npr. oni u Kamerunu, Čadu, Nigeriji itd. Isto tako, deklaracija kojom je dozvoljeno svetogrdno blagoslivljanje nije zaustavila tzv. Sinodalni put u Njemačkoj koji dapače vodi sve većem rasulu.



Signum temporis



Kad se u Rabu 22. rujna 2012. godine izvršila sakramentalna posveta starokatoličkog biskupa Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava, nitko nije mogao pretpostaviti da će ta posveta tako brzo postati signum temporis i znak pravovjerja. Ogromna hereza koju je proveo gospodin Bergoglio, dozvolivši blagoslov sodomita i nereguliranih parova, ne samo da je poljuljala nego je srušila blagodat Rimkatoličke crkve. Ona više nema Božje blagodati – definitivno! Bergoglio, provevši zakulisne planove svjetskih moćnika u pregačama, služi kao zavodnik koji će zavesti mnoge.  Ostaje nada i molitva da idući pontifikat ispravi ovu grozotu pustoši, ali hoće li tako biti nakon već proširene zaraze na koju će se naviknuti oni koji bolest žive kao nešto vlastito? Sada katolicizam ostaje prisutan samo u Svjetskom saboru narodnih katoličkih crkava koji nije prihvatio ni ovu najnoviju stranputicu, kao što nije prihvatio ni onu iz 1139. kada je celibat kao obveza nametnut svima ako žele biti klerici u Katoličkoj crkvi, a sasvim suprotno tradiciji Katoličke crkve koja je trajala više od čitavog prvog milenija.

Sa žaljenjem smo slušali kako je zagrebački nadbiskup Kutleša, pokušavao – verbalnim sofističkim akrobacijama – opravdati grozotu pustoši, govorivši kako se blagoslivlju osobe a ne stanje u kojem se osobe nalaze. Ali Kutleša, blagoslov se može dati i njegova svrha jest upravo promjena stanja u kojem se osoba nalazi -  od goreg na bolje, a što kod istospolaca nije riječ, jer oni ustraju u grijehu. Kapitulirala je cijela Hrvatska biskupska konferencija, svi šute, nitko ne talasa – čuvaju položaje iako znaju da tako izdaju Gospodina. Ne mili im se mučeništvo. Draži su im položaji i ugled. Draga braćo i sestre, nije lako podnijeti mučeništvo zbog vjere. Sad se vidi tko stoji a tko pada!

Vidimo pak da se u Rimokatoličkoj crkvi nalaze i mnogi hrabri te poštovanja vrijedni prelati i svećenici, koji sada ostaju na - možemo slobodno reći - starom katoličkom nauku, ne prihvaćajući škropljenje sodomita i neregularnih. Tu su npr. kardinal Burke, kardinal Müller, biskup Schnider itd., međutim oni ostaju i dalje članovima grozote pustoši. Ipak, prema njima gajimo duboko poštovanje i molimo Gospodina da ih osnaži, da ih ojača, da nastave govoriti istinu bilo to zgodno ili nezgodno: ili Bergoglio ili Krist – sada nema sredine.

I što sada reći za članove Rimokatoličke crkve, bilo klerike bilo laike, osim: "Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje'' (Lk 9, 60). Zaobilazimo ih u najvećem luku kao živuće mrtvace, dok se ne odluče obratiti. Oslobodimo se materijalnog traženja sigurnosti u velikim brojevima i tlapnje o trijumfirajućoj Crkvi na zemlji. Naša je snaga u nadnaravnoj stvarnosti zajedništva s Bogom, a ne u održavanju izvanjskih privida lišenih sadržaja. Upozoreni smo od Isusa na progonstva i mržnju svijeta. Čuvajmo se kukolja lažne braće i kvasca farizejskoga.

Kad Isus kaže: ''Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?'' (Lk 18, 8), to znači da može ostati samo nekolicina pravednika, kao u vrijeme Noe kad ih je ostalo samo osam! Za one koji žele biti Kristovi nema napuštanja principa vjere pa makar po cijenu vlastita života. Predaja znači izdaja, a izdaja znači gubitak Raja.

Postoje principi sa kojima se ne može trgovati, oni tvore zadnju crtu obrane za koju treba biti spreman žrtvovati sve, pa i vlastiti život. Ako toga nema onda nemamo katolički identitet nego genderitet u kojem je sve relativno. Sveta nepopustljivost nam je sada nužno potrebna.

Sjetimo se riječi sv. Grgura Nazijanskog: ''Bog ne uvažava brojeve! Bog voli malene!''

Bolje je izgubiti s Bogom nego pobijediti s Vragom!

Božja će biti posljednja!




Dubium – je li Jorge Mario Bergoglio katolik?



Dvojba

Pontifikat pape Franje je obilježen velikim brojem dubia (dvojbi) upućenih njemu. Nažalost, on nije niti na jednu dvojbu (dubium) odgovorio na u Crkvi uvriježeni način s odgovorom „da“ ili „ne“ te je tako izazvao samo još veću pomutnju u Crkvi.

Podsjetimo se da su četiri kardinala Carlo Caffara, Walter Brandmüller, Joachim Meissner i Raymond Burke 2016. godine nakon objave pobudnice Amoris laetitia, koja je prouzročila dosta kontroverzi, sročili dvojbe koje su uputili papi Franji, ali na postavljena pitanja nikada nisu dobili odgovore. A 21. kolovoza 2023. grupa od pet kardinala, Walter Brandmüller, Raymond Leo Burke, Juan Sandoval Íñiguez, Robert Sarah i Joseph Zen Ze-kiun, poslala je svoje dvojbe u svezi nekih pitanja koja su se odnosila na Sinodu o sinodalnosti.

I nas obične vjernike muče neke dvojbe, a naročito u posljednje vrijeme, kada mnoge stvari postaju sve jasnije. Mene već odavno muči jedna dvojba koju sam odlučio poslati papi Franji, iako sam znao da su mi šanse male da ću dobiti odgovor, s obzirom na to da ni kardinali nisu dobili odgovore. Možda sam pogriješio što sam Dubium (dvojbu) potpisao s „jednostavni laik katolik“, a iz pisma je razvidno da sam vjenčan u Crkvi i da imam normalnu obitelj. Da sam možda istospolac koji živi u „braku“ s drugim istospolcem te da imam usvojenu djecu surogatskih majki, možda bi mi šanse bile veće. Naime, kada je Papa dobio jedan upit od takvog istospolca, on je odmah dobio odgovor.[1]

No, danas 18.12.2023., baš pred sam Božić, nakon što je papa Franjo dao objaviti deklaraciju Fiducia supplicans[2] u kojoj službeno odobrava blagoslivljanje istospolnih parova, čime praktički normalizira sodomiju, slijedeći sekularno društvo, izgleda da više i nemam dvojbe. Odgovor mi je postao jasan pa ću ga ovdje podijeliti s vama.

Ovdje se može vidjeti originalno pismo na španjolskom, a ovdje prijevod na hrvatski.

Dvojbu koju sam postavio glasi:

  1. Može li netko tko nije katolik biti papa?

Iako nisam dobio odgovor od Pape na postavljenu dvojbu usuđujem se kao običan laik, po vjerničkoj dužnosti, pozivajući se na kanon 212,[3] predložiti odgovor sljedećeg sadržaja:

Responsum:

  1. Negativan

Obrazloženje:

Netko tko nije katolik ne može biti papa iz jednostavnog razloga jer ako netko nije katolik onda taj nije član Crkve te ne može biti niti glava Crkve.[4] Ako netko nije dio tijela (u ovom slučaju Mističnog Tijela Kristova) ne može biti onda ni njegova glava. Ne može magareća glava postati glava lava jer nije dio lavljeg tijela. U nekim horor filmovima bi se to moglo i dogoditi ali bi onda taj lav, od kralja životinja, postao čudovište. Tako bi i Katolička Crkva (barem u svom izvanjskom dijelu) postala čudovište kada bi joj glava bio netko tko nije katolik.

Čak i u običnim ljudskim organizacijama nije moguće postati čelnikom neke organizacije ako čovjek nije prvo član te organizacije. Nešto suprotno od ovog načela bilo bi protunaravno. Tako bi isto bilo protunaravno kada bi netko tko nije član Mističnog Tijela Kristova, bio njegova glava. A ništa što je protunaravno ne može biti u skladu s pravom vjerom, s jednom, svetom, katoličkom i apostolskom Crkvom.

Važno je sada razjasniti tko je član Crkve. Nauk Crkve je o tome vrlo jasan. Član Crkve je onaj tko

  1. je kršten
  2. ispovijeda pravu vjeru
  3. nije se odvojio od tijela (Crkve)
  4. nije isključen od strane legitimnog autoriteta (ekskomuniciran).[5]

Dakle, iz crkvenog nauka jasno proizlazi da nije svatko tko je kršten ujedno i vjernik (mnogi masoni, sotonisti i sl. su kršteni u Katoličkoj Crkvi). Da bi krštenik bio i vjernik, tj. član Crkve, on mora ispovijedati pravu vjeru, što znači da svojim riječima i djelima mora ispovijedati ono što Crkva naučava (stavak br. 2). Papa, koji ima vrhovnu vlast u Crkvi, sam nije izuzet od autoriteta Crkve, u skladu s božanskim i crkvenim pravom. On je obvezan prihvatiti i poduprijeti definitivno učenje svojih prethodnika u papinskoj službi.[6] Sv. Robert Bellarmino, crkveni naučitelj, potvrđuje isto načelo: „Svakako je istina da je potrebna iskrena vjera, a ne njezino puko izvanjsko ispovijedanje, ako želimo biti iznutra sjedinjeni s Tijelom Kristovim, a to je Crkva… Ali čak i čovjek koji s ostalim vjernicima čini samo izvanjsko ispovijedanje vjere pravi je član, iako suhi i mrtvi član Tijela Crkve“.[7] Očito onda da onaj tko ne posjeduje čak niti to vanjsko ispovijedanje vjere ne može biti član Crkve.

Svaki katolik, član Crkve, pod uvjetom da poznaje nauk Crkve, ima pravo i može s apsolutnom sigurnošću ustanoviti tko nije član Crkve kada se radi o otvorenom otpadništvu.

Zaključno, onaj tko nije katolik ne može biti ni papa. Drugačija tvrdnja bila bi nerazumna, a Crkva ne može biti nerazumna jer je ustanovljena od Boga živoga, izvora svake razumnosti. Svatko tko poznaje katoličku vjeru može utvrditi je li netko otpao od vjere, tj. je li netko nije katolik, ukoliko je otpadništvo javno (nije skriveno).

 

Franjino javno otpadništvo

U Franjino javno otpadništvo od vjere izrazili su sumnju već odavno mnogi visoko rangirani prelati. Kardinal Gerhard Müller, do jučer drugi čovjek Crkve, tvrdi da bi „naučavanje protivno apostolskoj vjeri automatski papu lišilo njegove službe“[8] te da je papa Franjo „već izrekao dosta materijalnih hereza,“ ali da nije izgubio svoju papinsku službu jer nije naučavao formalnu herezu.[9]

Moje mišljenje kao laika po ovom pitanju sigurno nema nikakvu kanonsku mjerodavnost, ali kao običan laik mogu konstatirati da papa Franjo nije katolik, baš kao što to mogu konstatirati za bilo kojeg drugog čovjeka čije riječi i djela stoje u suprotnosti s naukom Crkve. Posljedično tome, ako nije katolik, ne može biti ni papa. Vrlo jednostavno.

Prvo ćemo pokazati zašto papa Franjo nije katolik, a zatim kratko prikazati određene teorije koje se bave nevaljanošću ovog pontifikata, zatim što kaže redovito crkveno Učiteljstvo o tome, i na kraju pokazati što nam valja činiti.

Već smo utvrdili da se ispovijedanje vjere ne sastoji od toga da netko kaže: „Ja sam katolik“. To može reći svatko. Ispovijedanje vjere se sastoji od svjesnog prihvaćanja i svjedočenja, riječima i djelima, cjelovitog nauka Crkve po pitanjima vjere i morala. Na primjer, ako netko kaže „ja sam katolik“ ali javno govori da je uporaba kontracepcije moralno opravdana onda ta osoba realno i objektivno nije katolik.

Zakonik kanonskog prava Crkve naziva krivovjerjem „uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju“ (kan. 751). Kanon 749 proglašava da je „nauk o vjeri i ćudoređu obvezatan“. Nadalje, isti dokument navodi da „krivovjernik ili raskolnik upada u izopćenje unaprijed izrečeno“ (kan. 1364). Drugim riječima, ako netko ne vjeruje makar i samo u jednu proglašenu istinu vjere on sebe automatski izopćuje iz Crkve te time nije više katolik (iako toga možda nije svjestan). Biskup Thomas Paprocki (SAD, Illinois, Springfield), doktor kanonskog prava, predsjednik Komisije za kanonske poslove Američke biskupske konferencije, u svojoj kritici krivovjernih kardinala kaže: „Kardinal Katoličke Crkve, kao i svaki drugi katolik, ako poriče ustaljeni katolički nauk, prihvaća krivovjerje, čiji je rezultat automatska ekskomunikacija iz Katoličke Crkve“.[10] Ovo se odnosi na sve, pa i na papu. Nitko nije izuzetak.

Papa Franjo je nebrojeno puta pokazao da njegovi govori, pisanja i djelovanja nisu katolički. Važno je naglasiti da se ovdje ne radi o njegovoj sumnji u jednu istine vjere što je obično bio slučaj s hereticima iz crkvene povijesti, već se radi o činjenici da je papa Franjo u ovih 10 godina pontifikata kristalno jasno demonstrirao da se njegovo vjerovanje gotovo ni u čem ne podudara s vjerovanjem Katoličke Crkve. O mnogim krivovjerjima pape Franje smo već dosta pisali u rubrici pseudokatolicizam. Tko hoće imati uvid u manje-više kompletnu zbirku Papinih krivovjerja može pročitati dobro dokumentiranu knjigu Heinrich Denzinger – Jorge M. Bergoglio (1769 stranica).[11] Zbog ograničenosti prostora ovdje ćemo navesti samo neka, iako bi bilo dovoljno odbacivanje i samo jedne istine vjere da netko prestane biti katolik kao što smo već naveli.

Papa Franjo kategorički, riječima i djelima, odbacuje samo poslanje Crkve, a time i svrsishodnost Crkve uopće, najtemeljitiju istinu vjere i izravnu zapovijed Isusa Krista: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28,19-20). Prvi i najvažniji cilj Crkve je obraćenje i spasenje duša (kan. 1752) a to proizlazi upravo iz ove Isusove zapovijedi. Međutim, papa Franjo je u više navrata opominjao katolike kako ne smiju obraćati ljude na katoličku vjeru.[12] U jednoj video poruci 2013. godine Papa kaže: „Hoću li nekoga uvjeriti da postane katolik? Ne, ne, ne! Srest ćeš ga, on ti je brat! To je dovoljno!“[13]

Franjo se u mnogo čemu stavlja iznad Krista (usp. 2 Sol 2,4). U svom govoru na općoj audijenciji 4. listopada 2017. papa Franjo je izjavio da će na svršetku svijeta doći „milosrdni Isus… [i] sve će biti spašeno. Sve“.[14] Ovdje predočena slika drugog dolaska milosrdnog Isusa koji će svima sve oprostiti i na kraju sve spasiti potpuno je iskrivljena. Sveto pismo nagoviješta potpuno suprotnu stvarnost: „…kad se u plamenom ognju objavi Gospodin Isus u pratnji svoje anđeoske vojske koji će se osvetiti onima koji neće da priznaju Boga i koji se ne pokoravaju Radosnoj vijesti o našem Gospodinu Isusu. Oni će biti kažnjeni vječnom propašću“ (2 Sol 1,7-9; usp. i 2Pet 3,10; Mt 13,40-42; Mt 25,41; 30; Otk 20,15; itd.). U enciklici Amoris Laetitia (297) papa Franjo piše: „Nikoga se ne može zauvijek osuditi, jer to nije logika Evanđelja!“[15] Dakle, Franjo zna bolje od Isusa, jer prema Franji nitko neće biti zauvijek osuđen, što je u oštroj suprotnosti s Isusovim proročkim riječima kada na posljednjem sudu razdvoji ‘ovce od jaraca’: ,,Tada će reći i onima s lijeve strane: ‘Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!’…Ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni” (Mt 25,41-46; usp. i Otk 14,9-11; Mt 18,18; Mk 9,43; Jd 1,7; itd.).

Papa u svojim porukama neprestano upućuje na jednakost svih religija iako Isusova poruka govori nešto sasvim drugo: „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6). U veljači 2019. Franjo potpisuje „Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i suživot“ u kojem piše da ,,su pluralnost i raznolikost religija, boje, spola, rase i jezika izraz mudre Božje volje, s kojom je stvorio ljudska bića“.[16] Uoči Bogojavljenja 5.01.2021. Papa ne govori o Bogu koji se objavio svim ljudima dobre volje, već lansira video uradak u kojem iznova potiče jednakost religija.[17] Izjednačavanje religija je osuđeno od Crkve kao hereza religioznog indiferentizma. U enciklici pape Pija XI. Mortalium animos religiozni indiferentizam se naziva lažno mišljenje „koje sve religije smatra manje ili više dobrim i hvale vrijednim“ (Mortalium animos, 2; usp. Mirari vos, 13; Dominus Iesus, 22; Redemptoris missio, 36).[18]

U apostolskom pismu o liturgiji, Desiderio desideravi, papa Franjo piše: „Svi su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu (Ot 19,9). Sve što je potrebno za dolazak na gozbu je svadbeno ruho vjere koje dolazi iz slušanja njegove Riječi.” (Desiderio desideravi, 5).[19] Ovdje se Papa poziva na knjigu Otkrivenja, poglavlje 19, međutim, stih na koji se Papa poziva zapravo glasi: „Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!“ Izraz „blago onima koji su pozvani“ govori potpuno suprotno od onoga što Papa sugerira u Desiderio desideravi, naime, ne govori na tom mjestu Sveto pismo da su svi pozvani – nego suprotno, da nisu svi pozvani. Drugi dio citata iz ovog dokumenta koji smo naveli kaže: „Sve što je potrebno za dolazak na gozbu je svadbeno ruho vjere“. Ne znamo točno što bi „ruho vjere“ trebalo značiti ali u slobodnom prijevodu vjerojatno ovom rečenicom hoće reći da je dovoljno vjerovati u Isusa kako bi se moglo pristupiti svetoj pričesti (sve što je potrebno… ruho vjere). Takva propozicija, da je dovoljna samo vjera kako bi se netko pričestio, u suprotnosti je sa Svetim pismom, Svetom predajom i s Učiteljstvom Crkve. Osim toga, na trinaestom zasjedanju Tridentskog sabora, Dekret o najsvetijem sakramentu Euharistije, kanon 11 izričito navodi takvo mišljenje kao herezu: „Tko kaže da je sama vjera dovoljna priprava za primanje sakramenta presvete Euharistije, neka bude anatema. [Si quis dixerit, solam fidem esse sufficientem praeparationem ad sumendum sanctissimum eucharistiae sacramentum, anathema sit.]“[20]

Svakako jedna od najšokantnijih izjava pape Franje je ona njegova podrška istospolnim zajednicama kada je Papa rekao: „Ono što trebamo stvoriti je zakon o građanskim partnerstvima. Na taj su način pravno pokriveni. Borio sam se za to.“[21] Dakle, papa Franjo se bori za legalizaciju sodomije, dok nas sv. Pavao upozorava: „Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici [autorovo isticanje], ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“ (1 Kor 6,9-10). Papa pokazuje podršku sodomiji i svojim djelima kao što su njegove česte potpore „katoličkim“ grupama koje se zalažu za normalizaciju homoseksualnosti, npr. pismo podrške o. James Martinu,[22] ili časnoj sestri Jeannine Gramick,[23] osnivačici udruge „New Ways Ministry“, čije djelovanje je 1999. godine zabranio kardinal Joseph Ratzinger, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere,[24] te učestalo, upravo napadno primanje u audijenciju za vrijeme Sinode o sinodalnosti i poziranje s disidentskim katoličkim grupama koje propagiraju normalizaciju sodomije, ili pozivanje transseksualnih prostitutki na večeru za Dan siromašnih. Deklaracijom Fiducia supplicans,[25] kojom se otvara mogućnost blagoslova istospolnih parova, Franjo nastoji, slijedeći sekularno društvo, normalizirati sodomiju.

Predugačka je lista Papinih krivovjerja da bi sve ovdje mogli nabrojiti. Jednostavno njegov način razmišljanja i vjerovanja nema gotovo ništa s katoličkom vjerom. Čak niti u moralnim pitanjima ne drži niti do jedne katoličke istine. Stav prema sodomiji smo već spomenuli, ali njegovi stavovi nisu puno bolji niti prema drugim moralnim istinama vjere. Za kontracepciju je rekao da je dopuštena u određenim situacijama.[26] Protukatolički stav! (vidi Humanae vitae[27]). Za pobačaj uvijek govori istu priču: „O pobačaju, mogu vam reći ove stvari, koje sam već rekao. U bilo kojoj knjizi o embriologiji kaže se da su netom prije mjesec dana nakon začeća organi i DNK već ocrtani u sićušnom fetusu, prije nego što majka toga postane svjesna. Dakle, postoji živo ljudsko biće. Ne kažem osoba, jer o tome se raspravlja, nego živo ljudsko biće. I postavljam dva pitanja: je li ispravno riješiti se ljudskog bića da bi se riješio problem? Drugo pitanje: Je li ispravno angažirati ‘ubojicu’ da riješi problem?“[28] Protukatolički stav! Prvo, ovdje Papa implicitno kaže da fetus sve do kraja prvog mjeseca nije ljudsko biće, jer eto znanstvenici kažu da je tek pred kraj prvog mjeseca to ljudsko biće. Za njega je važnije što kažu znanstvenici nego Crkva! Drugo, Papa kaže da fetus nije osoba, tj. da je to diskutabilno. No, Crkveni dokumenti, naprotiv, nikada nisu razdvajali ljudski život od osobe, nego je npr. u instrukciji Kongregacije za nauk vjere Donum vitae iz 1987. (I, 1),[29] i u enciklici pape Ivana Pavla II. Evangelium vitae iz 1995. god. (br. 60)[30] jasno naglašeno da se ljudsko biće mora poštovati i s njim valja postupati kao s osobom od samog njegova začeća te mu se zato od toga istog časa moraju priznati prava osobe.

Jednostavno ovoj listi nema kraja. Teško je pronaći i jedan njegov duži govor ili dokument a da se ne protivi katoličkom nauku. Zato ne smatram da je papa Franjo heretik u užem smislu riječi, već on jednostavno nije katolik, on je otpadnik. To može svaki laik i klerik bez ikakve sumnje sa sigurnošću spoznati, za to nije potrebno nikakvo sudište, niti ikakva obznana. To su mnogi već i spoznali, i zato se ove godine (2023.) razbuktala rasprava o tome može li Jorge Mario Bergoglio biti papa.

 

Teorije koje osporavaju Franjino papinstvo

Ima nekoliko teorija koje osporavaju Franjino papinstvo. Jedna teorija polazi od toga da je abdikacija pape Benedikta XVI. bila nevaljana. Ako bi se to pokazalo točnim, a sve izgleda tako, onda je i konklava na kojoj je Jorge Bergoglio izabran za papu bila nevaljana te Bergoglio ne može biti papa. Naime, tvrdnja se sastoji u tome da papa Benedikt XVI. nije dao ostavku na munus (službu), već samo na ministerium (služenje) . Ako se analizira tekst ostavke ova tvrdnja je točna. A i sam papa Benedikt XVI. potvrđuje da nije u potpunosti abdicirao službu sv. Petra. U odgovoru na Seewaldovo pitanje je li slabija sposobnost obavljanja dužnosti dovoljan razlog za abdikaciju, papa Benedikt XVI. odgovara: „Može se izreći takva optužba, ali to bi bio funkcionalni nesporazum. Petrov sljedbenik nije samo vezan uz funkciju; služba ulazi u samo vaše biće. U tom smislu, ispunjavanje funkcije nije jedini kriterij“.[31] Problem je u tome što se munus i ministerium ne mogu razdvojiti, tj. ako bi se razdvojili abdikacija ne bi bila valjana. O ovome je napisano puno rasprava pa čak i knjiga, a činjenice ukazuju na to da papa Benedikt XVI. nije abdicirao u stvarnom smislu riječi.[32] No, iako ja kao laik mogu o tome imati svoje mišljenje, crkveno sudište bi trebalo biti ono koje će donijeti takvu presudu.

Druga teorija polazi od toga da je sama konklava bila nevaljana jer se nije držalo propisane procedure, npr. utjecaj tzv. St. Gallen mafije na izbor, glasovalo se više puta nego je to bilo dopušteno u jednom danu, i sl. No, za sada nemamo izjave nekog od kardinala da procedura nije bila ispoštovana.

Treća teorija pretpostavlja da Jorge Bergoglio i prije nego je izabran za papu nije imao namjeru čuvati vjeru i „pasti svoje stado“ onako kako to zahtjeva papinska služba, što bi onda značilo da je i sam izbor ništavan, slično kao što se čin vjenčanja proglašuje ništavnim ako jedan od supružnika prije samog čina vjenčanja potajno nije imao namjeru ispuniti jednu od specifičnih dužnosti braka, npr. dužnost otvorenosti životu. Problem s ovom teorijom je to što bi bilo teško dokazati da Bergoglio prije izbora za papu nije imao namjeru obnašati službu Svete Stolice onako kako to Crkva nalaže, tj. da je prihvatio papinsku službu s namjerom da uništi Crkvu.

Četvrta i u posljednje vrijeme najčešće diskutirana teorija je o tome je li netko tko je heretik može biti papa, tj. može li papi heretiku biti suđeno. U dogmatskoj konstituciji Pastor aeternus (pogl. 3) iz 1870. god. stoji da papi nitko ne može suditi. I Zakonik kanonskog prava iz 1983. god. kan. 1404 kaže: „Prvoj stolici ne sudi nitko“, gdje se izraz „Prvoj stolici“ odnosi naravno na papu. Drugim riječima, papi nitko ne može suditi. Ali razmislimo što to znači. U svojoj suštini to znači: „Papi koji je katolik nitko ne može suditi“. Apsolutno! Ako bi istu rečenicu netko interpretirao u smislu: „Papi koji je musliman, ili budist, ili nevjernik, nitko ne može suditi“, takva bi interpretacija bila sigurno apsurdna. A Crkva Isusa Krista nije Crkva apsurda, već „Crkva Boga živoga, stup i temelj istine“ (1 Tim 3, 15). To načelo da papi nitko ne može suditi nije nastalo na Prvom vatikanskom saboru kako neki misle, već njegovi korijeni vuku porijeklo još iz prvih stoljeća kršćanstva.[33] Ali ovaj aksiom je UVIJEK shvaćen u prvotnom smislu, da papi koji je katolik nitko ne može suditi. To potvrđuju mnogi teolozi i sveci koje je Crkva uzdigla na pijedestal naučitelja, a na koncu to potvrđuje i redovito Učiteljstvo Crkve što ćemo pokazati kasnije.

I na kraju, najčešće u praksi primjenjivana teorija je „priznaj i odupri se“ što znači da se Jorge Bergoglio prizna za papu ali da se odupiremo njegovom učenju jer bi inače izdali Crkvu, Krista i prethodnih 265 Kristovih namjesnika. Ovu teoriju prihvaćaju većina katolika i mnogi prelati kao što su kardinal Müller, kardinal Burke, kardinal Zen, biskup Strickland, biskup Schneider, biskup Eleganti, i mnogi drugi. Ova teorija se u praksi pokazala kao jedini izlaz za katolike koji su htjeli ostati vjerni Kristu, pogotovu na početku ovog pontifikata kada još nije bilo jasno je li papa Franjo heretik ili ga to samo „zločesti“ mediji krivo interpretiraju.

Nakon deset godina njegova pontifikata, međutim, postalo je bjelodano da nije problem u medijima već u učenju pape Franje koje jednostavno nije katoličko. Iako je na početku ova teorija u praksi bila na neki način izlaz iz ove situacije bez presedana, dugoročno ovakav način odupiranja „papi“ dovodi od šizofrenične situacije koja se mora okončati ako hoćemo da se Crkva spasi od pogibelji. Bergoglio je promaknuo veliki broj heretika u kardinale te je ljudski gledano velika vjerojatnoća da će sljedeći „papa“ biti još gori. Zamislite situaciju u kojoj će vam sljedeći „papa“ reći „Isus nije Bog“ (mada je i Bergoglio to već rekao,[34]), a mi ćemo ga i dalje oslovljavati sa „Sveti Oče“ ili „papa“, ali ćemo odbijati njegovo učenje. To bi bilo jedno šizofrenično ponašanje koje ne priliči katolicima, već duševnim bolesnicima. Mi se već nalazimo u takvoj situaciji, gotovo ništa što uči Bergoglio nije katoličko. Postali smo objekt podsmjeha i izrugivanja i došli smo u apsurdnu situaciju da su neki heretici i šizmatici bliže katoličkom nauku nego sam poglavar Katoličke Crkve. Zato je došlo vrijeme kada moramo pogledati istinu u oči i priznati jasno i glasno da ovako ne može dalje. Bergoglio se ne može uspoređivati niti s antipapama, jer su i antipape bili katolici, iako iz ovog ili onog razloga nisu bili pravi pape.

 

Može li očiti heretik biti papa?

Ivan od sv. Tome (+ 1644.), jedan od najcjenjenijih profesora teologije svog vremena, piše: „Svi [crkveni] naučitelji se slažu da papa može biti svrgnut zbog hereze… papa ne može biti svrgnut ili izgubiti papinstvo osim ako su istovremeno ispunjena dva uvjeta: naime, da krivovjerje bude javno i pravno ozloglašeno, a ne skriveno; i da bude nepopravljiv i uporan u svojoj herezi. Kada su ova dva uvjeta ispunjena Papa može biti svrgnut.“[35]

Jedan od najvećih teologa nakon sv. Toma Akvinskog, Francisco Suarez (+1617.)[36] kao i sv. Roberto Bellarmino (+1621.) slažu se da se heretički papa može svrgnuti. Sv. Robert Bellarmino, koga je Crkva uzdigla na pijedestal naučitelja Crkve, veli: „Ovo načelo je najsigurnije. Nekršćanin [nekatolik] ni na koji način ne može biti papa, kao što sam Cajetan priznaje (ib. c. 26). Razlog tome je što on ne može biti glava onoga čega nije član; sada, onaj tko nije kršćanin [katolik] nije član Crkve, a očiti krivovjerac nije kršćanin [katolik], kako jasno naučavaju sveti Ciprijan (lib. 4, epist. 2), sveti Atanazije (Scr. 2 Protiv Arija.), sveti Augustin (lib. de great. Christ. cap. 20), sveti Jeronim (contra Lucifer.) i drugi; stoga očiti heretik ne može biti papa.“[37]

Ovo učenje nije samo jedna teološka teorija već je ono dio i redovitog crkvenog Učiteljstva. Naime, dekret (preteča Zakonika kanonskog prava) „Si Papa“ iz 1150. god. kaže: „Čije se grijehe [pape] niti jedan smrtni čovjek ne usuđuje prekoriti, jer on će suditi svima i nitko ne smije njemu suditi, osim ako iznenada bude uhvaćen u odstupanju od vjere [nisi deprehendatur a fide devius]” (Dekret, I, dist. 60 (sic), pogl. 6.). Drugim riječima, to znači da je hereza jedini grijeh pape koji se smije suditi. Očito da se na ovo oslanja i papa Inocent III. (+1216.), jedan od najvećih kanonista svog vremena, kada kaže: „Bez vjere nemoguće je ugoditi Bogu… U tu svrhu vjera mi je toliko potrebna da, iako za druge grijehe imam jedino Boga kao suca, samo za grijeh počinjen protiv vjere mogu biti suđen od strane Crkve. [propter solum peccatum quod in fide commititur possem ab Ecclesia judicari.] Jer ‘tko ne vjeruje već je osuđen’.” (Sermo 2: In Consecratione, PL 218:656). I drugom prilikom: „Vi ste sol zemlje… Još se manje rimski papa može hvaliti, jer mu mogu suditi ljudi — ili bolje rečeno, može mu se pokazati da mu se sudi, ako očito ‘izgubi okus’ u herezi. [quia potest ab hominibus judicari, vel potius judicatus ostendi, si videlicet evanescit in haeresim.] Jer tko ne vjeruje, već je osuđen.” (Sermo 4: In Consecratione, PL 218:670)

Papa Pavao IV. (+1559.) također naučava da: [Ako] je papa… odstupio od katoličke vjere ili pao u herezu… ustoličenje, čak i ako je to bilo jednoglasnim pristankom svih kardinala, bit će ništavno, nevažeće i bezvrijedno… neće biti moguće zadobiti valjanost prihvaćanjem službe… ili posvete… ili poslušnosti koju su svi dali takvoj osobi“.[38]

Dakle, učenje, da se heretičkom papi može suditi dio je redovitog Učiteljstva kojemu se vjernici trebaju pokoriti umom i voljom.[39] Ovo učenje je također posve u skladu s razumom: budući da nekatolik ne može biti papa.[40] Bog nije ostavio svoju Crkvu bez izlaza u situaciji kada na Petrovu Stolicu zasjedne heretik! Samo trebamo svete biskupe, ništa drugo.

 

Odgovornost biskupa

Da bi se neki papa heretik svrgnuo vidjeli smo da njegova hereza mora biti javna (ne može biti skrivena) i uporna, što je kod „pape“ Franje i slučaj. I sada dolazimo do onog možda najvažnijeg – do biskupa. Nije dovoljno da mi kao laici javno konstatiramo da Jorge Bergoglio nije katolik, iako na to imamo pravo, već je potrebno da biskupi to javno kažu (a ne samo potajice u četiri oka). Laik odgovara pred Bogom za svoje grijehe, ali biskupi su nasljednici apostola i oni imaju puno veću odgovornost, oni neće odgovarati samo za svoje grijehe u ponašanju već i za propuste u vođenju Crkve i očuvanju prave vjere. Zato su biskupi ti koji o ovako važnom pitanju ne smiju šutjeti (jer bi to za njih bio veliki grijeh propusta) već su dužni javno reći (kao što je i Bergoglijevo krivovjerje javno) da Jorge Mario Bergoglio nije katolik te s toga ne može biti papa. Kada bi biskupi javno rekli da Bergoglio nije katolik, on bi ipso facto prestao biti papa jer bi izgubio sav autoritet. Vidjeli smo sada s ovom deklaracijom Fiducia supplicans kada su stotine biskupa odbili poslušnost „Papa“ im nije mogao ništa – posve je izgubio autoritet nad njima – dok je kod pojedinačnog odbijanja poslušnosti odmah kažnjavao biskupe.[41] Naravno, dokle god biskupi priznavali lažnog papu on će imati lažni autoritet nad njima. Tehnike svrgavanja mogu biti različite, u čega ovdje ne ulazimo jer nemamo prostora (u načelu prvi korak bi trebao biti da biskupi konstatiraju da Bergoglio nije katolik[42]), ali sve dok biskupi javno ne kažu istinu ništa se neće dogoditi,  Crkva će i dalje propadati.

Ovo propadanje predviđa i Katekizam Katoličke Crkve: „Prije Kristova dolaska Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će ‘otajstvo bezakonja’ pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine“ (KKC 675).[43] Danas smo svjedoci tog velikog otpada od vjere. Znači li to da trebamo ostati po strani i samo promatrati? Nipošto!

U ovoj stvari posebnu odgovornost imaju biskupi koji trebaju iskazati pravo poštovanje prema Bergogliju, a pravog poštovanja nema bez istine. „Bratsko ispravljanje je duhovna milostinja ukoravanja grješnika; to je djelo milosrđa“, kaže sv. Toma Akvinski i nastavlja, „doista, ponekad okolnosti čine dužnost subjekta da ispravi i svog nadređenog“.[44] Svaki biskup koji oslovljava Bergoglija s „papa“ ili „Sveti Oče“ iskazuje mu lažno poštovanje, čije su karakteristike strah od ljudskog autoriteta, dodvoravanje i čuvanje privilegija. Nekada su biskupi davali svoje živote za Krista a danas Ga mnogi prodaju za šaku srebrnjaka. Čini mi se da je danas najveći problem s biskupima to što su mnogi izgubili darove Duha Svetoga, a naročito strah Božji. Boje se sveg i svakog, samo Boga ne. Istinsko poštovanje je potrebno iskazati svakome, a posebno prema Bergogliju i to iz dva razloga: radi očuvanja prave vjere,[45] i spasenja njegove duše,[46] a na koncu i radi spasa vlastite duše, jer svaki biskup koji u ovoj stvari šuti odgovarat će pred Bogom.

Lijepo i potrebno je moliti se za Bergoglijevo obraćenje, ali su potrebna i djela milosrđa, a najveće djelo milosrđa je kada bližnjemu kažemo istinu. „Svi su ljudi dužni tražiti istinu o Bogu i njegovoj Crkvi, a, pošto je spoznaju, snagom božanskoga zakona obvezni su i imaju pravo prigrliti je i čuvati“ (kan. 748).

„Do smrti se bori za istinu, i Gospod će se boriti za te“ (Sir 4,28). Zašto bi Bog intervenirao ako su biskupi kukavice, ako pristaju živjeti u laži?! „Nemojte se zavaravati: Bog se ne da izrugivati! Ono što čovjek sije, to će i žeti“ (Gal 6,7). Prema tome, osim molitve, moramo i sami nešto poduzeti ako želimo da nam Bog pomogne.

Vrijeme je došlo da se kaže istina. Iz ove talačke krize u kojoj se Crkva našla jedino nas istina može osloboditi (usp. Iv 8,32). Ako mi kao katolici ne smijemo naglas reći istinu, kako onda možemo slijediti Isusa Krista koji je „Put i Istina i Život“ (Iv 14,6)?! Tek kada biskupi glasno kažu istinu: Jorge Mario Bergoglio nije katolik, onda će nam i Bog pomoći.

Ivan Poljaković

Slika: Fotomontaža, Katolik.hr

 

[1] Pope Backs ‘Married’ Gays Who Rented Uterus (churchmilitant.com)  (18.12.2023.)

[2] Dichiarazione “Fiducia supplicans” sul senso pastorale delle benedizioni del Dicastero per la Dottrina della Fede (vatican.va)  (18.12.2023.)

[3] „Vjernici imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i drugim vjernicima“ (kan. 212).

[4] Ovdje se misli na vidljivu glavu, namjesnika Kristova, poglavara Crkve, a ne na nevidljivu i stvarnu glavu Crkve, Isusa Krista.

[5]Mystici Corporis Christi, 22: https://www.vatican.va/content/pius-xii/en/encyclicals/documents/hf_p-xii_enc_29061943_mystici-corporis-christi.html   (20.12.2023.)

[6] Prvi vatikanski sabor, Pastor aeternus, 4; Drugi vatikanski sabor, Dei verbum, 10.

[7] Bellarmine, De Conciliis, lib. III., cap. 10.

[8] The Church Is Not a Democracy | Gerhard Cardinal Müller | First Things (archive.org)  (20.12.2023.)

[9] EXCLUSIVE: Cardinal Müller says Francis has uttered ‘material heresy’, but is still the Pope – LifeSite (archive.org)  (20.12.2023.)

[10] https://www.firstthings.com/web-exclusives/2023/02/imagining-a-heretical-cardinal  (22.12.2023.)

[11] https://denzingerbergoglio.wpcomstaging.com/  (18.12.2023.)

[12] https://catholicherald.co.uk/why-is-proselytism-a-problem/ (19.12.2023.)

https://www.lifesitenews.com/opinion/pope-to-teen-girl-proselytism-is-the-strongest-poison-against-the-ecumenica (19.12.2023.) Čak je jednom prilikom rekao i da je obraćanje na katoličku vjeru smrtni grijeh: https://www.lifesitenews.com/news/pope-very-grave-sin-for-catholics-to-try-to-convert-orthodox (20.12.2023.)

[13] https://www.vatican.va/content/francesco/es/messages/pont-messages/2013/documents/papa-francesco_20130807_videomessaggio-san-cayetano.html  (19.12.2023.)

[14] http://www.vatican.va/content/francesco/hr/audiences/2017/documents/papa-francesco_20171011_udienza-generale.html (19.12.2023.)

[15] https://www.vatican.va/content/francesco/en/apost_exhortations/documents/papa-francesco_esortazione-ap_20160319_amoris-laetitia.html  (21.12.2023.)

[16] http://www.vatican.va/content/francesco/en/travels/2019/outside/documents/papa-francesco_20190204_documento-fratellanza-umana.html (20.12.2023.)

[17] https://www.youtube.com/watch?v=RwxECzuOotQ (21.12.2023.)

[18] http://www.vatican.va/content/pius-xi/en/encyclicals/documents/hf_p-xi_enc_19280106_mortalium-animos.html (19.12.2023.)

https://www.papalencyclicals.net/Greg16/g16mirar.htm (19.12.2023.)

https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_20000806_dominus-iesus_en.html  (20.12.2023.)

http://www.vatican.va/content/john-paul-ii/en/encyclicals/documents/hf_jp-ii_enc_07121990_redemptoris-missio.html (20.12.2023.)

[19] https://www.vatican.va/content/francesco/en/apost_letters/documents/20220629-lettera-ap-desiderio-desideravi.html   (20.12.2023.)

[20] https://www.ewtn.com/catholicism/library/thirteenth-session-of-the-council-of-trent-1479  (20.12.2023.)

[21] https://www.repubblica.it/vaticano/2020/10/21/news/papa_unioni_civili_gay-271344386/  (20.12.2023.)

[22] https://www.lifesitenews.com/news/on-eve-of-lgbt-catholic-conference-pope-francis-praised-fr-james-martin-sjs-pro-lgbt-ministry/  (20.12.2023.)

[23] https://www.lifesitenews.com/news/pope-once-again-praises-dissident-nun-for-years-of-lgbt-activism/  (20.12.2023.)

[24]https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_19990531_gramick-nugent-notification_en.html (20.12.2023.)

[25] Dichiarazione “Fiducia supplicans” sul senso pastorale delle benedizioni del Dicastero per la Dottrina della Fede (vatican.va)  (18.12.2023.)

[26] Pope suggests contraception can be condoned in Zika crisis | Pope Francis | The Guardian  (20.12.2023.)

[27] Humanae Vitae On the Regulation of Human Births – Papal Encyclicals  (20.12.2023.)

[28] Exclusive: Pope Francis discusses Ukraine, U.S. bishops and more | America Magazine  (14.12.2023.)

[29] Microsoft Word – donum_vitae.doc (academyforlife.va)  (20.12.2023.)

[30] Evangelium Vitae (25 March 1995) | John Paul II (vatican.va)  (20.12.2023.)

[31] Peter Seewald: Benedict XVI, Last Testament: In His Own Words. New York: Bloomsbury Publishing, 2016. (Papa Benedikt XVI. isto tako nikada nije prestao nositi prsten koji nosi papa, papinske cipele, papinsku bijelu odoru, nije nikad otišao iz Rima, davao je blagoslove koje jedino papa može davati).

[32] Njegov tajnik nadbiskup Georg Gänswein je 20.5.20216. na Papinskom Sveučilištu Gregoriana također potvrdio da papa Benedikt XVI. “nije napustio Petrovu službu”. Isto je Gänswein potvrdio i u intervjuu “Exklusives Interveiw mit Erzbischof Georg Gänswein“ Rom 51 direkt EWTN. 27.6.2016.

Rom direkt: Exklusives Interview mit Erzbischof Georg Gänswein (27. Juni 2016) (youtube.com) min. 11:01

[33] Zapisi o tome se mogu naći još u četvrtom stoljeću i kasnije: Synod of Parma (501. g.), Proposueramus Quidem (685. g.), u enciklici pape sv. Lava IX.: In Terra Pax Hominibus (1053. g.), pape sv. Grgura VII.: Dictatus Papae (1075. g.) itd.

[34] „Pogledajmo križ, izmučenog čovjeka, Boga, lišenog svog božanstva, umrljanog grijehom“ (Jutarnja meditacija, Domus Sanctae Marthae, 15.3.2026.); „Isus iz Nazareta, kad je jednom postao čovjekom, iako je bio čovjek iznimne vrline, nije bio Bog“ (intervju sa Eugeniom Scalfari, 9.10.2019.). Iako je glasnogovornik Vatikana demantirao da je papa Franjo izgovorio te riječi, sam Papa to nikada nije demantirao, i što je  znakovito, nastavio je istom novinaru i dalje davati intervjue Pope’s favored interviewer claims Francis denies Christ’s divinity – LifeSite (lifesitenews.com)  (22.12.2023.)

[35] True or False Pope: JOHN OF ST. THOMAS, O.P.: COMPLETE TREATISE ON THE LOSS OF OFFICE FOR A HERETICAL POPE  (22.12.2023.)

[36] Suarez, De Fide, disp. X., sect. VI. no. 16.

[37] Bellarmine, De Romano Pontifice, Knj. 2, pogl. 30. On the Roman Pontiff (archive.org)  (23.12.2023.)

[38] Papa Pavao IV., Cum Ex Apostolatus Officio, 1559.

[39] Lumen gentium, 25. Lumen gentium (vatican.va)  (22.12.2023.)

[40] Slučaj Bergoglija se ne može usporediti s papom Ivanom XXII. niti s papom Honorijem I. Papa Honorije I. (625.-638.) je bio osuđen od njegovih nasljednika zbog toga što nije spriječio širenje hereze monoteletizma, ali nije Honorije širio herezu već Sergije, patrijarh Konstantinopola. Papa Ivan XXII. (1316.-1334.) je govorio da duše umrlih ne mogu vidjeti Božje lice prije posljednjeg suda, međutim, nakon što su ga neki teolozi ukorili on se odrekao svoje zablude. Obojica su bili katolici, iako su u određenom trenutku napravili pogreške. Jorge Bergoglio nije katolik.

[41] Za više detalja vidi: Tko unosi razdor u Crkvi?

[42] Svakako da je jedan od načina nesavršeni sabor kao što piše Arnaldo da Silveira „Gubitak papinstva, dakle, neće proizaći iz uklanjanja od nikoga, osim samog pape, koji će, tako što će postati formalni i zloglasni heretik, isključiti sam sebe iz vidljive Crkve i tako prešutno podnijeti ostavku na papinstvo. Apostolska Stolica je time upražnjena te crkveno tijelo poput kardinala ili nesavršenog sabora [bez prisustva pape] može zakonski proglasiti gubitak službe pape heretika te tu činjenicu službeno i nedvosmisleno obznaniti svima. Crkva tada može nastaviti na izboru novog pape.“ Arnaldo Xavier da Silveira: Two Timely Issues: The New Mass and the Possibility of a Heretical Pope. Foundation for a Christian Civilization: Spring Grove, Penn. 2022. Str. 234.

[43] Veliki otpad od vjere koji će poteći iz vrha Crkve prorokovano je u ukazanjima koja su službeno priznata od strane Crkve kao što su ukazanja Gospe od La Saletta, Gospe Fatimske, Gospe u Akiti, te ukazanja koja je imala blažena Anna Katharina Emmerick.

[44] Toma Akvinski: Summa theologiae, 2b, 33 Fraternal correction. Paul J. Glenn Collection [2 Books] – Paul J. Glenn , Aeterna Press – Google Books  (20.12.2023)

[45] Očuvanje prave vjere je najviša dužnost biskupa. Biskup ima veliku odgovornost pred Bogom, i zadaća svakog biskupa je u prvom redu čuvati evanđelje „neiskvarenim i živim“ (KKC 77) te prenositi cijelom vjernom puku polog vjere primljen od apostola (usp. KKC 84). Biskupi su najodgovorniji pred Bogom jer su dužni držati vjeru kao najdragocjenije blago i prenositi je onako kako smo je primili od otaca (usp. KKC 175).

[46] Možda bi ga to trglo iz arogancije i oholosti u kojoj živi (on smatra da je pametniji od svih svojih prethodnika, pa i od Krista) te bi mu u konačnici to moglo spasiti život vječni.




Izjava Nadbiskupije Svete Marije u Astani u vezi s deklaracijom Fiducia supplicans

            



Nakon što su se 18. prosinca 2023. godine katolici u cijelom svijetu našli zatečeni neočekivanim sadržajem Deklaracije "Fiducia supplicans"[1] koja je toga dana objavljena na stranicama Svete stolice uz izričito odobrenje pape Franje, prva nadbiskupija u svijetu koja se oglasila povodom nove deklaracije koja nalaže da se omogući blagoslivljanje nevjenčanih i istostpolnih partnera u katoličkim crkvama dolazi iz Kazahstana: Izjavu od 19. prosinca 2023. god. potpisuju nadbiskup Astane Tomash Peta i pomoćni biskup Athanasius Schneider.
 
Tekst Izjave prenosimo u cijelosti.
 
Izjava Nadbiskupije Svete Marije u Astani u vezi s Deklaracijom Fiducia supplicans, koju je objavio Dikasterij nauka vjere i odobrio papa Franjo 18. prosinca 2023.
 
Očigledna svrha Deklaracije Svete Stolice,  Fiducia supplicans, je dopustiti "mogućnost blagoslivljanja parova u neredovitim situacijama i istospolnih parova". Istodobno, dokument inzistira na tome da se takvi blagoslovi obavljaju "bez službenog potvrđivanja njihovog statusa ili mijenjanja na bilo koji način vječnog učenja Crkve o braku".

Činjenica da dokument ne daje dopuštenje za "ženidbu" istospolnih parova ne bi trebala zaslijepiti župnike i vjernike na veliku obmanu i zlo koje se krije u samom dopuštenju blagoslova parova u neredovitim situacijama i istospolnih parova. Takav blagoslov izravno i ozbiljno proturječi Božanskoj objavi i neprekinutoj, dvomilenijskoj doktrini i praksi Katoličke Crkve. Blagoslivljati parove u neregularnoj situaciji i istospolne parove ozbiljna je zlouporaba Presvetog Imena Božjeg, budući da se to ime zaziva na objektivno grešnu zajednicu preljuba ili homoseksualne aktivnosti.

Stoga niti jedna, čak ni najljepša, izjava sadržana u ovoj Deklaraciji Svete Stolice ne može umanjiti dalekosežne i razorne posljedice koje proizlaze iz ovog nastojanja da se ozakone takvi blagoslovi. S takvim blagoslovima Katolička Crkva postaje, ako ne u teoriji, onda u praksi propagator globalističke i bezbožne "rodne ideologije".

Kao nasljednici apostola, i vjerni našoj svečanoj prisezi prigodom našeg biskupskog posvećenja "da ćemo čuvati polog vjere u čistoći i cjelovitosti, prema tradiciji koja se uvijek i posvuda obdržava u Crkvi od vremena apostola", opominjemo i zabranjujemo svećenicima i vjernicima Nadbiskupije Svete Marije u Astani da prihvate ili obavljaju bilo kakav oblik blagoslova parova u neregularnim situacijama i istospolnih parova. Samo se po sebi razumije da svaki iskreno pokajani grješnik s čvrstom namjerom da više ne griješi i da prekine svoju javnu grješnu situaciju (kao što je npr. kohabitacija izvan kanonski valjane ženidbe, zajednica osoba istoga spola) može primiti blagoslov.

S iskrenom bratskom ljubavlju i dužnim poštovanjem obraćamo se papi Franji koji – dopuštajući blagoslov parovima u neregularnoj situaciji i istospolnim parovima – "ne hoda uspravno prema istini Evanđelja" (vidi Gal. 2,14), da posudimo riječi kojima je sveti Pavao apostol javno opomenuo prvog papu u Antiohiji. Stoga, u duhu biskupske kolegijalnosti, molimo papu Franju da opozove dopuštenje blagoslova parova u neregularnim situacijama i istospolnih parova, kako bi Katolička Crkva mogla jasno zasjati kao "stup i uporište istine" (1 Tim 3, 15) za sve one koji iskreno žele upoznati volju Božju i ispunjavajući je postići život vječni.
 
Astana, 19. prosinca 2023.
+ Tomash Peta, nadbiskup metropolit nadbiskupije Svete Marije u Astani
+ Athanasius Schneider, pomoćni biskup Nadbiskupije Svete Marije u Astani
 
 
[1] Dichiarazione “Fiducia supplicans” sul senso pastorale delle benedizioni del Dicastero per la Dottrina della Fede (vatican.va)  (18.12.2023.)
 
Izvor: Katolik.hr
 
Kao ortodoksni tradicionalni starokatolici radosno i s oduševljenjem bratski se priključujemo ovakvom stavu biskupa Tomasha i Athanasiusa!
 
Draga braćo i sestre, želim da Vam iduća godina donese obilje blagoslova od Gospodina, prije svega dar razlučivanja, da možete u Duhu Svetom razabrati što je Bogu ugodno a što je zamka Đavolska. Ostajući malim stadom ali Bogougodnim, smirena srca u blagodati duha, krećite dalje u život, svjedočeći bez straha i ustrajno, Kristovo spasenje – onakvo neokrnjeno kakvo jest, utemeljeno na obraćenju, pokajanju i pokori, a ne na blasfemičnim praksama današnjice.



Fiducia supplicans i đavolska logika

Amsterdam Gay Pride


O đavolskoj logici (ili sofizmu)[1] smo već pisali u analizi dokumenta HBK Ususret svima bez iznimke. Objasnili smo kako se modernisti ne služe logikom, već sofizmom (lukavom izmišljotinom) te na osnovu lažnih premisa dolaze do lažnih zaključaka kako bi mogli obmanuti čovjeka. Zato se sofizam može ispravno nazvati i đavolskom logikom.

Deklaracija Fiducia supplicans,[2] objavljena 18.12.2023. pred sam Božić, u kojoj se otvara mogućnost blagoslova istospolnih parova i parova u neredovitim vezama, još je jedan primjer sofizma. Naravno da su mnogi to odmah i prepoznali te nije čudo što je izazvala pravu buru među vjernicima i razdor među biskupima. Već samo nakon par dana od kako je Deklaracija objavljena biskupi Nadbiskupije sv. Marije u Astani (Kazahstan), biskupske konferencije Benina, Gane, Kameruna, Madagaskara, Mađarske, Malawija, Nigerije, Poljske, Ruande, Toge, Ukrajine i Zambije, odbili su ovu deklaraciju u potpunosti.[3] Britanska bratovština katoličkog klera, koja ima preko 500 članova, potpisala je izjavu u kojoj između ostalog kažu: „Vjerujemo da istinsko milosrđe uvijek slijedi pravu doktrinu i da bi takvi blagoslovi djelovali protiv legitimne skrbi koju svećenik duguje svom stadu… takvi su blagoslovi pastoralno i praktički nedopustivi.“[4]

Nakon objave Deklaracije mnogi su tvrdili da se time ne dozvoljava blagoslivljanje istospolnih zajednica već istospolnih osoba. Stoga, prvo trebamo vidjeti što točno piše u Deklaraciji. U paragrafu 31 izričito stoji: „Unutar horizonta koji je ovdje ocrtan pojavljuje se mogućnost blagoslova za parove u neredovitim situacijama i za parove istog spola.“ Dakle, blagoslivlja se PAR istog spola, a ne osoba istog spola. Svakom je jasno, pa i onoj baki što nema ni četiri razreda osnovne škole što u ovom kontekstu znači PAR. Svatko zna da je „par“ izraz za pseudo-brak, tj. zajednicu u kojoj nevjenčani muškarac i žena, ili u slučaju osoba istog spola, dva muškarca, imaju seksualne odnose. Dakle, blagoslivlja se pseudo-brak istog spola, a ne osoba istog spola.

U istom paragrafu (31) se kaže da se blagoslov udjeljuje ne onima koji žele legitimizirati svoj status „već koji mole da sve što je istinito, dobro i ljudski valjano u njihovim životima i njihovim odnosima bude obogaćeno, iscijeljeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga.“ Ne legitimizira se njihov status u pravnom smislu jer neće dobit nikakvu potvrdu o sklopljenom „braku“, ali se blagoslovom ovakvog para normalizira sodomija, to je valjda svakom jasno.[5] Kaže se oni „mole da sve što je istinito, dobro i ljudski valjano… u njihovim odnosima bude obogaćeno iscijeljeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga.“ Ovo je čisto bogohuljenje! Jer se zaziva Duh Sveti da ono što je „dobro“ u njihovom grješnom odnosu, tj. „u nebo vapijućem grijehu“ sodomije (KKC 1867, Post 18,20; 19,13), obogati i uzdigne. Može li nam kardinal Fernández objasniti što je to dobro u sodomiji?!

Dobro, možda se tu misli na one dobre stvari koje taj par ima kao pojedinci. Jasno da svaka osoba kao individua ima i nešto dobro u sebi i to nije sporno, ali istospolni par ovdje ne traži blagoslov kao pojedinci već kao par. To što netko od njih dobro peče palačinke ne umanjuje grješnost njihovog odnosa kao para. To bi bilo kao kada bi jedna banda došla zaiskati blagoslov za uspješnu pljačku banke s izgovorom da svatko od njih ima i nekih vrlina, Marko je dobar ribič, Tome se brine o bolesnom ocu, a Petar pomaže susjedu brati masline. Bez obzira na sve dobro što neka osoba ima u sebi Crkva ne može blagosloviti grijeh niti grješnu namjeru jer „blagoslivljanje je božansko djelo koje daje život i kojemu je Otac izvor. Njegov je blagoslov istodobno riječ i dar (benedictio, εὐλογία). Primijenjena čovjeku, ta riječ znači čovjekovo klanjanje i predanje Stvoritelju u činu zahvaljivanja“ (KKC 1078). A kada svećenik nekog blagoslivlja, bez obzira bilo to u sklopu liturgije ili ne, bilo to formalno ili spontano, on to čini u Božje ime.

Dalje, u istom paragrafu stoji: „mogućnost blagoslova za parove u neredovitim situacijama“. Što to znači parovi u „neredovitim situacijama“? Znamo da postoje neredoviti letovi, neredovita nastava, neredoviti puls, neredoviti ciklus ovulacije, itd. Ali parovi u neredovitim situacijama? Zar nisu to parovi u „grješnim situacijama“, tj. parovi koji žive u bludu, ili je odjednom u Crkvi postalo zabranjeno spominjati grijeh?!

U paragrafu 32 stoji: „Doista, Božja milost djeluje u životima onih koji ne tvrde da su pravedni, ali koji se ponizno priznaju kao grješnici, kao i svi drugi.“ Sama po sebi ova rečenica je ispravna ali u kontekstu ona je besramna. Ako netko tko pati od istospolne privlačnosti dođe svećeniku na razgovor u želji da prevlada svoje poteškoće, ponizno da prizna svoju grješnost,[6] on je u Crkvi ODUVIJEK bio dobrodošao (KKC 2358, 2359). Na takvu pokajanu osobu, željnu obraćenja, svećenik sigurno s punim pravom može zazvati Božji blagoslov. Ali ovdje se radi o istospolnom paru, koji je svojevoljno odlučio, protiv Božje volje i usprkos Božje volje, živjeti u teškom grijehu sodomije (KKC 2357, 2396), paru koji se NE priznaju kao grješnici, već naprotiv, koji u svojoj oholosti smatraju da znaju bolje od Krista i njegove Crkve. Tu nema nikakve poniznosti! Dolazeći u Crkvu oni se sprdaju Mističnom tijelu Krista. Oni kažu, Crkva je u krivu, treba mijenjati Crkvu, treba ozakoniti sodomiju, treba je slaviti jer je sodomija nova krepost. Ne samo da kažu, nego i na svim frontovima podrivaju Crkvu, pokušavajući promijeniti nauk Crkve o sodomiji. I sada Bergoglio i Tucho (Fernández) kažu NJIH treba blagosloviti! U istom paragrafu piše: „Crkva prima sve koji pristupaju Bogu ponizna srca“. Osobe koje zagovaraju sodomiju,[7] zagovornici seksualne perverzije, pristupaju Bogu ponizna srca?!

Poniznost srca se spominje i u paragrafu 33. Međutim, jasno je svakome da oni koji su svjesno odlučili trajno živjeti protiv Božje zapovijedi ne dolaze u Crkvu skrušena srca, već tvrda srca s namjerom izrugivanja Kristu i njegovoj Crkvi. Slaveći u „nebo vapijući grijeh“ sodomije oni ne služe Kristu već Sotoni.

Da bi se umanjio šok kod ljudi kojima još nije ispran mozak govori se o „spontanom blagoslovu“, kao eto svećenik će slučajno naletjeti na par istospolaca, a oni će slučajno doći lijepo obučeni, slučajno će njihovi prijatelji malo zapjevati, slučajno će se nakon toga otići na zakusku, slučajno će malo plesati, slučajno će rasjeći tortu na kojoj u zagrljaju stoje dva čokoladna muškarca, sve slučajno, i onda je to ok.

Ima previše sofizma u ovoj deklaraciji da bi se na ovako malom prostoru sve to moglo analizirati, ali već i ovo ovdje spomenuto govori sasvim dovoljno o kakvom se ovdje dokumentu radi, a radi se o đavolskom dokumentu, jer je inspiriran đavolskom logikom. Ne treba biti teolog da bi znali da pastoralna praksa ne može biti u sukobu s dogmom, a ovdje se radi o uvođenju jedne svetogrdne prakse.[8] To je kompromis s đavlom.

Možemo slobodno reći da ovim počinje i službeni progon pravovjernih svećenika jer evo još nije prošlo niti 24 sata od objave Deklaracije a predsjednik Biskupske konferencije Austrije nadbiskup Franz Lackner je obznanio da svećenici „više neće moći reći ne“ blagoslovu istospolnih parova.[9]

Nažalost, i naš nadbiskup  i metropolit Dražen Kutleša nije prepoznao zamku Zloga. Gostujući 19.12.2023. u Dnevniku HTV-a rekao je o novoj deklaraciji: „Blagoslov se podjeljuje osobama. Ako je netko u nekom stanju, pogotovo grešnom – tada Crkva želi na poseban način imati brigu i pažnju o toj osobi. Dikasterij za nauk vjere naglašava da se nikako ne može shvatiti da je to kao jedna ritualizacija, tj. obred da bi bio prihvatljiv Crkvi. Znači – blagoslivlja se osoba, a ne stanje osoba koje žive u toj situaciji.“[10]

Kao prvo, već smo vidjeli da se blagoslivlja par a ne osoba.  Drugo, kaže nadbiskup „ako je netko u nekom stanju, pogotovo grešnom – tada Crkva želi na poseban način imati brigu i pažnju o toj osobi“. Znači li to da je u prošlosti Crkva pogriješila kada nije posvetila „posebnu brigu i pažnju“ Hitleru, Titu, Mao Zedongu i sličnima jer su bili u „pogotovo grješnom“ stanju? Dosta nam je tih dvosmislenih i besmislenih govora! Naravno da Crkva treba pomoći grješnicima, jer svi smo mi grješnici, ali samo dok postoji nastojanje grješnika da se vrati na pravi put. Međutim, Crkva ne treba pomagati Kristovim neprijateljima, jer bi time pomagala Sotoni, to bi valjda i jednom nadbiskupu trebalo biti jasno. A oni koji svojim riječima i djelima uporno promiču grijeh sodomije jesu neprijatelji Krista (usp. Mt 12,30; Rim 1,26-33).

Dakle, da sumiramo. Osoba koja je katolik i koja pati od istospolne privlačnosti doći će kod svećenika i potražiti pastoralno vodstvo i skrb svećenika, takva osoba se neće „vjenčati“ s drugom osobom istog spola! Takva osoba može dobiti blagoslov. Osoba koja se svjesno i bez prisile civilno „vjenčala“ s drugom osobom istog spola, ili je jednostavno odlučila živjeti s drugom osobom istog spola, nije katolik jer ne prihvaća nauk Crkve (kan. 749, 751, 1364), i nema što tražiti u Crkvi! Vrlo jednostavno. To potvrđuje i jedan od vodećih kanonista u SAD-u biskup Thomas Paprocki (Illinois, Springfield), doktor kanonskog prava, predsjednik Komisije za kanonske poslove Američke biskupske konferencije, koji citirajući Katekizam Katoličke Crkve (2357) i Zakonik kanonskog prava upozorava da se istina, da su homoseksualni čini grijeh, mora vjerovati božanskom i katoličkom vjerom, jer ako netko „poriče ustaljeni katolički nauk, prihvaća krivovjerje, čiji je rezultat automatska ekskomunikacija“.[11]

Svi oni koji prihvate ovaj ridikulozan dokument trebaju biti svjesni da će na osnovu potpuno istih „argumenata“ sutra moći doći u crkvu i zatražiti blagoslov i drugi parovi: prostitutka sa svojom mušterijom, ili pedofil s dječakom, ili neki muškarac s kozom, ili…  Hej, pa zar ne moramo ići „ususret svima bez iznimke“ (Amoris laetitia, 309)?

Ukratko, ovom deklaracijom se pretvara da se ne blagoslivlja ono što se blagoslivlja, a svi znamo što se blagoslivlja i svi znamo da je to u suprotnosti s katoličkom vjerom. Kako dijabolično da nas baš u vrijeme došašća Bergoglio podari ovom perverznom deklaracijom. Dok je sv. Ivan Krstitelj pripremao put Kristu, izgubivši i svoj život koreći par, Heroda i Herodijadu, jer su živjeli u bludu, danas, nakon dva milenija, Jorge Bergoglio priprema put Antikristu, blagoslivljajući ono što je sv. Ivan Krstitelj proklinjao.

Ali, hej, možda sv. Ivan Krstitelj nije znao da je Herod bio dobar ribič i da je Herodijada dobro pekla palačinke.

Doc. dr. sc. Ivan Poljaković

Slika: Amsterdam Gay Pride, wikimedia.org