Church in society - Crkva u društvu

May the road rise up to meet you.

May the wind always be at your back.

May the sun shine warm upon your face,

and rains fall soft upon your fields.

And until we meet again,

May God hold you in the palm of His hand.

 (Old Celtic blessing from the pilgrim)

-----------------------------------------------------------------------------------

40. OBLJETNICA UKAZANJA KRALJICE MIRA U MEĐUGORJU

24.6.2021.

Sjetimo se i častimo 40. obljetnicu ukazanja Kraljice Mira u Međugorju. Na brdu Crnica, na predjelu zvanom Podbrdo 24. lipnja 1981. šestero mladih iz župe Međugorje ugledalo je bijelu pojavu s djetetom u naručju. Iznenađeni i prestrašeni, nisu joj pristupili bliže. Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović prije točno 40 godina u malenom hercegovačkom selu Međugorju vidjeli su Blaženu Djevicu Mariju. Kao i svake godine 24. lipnja 1981. slavio se blagdan sv. Ivana. Mirjana Dragičević i Ivanka Ivanković odlučile su provesti popodne u šetnji i razgovoru. Ivanki je samo dva mjeseca ranije umrla majka. Djevojke su se prvo zadržale u posjetu jednoj od tetki, rekavši joj da Vicki, ako je vidi, kažu kamo su otišle u šetnju. No, kada se vratila u selo, rečeno joj je da su joj Mirjana i Ivanka poručile da krene prema Perkuši, gdje je čekaju, te je Vicka krenula za njima. No Mirjana i Ivanka odlučile su ići natrag u selo. I tom trenutku Ivanka je osjetila da treba pogledati prema brdu, vidjela je ženu odjevenu u sivu dugu haljinu, a na glavi je imala veo i krunu od zvijezda. Držala je dijete i stajala na oblaku. Dijete je bilo pokriveno velom koji bi povremeno otkrivala. Cijelo vrijeme dozivala ih je da dođu bliže. Uzdajmo se u Blaženu Bogorodicu Mariju koja je i u Međugorju na sasvim poseban način objavila svoju blaženu prisutnost. Neka nas Bogorodica vodi svome Sinu Isusu, neka nas pomaže na našem životnom putu i bude nam moćna zagovornica kod Oca nebeskoga!

BUDI HRABAR / HRABRA

Budi hrabra ispričati svoju priču! Budi hrabar trčati svoj život!

Bog ima naum sa svakim od nas. 

On želi po našem životu

ovom svijetu ispričati jednu novu priču.

Ali on to ne može bez nas.

Zato...

Budi hrabar!

Nemoj odustati od svoje priče.

Drugi je možda neće do kraja razumijeti,

ali za tebe je važno da pričaš svoju priču.

Budi hrabar trčati svoj život. 

Umorio si se?

Odmori se i nastavi trčati.

Pada ti na pamet da nema smisla?

Ti si onaj koji ga trebaš pronaći.

Govore ti da ćeš posrnuti

i da tvoj cilj nije vrijedan tolikog umora?

Presudno je što ti sam sebi govoriš.

Budi hrabar.

Pričaj svoju priču i trči svoju trku.

Bog po tebi želi nešto lijepo reći svijetu.

Utjelovi njegovu volju u svom životu.

Onako kako ti znaš.

Onako brzo (ili sporo) kako ti možeš.

Bog poštuje tvoj ritam,

ali vidi i tvoj potencijal.

Zato te često izaziva.

Budi hrabar!

Izdrži!

Pričaj.

Trči.

Izvor: Facebook (e-duhovne vježbe)

LIK BOGORODICE

Vjernica koja je željela ostati anonimna, podijelila je s nama fotografiju Bogorodice čiji se lik formirao u ognjenoj plazmi na gorućem panju. Svetačke nas slike usmjeravaju na dublje iskustvo naše vjere - ne štujemo slike nego one koje te slike predstavljaju. Neka i ova nesvakidašnja fotografija pridonose našem rastu u vjeri. 

 

ISKUSTVO ISUSOVA UKAZANJA 

 Bilo je to u proljeće 2019 godine.

Svoje iskustvo sam pokušao podijeliti s nekolicinom intimnih prijatelja ali sam primijetio kod njih veliku nevjericu, te o tomu nisam više htio govoriti. U svojoj Uskrsnoj čestitki Mons. Leonardo Beg govorio je o svom mističnom iskustvu pa sam se okuražio da mu povjerim svoje vlastito. Ovo pišem na njegov nagovor.

Sjedio sam jedno popodne zavaljen na kauču, gleda televiziju i čekao ženu da dođe s posla. U jednom trenutku iz desnog gornjeg kuta moje sobe počeo je kuljati sivo-bjeličasti oblak i polako prodirati prema meni. Na otprilike dva i pol metra od mene u oblaku se počeo formirati ljudski lik a iza njega u oblaku se čuo veliki žamor, cika i ogromno veselje i radost. Radost slična iskrenoj djetinjoj radosti ali mnogo, mnogo većeg intenziteta. Počeo sam razaznavati Isusov lik koji se polako primicao k meni. Sivo-bjelkasti oblak je ispunio gotovo cijelu sobu. Na udaljenosti od metar, metar i pol Isusov lik je bio vrlo jasan, naličio je liku s Torinskog platna. Vidio sam u oblaku njegovo poprsje od pasa na gore. Iz oblaka se polako pojavljivala njegova ruka i približavala prema meni. Ispruženim kažiprstom dodirnuo mi je srce. Osjetio sam na grudima lagani pritisak, a srce i dvadesetak centimetara oko srca zahvatila je intenzivna toplina. Kao da srce i oko srca gori, ali to nije stvaralo neugodu, naprotiv. Taj osjećaj topline srca i oko srca trajao je sljedećih pet do šest sati.

Isus je polako povukao ruku k sebi i počeo se udaljavati. Lagano je nestajao njegov lik, vulkan radosti iz njegovog lika i na kraju i sam sivo-bjeličasti oblak.

Dr. sc. Stjepan Murgić, đakon
Buje, 3. svibnja 2021. 

STARA CRKVA JE AUTENTIČNA KRISTOVA CRKVA 

Crkvu je u počecima najviše razvio neoženjeni evangelizator apostol sv. Pavao, a kasnija katolička teologija stoji najviše oslonjena na  dvije noge: na neoženjenog biskupa sv. Augustina i neoženjenog prezbitera sv. Tomu Akvinskog. Ali Krist ne gradi svoju Crkvu na neoženjenoj nego na oženjenoj stijeni - sv. Petru. Crkva je dakle jedan ''konglomerat'' oženjenih i neoženjenih. Od oženjenih apostola na čelu s sv. Petrom preko  oženjenih otaca Stare crkve koju možemo pratiti do 1139. godine, odnosno do Drugog lateranskog sabora kada je ta drevna praksa ukinuta uvođenjem obvezne discipline celibate. Paradoksalno je da oni koji su 1139. godine otpali od autentične Stare crkve smatraju sebe pravovjernima te optužuju druge za otpad, ne shvaćajući da su oni zapravo otpadnici.  Uglavnom, u Staroj crkvi vidljivo ima mjesta i za oženjene i za neoženjene - celibatarce. Drugačije ne smije ni biti, jer se nametanjem jednostranosti narušava drevna praksa Crkve. Ako bi se npr. uvela obvezna ženidba, to bi opet bilo krivo, jer bi se na taj način utrnulo ono što je bila praksa crkve također od davnina, a to je celibatarni način života. Prema tome, služba u Crkvi neovisna je o bračnom statusu koji treba ovisiti o izboru samog službenika. Živjeti nametnutost neke discipline znači živjeti umjetan život Crkve, neprirodan i iskrivljen za one koji bi htjeli živjeti drugačije kad bi im to bilo dopušteno. Posvetio sv. Euharistiju oženjeni apostol Petar ili neoženjeni apostol Pavao, sasvim je svejedno – to je uvijek sv. Euharistija, izvrsni sakramenat našega spasenja. Stvari su zapravo vrlo jednostavne, ali ljudi vole stvarati regule i komplicirati, to im je prirođeno zbog posljedica Istočnoga grijeha. Na taj način stvaraju praksu koja postaje svrha samoj sebi – nešto zapravo besmisleno. Živimo stoga rasterećeni novotarija koju uvode ljudi i držimo se onoga što je Crkva odvajkada živjela. Tako ćemo biti sigurni da živimo na ispravan način i  pronosimo autentičan život Crkve u ovaj svijet, neovisno o malom ili velikom stadu koji takav autentičan nauk slijedi. Ako računamo po godinama, onda Katolička crkva duže živi ženidbeno svećeništvo nego obvezatno celibatarno, jer će se tek 2139. godine navršiti tisuću godina od uvođenja obvezne discipline celibata iz 1139. godine. Prema tome, još je potrebno da prođe 118. godina kako bi obvezni celibatarni svećenici bili po trajnosti svoje celibatarne obveznosti izjednačeni s onim oženjenima (među oženjene uvijek moramo uračunavati oženjenu Stijenu – sv. Petra).  Stara Crkva čini cjelinu kojoj se ne smije ništa oduzeti, jer se time oduzima Crkvi Kristovoj. Kao što bi rekao Malcolm Muggeridge,  ljudi su skloni pogreškama, Isus ih poznaje i ne gaji o njima baš nikakve iluzije. Na kraju, sve su to ipak samo ljudi. Razbježat će se poput apostola. Međusobno će se svađati. Iskrivljavat će njegove riječi i njegov nauk. Ali Isus ih pritom ipak promatra s posebnom nježnošću. Ljudi su nerazumni i nemogući, nedostojni, glupi, ali istodobno i dragi. Predvodnici i prauzori cijele vojske Isusovih budućih sljedbenika: papa, patrijarha, nadbiskupa, biskupa, propovjednika i probuditelja, svetaca i šarlatana, teologa i glosolala, prosjačkih redovnika i monaha, križara i savršenih vitezova, pa čak i piskarala, s njihovom zakašnjelom nadom da mu do nogu mogu prinijeti nekoliko mucavih riječi kao zadovoljštinu. Pa ipak su svi kršćani sjedinjeni u vjeri s Kristom, a i međusobno. Kako je samo važno i karakteristično za ljudska bića, u vrijeme apostola i uvijek: dok Isusove uzvišene riječi, tek izgovorene, odzvanjaju u njihovim ušima, oni se počinju prepirati tko će od njih biti najveći u nebesima. Ali bez padova ne možemo postignuti poniznost, uvidjeti vlastitu nesavršenost, spoznati savršenost i za njom težiti. Isus je Put, Istina i Život. Za njegove nasljedovatelje to znači: onaj tko njega spoznaje zna kamo ide, i zašto ide, i bit će obdaren snagom da stupa tim putem do kraja – gdje ga Isus očekuje. Postoji puno putokaza, ali on sam je Put! Ima raznovrsnih riječi i značenja, ali on je Istina. Postoji i puno načina življenja (celibatarni ili bračni) i umiranja, ali on je pravi Život. U Getsemanskom vrtu Isus je razobličio varku sile. Sjetimo se, kad se pojavio pred Velikim vijećem, pred Pilatom i Herodom, razobličio je varku pravosuđa. Kao izrugani židovski kralj Isus za sve vijeke razobličuje varku vlasti i moći. Bilo je kasnije silnika koji su se  nakon Isusove smrti podizali u njegovo ime, i nije potrajalo dugo a u Rimu se okrunio trostrukom krunom jedan Pontifex, kao Isusov namjesnik na zemlji. I ma kako nečiji autoritet bio apsolutan – u kraljeva ''po Božjoj milosti'', nezabludivih papa, ''svetih rimskih'' i drugih imperatora – uvijek će negdje biti nabacivan upitnik: nije li onaj grimizni plašt samo obična maškara? I ono svjetlucavo žezlo – zapravo jeftini kič? I nisu li oni dvorjani, koji se ulaguju i ulizuju, dvorska svita rugača? Ako Isusa, što nije rijedak slučaj, protjeramo ili potisnemo u katakombe, onda smo na milost i nemilost izručeni svojim gospodarima; svejedno tko su i u ime koje ideologije se očituju kao gospodari i vladari. Jedini protulijek za otrov iz careva lovorova vijenca potječe iz Isusove trnove krune. Samo nas on može spasiti i osloboditi od strahota i ludovanja sile i moći, samo se time ubija žalac moći; samo tu puca njezina neumjerenost i oholost. A za vladare ovoga svijeta, vjerske, političke i ine, svejedno kojom se ideologijom ili ustrojstvom moći zaodijevaju, nema drugog utočišta već da, poput Jude, bježe u noć. Pošto je Isus obračunao s nasiljem, pravosuđem i moći, trojicom apokaliptičkih jahača, trebalo je još i četvrtog jahača zbaciti s konja – smrt. Morao je to izvršiti svojim vlastitim umiranjem, na najstrahovitiji i najsramotniji način, i time pokazati kako smrt nije svršetak, već obnavljanje života.

STATEMENT OF ORTHODOX METROPOLITAN OF VOLOKOLAMSK HILARION, SPOKESMAN FOR THE  ORTHODOX PATRIARCHATE OF MOSCOW 

"I would like to draw your attention to the danger of liberal Christianity. The liberalization of moral standards, initiated by some Protestant and Anglican communities several decades ago and developing with ever-increasing speed, has now brought us to a situation where we can no longer preach one and the same code of moral conduct. We can no longer speak about Christian morality, because moral standards promoted by 'traditional' and 'liberal' Christians are markedly different, and the abyss between these two wings of contemporary Christianity is rapidly growing.

We are being told by some allegedly Christian leaders, who still bear the titles of Reverends and Most Reverends, that marriage between a woman and a man is no longer the only option for creating a Christian family, that there are other patterns, and that the church must be 'inclusive' enough to recognize alternative lifestyles and give them official and solemn blessing. We are being told that human life is no longer an unquestionable value, that it can be summarily aborted in the womb, or that one may have the right to interrupt it voluntarily, and that Christian 'traditionalists' should reconsider their standpoints in order to be in tune with modern developments. We are being told that abortion is acceptable, contraception is agreeable, and euthanasia is better still, and that the church must accommodate all these 'values' in the name of human rights.

What, then, is left of Christianity? In the confusing and disoriented world in which we live, where is the prophetic voice of Christians? What can we offer, or can we offer anything at all to the secular world, apart from what the secular world will offer to itself as a value system on which society should be built? Do we have our own value system which we should preach, or should we simply applaud every novelty in public morality which becomes fashionable in the secular society?

I would also like to draw your attention to the danger of a 'politically correct' Christianity, of a Christianity which not only so easily and readily surrenders itself to secular moral standards, but also participates in promoting value systems alien to Christian tradition.

We are facing a paradoxical situation. British secular politicians who share Christian convictions are concerned about the rising Christianophobia in the UK and initiate a debate on this issue in Parliament, calling for recognition of the country's Christian identity. At the same time the primate of the Church of England calls for 'a constructive accommodation with some aspects of Muslim law.'

I am sure I will be told that Christianity must become more tolerant and all-inclusive, that we Christians should no longer insist on our religion as being the only true faith, that we should learn how to adopt other value systems and standards. My question, however, is: when are we going to stop making Christianity politically correct and all-inclusive; why do we insist on accommodating every possible alternative to the centuries-old Christian tradition? Where is the limit, or is there no limit at all?

Many Christians worldwide look to Christian leaders in the hope that they will defend Christianity against the challenges that it faces. It is not our task to defend Sharia law, or to commend alternative lifestyles or to promote secular values. Our holy mission is to preach what Christ preached, to teach what the apostles taught and to propagate what the holy Fathers propagated. It is this witness which people are expecting of us.

I am convinced that liberal Christianity will not survive for a long time. A politically correct Christianity will die. We see already how liberal Christianity is falling apart and how the introduction of new moral norms leads to division, discord and confusion in some Christian communities. This process will continue, while traditional Christians, I believe, will consolidate their forces in order to protect the faith and moral teaching which the Lord gave, the Apostles preached and the Fathers preserved."

His Eminence, Orthodox Metropolitan of Volokolamsk Hilarion, Spokesman for the Orthodox Patriarchate of Moscow.

MOLITVENA OSMINA ZA JEDINSTVO KRŠĆANA
''TEŽI ZA SAMOM PRAVDOM''

Svake godine u drugoj polovici siječnja, kršćanske Crkve na sjevernoj polutci Zemlje, okupljaju se zajedno u molitvi, izričući time svoju nadu u povratak jedinstvene Crkve, kao tijela kojemu je glava Isus Krist. Osmina se slavi od 18. do 25. siječnja, kao razdoblje između blagdana Katedre svetoga Petra (koji se nakon liturgijskih reformi premjestio na 22. veljače) i blagdana Obraćenja svetoga Pavla. Prvi blagdan simbolizira zajedništvo s apostolskim prvakom Sv. Petrom (kojega većina kršćana prepoznaje kao prvog u časti), dok drugi blagdan se povezuje s načinom kako ostvariti to zajedništvo u skladu s poslanicama Sv. Pavla, na temelju kojih je rasla rana Crkva. Južna hemisfera slavi ovu osminu oko Duhova, što je također bremenito svojom simbolikom, a preporuča se ponavljanje ove molitvene osmine u oba vremenska okvira. Uostalom, moliti za jedinstvo kršćana ne treba i ne smije biti jednokratna godišnja djelatnost, već istinska želja svih koji prate put našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista.

On je, u svojoj svećeničkoj molitvi, ovako molio: ''Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu, da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio'' (Iv, 17, 20-23). Ovaj citat iz Evanđelja po Ivanu stalno je nadahnuće ekumenske molitve kršćana, da svi budemo jedno u Kristu. Svake se godine, međutim, poštuje i dodatna biblijska misao koja tvori okosnicu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana.

Ove godine je krilatica osmine ''Teži za samom pravdom''. Radi se o podugačkom starozavjetnom biblijskom tekstu, odnosno Ponovljenim zakonom (Pnz 16, 11-20), koji govori o obnovi vjernosti Savezu kojega je Bog uspostavio na brdu Sinaj s Mojsijem i izraelskim narodom. Veći dio ovoga teksta govori o svetkovinama kojima će narod slaviti ovaj Savez. U biblijskoj tipologiji taj Sinajski Savez (odnosno Stari Zavjet), kojega je Bog sklopio s Izraelcima, ima svoju ''nadogradnju'' kada Isus Krist sklapa Novi Savez (Novi Zavjet) sa cijelim čovječanstvom. Nekoliko puta je Izraelcima rečeno: ''Proveseli se na svoj blagdan ti, sin tvoj, kći tvoja, sluga tvoj, sluškinja tvoja, levit i došljak, sirota i udovica što se nađe u tvome gradu'. Ovdje je jasno da se radi o veselju zajednice, pa čak i onih koji se smatraju strancima: naposljetku, svi smo mi braća i sestre u Kristu! Pomalo neočekivano, ovaj odlomak Ponovljenog zakona završava o imenovanju sudaca i govoru o pravdi. Gozba ovdje nije prisutna radi puste fizičke gladi i žeđi, već je obilježje gladi za Božjom pravednošću i za čvrstim Savezom kojega će kasnije ustanoviti sama utjelovljena Riječ – Isus Krist.

Sve to, dakako, treba sagledavati u okviru našeg vremena i naše svakodnevice. Kud god se okrenemo, nailazimo na nepravdu, nesreću, ekstremizam, ratove, terorizam. Sijanje straha i kultura smrti izvire iz svih medija, nesloga i rasipanje zajedništva svakodnevna su pojava ne samo u nekom gradu ili regiji, već i u vlastitim obiteljima. Ove godine je temu sastavilo udruženje Rimokatoličke i reformirano-evanđeoskih crkava u Indoneziji. Ovo je najmnogoljudnija muslimanska zemlja na svijetu i kršćana nema puno, ali upravo je ta činjenica pripomogla zbližavanju kršćanskih zajednica. Uz sve poteškoće koje kršćani kao manjinska vjerska skupina u Indoneziji imaju, čini se da upravo ova zemlja može podariti neke filozofije suživota. Zemlja iznimnih zemljopisnih, kulturnih i vjerskih različitosti počiva na načelu Pancasila i krilatici Jedinstvo u različitosti (Bhineka Tunggal Ika).

I naša Ortodoksna provincija Svetog Kristofora, unutar Starokatoličkog patrijarhata, živi u posvemašnjem uvjerenju kako je jedinstvo Crkve nužnost. Tomu pridonose naši svakodnevni kontakti s vjernicima i svećenicima drugih kršćanskih crkava, ali i plodonosan rad naših duhovnika. Nadbiskup msgr. dr.sc. Leonardo Beg je u svojoj knjizi ''Sanator ekumenske euharistije'' izlaže istraživanje i traženje načina na temelju kojega bi se kršćanske Crkve mogle sporazumjeti i sjesti za isti euharistijski stol te zajednički slaviti Euharistiju. U tu svrhu msgr. Beg daje predivnu euharistijsku molitvu koju mogu moliti svi kršćani podjednako, a koji prihvaćaju pravila i ekumenske sabore stare Crkve i apostolsku sukcesiju svećenika. Biskup Slovenije in spe i tajnik za ekumenizam i međureligijski dijalog Starokatoličkog patrijarhata msgr. dr.sc. Ivica Križ napisao je knjigu znakovitog naslova ''Dijalog ili…'' u kojoj upozorava na teološke i povijesne posljedice nedjelovanja prema jedinstvu i zajedništvu na primjeru Bosne i Hercegovine. U njemačkom Regensburgu na polju utjecaja klera u povećanju uloge religije u rješavanju sukoba, osobito u vidu zloupotrebe religije, doktorat piše autor ovih redaka i tajnik nadbiskupa i metropolita Autokefalne ortodoksne crkvene provincije Sv. Kristofora don Vedran Obućina. Time se naš starokatolički kler predaje ekumenskom dijalogu s teološkog stava, ali i mističnog povezivanja s braćom kršćanima u molitvi, meditaciji, duhovnim vježbama. Oba pristupa su važna kako bismo zajedno hodili kroz vjeru u nadi Božje pravednosti.

don Vedran Obućina

Regensburg, 11. siječnja 2018.

CRKVA IZMEĐU MODERNIZMA I TRADICIJE 

Mnogi se svećenici zasigurno pitaju kako održati relevantnu kongregaciju koja dolazi redovito na bogoslužja, idealno više od tri puta godišnje za velike kršćanske blagdane. S tim povezano, treba li potraga za relevantnošću i brojevima imati prednost pred tradicijom i kako ta potraga može utjecati na sam smisao Crkve?

Vjerski vođe, ne samo u kršćanstvu, prečesto se okreću prihvaćanju modernog pristupa bogoslužju, koje ima oznaku duhovnog zdravlja, pa čak i konzumerizma. Ovakvo djelovanje se može osobito vidjeti u gotovo univerzalnom prihvaćanju retorike samopouzdanja, pri čemu se vjernici osjećaju dobro nakon što napuste crkveni prostor. Ujedno se duhovnici suočavaju sa željama vjernika, osobito onih mlađih, koji traže razgovore o osobnom Bogu koji ima velik interes o svakom obliku ljudskih pitanja, a ne o tradicionalnom Bogu koji pruža milost svim ljudima. Krist se tako uvijek pojavljuje kao Onaj koji donosi ljubav, sreću i oprost svima. Zar smo zaboravili riječi vlastitog Vjerovanja, koje ponavljamo na svakoj svetoj euharistiji: „…i opet će doći suditi živima i mrtvima“. Svakoga od nas čeka sud. Svakako pitanje za zamisliti se, a ne tražiti bezbrižnost i sreću nakon euharistijskog slavlja. Nedavno sam u razgovoru s nekolicinom vjernika spomenuo kako bi svaka kuća ili radni stol trebao imati jednu maketu ljudske lubanje kao memento mori. Podsjetnik na smrt ne služi opomeni za jedan dan kada ćemo napustiti ovaj svijet: to je podsjetnik koji nam svakog dana govori da smo bliži smrti. Drugim riječima, odumiremo svakog dana. A od očaja pred time nas spašava naša vjera. To svakako nije misao koju žele prihvatiti oni koji se samoidentificiraju kao „duhovni, ali ne religiozni“.

Živimo u krajnje solipsističkom dobu, okorjelom u kratkim sposobnostima održavanja pažnje i trenutačnom donošenju odluka. Svećenici bi se morali suočiti s tom stvarnošću. Jedna od najmoćnijih stvari vjerske tradicije jest podsjetnik na našu malenost u svemiru. Sudjelovanjem u obredima stoljećima starim može nas razriješiti tih solipsističkih briga svakodnevice. Tjeraju nas na usporavanje i razmišljanje ne samo o tome što radimo, već zašto to radimo. Povratak tradicionalnim vidovima bogoslužja kao što su molitve i glazba, namjesto ponekad prečestih suvremenih pjesama i modernih instrumentalnih pratnji, često ima svoj terapeutski učinak za dušu u vidu tradicionalne kontemplacije. Napori za „modernizacijom“ kršćanskog bogoslužja temelji se na trajnoj predrasudi, pretežito među mlađim generacijama, kako su svećenici neopušteni i djeluju u legalnim i hladnim institucijama koje više nemaju privlačnost. No, svećenici nisu ovdje da tretiraju vjernike kao terapeutske pacijente ili kao konzumente koji traže svoju dozu samouvjerenosti i sreće, već su tu da pomognu vjernicima u oblikovanju njihovog odnosa s Bogom.

Ironija našeg doba jest da izbjegavamo pričati o grijehu, ali smo utopljeni u osuđivanje. Posebice je to vidljivo na društvenim medijima, s obzirom da više ne možemo normalno komunicirati licem u lice. Umjesto toga, Crkva traži od vjernika da propitaju vlastite ljudske slabosti i utjecaj njihovog djelovanja na druge tijekom godine. Po mojem iskustvu kao kratkotrajni svećenik, mlađe generacije su osobito gladne razgovora o smislu i posljedicama njihovih osobnih interakcija. Ohrabrivanje takvih razgovora u crkvi, unutar konteksta tradicionalnog bogoslužja, ne umanjuje učinak vjere – upravo suprotno! Također je pogreška predmnijevati da su mlađe generacije protivne tradicionalnom bogoslužju. Korak naprijed nije u inzistiranju ili očuvanju tradicije kao potpuno statičnoj stvari niti konzumeristički se odnositi prema vjernicima. Put naprijed jest u obrazovanju i aktivnom nastojanju razumijevanja svoje vjerske tradicije i stvaranje mogućnosti za učenje o tradiciji i razlozima zašto ih trebamo očuvati. 

don Vedran Obućina

Rijeka, 5. listopada 2018.

ZAŠTO SVEĆENIK MORA NOSITI KOLAR? 

Nekoć je sve bilo lakše. U selu ili gradu, svećenik se lako prepoznao jer je nosio dugačku crnu reverendu ili redovnički habit. Danas je moguće vidjeti svećenike u blizini crkve ili na vjerskim događajima u crnom ili sivom odijelu s kolarom. Upravo je kolar postao nekako simbolom mnogih kršćanskih crkava. Bijeli ovratnik na crnoj reverendi regulirao je još 1624. godine rimski papa Urban VII., a protestanti su tada stvorili i svoju vrstu ovratnika kako bi se razlikovali od rimokatoličkih svećenika. Međutim, upravo je iz protestantske tradicije došao današnji pomični ovratnik. Što zapravo kolar predstavlja? On je simbol svećenikove posvećenosti Bogu i pokazatelj njegovog odabira. Nošenjem kolara svećenici pokazuju svijetu svoju potpunu predanost Bogu, a njegova relativna neudobnost je svojevrsna pokora i podsjetnik kako je svećenik nasljednik apostola i time vidljiv znak Isusa Krista u svakodnevnom životu.

U posljednje vrijeme, međutim, sve je više svećenika koji ne nose kolar čak ni u svoje „radno vrijeme“ odnosno u vrijeme kada su u doticaju s ljudima. U nekim situacijama, istina, kolar možda nije najprigodniji ili se može krivo tumačiti. Ti bi trenuci za svećenika morali biti vrlo rijetki, ako ne i izvanredni. Ovih dana slušamo o vijestima iz Sjedinjenih Država gdje se odvijaju žestoke rasprave o seksualnim skandalima u Rimokatoličkoj crkvi. Mnogi svećenici ne žele nositi kolar kako ne bi bili predmetom optužbe, a neki su nažalost i napadnuti. Puno njih je doista i maknulo kolar u svom svakodnevnom radu.

U tome su u krivu. Prijetnja može postojati, kao i veći zahtjevi od svećenika koji prolazi ulicom. I autoru ovoga članka se nebrojeno puta dogodilo da ga netko zaustavi i priupita neko teško pitanje ili zamolbu na koju nije mogao odmah odgovoriti. U Sjedinjenim Državama je zasigurno ovih dana još i teže, s obzirom na stvarne fizičke prijetnje svećenicima. No, moramo znati da je prepoznavanje svećenika putem kolara znak nade i prisutnosti Krista za vjernike. Putem kolara ljudi se ohrabre, zatraže ispovijed ili neki drugi sakrament, ili jednostavno dobiju želju za molitvom. Kolar također pokazuje namjere svećenika, te se od njega mogu očekivati točno određene stvari.

Kolar disciplinira svećenika, ali i ljude. Baš kao što svećenik u kolaru neće psovati, tako će utjecati na bogobojazno ponašanje i osoba u svojoj neposrednoj okolini. Vjernicima može proći kroz misao pokajanje za određena djela. Tako je svaki trenutak u kojemu svećenik nosi kolar blagorodan za pobožan narod. Kolar nadahnjuje druge na umjereno oblačenje, rječitost i djelovanja te ih podsjeća na bogoštovlje. Svećenik, dakako, ne mora biti lišen svoje osobnosti. Može biti i veseo i ozbiljan, ali prije svega mora biti primjer drugima. Stoga je kolar potreban izazov u vrijeme utapljanja u moralnoj nečistoći, sugestivnom oblačenju, blasfemičnom govoru i skandaloznom djelovanju. Kolar ujedno spašava svećenika od vlastitih moralnih izazova, posebno onih seksualnih, te ga podsjeća da je ovdje kako bi bio svjedok Isusa Krista, Velikog Svećenika. S bratskom iskrenošću, ovo svakako nedostaje onim kršćanskim crkvama koje su u potpunosti odbacile nošenje klerikalne odjeće.

Gledano prema kanonskom pravilniku, crkveni zakoni traže od duhovnika nošenje klerikalne odjeće. I ovdje ima simbolike. Nošenjem svećeničke odjeće i odbacivanje dodatne odjeće, svećenik pokazuje prihvaćanje primjera našega Gospodina i materijalnog siromaštva. Nije svećenik taj koji bira odjeću – Crkva mu ju određuje. Ponizno prihvaćanje crkvenih odredbi za nošenjem kolara pokazuje zdravu poniznost i odgovornost crkvenim vlastima , sukladnu volji Krista izraženoj kroz Crkvu.

Najzad, kolar može podsjetiti svećenika da on nikad u 24 sata nije ne-svećenik. Ako nosi drugu odjeću, uz onu klerikalnu, lako se može dogoditi da vodi dva životna stila ili razvije dvije osobnosti. Odjeća ne čini čovjeka, a pogotovo ne svećenika, no kolar je jednostavan dodatak koji može svećenika opominjati na sakrament Svetog Reda. U tom smislu, svećenik više ne posjeduje svoj život. On pripada Bogu na poseban način i cijeli svoj život je posvetio služenju Njemu. Svako jutro i svaka večer, svaki časoslov u reverendi, podsjeća ga na svoj status, a nošenje svećeničke odjeće dodatno daje na znanje svima koji ga vide da Bog i dalje djeluje na ovome svijetu.

don Vedran Obućina

Rijeka, 12. rujna 2018.

ZAŠTO JE CRKVA SVETA?

Sve više svećenika, mahom Rimokatoličke crkve, dolazi na naslovnice medija zbog svojih seksualnih i financijskih skandala. S time je sve teže shvatiti riječi našeg Vjerovanja koje na kraju kažu: ''Vjerujem u jednu svetu, katoličku i apostolsku Crkvu''. Gledajući na ove skandale, teško se složiti s Vjerovanjem. No, valja uvijek razlikovati svećenike, grješne ljude, od Crkve kao zajednice vjernih. Crkva je, kako nam otkriva Evanđelje ove nedjelje, sveta u svom nastanku, cilju, načinu rada i plodovima koje donosi.

Prvo, Crkva je sveta u svom podrijetlu. U nedjeljnom evanđelju Isus objašnjava svoju misiju zapanjujućim riječima: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!" (Iv 6, 53). Isus je došao iz Betlehema, grada čije ime znači "kuća kruha". Promijenio je vodu u vino kao svoje prvo čudo i množio kruhove kao jedino čudo koje se pripovijedalo u svakom Evanđelju. Najavljuje Euharistiju kao krajnji ispit svojih učenika, nakon čega su mnogi napustili njega i odlučili ga izdati. Utemeljio je Euharistiju kao svoj posljednji čin prije svoje muke i smrti. Njegov je bok prolio krv na križu, a nakon što je ustao od mrtvih, upoznao je svoje učenike na putu, razlomio kruh s njima i onda nestao, ostavivši svoju pravu nazočnost u Euharistiji. Euharistija je jednako važna za život Crkve kao i za osnivače. Crkva izvlači svoj život iz Euharistije.Ovo je prvi razlog zašto je Crkva sveta: jer je počela iz srca Isusa Krista, dopirući do svijeta kojemu daje svoje tijelo i krv.

Drugo, Crkva je sveta u svojoj svrsi. "Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan", kaže Isus (Iv 6, 54).  Svrha Crkve je posvećenje duša. To vrijedi i za Crkvu, iako je sastavljena isključivo od grešnika (osim Marije). Crkva postoji kako bi postigla ono što pronalazimo u Drugoj poslanici Efežanima: "Razmotrite pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja! I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom! Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista!“ (Ef 5, 15-20). Čitava je svrha Crkve da reformira grešnike i ozdravlja žrtve grijeha. Za svakog grabežljivca koji je Crkvu koristio za grješne svrhe, postoje tisuće duhovnih iscjelitelja koje sam Krist koristi da bi nam preko Crkve oprostio, obnovio i osvježio.

Treće, Crkva je sveta u sredstvima koja ona koristi. Primarni način na koji nas Krist posvećuje u Crkvi je kroz sakramente, osobito ispovijed i Euharistija. Krajnji blagdan Crkve je Euharistija, gdje primamo samog Isusa Krista u konačnom sakramentu, koji ima moć da nas promijeni. "Jer moje je tijelo istinska hrana, a moja krv je istinsko piće", kaže Isus.

Četvrto, Crkva je sveta u svojim plodovima. Glavni "plodovi" Crkve su njezini sveci –bili oni kanonizirani ili ne.

Crkva je sveta u svom podrijetlu, njezinoj svrsi, njezinim sredstvima i plodovima - i može biti sveta u svakom našem životu iz istih četiri razloga, počevši od ove nedjelje u Crkvi putem pričesti.

don Vedran Obućina

Rijeka, 17. kolovoza 2019. 

SLOVO UZ SPOMENDAN SVETOGA BENEDIKTA 

Nedavno smo proslavili Svetu Braću Kirila (Ćirila) i Metoda, suzaštitnike Europe, a Sveti Metod je ujedno i svetac zaštitnik Ortodoksne starokatoličke provincije koja obuhvaća srednjoeuropske države Slovačku, Češku i Poljsku. Ujedno je zaštitnik Pravoslavno-starokatoličkog vikarijata za Republiku Srbiju, koji se nalazi unutar naše Ortodoksne starokatoličke provincije Svetoga Kristofora. Jedanaestog srpnja, pak, slavili smo spomendan svetoga oca Benedikta, zaštitnika Europe. Stoga ćemo ovdje prenijeti riječi molitve Sv. Benediktu za zaštitu našeg kontinenta i potom se prisjetiti njegovog načina života:

''Sveti Benedikte, koji si životnom riječju svoga Pravila i neumornom revnošću svojih učenika preobrazio Europu u blagoslovljenu zemlju kršćanske vjere i jedinstva; koji si odgojio ljude i narode za djela ljubavi i blagodat mira; koji si otkrio ljepotu i dostojanstvo ljudskog napretka nadahnutog Evanđeljem, vrati se Europi i svijetu svjetlom svojih ideala. Vrati današnjim pokoljenjima smisao za Krista i poslušnost njegovim riječima. Budi nam i danas bliz svojim nebeskim zagovorom da europski narodi nađu i sačuvaju putove reda, pravednosti i bratskog zajedništva. Amen.'' 

Svetac ranog šestog stoljeća još uvijek sjaji kao jedan od najblistavijih svjetala zapadne kulture. Pa ipak, od svih stvari koje se s pravom mogu reći o njemu, ponekad se najočitijije propušta. Kad se mladi svetac našao sam i zbunjen, što je učinio? Benedikt je izabrao drugačiju mogućnost, umjesto da prihvati život gorčine, ili se pridruži razočarenju svojih dana, ili dopuštajući da se osvaja mrak i pokušava preuzeti svoj život. Povijesni zapis, precizan u pripovijedanju Benedikta, govori o spoju istočne eremitičke i monastičke tradicije i njegovu naknadnu formalizaciju zapadnog monaštva svojim dobro uravnoteženim i poznatim Pravilom, koji opisuje strukturu, odgovornosti i sklad monaške zajednice. 

Također je prikladno napomenuti Benediktovu revnost s kojom je radio u stvaranju samostana diljem Italije, što je dovelo do stvaranja samostana diljem Europe i na kraju cijelog svijeta. Premda se ova priznanja trebaju s pravom vrednovati i ispravno priznati, vrijedno je istaknuti da se najočitija i najdojmljivija stvar o ovom svecu često previdi ili ne ocjenjuje, to jest ono što je učinio s neželjenim događajima koje nije mogao razriješiti. Benedikt je bio iz bogate i poznate obitelji. Odrastao je ubrzo nakon raspada velikog Rimskog Carstva, a njegov život bio je okružen kaosom koji prati takav monumentalni kulturni šok i preustroj. Unatoč društvenoj nestabilnosti, udobnost Benediktove obitelji pružila mu je relativno normalno djetinjstvo i iskustvo života. I tako, kad mladi Benedikt odlazi u Rim za njegovo obrazovanje, bio je zaprepašten poremećajem i previranjem u društvu, licemjernošću i korupcijom svojih vođa. Našao se egzistencijalno nezadovoljan i potpuno nesretan. 

Što je učinio Benedikt? Suočen s melankolijom, koju mnogi u našem danu osjećaju u svakodnevici koja se ne može kontrolirati, od razvoda i nedjelovanja obiteljske zajednice, nezaposlenosti i ovisnosti o opijatima, osobnog duga i slabe zdravstvene zaštite, povećanja troškova i pravnog statusa, Benedikt je odgovorio načinom koji su mnogi kasnije slijedili. Unatoč svim svjetovnim opcijama, Benedikt je odlučio odbaciti prevladavajuću tamu, uvesti dobrotu u svoje srce i odmaknuti se od kaosa. Je li time ovaj svetac sve napustio i samo pobjegao? Je li otišao razočaran i ljutit u srcu? Možda je Sveti Benedikt jednostavno odustao i maknuo se? 

Mladić je napustio Rim i otišao u planinski kraj Subiaco, samo nekoliko kilometara izvan Vječnoga grada, ne predaleko ali ni preblizu. Kad je stigao u Subiaco, Benedikt nije htio započeti masivnu protureformu u društvu. Nije razmišljao o zasnivanju redovničkog reda za očuvanje i stabilizaciju civilizacije. Ne, ovo je stiglo kasnije i razvilo se kao posljedica onoga što je Benedikt doista tražio u Subiacu. U pećini, u tradiciji istočnih monaha eremita i cenobita, koje je tako nadahnuo Sveti Pahomije, a koju i danas posjećuju mnogi hodočasnici, nalazi se jednostavan mozaik na podu. Tamo je odgovor svih Benediktovih pitanja: PAX.    

Benedikt je tražio mir za svoju dušu, mir sa stvaranjem, mir sa svim ljudskim bićima i mir s Bogom. Nije pobjegao od ''zlog svijeta'', ali je zakoračio u stranu kako bi postao instrument Dobra. Nije u njemu bilo bijesa ili ogorčenosti, već blaga duša koja traži pravednost i mir. Nije napustio svijet, već ga je ponio u svojem srcu i svoj život posvetio miru i svetosti. Nije napustio ljudsku zajednicu, već je pratio drugačiji put i ponudio ga drugima. U našem vremenu, kada ljudi emotivno i fizički pate zbog zala svijeta, Benedikt može biti model potrage za unutarnju harmoniju. Kada se život čini sastavljen od razočaranja i nesigurnosti, Benediktov put prema miru je blagodat. A kada neki od nas razmišljaju o samoubojstvu ili ovisnosti kako bismo razriješili bol i patnju, Benediktova potraga za mirom koju je pronašao i slavio u Bogu, daje nam novi život.   

Zašto je potrebno odvojiti se od svijeta da bi se ovo postiglo? Nije ovo poziv da se svatko zamonaši: uostalom, i autor ovog članka nije monah već dijecezanski svećenik. No, s vremena na vrijeme, potrebno je da se odvojimo od svijeta kako bismo postigli razinu razgovora s Bogom koja će biti blagotvorna. Sveti Makarije Veliki je rekao: ''Glavna je zadaća monaha ući u svoje srce''. Uistinu, u našim srcima naći ćemo Boga. Zato su benediktinci i prihvatili sveopću molitvu Isusa Krista koja održava smjernost pri molitvi: ''Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku''. Sveti Ivan Kasijan kaže: ''Cilj monaha i savršenstvo srca sastoji se u neprestanoj postojanosti u molitvi'', a ova kratka molitva se može ponavljati što češće kroz dan sve dok postane neprestana u našoj nadi i ufanju da jedinstvo Presvetog Trojstva uđe u naša srca i duše.   

Na kraju, prisjetimo se i proslova Oca Benedikta: ''Poslušaj, sinko, pouke učitelja i prikloni uho svog srca; spremno primi savjet dobrohotnog oca i uspješno ga provodi u djelo. Tako ćeš se naporom posluha vratiti onome od koga si se udaljio svojim nehajnim neposluhom. Otvorimo svoje oči božanskome svijetlu i pažljivim uhom poslušajmo opomene što nam ih Božji glas svaki dan dovikuje: Danas glas mu poslušajte, ne budite srca tvrda''

don Vedran Obućina

Rijeka, 9. srpnja 2018.

MOGU LI KRŠĆANI RJEŠAVATI PROBLEME SVIJETA VRAĆANJEM U PROŠLOST?

Svijet Zapada, a posebice Europa zapali su u razdoblje svojevrsne vjerske apatičnosti uslijed snažne ateizacije društva. U postkoncilijarnoj crkvi je došlo do slabljenja redovništva, s obzirom na to da je Drugi vatikanski koncil više govorio o mjestu religijskih redova unutar institucionalne crkve nego o njihovoj specifičnoj ulozi, osobito nakon što su mnoge društvene usluge preuzele sekularne političke vlasti. Novi pokreti, prije svega oni katolički kao što su Zajedništvo i oslobođenje, Opus Dei, Sant’Egidio i Pokret fokolara, označuju doba u kojemu kršćanski laici preuzimaju uloge negdašnjih vjerskih redova, zbog čega ih katolički kler poziva na učešće u cijeloj crkvi, kako bi prevladala dominacija klerikalnog sustava. U tom se očituje crkveni izazov spram pluralizma, osobito u vidu odnosa prema liberalizmu, odnosa crkve i društva te redefiniranja kršćanstva u sinodalnom procesu. Nasljedstvo konstantinovske crkve, odnosno teološkopolitičkog modela odnosa između političke i religijske moći u obliku saveza religijskog i političkog (kao što je pravoslavna simfonija), središte je rasprave u kojoj Crkva danas odbacuje konstantinovsku tradiciju, ali ne u smislu pretvorbe u tehnokratsku organizaciju, jer Crkva sebe i dalje vidi kao posljednji bastion protiv uništenja države blagostanja, protiv turbo-kapitalizma i radikalne individualizacije ljudskog života.

Složenost ovog novog doba navela je neke crkvene zajednice na protuliberalne stavove. Novi protuliberalizam proizlazi iz starog iskušenja: nostalgije. Protivnici trenutačnog liberalnodemokratskog sustava imaju san o novom kršćanstvu koji će vratiti crkvu na položaj službene dominacije koju provodi država. Oni su alergični na pluralizam, osobito kulturne i vjerske. Postoji nešto toga u programu Trumpa i desničarskim vladama sada na vlasti u Italiji, Austriji, Mađarskoj i Poljskoj, kao i u Bavarskoj. Nedavni susret kardinala Raymonda Burkea i novog talijanskog ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija, govori o tom usuglašavanju. Salvini je poznat ne samo zbog prijetnji neustavne represije policijskih i državnih prava na migrante u Italiji, već i zbog toga što je Benedikt XVI. još uvijek njegov jedini papa.

Neki ljudi u Europi i Sjedinjenim Državama još uvijek nisu prihvatili da sada živimo u svjetskoj crkvi koja predstavlja povijesni razvoj izvan srednjovjekovnog kršćanstva. Stanje odbijanja onih koji i dalje vjeruju da je povratak kršćanstvu moguće kroz njegovo vraćanje u srednjovjekovlje potaknuto je mnogim čimbenicima, a osobito: povratak mitova da je cijela kategorija svjetovnoga liberalni izum, mit koji govori da svijet "jednom, nije bio svjetovni". To je protivno kršćanskom vjerovanju, koje jasno kaže da je Bog stvoritelj ''svega vidljivoga i nevidljivoga''. Svijetu, dakako, treba više duhovnosti, ali one osobne a ne institucionalne (političke) prevlasti klerikalizma. A legitimitet tih novih protuliberalnih kršćana počiva na njihovom poboršništvu populističkom bijesu, s namjerom nadilaženja aktualnih političkih izazova s ​​povratkom u prošlost. Pod prijetnjom dolaska azijskih, afričkih i južnoameričkih kršćana, europski protuliberalni kršćani smatraju da je kršćanstvo izgubilo svoju bitku sa svijetom i rješenje je u povlačenju u politički prisne snage ili potpuno odbacivanje svjetovnog kao što je to vidljivo u Benediktovom putu ili raznim drugim inačicama laičkog kvazi-redovništva. I dok je liberalizam često klopka koju valja pošteno promisliti i pronaći put prema boljem i više kršćanskom svijetu, tvrdolinijaši često ne vide da su očito manjina ne samo u europskim okvirima već i u svjetskom kršćanstvu, prije svega prema svojoj braći i sestrama kršćanima koje odbacuju jer su etnički različiti ili ne-europski.

Njihovo snažno odbacivanje Drugog vatikanskog koncila i povratak u idealiziranu prošlost nosi sa sobom još jednu prijetnju: nepoznavanje povijesti. Politički vladari su ponekad u svoj svojoj iskrenosti namjeravali zaštititi crkvu, ali je daleko češće da su to radili uz nanošenje duhovne štete i opasnost za crkveno preživljavanje. Odbijanje učenja iz povijesti izgleda kao problem za crkvu sada, baš kao što je to bilo 1962. Moramo priznati da globalni poremećaji sadašnje dobi izravno izazivaju neke od pretpostavki Vatikana II i drugih crkvenih dokumenata raznih denominacija. Na primjer, kad se u zbornim dokumentima raspravlja o nasilju, oni se nikada ne odnose na vjersko nasilje. U tom smislu, kršćanske crkve radikalnu rekontekstualizaciju. U suprotnom ispada kako su u prošlosti svi bili za puni uspjeh kršćanske ideje i život i za pravilnu vjersku slobodu. U nekim dijelovima svijeta gdje kršćanstvo nekada je bila jedina religija ili glavna, ali je sada manjinska religija, pa teže obnovi idealiziranog kršćanstva.

Vraćanje u srednji vijek nije samo praktična nemogućnost - osobito na "globalnom jugu" gdje se kršćanstvo sada povećava. Također je, i ne manje važno, teološka nemogućnost. Kršćanska teologija u dvadesetom stoljeću nije bila prvenstveno povratak srednjovjekovnim izvorima, pa čak ni crkvenim očevima; to je prije svega povratak na primjer samoga Isusa. Da bi taj primjer ozbiljno bio prihvaćen potrebno se oduprijeti bilo kakvom nametanju kršćanstva. Kršćanstvo je često ostavilo pojedincu premalo prostora za samoodređenje - premalo izbora, na primjer, o tome hoće li se i s kime oženiti. Prečesto se pretpostavljalo da su najvažnije odluke o životu osobe bile najprikladnije za njega od strane obitelji, zajednice, crkve ili države. Tu se onda moramo pitati čemu služe riječi crkvenih otaca kao što je Sveti Pahomije (osnivač cenobita) koji kaže: ''Ako smo Hramovi Božji, Božja će riječ prebivati u nama i poučavati nas iznutra'' ili kad Izak Sirac govori: ''Teži za time da uđeš u riznicu, to jest u svoju nutrinu, i tu ćeš otkriti nebesku riznicu, jer to je jedna te ista riznica''. Ovo nije poziv na radikalnu atomizaciju i individualizaciju društva, već poziv na duhovnost istinskog Kristovog primjera, a ne licemjerstvo skriveno iza zakona. Uostalom, sam Sveti Pavao govori u Poslanici Galaćanima: ''Ono što želim reći je ovo: dok je nasljednik dijete, ne razlikuje se od roba iako je vlasnik svega. Pod nadzorom je čuvara i upravitelja do vremena koje je odredio njegov otac. Na isti smo način i mi, dok smo bili djeca, robovali beskorisnim pravilima ovoga svijeta. Ali kad je nastupilo pravo vrijeme za to, Bog je poslao svoga Sina kojeg je rodila žena i koji je bio podložan Zakonu, kako bi Sin mogao otkupiti one koji su pod Zakonom i učiniti ih svojom djecom''. Drugim riječima, jedini Zakon jest onaj koji nalazimo u primjeru Isusa Krista i afektivnom doživljaju Boga u svojoj nutrini.

Kršćanski učenjaci su također pružili teološku podlogu za ratove religije, razlog koji je sada očigledno nepomirljiv s kršćanskim naukom. Konačno, kršćanstvo se oslanjalo na identifikaciju katolicizma s europskom civilizacijom. Ali ne mora biti vjernik europski da bude katolik, niti katolik da bude europski vjernik; činjenica koja postaje očitija svakom minulom godinom. Onaj pridjevak ''rimo-'' više nije bitno obilježje katoličkog kršćanstva - ako je ikad bilo. Teologija Vatikana II ukazuje na Kraljevstvo Božje, a ne na crkvu zaštićenu političkom, ustavnom, društvenom ili kulturnom ustanovom. To je sve očitije i u pravoslavlju, a tradicija je naše Ortodoksne starokatoličke crkve upravo borba protiv takvog oblika državno sponzoriranog klerikalizma.

Nema sumnje da kršćanstvo i dalje treba postaviti političku teologiju koja može rješavati svjetovnost, opasnosti populizma, nejednakosti, klimatskih promjena i transhumanizma, među ostalim prešutnim pitanjima. Potrebna je nova teologija općeg dobra koji je primjerena problemima i mogućnostima našega vremena (istinski aggiornamento). To je teško u oživljavanju prethodnog kršćanstva, odnosno primjene takvog prošlog razvoja Crkve. Stara Crkva je dala u svojim saborima zasade i dogme naše svete vjere, a na nama je da ju provedemo u djelo unatoč svim preprekama i iskušenjima. Jer to je, najzad, pravo kršćanstvo i življenje Kristove kerigme.

don Vedran Obućina

Rijeka, 2. srpnja 2018.

O SAMOUBOJSTVU

Nedavni suicidi modne dizajnerice Kate Spade i slavnog kuhara i pisca Anthonya Bourdaina, kao i generala Slobodana Praljka podsjetili su nas da čak i za bogate, život može postati previše bolan da bi ga podnijeli. Tužna istina je da stope samoubojstava rastu u cijelom svijetu. U posljednjem je desetljeću stopa samoubojstava povećana je za gotovo 30 posto, a žene i tinejdžeri posebno su pogođeni. Etika samoprouzročene smrti povijesno je bila važno područje razmišljanja svjetskih religija. Mnoge svjetske religije tradicionalno osuđuju samoubojstvo jer, kako vjeruju, ljudski život temeljno pripada Bogu.

U židovskoj tradiciji, zabrana samoubojstva potječe iz Postanka 9, 5, koja kaže: "A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život". To znači da su ljudi odgovorni Bogu za izbore koje čine. Iz ove perspektive, život pripada Bogu i nije naš. Židovski građanski i vjerski zakon, Talmud, samoubojicama nije dao rituale i tretmanu tijela kao u slučaju drugih smrtnih slučajeva, poput ukopa na židovskom groblju, iako to danas nije slučaj.

Slična perspektiva oblikovala je kršćanska učenja o samoubojstvu. Augustin Hippo, ranokršćanski biskup i filozof, napisao je da je "onaj tko se sam ubije također čini ubojstvo." Zapravo, prema Katekizmu Pija X, koji je kompendij katoličkih uvjerenja nastao početkom 20. stoljeća samoubojicama bi trebalo odbiti kršćanski ukop – no, to je zabrana koju Rimokatolička crkva više ne prakticira. Talijanski pjesnik Dante Aligheri, u "Paklu", ekstrapolira tradicionalna katolička uvjerenja i stavlja one koji su počinili grijeh samoubojstva na sedmu razinu pakla, gdje postoje u obliku stabala koja bolno krvare kad su rezani ili obrezani.

Prema tradicionalnim islamskim uvjerenjima, sudbina onih koji umru od samoubojstva je podjednako strašna. Hadisi, ili izreke, pripisani proroku Muhammedu upozoravaju muslimane da ne čine samoubojstvo. Hadisi kažu da oni koji se ubijaju pate u paklu gdje će nastaviti nanositi bol na sebi, prema načinu samoubojstva. Ovo je zanimljiva stavka vjerovanja, s obzirom na proširenu praksu samoubilačkih napada koji ponekad imaju podršku među nekim islamskim učenjacima.

U hinduizmu samoubojstvo se odnosi na sanskrtsku riječ "atmahatya", doslovno znači "ubojstvo duše". "Ubojstvo duše" proizvodi niz karmičkih reakcija koje sprečavaju dušu da dobije oslobođenje. Zapravo, indijski folklor ima brojne priče o onima koji su počinili samoubojstvo. Prema hinduističkoj filozofiji rođenja i ponovnog rađanja, dok se ne reinkarniraju, duše ostaju na Zemlji, a ponekad i napastuju žive. Budizam također zabranjuje samoubojstvo ili pomaganje i poticanje ovog (zlo)djela, jer takvo samoozljeđivanje uzrokuje više patnje, a ne ublažavanje. U većini slučajeva, samoubojstvo krši temeljni budistički moralni kod: suzdržati se od uzimanja života.

Iako su mnoge religije tradicionalno zabranile samoubojstvo kada su motivirane očajem, određeni oblici samoubojstva, za zajednicu ili veće dobro, dopušteni su, a katkad čak i slavljeni. U svom klasičnom djelu "O suicidu", francuski sociolog Emile Durkheim upotrijebio je izraz "altruističko samoubojstvo" kako bi opisao čin ubojstva u službi višeg principa ili veće zajednice. Svjesno žrtvujući život za Boga ili za druge vjerske svrhe, povijesno je bio najistaknutiji oblik "altruističnog samoubojstva". Sociologija također pamti druge oblike samoubojstva za preživljavanje zajednice. Primjerice, Eskimi i sjevernoamerički Indijanci su provodili dobrovoljni gerontocid: u vremenima kada su bile prejake zime, kada nije bilo karibua ili bizona za lov, te je nastupila glad, starci su se povlačili u divljinu kako bi umrli i time dali mogućnost zajednici da preživi.

Nedavno je Papa Franjo dodao još jednu kategoriju za svece, onih koji se odriču vlastitog života za druge, zvanu "oblatio vitae". Naravno, i kršćanstvo i islam imaju snažne zamisli o mučeništvu, koji također obuhvaćaju namjerno davanje života u bitci. Budistički redovnici imaju praksu samospaljivanja, primjerice u Vijetnamu i na Tibetu, kako bi privukli pozornost na nasilje i ugnjetavanje. A unutar hinduizma, postoji tradicija asketika koji su postili do smrti nakon što su stekli prosvjetljenje. Zatim tu su i drevne hinduske tradicije "sati", gdje žena umire na sprovodu svojeg muža, i "jauhar", ritualno samo-žrtvovanje cijele ženske zajednice kada su bili sigurni u poraz u ratu i dosljedno porobljavanje. Ono što ujedinjuje sve ove primjere jest ideja da postoje principi ili ciljevi koji su važniji od samog života. I tako, samo-žrtva nije samoubojstvo: puštanje života zbog vjere drugačije je od puštanja iz života zbog nedostatka nade.

Nastojeći naglasiti svetost života, svakako tradicionalne vjerske zabrane protiv samoubojstva pružaju malo utjehe onima koji razmišljaju o oduzimanju vlastitog života, a da ne spominju voljene osobe koje će ostati iza njih. Dobra vijest je da danas postoji sve više i više resursa za razgovor i sprečavanje samoubojstva. Konkretno, svjetske religije su postale sve suosjećajnije i nijansirane u njihovom razumijevanju. Židovi, katolici, muslimani, budisti i hindusi su uspostavili opsežne programe za otkrivanje onih koji pate od samoubilačkih misli. Takvi napori prepoznaju da Bog posebno voli one koji pate u tami depresije. Samoubojstvo, dakle, nije čin koji zahtijeva božansku kaznu, već sveobuhvatnu prijetnju koja nas poziva da ponovno potvrdimo nadu u život kao dragocjeni dar koji nam je dao Bog.

Dopuštanje da nas Bog voli, pogotovo u onim područjima koja izgledaju najviše izvan kontrole, većinom u trenucima manjka nade, među najsiromašnijima i najnesretnijima, donosi snažan susret s Bogom koji je beskrajna ljubav. To pomaže našoj teologiji da postane pravi put i iskustven doživljaj u našem životu. Nažalost, broj ljudi s "gladi prema Ocu" ili s ambivalentnim ili negativnim odnosima s ocima raste eksponencijalno. Filozofi poput Ludwiga Feuerbacha ili Sigmunda Freuda sugeriraju da je Bog samo projekcija slika vlastitog oca, stvorenog svemoćnim i prozvanim Bogom. Zapravo je istina da su odnosi s našim ocem i našom majkom unijeli u naš um Boga, ali također djeluje obrnuto. Bog Otac je stvaran i nama je objavljen od strane Sina i Duha Svetoga koji nas ovlašćuje da molimo, "Otac ABBA", kako nam kaže Sveti Pavao. To može dovesti do preobrazbe i iscjeljenja nedostataka, negativnog ili zlostavljačkog iskustva i odsutnosti našeg zemaljskog oca. Neki se ljudi u početku orijentiraju na Sina Isusa ili Duha Svetoga, ali ne mogu se povezati s Bogom kao Ocem zbog bolne ili ljutite reakcije koju imaju prema samoj ideji Oca. Molitva i duhovno usmjerenje to često s vremenom izliječi i ne samo da omogućuje dublji odnos s Bogom Ocu nego vodi iscjeljivanju, oproštenju i pomirenju s vlastitim ocem.

A ovdje se krije i potreba molitve za one koji pomišljaju o oduzimanju vlastitog života. Molitva je najbolji način za njegovanje svoje duše. Bez odnosa s Bogom, osoba može biti introspektivna, zamišljena i maštovita. Osoba može biti pjesnik, ljubavnik, umjetnik ili filozof. Osoba može voljeti ideje i biti usmjerena željama srca. No, bez kultiviranja odnosa s Bogom, unutarnji život nema smjer, nema temeljnog značenja i svrhe, nema središta. Da bi ovaj centar istinski zračio potreban je odnos s Bogom, koji mora postati nešto eksplicitno, namjerno i osobno. Taj odnos s Bogom može dovesti do ljubavi koja preobražava svu ljubav, koja ujedinjuje istinu, koja otvara oči srca onome što je dobro i lijepo.

don Vedran Obućina

Rijeka, 19. lipnja 2018. 

O PAPINOJ NEPOGREŠIVOSTI I LJUBAVI SVIH KRŠĆANA

Rimski biskup rijetko kada proglašava svoju nepogrešivost. Zapravo, do sada su nepogrešivost proglasili samo dvaput. Ironično, prvi puta je nepogrešivost proglašena prije samog Prvog vatikanskog koncila odnosno 1854. godine, petnaest godina prije nego li je taj koncil sazvan. Papa Pio IX. je tada izdao papinsku bulu Ineffabilis Deus u kojoj je objavio kako je dogma Bezgrješnog začeća dio (rimo)katoličke vjere. Međutim, tu bulu je u svoje ime započeo riječima: „objavljujemo, proglašavamo i definiramo…“ čime se katolički teolozi slažu da je papa Pio IX. zapravo ustvrdio papinsku nepogrešivost. Drugi puta je papa Pio XII. proglasio nepogrešivost svoje odluke 1950. godine u apostolskoj konstituciji Munificentessimus Deus u kojoj je potvrdio dogmu Uznesenja Blažene Djevive Marije riječima: „…u ime Gospodina našega Isusa Krista, kroz blažene apostole Petra i Pavla i svojom vlašću, objavljujemo, proglašavamo i definiramo…“. Time je zaista rijetko iskorištena ovlast zapisana u Pastor Aeternus, ali podjednako pape rijetko priznaju vlastite pogreške. Papa Franjo je to promijenio. Nakon što je otvoreno govorio u prilog zaštite čileanskih biskupa, pet mjeseci kasnije 34 biskupa Rimokatoličke crkve u Čileu podnijelo je ostavke zbog seksualnih skandala.

Papa Franjo se ispričao i rekao kako je počinio velike pogreške u ocjeni i percepciji stanja, osobito zbog manjka istinitih i uravnoteženih podataka. Biskupima je poručio kako novi izvještaji govore o nizu potpuno neprihvatljivih čina među kojima neprihvatljivu zloupotrebu moći, savjesti i seksualnog nasilja. Ovo je pravovaljani korak pape Franje, kojega mi, ortodoksni starokatolici, baš kao i pravoslavni kršćani, smatramo prvim po časti u jedinstvenoj Crkvi Božjoj. Istovremeno, starokatoličko i pravoslavno učenje odbacuje ideju papinske nepogrešivosti, odnosno doktrine da je rimski pontifik vrhovni učitelj i pod određenim okolnostima ne može pogriješiti u pitanju vjere i morala. Ova je doktrina temeljena na uvjerenju kako je Crkvi povjereno učenje Isusa Krista i kroz mandat predstavljanja Krista na zemlji, Crkva ostaje vjerna učenju kroz nadahnuće Duha Svetoga.

Pojam nepogrešivosti je rijetko korišten u ranoj i srednjovjekovnoj Crkvi. Dapače, povjesničari Crkve su upozoravali kako su mnogi pape zapravo učili heretične doktrine, među kojima je osobito poznaj slučaj pape Honorija I. (625.-638.) kojega je osudio Šesti ekumenski sabor u Konstantinopolu, održan od 680. do 681. godine. Prvi Vatikanski Koncil (1869.-1870.) je stvorio kontroverze i u redovima same Rimokatoličke crkve, jer je na tom koncilu utvrđeno kako papa djeluje nepogrešivo ex cathedra odnosno sa svoje stolice kao vrhovni poglavar Crkve. Iako se pokušala ova ideja ukloniti iz govora Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) doktrina o nepogrešivosti i dalje je glavna prepreka ekumenskim nastojanjima u drugoj polovici 20. stoljeća, osobito prema starokatolicima, anglikancima i pravoslavnima. No, rijetko se govori i o tome da je dogma naširoko raspravljena među samim rimokatoličkim teolozima.

Neki od njih, kao što je Johann Joseph Ignaz von Döllinger, napustili su Rimokatoličku crkvu i pridružili se starokatolicima. Na kongresu u Münchenu 22. rujna 1871. godine Döllinger je zajedno s 300 starokatolika, pravoslavnih, anglikanaca i luterana odbacio dogme Prvog vatikanskog koncila, a tom prilikom je proglasio cilj starokatolika za očuvanjem starih ekumenskih koncila, podupiranjem jedne svete, katoličke i apostolske Crkve u njezinom nepogrešivom putu i ujedinjenjem svih kršćana. Ortodoksna starokatolička crkva prihvaća ovakve ciljeve, a kritika Prvog vatikanskog koncila nije zlonamjerna, već pokušava pomoći u zacjeljivanju rana odnosno duhovnom liječenju u ozračju bratske i kršćanske ljubavi, kako nas uči naš Gospodin.

Neki drugi su ostali u Rimokatoličkoj crkvi, ali su jasno objasnili zašto je papina nepogrešivost kriva. Među ponajboljim teološkim odgovorima jest onaj Josipa Jurja Strossmayera, izrečen na samom koncilu u Rimu 1870. godine.  On je jasno istaknuo kako nema dokaza u Svetom Pismu, pa čak ni u Djelima Apostolskim i poslanicama, da je papa uistinu nasljednik Svetoga Petra, namjesnik Isusa Krista i nepogrješivi učitelj Svete Crkve. Zapravo, nema ni spomena o papi odnosno nasljedniku Sv. Petra. Naime, Isus nigdje ne govori da imenuje Petra svojim nasljednikom ili namjesnikom. Strossmayer mudro zaključuje: „Da je Petar Papom bio izabran, ne bi bilo dopušteno njegovim sudrugovima poslati ga s apostolom Ivanom u Samariju, da ondje navješta evanđenje Sina Božjega“. Na prvom ekumenskom saboru, u Jeruzalemu, Petar je sudjelovao, ali nije predsjedavao, već je bio u ozračju sabornosti, u odnosu jednakopravnosti apostola, starješina i braće.

Upravo je ta jednakopravnost važan korak u ujedinjenju Crkve. Razjedinjenost Crkve Božje na razne denominacije nije kršćanski čin. On je čin nepraštanja, tvrdoglavosti, nerazumnosti, oholosti, uznositosti. Stoga molimo se, braćo i sestre kršćani, i za rimskog papu i carigradskog patrijarha, kao i zajednicu svih naših episkopa, nasljednika apostola koje je Gospodin Isus Krist poslao širom svijeta propovijedati Evanđelje, Jedinstvo i Ljubav. 

don Vedran Obućina 

Zagreb, lipanj 2018.g

VELIKI ČETVRTAK - IZ ROPSTVA NA SLOBODU

Danas na Veliki četvrtak, ulazimo u Vazmeni  misterij, kada bi trebali u sabranosti  i tišini razmatrati Pasijansko  otajstvo. ''Pasija'' pojam koji vežemo, iz bilo kojega aspekta ga motrili, predstavlja i jest   Kristova muka od Posljednje večere do smrti.

Kao što piscu zagledanom u Ništa sučelice ''dolazi vrijeme apsolutne tišine kad čovjek nestane…'' tako je i ovaj život generalna proba  prije naosobnoga – sprovoda.

Doista, trebali bi moći shvatiti da živimo ne da bi umrli, jer to je neminovnost, nego da se pripremimo za ''Slobodu'' koja će uskrsnuti  silaskom  Svetoga Duha nad nas i koji će  nas izvesti iz ropstva na slobodu, iz žalosti u radost, iz tugovanja u proslavu, iz tame na veliko svjetlo, i iz sužanjstva u spasenje. Stoga je naša dužnost zahvaljivati, hvaliti, pohvaljivati, slaviti, uzvisivati, častiti, blagoslivljati... Onoga koji je sva ova čudesa učinio za nas.

U današnje pansionsko okružje, svjedočimo histeriji i suludosti da  se  optužuje bez vjerodostojnosti  i onda se od optuženika očekuje i zahtjeva da odgovorno podnese dokaze da je nevin. U svakodnevnici imamo i trebamo prepoznati Isusov slučaj, i umjesto da kršćani dignu svoj glas, izloženi smo  shizofrenim izjavama  ''Kristovih tumača'', da  će vjernici sami sebe ekskomunicirati iz zajednice braće po Isusu Kristu, jer ne  čine  ono što im oni (samozvanci  lažnog dostojanstva) naređuju...

Ne tako davno, po Večeri Gospodnjoj  izlazili smo  djeca ali i stariji iz crkve i ''škrgali''  škrebetaljkama kao znakom  izlaska iz korizme i naviještanja  Pashe Kristove. Pošto zvona ne zvone, na službe se od Velikog četvrtka do Velike subote pozivalo i poziva velikim škrebetaljkama, ovisno kako ih tko zove. Njima se također poziva i na jutarnju, dnevnu i večernju molitvu.

Danas je Veliki četvrtak, kršćanski spomendan Isusove posljednje večere.

Današnja djeca a i stariji  neznaju  značenje  svetkovanja Hebrejske Pashe koja  započinje   u zalasku sunca i traje osam dana sa sedmodnevnim svetkovanjem blagdana Beskvasnih kruhova (macot).

U Isusovo vrijeme Mojsijevi vjernici sabirali su se u Jeruzalemu radi žrtvovanja i blagovanja janjeta. Isus  je bio Židov, izdvojio je element Pashalnog obreda – blagoslovnu molitvu nad kruhom i vinom. Kruh i vino učinio je simbolom vlastitog tijela i krvi za oproštenje grijeha i za hranu zajednici Božjeg kraljevstva koja počinje njegovom smrću i uskrsnućem.  Prvi su kršćani usklađivali kalendar kršćanskog Uskrsa, Vazmene trodnevnice ili Pashve (i danas se Rimljani časte sa ''Bona Pashva) prema kalendaru Hebrejske Pashe, kao što i danas čine neke istočne Crkve.

Ove 2018. godine Židovi slave  blagdan Pesah 31. ožujka, dakle u subotu ili -  Hag ha-macot (hebr. Hag – praznik), praznik prijesnih, beskvasnih hljebova, jer je u vrijeme praznika izričito zabranjeno jelo s kvascem pa čak i posjedovanje bilo čega kvasnog. Zato kršćani nasljeduju Hostiju – beskvasni kruh - tijelo Isusovo.

Svoj braći židovima povodom njihove Pashe ''HAG PESAH SAMEAH''.

A vama braćo i sestre u Kristu RADOSTAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS

DARKO TOMAC, ing. stroj.

RAB, Veliki četvrtak 2018.g

IN NECESSARIIS UNITAS, IN DUBIIS LIBERTAS, IN OMNIBUS CARITAS
"De Republica Ecclesiastica" (Pars I. London 1617, lib. 4 cap. 8 pag. 676)

M. A.de  Dominis - nadbiskup i primas Hrvatske

Netom završeno emitiranje trodjelne emisije o Marku Antonu de Dominisu na HRT pokazuje  sav jad i bijedu naše hrvatske stvarnosti i odnosa prema znamenitim osobama koje su potekle iz Hrvatskoga naroda. U seriji de Dominis je prikazan kao redikulozna osoba i kroz sve tri emisije u igrokazu  glumca koji ne progovara ni jedne riječi,  izgleda i utjelovljen je kao psihički rastrojena i umobolna osoba u mentalno  higijenskoj  izolaciji. Tužno i tendenciozno, strašnije i gore nego u vrijeme upliva CK SKH na kulturu i povijest hrvatskoga naroda i njezinih odličnika. De Dominis je iz usta povjesničara koji nosi njegovo pohrvaćeno prezime (Bogović) posprdno - kako to ''likote'' znaju -  nazvan naivcem i abazogo  žmurcem. 

O Marku Antonu de Dominisu kao znanstveniku, matematičaru, fizičaru, filozofu, njegovoj prepisci sa također velikim hrvatskim  intelektualcem  biskupom Vrančićem ništa, nula... Zanijekao se povijesni kontekst i diskurs kada je Europa duhovno, vjerski i politički rastrojena i devastirana vjerski motiviranim ratovima, Dominis vizionarski i misionarski zaziva misao o mogućnosti ponovnog ujedinjenja razjedinjenih kršćanskih crkava, koje treba da se ostvaruje  kroz i na demokratskim principima prvobitnog kršćanstva, anticipirajući ideje ujedinjene Europe i ekumenizma koje su prihvaćene tek nakon više od tri stotine godina.

Vođen idejom ujedinjenja, Dominis postavlja pitanje o bîti i naravi kršćanske zajednice, a istražujući Crkvi primjereno organizacijsko ustrojstvo, postavlja problem odnosa Crkve i države.  Naglasimo, a to u seriji nije ni naznačeno, da su njegove zamisli i prijedlozi, preko  tada teologa Ratzingera, koji je bio peritus njemačkim biskupima na II Vatikanskom saboru, ugrađeni u  zaključke vatikanskog koncila.

Marko Antun de Dominis, senjski biskup, splitski nadbiskup, dekan windsorski, jedna je od najznačajnijih duhovnih pojava Europe početkom 17. stoljeća, čije su ideje  i intelektualni doprinos  europskoj i svjetskoj znanosti još uvijek ostali zamagljeni mnogim nepoznanicama i predrasudama.

Jedino dobro u emisiji je što se javno obznanilo da je poznata sentenca ''In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas'' koju je Crkva pripisivala sv. Augustinu (iz Hippa) ustvari sentenca i misao de Dominisa, koju nam je (nama Hrvatinama) trebao otkriti i dokazati stranac (1999.godine) original i izvor u naslovu ovoga teksta.  

DARKO TOMAC

RAB

Siječanj 2018.

DAN ŽALOSTI VELIKE

Međunarodna Biskupska Konferencija Starokatoličkih biskupa Utrechtske Unije potpuno je otpala od svih zasada stare katoličke tradicije, nauka vjere i napravila korak u ponor iz kojeg više nema povrtka.

Naime, još prošle je godine objavljeno da je ta Unija sklopila potpuno sjedinjenje sa Švedskom Lutheranskom Crkvom kojoj je na čelu gospođa Antje Jackelen, koja nosi u toj vjerskoj zajednici titulu ''nadbiskupice'' i čak je postala i poglavar te ''Crkve''.

Obzirom na taj prežalosni korak sa strane Utrechtske Unije, ista je Unija, točnije njezin poglavar, nadbiskup utrechtski Joris Vercammen dobio mnoga pisana upozorenja iz raznih Crkava koje imaju valjano apostolsko nasljeđe (sukcesiju), posebno od Crkava iz ortodoksnih krugova. Upozorenja su pala na jalovo tlo i nisu dala nikakav rezultat. Dokument je potpisan i već je stupio na snagu.

U skladu s time Svjetski sabor narodnih starokatoličkih Crkava u Nitri izdao je i objavio dokument da je takvim činom Utrechtska Unija stavila sebe izvan katoličke stare vjere i tradicije i da su sve njene sakralne radnje nakon ovog upitne valjanosti. Reagirale su i druge Crkve, ali nisu javno objavile svoje stavove nadajući se da će ipak doći do razumnog i pravilnog rasuđivanja. Ipak, Utrechtska Unija je izgubila dar Duha Svetoga - dar razboritosti i razuma i pala je doslovno u otpad. I sve ovo nije bilo dovoljno već je sada Utrechtska Unija objavila čak i program proslave potpunog ujedinjenja sa Švedskom Crkvom.

Proslava će se održati u subotu, 20. siječnja 2018. godine u Nizozemskoj, u samom gradu Utrechtu. Ni manje ni više već u samoj katedrali Sv. Gertrude, a predvodit će je sam nadbiskup Vercammen i propovijedat će ''nadbiskupica'' Jackelen. Biskupi koji su pred više od 100 godina utemeljili Utrechtsku Uniju, a na poticaj profesora Ignatza von Döllingera, sada se sigurno prevrću u svojim grobovima.

Odavna su biskupi Utrechtske Unije prevršili mjeru u svojem radu i nauku. Tako su se i mnoge Crkve morale odvojiti od Unije, vođene svojom vjerom i savješću.

Prva je otišla najmoćnija i najmnogoljudnija Poljska Nacionalna Katolička Crkva u Americi i Kanadi. Toj Crkvi pripada više vjernika nego cjelokupnoj Utrechtskoj uniji. Ima dobro razvijenu infrastrukturu, svoga nadbiskupa-primasa i ostale biskupe, pa čak i svoj fakultet. Prvi razlog je bio kada je Utrechtska Unija počela rediti žene za ''svećenice'', bez ikakve stvarne potrebe. No, da se bude napredan i moderan!

Da bude jasno - ista Biskupska Konferencija objavila je i službeni dokument u kojem jasno i nedvosmisleno, izričito govori da se ne može odobriti ređenje žena za ''svećenice''. Kasnije su ti isti biskupi sami tu istu odredbu pogazili i prvi su to počeli raditi.

Nakon toga Uniju napuštaju starokatoličke misije u Italiji i Švedskoj. Zašto? Išlo se u Uniji još dalje pa su se počeli blagoslivljati istospolni ''brakovi'' ili zajednice, a osnovan je čak i pastoral za takve osobe. Jasno je da nitko nema ama baš ništa protiv takvih osoba, zašto bi uostalom i imao netko nešto protiv?! Ali, ne mogu se blagoslivljati i proglašavati za dobro one radnje koje to nisu. Nitko pametan neće reći da su gayevi i lezbijke bolesne osobe. To nikako! Ali njihove spolne radnje su neuredne radnje. Svima njima su vrata Crkve širom otvorena, ali mora se znati da se nikakvim odobravanjem nečeg neurednog ne postiže nešto dobro. Dakle, ljudi, osobe - DA, radnje NE! I sada čemu posebni pastoral za njih? Oni su osobe kao i mi, jednaki nama, i oni i mi zajedno smo grešnici i potrebna nam je Riječ Božja i milost Njegova!

Nastalo je veliko zlo i pomutnja u crkvenim redovima. A i prije toga je Uniju napustila Starokatolička Crkva u Vojvodini i Srbiji, pa zatim Starokatolička Crkva u Sloveniji. Kasnije su Uniju napustile i Starokatolička Crkva u Slovačkoj, pa u Kanadi, zatim dijelovi Crkve u Poljskoj i Češkoj, o Južnoj Americi da i ne govorimo.

Imali smo sreću i Božji blagoslov da su tu i takvu Uniju napustile i Starokatolička Crkva u Bosni i Hercegovini i veliki do Starokatoličke Crkve u Hrvatskoj. Imali smo i imamo dar razboritosti, dar koji nam je darovao Duh Svet, Božji, Životvorni pa smo na vrijeme shvatili da se sa mutnog izvora ne može piti čista voda.

A davno prije nas tu su Uniju napustile i Poljska marijavitska starokatolička Crkva te Starokatolička Crkva u Madžarskoj i Engleskoj.

Ovaj dan, 20. siječnja 2018. koji je Utrechtska Unija proglasila za Dan svečanosti ima daleko više temelja da bude proglašen Danom žalosti velike.

Sada se moraju upozoriti i vjernici i to razumljivim i jednostavnim jezikom da nije više upitna samo apostolska sukcesija i sve radnje koje proizlaze iz toga, već su upitni i svi obredi koji se vrše dalje u malobrojnim i beznačajnim ''Crkvama'' Utrechtske Unije.

Na našu veliku i iskrenu žalost, svjetionik starih katoličkih zasada postao je Sodoma i Gomora!

Đavole, dokle si pao? Likuješ, znamo to, ali pobjedu odnijeti nećeš!

PROF. DR. ŽELJKO JEŽ

ZAGREB

14. siječnja 2018.-

SVI SVETI 

Danas je blagdan Svih svetih. Sva su groblja na osobit način posjećivana, uređena, obrisana, očišćena, puna blještavila i života.

Pa iako je sutra Dušni dan, narod danas ide na groblja do svojih pokojnika. Iz različitih potreba, poštovanja, ljubavi i poriva.

Sva su zagrebačka groblja otvorena do ponoći, a Mirogoj cijelu noć. Druga groblja u našoj zemlji su otvorena već prema potrebi.

I tek sada, kad je već pala noć, osjeća se i vidi se da se tu odigrava jedna nevjerojatna simfonija i jedan nevjerojatan kontrapunkt! Glazba koja se ne čuje, ali se vidi i doživljava. I usnice koje izgovaraju u tišini molitve i želje i poruke.

Simfonija stotina tisuća cvjetova i nekoliko stotina tisuća najrazličitijih svijeća.

Simfonija i kontrapunkt mraka i svjetlosti. ''I svjetlost svijetli u tami i tama ga ne obuze''. Mrak se razbija, nestaje ga, ne postoji! Gubi se kao dim na vjetru i topi se kao ovaj silni vosak na vatri.

Simfonija dobra i zla. Savjest je dobra i od Boga darovana kategorija svakom ljudskom biću. I baš ta savjest proradi barem ponekad, tu, na grobovima. I uništava zlo pa makar i malo i nakratko!

Ima tu i velebnih starih spomenika - umjetnost na otvorenom prostoru - ali su napušteni, zaboravljeni od svih. A natpisi - barem u Zagrebu - sve na njemačkom i latinskom jeziku. Sve tu leže neki plemeniti, baruni, grofovi, vojskovođe svih carevina i kraljevina. Ali, nitko ih ne obilazi a kamo li da bi netko znao njihova imena i što su uopće značili i predstavljali. Sic transit gloria mundi - tako prolazi slava svijeta!​

​Dolaze mi na misao stihovi koje sam napisao točno prije 20 godina a koji i danas vrijede. Evo ih:

Sve, ali baš sve što vidimo,

Sve će to nestati i propasti!

Samo onaj koji Boga ima

Ostaje u vječnosti!​

Kako je čovjek samo veliki sa Bogom i kako je samo jadan bez Boga!? Tako je bilo, tako je i danas, i tako će biti - kako pjeva Kranjčević - sve do zadnjeg Adama ispod nebesa.

Sutra je Dušni dan. Malo tko će još obilaziti groblja. A već za dva dana jedva da će se netko sjećati i živih, a kamo li pokojnih. Pogotovo pak onih živih koji su jadni i beznačajni. Da, jadni i beznačajni u našim ograničenim ljudskim očima. Ali baš zbog takvih Krist jasno govori: ''Mnogi će se iznenaditi u carstvu nebeskom gdje će prvi biti posljednji, a posljednji prvi!'' Bravo, Kriste! Učiš nas. Bio si i zaista jesi Učitelj!

Zagreb, 1.XI.2017.

Prof. Dr. Željko JEŽ

ISTINSKA STARA CRKVA

Čudno je i neshvatljivo do koje su se mjere crkve udaljile od jasnog zapisa u svetom Pismu, od nedvosmislenih činjenica i povijesnih fakata. Autoritet sv. Pisma naprosto je mnogim crkvama manji od autoriteta neke crkvene odluke. Prema njima, sv. Pismo treba se pokoravati ljudskoj pameti, umjesto objavi Božjoj. U taj kontekst ulazi i nametanje ''crkvene discipline'' celibata svim kleričkim kandidatima, pozivajući se na ''tradiciju crkve'', i to istu onakvu tradiciju koja pokazuje sasvim drugačije činjenice, počevši naravno od apostola Kristovih od kojih je jedanaestoro njih bilo oženjeno (sv. Ivan bio je tada premlad za ženidbu). Autoritet sv. Pisma treba nam svima biti na prvom mjestu. Činjenica je da Krist nije išao u neki ondašnji ''samostan'' (npr. Qumransku zajednicu koja je živjela slično monasima u celibatu) kako bi izabrao sebi apostole. Ne! On je izabrao za svoje apostole upravo suprotno od toga – oženjene ljude. I kasnije, o oženjenim papama, patrijarsima, nadbiskupima i biskupima bruje čitava stoljeća Crkve. One crkve u kojima je ređenje oženjenog svećenika za biskupa ''nekanonska'', ''nepravovjerna'', ili čak ''heretična'', upravo su radikalno suprotstavljene i sv. Pismu i Tradiciji, te su takve crkve zapravo heretične. Pogledajmo samo neke od primjera oženjenih biskupa kroz povijest:

OŽENJENI BISKUPI TREĆEG STOLJEĆA, npr: +CEREMAN, biskup Nilopolisa, +DEMETRIAN, biskup Antiohije, +DEMETRIUS, patrijarh Aleksandrije, +IRENEJ, biskup Sirmiuma, +MARTIAL, biskup Meride...

OŽENJENI BISKUPI ČETVRTOG STOLJEĆA, npr: +AJAX, biskup Botolousa u Siriji, +ANASTASIUS I, Rimski papa i otac pape Inocenta I, +ANTONIUS, biskup Efeza, +ANTONIUS, biskup Rimskog distrikta, +ARTEMIUS, biskup Auvergne, +ASRUG, biskup Pakravanta u Armeniji, +CARTERIUS, biskup u Španjolskoj, +EULALIUS, biskup Cezareje u Kapadociji, +SV.GREGOR, biskup Nyssa, +GREGOR stariji, biskup Nazianzea, +GREGOR prosvjetitelj, prvi Armenski Katolikos, +HILARY, biskup Poitiersa u Francuskoj, +KHAT, biskup Pakravanta u Armeniji, +LEO, biskup u Italiji, +LEONITUS, biskup Tripolia, +MARCELLUS, biskup Apamea-e u Siriji, +MEMORIUS, biskup u južnoj Italiji, +NERSES veliki, Armenski Katolikos, +PACIAN, biskup Barcelone u Španjolskoj, +PELAGIUS, biskup Laodicije, +PHILEAS, biskup Thumiusa u Egiptu, +PHILOGONIUS, biskup Antiohije, +RETICIUS, biskup Autuna, +SEVERUS, nadbiskup Ravenne, +SPIRIDON, biskup Trimithusa na Cipru, +SYMPOSIUS, biskup Astorga u Španjolskoj, +URBICUS, biskup Klermonta, +VERTHANES, Armenski Katolikos, +VICTOR, biskup Veresiuma u Nunidi-i,, +YUSIK, Armenski Katolikos...

OŽENJENI BISKUPI PETOG STOLJEĆA, npr: +AMATOR, biskup Auxere, +APOLLINARIS, biskup Clermontski, +AVITIUS, biskup Plaisance, +BONOSUS, biskup Narbonne, +CELIDONIUS, biskup Basancona, +DIOGENES, biskup Antiohije, +DOMNINUS, biskup Cezareje, +EUCHERUS, biskup Lyona, +EULOGIUS, biskup Bourgesa, +EUTOPUS, biskup Orange-a, +FELIX III, Rimski papa, +GERMANUS, biskup Auxerre, +GERMANUS, afrički biskup, +HESYCHIUS, biskup Vienne, +IRENAEUS, biskup Tyre, +JULIAN, biskup Eclanum-a, +LUPUS, biskup Troyes-a, +NAMATIUS, biskup Auvergne, +PALLADIUS, biskup Bourges-a, +PANCRATIUS, biskup Umbria, +PAULINUS, biskup Nola-e, +PRINCIPE, biskup Soissons-a, +RURICIUS, biskup Limoges-a, +ISAAC veliki, Armenski Katolikos, +SIMPLICIUS, biskup Bourges-a, +SYNESIUS od Cyrene, biskup Ptolemais-a, +VOLUSIAN, biskup Tours-a...

OŽENJENI BISKUPI ŠESTOG STOLJEĆA,npr: +APOLLIONARIS, bishop Auvergene, +ARTEMIUS, biskup Sens-a, +ASTIDIUS, biskup Limoges-a, +AUTIUS, biskup Vienne, +BADEGISIL, biskup Le Mans-a, +BAUDIN, biskup Tours-a, +BLANDUS, biskup Ortona, +CASSIUS, biskup Narni-e u Perziji, +DESIDERATUS, biskup Verdun-a, +ENNODIUS, biskup Pavic-a, +EUPHORNIUS, biskup Tours-a, +EUSANIUS, biskup Agrigentia u Siciliji, +FIRMINUS, biskup Vivens-a, +FRANCILLON, biskup Tours-a, +GALLOMAGUUS, biskup Troyes-a, +GENEBAUD, biskup Laon-a, +GREGORY, biskup Langres-a, +GREGORY, biskup u Španjolskoj, +HORMISDAS, papa Rimski, +LEONTIUS, biskup Bordeaux-a, +LUCILLUS, biskup Malte, +MOCLOU, biskup Vannes-a, +NAMATIUS, biskup Vienne, +NONNICHIUS, biskup Nantes-a, +PANTOGATHE, biskup Vienne, +PASSIUUS, biskup Fermo-a, +PAUL, biskup Trois Chateaux-a, +PRISCUS, biskup Lyona, +SALVIUS, biskup Albi-a, +VICTOR, biskup rennes-a...

OŽENJENI BISKUPI SEDMOG STOLJEĆA, npr: +AETHERIUS, biskup Vienne, + AQUILINUS, biskup Evreux-a, +ARNULFUS, biskup Metz-a, +FARON, biskup Meaux-a, +FILIBAUD, biskup Aure-sur-l'Adour-a, +IOANNES, patrijarh Aleksandrije, +LEUDINES, biskup Toul-a, +MAGNUS, biskup Avignon-a, +MEDOALD, biskup Trier-a, +PELLADIUS, biskup Euaze, +REOLUS, biskup Rhemis-a,, +SIGILACIUS, biskup Tours-a, +THEODOR, biskup Jeruzalema...

itd.

Ne može biti promjene u Svetom vjerovanju tj. bilo kakve promjene nasuprot svjedočanstva sv. Pisma ne mogu biti valjane, taman ih donio i Sabor. Oženjeni kler i episkopat, po jasnom svjedočanstvu neporecivih najvažnijih izvora, izbor je Isusa Krista. Oni koji to odbaciju stvorili su sebi ''novu vjeru'', drugačiju vjeru, drugačiju religiju – onu koja se ne bazira na Kristu Isusu nego na ljudskim izmišljotinama. Istinska Stara vjera crkve, bazirana na istini sv. Pisma i Tradicije (kako smo vidjeli na primjerima oženjenih biskupa), oženjene đakone, svećenike i biskupe promatra kao izraz autentične crkvene prakse, dajući također podršku i onima koji žele živjeti monaškim celebatarnim životom. Stara crkva također prepoznaje podjelu đakonata ženama, ali ne kao prijelaz prema svećeništvu, nego kao stalni red đakonise ustanovljen za žene koje pomažu u crkvi, oko sirotinje i ostalih potreba crkve, kako nam to nedvojbeno spominje sv. Pismo.

Istinsku Staru Crkvu Kristovu čini:

- potpuno prihvaćanje svjedočanstva sv. Pisma i jasne Tradicije Crkve;

- nepromjenjeni Simbol vjere (Carigradsko-Nicejsko vjerovanje);

- prvih sedam kumenskih koncila nerazdijeljene Crkve prvog tisućljeća;

- valjana apostolska sukcesija;

- ređenje oženjenih muškaraca za prezbitere i biskupe (nasuprot rimokatoličkoj praksi koja to onemogućuje i pravoslavnoj koja to onemogućuje za biskupska ređenja);

- prava prisutnost Krista u Presvetoj Euharistiji;

- neprihvatljivost blagoslivljanja istospolnih parova (nasuprot Utrechtskoj uniji i njoj sličnim zajednicama);

- neprihvatljivost podjeljivanja prezbiterata i episkopata ženama;

- neprihvatljivost kleronacionalizma (nasuprot onih koji identificiraju vjersku denominaciju s narodom i temeljem države);

- neprihvatljivost klerikalizma (nasuprot onih koji su teologiju pretvorili u klerologiju).

 U ČAST I SLAVU O. DOMINIKANCA PROF. DR. MARIJANA JURČEVIĆA 

Prof. Dr. Marijan Jurčević, dominikanac -  In Memoriam

Osjećamo potrebu da o osobi  dominikanca  Dr. o. Marijan Jurčević, intelektualca par excellence, katoličkog mislitelja, osobe posvećenoga života  u pravom smislu i značenju tih riječi, a nadasve Čovjeka u svjedočenju onoga što bi čovjek trebao biti u svom ovozemaljskom postojanju. Potrebu da progovorimo o njegovu radu na formaciji pokreta  SYNAXIS – orijentacijska traženja mladih u Crkvi i svijetu pokrenutog u postkoncilskom razdoblju u Rijeci, daleke 1965 godine.

Dolaskom o. Tihomira Ilije Zovka 1965. u riječki dominikanski samostan počinju se okupljati srednjoškolci, studenti i mladi radnici na katehetske sastanke i liturgiju u crkvi sv. Jeronima, na Trgu Riječke rezolucije. O. Marijan Jurčević dolazi u samostan 1966. godine. Začetak je to studentskog pastoralnog centra u kojemu počinje sustavna vjeronaučna pouka na tragu dokumenata Drugog vatikanskog sabora koji je netom (1965.) završio sa svojim radom.

Naime Drugi vatikanski sabor na svom je završetku 8. XII. 1965. (dakle prije 52 godine) uputio mladeži sljedeću poruku: 

''Svoju posljednju poruku Koncil upućuje vama, mladići i djevojke cijeloga svijeta. Jer vi upravo preuzimate baklju iz ruku svojih starijih, ulazite u život svijeta u trenutku divovskih preobražaja njegove povijesti. Vi ste ti koji ćete, primivši pouku i primjer svojih roditelja i učitelja, izgraditi društvo sutrašnjice, ili ćete zajedno s njime propasti. Crkvi je mnogo do toga da to društvo koje ćete vi izgrađivati  bude poštovalo dostojanstvo, slobodu i prava osoba, a te osobe – to ste vi. Njoj je osobito do toga da je to društvo ne sprječava u dijeljenju njezina blaga – starog a uvijek novog; njezine vjere. I da slobodno uzmogne vaše duše prožimati svojim blagotvornim spoznajama. Crkva ima u vas povjerenja da ćete smoći snage i naći radost u tome da ne upadnete u napast u koju su upali neki od vaših otaca, da se dadnete zavesti filozofijom egoizma i sebičnosti... Borite se protiv svakog egoizma. Ne dopustite da se slobodno razvijaju instinkti mržnje i nasilja iz kojih se rađa rat i njegova pratnja svih mogućih bijeda. Budite plemeniti, čisti, obzirni i iskreni. Poletno gradite svijet koji će biti bolji od svijeta vaših otaca!'' (skraćeno iz Glas Koncila, Božić, 1965., str. 8)

Na tragu zamaha i duha poruka i dokumenata Drugog vatikanskog sabora mladi riječki kršćani katolici, dolazeći iz tradicionalnih katoličkih sredina, okupljeni u crkvi sv. Jeronima, bivaju poučavani misliti svojom glavom, odgajani odgovorno preuzimati obveze u osobnom, crkvenom i društvenom životu. I zato se u poruci kojom se Koncil obraća upravo njima, nalazi snažan poticaj za traženje i nalaženje svoga mjesta u Crkvi i za probuđenu nadu u ostvarenje poslanja i odgovornosti u svojoj mjesnoj Crkvi. Da sazrijevajući u dijalogu putem konferencija, tribina, euharistijskih okupljanja, prepoznajući se kao braća, traže putove konkretnog zajedništva.

Konferencije vode članovi dominikanske zajednice, a pored Tihomira Ilije Zovka, najredovitije o. Marijan Jurčević (o. Tihomir Ilija Zovko od ožujka 1965. do srpnja 1966., a o. Marijan Jurčević od rujna 1966. do veljače 1969.) Od ožujka 1969. katehetski rad, sada već s brojnom skupinom studenata i srednjoškolaca, ponovno preuzima o. Tihomir Ilija Zovko, jer je o. Marijan Jurčević upućen na doktorske studije u Pariz a zatim u Kanadu (Ottawa). U samostanu, uz pomoć samih studenata, dominikanska braća uredila su dvoranu za sastanke, knjižnicu i kapelu, prostore koji su postali ne samo mjesto za konferencije već i sastajalište mladih u raznim prilikama.

Redovite konferencije održavaju se četvrtkom u crkvi sv. Jeronima gdje o. Zovko i o. Jurčević mladima, u svijetlu suvremene teološke misli i dokumenata Drugog vatikanskog sabora, tumače evanđelje, Kristovu poruku i ulogu Crkve u rješavanju problema suvremenog svijeta. Putem analize misli Karla Marxa dotiču se i domaće društvene stvarnosti života pod diktatom marksističke ideologije i komunističkog režima.

Koncilska tribina ''Kršćanska misao'' održava se jednom mjesečno i na njoj širem intelektualnom krugu građanstva svoje misli iznose riječki i zagrebački teolozi. Euharistijskom okupljanju na nedjeljnoj misi prethodilo je liturgijsko sastajanje mladih svake subote u kapelici samostana i razmatranje poruke evanđelja dotične nedjelje.

Nota bene: ako je o. Tihomir Ilija Zovko bio kvasac stvaranja  Synaxis-a – zajednice mladih u crkvi sv. Jeronima u Rijeci, o. Marijan Jurčević  bio je sol  Synaxis-a. Synaxis kao značenje i pojam je euharistijski sastanak, zbor vjernika okupljenih na euharistiju kao vidljivi izraz Crkve. Time je Synaxis u postkoncilskoj Crkvi odražavao  temelj žive Crkve utkane u djelovanje i aktivnosti mladih obrazovanih laika. 

Sazrijevajući u dijalogu putem konferencija, tribina, euharistijskih okupljanja, prepoznajući se kao braća, synaxsis-ovci okupljeni  oko dominikanske zajdnice u crkvi sv. Jeronima, traže puteve konkretnog  katoličkoga zajedništva.

Tražeći svoje mjesto mladog laika u Crkvi i nastojeći sagledati svoje zadatke, okupljaju se na zborovanje mladih katolika Rijeke 13. i 14. prosinca 1969. Žele svoja iskustva podijeliti s drugima. Zato navode svoje programske ciljeve:

''Sa spremnošću i željom da razaberemo 'znakove vremena' i odazovemo se Duhu koji nas kroz njih zove, da spoznamo i odredimo svoje mjesto u svojoj vjeri i svojoj Crkvi, te da se kao braća i sestre susretnemo u Kristu i osobno upoznamo... osjećajući da naše opredjeljenje za dobro nije dovoljno jako i poduprto kada smo osamljeni, i vjerujući da se kršćanski živi samo u punom i bezuvjetnom zalaganju za okupljanje svih ljudi oko jednoga stola, izlazimo pred javnost ovoga naroda pod geslom zajedničkoga lomljenje kruha – SYNAXIS.''

U jesen 1969. dekretom riječko-senjskog nadbiskupa Dr. Viktora Burića osniva se Institut za teološku kulturu laika sa sjedištem u  prostorima dominikanskog  samostana. U prvu akademsku godinu upisuje se 40 studenata, pretežito sudionika već ustaljenih konferencija, tribina i susreta u dominikanskom samostanu. O. Marijan Jurčević  bio je stup i tvorac programskih ciljeva Instituta. Pokrenutao je i izdavanje lista ''Synaxis''. U svrhu legalizacije izdavanja lista osnovana je ''Zajednica mladih katolika – Synaxis'', te je 11. lipnja 1970. podnesen zahtjev nadležnim organima uprave u Rijeci za registraciju ''grupe građana''. Registracija je odbijena, ali je nakon utoka republičkoj instanci u Zagrebu 21. listopada 1971. odobren upis u Registar grupe građana. Do  ostvarenja ideje nije došlo jer je, tjedan dana nakon registracije u riječkom SUP-u, uslijedio dobro poznati obrat političkog i društvenog života u Hrvatskoj nakon sastanka političkog vodstva Jugoslavije u Karađorđevu (1. i 2. prosinca 1971.)

U životu domaće riječke Crkve Synaxis je bio sudionikom u svim važnijim događajima, pa je tako prigodom proglašenja metropolije (9. i 10. svibnja 1970.) uz proslavu na Trsatu u Dvorani zavjetnih darova organiziran ''sastanak mladih Riječke metropolije'' na kojem je ''mladim kršćanima i kršćankama'' upućen apel zajedno s programskim točkama. U njemu se ogledaju ondašnja nastojanja Synaxisa, osnovni stav i duševno raspoloženje mladih.

''...Osnivanje metropolije, međutim, samo je jedan juridički čin, lišen magične moći. Samo kao odraz zbilje, nazočne u nama, katolicima ovog dijela Hrvatske, taj čin ima svoje značenje. Za nas mlade on predstavlja k tomu i orijentacijsku liniju prema budućnosti, jedno novo obzorje i perspektivu. Pa ako mi mladi spremno i punoljetno ne prihvatimo baklju Vjere i ne uručimo nadolazećim pokoljenjima, ako mi ne preuzmemo svoj dio odgovornosti u sadašnjosti da bi nadošla obećana bolja budućnost, papinska bula osnutka metropolije ostat će samo na papiru. Svatko od nas mladih opravdano želi znati nad čime ima preuzeti odgovornost, i u kakvom stanju je to što odgovorno preuzima. Crkva sadašnjosti smo svi mi: stari i mladi, laici i klerici. Ali crkva budućnosti – budućnost Crkve: to smo mi mladi. Kakvi budemo mi, takva će biti naša Crkva ovdje u ovom narodu. Stoga ćemo za propuste i promašaje polagati račune, odgovarati pred Bogom i budućim pokoljenjima.... Zar da se sve završi slavljenjem, čitanjem papinske bule, pozdravnim govorima, hodočasničkim raspoloženjem, nacionalnim i religioznim folklorom?.... Dužni smo, dakle, potražiti svoje mjesto u ovoj novoj crkvenoj situaciji, uzeti svoj dio odgovornosti ovdje i odmah, sagledati svoje zadatke i perspektivu ovoga naroda u Crkvi što živi ovdje u Hrvatskom primorju, Istri, otocima, Lici i Gorskom kotaru... A za sve nas kršćane jedno je sigurno: mi ne možemo s pravom tražiti u svijetu društvo slobode, opstanka u dostojanstvu i pravu čovjeka, društvo demokratičnosti i participacije, dok to isto nismo ostvarili u svojoj Crkvi, kao znaku obećanog Kraljevstva Božjeg i modelu idealnog društva kojem se usmjeruje povijest. Naša Crkva ima biti zajednica ljubavi, zrelosti i slobode.''

Takva  programska načela i djelovanja Synaxisa Rijeke, bilo je za unutarcrkvene krugove pretjerani iskorak mladih laika, a za riječki komitet Saveza komunista i udbašku centralu u Vjerskoj komisiji uzbuna u već prethodno započetoj ofenzivi u razbijanju zajednice Synaxisa. Stoga uklanjanju o. Tihomira Iliju Zovka iz Rijeke.  Istodobno se dogodio obrat u dosadašnjoj podršci unutarcrkvenih krugova zajednici Synaxis te je uslijedila žestoka kampanja protiv o. Tihomira Ilije Zovka, koja je rezultirala time da je nadbiskup Dr. Viktor Burić 22. veljače 1971. o. Tihomiru Iliji Zovku opozvao kanonsku misiju poučavanja i propovijedanja.

Radi istinitog vrednovanja slijeda događaja potrebno je temeljem  dokumenata  i  svjedočenja  sudionika  rasvijetliti  činjenicu da se u svojevrsnoj koincidenciji dogodila sinkronizirana kampanja riječkog komiteta Saveza komunista i udbaške centrale u Vjerskoj komisiji i unutarcrkvenih krugova u uklanjanju Tihomira Ilije Zovka iz Rijeke te razbijanju zajednice Synaxis. Nije li Riječka Crkva, uvažavajući unutarcrkvene savjetodavne krugove i pod utjecajem strahova induciranih udbaškim ucjenama, u ovom slučaju učinila upravo ono što nije željela: da bude uvučena u politiku? Naime, izvršila je upravo ono što su Centralni komitet SK i UDBA željeli: uklanjanje o. Tihomira Ilije Zovka iz Rijeke i razbijanje zajednice Synaxis.

Synaxisti traže od Nadbiskupa da obrazloži i povuče svoju odluku. Nadbiskup je odgovorio da je postupio prema savjesti, da ostaje pri svojoj odluci i da ima podršku klera. Nakon što su iscrpljene sve mogućnosti i izgledi da se ''slučaj'' riješi, ostavši bez kanonske misije o. Tihomir Ilija Zovko u svibnju 1971. odlazi iz Rijeke.

O. Marijan Jurčević ostao je sam  i usamljen  ali nije pokleknuo. Nastavio je kao stinj u petrolejki goriti i sve godine (kroz više desetljeća) održavati Duh mladih Synaxisa, držeći u prostorima samostana  neformalne sastanke te šireći misao, ideje i stav na znamenitim propovjedima nedjeljnih sv. Misa:

''Ljudska povijest živi u neprestanoj krizi, u stalnom rasponu između postojećeg i mogućeg, nadolazećeg, još nenazočnog u rasponu između sadašnje zbilje i potencijalnog budućeg obrata, u trajnom nadilaženju i nadrastanju. Naša Crkva pokušava danas živjeti u 'suvremenom svijetu' pa se stoga lomi u bolima promjena. Začeli smo prebivati u relativnome, provizornome, privremenome, uvijek kao putnici na konaku. Strah i tjeskoba, nesigurnost i kolebljivost pustoše i životom kršćanina. Tvrda podloga se rasplinjuje pod našim nogama, koračamo tlom koje podrhtava pod prijetnjom ništavila, uporišta nam izmiču na dohvatu. Čini se da je nastupio sumrak, more je uzburkano, nebo oblačno olovnim oblacima, a mi moramo isploviti u horizont eshatološke nade, u budućnost Gospodnjeg Dolaska: contra spem sperare – nadati se i kad nema mjesta za nadu. Ovo je rizik naše vjere. Ovdje je jedino vjera autentična, Abrahamova vjera kao hodanje u nepoznato, buduće i obećano - 'pred licem Jahve' koji ide ispred i dolazi ususret. Problemi zajednice okupljene oko Isusa mogu biti samo goruće rane svijeta; inače ostajemo u sebi vrteći se u krugu bez kraja i konca, izjedajući sami sebe. Crkva nije Crkva ako se hoće pod svaku cijenu učvrsti, očuvati ili zauzeti bilo kakve vlasti nad ljudima. Ona mora iskorijeniti i posljednju primisao na to. Ona po namisli Kristovoj služi  čovjekovu potpunom oslobođenju te se ne može i ne smije nikada pomiriti sa svijetom smrti, bijede, nepravde, laži, zloće i bilo kojeg oblika robovanja. Crkva postoji kao 'službenica spasenja': da se dokine svako gospodarenje, podjarmljivanje, porobljavanje čovjeka i da se tako otvori put isključivom gospodstvu Boga nad čovjekom, da se uspostavi Božje kraljevstvo istine, pravde, dobrote, mira i slobode u iščekivanju definitivnog oslobođenja  u Isusu Kristu''. Crkva se ne smije brinuti za svoju vlastitu budućnost, nego za budućnost zemlje, ovoga svijeta, jer nada Božjega naroda – Isus Krist – jest nada za ovu zemlju, za ljudsku povijest, za ovaj svijet. I ne radi se o tome da spašavamo Boga, njemu Spasitelju nije potrebno spasenje. Nama ljudima je potrebno spasenje. Bog Emanuel jest s nama i među nama da spasi čovjeka, a Crkva sredstvo čovjekova oslobađanja u Bogu. Poslanje i odgovornost Crkve jest poslanje i odgovornost  klerologija šireći nadu u obećanu i zdraviju budućnost svijeta u nadolasku potpuno slobodnog čovjeka – Boga osloboditelja,   u suradnji sa svim ljudima dobre volje unutar Crkve i izvan nje. Crkva danas ovdje i u ovoj državi i bilo gdje u svijetu ne bi trebala željeti nikakvih povlastica. Odricati se treba pretenzija na vlast bilo ekonomsku, bilo političku, bilo ideološku, bilo čak i religioznu vlast, jer se i tako može vladati, manipulirati. Crkva treba nuditi  svoju uslugu ljubavi i milosrđa. Ali istom treba stati u obranu šikaniranih i protiviti se zatvorima slobode na koju imamo pravo kao ljudi, mora tražiti društvo demokratičnosti, slobode i samoupravljanja u svijetu, a protiv svakog oblika robovanja, zagovarajući da se to najprije mora  ostvarili u svojoj Isusovoj Crkvi, kao modelu idealnog društva kojemu se usmjeruje povijest. Ne možemo isticati ni svoje pravo na potpunu, neprerađenu i nepristranu informaciju, a protiv mistifikacija, monopolizma i fanatizma u svijetu, dok isto nismo izborili ili barem započeli uspostavljati među nama u Crkvi. Crkva bi po nama morala biti 'među narodima podignut znak da je moguće pravedno društvo, u kojemu svaki pojedinac vidi svoj prostor slobode u slobodi svih ostalih' ''.

Tako je govorio o. Marijan Jurčević, tako je naučavao  svo vrijeme svoga  posvećenog života, pa i onda kad  je Synaxis utrnuo i postao tabu temom međucrkvenih struktura  metropolije Rijeke. Synaxisovo višegodišnje zajedništvo i sazrijevanje u raspravama, dijalogu i sve dubljem bratskom prožimanju i crpljenju snage i hrabrosti iz euharistijskog zajedničkog lomljenja kruha okupljene zajednice mladih, tako je nastavljeno kroz o. Marijana Jurčevića.

Pokret mladih Synaxisis Rijeka,  vođen od dominikanaca o. Zovka i o. Jurčevića, bio i inicijatorom nastanka prvoga Caritasa u sklopu samostana sv. Jeronima u Rijeci. Naime, potkraj srpnja 1970. jedna skupina mladih sinaxista odazvala se pozivu mladih katolika u Milanu da ih pohode. U međusobnim susretima stjecana su nova poznanstva, izmijenjena iskustva na primjerima života u domaćim Crkvama, raširena su obzorja kulture i duha. Na povratku su mladi domaćini podarili nekoliko kovčega različite robe koja je onda bila početna osnova karitativnog rada iz kojeg se kasnije u Rijeci razvio jedini organizirani Caritas. Od 1970. ostao je raditi pri ulazu u dominikanski samostan sve do 1986. kada je prešao u Kresnikovu, kod sestara milosrdnica, da bi kasnije prerastao u današnji dijecezanski Caritas.

To je povijesna istina koja nam zorno pokazuje kako su Synaxis sinhrono zatrli komunistički udbaši i kler metropolije Rijeka: samomisleći vjernici i laici koji su tražili pročišćenje Crkve u postkoncilsko vrijeme, nisu odgovarali ni komunistima ni klericima.  

Prof. Dr. Marijan Jurčević, dominikanac, bio je veliki čovjek koji je zadužio ne samo sljedbenike rimskog katolicizma, nego i Opću Crkvu kao sveopću kršćansku denominacijsku strukturu.  Kada se razmišlja o daljnjim putevima kojima nam je poći, dovoljno je pogledati na ljude koji su nam jasni putokaz. O. Marijan Jurčević jedan je od tih 'pokazivača smjera'. Počivao vječno u krilu Očevu: sasvim ostvaren, potpuno dovršen, ontološki zaokružen u blaženom gledanju Boga.

Rab, 7. VIII. 2017.

D. Tomac

SIMUL IUSTUS ET PECCATOR

Teološki pojam   "simul iustus et peccator"  (istodobno-simultano pravedan i grešnik), izraz koji nalazimo u poslanici sv. Pavla Rimljanima, je temelj našeg opravdanja (iustificatio, QV), koja čini grešnika od vjere, a budući da opravdanje nije infuzija pravednosti ne-djelima,  pravedni  sami od sebe i pravedni u Božjim očima zbog Krista, a grješnik je grešnik mjereno prema vlastitim zaslugama.

Držimo da prosječan vjernik malo razumije ovaj religijsko filozofijski oksimoron. Još od egipatskih misterija upravljači masama i pukom znali su da je ne-razumjevanje, ne-znanje i zaglupljivanje najdjelotvorniji  način za vladanje pučanstvom.

Doktrina globalističkoga i  korporativističkog ''kraljevstva na zemlji''   baštini sve ideologijsko tehničke  metode stvaranja poslušnih podanika, kako je to radila  crkva u srednjem vijeku. Da podsjetimo, problem Boga ili inteligentnog univerzuma nije u pitanju ima li ga ili nema, već je problem što su ga ukrali popovi, kler vatikanske firme, koji ga prikazuje kako ga prikazuje (neznanstveno) zamagljeno kroz  ''paleontološku slikovnicu'' ne bi li kroz političku tele-ologiju imali moć i kontrolu nad ljudima, imali i izgradili ''globalno kraljevstvo na zemlji'' .

Danas se u poslovnim školama Zapada namijenjenim i primjerenim klasi ''doktoria znanosti opće prakse'' (dakle onima koji otputuju u SAD, završe ekonomski "plesni tečaj" u jednom od specijaliziranih američkih "sveučilišta" i vrate se s diplomom doktora ekonomskih znanosti, naravno, sa znanjem prosječnog polaznika srednje ekonomske škole iz vremena Stipe Šuvara), uči da su najvažniji resurs kapitalizma i bankarske oligarhije budale!

Čovječanstvo je  doseglo  maksimum svojih znanstvenih i tehnoloških kapaciteta (koje danas eksploatiramo) još 60-ih, a nakon toga se u znanstvenom i tehnološkom sektoru nije dogodilo ništa radikalno novo.   Da ne bude nesporazuma, inovacija je bilo i bit će ih, ali nisu radikalne kao onda i kada se društvo suočilo s novom vrstom problema iza II svjetskoga rata.

Bilo je to vrijeme kada se, nakon što su zadovoljene osnovne potrebe velike većine ljudi, progresivni dio populacije suočio s novom stvarnošću i socijalnim izazovima. Propasti i neodrživosti kolonijalnoga ustroja upravljanja proizvodnjom i tržištima preko ''poglavica'' sa diplomama Sorbone ili Cambridge koji su završavali programe skrojene i namijenjene kolonijalnoj eliti, u vremenu kada su kaplari postajali maršali i diktatori što u Africi, na  Bliskome istoku, Indokini ili  Latinskoj Americi.

Kako kapitalizam,  odnosno korporativni  voluntarizam ne može opstati bez stalnoga širenja i globalne tvrtke trebaju nova tržišta (čitaj potrošače korisnike), bankarsko financijska oligarhija je uočila  svu ograničavajuću uskogrudnost nacionalnih država, nacionalnih valuta, nacionalnih politika itd. i stvorila političku agendu globalističkoga  jedinstva, namećući  standarde i kriterije kroz suvremenu ''Inkvizituru kapitalizma'' - MMF i Svjetske Banke,  rejting agencije,  globalne trgovačke ugovore i zajednička tržišta (npr. kao što je europsko, azijsko i sva sila  akronima raznih nadnacionalnih asocijacija)

Kao što Crkva u srednjem vijeku nije mogla odgovoriti na duhovne potrebe pučanstva, ali je imala potrebu za teritorijalnim širenjem, odnosno integrirajućim globalnim kraljevstvom na zemlji, tako i kapitalizam-korporativizam  više ne zadovoljava nove potrebe socijalne i prosvjetiteljske, ali ih (lažne potrebe) intenzivno stvara i zatim vas uvjerava kako ih trebate ostvariti ili "osvojiti" pod svaku cijenu (konzumeristička ideologija).

Sve  je lako objasniti, mobilni korporativni operateri su stvorili potrebu i stalno je potiču da se stalno razgovara putem telefona, farmaceutske korporacije da konzumirate lijekove (za probavu, mokrenje, spolno poboljšanje, ljepotu, dakle ne možeš živjeti bez tabletica)  a proizvođači odjeće i ostale bagatelle da sezonski mijenjate sadržaj u svom ormaru i glavi, prema slici i prilici raznih ''Celebrity'' i uzora ''Light Style'' življenja.

Trenutno svjedočimo procesu na globalnoj razini,  stvarnosti u kojoj se stvaraju ljudi potpuno lišeni racionalne svijesti i znanstvenih spoznaja o svijetu, a to predstavlja idealnog potrošača. Glavnu ulogu u tom procesu igraju televizija i drugi masovni mediji, koji do maksimuma pokušavaju pojednostaviti sadržaj posla u kojem se stvara savršeni potrošač-budala.

Znanstveno  se utemeljilo i unaprijedio marketing, brendiranje, Light  Simply Clever filozofiju života,  kojem je cilj stvoriti "lažne potrebe" i da nepotrebno učini "prijeko potrebnim", samo kako bi se sve prodalo. Na slavu Boga zlatnoga teleta i poklonika idiota...

Ljudi  postaju programirani da bez kritičkog razmišljanja  kupuju sve što im se nudi. Razumni argumenti su ukinuti, a "nametanje potrebe" se provodi na emocionalnoj razini (djeca postaju subjekti i objekti reklama, obitelj je u funkciji prodaje majoneze ljubavi).

Da bi apsurd bio veći, rast osobne potrošnje uglavnom na gomilu nepotrebnih stvari, izuzmemo li one egzistencijalne, uzima se kao pozitivan makroekonomski pokazatelj i znak je "napretka" gospodarstva i društva općenito. DAKLE, EKONOMICI ODGOVARA ŠTO GLUPLJE DRUŠTVO KONZUMA (takve teze možemo slušati i na HRT od domaćih doktora znanosti ekonomike opće potrošnje, obrazovanih na zapadu, za punjenja proračuna kao rupe bez dna).

Neki smatraju kako će kapitalizam propasti upravo zbog toga što su banke i političke elite za sobom ostavili jadnu trulež, intelektualnu pustoš kao što je kler ostavio iza sebe u srednjem vijeku. Ova je teza upitna sve dok postoje budale, taj dragocjeni resurs  društvene stvarnosti XXI st. (za one koji ne znaju pročitati 21. st.).

Terorizam, strah, mračnjaštvo i neznanje su posljednje utočište suvremenog kapitalizma- korporativizma, čime se stvaraju budale bez kojih moderno globalno  tržište ne može postojati.

Što će se dogoditi u budućnosti,  

Zapadna kvazi kršćanska civilizacija karakterizira sve moderne suvremenosti  kapitalizma, globalnoga korporativizma, ali ne gleda u budućnost nego se brine samo za trenutnu ekspanziju i rast dobiti, koja se ostvaruje kroz ukupno zaglupljivanje populacije..

Lako je od glupana napraviti budalu, koja domet demokracije doživljava kao slobodu da  može navijati za nogometnu reprezentaciju i piti pivo oslikano sa nacionalnim guračima svinjske  kožice.

 Jednadžba je jednostavna. Bilo koji poredak, socijalistički ili socijalno pravedniji ili osjetljivi se može lako srušiti, a sve što treba učiniti je uvjeriti ljude da će im upravo predstavnici neoliberalne elite osigurati stvari koje misle da trebaju posjedovati. To je slučaj s Argentinom, Brazilom, Venezuelom.

Naravno, nemojmo zaboraviti ni predizborna obećanja od kojih imamo uglavnom prazne novčanike u gotovo poderanom hrvatskom džepu. Onih nekoliko postotaka elite, naravno, ne spadaju u ogromnu većinu budala koje su vjerovale i još uvijek vjeruju u laži elite-plutokrata raznih političkih opcija.

I da, netko će se pitati zašto  pravednik i grešnik u naslovu i ovaj tekst?

Pa odgovor je istodobnosti da smo svi jako pametni sa svojim iPod-ima a u stvari smo budale  na svojim selfie-ima...  

Rab, dan sv. Jakova, sv. Ane i sv. Kristofora 2016.

D. Tomac

MIRISI, ZLATO I TAMJAN

Akademik Slobodan Novak -  In memoriam

Cvrčci cvrče, zvrče i zriču zrikavci na rapskome groblju, ide pogrebna asambleja, čitanje i mucanje apoteoza a nema riječi za umjetnika riječju... 

Bio je apostat(a)  banalnosti, heretik ideologija, shizmatik politike laži i obmane,  bio je i čovjek polemike i protivnosti i kako sam piše u  svojim "Protimbama" a primjereno trenutku kao epitaf samome sebi: 

"Svaka bilanca (života) otkriva i promašaje i grješke, ma kako bila pozitivna (...) Moja najpogubnija mana, bez svake šale, jest glupo nestvarna istinoljubivost i pravdoljublje, naslijeđeni od oca, fanatičnog pravdoljubca i istinoljubca''

Slobodane Novak, rabljaninu, Čovječe, počivao u MIRISu Raba, ZLATOrisu  rapskih sutona i TAMJANu svojih pisanih riječi i djela.

Rab, 1. VIII  2016.

D.Tomac  

COGNITO! CACO ERGO SUM...

Trebaju li čovjeku  svećenici da on  dopre do Boga, trebaju li vjernici uprisutniti Boga samo preko svećenika... što su zapravo svećenici, svih denominacija, stupnjeva, rangova i službi? Ne sliče i ne djeluju li oni kao politički komesari, nisu li  biskupske konferencije  centralni komiteti partija, nisu li sinodi  crkava kongresi partija, ne djeluju li  biskupska vijeća kao  politbiroi  isti komunističkim i ostalim diktatorskim tijelima jednoumlja i despotije  vjere i vjerovanja?

I tako danas imamo da se prirodu Boga  kroz prilike i naravi Isusa Krista u kršćana prikazuju različito i dvojako, zavisno o kršćanskoj denominaciji i onda se istinski vjernik mora zapitati koji je Bog pravi, ispravni, kanonski, evanđeoski, koja liturgija prikazuje ispravno Božju uprisutljivost u molitvi utjecanja božjoj milosti?

  

Hologrami su vizualne projekcije objekta-tvari, tako da oni nisu nešto čvrsto, u smislu da ih se ne može osjetiti dodirom. Glavna odlika holograma je da svaki njegov dio sadržava cjelokupnost,    Pojednostavljeno, matricu holograma tvari  koliko god cjepkali na manje dijelove, svaki dionik ma koliko mali bio  daje informaciju  o sveukupnosti - cjelina je sadržana  u djeliću ili djelić  je cjelina koja se ne multiplicira zbrajanjem  ili ''ijepljenjem dijelova cjeline''  u veličini  ili volumenu objekta.  Nadalje  osobina je da se  hologram ne može opredmetiti  aditivnim  postupkom kroz tehnologiju 3 D printanja. Iz teorije holograma razvila se hologenomna teorija svemira (1995. g) odnosno da je Svemir hologram! (čega i koga?)

Znanstveno je  dokazano da je Svemir sadržajno tvoren od vidljive i tamne tvari. Vidljive tvari u svemiru nema mnogo, tek oko Ω = 0.05. Neki teoretičari smatraju da je ukupna gustoća svemira Ω = 1, što znači da tamne tvari mora biti oko Ω = 0.95. To bi značilo da je 95% mase svemira "tamno". Tamna tvar je naziv za tvar u svemiru koja ne emitira niti reflektira elektromagnetsko zračenje, zbog čega je ne možemo vidjeti. Njeno postojanje ''tamne nevidljive tvari'' astronomija je dokazala posredno, ergo , mi  nemamo pojma  što radi i kako funkcionira, 95% Svemira.

DNK  (osnova  života ) - do prije nekoliko godina znanstvenici su tvrdili kako je gotovo 98% naše DNK obično smeće koje nema nikakve funkcije, nazivajući je nekodirajućom DNK. U početku, biološka funkcija velikog dijela nekodirajuće DNK je bila nepoznata, pa je nazivana ''junk DNK''. Kao takva je poznata već decenijama, sve dok naučnici nisu otkrili da su mnoge nekodirajuće sekvence funkcionalne, uključujući gene za funkcionalne RNK molekule (ljudska bahatost i idiotizam zbog nedostatka  znanja, razumijevanja  i poznavanja  uloge nečega  sve je ''to'' nazvala  ''smećem'') no uz napredovanje genetike i tehnika koje omogućavaju ''isčitavanje'' podataka iz našeg genoma, postalo je jasno kako priroda zaista ne stvara smeće, a naročito ne u osnovnom nositelju podataka u svakom ljudskom biću, točnije u našoj DNK. Količina nekodirajuće DNK uveliko varira među vrstama. Npr  više od 98% od ljudskog genoma je nekodirajuća DNK.

Istražujući do nedavno ono što se smatralo suvišnom informacijom u DNK, tzv, ''Smeće DNK'', istraživači s WIT-a došli su do spoznaje koja znanstveni i cijeli ostali svijet ostavlja potpuno bez komentara i bez argumenata. Znanstvenici s prestižnog Wyoming Institute of Technologya su u dijelovima DNK nizova - za koje je uvriježen popularan naziv "smeće DNK" jer nemaju nikakvu poznatu funkciju - ugledali su smisleni uzorak! U nizovima kromosoma vidjeli su rupe koje ih podsjećaju na kodiranje za biološku funkciju koja nosi sličnost s uzorcima ljudskog jezika. Kontakt i uska suradnja s lingvistima, grafolozima i filolozima  u analizi i dekodiranju  područja Transpozona i Retrotransposona što se činilo kao nagovijest prema ljudskom jeziku, predstavljanju funkcije sekvenci DNK u ljudskom genomu. Jezik u "smeću DNK", kojeg su znanstvenici već godinama odbacivali kao beskoristan, bio je identičan antičkom aramejskom (na ljudskom genu PYGBwX, Gen bMp3 ima retrotransposon u svom haplotipu T-MP4 ima slijed koji se može protumačiti kao ugrađen ekvivalentni genetski kod  jezika drevnih  Aramejaca koji izgleda i kao da se prevodi poput Božje riječi svom narodu. To se ponavlja iznova i iznova tijekom cijelog niza ljudskog DNK):

Čudesno, da  podsjetimo one  koji čitaju  poslanice: 1 Kor 6,19: "Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji je u vama, koga ste primili od Boga? Niste sami". Sjetite se ''u početku bijaše Riječ''

DNK je materijal takav da se stalno mijenja, dijelom zbog epigenetike, a dijelom zbog razloga koji su nam još uvijek neshvatljivi, mi smo tek počeli otkrivati čuda ljudske DNK. Mi zaista živimo u vrlo interesantnom vremenu, znanje mijenja našu percepciju i zasigurno mijenja i našu DNK. Prije više od 30 godina znanstvenici su istraživali utjecaj frekvencija i riječi na naš genetski materijal.  DNK je  formacija fraktalnih antena te tako na nju izrazito snažno djeluju EM zračenja (HARP, mobiteli, releji  i svi uređaji koji imaju  tehnička zračenja...)

Znanost smatra kako se upravo sada događaju brojne i iznimno važne mutacije u našoj DNK. Mi evoluiramo. Mi mutiramo. Vrlo brzo će ljudi razviti 12 zavojnica DNK, u stvari mi smo krenuli u tom pravcu prije nekih 5-20 godina. Mi mutiramo u novu vrstu i još ne shvaćamo što se događa s nama i oko nas.

Javnosti je dostupno sve manje necenzuriranih istraživanja. Vjerojatno je sve ovo i pravi razlog zašto institucije novog svjetskog poretka toliko napadaju podsvijest (subliminali, reverzibili, ''pranje mozga'', reklame, poruke i slike na ambalaži hrane i potrepština, filmovi, video igre…), a sve manje fizičko tijelo.

Svjetlost    -  sve znamo o njoj a u stvari ništa NE-znamo, čak i danas znanost  dvoji  prirodu svjetlosti  je li valna ili korpuskularna pojava i zašto se mijenja odnosno prelazi iz jedne pojave u drugu (val u česticu i obratno) no ono što znamo  je da bez svjetlosti nema života na Zemlji. 

Iluminizirajući (laser kao vid svjetlosti) hologram DNK, dobivamo  izvan prostorno-vremensku  informaciju koju možemo nazvati Misao (izraženu riječju), kojom možemo manipulirati, koju možemo  transcendirati, u bilo koji oblik kvantne energije  ili  poznate pojavnosti, čime je moguće  razumjeti da smo bliže Stvoritelju.

Je li to iluzija... - znano je da postoje ljudi koji snagom vlastita uma mogu činiti stvari koje većina ne može činiti (levitacija, bilokacija, prolazak kroz čvrste objekte, manipulacija predmeta...). Sanjanje može biti igra podsvjesti ali može biti i posjet paralelnim svjetovima, dok je sinkronicitet prema fizičarima   vrsta ''pukotina u stvarnosti'' koje stvaraju paralele između drevne mistike i kvantne fizike, u kojima je teorija  o svemiru kao jednom velikom hologramu Iluzija stvarnosti.  Ako je teorija istinita, ako je sve iluzija koja nas priprema za nešto više, za višu razinu postojanja, nirvanu, raj, valhalu - da li je dobro što za to 99,9% ljudi nema pojma?

Naša stvarnost je iskustvo koje je potrebno za spoznaju viših stvari, a s korupcijom vlastitih misli i ne-bogovitim  ponašanjem stvaramo iluziju unutar iluzije i sami sebi produbljujemo agoniju. Spoznajom prelazimo u pravi svijet, svijet u kojem ne postoje manipulacije i gdje je svako dio nečega višega.

Kada bi se ostvarilo osvješćivanje-spoznajom, tada bi iskrivljene društvene norme, etika i moral padali kao kula od karata, s druge strane pali bi i porezi, zatvori, diktatori, a porasla bi istinska vjera i religioznost, jednom riječju, nastao bi nekontrolirani kaos. Iz ove perspektive kaos ne bi bio niti toliko negativan jer ne bi živjeli u ''kavezu unutar iluzije'', možda bi i iskustvo bilo potpuno, a ovih 0,01% ljudi što zna za holografsku paradigmu ionako može napraviti samo zlouporabu iste (jer to jedini i znaju), dakle spoznaja je mnogo vrjednija  od tajne.

 Iz tog razloga pojedine vjerske skupine žive izoliranim životima vjerujući u reinkarnaciju jer smatraju da svjestan boravak u opsjeni dovodi do bržeg prelaska u viša stanja svijesti iliti ne-iluzorne realnosti.

Vjernicima će ovo biti  manipulacija božjom kreacijom u budućnosti!? (kao i s kloniranjem).

Pojednostavljeno,  ljudi  napadaju  posljedice a ne prave uzroke i dok je tako bolest našeg društva će ići na mlin korporacijama, a ne borbi protiv iluzija (kad nas boli glava ne borimo se protiv pravog razloga glavobolje već blokiramo samu bol). A kao konačna posljedica dolazi prekid iluzije.

Tijekom mise 27.12.2015. u toledskoj katedrali nadbiskup Braulio Rodriguez je svojim vjernicima propovijedao o važnosti bračnog sakramenta i sve neodgovornijem i opasnijem djelovanju današnjih žena u braku. Nadbiskup je objasnio okupljenim kako bi žene izbjegle batine da slušaju svoje muževe. On također smatra kako bi žene mogle izbjeći fizičke povrede da ne traže rastavu od svojih muževa. Čak što više, nadbiskup Rodriguez je okupljenima jasno dao do znanja što misli o obiteljskom nasilju nad ženama: (citat) “Većina slučajeva obiteljskog nasilja se događa zbog toga jer se žene ne slažu sa zahtjevima svojih bračnih partnera, točnije jer odbijaju muževe zahtjeve. Također, muškarci često imaju ‘macho’ reakcije jer žene traže razvod. Brojni problemi nastaju jer parovi nisu u “pravom braku” te ti isti brakovi završe s brzim razvodima. Smatram da naše vodeće političare uopće ne interesira količina razvoda jer su se sami borili za takozvane ‘razvode na brzaka’.”

U biti nadbiskup je branio počinitelje obiteljskog nasilja koje uglavnom čine muškarci nad ženama, te je krivicu svalio na žrtve, točnije žene. Šteta!

Takvih grešaka ima još.

Podsjetimo:

•   kardinal Raymond Burke, smatra da su radikalne feministkinje odgovorne za nastanak svećenika pedofila;

•   kardinal Roger Mahony je skrivao dokaze o svećenicima pedofilima i silovateljima u nadbiskupiji Los Angeles;

•    nadbiskup Robert Clarson je desetljećima štitio svećenike pedofile i silovatelje i na sudu je izjavio da nije znao kako je seks s djecom zločin;

•    biskup Fernand Marija Bargall je novac iz Caritasa trošio za seksualne izlete sa svojom djevojkom i putovanja po pomodnim ljetovalištima;

•  što reći o skandaloznom prijedlogu zakona H.R. 358 pod nazivom ''Neka žena umre'' kojeg je predložila Američka nadbiskupska konferencija?;

•   što reći o izjavi pape Benedikta XVI. kako je pedofilija ''normalna stvar''?;

•  što reći o tome kako samo Američka podružnica Katoličke crkve treba platiti gotovo četiri milijuna dolara žrtvama svećeničkog silovanja i pedofilije?;

• što reći o jednom  od najodvratnijih zločina koje nosi španjolska podružnica Rimskokatoličke crkve  -  krađa (otmica majkama kod poroda) i prodaja preko 300.000 beba pod Frankovim fašizmom od kraja Drugog svjetskog rata do uspostave demokracije u toj zemlji?;

•  što reći o tome kako kardinal Stepinac protestira kod poglavnika Pavelića, da nije primjereno  Židove i ostale voziti u logore (čitaj pogubilišta) u stočnim vagonima, pače kršćanski je  dostojanstveno ih prevoziti u mjesta pomora...

Na Rabu na dan ljetnoga solsticija 2016. (20.lipnja)

D. Tomac

Msgr. JOSIP BANDERA
in perpetuam rei memoriam

''Budimo djeca Božja i uvijek ćemo biti zadovoljni, ne samo na ovome svijetu nego i sutra kad prijeđemo granicu života.'' Tako je govorio mons. Josip  Bandera, apostolski protonotar supra numerando, najviši naslov za prelate Rimske Kurije (papin prelat) koji nemaju biskupskog posvećenja,   ponizan i tih u  služenju  svojem narodu, žiteljima Beloga i Tramuntane na otoku Cresu.

Dobar čovjek Tramuntane, svećenik koji se svjedočio i živio  svoga poziva načela  ''da   svećenik treba biti uvijek na usluzi Bogu i za one koji u svojem svakodnevnom životu ne osjećaju taj poziv. Svećenik treba najprije svojim životom, a zatim svojim služenjem drugima opravdati svoj poziv. I pored toga i protiv toga što  ljudi očekuju mnogo i uvijek mjere koliko su dobili.''

Bio je čovjek u ljubavi za svoj zavičaj, svoje ljude, svoj Beli, na otoku Cresu, kojem je služio, do svoje 97. godine  života, slaveći sv. Misu svakodnevno, kada je zbog loma kuka bio prisiljen  2011. godine umiroviti se i posljednje godine provesti u invalidskim kolicima.

Mjesec Lipanj, kad cvjetaju lipe bio je mjesec  životnih događanja  mons. Bandere.

Za svećenika se je zaredio 16. lipnja 1940. Godine. Mladu misu slavio je 23. lipnja 1940. u Belom (zbog ratnoga stanja čin zaređenja bio je u 4 sata ujutro u polu-zamračenoj kapeli zadarskog sjemeništa, a odmah nakon što je zaređen,   ukrcao se  na brod koji je plovio put Rijeke i poslije otplovio prema  Belom, jer je htio mladu misu održati u svojoj rodnoj crkvi u Belom. I poslije Mlade mise vratio se u Zadar istim putem na službu kuratora i kapelana.

Svoj Beli, svoju Tramuntanu, svoj narod nije htio napustiti  ni po poraću iako su to bila vremena kad su mnogi napustili otok, Bandera je ostao. Godine 1949. imenovan je za župnika u rodnom Belom te za župnog upravitelja u susjednim župama Dragozetićima i Predošćice, svjedočeći mnogim promjenama u životu otoka, Tramuntane, Beloga, crkve i biskupije krčke ili kako je znao prispomenuti: ''Nije lako danas mladima, svijet današnjice nije kao nekad, sve se izmijenilo. Ima nešto i dobroga, ali puno toga smo izgubili. Ne znam jesu li ljudi više iskreni jedan prema drugome.'' A volio je ljude a napose mlade, bio je istinski sretan kad je vjenčavao i krstio  mladost,  triju  župa i župljana  kojima je na noge dolazio dijeliti blagoslove i naviještati  Evanđelje.

Govorio je jednostavno  a njegove misli zvone i danas aktualno i mudro: ''  Evangelizacija je uvijek ista jer je Evanđelje uvijek isto, samo ga treba znati danas prenijeti, dokazati da je potrebno, da je uspješno, da je dobro, da spašava.''

U nedjelju, 21. lipnja 2015. u župnoj crkvi Prikazanja Gospodinova u Belom, predvodio je svečano euharistijsko slavlje kojim je Gospodinu zahvalio za svoj izuzetno dugi svećenički vijek. od 75 godina svećeništva. Umro je 3. lipnja 2016. godine, a 6. lipnja u 17.00 sati pokopan u svome Belom, u svojoj crkvi ispod oltara na kojem je 62 godine službovao  i svakodnevno slavio Boga.

Mons. Josip Bandera,  proslavio je 8. srpnja 2014 u rodnom mjestu Beli na otoku Cresu svoj 100 rođendan slaveći  svetu Misu u župnoj crkvi Prikazanja Gospodinova. I tada je taj Veliki, skromni, mudri i dobri pastir a nadasve čovjek, kojemu je Čovjek bio iznad svega, iako vezan za invalidska kolica izrekao jednostavnim riječima kršćanski smisao Vjere: ''Bog mi je dao sve te godine da još nešto učinim, ali i da popravim sebe i ono u čemu sam pogriješio i da se pomirim s Bogom i bližnjima.''

Mons. Josip Bandera je 1959. godine imenovan kapelanom Njegove Svetosti od pape Ivana XXIII. i uzdignut u čast monsignora. Mogao je graditi karijeru unutar biskupije i  šire, služio je pod  četiri biskupa i dočekao petog (sadašnjeg), znao je za mnoge tajne karijera i  ambicija svećenika i biskupa, ali nije se nikada hvastao i grabio za časti i službe, govorio je uvijek istinu pa makar ona bila teška za uši i dušu, i zato je tek u 76. godini života godine 1990. uzdignut u začasnog kanonika Stolnog kaptola u Krku.

Poznavao sam  mons. Josipa Banderu od 1967. godine, kada sam ga upoznao na prelijepoj plaži podno Belog, došavši prvi puta na Beli barkom iz Rijeke sa prijateljem na ljetovanje,  kojeg su roditelji bili iz Belog. Na njegov 90. rođendan, na primjedbu da je zavrijedio da mu ljudi Tramontane podignu spomenik u Belom, nasmijao se uz njemu svojstvenu opasku, a onda sramežljivo priznao da bi mu bilo drago da se na njegovoj rodnoj kući, po preminuću, postavi skromna ploča sa znamenjem da je ovdje rođen i živio u ljubavi za  Boga, svoju Tramuntanu  i svoj Beli.

Za nadati se je da će vjernici Beloga, Dragozetića, Predošćice, Orleca i Vrane postaviti  bareljef sa likom i insignijama apostolskoga protonotara na njegovu kuću u Belom kao trajni znak pažnje i hvale za sve što je učinio u svome dugome životu i služenju Bogu i ljudima.

Opraštamo se  sa dobrim čovjekom uz blagoslov: daruj mu Gospodine vječni Mir, svijetlila mu Božja Svjetlost u prijelazu Novoga života.

Na Rabu, 13. lipnja 2016.

D. Tomac

SUROVA I POTRESNA ANALIZA TEOLOGA ZORANA ĐUROVIĆA – PROBLEM POPOVA

Dr. sc. Zoran Đurović, srpski teolog, svćenik i slikar je veliku pozornost svećenstva, ali i običnih ljudi, tekstom ''Problem popova'' koji je podjelio na društvenim mrežama. U svom osvrtu na probleme u Srpskoj pravoslacnoj crkvi govori surovo o vladikama, sistemu, silovanjima, novcu…

''Kap mi se prelila preko čaše… Popovi su problem. A zašto su problem? Zato što oni žele biti problem? Ne, zato što su žrtve i saučesnici problema. U preambuli se obično ne iznosi rješenje ili zaključak. Ali sam ga iznio zato što ne bih htio opravdati popove,  ali ni sasvim ih kriminalizirati. Jer oni su produkt sistema. No, reći, kriv je mehanizam, to ne znači ništa. Kriv je Djeda Mraz! Neće biti…

Moj slučaj, koji je atipičan, i jednostavno se ne može uklopiti u jedan objasnidbeni model, ipak može nešto reći. Ja sam u sistemu ali i van njega. I zato se sada mogu ''surovo'' osvrnuti na njega.

Popovi su glavni kotači u cijelom mehanizmu. Najviše ih je. Mislim konkretno na Srpsku pravoslavnu crkvu i na nju se ovdje odnosim, a ne na ostale Pravoslavne crkve. Ta pak mašinerija ima potrebu izdržavati se novčano. I teret je na popovima. Oni su zadovoljni jer u 80% slučajeva zarađuju bolje nego prosječni građani. I plaćaju reket. To se tako ne naziva, ali su to razrezi koji služe za eparhije (biskupije). I to je najveća vrlina koja se traži od popovske kaste. Pare. Znati musti.
To je sistem religije. On zadovoljava pastvu i višu kastu. Vuk sit i janjci na broju. A da li je Isus mislio na janjce kao ovce? Ne bih rekao. I što piramidalno imamo? Vladika (biskup) traži pare od popa, pop od naroda. Naravno da ima i među-karika (đakoni, klerici raznih profila). I što odgovara popu? Poslušne ovce koje daju pare. Što više ovaca, to više runa.
Sistem funkcionira. Primjer: Gradimo crkvu u selu, narod tradicionalno pobožan, ne talasati da se ne bi uzbunio, gradski otac daje sve moguće dozvole za gradnju, pop nalazi ličioca kojeg predstavlja umjetnikom, župljani daju pare za ''freske'', od toga jedan dio ide popu, drugi članovima vijeća, treći biskupu, a sića slikarskim pomoćnicima, ako dođe… Pop na gozbi dobija naprsni križ, pred vladikom janje punjeno kajmakom, muzika, svi veseli. Sistem je savršen. Vladika na saboru predstavlja izveštaj kako je ON obnovio ili podigao ili oslikao crkvu. I zato prima lijepu plaću. Kolika god da je, on ne plaća iz svog džepa struju. Ne izlazi na pijacu da kupi kruha i luka… Jer to bi bilo omalovažavanje vladičanskog čina. Ne zna koliko košta litra mlijeka. I čovjek sa džeparcem upravlja tuđim životima.
Popovima je u interesu da imaju ovce. Jer su popovi dovoljno inteligentni da vide kako za nadređene imaju ljude koji ne žive u ovom svijetu. I onda ni popovi ne talasaju. Zašto bi uvodili neke ''novotarije'' u župi?
Sistem vlasti u Srpskoj pravoslavnoj crkvi je feudalni. Turski. Kadija te kudi, kadija ti sudi. Prinčevi crkve imaju beskonačnu vlast. I nemaš apelaciono pravo. Zakon o mobingu još nije zaživio. Kao da su crkva i država odvojeni svjetovi. Zbog toga, ako sodomiziraš ili ubiješ nekoga u crkvi, to državu ne interesira. A to ne bi smjelo bi tako.
Imaju popovi neke škole i inteligencije. No, 90% njih ne znaju nešto drugo raditi. Zato su zatočenici zanata. Još ih stisnu žene i odgovornost prema obitelji. I radili bi mnogi nešto novo u župi, ali kako se svako malo mjenjaju vladike po eparhijama, ne znaš kakav ti luđak može izletiti u tom ruskom ruletu. Umješnost preživljavanja.
Kad već popovi imaju pamet (ne baš svi, ali dobar dio da), ispada da je problem u nečemu što nemaju. A što je to? Popovi nemaju muda! Kastrirali ih monasi.
Popovi su muda prodali za tanjur gulaša. I zato kažem da su istovremeno žrtve i saučesnici u zločinu. Jer ovo nije sistem koji je reguliran pravilima nego zločinački sistem. Koji gubi duše. Doslovno kao u obredu prodaje svoje duše.
Namjerno se izražavam u ovim terminima. Da bi tama mogla raći: O čemu vam govori ovaj bezbožnik? E, ja to hoću. U najgorem mogućem obliku. Da zderem kožu sa ovog zla ako je ikako moguće. Jer, ja sam mogao reći: časnim ocima, svećenicima Boga Živoga, nedostaje hrabrosti. Ne, ja ti želim zabiti prst u oko! I ništa mi ne možeš. Rekao sam nešto lažno? Nisam. Ako sam rekao dobro, što se buniš i što me kudiš?
Odmah će ustati demagozi među vladikama i reći kako ja želim napraviti ''komunističko'' svećeničko udruženje. Ne, prijatelji, ja sam uvjek bio van komunizma. Od djetinjstva. Ali se vama mora stati na put. Ovo je blasfemija. Jer koliko god da je težak grijeh silovanja jednog dječaka toliko je težak i grijeh silovanja jednog svećenika. A to se događa više nego često. I drugi popovi gledaju kao bivoli kad lavovi odvoje neko grlo i rastrgnu ga…
Da li je vama, vladike (naravno da se ne odnosi na sve), jasno da kada bismo se mi, popovi, ponašali prema pastvi kao vi prema nama, ne bi nam ostalo ni jednog vjernika? Jer vjernici ne zavise financijski od nas. Poslali bi nas u majčinske izvore…
Priče o kršćanskom personalizmu su samo fore koje se koriste za zavođenje prostodušnih. U praksi je samo novac Ličnost. No Isus ne reče da su blaženi bogati. Naprotiv. Rekao je da se ne može služiti novcu i Bogu. I svaki od vas je pred tim iskušenjem. Ne nadajte se da će biti neke druge probe. Sve je ovdje. Imamo samo jedan život. I u tome u čemu nas zateče Gospod, u tome će nas suditi. Svatko mora gledati lice svoga bližnjega.
Štititi bližnjega od sebe, to je čovještvo, po Marku Miljanovu. To se citira često. Ali ne aplicira. Proročki vapim, nas neće biti ako ovo ne usvojimo kao princip. Ako nemamo dovoljno inteligentnih vladika koji će urediti sistem  samozaštite, integrirati popove u sistem odlučivanja i kontrole, mi smo izgubljeni. Da se vratimo Evanđelju, da koji želi biti prvi, ima služiti svima. Kao što to danas radi papa Franjo. Pere noge i ženama i kriminalcima. Lažno? Licemjerno? – Dopuštam da tako misliš. Ali neka sada patrijarh Irinej svim vladikama opere noge. Lažno i licemerno, ali neka učini. Neka metropolit Amfilohije da kupi kilo kruha...''.

Tko je Zoran Đurović?

Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu Srpske pravoslavne crkve u Beogradu 1995.godine. Upisuje postdiplomske studije iz Povijesti filozofije (mentor Slobodan Žunjić) pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, bez finalizacije doktorata zbog župnih obveza. Naime, od 1996. preuzeo je župu u Smederevu, gdje je bio protagonist duhovnih promjena, koje nisu uvjek nailazile na odobravanje. Ne želeći se politički angažirati, odlazi 2002. u Rim gdje upisuje postdiplomske studije iz patrologije na Pontificio Istituto Patristico Agostiniano, Pontificia Università Lateranense. Magistrira u teologiji i patrističkim naukama u siječnju 2007. sa tezom: La condizione originaria dell’uomo nella teologia di Agostino. Un riesame dei suoi commenti alla Genesi e dei suoi scritti della polemica pelagiana sulla mortalità di Adamo. Vocabolario e questioni. Doktorira u lipnju 2010: La protologia e l’escatologia nel De Genesi ad litteram di sant’Agostino. Analisi esegetico-teologica, pri istom institutu (IPA) pod rukovodstvom slijedećih profesora: Vittorino Grossi, OSA (prvi mentor), Robert Dodaro, OSA (drugi mentor) i Nello Cipriani, OSA (advocatus diaboli). Teza je objavljena iste godine. Predsjednik instituta, Dodaro, izjavio je da će nastojati inovativan istraživački metod primjenjen u ovoj tezi koristiti u narednim doktorskim istraživanjima.
Poznaje više starih jezika (grčki, hebrejski, sirijski, latinski, staroslovenski) kao i modernih (slavenski jezici, talijanski, engleski, španjolski, francuski). Bavi se prevođenjem, pisanjem znanstvenih studija i slikarstvom.

Izvor: http://www.infocentrala.rs/surova-i-potresna-analiza-teologa-zorana-durovica-problem-popova/