May the road rise up to meet you.
KRISTOVA SPASENJSKA JEDINCATOST
Postoje ljudi koji odbijaju Boga, koji jednostavno ne žele ništa s Bogom. Ako ne želiš imati nikakvog posla s Bogom, postoji mjesto pripravljeno za one koji ne žele nikakve veze s Njime – to mjesto je Pakao. Pakao je grozno mjesto, jer Boga tamo nema:
Bog je svijetlo - tamo je mrak;
Bog je milost - tamo milosti nema;
Bog je ljubav - tamo je mržnja;
Bog je zdravlje - tamo je bolest...
Pakao je tako strašan jer Božjih dobara tamo nema. To je mjesto suprotno od Boga, suprotstavljeno Bogu.
Isus je otišao na križ da mi ne moramo ići u to mjesto muka. Budimo prezahvalni na križu Isusovu. Da On nije otišao na križ, svi bismo mi bili u Paklu, svatko od nas. Pakao je napravljen za Đavla i njegove anđele, ali čovjek će također ići tamo ako to izabere, ako odbije jedincatu nadoknadu za svoje grijehe, a to je isključivo Gospodin Isus Krist.
Đavli nas tako jako mrze (ljude) jer smo stvoreni na sliku Božju a đavli mrze Boga. Sva zla i bolesti u svijetu dolaze od demonskog carstva, sve to nije od Boga koji je zdravlje. Krist je došao da imamo život, Sotona dolazi da otme i uništi. Bog je darovatelj života, od njega ne dolazi nikakvo zlo.
Sve što je lijepo, čisto, uredno, skladno, zdravo itd. – pakao je suprotnost toga. To je mjesto vječne dezorijentiranosti, smrada i mučenja... Svatko od nas ima posla za obaviti za Gospodina i nitko nije važniji od drugoga. Mi smo svi podjednako važni.
Možda nam je neugodno svjedočiti neke stvari u prilog Gospodina, ali, kao što Bog reče jednom izabraniku: ''Ne radi se o tome da li ti je neugodno, nego se radi o tome jesi li mi poslušan da to učiniš?'' Nije bitno hoće li netko vrtjeti očima na naša svjedočanstva, jer ako naše svjedočanstvo spasi samo jednu osobu da ne ide u mjesto muka, samo jednu, naše svjedočanstvo je uspjelo i trebalo je svjedočiti.
Nije naš posao da uvjeravamo ljudska srca, to je posao Duha Svetoga. Naše je samo da idemo i svjedočimo.
Nemamo mnogo vremena u ovom životu, ali ono što učinimo u ovom životu Bog će računati za vječnost. Što je najvažnije u životu? Služiti Gospodinu je najvažnije: svjedočiti, biti član crkve, hraniti siromašne, propovijedati evanđelje... sve čime možemo Bogu pomoći. Mi imamo riječi navještaja, mi imamo Njegove riječi, stoga otvorimo usta.
Neki ljudi kažu da su dobri i da moraju ući u raj iako su nevjernici i ne vjeruju da je Isus Sin Božji. Ali to je isto kao da dođeš na vrata neke bogate kuće, kucaš na vrata i kažeš ''Oprostite, ja sam dobra osoba, želim se useliti kod vas.'' Što mislite da bi vlasnik odgovorio? Ne! Naravno da ne, zato jer nemate kontakta s njime, niste s vlasnikom povezani.
Na isti način možete proći životom i ne imati ništa s Bogom, poričete da je Isus Sin Božji, a onda na kraju života dođete kucati na Njegova vrata i kažete: ''Oprostite, ja se useljavam kod vas, ja sam dobra osoba.'' Ne radi se samo o tome da budem dobar nego da li smo oblikovali kontakt, odnos s Bogom, da li ga znamo, a on nudi sebe da bude naš Otac. Ali vi ga odbijate stalno i nanovo. On je tada vaš Stvoritelj ali nije vaš Otac. Sinovi Božji postajemo po vjeri u Krista Isusa (Gal 3, 26; Rim 9, 7-8; Iv 1, 12; 8, 44): On je naš Stvoritelj ali postaje naš Otac tek kad pozovemo Isusa u naša srca.
Arogantan čovjek očekuje da će živjeti u nečijoj kući iako uopće ne poznaje vlasnika. Takav čovjek nema prava. Takvi ljudi kažu da smo mi kršćani uskog uma i da uvažavamo samo naše stavove. Međutim, zamisli da neki prijatelj želi doći kod tebe na ručak, i ti mu kažeš: ''Vozi ravno, onda skreni lijevo na semaforu, pa opet ravno tri ulice, i nakon toga lijevo prema brdu. Točno tamo na brdu je moja kuća, i to je jedini način da dođeš u moju kuću.'' A prijatelj ti odgovori: ''Znaš što, mislim da ću na semaforu skrenuti desno, pa ću ići pet ulica ravno, pa onda opet desno pa ravno petnaest ulica, zato jer ja mislim da svi putovi i ceste vode prema jednom cilju, prema Tvojoj kući, to ja mislim.'' A ti mu odgovoriš: ''Prijatelju, dajem ti jasan plan vožnje prema mojoj kući.'' Dakle, Bog zna gdje živi, i daje nam jasne upute. Sve što mi moramo je pratiti te uputu i doći ćemo k Njemu. Ako ne, šaljemo sami sebe u Pakao. To nije suženi pogled ili uskogrudnost (kršćana) to je ciljano i jasno usmjerenje prema kući Očevoj, prema Raju. Bog je jasan sa svojim uputama.
Pitaju, ako ima Boga kako to da ima toliko zla u svijetu? Ali ne pitaju, ako nema Boga kako to da ima toliko dobra u svijetu? Odakle sve to dobro dolazi?
Kažu mnogi: ''Dobro, ja sam grešnik, ali nisam nikoga ubio, zar ne može Bog progledati mi kroz prste?'' Ne, ne može iz dva razloga:
Kao prvo, ni na zemlji dobar sudac ne bi bio smatran dobrim kada bi dopustio da kriminalci budu slobodni. Dakle, zločin treba biti kažnjen, isto tako i naš grijeh treba biti kažnjen. Tako i jest, Isus je preuzeo našu kaznu na sebe. Dakle, ti možeš dopustiti Isusu da preuzme tvoju kaznu ili ju ti možeš preuzeti, ali onda moraš platiti za nju i to kroz svu vječnost, obzirom da nikada ne možeš platiti za grijehe.
Drugi razlog zašto On ne može progledati nam kroz prste zbog grijeha jest: ''Bog je naš oganj što proždire'' (Hebr 12, 29), npr. pokušajte staviti ruku u oganj da nešto dohvatite, opeći će vas, jer je narav ognja da izgara, da gori. Vaša ruka i oganj nisu kompatibilni. Isto je s Bogom. Bog i grešan čovjek nisu kompatibilni. To je problem za nas grešnike. Možemo se pokazati u Njegovoj prisutnosti, ali bit ćemo sprženi jer je On vatra koja proždire. Kako onda čovjek može ikada stajati pred Svetim Bogom? Samo na jedan način. Da se pojavimo pred Njim bez grijeha. Kako se to može učiniti? Samo na jedan način: Netko se mora pojaviti i živjeti perfektnim životom, i nikada ni jednom ne zgriješiti, taj netko je Isus. On stoji ispred Boga i govori: Ja sam živio perfektnim životom. Ja ću zamijeniti njihovu grešnost svojom pravednošću, ako budu vjerovali u mene a ne u svoja djela (Tit 3, 5). Svojom milošću Isus nas je spasio. Ako dakle vjerujemo u Kristovo djelo spasenja, a ne u naša djela, on tada oduzima naše grijehe i ispire ih svojom krvlju. Tako možemo stajati ispred Boga kao da nismo nikada zgriješili, jer je naš grijeh opran po Krvi Kristovoj. Slava Bogu koji je došao k nama s ovim blagoslovljenim planom!
Ljudi se žale i kažu da im se ne sviđa ovaj način kršćanskoga puta, umjesto da su sretni što uopće ima puta. Bog je napravio put k nama, taj put je Krist.
To je jedini putokaz za put u raj: ''Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.'' (Iv 3, 36) Gnjev Božji ostaje na njemu! Način na koji ulazimo u milost Božju jest da kažemo Bogu: ''Bože, ja se prepoznajem, ja sam grešnik, je ne mogu spasiti samoga sebe, ja ne želim više griješiti, želim slijediti Tebe'': ''Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava.'' (Rim 10, 9-10) To je put u nebo. ''Ja sam put, istina i život, nitko ne dolazi Ocu osim po meni'' (Iv 14, 6), Isus je jedini put, nema drugog puta! Jedini put.
Ali to je vaš izbor, Bog daje čovjeku izbor, jer to ljubav čini, daje izbor. Mogao nas je napraviti robotima, ali nije. Dao je čovjeku slobodnu volju da može slobodno izabrati. ''Tko se god ne nađe zapisan u knjizi života, bio je bačen u jezero ognjeno.'' (Otk 20, 15) Bog ima knjigu. I na sudnji dan, tko ne bude spašen i ne bude stao ispred Njega, čuti će strahovitu riječ: ''Tvoje ime nije u ovoj knjizi, odlazi od mene u vječnu vatru, pripravljenu đavlu i njegovim anđelima.'' To bi mogle biti najgore riječi koje ćete ikada čuti, jer su za vječnost.
Zato si postavite pitanje: Da li je vaše ime upisano u toj knjizi? Ako želite da vaše ime bude upisano u toj knjizi, ponavljajte ovu molitvu, iz sveg svog srca:
Dragi Bože na nebesima. Znam da sam grešnik, i ne mogu spasiti samoga sebe. Vjerujem da si poslao svoga Sina Isusa, da umre na križu za mene. Da je raspet, umro i pokopan, te da je uskrsnuo. Molim Te da da mi oprostiš grijehe. Kajem se. Odričem se svojih grijeha. Molim Te da dođeš u moje srce. Primam Te kao svojeg Gospodina i Spasitelja. Hvala Isuse što si prolio Svoju Krv da ispereš moje grijehe. Vjerujem da sam sada nanovo rođen kršćanin. Želim ići u Nebo. Hvala Ti Isuse što si me spasio. To te Oče nebeski molim u Ime Isusovo. Amen
To je najmudrija odluka koju si ikada donio. Tvoj duh je sada živ pred Bogom i ti si postao dio Božje obitelji. To je prvi korak.
Postoji nekoliko stvari koje su zaista važne:
Prvo, čitaj Bibliju svakog dana, posebno Novi zavjet, jer će te to izmijeniti iznutra prema van kada počneš činiti ono što Pismo uči, a to su Božje instrukcije za ljudski život.
Drugo, uči o svemu što je Isus prošao za nas i platio za nas, uči o Božjoj velikoj ljubavi i Njegovoj milosti u Kristu, o snazi koju nam je dao da nadvladamo grijeh, o ovisnosti i požudama naših života.
Ali to se ne događa automatski. Ti moraš doprinijeti svoj dio u izgradnji povezanosti s Bogom, povezati se s drugim vjernicima, ići u pravovjernu Crkvu koja ne prihvaća modernih devijacija blagoslova istospolnih parova i ostalih Bibliji stranih praksi (pomutnja babilonske kule je opet aktualna) te se maknuti od bezbožnih povezanosti kako ne bi bili ponovno povučeni natrag u grijeh, u stari način života.
Upamti, ako uprskaš i zgriješiš, nikad ne bježi od Boga. Isus kaže: ''Neću vas nikada ostaviti, ni napustiti.'' Odmah tražite da vam oprosti i potrčite mu u zagrljaj. On će vam pomoći svaki puta, bez obzira o čemu se radilo. Neka On uvijek bude na prvom mjestu. Slijedi ga i ti ćeš tada zaista živjeti.
CRKVA SE MORA VRATITI SVOJOJ ORIGINALNOSTI
Postoje ljudi koji odbijaju Boga, koji jednostavno ne žele ništa s Bogom. Ako ne želiš imati nikakvog posla s Bogom, postoji mjesto pripravljeno za one koji ne žele nikakve veze s Njime – to mjesto je Pakao. Pakao je grozno mjesto, jer Boga tamo nema:
Bog je svijetlo - tamo je mrak;
Bog je milost - tamo milosti nema;
Bog je ljubav - tamo je mržnja;
Bog je zdravlje - tamo je bolest...
Pakao je tako strašan jer Božjih dobara tamo nema. To je mjesto suprotno od Boga, suprotstavljeno Bogu.
Isus je otišao na križ da mi ne moramo ići u to mjesto muka. Budimo prezahvalni na križu Isusovu. Da On nije otišao na križ, svi bismo mi bili u Paklu, svatko od nas. Pakao je napravljen za Đavla i njegove anđele, ali čovjek će također ići tamo ako to izabere, ako odbije jedincatu nadoknadu za svoje grijehe, a to je isključivo Gospodin Isus Krist.
Đavli nas tako jako mrze (ljude) jer smo stvoreni na sliku Božju a đavli mrze Boga. Sva zla i bolesti u svijetu dolaze od demonskog carstva, sve to nije od Boga koji je zdravlje. Krist je došao da imamo život, Sotona dolazi da otme i uništi. Bog je darovatelj života, od njega ne dolazi nikakvo zlo.
Sve što je lijepo, čisto, uredno, skladno, zdravo itd. – pakao je suprotnost toga. To je mjesto vječne dezorijentiranosti, smrada i mučenja... Svatko od nas ima posla za obaviti za Gospodina i nitko nije važniji od drugoga. Mi smo svi podjednako važni.
Možda nam je neugodno svjedočiti neke stvari u prilog Gospodina, ali, kao što Bog reče jednom izabraniku: ''Ne radi se o tome da li ti je neugodno, nego se radi o tome jesi li mi poslušan da to učiniš?'' Nije bitno hoće li netko vrtjeti očima na naša svjedočanstva, jer ako naše svjedočanstvo spasi samo jednu osobu da ne ide u mjesto muka, samo jednu, naše svjedočanstvo je uspjelo i trebalo je svjedočiti.
Nije naš posao da uvjeravamo ljudska srca, to je posao Duha Svetoga. Naše je samo da idemo i svjedočimo.
Nemamo mnogo vremena u ovom životu, ali ono što učinimo u ovom životu Bog će računati za vječnost. Što je najvažnije u životu? Služiti Gospodinu je najvažnije: svjedočiti, biti član crkve, hraniti siromašne, propovijedati evanđelje... sve čime možemo Bogu pomoći. Mi imamo riječi navještaja, mi imamo Njegove riječi, stoga otvorimo usta.
Neki ljudi kažu da su dobri i da moraju ući u raj iako su nevjernici i ne vjeruju da je Isus Sin Božji. Ali to je isto kao da dođeš na vrata neke bogate kuće, kucaš na vrata i kažeš ''Oprostite, ja sam dobra osoba, želim se useliti kod vas.'' Što mislite da bi vlasnik odgovorio? Ne! Naravno da ne, zato jer nemate kontakta s njime, niste s vlasnikom povezani.
Na isti način možete proći životom i ne imati ništa s Bogom, poričete da je Isus Sin Božji, a onda na kraju života dođete kucati na Njegova vrata i kažete: ''Oprostite, ja se useljavam kod vas, ja sam dobra osoba.'' Ne radi se samo o tome da budem dobar nego da li smo oblikovali kontakt, odnos s Bogom, da li ga znamo, a on nudi sebe da bude naš Otac. Ali vi ga odbijate stalno i nanovo. On je tada vaš Stvoritelj ali nije vaš Otac. Sinovi Božji postajemo po vjeri u Krista Isusa (Gal 3, 26; Rim 9, 7-8; Iv 1, 12; 8, 44): On je naš Stvoritelj ali postaje naš Otac tek kad pozovemo Isusa u naša srca.
Arogantan čovjek očekuje da će živjeti u nečijoj kući iako uopće ne poznaje vlasnika. Takav čovjek nema prava. Takvi ljudi kažu da smo mi kršćani uskog uma i da uvažavamo samo naše stavove. Međutim, zamisli da neki prijatelj želi doći kod tebe na ručak, i ti mu kažeš: ''Vozi ravno, onda skreni lijevo na semaforu, pa opet ravno tri ulice, i nakon toga lijevo prema brdu. Točno tamo na brdu je moja kuća, i to je jedini način da dođeš u moju kuću.'' A prijatelj ti odgovori: ''Znaš što, mislim da ću na semaforu skrenuti desno, pa ću ići pet ulica ravno, pa onda opet desno pa ravno petnaest ulica, zato jer ja mislim da svi putovi i ceste vode prema jednom cilju, prema Tvojoj kući, to ja mislim.'' A ti mu odgovoriš: ''Prijatelju, dajem ti jasan plan vožnje prema mojoj kući.'' Dakle, Bog zna gdje živi, i daje nam jasne upute. Sve što mi moramo je pratiti te uputu i doći ćemo k Njemu. Ako ne, šaljemo sami sebe u Pakao. To nije suženi pogled ili uskogrudnost (kršćana) to je ciljano i jasno usmjerenje prema kući Očevoj, prema Raju. Bog je jasan sa svojim uputama.
Pitaju, ako ima Boga kako to da ima toliko zla u svijetu? Ali ne pitaju, ako nema Boga kako to da ima toliko dobra u svijetu? Odakle sve to dobro dolazi?
Kažu mnogi: ''Dobro, ja sam grešnik, ali nisam nikoga ubio, zar ne može Bog progledati mi kroz prste?'' Ne, ne može iz dva razloga:
Kao prvo, ni na zemlji dobar sudac ne bi bio smatran dobrim kada bi dopustio da kriminalci budu slobodni. Dakle, zločin treba biti kažnjen, isto tako i naš grijeh treba biti kažnjen. Tako i jest, Isus je preuzeo našu kaznu na sebe. Dakle, ti možeš dopustiti Isusu da preuzme tvoju kaznu ili ju ti možeš preuzeti, ali onda moraš platiti za nju i to kroz svu vječnost, obzirom da nikada ne možeš platiti za grijehe.
Drugi razlog zašto On ne može progledati nam kroz prste zbog grijeha jest: ''Bog je naš oganj što proždire'' (Hebr 12, 29), npr. pokušajte staviti ruku u oganj da nešto dohvatite, opeći će vas, jer je narav ognja da izgara, da gori. Vaša ruka i oganj nisu kompatibilni. Isto je s Bogom. Bog i grešan čovjek nisu kompatibilni. To je problem za nas grešnike. Možemo se pokazati u Njegovoj prisutnosti, ali bit ćemo sprženi jer je On vatra koja proždire. Kako onda čovjek može ikada stajati pred Svetim Bogom? Samo na jedan način. Da se pojavimo pred Njim bez grijeha. Kako se to može učiniti? Samo na jedan način: Netko se mora pojaviti i živjeti perfektnim životom, i nikada ni jednom ne zgriješiti, taj netko je Isus. On stoji ispred Boga i govori: Ja sam živio perfektnim životom. Ja ću zamijeniti njihovu grešnost svojom pravednošću, ako budu vjerovali u mene a ne u svoja djela (Tit 3, 5). Svojom milošću Isus nas je spasio. Ako dakle vjerujemo u Kristovo djelo spasenja, a ne u naša djela, on tada oduzima naše grijehe i ispire ih svojom krvlju. Tako možemo stajati ispred Boga kao da nismo nikada zgriješili, jer je naš grijeh opran po Krvi Kristovoj. Slava Bogu koji je došao k nama s ovim blagoslovljenim planom!
Ljudi se žale i kažu da im se ne sviđa ovaj način kršćanskoga puta, umjesto da su sretni što uopće ima puta. Bog je napravio put k nama, taj put je Krist.
To je jedini putokaz za put u raj: ''Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.'' (Iv 3, 36) Gnjev Božji ostaje na njemu! Način na koji ulazimo u milost Božju jest da kažemo Bogu: ''Bože, ja se prepoznajem, ja sam grešnik, je ne mogu spasiti samoga sebe, ja ne želim više griješiti, želim slijediti Tebe'': ''Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava.'' (Rim 10, 9-10) To je put u nebo. ''Ja sam put, istina i život, nitko ne dolazi Ocu osim po meni'' (Iv 14, 6), Isus je jedini put, nema drugog puta! Jedini put.
Ali to je vaš izbor, Bog daje čovjeku izbor, jer to ljubav čini, daje izbor. Mogao nas je napraviti robotima, ali nije. Dao je čovjeku slobodnu volju da može slobodno izabrati. ''Tko se god ne nađe zapisan u knjizi života, bio je bačen u jezero ognjeno.'' (Otk 20, 15) Bog ima knjigu. I na sudnji dan, tko ne bude spašen i ne bude stao ispred Njega, čuti će strahovitu riječ: ''Tvoje ime nije u ovoj knjizi, odlazi od mene u vječnu vatru, pripravljenu đavlu i njegovim anđelima.'' To bi mogle biti najgore riječi koje ćete ikada čuti, jer su za vječnost.
Zato si postavite pitanje: Da li je vaše ime upisano u toj knjizi? Ako želite da vaše ime bude upisano u toj knjizi, ponavljajte ovu molitvu, iz sveg svog srca:
Dragi Bože na nebesima. Znam da sam grešnik, i ne mogu spasiti samoga sebe. Vjerujem da si poslao svoga Sina Isusa, da umre na križu za mene. Da je raspet, umro i pokopan, te da je uskrsnuo. Molim Te da da mi oprostiš grijehe. Kajem se. Odričem se svojih grijeha. Molim Te da dođeš u moje srce. Primam Te kao svojeg Gospodina i Spasitelja. Hvala Isuse što si prolio Svoju Krv da ispereš moje grijehe. Vjerujem da sam sada nanovo rođen kršćanin. Želim ići u Nebo. Hvala Ti Isuse što si me spasio. To te Oče nebeski molim u Ime Isusovo. Amen
To je najmudrija odluka koju si ikada donio. Tvoj duh je sada živ pred Bogom i ti si postao dio Božje obitelji. To je prvi korak.
Postoji nekoliko stvari koje su zaista važne:
Prvo, čitaj Bibliju svakog dana, posebno Novi zavjet, jer će te to izmijeniti iznutra prema van kada počneš činiti ono što Pismo uči, a to su Božje instrukcije za ljudski život.
Drugo, uči o svemu što je Isus prošao za nas i platio za nas, uči o Božjoj velikoj ljubavi i Njegovoj milosti u Kristu, o snazi koju nam je dao da nadvladamo grijeh, o ovisnosti i požudama naših života.
Ali to se ne događa automatski. Ti moraš doprinijeti svoj dio u izgradnji povezanosti s Bogom, povezati se s drugim vjernicima, ići u pravovjernu Crkvu koja ne prihvaća modernih devijacija blagoslova istospolnih parova i ostalih Bibliji stranih praksi (pomutnja babilonske kule je opet aktualna) te se maknuti od bezbožnih povezanosti kako ne bi bili ponovno povučeni natrag u grijeh, u stari način života.
Upamti, ako uprskaš i zgriješiš, nikad ne bježi od Boga. Isus kaže: ''Neću vas nikada ostaviti, ni napustiti.'' Odmah tražite da vam oprosti i potrčite mu u zagrljaj. On će vam pomoći svaki puta, bez obzira o čemu se radilo. Neka On uvijek bude na prvom mjestu. Slijedi ga i ti ćeš tada zaista živjeti.
Draga braćo i sestre,
15. VIII. proslavili smo svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, odnosno Velu Gospu. Marija predstavlja predragocjeni dragulj u Božjoj ekonomiji spasenja.
Međutim, da li ste ikada razmišljali o tome, zašto se ta svetkovina ne zove: svetkovina Uznesenja Blažene Bogorodice Marije?, zašto se u prvi plan ne stavlja Bogomajčinstvo nego djevičanstvo? Dakle, Rimokatolička crkva djevičanstvo stavlja ispred Bogomajčinstva. Sasvim je jasno da je to s biblijskog gledišta potpuno krivo. Općenito se djevičanstvo uzdiže u rimokatoličkoj crkvi. Na primjer da li ste ikada čuli da je netko rekao: sveti Petar oženjeni!? Niste, niti ćete čuti, osim na ovim stranicama.
O čemu je naime riječ. Riječ je o tome da je mnogo toga poganskog iz starog politeističkog poganskog Rima prešlo u običaje Rimokatoličke crkve, te je kroz povijest suobličavano njezinoj vlastitosti i kao takvo sraslo kao sastavni dio njezina identiteta. To se sada, iako krivo, uzima zdravo za gotovo.
Naime, pored ostalih poganskih kultova u starom Rimu postojao je i poganski kult tzv. Vestalki (lat. Virgo Vestalis ili samo Vestalis). Riječ je o kultu ili redu žena koje su bile jako poštovane i smatrane sveticama. Djevičanstvo je bila njihova odlika koja ih je činila posebnima i cijenjenima. Uživale su mnoge časti i povlastice, a njihov status u društvu budio je strahopoštovanje kod mnogih građana Rima. Vjerovalo se da su one zaslužne za nastanak i postojanje Rima, te se smatralo da će Rim prosperirati i živjeti u blagostanju sve dok one postoje i redovito i pravilno obavljaju svoje dužnosti. Vestalke su simbolizirale vatru, nevinost, ali i majku, tj. skrbnicu, rimskog naroda. Prema legendi je svećenica Vestalka rodila Romula, mitskog osnivača Rima. Primarni zadatak tog kulta svećenica djevica bio je očuvanje svete vatre koja je gorjela u ognjištu u Vestinom hramu. To su činile od mitskog nastanka Rima (oko VIII. st. pr. Kr.) do 380. godine kad je kršćanstvo postala službena religija, ediktom rimskog cara Teodozija, a štovanja svih poganskih božanstava bila zabranjena. Ova vatra simbolizirala je srce Rima te su sva ostala kućanstva ložila vatru u svojim domovima, jer je ona predstavljala toplinu, blagostanje i čistoću. Slučajno gašenje vatre u Vestinom hramu Rimljani su smatrali lošim znakom, znamenom koji je nagoviještao neko zlo koje se približava, odnosno pad u nemilost bogova. Zbog toga su više puta i same svećenice bile kažnjavane. S jedne strane Vestalke su bile zatvorene poput redovnica u svojoj kući blizu hrama na Forumu, a s druge strane su bile samostalne i slobodne te su morale paziti da se vatra ne ugasi. Vatra je značila život.
Iako su poganski kultovi bili zabranjeni od 380. godine, ipak se mnogo toga infiltriralo u Rimokatoličku crkvu, a što nije čudo obzirom da se ona oblikovala u poganskom Rimu. Tako se infiltrirao između ostalih običaja i običaj držanja na visokoj cijeni djevičanskog života kakvog su živjele Vestalke, od davnina štovane u poganskom Rimu. U transfer takve infiltracije uklapali su se neki biblijski tekstovi koji spominju djevičanstvo, npr. : ''Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!'' (Iz 7, 14; Mt 1, 23); ''U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija.'' (Lk 6, 26-27)
Pri tom međutim valja znati, da je izraz biblijske čednosti djevičanstvo kao predbračna čistoća, ali ne u Rimskom Vestalskom smislu. Naime, izraz biblijskog starozavjetnog blagoslova je blagoslov Božji očitovan između ostaloga u mnoštvu djece, odnosno potomaka, kao što vidimo pri obećanju Božjemu danom Abrahamu: ''Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov.'' (Post 12, 2); ''Tvoje ću potomstvo umnožiti kao zvijezde na nebesima i tvome ću potomstvu predati sve ove krajeve, tako da će se tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje'' (Post 26, 4). Prema tome, obiteljski život i potomstvo (ne samo u duhovnom smislu) je biblijska perspektiva blagoslova, ali to ne pretpostavlja trajno djevičanstvo (vestalsko) nego privremeno u smislu priprema za ulaz u bračni život.
Sjetimo se također da Isus među dvanaestoricu apostola nije izabrao ni jednog djevca ili celibatarca iz Kumranskih esena, nego je izabrao oženjene ljude, ribare, pri čemu je na jednom oženjenom čovjeku - Petru - sagradio i Crkvu svoju. Samo je sv. Ivan bio neoženjen iz razloga što je još bio premlad.
Također, možemo isto tako postaviti pitanje načina rođenja Kristova. Da li je on rođen na čudesan način bez povrede majčina djevičanstva ili je rođen kao i svako drugo ljudsko dijete? Zar je to za naše spasenje uopće bitno? Naime, ako se Bog toliko ponizio da se utjelovio ne vidimo razloga da bi mu obično ljudsko porođenje bilo veće poniženje. Jedini razlog takvom uzdizanju djevičanstva od strane raznih monahinja i monaha odnosno djevica, djevaca i općenito celibataraca jest da nesvijesno nastave održavati kult štovanja starih Vestalki ali sada u obrazcu kršćanskog djevičanstva. Pri tome djevičanstvo postaje svrha samome sebi, potpuno suprotno biblijskom blagoslovu danom Abrahamu. Također, ne bi imalo nikakvog utjecaja na naše spasenje i to da je Bogorodica pored Isusa (kojeg je začela djevičanski i kao djevica) imala kasnije s svojim mužem Josipom i ostalu djecu, dapače, sve bi se sasvim uklopilo u tradicionalnu židovsku obitelj.
Prema tome, djevičanstvo samo po sebi nije krepost. Dapače, može biti izraz bolesti, frigidnosti. Ona postaje krepost ako je slobodan izbor iz razloga misionarskog crkvenog života odnosno misionarskog pastoralnog poslanja, tj. zbog navještaja kraljevstva Božjega ondje gdje nema organizirane vjerničke zajednice: ''Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati.'' (Mt 19, 12) Iz ovog je shvatljivo da Isus nije mogao biti oženjen jer je stvarao crkvu, misionario je, stoga je za njega takav način života bio sasvim legitiman i razumljiv. Takav je način života sasvim legitiman i razumljiv dakle za misionara, za onoga koji je sad amo – sad tamo, kako bi širio svijetom Crkvu Božju. Apostoli su kasnije također živjeli celibatarno zbog svog misionarskog djelovanja, ali bili su izabrani iz baze oženjenih ljudi, te se time celibatarni način života nije uzvisivao nego se zbog pastoralne praktičnosti pretpostavljao u onom razdoblju u kojem bi izbivali.
Djevičanstvo je imalo smisla i u neposrednom iščekivanja kraja svijeta, stoga Pavao i govori kako je bolje ne ženiti se obzirom da je kraj svijeta ''sutra.'' Međutim paruzija je izostala a život je morao krenuti dalje. Preuzetno iščekivanje paruzije dovelo je do dodatnih krivih interpretacija kršćanskog načina života, tj. djevičanstva. Trezven stav oko kršćanskog života vidimo u Pavlovom govoru Timoteju: ''Vjerodostojna je riječ: teži li tko za nadgledništvom (biskupstvom), časnu službu želi. Treba stoga da nadglednik (biskup) bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati.'' (1 Tim 3, 1-2) Ženidba je dakle legitimni sastavni dio kršćanskog života biskupa.
Samo u kontekstu misionarskog djelovanja crkve može se shvatiti krepost djevičanstva odnosno celibata, kada govorimo o kontekstu crkve kao takve. Poslanje Crkve svakako nije u življenju svojevrsnog ''istospolnog'' monaškog ili celibatarnog zajedništva. To je suprotstavljeno već samoj slici čovjeka u knjizi Postanka, odnosno Adama i Eve koji su usmjereni jedno na drugo kao bića kroz koja nastaje novo bogomdano biće. Kako bi se ostvario Božji plan napučenja zemlje da su Adam i Eva živjeli celibatarno? Nikako!
Dokle god se sveti red u nekim crkvama bude uvjetovao prihvaćanjem celibata dotle se neće moći reći da su kandidati potpuno slobodno prihvatili celibat jer su ga prihvatili - uglavnom - ne radi celibata kao takvog već zbog svetog reda kojem su težili.
Draga braćo i sestre, ono što je bitno jest da usmjerimo svoj pogled na suštinu stare katoličke ispravne vjere i ispravnog vjerničkog načina života, a ne da ponovo robujemo poganskim (Vestalskim) elementima koji su poput trojanskog konja ušli u katoličku nauku o celibatu (djevičanstvu) te su kasnije podupirani iskrivljenim monaško-celibatarnim teološkim devijacijama. To što je Marija Bogorodica nemjerljivo je vrednije od toga da je (eventualno) i djevica.
Međutim, u Rimskoj crkvi, na žalost, djevičanstvo ima prvenstvo pred Bogomajčinstvom, stoga ona u naslovu ostaje Blažena Djevica Marija a ne Blažena Bogorodica Marija.
ISTINA CRKVE
Draga braćo i sestre,
koga da se bojimo i pred kim da strepimo? Niti se imamo koga bojati niti pred kime strepiti, jer Bog je s nama, i istina Crkve je s nama. Sveti nauk Svjetskog sabora Narodnih katoličkih crkava ima duboko i osnovno utemeljenje u nauku Crkve.
Može li se sazvati sud zbog tog nauka? Može li netko opovrgnuti jedini ispravan nauk svete Crkve? Mi smo otvoreni za dijalog i restauraciju odnosa koliko god je do nas. Međutim, čini nam se kako mora biti svakome jasno da smo mi podržani od strane tisućljetnog života Kršćanstva, tisućljetne crkvene povijesti prvog milenija. Stoga je naša pozicija jača od njihove: oni su u suprotnosti s drevnom tisućugodišnjom crkvenom povijesti kada s odlukom o obveznom celibatu donesenom na Drugom lateranskom saboru (1139.) prkose životu stare crkve kao i svetom Petru direktno, jer je Petar bio oženjen, kao što su također u velikoj suprotnosti s crkvenom doktrinom po Prvom vatikanskom saboru (1869.-1870.) s dogmom o nezabludivosti rimskog biskupa kao nasljednika svetoga Petra, jer bi na takvu jednu ''nezabludivost'' primarno pravo imao prije svega antiohijski patrijarh, obzirom da je sveti Petar utemeljio prvu biskupiju u Antiohiji a ne u Rimu. A i sama ta nezabludivost po sebi čini nepotrebnim crkvene sabore, jer, što će nezabludivima sabori - oni su valjda tu da ih ispravljaju...
Međutim znamo da na prvom saboru u Jeruzalemu (oko 50. godine) nije bilo nezabludivih, stoga je sabor i održan, u suprotnom on ne bi imao smisla.
Prema tome, stvari nisu crno bijele nego su u boji. To što netko ne mari za crkveno-povijesne činjenice nego radije vjeruje u iskrivljenu sliku crkvene stvarnosti, govori o duševno-mentalnom stanju njega samoga, jer crkvena povijest govori sama za sebe. A on (Isus) im reče: "Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.'' (Mk 7, 6-8)
Kad je o Istini riječ, onda je nebitan broj ljudi (vjernika) koji ju podržava, već je bitna Istina sama – Istina je vrijednost sama po sebi!
Tragikomično je upravo to što u razgovorima s rimokatoličkim prelatima oni potvrđuju čitav ovaj tekst, međutim dodaju ono: ne talasaj! (sic!) Oni ne žele talasati da talasi ne izbace na zavod za zapošljavanje. ''Ne talasaj'' kažu! Za takve je Isus previše talasao pa je prošao kako je prošao.
Stoga ostaju samo riječi stare pjesme: ''Ra-ra radnička odmara se klasa, pla-pla plavi se Jadran talasa!'' Mnogi koji ne talasaju sada se talasaju na talasima plavog Jadrana, i pripremaju uzaludne tekstove kao doprinos svojim ranijim uzaludnim tekstovima povijesnoj knjižnici promašaja.
Pametnom dosta!
Iz Crkveni listić br. 449
Nadbiskup Vigano: O
planu depopulacije svijeta, dubokoj državi i dubokoj crkvi, te Luciferijanskoj
matrici Novog Svjetskog Poretka
Vigano – LIBERA NOS A MALO (IZBAVI
NAS OD ZLA) – “Već više od godinu i pol dana bespomoćni asistiramo neskladnim
zbivanjima kojima velika većina nas nije u stanju da pruži uvjerljivo
opravdanje.
1. Od nauke do
scijentizma2. Zločinački um (la mens criminale)3. Duboka država i duboka crkva (Deep state e deep church)4. Opasne veze (Liaisons dangereuses)5. Plan depopulacije svijeta6. Smetnje duboke države (deep state)7. Luciferijanska matrica Novog Svjetskog Poretka8. Zajednički ideološki korijeni ekumenizma9. Globalistički panteizam Teilharda de Chardina10. Naš odgovor na krizu autoriteta11. ZaključakPandemijsko stanje
hitnosti učinilo je posebno evidentnim posebnosti kontradikcije i nelogičnosti
mjera koje su nominalno shvaćene kao ograničavanje zaraze kao što su to
lockdown, policijski sat, zatvaranje privrednih djelatnosti, ograničavanje
javnih servisa, izbornih procesa, suspenzije prava građana, ali koje na
svakodnevnom nivou bivaju dezavuisane od strane uznemirujućih glasova, kao i
evidentnih dokaza i kontradikcija od strane samih zdravstvenih autoriteta.
Beskorisno je
navoditi spisak mjera koje su primijenile gotovo sve vlade svijeta, a da nisu
dobile obećane im rezultate.
Ako se ograničimo na
navodne prednosti koje je genski serum trebao da donese društvu i zajednici, i
to iznad svega imunitet na virus, pa na novostečenu slobodu kretanja, otkrivamo
da jedno istraživanje univerziteta Oksford, objavljeno u časopisu Lanset,
govori da je virusno opterećenje onih koji su vakcinisani sa dvije doze 251
puta veće u odnosu na prve sojeve virusa, što ide na štetu izjava svjetskih
lidera počev od premijera Italije po imenu Mario Dragi, po kome: ko se
vakciniše taj živi, a ko se ne vakciniše taj umire.
Kolateralni efekti
genske terapije, mudro prerušeni ili namjerno ne registrirani od strane
državnih zdravstvenih autoriteta, izgleda da potvrđuju opasnost od davanja
(genske terapije) kao i uznemirujuće nepoznanice po zdravlje građana sa kojima
ćemo se morati uskoro suočiti.
OD NAUKE DO
SCIJENTIZMA
Medicinska
umjetnost, koja nije nauka već primjena naučnih principa u slučajevima koji su
svaki put drugačiji na iskustvenim i eksperimentalnim osnovama, izgleda da se
odrekla vlastite opreznosti, a u ime jedne hitnosti koja ju je podigla do nivoa
svećeništva, nivoa jedne religije, baš ta nauka, koja da bi bila takva morala
se ogrnuti dogmatizmom koji graniči sa praznovjerjem.
Ministri ovoga kulta
su se konstituirali kao kasta nedodirljivih, izuzeti od svake kritike, čak i
onda kada njihove izjave bivaju opovrgnute dokazima o činjenicama.
Medicinski principi,
koji se smatraju univerzalno validnim sve do kraja februara 2020 godine,
popustili su, iznenada, do te mjere da sada čujemo kako nam se preporučuje
vakcinacija u toku pune pandemije, potom obaveza nošenja maski, a za koje se
kaže da su beskorisne, primjena cerebralne udaljenosti, isključenje i zabrana
liječenja sa efikasnim lijekovima i nametanje genskih eksperimentalnih
terapija, sve to ne uzimajući u obzir uobičajene sigurnosne protokole.
I kako to postoje
novi svećenici kovida, tako postoje i novi heretici. Odnosno, oni koji odbacuju
novu pandemijsku religiju i žele ostati vjerni Hipokratovoj zakletvi. Nerjetko,
aura nepogrešivosti koja okružuje virologe i druge naučnike, a koji jesu u
većoj ili manjoj mjeri naslovljeni, ne dovodi se u pitanje njihovim sukobom
interesa, niti upadljivim pritiscima farmaceutskih kuća, a to je nešto što bi u
normalnim uslovima bilo skandalozno i kriminalno. Ono što mnogi ne uspijevaju
da shvate jeste nesklad između izjavljene svrhe i sredstava, koja iz slučaja u
slučaj bivaju primjenjena da bi se ista ta svrha postigla.
Ako u Švedskoj
nedostatak zaključavanja i maski nije uzrokovao uvećanje zaraznosti u odnosu na
zemlje koje su ograničile kretanje i zatvorile ljude u kuće, ili gdje su se na
primjer stavile maske i u osnovnim školama, ovi elementi ne bivaju uzeti u
razmatranje kao dokaz neefikasnosti takvih mjera.
Ako je na primjer u
Izraelu ili Velikoj Britaniji masovna vakcinacija povećala broj zaraženih i
učinila ih još zaraznijima, njihov primjer ne potiče vladare drugih zemalja da
budu oprezni sa vakcinacijskom kampanjom, već ih štaviše gura u smjeru uvođenja
obaveznosti davanja (vakcina).
Ako se ivermektin
ili hiperimunska plazma pokazuju kao validna njega, gle čuda, to nije dovoljno
da ih se odobri niti da ih se barem preporuči. Ako si postavlja pitanje čemu
takva obeshrabrujuća iracionalnost, završava tako što se suzdržava davanja suda
svrstavajući se u nekoga ko slijepo prihvata doktrinu izgovorenog od strane
kovid svećenika.
Ili, sa druge
strane, smatrajući liječnike za nepouzdane viještce. Jedan jedini scenarij pod
jednom jedinom režijom. Kako sam već prethodno rekao, ovdje se nalaziomo pred
jednom kolosalnom prevarom, koja je zasnovana na laži i prevari. Ova prevara polazi
od premise da opravdanja koja si uzimaju autoriteti kao vid podrške vlastitim
djelima, a sve u odnosu na nas, jesu iskrena.
Jednostavnije
rečeno, greška se sastoji u smatranju vladalaca poštenim ljudima.
I u pretpostavci da
nam ne lažu.
Pa smo uporni u
pronalaženju koliko toliko mogućih opravdanja, a sve sa jedinim ciljem da ne
priznamo da smo objekt jedne zavjere koja je isplanirana do najsitnijih
detalja.
I dok si pokušavamo
racionalno objasniti iracionalna ponašanja, dok pokušavamo pripisati logiku
nelogičnom djelovanju onih koji nama vladaju, kolektivni nesklad nas vodi ka
zatvaranju očiju nad realnošću, i vjerovanju u još više besramnih laži.
Morali smo shvatiti,
a pisao sam već o tome prije nekog vremena, da plan Velikog reseta nije bio
plod buncanja nekog zavjerenika, već sirovi, grubi dokaz kriminalnog nacrta
začetog decenijama prije, i okrenutog ka uspostavljanju jedne univerzalne
diktature u kojoj jedna manjina osoba, koje su nemjerljivo bogate i moćne,
namjerava da porobi čitavo čovječanstvo i podvrgne ga globalističkoj
ideologiji.
Budući da je optužba
za “urotu” možda mogla imati smisla kada zavjera još nije bila očigledna, dok
je danas negiranje onoga što je elita planirala još od pedesetih godina
(prošloga vijeka) neopravdano.
Ono što su još od
rata tvrdili Kalergi, Rothschildi, Rockefelleri, Klaus Schwab, Jacques Attali i
Bill Gates, objavljeno je u knjigama i novinama, komentirano i prihvaćeno od
strane međunarodnih tijela i zaklada, učinjeno baš od strane partija i većina u
vladama.
Ujedinjene države
Europe, nekontrolirano useljavanje, smanjenje plaća, ukidanje sindikalnih
jamstava, odricanje od nacionalnog suvereniteta, jedinstvena valuta, kontrola
građana pod izgovorom pandemije, smanjenje broja stanovnika korištenjem cjepiva
s novim tehnologijama, to nisu novi izumi, već su rezultat planiranog,
organiziranog, koordiniranog djelovanja.
Znači, djelovanje
koje se jasno očituje, savršeno se pridržavajući jednog jedinog scenarija pod
jednom jedinom režijom.
ZLOČINAČKI UM (LA
MENS CRIMINALE)
Jednom kada se
pojmilo da su ova događanja željena da bi se postigli određeni rezultati – i
posljedično tome da bi se slijedilo određene interese jednog manjinskog dijela
čovječanstva, a sa nemjerljivom štetom po njegov većinski dio – moramo imati
poštenja te prepoznati i zločinački um (la mens criminale) samih autora ovoga
plana.
Ovaj kriminalni
dizajn također nas upućuje na razumijevanje zlobe autoriteta u predstavljanju
određenih mjera kao neizbježnog odgovora na nepredvidive događaje, kada su
događaji vješto stvoreni i uvećani s jedinom svrhom legitimiranja ove
revolucije – koju Schwab identificira kao četvrtu industrijsku revoluciju –
željenu od elite, a na štetu cijeloga čovječanstva.
Udovoljavanje
vlasti, rezultat je s druge strane procesa koji je započeo još ranije, s
Francuskom revolucijom, i koji je učinio političku klasu slugom, ali ne Boga
(čije gospodstvo prezirno zanemaruje) niti suverenog naroda (koji prezire i
koristi samo za legitimiranje), već je okrenuto udovoljavanju ekonomskim i
financijskim moćnicima, međunarodnoj oligarhiji bankara i lihvara, te
multinacionalnih i farmaceutskih tvrtki.
U stvarnosti,
pomnijim pregledom, svi ti subjekti pripadaju malom broju vrlo bogatih i
poznatih nam obitelji.
Jednako
podčinjavanje očituje se i u svijetu informacija: novinari su prihvatili – bez
imalo grižnje savjesti – prostituirati se moćnicima, idući tako daleko da
cenzuriraju istinu i šire besramne laži, a da im čak ni ne pokušavaju dati
privid vjerodostojnosti.
Ako su do prošle
godine novinari brojali “žrtve” Kovida predstavljajući one koji su pozitivni
kao terminalne bolesnike, danas oni koji umiru posle vakcinacije su se samo
“osjetili loše”, na način da se još prije izvođenja post mortem nalaza, po
službenoj dužnosti odlučuje da nema nikakve korelacije sa davanjem genskog
seruma.
U slučajevima kada
istina ne potvrđuje narativ, oni je nekažnjeno izvrću prilagođavajući je
vlastitim ciljevima.
Ono što se događa
već godinu i pol dana bilo je naširoko najavljeno, do najsitnijih detalja, od
strane istih tvoraca priče o Velikom resetu; baš kao što su nam najavljene i
mjere koje će se morati primjeniti.
Dana 17. veljače
1950., pred Senatom Sjedinjenih Država, poznati bankar James Warburg rekao je:
„Imat ćemo svjetsku
vladu, sviđalo se to vama ili ne. Jedino pitanje koje se postavlja je hoće li
ova svjetska vlada biti uspostavljena konsenzusom ili silom.”
Četiri godine
kasnije rođena je Bilderberg grupa koja je među svoje članove ubrajala likove
kao što su Agnelli, Kissinger, Mario Monti i Mario Draghi, sadašnji talijanski
premijer.
1991. David
Rockefeller je napisao: “Svijet je spreman da dostigne svjetsku vladu.
Nadnacionalni suverenitet intelektualne elite i svjetskih bankara svakako je
bolji od nacionalnog samoopredjeljenja koje se prakticiralo u prošlim
stoljećima.”
I dodao je: “Na
pragu smo globalne transformacije. Sve što nam treba je “prava” globalna kriza
i nacije će prihvatiti Novi Svjetski Poredak ».
Danas možemo
potvrditi da se ta “prava” kriza “poklapa s pandemijskom hitnosti i korakom
zaključavanja koji je još od 2010. godine zacrtan dokumentom Rockefellerove
zaklade – „Scenariji za budućnost tehnologije i međunarodni razvoj“, a u kojem
su anticipirani svi događaji kojima danas svjedočimo.
Ukratko, oni
su stvorili lažni problem kako bi mogli nametnuti mjere kontrole stanovništva
kao prividno rješenje, zbrisati mala i srednja poduzeća sa “blokadom (Lockdown)”
i “zelenom propusnicom (Green Pass)”, a sve u korist nekolicine međunarodnih
(interesnih) grupa, srušiti obrazovanje s “učenjem na daljinu”, smanjiti
troškove radne snage i zaposlenih s “pametnim radom (Smart Working)”,
privatizirati javno zdravstvo u korist “velike farmaceutike (BigPharme)”,
omogućiti vladama da koriste izvanredno stanje za donošenje zakona uz
odstupanje od prava, i nametnuti takozvana cjepiva cijelom stanovništvu, a na
način da se građani mogu pratiti u svim njihovim kretanjima, bilo da su
kronično bolesni ili sterilni.
Sve što je elita
htjela učiniti, učinila je.
I ono što je
neshvatljivo je da usprkos dokazima o namjeri ovog strašnog zločina protiv
čovječnosti, koji vidi vođe gotovo iz cijeloga svijeta kao suučesnike i izdajice,
nema niti jednog tužioca/suca koji protiv njih otvara spis kako bi utvrdio
istinu i osudio krivce i suučesnike.
Oni koji se ne slažu
sa tim, ne samo da nisu cenzurirani, već su istaknuti kao javni neprijatelji,
kao klevetnici, kao ne-osobe čija se prava ne priznaju.
DUBOKA DRŽAVA I
DUBOKA CRKVA (DEEP STATE E DEEP CHURCH)
Sada, suočeni s tim
i takvim kriminalnim planom, bilo bi barem logično prijaviti ga i obznaniti,
kako bi ga se potom moglo spriječiti i suditi krivcima.
Popis izdajnika
trebao bi započeti s šefovima vlada, ministrima i saborskim/skupštinskim
zastupnicima, a zatim se nastaviti s virolozima i korumpiranim liječnicima, sa
funkcionerima kao saučesnicima, s čelnicima oružanih snaga koji nisu sposobni
suprotstaviti se kršenju Ustava, s novinarima koji su se prodali, s kukavičkim
sudijama i tužiocima i udvorničkim sindikatima.
Na tom podužem
popisu koji će možda jednog dana biti sastavljen trebali bi se navesti i
čelnici Katoličke crkve, počevši od Bergoglia,( aktuelni Papa) a ne nekoliko
biskupa, koji su postali revni izvršitelji kneževe (prinčeve) volje protiv
mandata primljenog od Krista..
I zasigurno, na tom
bi se popisu, znao opseg zavjere i broja zavjerenika, kao povrde krize
autoriteta i izopačenosti građanske i vjerske moći.
Ukratko, razumjelo
bi se da su korumpirani dio civilne vlasti – duboka država (deep state) – i
crkvene vlasti – duboka crkva (deep church) – dvije strane istog novčića, obje
instrumenti za uspostavu Novog Svjetskog Poretka.
Međutim, da bismo
razumjeli taj savez između civilne moći i vjerske moći, potrebno je prepoznati
duhovnu i eshatološku dimenziju sadašnjeg sukoba, uokvirujući je u ratu koji je
Lucifer, od svog pada, pokrenuo i vodio protiv Boga.
Ovaj rat čiji su
rezultati odlučeni “ab aeterno” s neumoljivim porazom Sotone i Antikrista i
neumoljivom pobjedom Žene okružene zvijezdama, sada se približava svom epilogu:
baš zato su sile tame tako oslobođene, tako nestrpljive izbrisati ime našeg
Gospodina sa zemlje, uništiti ne samo njegovu opipljivu prisutnost u našim
gradovima rušeći crkve, rušeći križeve, suzbijajući kršćanske blagdane; već i
uklanjanjem njezina sjećanja, brisanjem kršćanske civilizacije, preljubništvom
njezina učenja, ponižavanjem njezinog kulta.
A za to je zasigurno
prepreka prisutnost vjerne i hrabre „hijerarhije“, spremne na mučeništvo za
obranu kršćanske vjere i morala.
Zbog toga je, od
početne faze globalističkog plana, bilo bitno pokvariti „hijerarhiju“ u moralu
i doktrini, infiltrirati je sa petim kolonama i spavačkim ćelijama, lišiti je
svake nadnaravne čežnje, učiniti je ucjenjivom zahvaljujući financijskim i
seksualnim skandalima ; i u perspektivi isključiti je i ukloniti, nakon što se
postigne svrha, prema ustaljenoj praksi.
Krajem 1950 -ih,
kada se oblikovao projekt Novog poretka, ova operacija infiltracije započela je
poprimati oblik, a svoj rad na subverziji započela je nekoliko godina kasnije,
s Drugim vatikanskim ekumenskim saborom, s obzirom na to da je izabran Roncalli
i izbačen “papabilni” Siri, Pačelijev “delfin”, predstavljalo je to dakle
razlog za entuzijazam kako za progresivnu i modernističku komponentu unutar
Crkve, tako i za komunističku, liberalnu i masonsku komponentu građanskog
svijeta.
II (drugi) Vatikan,
predstavljao je unutar crkvenog tijela ono što je Palakordina prisega bila za
civilno društvo: početak revolucije.
I ako sam u mnogo
prilika želio istaknuti subverzivnu prirodu Vijeća, danas vjerujem da povijesna
analiza u kojoj očito nepovezane činjenice dobivaju uznemirujuće značenje i
objašnjavaju mnoge stvari, danas vjerujem da ista zaslužuje pozornost.
OPASNE VEZE
(LIAISONS DANGEREUSES)Kao što je Michael J. Matt izvijestio u nedavnom videu o “The Remnant”
(Ostatak), danas počinjemo sastavljati sve dijelove mozaika i otkrivamo – samim
priznanjem jednog od protagonista – da je mons. Hélder Câmara, nadbiskup Olinde
i Recifea u Brazilu, imao tih godina sastanak s mladim Klausom Schwabom,
utemeljiteljem Svjetskog ekonomskog foruma i teoretičarom Velikog reseta.Schwab, budući da je
poznavao Prelata po svom protivljenju tradicionalnoj Crkvi i svojim
revolucionarnim i bijednim tezama, pozvao je istoga na Forum u Davosu,
smatrajući njegovo sudjelovanje na ovom događaju iznimno važnim s obzirom na
projekt Novog Poretka.
Znamo da je Hélder
Câmara bio među organizatorima Pakta o Katakombama, koji je nekoliko dana prije
zatvaranja Koncila, 16. studenoga 1965. godine, potpisalo četrdesetak
ultra-progresivnih biskupa.
Među heretičkim
tezama tog dokumenta postoji i suradnja u uspostavi “drugog Novog društvenog
poretka” temeljenog na pravdi i jednakosti.
I ne čudimo se
saznanju da je među potpisnicima bio i mons. Enrique Angelelli, pomoćnik
Cordobe u Argentini, “referentna točka za tadašnjeg oca Jorgea Maria
Bergoglia”(sadašnjeg Papu).
I sam Bergoglio
izjavio je da dijeli instance Pakta o Katakombama, od samog početka Papinskog
mandata.
Dana 20. listopada
2019., povodom Sinode za Amazon, ponovljeno je slavlje Pakta između zavjerenika
u Katakombama Santa Domitilla, čime je potvrđeno da se plan započet na Vijeću
našao u ispunjenju upravo u Jorgeu Mario Bergoglio(sadašnjem Papi).
Koji, daleko od toga
da se distancirao od ultra-progresivnih koji ga podržavaju i koji su ga doveli
do njegovog izbora na posljednjoj Konklavi, nikada ne propušta priliku pokazati
savršenu usklađenost s planom Novog Svjetskog Poretka, počevši od suradnje
institucija i Vatikanskih dikastrija za ambijentalizmom maltuzijanske matrica i
sudjelovanja u Vijeću za Inkluzivni Kapitalizam, globalnom savezu s Rothschildom,
Rockefellerovom zakladom i velikim bankama.
Tako se s jedne
strane David Rockefeller s Trilateralnom komisijom, a s druge Klaus Schwab, u
vezi s Rothschildima, sa Svjetskim gospodarskim forumom nalaze pod ruku s
poglavarom Katoličke crkve kako bi uspostavili Novi Poredak kroz Veliki reset,
kako je planirano od 1950 -ih.
PLAN DEPOPULACIJE
SVIJETAU ovaj pakt za zločin (pactum sceleris) moraju se uključiti i neki predstavnici
Papinske akademije za život, koju je nedavno u svojoj organizacijskoj shemi
preokrenuo Bergoglio, koji je uklonio najvjernije članove Učiteljstva
zamijenivši ih teoretičarima depopulacije, kontracepcije i pobačaja.Nije ni čudo što je
podrška Svete Stolice cjepivima. Časopis Suvereni Nezavisni (Sovereign
Independent) iz lipnja 2011. na naslovnoj stranici izvijestio je: “Depopulacija
prisilnim cijepljenjem: rješenje za nulti ugljičnoi dioksid”.
Uz naslov,
fotografija Billa Gatesa, propraćen je i ovim komentarom: “Svijet sada ima 6,8
milijardi ljudi. To će dovesti do 9 milijardi. Ako napravimo zaista dobar posao
sa novim cjepivima, zdravstvenom zaštitom, uslugama reproduktivnog zdravlja
[tj. pobačajem i kontracepcijom], možemo smanjiti populaciju za 10 ili 15
posto.”
Govorio je to prije
jedanaest godina Bill Gates, koji je danas među dioničarima grupe Black Rock
koja financira farmaceutske tvrtke koje proizvode cjepiva, jedan od glavnih
sponzora WHO -a i bezbroj javnih i privatnih subjekata povezanih sa zdravljem.
Na njegovoj strani,
zanimljivo, nalazimo Georgea Sorosa, “filantropa” Otvorenog društva koji je sa
Zakladom Bill i Melinda Gates nedavno uložio u britansku tvrtku koja proizvodi
tampone za otkrivanje Covida.
A budući da govorimo
o ekonomskim pitanjima, želio bih vas podsjetiti da je Sveta Stolica držala
dionice vrijedne oko 20 milijuna eura u dvije farmaceutske tvrtke koje su
proizvodile lijekove za kontracepciju, a u novije vrijeme uložila je u fond
koji je jamčio vrlo visoku dobit u slučaju geopolitičkih ili pandemijskih kriza
zahvaljujući špekulacijama sa međunarodnim valutama, tzv. Geo-Risk-om kojim
upravlja investicijska banka Merril Lynch, a koja ga je nakon prvih mjeseci
pandemije s vrtoglavim prinosima koji su skočili do zvijezda morala zatvoriti.
Ostali kapitali,
porijeklom iz Obolo-a San Pietra(Vatikana), korišteni su za financiranje
različitih inicijativa, također u suradnji s Lapom Elkannom, uključujući
autobiografski film Rocketman Eltona Johna.
Bez da pominjemo
špekulacije sa nekretninama i kupnje londonske zgrade, na adresi Sloane Avenue
60, o čemu su nas mediji obilno obavijestili, a o čemu je odluka, iz sigurnog
izvora koji je meni poznat, donio sam Bergoglio.
I opet: uvijek u ime
dosljednosti i priči o “siromašnoj crkvi za siromahe”, toliko drage
Bergoglio-u, postoje oni koji vjeruju da je Sporazum s Kinom koji su pripremili
Jezuiti i bivši kardinal McCarrick donio znatna sredstva od komunističkog
režima u Pekingu , u zamjenu za šutnju Vatikana o progonu katolika i kršenju
ljudskih prava.
Isto se dogodilo s
imigracijskim reketom: među onima koji profitiraju od prijema, osim zadruga
Ljevice, su i Vatikanska tijela i Biskupske Konferencije, kojima države
priznaju znatna sredstva za prihvat ilegalnih imigranata.
Užasan spomenik s
prikazom brončane barke koji je Bergoglio podigao na Trgu sv. Petra, plastična
je predstava licemjerja koje je zaštitni znak ovog pontifikata.
U jednom nedavnom
obraćanju srijedom mogli smo čuti ove riječi: „Licemjer je osoba koja se
pretvara, laska i dovodi u zabludu jer živi s maskom na licu, a nema hrabrosti
suočiti se s istinom. […]
A posebno je
odvratno licemjerje unutar Crkve. Nažalost, u Crkvi postoji licemjerje: mnogo
je kršćana i mnogo licemjernih službenika.” Čini mi se da komentari nisu
potrebni.
SMETNJE DUBOKE
DRŽAVE (DEEP STATE)Uplitanje duboke države u život Katoličke crkve bilo je višestruko. Ne možemo
zaboraviti razmjenu elektronske pošte između Johna Podeste i Hillary Clinton,
koja pokazuje namjeru da se Benedikt XVI izbaci iz papinstva i tako započne
novo “Crkveno proljeće”, progresivno i globalističko, do čega se kasnije i
došlo ostavkom Benedikta i izborom Argentinca.Ne možemo zanemariti
ni uplitanje entiteta i institucija koji su sve samo ne bliski religiji, poput
B’nai B’ritha, u diktiranju linija „obnove” Crkve nakon II Vatikana, a u
maksimalnoj mjeri pod ovim Papifikatom.
Konačno, treba se
prisjetiti s jedne strane prezirnog odbijanja da se čuju od konzervativne
politike i osobe u institucijama, a s druge strane strastvenih i nasmijanih
susreta s pripadnicima ljevice i progresivizma, zajedno s izrazima oduševljenog
zadovoljstva prigodom njihovog izbora.
Mnogi
od njih svoj uspjeh duguju pohađanju sveučilišta koja vodi Društvo Isusovo ili
krugova katolicizma koji bi se u Italiji mogli definirati kao dosetitski, gdje
mreža društvenih i političkih odnosa čini neku vrstu progresivnog masonstva i
osigurava blistave karijere za takozvane “odrasle katolike”, odnosno onima koji
koriste kršćansko ime ali bez ponašanja u službi javnih poslova u skladu s
vjerom i moralom: Joe Biden i Nanci Pelosi; Prodi, Monti, Conte i Draghi da
imenujem samo njih.
Kao što vidimo, suradnja između duboke države i
duboke crkve dugogodišnja je i sada već dala je rezultate koje su priželjkivali
njeni pristaše, s vrlo ozbiljnom štetom po državu i religiju.
Zatvaranje crkava početkom 2020., čak i prije nego
što su civilne vlasti uvele karantene; zabrana slavljenja misa i dijeljenja
sakramenata za vrijeme pandemije; groteskna izvedba 27. ožujka na Trgu svetog
Petra; inzistiranje na cjepivima i njihovo promicanje kao moralno legitimno
unatoč tome što se proizvode staničnim linijama iz pobačenih fetusa;
Bergogli-ove(Papine) izjave da genski serum predstavlja “moralnu dužnost”
svakog kršćanina; uvođenje zdravstvene putovnice u Vatikanu, a u novije vrijeme
i u katoličke škole i u neka sjemeništa; zabrana Svete Stolice biskupima da se
izjasne protiv obveze cijepljenja, koju su odmah potvrdile neke biskupske
konferencije, svi su elementi koji pokazuju podređenost duboke crkve poretcima
duboke države i organskost „bergoljske crkve“ na globalističku razinu
Ako se to spoji s idolopokloničkim kultom pačamame
(pachamama) pod svodovima sv. Petra; inzistiranje na irenističkom ekumenizmu,
pacifizmu, pauperizmu; moralnost situacije i značajan legitimitet preljuba i
konkubinata Amoris lætitia; proglašenje nezakonitosti smrtne kazne; odobravanje
ljevičarskim političarima, revolucionarnim vođama, uvjerenim aborcionistima;
riječi razumijevanja za LGBT pitanja, za homoseksualce i transseksualce; šutnje
o ozakonjenju homoseksualnih zajednica i još više uznemirujuće o blagoslovu
sodomitskih parova od strane njemačkih biskupa i svećenika; zabranom tridentske
mise s ukidanjem Motu Proprio Summorum Pontificum Benedikta XVI., shvaćamo da
Jorge Mario Bergoglio(Papa) izvršava zadaću koju mu je povjerila globalistička
elita, koja ga smatra likvidatorom Katoličke crkve i utemeljiteljem
filantropske sekte ekumensko masonske inspiracija koja bi trebala ustanoviti
Univerzalnu Religiju kao potporu Novom Poretku.
Provodi li se ta radnja s punom sviješću, iz straha
ili pod ucjenom, ne umanjuje težinu onoga što se događa, niti moralnu
odgovornost onih koji je promoviraju.
LUCIFERIJANSKA MATRICA NOVOG SVJETSKOG PORETKAOvdje je potrebno razjasniti što se podrazumijeva pod Novim Svjetskim Poretkom,
odnosno što njegovi tvorci namjeravaju po tim, bez obzira na to što javno tvrde
i govore. Budući da je s jedne strane točno da postoji projekt, tko ga je
osmislio i tko je zadužen za njegovu provedbu; ali sa druge strane, istina je i
da nadahnjujuća načela tog projekta nisu uvijek priznata, ili se barem ne može
priznati okruglo ko sat da je u bliskoj vezi s onim što se danas događa, jer bi
to priznanje izazvalo protivljenje čak i u najmirnijim i najumjerenima.U stvari, jedno je nametnuti zelenu propusnicu uz
izgovor pandemije; drugo je prepoznati da je svrha zdravstvene putovnice
naviknuti nas da budemo praćeni; a sasvim treće je reći da je ta potpuna
kontrola “žig Zvijeri” koji se spominje u Apokalipsi (Otk 13, 16-18).
Čitatelj će mi oprostiti ako ću u argumentirnju
svojih izjava morati pribjeći citatima takve težine i opakosti, da ću izazvati
zaprepaštenje i užas: potrebno je razumjeti kakve su namjere arhitekata ove
radnje, i koju epohalnu bitku oni vode protiv Krista i Njegove Crkve.
Da bismo razumjeli ezoterijske korijene misli u
osnovi Ujedinjenih Naroda za kojima je dugo čeznuo Giuseppe Mazzini, ne možemo
ne uzeti u obzir likove poput Alberta Pikea, Eliphasa Levija, Helene Blavatsky,
Alice Ann Bailey ili drugih sljedbenika luciferijanskih sekti.(masoni)
Njihovi spisi, objavljeni već od kraja devetnaestog
stoljeća, uveliko predstavljaju otkrovenje.
Albert Pike, Mazzinijev prijatelj i poput njega –
mason, u govoru iz 1889. održanom u Francuskoj na najvišim stupnjevima
masonerije, a zatim evociranim 19. siječnja 1935. u engleskom časopisu The
Freemason, tvrdio je sljedeće:
«Ono što moramo reći gomili je da obožavamo boga,
ali boga koji se štuje bez praznovjerja […]. Masonsku religiju, svi mi
inicirani visokim stupnjevima, trebamo održavati u čistoći luciferijanske
doktrine.
Da Lucifer nije bog, bi li ga Adonai [Bog kršćana]
čiji postupci dokazuju njegovu okrutnost, podmuklost, mržnju prema čovjeku,
barbarstvo i odbojnost prema znanosti, oklevetao sa svojim svećenicima?
Da, Lucifer je bog i na nesreću i Adonai je također
Bog.
Po vječnom zakonu, prema kojem nema svjetla bez
sjene, ljepote bez ružnoće, bijele bez crne, apsolut može postojati samo kao
dva božanstva: tama je neophodna da bi svjetlo poslužilo kao kontrast, kao što
je postolje potrebno do kipa i kočnice na lokomotivi … doktrina sotonizma je hereza;
a prava i čista filozofska religija je vjera u Lucifera, ravnopravnog Adonaiu;
ali Lucifer, bog svjetla i bog dobra, bori se za čovječanstvo protiv Adonaija,
Boga tame i đavla» .
Ova vjera u božanstvo Sotone nije samo priznanje tko
je to pravi Veliki Arhitekt kojega obožava Masonerija, već bogohulni politički
projekt koji prolazi kroz koncilski ekumenizam, čiji je masonstvo prvi
teoretičar: “Kršćanin, Židov , Musliman, Budist, sljedbenik Konfucija i
Zoroastera mogu se ujediniti kao braća i pridružiti se u molitvi jedinom bogu
koji je iznad svih drugih bogova “(usp. Albert Pike, Moral i Dogma, izd.
Bastogi, Foggia 1984., volumen VI, stranica 153).
A tko je taj “jedini bog koji je iznad svih drugih
bogova” dobro nam je objašnjeno u prethodnom citatu.
Još: “Oslobodit ćemo nihiliste i ateiste i izazvati
ćemo strašnu društvenu kataklizmu koja će u svom svom užasu nacijama jasno
pokazati učinak apsolutnog ateizma, podrijetlo barbarstva i krvave subverzije.
Tada će, posvuda, građani, prisiljeni braniti se od svjetske manjine
revolucionara, […] dobiti pravo svjetlo kroz univerzalno očitovanje čiste
Luciferove doktrine, konačno otkrivene javnosti; manifestacija nakon koje će
uslijediti uništenje kršćanstva i ateizma osvojenih i slomljenih u isto
vrijeme! ” (vidi pismo od 15. kolovoza 1871. Giuseppeu Mazziniju, Biblioteka
Britanskog muzeja u Londonu).
Neće nam promaći da “velika hereza odvojenosti”
zvuči neobično u skladu s ekumenizmom koji je Pio XI osudio u enciklici
Mortalium animos, usvojenoj koncilskom deklaracijom Dignitatis humanæ i nedavno
spojenoj u doktrinu “uključivosti” koju su formulirali oni koji su dopustili da
se u San Pietru napravi idolopoklonički kult „pačamame“.
I jasno je da se razdvojenošću u negativnom smislu
želi označiti neophodno odvajanje dobra od zla, istinitog od lažnog, ispravnog
od pogrešnog, što čini kriterij za moralni sud o ljudskom ponašanju.
Njemu se suprtstavlja uključivost, to jest namjerno
dopuštajući si da se kontaminira zlom kako bi se falsificiralo dobro,
izjednačavajući istinito i lažno da se pokvari prvo i da se da legitimitet
drugom.
ZAJEDNIČKI IDEOLOŠKI KORIJENI EKUMENIZMAAko se ne razumije da su ideološki korijeni ekumenizma unutarnje povezani s
masonskim luciferijanskim ezoterizmom, ne može se dokučiti poveznica koja
povezuje doktrinarna odstupanja Vatikana II (drugog) s planom Novog svjetskog
poretka.Šezdeset osma je bila tužan primjer tih
pacifističkih i ekumenističkih ambicija, u kojima je doba Vodenjaka u glazbi
slavilo Hair in Aquarius (1969.), a zatim John Lennon s Imagineom (1971.).
“Zamislite da nema raja. Ako pokušate, lako je. Nema
pakla ispod nas. Iznad nas samo nebo, zamislite sve ljude koji žive samo za
današnji dan. Zamislite da nema domovina. Nije teško. Nema se za što ubiti ili
umrijeti, a također nema ni religije. Zamisli da svi ljudi žive u miru. Moglo
bi se reći da sam sanjar, ali nisam jedini. Nadam se da ćete nam se jednog dana
pridružiti i svijet će biti jedan entitet. Zamislite da nema vlasništva. Pitam
se može li se: nemati potrebe za pohlepom ili žudnjom, jedno bratstvo ljudi.
Zamislite da svi ljudi dijele čitav svijet.»
Ovaj manifest masonskog nihilizma može se smatrati
himnom globalizma i nove univerzalne religije.
Duša koja nije zalutala može osjetiti samo užas zbog
ovih bogohulnih riječi.
A za one ništa manje bogohulne od one druge pjesme
Johna Lennona, Bog (1970): “Bog je koncept po kojem mjerimo svoju bol. […] Ja
samo vjerujem u sebe »,« Bog je pojam kojim mjerimo svoju bol. […] Vjerujem
samo u sebe. ”
Razumijem da je mnogima uznemirujuće prihvatiti da
je „Hijerarhija“ možda dopustila da je zavaraju njeni neprijatelji, čineći
njihove zahtjeve svojim u pitanjima koja dotiču samu dušu Crkve.
Zasigurno je bilo masonskih prelata koji su uspjeli
predstaviti svoje ideje Concilu (vijeću) prikrivajući ih, ali u potpunoj
svijesti da će neumitno dovesti do spoznaje onog rušenja religije koje je
pretpostavka za uspostavu nove ere – Doba Vodenjaka – gdje je naš Gospodin
protjeran iz društva kako bi se dočekalo Antikrista.
Tada se može razumijeti ta primamljivost popuštanja
mnogih crkvenih ličnosti – mislim na kardinale Martini-ja i Ravasi-ja, među
mnogima od njih, – u odnosu prema Masoneriji, i njihovo protivljenje
ekskomunikacijama koje su Pape obnovile protiv sekte.
Također razumijemo razlog entuzijazma loža pri
izboru Bergoglia, i obrnuto, njihovu loše prikrivenu mržnju u odnosu prema
Benediktu XVI., kojeg se smatralo katekonom koga treba ukloniti.
Također se treba sjetiti, s određenom nelagodom, da
određene Ratzingerove izjave sugeriraju pokušaj “kristijanizacije”
globalističkog projekta, a da ga ne osuđuju kao antikristovski i antikršćanski:
“Neka vas uhvati za ruku dijete Betlehema, ne bojte se, vjerujte mu, životvorna
moć Njegovog svjetla ohrabruje te da se posvetiš izgradnji Novog Svjetskog
Poretka ”.
Ove riječi, nažalost, potvrđuju zabludu hegelijanske
misli koja je utjecala na profesora od Tübingena do Prijestolja.
Zasigurno je ovaj propust da zauzme stav od strane
Pape dopustio da se na neki način isti smatra saveznikom globalističkog plana,
ako je Predsjednik Napolitano uspio potvrditi, u svom obraćanju na kraju godine
Italijanima: “Postoji sklad između mene i Pape Benedikta XVI. u potpori Novog
Svjetskog Poretka “(31. prosinca 2006.).
S druge strane, hegelovski proces sinteze
teza-antiteza-sinteza odražava alkemijski moto “solve et coagula” (otopitii
ujediniti), koji su usvojili Masonerija i luciferijanski ezoterizam.
Moto koji se pojavljuje na rukama Bafometa, paklenog
idola obožavanog od strane vrhova sekte istim priznanjem svojih
najautoritativnijih članova.
Philip Jones u svom eseju “Luciferov uspon”
precizira da hegelijanska dijalektika “kombinira oblik kršćanstva kao teze s
poganskim spiritizmom kao antitezom, što rezultira sintezom vrlo sličnom
babilonskim misterijskim religijama”.
GLOBALISTIČKI PANTEIZAM TEILHARDA DE CHARDINA
Ekumenizam je jedna od ključnih tema globalističke
misli.
To potvrđuje Robert Muller, koji je bio pomoćnik
Tajnika Ujedinjenih naroda: “Moramo se što je brže moguće kretati ka jednoj
jedinoj svjetskoj vladi, jednoj jedinoj svjetskoj religiji i jednom jedinom
svjetskom vođi”.
Prije njega, jedan od zagovornika Lige Naroda,
Arthur Balfour, stvorio je Sintetičko društvo, koje je imalo za cilj stvaranje
“jedne jedine svjetske religije”.
I sam Pierre Theilard de Chardin s.j., jezuitski
heretik koji je osuđen od Svete službe (Sant’Uffizio) i danas proslavljeni
teolog progresivizma, smatrao je Ujedinjene Narode “progresivnom institucionalnom
inkarnacijom svoje filozofije”, nadajući se “općoj konvergenciji religija na
univerzalnom Kristu koji ih sve zadovoljava … čini mi se jedinim mogućim
obraćenjem na svijetu i jedinim oblikom u kojem se može zamisliti religija
budućnosti “, kako bi se” smanjio jaz između panteizma i kršćanstva njedreći
ono što bi se moglo nazvati kršćanskom dušom panteizma ili panteističkim
aspektom kršćanstva. ”
Ne može nam promaći da „pačamama“ i pripisivanje
marijanskih konotacija Majci Zemlji čine te koncepte Theilarda de Chardina
uznemirujućom stvarnošću.
Nije dovoljno: Robert Muller, teoretičar svjetske
vlade i sljedbenik teozofice Alice A. Bailey, izjavljuje:
“Teilhard de Chardin utjecao je na svog druga
(isusovačkog oca Emmanuela Sagueza de Breuveryja, koji je imao važne dužnosti u
UN-u), nadahnuo je svoje kolege, koji su započeli bogat globalni i dugoročni
proces razmišljanja unutar organizacije Ujedinjenih naroda, a koji je utjecao
na mnoge nacije i ljude diljem svijeta. Na mene je Teilhard duboko utjecao ».
U “Čovjek-u budućnosti” (The Future Man), Theilard
piše: “Čak i ako njegov oblik još nije vidljiv, sutra će se čovječanstvo
probuditi u sveukupno organiziranom svijetu.”
Muller je bio osnivač World Core Curriculum-a, čiji
je cilj bio “usmjeriti našu djecu prema globalnom građanstvu, uvjerenjima usmjerenim
na zemlju, socijalističkim vrijednostima i kolektivnom načinu razmišljanja,
koji postaju uvjet za radnu snagu 21. stoljeća” (New Man Magazine ).
A ako on s ponosom tvrdi da je Alice A. Bailey među
njegovim inspiratorima, otkrivamo da je teozofkinja bila učenik i sljedbenik
Teozofskog pokreta koji je osnovala Helena Blavatsky, otvorena i nedvosmislena
luciferijanka.
Samo da uokvirimo osobu, evo nekoliko citata
Blavatsky-e: “Lucifer predstavlja život, misao, napredak, civilizaciju,
slobodu, neovisnost … Lucifer je Logos, Zmija, Spasitelj”.
I, gotovo naslućujući „pačamamu“: “Nebeska Djevica
tako postaje, u isto vrijeme, Majka Bogova i Demona, jer je ona uvijek ljubazno
i korisno Božanstvo … ali u davna vremena i u stvarnosti, Lucifer je to ime.
Lucifer je božansko i zemaljsko svjetlo, Duh Sveti i Sotona u isto vrijeme ».
I završava sa: “Sotona je bog našeg planeta i jedan
jedini bog”.
Bailey je osnovala izdavačku tvrtku Lucifer, sada
poznatu kao Izdavačka tvrtka Lucis, blisko povezanu s Lucis Trustom, nekada
Lucifer Trustom, koji su Ujedinjeni Narodi priznali kao nevladinu organizaciju.
Dodamo li ovim pojmovima paklenih buncanja riječi
Davida Spanglera, direktora projekta Planetarne Inicijative Ujedinjenih Naroda,
tada postajemo biti svjesni koliko je strašna prijetnja koja visi nad svima
nama:
“Nitko neće biti dio Novog Svjetskog Poretka dok ne
izvrši čin obožavanja Lucifera. Nitko neće ući u Novu Eru sve dok ne primi
luciferijansku inicijaciju” Razmišljanja o Kristu (Reflections on the Christ),
Findhorn, 1978).
Alice A. Bailey o Nju Ejdžu (New Age) piše:
«Dostignuća znanosti, osvajanja nacija i osvajanja teritorija ukazuju na metodu
doba Riba [doba Krista], s njegovim idealizmom, borbenošću , te njegovu
odvojenost na svim poljima – vjerskom, političkom i ekonomskom.
No, doba sinteze, doba uključivosti i razumijevanja
je pred nama, a novo obrazovanje Doba Vodenjaka (doba Antikrista) mora vrlo
osjetljivo početi prodirati u ljudsku auru “.
Danas vidimo kako su metode poučavanja koje je
Muller teoretizirao u Svjetskom Jezgrovnom Kurikulumu usvojene u gotovo svim
državama, s LGBT ideologijom, rodnom teorijom i svim drugim oblicima
indoktrinacije.
To potvrđuje bivši direktor WHO -a, dr. Brook
Chisolm, objašnjavajući što bi obrazovna politika UN -a željela postići: “Da bi
se dostigla svjetska vlada, potrebno je ukloniti iz svijesti ljudi njihov
individualizam, vjernost tradicijama obitelji, nacionalnog patriotizma i
vjerskih dogmi” (vidi “Izvješće o kršćanskom svijetu” – Christian World Report,
ožujak 1991., svezak 3).
Evo opet crvene niti (fil rouge) koja ne povezuje
samo Klausa Schwaba s Hélderom Câmarom, već i Roberta Mullera i Alice A. Bailey
s Pierreom Theilardom de Chardinom i Emmanuelom Saguezom de Breuveryjem, uvijek
u globalističkom ključu i pod zloslutnom inspiracijom luciferijanske misli.
Dubinska analiza ovih uznemirujućih aspekata
omogućit će rasvjetljavanje istine i otkrivanje suučesništva i izdaja ne malog
broja ljudi iz Crkve koji su robovali neprijatelju.
NAŠ ODGOVOR NA KRIZU AUTORITETA
Korupcija autoriteta je takva da je vrlo teško –
barem u ljudskom smislu – pretpostaviti miran izlaz. Tijekom povijesti,
totalitarni režimi su nasilno rušeni.
Teško je pomisliti da se protiv zdravstvene
diktature koja se uspostavlja posljednjih mjeseci može boriti drugačije, budući
da su sve državne vlasi, svi mediji, sve međunarodne javne i privatne
institucije, svi gospodarski i financijski moćnici saučesnici u ovom zločinu.
Suočeni s ovim sumornim scenarijem korupcije i
sukoba interesa, neophodno je da se svi oni koji nisu podređeni globalističkom
planu ujedine u kompaktan i kohezivan front kako bi branili prirodna i vjerska
prava, svoje zdravlje i zdravlje svojih najmilijih, vlastitu slobodu, i
vlastita dobra.
Tamo gdje vlast ne izvršava svoje dužnosti i čak
štaviše – izdaje svrhu zbog koje je konstituirana, neposluh je ne samo zakonit,
već i obvezan.
Nenasilna neposlušnost, barem za sada, ali odlučna i
hrabra. Neposlušnost nelegitimnim i tiranskim diktatima civilne vlasti i čvrsto
protivljenje diktatima crkvene vlasti, tamo gdje se pokazuje kao saučesnik
paklenog plana Novog Svjetskog Poretka.
ZAKLJUČAK
Dopustite mi da ovo razmišljanje zaključim kratkom
duhovnom misli. Sve što znamo, otkrivamo i razumijemo o globalnoj uroti u
tijeku pokazuje nam zastrašujuću stvarnost, ali u isto vrijeme oštru i jasnu:
postoje dvije strane, ona Božja i ona Sotonina, ona djece Svjetla i ona djece
tame.
Nije moguće paktirati s Neprijateljem, niti se mogu
služiti dva gospodara (Mt 6:24).
Riječi našeg Gospodina moraju biti urezane u naš um:
«Tko nije sa mnom, protiv mene je; a tko sa mnom ne sabire, razbacuje”(Mt
12:30).
Nadati se izgradnji svjetske vlade u kojoj je
božansko kraljevstvo Isusa Krista izvan zakona ludo je i bogohulno, i nitko tko
ima takav plan neće uspjeti nikada. Tamo gdje vlada Krist, vlada mir, sklad,
pravda; gdje Krist ne vlada, Sotona je tiranin.
Razmislimo o tome, kada u ime himeričnog mirnog
suživota moramo izabrati paktiranje s protivnikom! I neka razmisle oni Prelati
i oni Vladari koji misle da njihovo saučesništvo dotiče samo ekonomska ili
zdravstvena pitanja, praveći se da ne znaju što stoji iza svega ovoga.
Vratimo se Kristu, Kristu Kralju srca, obitelji,
društava i nacija. Proglašavamo Ga za našega Kralja, a Mariju Presvetu našom
Kraljicom.
Samo na taj način može se poraziti ovaj ozloglašeni
projekt Novog Svjetskog Poretka. Samo se na taj način Sveta Crkva može očistiti
od izdajica i otpadnika.
I neka Bog čuje našu molitvu.”
+ Carlo Maria Viganò, nadbiskup
28 august 2021S. Augustini Episcopi et Confessoris et Ecclesiae Doctoris(Sveti Augustin, biskup i ispovjednik i crkveni doktor)Članak je u potpunosti preuzet sa web stranica
Logicno.com
POLITIKANIZAM
- Neka nova pojavnost (kaste) u EU socijalnom prostoru nametnuta od USA trbuhozboraca -
Svjedočimo nastajanju jedne nove kaste u EU društvenom političkom
djelovanju, gdje netko tko nema politički demokratski legitimitet (razne komisije
i zajednička tijela EU) određuje i normira životne uvjete i ponašanja cijelih
naroda Europe i pojedinih naroda EU zajdnice, koji formiraju mentalitet kaste
koju možemo definirati kao politikalizam:
Možemo ukratko konstatirati
1. Da je politikalizam
socijalna perverzna pojava koja penetrira u društvo tjerajući populaciju na usvajanje uvjeranja da je
Demokracija pojavnost koju razumije
samo politička elita (?!) o kojoj može govori
samo nekolicina posvećenih od skrivenih moćnika (korporativnih Ducea, Hitlera, Staljna…
), dok drugi moraju samo slušati i izvršavati te slijediti zahtjeve ‘’političara”
a ostala ponašanja nisu prihvatljiva, nedopustiva su, nerazumna su (dakle
zabranjena).
2. Zahtjev za vlašću političara u društvu, kroz pod-vladavinu prava postao je jednom
više ili manje fatalno-tragičnom identitetskom tehnikom politikanizma. Tehnikom
kojom se političari služe kako bi se održali na vlasti. Uistinu politikanizam
počinje tamo gdje su politikanti (cirkusanti) primarno zainteresirani samo za
sebe, za svoj stomak, za vlastitu korist, a ne i za narod (populous) kojem
pripadaju.
3. Zaključno članovi EU politikanizma u uvjerenju svoje
posebnosti i izabranosti da Demokraciju i njenu suštinu privatiziraju, da su
oni jedini od Foruma globalnih mogula (MMF, Svjetska Banka itd.) određeni
prenositelji njihovih poruka, da im je “savjet globalnih mogula” zakletva i
jedino jamstvo među ”običnim” pukom da oni i dalje mogu biti oni
”pravovjernici” čija je stalna zadaća biti na čelu drugima, zapovijedati im i
od njih tražiti ”slijepu” poslušnost.
4. Oni (klovnovi politike i demokracije)[ klovn=klonirani klaun]
koji se u svakodnevnom životu društva i zajdnice žele pokazati, odnosno koji se
napadno ističu da su iznad etnosa, da su iznad glasačkog naroda, da mu ne
pripadaju po obvezama i ponašanju, da su oni neka posebna, već stoljećima
izdvojena društvena kasta za koju ne vrijede odredbe običnih ljudi o životu i
međusobnim odnosima.
Dakle tek
kad bi bili ponizni (oni traže da drugi budu ponizni kada drugima nadređenima
služe), kada bi svoj društveni rad razumijevali kao služenje drugima (zajednici),
a ne kao bespogovorno zapovijedanje (transmisija naredbi od globalistički
korporativnih diktatora), tek tada bi članovi politikanizma mogli biti od
koristi narodu.
Osim poniznosti
politikanizam bi trebao usvojiti djelovati u duhu Isusovih postulata (apostolat polisa)
Poslanje kao svoju primarnu aktivnost - imperativ za prihvaćanjem drugoga; poslanje
sprječava čovjeka pojedinca da bude okrenut samo sebi i svojim privatnim
interesima; ono ga potiče da uvijek mora imati pred očima siromašne, one koji
su u potrebi, koji su na rubu društva, koji su odbačeni i izolirani. U stilu služenja drugome kako bi svim članovima društvene
zajednice bili od koristi.
Inkluziju - potreba za radom u zajedništvu, u suradnji s
drugima, potreba za timskim radom čak i s onima s kojima se ne slažemo. (ne ekluzivnost)
Moderatost – prihvaćanje odgovornosti za učinjeno bez obzira na dužnosti
koje u političkoj hijerarhiji obnašaju pojedinci politički predstavnici;
ne-bježanje (neznam, neka institucije rade svoj posao itd.) od odgovornosti, ne
biti oportunist, u društvu raditi za boljitak sveukupne populacije kojoj
pripadaju.
Darko Tomac, Rab, lipanj 2021.g.
DEMOGRAFSKA KRETANJA HRVATSKE OD 1955 DO 2020.
Demografska analiza rađena prije početka popisa 2021 a na bazi podataka agencije UN, koje podatke svake godine agenciji dostavljaju sve članice UN.
Darko Tomac, Rab, travanj 2021.g.
40. OBLJETNICA UKAZANJA KRALJICE MIRA U MEĐUGORJU
24.6.2021.Sjetimo se i častimo 40. obljetnicu ukazanja Kraljice Mira u Međugorju. Na brdu Crnica, na predjelu zvanom Podbrdo 24. lipnja 1981. šestero mladih iz župe Međugorje ugledalo je bijelu pojavu s djetetom u naručju. Iznenađeni i prestrašeni, nisu joj pristupili bliže. Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović prije točno 40 godina u malenom hercegovačkom selu Međugorju vidjeli su Blaženu Djevicu Mariju. Kao i svake godine 24. lipnja 1981. slavio se blagdan sv. Ivana. Mirjana Dragičević i Ivanka Ivanković odlučile su provesti popodne u šetnji i razgovoru. Ivanki je samo dva mjeseca ranije umrla majka. Djevojke su se prvo zadržale u posjetu jednoj od tetki, rekavši joj da Vicki, ako je vidi, kažu kamo su otišle u šetnju. No, kada se vratila u selo, rečeno joj je da su joj Mirjana i Ivanka poručile da krene prema Perkuši, gdje je čekaju, te je Vicka krenula za njima. No Mirjana i Ivanka odlučile su ići natrag u selo. I tom trenutku Ivanka je osjetila da treba pogledati prema brdu, vidjela je ženu odjevenu u sivu dugu haljinu, a na glavi je imala veo i krunu od zvijezda. Držala je dijete i stajala na oblaku. Dijete je bilo pokriveno velom koji bi povremeno otkrivala. Cijelo vrijeme dozivala ih je da dođu bliže. Uzdajmo se u Blaženu Bogorodicu Mariju koja je i u Međugorju na sasvim poseban način objavila svoju blaženu prisutnost. Neka nas Bogorodica vodi svome Sinu Isusu, neka nas pomaže na našem životnom putu i bude nam moćna zagovornica kod Oca nebeskoga!
BUDI HRABAR / HRABRA
Budi hrabra ispričati svoju priču! Budi hrabar trčati svoj život!
Bog ima naum sa svakim od nas. On želi po našem životuovom svijetu ispričati jednu novu priču.Ali on to ne može bez nas.Zato...Budi hrabar!Nemoj odustati od svoje priče.Drugi je možda neće do kraja razumijeti,ali za tebe je važno da pričaš svoju priču.Budi hrabar trčati svoj život. Umorio si se?Odmori se i nastavi trčati.Pada ti na pamet da nema smisla?Ti si onaj koji ga trebaš pronaći.Govore ti da ćeš posrnutii da tvoj cilj nije vrijedan tolikog umora?Presudno je što ti sam sebi govoriš.Budi hrabar.Pričaj svoju priču i trči svoju trku.Bog po tebi želi nešto lijepo reći svijetu.Utjelovi njegovu volju u svom životu.Onako kako ti znaš.Onako brzo (ili sporo) kako ti možeš.Bog poštuje tvoj ritam,ali vidi i tvoj potencijal.Zato te često izaziva.Budi hrabar!Izdrži!Pričaj.Trči.
Izvor: Facebook (e-duhovne vježbe)
LIK BOGORODICE
Vjernica koja je željela ostati anonimna, podijelila je s nama fotografiju Bogorodice čiji se lik formirao u ognjenoj plazmi na gorućem panju. Svetačke nas slike usmjeravaju na dublje iskustvo naše vjere - ne štujemo slike nego one koje te slike predstavljaju. Neka i ova nesvakidašnja fotografija pridonose našem rastu u vjeri.
ISKUSTVO ISUSOVA UKAZANJA
Bilo je to u
proljeće 2019 godine.
Svoje iskustvo sam
pokušao podijeliti s nekolicinom intimnih prijatelja ali sam primijetio kod
njih veliku nevjericu, te o tomu nisam više htio govoriti. U svojoj Uskrsnoj
čestitki Mons. Leonardo Beg govorio je o svom mističnom iskustvu pa sam se
okuražio da mu povjerim svoje vlastito. Ovo pišem na njegov nagovor.
Sjedio sam jedno
popodne zavaljen na kauču, gleda televiziju i čekao ženu da
dođe s posla. U jednom trenutku iz desnog gornjeg kuta moje sobe počeo je kuljati
sivo-bjeličasti oblak i polako prodirati prema meni. Na otprilike dva i pol metra
od mene u oblaku se počeo formirati ljudski lik a iza njega u oblaku se čuo
veliki žamor, cika i ogromno veselje i radost. Radost slična iskrenoj djetinjoj
radosti ali mnogo, mnogo većeg intenziteta. Počeo sam razaznavati Isusov lik
koji se polako primicao k meni. Sivo-bjelkasti oblak je ispunio gotovo cijelu
sobu. Na udaljenosti od metar, metar i pol Isusov lik je bio vrlo jasan, naličio je liku s Torinskog platna. Vidio sam u oblaku njegovo poprsje od
pasa na gore. Iz oblaka se polako pojavljivala njegova ruka i približavala
prema meni. Ispruženim kažiprstom dodirnuo mi je srce. Osjetio sam na grudima
lagani pritisak, a srce i dvadesetak centimetara oko srca zahvatila je
intenzivna toplina. Kao da srce i oko srca gori, ali to nije stvaralo neugodu,
naprotiv. Taj osjećaj topline srca i oko srca trajao je sljedećih pet do šest
sati.
Isus je polako
povukao ruku k sebi i počeo se udaljavati. Lagano je nestajao njegov lik, vulkan radosti iz
njegovog lika i na kraju i sam sivo-bjeličasti oblak.
Dr.
sc. Stjepan Murgić, đakon
Buje, 3. svibnja
2021.
STARA CRKVA JE AUTENTIČNA KRISTOVA CRKVA
Crkvu je u počecima najviše razvio neoženjeni evangelizator apostol sv. Pavao, a kasnija katolička teologija stoji najviše oslonjena na dvije noge: na neoženjenog biskupa sv. Augustina i neoženjenog prezbitera sv. Tomu Akvinskog. Ali Krist ne gradi svoju Crkvu na neoženjenoj nego na oženjenoj stijeni - sv. Petru. Crkva je dakle jedan ''konglomerat'' oženjenih i neoženjenih. Od oženjenih apostola na čelu s sv. Petrom preko oženjenih otaca Stare crkve koju možemo pratiti do 1139. godine, odnosno do Drugog lateranskog sabora kada je ta drevna praksa ukinuta uvođenjem obvezne discipline celibate. Paradoksalno je da oni koji su 1139. godine otpali od autentične Stare crkve smatraju sebe pravovjernima te optužuju druge za otpad, ne shvaćajući da su oni zapravo otpadnici. Uglavnom, u Staroj crkvi vidljivo ima mjesta i za oženjene i za neoženjene - celibatarce. Drugačije ne smije ni biti, jer se nametanjem jednostranosti narušava drevna praksa Crkve. Ako bi se npr. uvela obvezna ženidba, to bi opet bilo krivo, jer bi se na taj način utrnulo ono što je bila praksa crkve također od davnina, a to je celibatarni način života. Prema tome, služba u Crkvi neovisna je o bračnom statusu koji treba ovisiti o izboru samog službenika. Živjeti nametnutost neke discipline znači živjeti umjetan život Crkve, neprirodan i iskrivljen za one koji bi htjeli živjeti drugačije kad bi im to bilo dopušteno. Posvetio sv. Euharistiju oženjeni apostol Petar ili neoženjeni apostol Pavao, sasvim je svejedno – to je uvijek sv. Euharistija, izvrsni sakramenat našega spasenja. Stvari su zapravo vrlo jednostavne, ali ljudi vole stvarati regule i komplicirati, to im je prirođeno zbog posljedica Istočnoga grijeha. Na taj način stvaraju praksu koja postaje svrha samoj sebi – nešto zapravo besmisleno. Živimo stoga rasterećeni novotarija koju uvode ljudi i držimo se onoga što je Crkva odvajkada živjela. Tako ćemo biti sigurni da živimo na ispravan način i pronosimo autentičan život Crkve u ovaj svijet, neovisno o malom ili velikom stadu koji takav autentičan nauk slijedi. Ako računamo po godinama, onda Katolička crkva duže živi ženidbeno svećeništvo nego obvezatno celibatarno, jer će se tek 2139. godine navršiti tisuću godina od uvođenja obvezne discipline celibata iz 1139. godine. Prema tome, još je potrebno da prođe 118. godina kako bi obvezni celibatarni svećenici bili po trajnosti svoje celibatarne obveznosti izjednačeni s onim oženjenima (među oženjene uvijek moramo uračunavati oženjenu Stijenu – sv. Petra). Stara Crkva čini cjelinu kojoj se ne smije ništa oduzeti, jer se time oduzima Crkvi Kristovoj. Kao što bi rekao Malcolm Muggeridge, ljudi su skloni pogreškama, Isus ih poznaje i ne gaji o njima baš nikakve iluzije. Na kraju, sve su to ipak samo ljudi. Razbježat će se poput apostola. Međusobno će se svađati. Iskrivljavat će njegove riječi i njegov nauk. Ali Isus ih pritom ipak promatra s posebnom nježnošću. Ljudi su nerazumni i nemogući, nedostojni, glupi, ali istodobno i dragi. Predvodnici i prauzori cijele vojske Isusovih budućih sljedbenika: papa, patrijarha, nadbiskupa, biskupa, propovjednika i probuditelja, svetaca i šarlatana, teologa i glosolala, prosjačkih redovnika i monaha, križara i savršenih vitezova, pa čak i piskarala, s njihovom zakašnjelom nadom da mu do nogu mogu prinijeti nekoliko mucavih riječi kao zadovoljštinu. Pa ipak su svi kršćani sjedinjeni u vjeri s Kristom, a i međusobno. Kako je samo važno i karakteristično za ljudska bića, u vrijeme apostola i uvijek: dok Isusove uzvišene riječi, tek izgovorene, odzvanjaju u njihovim ušima, oni se počinju prepirati tko će od njih biti najveći u nebesima. Ali bez padova ne možemo postignuti poniznost, uvidjeti vlastitu nesavršenost, spoznati savršenost i za njom težiti. Isus je Put, Istina i Život. Za njegove nasljedovatelje to znači: onaj tko njega spoznaje zna kamo ide, i zašto ide, i bit će obdaren snagom da stupa tim putem do kraja – gdje ga Isus očekuje. Postoji puno putokaza, ali on sam je Put! Ima raznovrsnih riječi i značenja, ali on je Istina. Postoji i puno načina življenja (celibatarni ili bračni) i umiranja, ali on je pravi Život. U Getsemanskom vrtu Isus je razobličio varku sile. Sjetimo se, kad se pojavio pred Velikim vijećem, pred Pilatom i Herodom, razobličio je varku pravosuđa. Kao izrugani židovski kralj Isus za sve vijeke razobličuje varku vlasti i moći. Bilo je kasnije silnika koji su se nakon Isusove smrti podizali u njegovo ime, i nije potrajalo dugo a u Rimu se okrunio trostrukom krunom jedan Pontifex, kao Isusov namjesnik na zemlji. I ma kako nečiji autoritet bio apsolutan – u kraljeva ''po Božjoj milosti'', nezabludivih papa, ''svetih rimskih'' i drugih imperatora – uvijek će negdje biti nabacivan upitnik: nije li onaj grimizni plašt samo obična maškara? I ono svjetlucavo žezlo – zapravo jeftini kič? I nisu li oni dvorjani, koji se ulaguju i ulizuju, dvorska svita rugača? Ako Isusa, što nije rijedak slučaj, protjeramo ili potisnemo u katakombe, onda smo na milost i nemilost izručeni svojim gospodarima; svejedno tko su i u ime koje ideologije se očituju kao gospodari i vladari. Jedini protulijek za otrov iz careva lovorova vijenca potječe iz Isusove trnove krune. Samo nas on može spasiti i osloboditi od strahota i ludovanja sile i moći, samo se time ubija žalac moći; samo tu puca njezina neumjerenost i oholost. A za vladare ovoga svijeta, vjerske, političke i ine, svejedno kojom se ideologijom ili ustrojstvom moći zaodijevaju, nema drugog utočišta već da, poput Jude, bježe u noć. Pošto je Isus obračunao s nasiljem, pravosuđem i moći, trojicom apokaliptičkih jahača, trebalo je još i četvrtog jahača zbaciti s konja – smrt. Morao je to izvršiti svojim vlastitim umiranjem, na najstrahovitiji i najsramotniji način, i time pokazati kako smrt nije svršetak, već obnavljanje života.
STATEMENT OF ORTHODOX METROPOLITAN OF VOLOKOLAMSK HILARION, SPOKESMAN FOR THE ORTHODOX PATRIARCHATE OF MOSCOW
"I would like to draw your attention to the danger of liberal Christianity. The liberalization of moral standards, initiated by some Protestant and Anglican communities several decades ago and developing with ever-increasing speed, has now brought us to a situation where we can no longer preach one and the same code of moral conduct. We can no longer speak about Christian morality, because moral standards promoted by 'traditional' and 'liberal' Christians are markedly different, and the abyss between these two wings of contemporary Christianity is rapidly growing.
What, then, is left of Christianity? In the confusing and disoriented world in which we live, where is the prophetic voice of Christians? What can we offer, or can we offer anything at all to the secular world, apart from what the secular world will offer to itself as a value system on which society should be built? Do we have our own value system which we should preach, or should we simply applaud every novelty in public morality which becomes fashionable in the secular society?
We are facing a paradoxical situation. British secular politicians who share Christian convictions are concerned about the rising Christianophobia in the UK and initiate a debate on this issue in Parliament, calling for recognition of the country's Christian identity. At the same time the primate of the Church of England calls for 'a constructive accommodation with some aspects of Muslim law.'
I am sure I will be told that Christianity must become more tolerant and all-inclusive, that we Christians should no longer insist on our religion as being the only true faith, that we should learn how to adopt other value systems and standards. My question, however, is: when are we going to stop making Christianity politically correct and all-inclusive; why do we insist on accommodating every possible alternative to the centuries-old Christian tradition? Where is the limit, or is there no limit at all?
I am convinced that liberal Christianity will not survive for a long time. A politically correct Christianity will die. We see already how liberal Christianity is falling apart and how the introduction of new moral norms leads to division, discord and confusion in some Christian communities. This process will continue, while traditional Christians, I believe, will consolidate their forces in order to protect the faith and moral teaching which the Lord gave, the Apostles preached and the Fathers preserved."
His Eminence, Orthodox Metropolitan of Volokolamsk Hilarion, Spokesman for the Orthodox Patriarchate of Moscow.
MOLITVENA OSMINA ZA JEDINSTVO KRŠĆANA
''TEŽI ZA SAMOM PRAVDOM''
Svake
godine u drugoj polovici siječnja, kršćanske Crkve na sjevernoj polutci Zemlje,
okupljaju se zajedno u molitvi, izričući time svoju nadu u povratak jedinstvene
Crkve, kao tijela kojemu je glava Isus Krist. Osmina se slavi od 18. do 25.
siječnja, kao razdoblje između blagdana Katedre svetoga Petra (koji se nakon
liturgijskih reformi premjestio na 22. veljače) i blagdana Obraćenja svetoga
Pavla. Prvi blagdan simbolizira zajedništvo s apostolskim prvakom Sv. Petrom
(kojega većina kršćana prepoznaje kao prvog u časti), dok drugi blagdan se
povezuje s načinom kako ostvariti to zajedništvo u skladu s poslanicama Sv.
Pavla, na temelju kojih je rasla rana Crkva. Južna hemisfera slavi ovu osminu
oko Duhova, što je također bremenito svojom simbolikom, a preporuča se
ponavljanje ove molitvene osmine u oba vremenska okvira. Uostalom, moliti za
jedinstvo kršćana ne treba i ne smije biti jednokratna godišnja djelatnost, već
istinska želja svih koji prate put našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista.
don Vedran Obućina
CRKVA IZMEĐU MODERNIZMA I TRADICIJE
Mnogi se svećenici
zasigurno pitaju kako održati relevantnu kongregaciju koja dolazi redovito na
bogoslužja, idealno više od tri puta godišnje za velike kršćanske blagdane. S
tim povezano, treba li potraga za relevantnošću i brojevima imati prednost pred
tradicijom i kako ta potraga može utjecati na sam smisao Crkve?
Vjerski vođe, ne samo u
kršćanstvu, prečesto se okreću prihvaćanju modernog pristupa bogoslužju, koje
ima oznaku duhovnog zdravlja, pa čak i konzumerizma. Ovakvo djelovanje se može
osobito vidjeti u gotovo univerzalnom prihvaćanju retorike samopouzdanja, pri
čemu se vjernici osjećaju dobro nakon što napuste crkveni prostor. Ujedno se
duhovnici suočavaju sa željama vjernika, osobito onih mlađih, koji traže
razgovore o osobnom Bogu koji ima velik interes o svakom obliku ljudskih
pitanja, a ne o tradicionalnom Bogu koji pruža milost svim ljudima. Krist se
tako uvijek pojavljuje kao Onaj koji donosi ljubav, sreću i oprost svima. Zar
smo zaboravili riječi vlastitog Vjerovanja, koje ponavljamo na svakoj svetoj
euharistiji: „…i opet će doći suditi živima i mrtvima“. Svakoga od nas čeka
sud. Svakako pitanje za zamisliti se, a ne tražiti bezbrižnost i sreću nakon
euharistijskog slavlja. Nedavno sam u razgovoru s nekolicinom vjernika spomenuo
kako bi svaka kuća ili radni stol trebao imati jednu maketu ljudske lubanje kao
memento mori. Podsjetnik na smrt ne služi opomeni za jedan dan kada ćemo
napustiti ovaj svijet: to je podsjetnik koji nam svakog dana govori da smo
bliži smrti. Drugim riječima, odumiremo svakog dana. A od očaja pred time nas
spašava naša vjera. To svakako nije misao koju žele prihvatiti oni koji se
samoidentificiraju kao „duhovni, ali ne religiozni“.
Živimo u krajnje
solipsističkom dobu, okorjelom u kratkim sposobnostima održavanja pažnje i
trenutačnom donošenju odluka. Svećenici bi se morali suočiti s tom stvarnošću.
Jedna od najmoćnijih stvari vjerske tradicije jest podsjetnik na našu malenost
u svemiru. Sudjelovanjem u obredima stoljećima starim može nas razriješiti tih
solipsističkih briga svakodnevice. Tjeraju nas na usporavanje i razmišljanje ne
samo o tome što radimo, već zašto to radimo. Povratak tradicionalnim vidovima
bogoslužja kao što su molitve i glazba, namjesto ponekad prečestih suvremenih
pjesama i modernih instrumentalnih pratnji, često ima svoj terapeutski učinak
za dušu u vidu tradicionalne kontemplacije. Napori za „modernizacijom“
kršćanskog bogoslužja temelji se na trajnoj predrasudi, pretežito među mlađim
generacijama, kako su svećenici neopušteni i djeluju u legalnim i hladnim
institucijama koje više nemaju privlačnost. No, svećenici nisu ovdje da
tretiraju vjernike kao terapeutske pacijente ili kao konzumente koji traže
svoju dozu samouvjerenosti i sreće, već su tu da pomognu vjernicima u
oblikovanju njihovog odnosa s Bogom.
Ironija našeg doba jest
da izbjegavamo pričati o grijehu, ali smo utopljeni u osuđivanje. Posebice je
to vidljivo na društvenim medijima, s obzirom da više ne možemo normalno
komunicirati licem u lice. Umjesto toga, Crkva traži od vjernika da propitaju
vlastite ljudske slabosti i utjecaj njihovog djelovanja na druge tijekom
godine. Po mojem iskustvu kao kratkotrajni svećenik, mlađe generacije su
osobito gladne razgovora o smislu i posljedicama njihovih osobnih interakcija.
Ohrabrivanje takvih razgovora u crkvi, unutar konteksta tradicionalnog
bogoslužja, ne umanjuje učinak vjere – upravo suprotno! Također je pogreška
predmnijevati da su mlađe generacije protivne tradicionalnom bogoslužju. Korak
naprijed nije u inzistiranju ili očuvanju tradicije kao potpuno statičnoj
stvari niti konzumeristički se odnositi prema vjernicima. Put naprijed jest u
obrazovanju i aktivnom nastojanju razumijevanja svoje vjerske tradicije i
stvaranje mogućnosti za učenje o tradiciji i razlozima zašto ih trebamo
očuvati.
don Vedran Obućina
ZAŠTO SVEĆENIK MORA NOSITI KOLAR?
Nekoć
je sve bilo lakše. U selu ili gradu, svećenik se lako prepoznao jer je nosio
dugačku crnu reverendu ili redovnički habit. Danas je moguće vidjeti svećenike
u blizini crkve ili na vjerskim događajima u crnom ili sivom odijelu s kolarom.
Upravo je kolar postao nekako simbolom mnogih kršćanskih crkava. Bijeli
ovratnik na crnoj reverendi regulirao je još 1624. godine rimski papa Urban
VII., a protestanti su tada stvorili i svoju vrstu ovratnika kako bi se
razlikovali od rimokatoličkih svećenika. Međutim, upravo je iz protestantske
tradicije došao današnji pomični ovratnik. Što zapravo kolar predstavlja? On je
simbol svećenikove posvećenosti Bogu i pokazatelj njegovog odabira. Nošenjem
kolara svećenici pokazuju svijetu svoju potpunu predanost Bogu, a njegova
relativna neudobnost je svojevrsna pokora i podsjetnik kako je svećenik
nasljednik apostola i time vidljiv znak Isusa Krista u svakodnevnom životu.
don Vedran Obućina
ZAŠTO JE CRKVA SVETA?
Sve više svećenika,
mahom Rimokatoličke crkve, dolazi na naslovnice medija zbog svojih seksualnih i
financijskih skandala. S time je sve teže shvatiti riječi našeg Vjerovanja koje
na kraju kažu: ''Vjerujem u jednu svetu, katoličku i apostolsku Crkvu''. Gledajući
na ove skandale, teško se složiti s Vjerovanjem. No, valja uvijek razlikovati
svećenike, grješne ljude, od Crkve kao zajednice vjernih. Crkva je, kako nam
otkriva Evanđelje ove nedjelje, sveta u svom nastanku, cilju, načinu rada i
plodovima koje donosi.
Prvo, Crkva je sveta u svom podrijetlu. U nedjeljnom evanđelju Isus
objašnjava svoju misiju zapanjujućim riječima: "Zaista, zaista, kažem vam:
ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u
sebi!" (Iv 6, 53). Isus je došao iz Betlehema, grada čije ime znači
"kuća kruha". Promijenio je vodu u vino kao svoje prvo čudo i množio
kruhove kao jedino čudo koje se pripovijedalo u svakom Evanđelju. Najavljuje
Euharistiju kao krajnji ispit svojih učenika, nakon čega su mnogi napustili
njega i odlučili ga izdati. Utemeljio je Euharistiju kao svoj posljednji čin
prije svoje muke i smrti. Njegov je bok prolio krv na križu, a nakon što je
ustao od mrtvih, upoznao je svoje učenike na putu, razlomio kruh s njima i onda
nestao, ostavivši svoju pravu nazočnost u Euharistiji. Euharistija je jednako
važna za život Crkve kao i za osnivače. Crkva izvlači svoj život iz Euharistije.Ovo
je prvi razlog zašto je Crkva sveta: jer je počela iz srca Isusa Krista,
dopirući do svijeta kojemu daje svoje tijelo i krv.
Drugo, Crkva je sveta u
svojoj svrsi. "Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni;
i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan", kaže Isus (Iv 6, 54). Svrha Crkve je posvećenje duša. To vrijedi i
za Crkvu, iako je sastavljena isključivo od grešnika (osim Marije). Crkva
postoji kako bi postigla ono što pronalazimo u Drugoj poslanici Efežanima:
"Razmotrite pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte
vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja
Gospodnja! I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se
Duhom! Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama!
Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i
Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista!“ (Ef 5, 15-20). Čitava je svrha
Crkve da reformira grešnike i ozdravlja žrtve grijeha. Za svakog grabežljivca
koji je Crkvu koristio za grješne svrhe, postoje tisuće duhovnih iscjelitelja
koje sam Krist koristi da bi nam preko Crkve oprostio, obnovio i osvježio.
Treće, Crkva je sveta u
sredstvima koja ona koristi. Primarni način na koji nas Krist posvećuje u Crkvi
je kroz sakramente, osobito ispovijed i Euharistija. Krajnji blagdan Crkve je
Euharistija, gdje primamo samog Isusa Krista u konačnom sakramentu, koji ima
moć da nas promijeni. "Jer moje je tijelo istinska hrana, a moja krv je
istinsko piće", kaže Isus.
Četvrto, Crkva je sveta
u svojim plodovima. Glavni "plodovi" Crkve su njezini sveci –bili oni
kanonizirani ili ne.
Crkva je sveta u svom
podrijetlu, njezinoj svrsi, njezinim sredstvima i plodovima - i može biti sveta
u svakom našem životu iz istih četiri razloga, počevši od ove nedjelje u Crkvi
putem pričesti.
don Vedran Obućina
SLOVO UZ SPOMENDAN SVETOGA BENEDIKTA
Nedavno smo proslavili Svetu Braću Kirila (Ćirila) i
Metoda, suzaštitnike Europe, a Sveti Metod je ujedno i svetac zaštitnik
Ortodoksne starokatoličke provincije koja obuhvaća srednjoeuropske države
Slovačku, Češku i Poljsku. Ujedno je zaštitnik Pravoslavno-starokatoličkog
vikarijata za Republiku Srbiju, koji se nalazi unutar naše Ortodoksne
starokatoličke provincije Svetoga Kristofora. Jedanaestog srpnja, pak, slavili
smo spomendan svetoga oca Benedikta, zaštitnika Europe. Stoga ćemo ovdje
prenijeti riječi molitve Sv. Benediktu za zaštitu našeg kontinenta i potom se
prisjetiti njegovog načina života:
''Sveti Benedikte, koji si životnom riječju svoga
Pravila i neumornom revnošću svojih učenika preobrazio Europu u blagoslovljenu
zemlju kršćanske vjere i jedinstva; koji si odgojio ljude i narode za djela
ljubavi i blagodat mira; koji si otkrio ljepotu i dostojanstvo ljudskog
napretka nadahnutog Evanđeljem, vrati se Europi i svijetu svjetlom svojih
ideala. Vrati današnjim pokoljenjima smisao za Krista i poslušnost njegovim
riječima. Budi nam i danas bliz svojim nebeskim zagovorom da europski narodi
nađu i sačuvaju putove reda, pravednosti i bratskog zajedništva. Amen.''
Svetac ranog šestog stoljeća još uvijek sjaji kao
jedan od najblistavijih svjetala zapadne kulture. Pa ipak, od svih stvari koje
se s pravom mogu reći o njemu, ponekad se najočitijije propušta. Kad se mladi
svetac našao sam i zbunjen, što je učinio? Benedikt je izabrao drugačiju
mogućnost, umjesto da prihvati život gorčine, ili se pridruži razočarenju
svojih dana, ili dopuštajući da se osvaja mrak i pokušava preuzeti svoj život.
Povijesni zapis, precizan u pripovijedanju Benedikta, govori o spoju istočne
eremitičke i monastičke tradicije i njegovu naknadnu formalizaciju zapadnog
monaštva svojim dobro uravnoteženim i poznatim Pravilom, koji opisuje
strukturu, odgovornosti i sklad monaške zajednice.
Također je prikladno napomenuti Benediktovu revnost s
kojom je radio u stvaranju samostana diljem Italije, što je dovelo do stvaranja
samostana diljem Europe i na kraju cijelog svijeta. Premda se ova priznanja
trebaju s pravom vrednovati i ispravno priznati, vrijedno je istaknuti da se
najočitija i najdojmljivija stvar o ovom svecu često previdi ili ne ocjenjuje,
to jest ono što je učinio s neželjenim događajima koje nije mogao razriješiti.
Benedikt je bio iz bogate i poznate obitelji. Odrastao je ubrzo nakon raspada
velikog Rimskog Carstva, a njegov život bio je okružen kaosom koji prati takav
monumentalni kulturni šok i preustroj. Unatoč društvenoj nestabilnosti,
udobnost Benediktove obitelji pružila mu je relativno normalno djetinjstvo i
iskustvo života. I tako, kad mladi Benedikt odlazi u Rim za njegovo
obrazovanje, bio je zaprepašten poremećajem i previranjem u društvu,
licemjernošću i korupcijom svojih vođa. Našao se egzistencijalno nezadovoljan i
potpuno nesretan.
Što je učinio Benedikt? Suočen s melankolijom, koju
mnogi u našem danu osjećaju u svakodnevici koja se ne može kontrolirati, od
razvoda i nedjelovanja obiteljske zajednice, nezaposlenosti i ovisnosti o
opijatima, osobnog duga i slabe zdravstvene zaštite, povećanja troškova i
pravnog statusa, Benedikt je odgovorio načinom koji su mnogi kasnije slijedili.
Unatoč svim svjetovnim opcijama, Benedikt je odlučio odbaciti prevladavajuću
tamu, uvesti dobrotu u svoje srce i odmaknuti se od kaosa. Je li time ovaj
svetac sve napustio i samo pobjegao? Je li otišao razočaran i ljutit u srcu?
Možda je Sveti Benedikt jednostavno odustao i maknuo se?
Mladić je napustio Rim i otišao u planinski kraj
Subiaco, samo nekoliko kilometara izvan Vječnoga grada, ne predaleko ali ni
preblizu. Kad je stigao u Subiaco, Benedikt nije htio započeti masivnu
protureformu u društvu. Nije razmišljao o zasnivanju redovničkog reda za
očuvanje i stabilizaciju civilizacije. Ne, ovo je stiglo kasnije i razvilo se
kao posljedica onoga što je Benedikt doista tražio u Subiacu. U pećini, u
tradiciji istočnih monaha eremita i cenobita, koje je tako nadahnuo Sveti
Pahomije, a koju i danas posjećuju mnogi hodočasnici, nalazi se jednostavan
mozaik na podu. Tamo je odgovor svih Benediktovih pitanja: PAX.
Benedikt je tražio mir za svoju dušu, mir sa stvaranjem,
mir sa svim ljudskim bićima i mir s Bogom. Nije pobjegao od ''zlog svijeta'',
ali je zakoračio u stranu kako bi postao instrument Dobra. Nije u njemu bilo
bijesa ili ogorčenosti, već blaga duša koja traži pravednost i mir. Nije
napustio svijet, već ga je ponio u svojem srcu i svoj život posvetio miru i
svetosti. Nije napustio ljudsku zajednicu, već je pratio drugačiji put i
ponudio ga drugima. U našem vremenu, kada ljudi emotivno i fizički pate zbog
zala svijeta, Benedikt može biti model potrage za unutarnju harmoniju. Kada se
život čini sastavljen od razočaranja i nesigurnosti, Benediktov put prema miru
je blagodat. A kada neki od nas razmišljaju o samoubojstvu ili ovisnosti kako
bismo razriješili bol i patnju, Benediktova potraga za mirom koju je pronašao i
slavio u Bogu, daje nam novi život.
Zašto je potrebno odvojiti se od svijeta da bi se ovo
postiglo? Nije ovo poziv da se svatko zamonaši: uostalom, i autor ovog članka
nije monah već dijecezanski svećenik. No, s vremena na vrijeme, potrebno je da
se odvojimo od svijeta kako bismo postigli razinu razgovora s Bogom koja će
biti blagotvorna. Sveti Makarije Veliki je rekao: ''Glavna je zadaća monaha ući
u svoje srce''. Uistinu, u našim srcima naći ćemo Boga. Zato su benediktinci i
prihvatili sveopću molitvu Isusa Krista koja održava smjernost pri molitvi: ''Gospodine
Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku''. Sveti Ivan Kasijan kaže:
''Cilj monaha i savršenstvo srca sastoji se u neprestanoj postojanosti u
molitvi'', a ova kratka molitva se može ponavljati što češće kroz dan sve dok
postane neprestana u našoj nadi i ufanju da jedinstvo Presvetog Trojstva uđe u
naša srca i duše.
Na kraju, prisjetimo se i proslova Oca Benedikta: ''Poslušaj,
sinko, pouke učitelja i prikloni uho svog srca; spremno primi savjet
dobrohotnog oca i uspješno ga provodi u djelo. Tako ćeš se naporom posluha
vratiti onome od koga si se udaljio svojim nehajnim neposluhom. Otvorimo svoje
oči božanskome svijetlu i pažljivim uhom poslušajmo opomene što nam ih Božji glas
svaki dan dovikuje: Danas glas mu poslušajte, ne budite srca tvrda''
don Vedran Obućina
MOGU LI KRŠĆANI RJEŠAVATI PROBLEME SVIJETA VRAĆANJEM U PROŠLOST?
Svijet
Zapada, a posebice Europa zapali su u razdoblje svojevrsne vjerske apatičnosti
uslijed snažne ateizacije društva. U postkoncilijarnoj crkvi je došlo do
slabljenja redovništva, s obzirom na to da je Drugi vatikanski koncil više
govorio o mjestu religijskih redova unutar institucionalne crkve nego o
njihovoj specifičnoj ulozi, osobito nakon što su mnoge društvene usluge
preuzele sekularne političke vlasti. Novi pokreti, prije svega oni katolički
kao što su Zajedništvo i oslobođenje, Opus Dei, Sant’Egidio i Pokret fokolara,
označuju doba u kojemu kršćanski laici preuzimaju uloge negdašnjih vjerskih
redova, zbog čega ih katolički kler poziva na učešće u cijeloj crkvi, kako bi
prevladala dominacija klerikalnog sustava. U tom se očituje crkveni izazov
spram pluralizma, osobito u vidu odnosa prema liberalizmu, odnosa crkve i
društva te redefiniranja kršćanstva u sinodalnom procesu. Nasljedstvo
konstantinovske crkve, odnosno teološkopolitičkog modela odnosa između
političke i religijske moći u obliku saveza religijskog i političkog (kao što
je pravoslavna simfonija), središte je rasprave u kojoj Crkva danas odbacuje
konstantinovsku tradiciju, ali ne u smislu pretvorbe u tehnokratsku organizaciju,
jer Crkva sebe i dalje vidi kao posljednji bastion protiv uništenja države
blagostanja, protiv turbo-kapitalizma i radikalne individualizacije ljudskog
života.
Složenost
ovog novog doba navela je neke crkvene zajednice na protuliberalne stavove.
Novi protuliberalizam proizlazi iz starog iskušenja: nostalgije. Protivnici
trenutačnog liberalnodemokratskog sustava imaju san o novom kršćanstvu koji će
vratiti crkvu na položaj službene dominacije koju provodi država. Oni su
alergični na pluralizam, osobito kulturne i vjerske. Postoji nešto toga u
programu Trumpa i desničarskim vladama sada na vlasti u Italiji, Austriji,
Mađarskoj i Poljskoj, kao i u Bavarskoj. Nedavni susret kardinala Raymonda
Burkea i novog talijanskog ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija, govori
o tom usuglašavanju. Salvini je poznat ne samo zbog prijetnji neustavne
represije policijskih i državnih prava na migrante u Italiji, već i zbog toga
što je Benedikt XVI. još uvijek njegov jedini papa.
Neki
ljudi u Europi i Sjedinjenim Državama još uvijek nisu prihvatili da sada živimo
u svjetskoj crkvi koja predstavlja povijesni razvoj izvan srednjovjekovnog
kršćanstva. Stanje odbijanja onih koji i dalje vjeruju da je povratak
kršćanstvu moguće kroz njegovo vraćanje u srednjovjekovlje potaknuto je mnogim
čimbenicima, a osobito: povratak mitova da je cijela kategorija svjetovnoga
liberalni izum, mit koji govori da svijet "jednom, nije bio
svjetovni". To je protivno kršćanskom vjerovanju, koje jasno kaže da je
Bog stvoritelj ''svega vidljivoga i nevidljivoga''. Svijetu, dakako, treba više
duhovnosti, ali one osobne a ne institucionalne (političke) prevlasti
klerikalizma. A legitimitet tih novih protuliberalnih kršćana počiva na
njihovom poboršništvu populističkom bijesu, s namjerom nadilaženja aktualnih
političkih izazova s povratkom u prošlost. Pod prijetnjom dolaska azijskih,
afričkih i južnoameričkih kršćana, europski protuliberalni kršćani smatraju da
je kršćanstvo izgubilo svoju bitku sa svijetom i rješenje je u povlačenju u
politički prisne snage ili potpuno odbacivanje svjetovnog kao što je to
vidljivo u Benediktovom putu ili raznim drugim inačicama laičkog
kvazi-redovništva. I dok je liberalizam često klopka koju valja pošteno
promisliti i pronaći put prema boljem i više kršćanskom svijetu, tvrdolinijaši
često ne vide da su očito manjina ne samo u europskim okvirima već i u
svjetskom kršćanstvu, prije svega prema svojoj braći i sestrama kršćanima koje
odbacuju jer su etnički različiti ili ne-europski.
Njihovo
snažno odbacivanje Drugog vatikanskog koncila i povratak u idealiziranu
prošlost nosi sa sobom još jednu prijetnju: nepoznavanje povijesti. Politički
vladari su ponekad u svoj svojoj iskrenosti namjeravali zaštititi crkvu, ali je
daleko češće da su to radili uz nanošenje duhovne štete i opasnost za crkveno
preživljavanje. Odbijanje učenja iz povijesti izgleda kao problem za crkvu
sada, baš kao što je to bilo 1962. Moramo priznati da globalni poremećaji
sadašnje dobi izravno izazivaju neke od pretpostavki Vatikana II i drugih
crkvenih dokumenata raznih denominacija. Na primjer, kad se u zbornim
dokumentima raspravlja o nasilju, oni se nikada ne odnose na vjersko nasilje. U
tom smislu, kršćanske crkve radikalnu rekontekstualizaciju. U suprotnom ispada
kako su u prošlosti svi bili za puni uspjeh kršćanske ideje i život i za
pravilnu vjersku slobodu. U nekim dijelovima svijeta gdje kršćanstvo nekada je
bila jedina religija ili glavna, ali je sada manjinska religija, pa teže obnovi
idealiziranog kršćanstva.
Vraćanje
u srednji vijek nije samo praktična nemogućnost - osobito na "globalnom
jugu" gdje se kršćanstvo sada povećava. Također je, i ne manje važno,
teološka nemogućnost. Kršćanska teologija u dvadesetom stoljeću nije bila
prvenstveno povratak srednjovjekovnim izvorima, pa čak ni crkvenim očevima; to
je prije svega povratak na primjer samoga Isusa. Da bi taj primjer ozbiljno bio
prihvaćen potrebno se oduprijeti bilo kakvom nametanju kršćanstva. Kršćanstvo
je često ostavilo pojedincu premalo prostora za samoodređenje - premalo izbora,
na primjer, o tome hoće li se i s kime oženiti. Prečesto se pretpostavljalo da
su najvažnije odluke o životu osobe bile najprikladnije za njega od strane obitelji,
zajednice, crkve ili države. Tu se onda moramo pitati čemu služe riječi
crkvenih otaca kao što je Sveti Pahomije (osnivač cenobita) koji kaže: ''Ako
smo Hramovi Božji, Božja će riječ prebivati u nama i poučavati nas iznutra''
ili kad Izak Sirac govori: ''Teži za time da uđeš u riznicu, to jest u svoju
nutrinu, i tu ćeš otkriti nebesku riznicu, jer to je jedna te ista riznica''.
Ovo nije poziv na radikalnu atomizaciju i individualizaciju društva, već poziv
na duhovnost istinskog Kristovog primjera, a ne licemjerstvo skriveno iza
zakona. Uostalom, sam Sveti Pavao govori u Poslanici Galaćanima: ''Ono što želim
reći je ovo: dok je nasljednik dijete, ne razlikuje se od roba iako je vlasnik
svega. Pod nadzorom je čuvara i upravitelja do vremena koje je odredio njegov
otac. Na isti smo način i mi, dok smo bili djeca, robovali beskorisnim
pravilima ovoga svijeta. Ali kad je nastupilo pravo vrijeme za to, Bog je
poslao svoga Sina kojeg je rodila žena i koji je bio podložan Zakonu, kako bi
Sin mogao otkupiti one koji su pod Zakonom i učiniti ih svojom djecom''. Drugim
riječima, jedini Zakon jest onaj koji nalazimo u primjeru Isusa Krista i
afektivnom doživljaju Boga u svojoj nutrini.
Kršćanski
učenjaci su također pružili teološku podlogu za ratove religije, razlog koji je
sada očigledno nepomirljiv s kršćanskim naukom. Konačno, kršćanstvo se
oslanjalo na identifikaciju katolicizma s europskom civilizacijom. Ali ne mora
biti vjernik europski da bude katolik, niti katolik da bude europski vjernik;
činjenica koja postaje očitija svakom minulom godinom. Onaj pridjevak ''rimo-''
više nije bitno obilježje katoličkog kršćanstva - ako je ikad bilo. Teologija
Vatikana II ukazuje na Kraljevstvo Božje, a ne na crkvu zaštićenu političkom,
ustavnom, društvenom ili kulturnom ustanovom. To je sve očitije i u
pravoslavlju, a tradicija je naše Ortodoksne starokatoličke crkve upravo borba
protiv takvog oblika državno sponzoriranog klerikalizma.
Nema
sumnje da kršćanstvo i dalje treba postaviti političku teologiju koja može
rješavati svjetovnost, opasnosti populizma, nejednakosti, klimatskih promjena i
transhumanizma, među ostalim prešutnim pitanjima. Potrebna je nova teologija
općeg dobra koji je primjerena problemima i mogućnostima našega vremena
(istinski aggiornamento). To je teško u oživljavanju prethodnog kršćanstva,
odnosno primjene takvog prošlog razvoja Crkve. Stara Crkva je dala u svojim
saborima zasade i dogme naše svete vjere, a na nama je da ju provedemo u djelo
unatoč svim preprekama i iskušenjima. Jer to je, najzad, pravo kršćanstvo i
življenje Kristove kerigme.
don
Vedran Obućina
O SAMOUBOJSTVU
Nedavni
suicidi modne dizajnerice Kate Spade i slavnog kuhara i pisca Anthonya
Bourdaina, kao i generala Slobodana Praljka podsjetili su nas da čak i za
bogate, život može postati previše bolan da bi ga podnijeli. Tužna istina je da
stope samoubojstava rastu u cijelom svijetu. U posljednjem je desetljeću stopa
samoubojstava povećana je za gotovo 30 posto, a žene i tinejdžeri posebno su
pogođeni. Etika samoprouzročene smrti povijesno je bila važno područje
razmišljanja svjetskih religija. Mnoge svjetske religije tradicionalno osuđuju
samoubojstvo jer, kako vjeruju, ljudski život temeljno pripada Bogu.
U
židovskoj tradiciji, zabrana samoubojstva potječe iz Postanka 9, 5, koja kaže:
"A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake
životinje; i od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski
život". To znači da su ljudi odgovorni Bogu za izbore koje čine. Iz ove
perspektive, život pripada Bogu i nije naš. Židovski građanski i vjerski zakon,
Talmud, samoubojicama nije dao rituale i tretmanu tijela kao u slučaju drugih
smrtnih slučajeva, poput ukopa na židovskom groblju, iako to danas nije slučaj.
Prema
tradicionalnim islamskim uvjerenjima, sudbina onih koji umru od samoubojstva je
podjednako strašna. Hadisi, ili izreke, pripisani proroku Muhammedu upozoravaju
muslimane da ne čine samoubojstvo. Hadisi kažu da oni koji se ubijaju pate u
paklu gdje će nastaviti nanositi bol na sebi, prema načinu samoubojstva. Ovo je
zanimljiva stavka vjerovanja, s obzirom na proširenu praksu samoubilačkih
napada koji ponekad imaju podršku među nekim islamskim učenjacima.
U
hinduizmu samoubojstvo se odnosi na sanskrtsku riječ "atmahatya",
doslovno znači "ubojstvo duše". "Ubojstvo duše" proizvodi
niz karmičkih reakcija koje sprečavaju dušu da dobije oslobođenje. Zapravo,
indijski folklor ima brojne priče o onima koji su počinili samoubojstvo. Prema
hinduističkoj filozofiji rođenja i ponovnog rađanja, dok se ne reinkarniraju,
duše ostaju na Zemlji, a ponekad i napastuju žive. Budizam također zabranjuje
samoubojstvo ili pomaganje i poticanje ovog (zlo)djela, jer takvo
samoozljeđivanje uzrokuje više patnje, a ne ublažavanje. U većini slučajeva,
samoubojstvo krši temeljni budistički moralni kod: suzdržati se od uzimanja
života.
Iako
su mnoge religije tradicionalno zabranile samoubojstvo kada su motivirane
očajem, određeni oblici samoubojstva, za zajednicu ili veće dobro, dopušteni
su, a katkad čak i slavljeni. U svom klasičnom djelu "O suicidu",
francuski sociolog Emile Durkheim upotrijebio je izraz "altruističko
samoubojstvo" kako bi opisao čin ubojstva u službi višeg principa ili veće
zajednice. Svjesno žrtvujući život za Boga ili za druge vjerske svrhe,
povijesno je bio najistaknutiji oblik "altruističnog samoubojstva".
Sociologija također pamti druge oblike samoubojstva za preživljavanje
zajednice. Primjerice, Eskimi i sjevernoamerički Indijanci su provodili dobrovoljni
gerontocid: u vremenima kada su bile prejake zime, kada nije bilo karibua ili
bizona za lov, te je nastupila glad, starci su se povlačili u divljinu kako bi
umrli i time dali mogućnost zajednici da preživi.
Nedavno
je Papa Franjo dodao još jednu kategoriju za svece, onih koji se odriču
vlastitog života za druge, zvanu "oblatio vitae". Naravno, i
kršćanstvo i islam imaju snažne zamisli o mučeništvu, koji također obuhvaćaju
namjerno davanje života u bitci. Budistički redovnici imaju praksu
samospaljivanja, primjerice u Vijetnamu i na Tibetu, kako bi privukli pozornost
na nasilje i ugnjetavanje. A unutar hinduizma, postoji tradicija asketika koji
su postili do smrti nakon što su stekli prosvjetljenje. Zatim tu su i drevne
hinduske tradicije "sati", gdje žena umire na sprovodu svojeg muža, i
"jauhar", ritualno samo-žrtvovanje cijele ženske zajednice kada su
bili sigurni u poraz u ratu i dosljedno porobljavanje. Ono što ujedinjuje sve
ove primjere jest ideja da postoje principi ili ciljevi koji su važniji od
samog života. I tako, samo-žrtva nije samoubojstvo: puštanje života zbog vjere
drugačije je od puštanja iz života zbog nedostatka nade.
Nastojeći
naglasiti svetost života, svakako tradicionalne vjerske zabrane protiv
samoubojstva pružaju malo utjehe onima koji razmišljaju o oduzimanju vlastitog
života, a da ne spominju voljene osobe koje će ostati iza njih. Dobra vijest je
da danas postoji sve više i više resursa za razgovor i sprečavanje
samoubojstva. Konkretno, svjetske religije su postale sve suosjećajnije i nijansirane
u njihovom razumijevanju. Židovi, katolici, muslimani, budisti i hindusi su
uspostavili opsežne programe za otkrivanje onih koji pate od samoubilačkih
misli. Takvi napori prepoznaju da Bog posebno voli one koji pate u tami
depresije. Samoubojstvo, dakle, nije čin koji zahtijeva božansku kaznu, već
sveobuhvatnu prijetnju koja nas poziva da ponovno potvrdimo nadu u život kao
dragocjeni dar koji nam je dao Bog.
Dopuštanje
da nas Bog voli, pogotovo u onim područjima koja izgledaju najviše izvan kontrole,
većinom u trenucima manjka nade, među najsiromašnijima i najnesretnijima,
donosi snažan susret s Bogom koji je beskrajna ljubav. To pomaže našoj
teologiji da postane pravi put i iskustven doživljaj u našem životu. Nažalost,
broj ljudi s "gladi prema Ocu" ili s ambivalentnim ili negativnim
odnosima s ocima raste eksponencijalno. Filozofi poput Ludwiga Feuerbacha ili
Sigmunda Freuda sugeriraju da je Bog samo projekcija slika vlastitog oca,
stvorenog svemoćnim i prozvanim Bogom. Zapravo je istina da su odnosi s našim
ocem i našom majkom unijeli u naš um Boga, ali također djeluje obrnuto. Bog
Otac je stvaran i nama je objavljen od strane Sina i Duha Svetoga koji nas
ovlašćuje da molimo, "Otac ABBA", kako nam kaže Sveti Pavao. To može
dovesti do preobrazbe i iscjeljenja nedostataka, negativnog ili zlostavljačkog
iskustva i odsutnosti našeg zemaljskog oca. Neki se ljudi u početku orijentiraju
na Sina Isusa ili Duha Svetoga, ali ne mogu se povezati s Bogom kao Ocem zbog
bolne ili ljutite reakcije koju imaju prema samoj ideji Oca. Molitva i duhovno
usmjerenje to često s vremenom izliječi i ne samo da omogućuje dublji odnos s
Bogom Ocu nego vodi iscjeljivanju, oproštenju i pomirenju s vlastitim ocem.
A
ovdje se krije i potreba molitve za one koji pomišljaju o oduzimanju vlastitog
života. Molitva je najbolji način za njegovanje svoje duše. Bez odnosa s Bogom,
osoba može biti introspektivna, zamišljena i maštovita. Osoba može biti
pjesnik, ljubavnik, umjetnik ili filozof. Osoba može voljeti ideje i biti
usmjerena željama srca. No, bez kultiviranja odnosa s Bogom, unutarnji život
nema smjer, nema temeljnog značenja i svrhe, nema središta. Da bi ovaj centar
istinski zračio potreban je odnos s Bogom, koji mora postati nešto eksplicitno,
namjerno i osobno. Taj odnos s Bogom može dovesti do ljubavi koja preobražava
svu ljubav, koja ujedinjuje istinu, koja otvara oči srca onome što je dobro i
lijepo.
don
Vedran Obućina
O PAPINOJ NEPOGREŠIVOSTI I LJUBAVI SVIH KRŠĆANA
Rimski biskup rijetko
kada proglašava svoju nepogrešivost. Zapravo, do sada su nepogrešivost
proglasili samo dvaput. Ironično, prvi puta je nepogrešivost proglašena prije
samog Prvog vatikanskog koncila odnosno 1854. godine, petnaest godina prije
nego li je taj koncil sazvan. Papa Pio IX. je tada izdao papinsku bulu
Ineffabilis Deus u kojoj je objavio kako je dogma Bezgrješnog začeća dio (rimo)katoličke
vjere. Međutim, tu bulu je u svoje ime započeo riječima: „objavljujemo,
proglašavamo i definiramo…“ čime se katolički teolozi slažu da je papa Pio IX.
zapravo ustvrdio papinsku nepogrešivost. Drugi puta je papa Pio XII. proglasio
nepogrešivost svoje odluke 1950. godine u apostolskoj konstituciji
Munificentessimus Deus u kojoj je potvrdio dogmu Uznesenja Blažene Djevive
Marije riječima: „…u ime Gospodina našega Isusa Krista, kroz blažene apostole
Petra i Pavla i svojom vlašću, objavljujemo, proglašavamo i definiramo…“. Time
je zaista rijetko iskorištena ovlast zapisana u Pastor Aeternus, ali podjednako
pape rijetko priznaju vlastite pogreške. Papa Franjo je to promijenio. Nakon
što je otvoreno govorio u prilog zaštite čileanskih biskupa, pet mjeseci
kasnije 34 biskupa Rimokatoličke crkve u Čileu podnijelo je ostavke zbog
seksualnih skandala.
Papa Franjo se ispričao i
rekao kako je počinio velike pogreške u ocjeni i percepciji stanja, osobito
zbog manjka istinitih i uravnoteženih podataka. Biskupima je poručio kako novi
izvještaji govore o nizu potpuno neprihvatljivih čina među kojima
neprihvatljivu zloupotrebu moći, savjesti i seksualnog nasilja. Ovo je
pravovaljani korak pape Franje, kojega mi, ortodoksni starokatolici, baš kao i
pravoslavni kršćani, smatramo prvim po časti u jedinstvenoj Crkvi Božjoj.
Istovremeno, starokatoličko i pravoslavno učenje odbacuje ideju papinske
nepogrešivosti, odnosno doktrine da je rimski pontifik vrhovni učitelj i pod
određenim okolnostima ne može pogriješiti u pitanju vjere i morala. Ova je
doktrina temeljena na uvjerenju kako je Crkvi povjereno učenje Isusa Krista i
kroz mandat predstavljanja Krista na zemlji, Crkva ostaje vjerna učenju kroz
nadahnuće Duha Svetoga.
Neki od njih, kao što je
Johann Joseph Ignaz von Döllinger, napustili su Rimokatoličku crkvu i
pridružili se starokatolicima. Na kongresu u Münchenu 22. rujna 1871. godine
Döllinger je zajedno s 300 starokatolika, pravoslavnih, anglikanaca i luterana
odbacio dogme Prvog vatikanskog koncila, a tom prilikom je proglasio cilj
starokatolika za očuvanjem starih ekumenskih koncila, podupiranjem jedne svete,
katoličke i apostolske Crkve u njezinom nepogrešivom putu i ujedinjenjem svih
kršćana. Ortodoksna starokatolička crkva prihvaća ovakve ciljeve, a kritika
Prvog vatikanskog koncila nije zlonamjerna, već pokušava pomoći u zacjeljivanju
rana odnosno duhovnom liječenju u ozračju bratske i kršćanske ljubavi, kako nas
uči naš Gospodin.
Neki drugi su ostali u
Rimokatoličkoj crkvi, ali su jasno objasnili zašto je papina nepogrešivost
kriva. Među ponajboljim teološkim odgovorima jest onaj Josipa Jurja
Strossmayera, izrečen na samom koncilu u Rimu 1870. godine. On je jasno istaknuo kako nema dokaza u Svetom
Pismu, pa čak ni u Djelima Apostolskim i poslanicama, da je papa uistinu
nasljednik Svetoga Petra, namjesnik Isusa Krista i nepogrješivi učitelj Svete
Crkve. Zapravo, nema ni spomena o papi odnosno nasljedniku Sv. Petra. Naime,
Isus nigdje ne govori da imenuje Petra svojim nasljednikom ili namjesnikom. Strossmayer
mudro zaključuje: „Da je Petar Papom bio izabran, ne bi bilo dopušteno njegovim
sudrugovima poslati ga s apostolom Ivanom u Samariju, da ondje navješta
evanđenje Sina Božjega“. Na prvom ekumenskom saboru, u Jeruzalemu, Petar je
sudjelovao, ali nije predsjedavao, već je bio u ozračju sabornosti, u odnosu
jednakopravnosti apostola, starješina i braće.
Upravo je ta jednakopravnost
važan korak u ujedinjenju Crkve. Razjedinjenost Crkve Božje na razne
denominacije nije kršćanski čin. On je čin nepraštanja, tvrdoglavosti,
nerazumnosti, oholosti, uznositosti. Stoga molimo se, braćo i sestre kršćani, i
za rimskog papu i carigradskog patrijarha, kao i zajednicu svih naših episkopa,
nasljednika apostola koje je Gospodin Isus Krist poslao širom svijeta
propovijedati Evanđelje, Jedinstvo i Ljubav.
don Vedran Obućina
VELIKI ČETVRTAK - IZ ROPSTVA NA SLOBODU
Danas na Veliki
četvrtak, ulazimo u Vazmeni misterij,
kada bi trebali u sabranosti i tišini
razmatrati Pasijansko otajstvo. ''Pasija'' pojam koji vežemo, iz
bilo kojega aspekta ga motrili, predstavlja i jest Kristova muka od Posljednje večere do smrti.
Kao što piscu
zagledanom u Ništa sučelice ''dolazi vrijeme apsolutne tišine kad čovjek
nestane…'' tako je i ovaj život generalna proba
prije naosobnoga – sprovoda.
Doista, trebali bi
moći shvatiti da živimo ne da bi umrli, jer to je neminovnost, nego da se
pripremimo za ''Slobodu'' koja će uskrsnuti
silaskom Svetoga Duha nad nas i
koji će nas izvesti iz ropstva na
slobodu, iz žalosti u radost, iz tugovanja u proslavu, iz tame na veliko
svjetlo, i iz sužanjstva u spasenje. Stoga je naša dužnost zahvaljivati,
hvaliti, pohvaljivati, slaviti, uzvisivati, častiti, blagoslivljati... Onoga
koji je sva ova čudesa učinio za nas.
U današnje pansionsko
okružje, svjedočimo histeriji i suludosti da
se optužuje bez
vjerodostojnosti i onda se od optuženika
očekuje i zahtjeva da odgovorno podnese dokaze da je nevin. U svakodnevnici
imamo i trebamo prepoznati Isusov slučaj, i umjesto da kršćani dignu svoj glas,
izloženi smo shizofrenim izjavama ''Kristovih tumača'', da će vjernici sami sebe ekskomunicirati iz zajednice
braće po Isusu Kristu, jer ne čine ono što im oni (samozvanci lažnog dostojanstva) naređuju...
Ne tako davno, po
Večeri Gospodnjoj izlazili smo djeca ali i stariji iz crkve i ''škrgali'' škrebetaljkama kao znakom izlaska iz korizme i naviještanja Pashe Kristove. Pošto zvona ne zvone, na
službe se od Velikog četvrtka do Velike subote pozivalo i poziva velikim
škrebetaljkama, ovisno kako ih tko zove. Njima se također poziva i na jutarnju,
dnevnu i večernju molitvu.
Danas je Veliki
četvrtak, kršćanski spomendan Isusove
posljednje večere.
U Isusovo vrijeme Mojsijevi
vjernici sabirali su se u Jeruzalemu radi žrtvovanja i blagovanja janjeta. Isus je bio Židov, izdvojio je element Pashalnog
obreda – blagoslovnu molitvu nad kruhom i vinom. Kruh i vino učinio je simbolom
vlastitog tijela i krvi za oproštenje grijeha i za hranu zajednici Božjeg
kraljevstva koja počinje njegovom smrću i uskrsnućem. Prvi su kršćani usklađivali kalendar
kršćanskog Uskrsa, Vazmene trodnevnice ili Pashve (i danas se Rimljani časte sa
''Bona Pashva) prema kalendaru Hebrejske Pashe, kao što i danas čine neke
istočne Crkve.
Ove 2018. godine
Židovi slave blagdan Pesah 31. ožujka, dakle u subotu ili - Hag ha-macot (hebr. Hag – praznik),
praznik prijesnih, beskvasnih hljebova, jer je u vrijeme praznika izričito
zabranjeno jelo s kvascem pa čak i posjedovanje bilo čega kvasnog. Zato kršćani
nasljeduju Hostiju – beskvasni kruh - tijelo Isusovo.
Svoj braći
židovima povodom njihove Pashe ''HAG
PESAH SAMEAH''.
DARKO TOMAC, ing. stroj.
IN NECESSARIIS UNITAS, IN DUBIIS LIBERTAS, IN OMNIBUS CARITAS
"De
Republica Ecclesiastica" (Pars I. London 1617, lib. 4 cap. 8
pag. 676)
M. A.de Dominis - nadbiskup i primas Hrvatske
Netom završeno emitiranje
trodjelne emisije o Marku Antonu de Dominisu na HRT pokazuje sav jad i bijedu naše hrvatske stvarnosti i odnosa prema znamenitim osobama koje su potekle iz
Hrvatskoga naroda. U seriji de Dominis je prikazan kao redikulozna osoba i kroz
sve tri emisije u igrokazu glumca koji
ne progovara ni jedne riječi, izgleda i
utjelovljen je kao psihički rastrojena i umobolna osoba u mentalno higijenskoj
izolaciji. Tužno i tendenciozno, strašnije i gore nego
u vrijeme upliva CK SKH na kulturu i povijest hrvatskoga naroda i njezinih
odličnika. De Dominis je iz usta povjesničara koji nosi njegovo pohrvaćeno prezime
(Bogović) posprdno - kako to ''likote'' znaju - nazvan naivcem i abazogo žmurcem.
O
Marku Antonu de Dominisu kao znanstveniku, matematičaru, fizičaru, filozofu, njegovoj
prepisci sa također velikim hrvatskim
intelektualcem biskupom Vrančićem
ništa, nula... Zanijekao se povijesni kontekst i diskurs kada je Europa
duhovno, vjerski i politički rastrojena i devastirana vjerski motiviranim
ratovima, Dominis vizionarski i misionarski zaziva misao o mogućnosti ponovnog
ujedinjenja razjedinjenih kršćanskih crkava, koje treba da se ostvaruje kroz i na demokratskim principima prvobitnog
kršćanstva, anticipirajući ideje ujedinjene Europe i ekumenizma koje su
prihvaćene tek nakon više od tri stotine godina.
Vođen
idejom ujedinjenja, Dominis postavlja pitanje o bîti i naravi kršćanske
zajednice, a istražujući Crkvi primjereno organizacijsko ustrojstvo, postavlja
problem odnosa Crkve i države. Naglasimo,
a to u seriji nije ni naznačeno, da su njegove zamisli i prijedlozi, preko tada teologa Ratzingera, koji je bio peritus njemačkim biskupima na II
Vatikanskom saboru, ugrađeni u zaključke
vatikanskog koncila.
Marko
Antun de Dominis, senjski biskup, splitski nadbiskup, dekan windsorski, jedna
je od najznačajnijih duhovnih pojava Europe početkom 17. stoljeća, čije su
ideje i intelektualni doprinos europskoj i svjetskoj znanosti još uvijek ostali
zamagljeni mnogim nepoznanicama i predrasudama.
Jedino
dobro u emisiji je što se javno obznanilo da je poznata sentenca ''In necessariis unitas, in dubiis libertas,
in omnibus caritas'' koju je Crkva pripisivala sv. Augustinu (iz Hippa)
ustvari sentenca i misao de Dominisa, koju nam je (nama Hrvatinama) trebao
otkriti i dokazati stranac (1999.godine) original i izvor u naslovu ovoga
teksta.
DARKO TOMAC
RAB
Siječanj 2018.
DAN ŽALOSTI VELIKE
Međunarodna
Biskupska Konferencija Starokatoličkih biskupa Utrechtske Unije potpuno je
otpala od svih zasada stare katoličke tradicije, nauka vjere i napravila korak
u ponor iz kojeg više nema povrtka.
Naime, još
prošle je godine objavljeno da je ta Unija sklopila potpuno sjedinjenje sa
Švedskom Lutheranskom Crkvom kojoj je na čelu gospođa Antje Jackelen, koja nosi
u toj vjerskoj zajednici titulu ''nadbiskupice'' i čak je postala i poglavar te
''Crkve''.
Obzirom na
taj prežalosni korak sa strane Utrechtske Unije, ista je Unija, točnije njezin
poglavar, nadbiskup utrechtski Joris Vercammen dobio mnoga pisana upozorenja iz
raznih Crkava koje imaju valjano apostolsko nasljeđe (sukcesiju), posebno od
Crkava iz ortodoksnih krugova. Upozorenja su pala na jalovo tlo i nisu dala
nikakav rezultat. Dokument je potpisan i već je stupio na snagu.
U skladu s
time Svjetski sabor narodnih starokatoličkih Crkava u Nitri izdao je i objavio
dokument da je takvim činom Utrechtska Unija stavila sebe izvan katoličke stare
vjere i tradicije i da su sve njene sakralne radnje nakon ovog upitne
valjanosti. Reagirale su i druge Crkve, ali nisu javno objavile svoje stavove
nadajući se da će ipak doći do razumnog i pravilnog rasuđivanja. Ipak,
Utrechtska Unija je izgubila dar Duha Svetoga - dar razboritosti i razuma i
pala je doslovno u otpad. I sve ovo nije bilo dovoljno već je sada Utrechtska
Unija objavila čak i program proslave potpunog ujedinjenja sa Švedskom Crkvom.
Proslava će
se održati u subotu, 20. siječnja 2018. godine u Nizozemskoj, u samom gradu
Utrechtu. Ni manje ni više već u samoj katedrali Sv. Gertrude, a predvodit će
je sam nadbiskup Vercammen i propovijedat će ''nadbiskupica'' Jackelen. Biskupi
koji su pred više od 100 godina utemeljili Utrechtsku Uniju, a na poticaj
profesora Ignatza von Döllingera, sada se sigurno prevrću u svojim grobovima.
Odavna su
biskupi Utrechtske Unije prevršili mjeru u svojem radu i nauku. Tako su se i
mnoge Crkve morale odvojiti od Unije, vođene svojom vjerom i savješću.
Prva je
otišla najmoćnija i najmnogoljudnija Poljska Nacionalna Katolička Crkva u
Americi i Kanadi. Toj Crkvi pripada više vjernika nego cjelokupnoj Utrechtskoj
uniji. Ima dobro razvijenu infrastrukturu, svoga nadbiskupa-primasa i ostale
biskupe, pa čak i svoj fakultet. Prvi razlog je bio kada je Utrechtska Unija
počela rediti žene za ''svećenice'', bez ikakve stvarne potrebe. No, da se bude
napredan i moderan!
Da bude
jasno - ista Biskupska Konferencija objavila je i službeni dokument u kojem
jasno i nedvosmisleno, izričito govori da se ne može odobriti ređenje žena za
''svećenice''. Kasnije su ti isti biskupi sami tu istu odredbu pogazili i prvi
su to počeli raditi.
Nakon toga
Uniju napuštaju starokatoličke misije u Italiji i Švedskoj. Zašto? Išlo se u
Uniji još dalje pa su se počeli blagoslivljati istospolni ''brakovi'' ili
zajednice, a osnovan je čak i pastoral za takve osobe. Jasno je da nitko nema
ama baš ništa protiv takvih osoba, zašto bi uostalom i imao netko nešto
protiv?! Ali, ne mogu se blagoslivljati i proglašavati za dobro one radnje koje
to nisu. Nitko pametan neće reći da su gayevi i lezbijke bolesne osobe. To
nikako! Ali njihove spolne radnje su neuredne radnje. Svima njima su vrata
Crkve širom otvorena, ali mora se znati da se nikakvim odobravanjem nečeg
neurednog ne postiže nešto dobro. Dakle, ljudi, osobe - DA, radnje NE! I sada
čemu posebni pastoral za njih? Oni su osobe kao i mi, jednaki nama, i oni i mi
zajedno smo grešnici i potrebna nam je Riječ Božja i milost Njegova!
Nastalo je veliko
zlo i pomutnja u crkvenim redovima. A i prije toga je Uniju napustila
Starokatolička Crkva u Vojvodini i Srbiji, pa zatim Starokatolička Crkva u
Sloveniji. Kasnije su Uniju napustile i Starokatolička Crkva u Slovačkoj, pa u
Kanadi, zatim dijelovi Crkve u Poljskoj i Češkoj, o Južnoj Americi da i ne
govorimo.
Imali smo
sreću i Božji blagoslov da su tu i takvu Uniju napustile i Starokatolička Crkva
u Bosni i Hercegovini i veliki do Starokatoličke Crkve u Hrvatskoj. Imali smo i
imamo dar razboritosti, dar koji nam je darovao Duh Svet, Božji, Životvorni pa
smo na vrijeme shvatili da se sa mutnog izvora ne može piti čista voda.
A davno
prije nas tu su Uniju napustile i Poljska marijavitska starokatolička Crkva te
Starokatolička Crkva u Madžarskoj i Engleskoj.
Ovaj dan,
20. siječnja 2018. koji je Utrechtska Unija proglasila za Dan svečanosti ima
daleko više temelja da bude proglašen Danom žalosti velike.
Sada se
moraju upozoriti i vjernici i to razumljivim i jednostavnim jezikom da nije
više upitna samo apostolska sukcesija i sve radnje koje proizlaze iz toga, već
su upitni i svi obredi koji se vrše dalje u malobrojnim i beznačajnim
''Crkvama'' Utrechtske Unije.
Na našu
veliku i iskrenu žalost, svjetionik starih katoličkih zasada postao je Sodoma i
Gomora!
Đavole,
dokle si pao? Likuješ, znamo to, ali pobjedu odnijeti nećeš!
PROF. DR.
ŽELJKO JEŽ
SVI SVETI
Danas je blagdan Svih
svetih. Sva su groblja na osobit način posjećivana, uređena, obrisana,
očišćena, puna blještavila i života.
Pa iako je sutra Dušni
dan, narod danas ide na groblja do svojih pokojnika. Iz različitih potreba,
poštovanja, ljubavi i poriva.
Sva su zagrebačka groblja
otvorena do ponoći, a Mirogoj cijelu noć. Druga groblja u našoj zemlji su
otvorena već prema potrebi.
I tek sada, kad je već
pala noć, osjeća se i vidi se da se tu odigrava jedna nevjerojatna simfonija i
jedan nevjerojatan kontrapunkt! Glazba koja se ne čuje, ali se vidi i
doživljava. I usnice koje izgovaraju u tišini molitve i želje i poruke.
Simfonija stotina tisuća
cvjetova i nekoliko stotina tisuća najrazličitijih svijeća.
Simfonija i kontrapunkt
mraka i svjetlosti. ''I svjetlost svijetli u tami i tama ga ne obuze''. Mrak se
razbija, nestaje ga, ne postoji! Gubi se kao dim na vjetru i topi se kao ovaj
silni vosak na vatri.
Simfonija dobra i zla.
Savjest je dobra i od Boga darovana kategorija svakom ljudskom biću. I baš ta
savjest proradi barem ponekad, tu, na grobovima. I uništava zlo pa makar i malo
i nakratko!
Ima tu i velebnih starih
spomenika - umjetnost na otvorenom prostoru - ali su napušteni, zaboravljeni od
svih. A natpisi - barem u Zagrebu - sve na njemačkom i latinskom jeziku. Sve tu
leže neki plemeniti, baruni, grofovi, vojskovođe svih carevina i kraljevina.
Ali, nitko ih ne obilazi a kamo li da bi netko znao njihova imena i što su
uopće značili i predstavljali. Sic transit gloria mundi - tako prolazi slava
svijeta!
Dolaze mi na misao
stihovi koje sam napisao točno prije 20 godina a koji i danas vrijede. Evo ih:
Sve, ali baš sve što
vidimo,
Kako je čovjek samo
veliki sa Bogom i kako je samo jadan bez Boga!? Tako je bilo, tako je i danas,
i tako će biti - kako pjeva Kranjčević - sve do zadnjeg Adama ispod nebesa.
Sutra je Dušni dan. Malo
tko će još obilaziti groblja. A već za dva dana jedva da će se netko sjećati i
živih, a kamo li pokojnih. Pogotovo pak onih živih koji su jadni i beznačajni.
Da, jadni i beznačajni u našim ograničenim ljudskim očima. Ali baš zbog takvih
Krist jasno govori: ''Mnogi će se iznenaditi u carstvu nebeskom gdje će prvi
biti posljednji, a posljednji prvi!'' Bravo, Kriste! Učiš nas. Bio si i zaista
jesi Učitelj!
Zagreb, 1.XI.2017.
Prof. Dr. Željko JEŽ
ISTINSKA STARA CRKVA
Čudno je
i neshvatljivo do koje su se mjere crkve udaljile od jasnog zapisa u svetom
Pismu, od nedvosmislenih činjenica i povijesnih fakata. Autoritet sv. Pisma
naprosto je mnogim crkvama manji od autoriteta neke crkvene odluke. Prema
njima, sv. Pismo treba se pokoravati ljudskoj pameti, umjesto objavi Božjoj. U
taj kontekst ulazi i nametanje ''crkvene discipline'' celibata svim kleričkim
kandidatima, pozivajući se na ''tradiciju crkve'', i to istu onakvu tradiciju
koja pokazuje sasvim drugačije činjenice, počevši naravno od apostola Kristovih
od kojih je jedanaestoro njih bilo oženjeno (sv. Ivan bio je tada premlad za
ženidbu). Autoritet sv. Pisma treba nam svima biti na prvom mjestu. Činjenica
je da Krist
nije išao u neki ondašnji ''samostan'' (npr. Qumransku zajednicu koja
je živjela slično monasima u celibatu) kako
bi izabrao sebi apostole. Ne! On je izabrao za svoje apostole upravo
suprotno od toga – oženjene ljude. I kasnije, o oženjenim papama, patrijarsima,
nadbiskupima i biskupima bruje čitava stoljeća Crkve. One crkve u kojima je
ređenje oženjenog svećenika za biskupa ''nekanonska'', ''nepravovjerna'', ili
čak ''heretična'', upravo su radikalno suprotstavljene i sv. Pismu i Tradiciji,
te su takve crkve zapravo heretične. Pogledajmo samo neke od primjera oženjenih
biskupa kroz povijest:
OŽENJENI
BISKUPI TREĆEG STOLJEĆA, npr: +CEREMAN, biskup Nilopolisa, +DEMETRIAN, biskup Antiohije,
+DEMETRIUS, patrijarh Aleksandrije, +IRENEJ, biskup Sirmiuma, +MARTIAL, biskup
Meride...
OŽENJENI
BISKUPI ČETVRTOG STOLJEĆA, npr: +AJAX, biskup Botolousa u Siriji, +ANASTASIUS I, Rimski papa i
otac pape Inocenta I, +ANTONIUS, biskup Efeza, +ANTONIUS, biskup Rimskog
distrikta, +ARTEMIUS, biskup Auvergne, +ASRUG, biskup Pakravanta u Armeniji,
+CARTERIUS, biskup u Španjolskoj, +EULALIUS, biskup Cezareje u Kapadociji,
+SV.GREGOR, biskup Nyssa, +GREGOR stariji, biskup Nazianzea, +GREGOR
prosvjetitelj, prvi Armenski Katolikos, +HILARY, biskup Poitiersa u Francuskoj,
+KHAT, biskup Pakravanta u Armeniji, +LEO, biskup u Italiji, +LEONITUS, biskup
Tripolia, +MARCELLUS, biskup Apamea-e u Siriji, +MEMORIUS, biskup u južnoj
Italiji, +NERSES veliki, Armenski Katolikos, +PACIAN, biskup Barcelone u
Španjolskoj, +PELAGIUS, biskup Laodicije, +PHILEAS, biskup Thumiusa u Egiptu,
+PHILOGONIUS, biskup Antiohije, +RETICIUS, biskup Autuna, +SEVERUS, nadbiskup
Ravenne, +SPIRIDON, biskup Trimithusa na Cipru, +SYMPOSIUS, biskup Astorga u
Španjolskoj, +URBICUS, biskup Klermonta, +VERTHANES, Armenski Katolikos,
+VICTOR, biskup Veresiuma u Nunidi-i,, +YUSIK, Armenski Katolikos...
OŽENJENI
BISKUPI PETOG STOLJEĆA, npr: +AMATOR, biskup Auxere, +APOLLINARIS, biskup Clermontski,
+AVITIUS, biskup Plaisance, +BONOSUS, biskup Narbonne, +CELIDONIUS, biskup
Basancona, +DIOGENES, biskup Antiohije, +DOMNINUS, biskup Cezareje, +EUCHERUS,
biskup Lyona, +EULOGIUS, biskup Bourgesa, +EUTOPUS, biskup Orange-a, +FELIX
III, Rimski papa, +GERMANUS, biskup Auxerre, +GERMANUS, afrički biskup,
+HESYCHIUS, biskup Vienne, +IRENAEUS, biskup Tyre, +JULIAN, biskup Eclanum-a,
+LUPUS, biskup Troyes-a, +NAMATIUS, biskup Auvergne, +PALLADIUS, biskup
Bourges-a, +PANCRATIUS, biskup Umbria, +PAULINUS, biskup Nola-e, +PRINCIPE,
biskup Soissons-a, +RURICIUS, biskup Limoges-a, +ISAAC veliki, Armenski
Katolikos, +SIMPLICIUS, biskup Bourges-a, +SYNESIUS od Cyrene, biskup
Ptolemais-a, +VOLUSIAN, biskup Tours-a...
OŽENJENI
BISKUPI ŠESTOG STOLJEĆA,npr: +APOLLIONARIS, bishop Auvergene, +ARTEMIUS, biskup Sens-a,
+ASTIDIUS, biskup Limoges-a, +AUTIUS, biskup Vienne, +BADEGISIL, biskup Le
Mans-a, +BAUDIN, biskup Tours-a, +BLANDUS, biskup Ortona, +CASSIUS, biskup
Narni-e u Perziji, +DESIDERATUS, biskup Verdun-a, +ENNODIUS, biskup Pavic-a,
+EUPHORNIUS, biskup Tours-a, +EUSANIUS, biskup Agrigentia u Siciliji,
+FIRMINUS, biskup Vivens-a, +FRANCILLON, biskup Tours-a, +GALLOMAGUUS, biskup
Troyes-a, +GENEBAUD, biskup Laon-a, +GREGORY, biskup Langres-a, +GREGORY,
biskup u Španjolskoj, +HORMISDAS, papa Rimski, +LEONTIUS, biskup Bordeaux-a,
+LUCILLUS, biskup Malte, +MOCLOU, biskup Vannes-a, +NAMATIUS, biskup Vienne,
+NONNICHIUS, biskup Nantes-a, +PANTOGATHE, biskup Vienne, +PASSIUUS, biskup
Fermo-a, +PAUL, biskup Trois Chateaux-a, +PRISCUS, biskup Lyona, +SALVIUS,
biskup Albi-a, +VICTOR, biskup rennes-a...
OŽENJENI
BISKUPI SEDMOG STOLJEĆA, npr: +AETHERIUS, biskup Vienne, + AQUILINUS, biskup Evreux-a, +ARNULFUS,
biskup Metz-a, +FARON, biskup Meaux-a, +FILIBAUD, biskup Aure-sur-l'Adour-a,
+IOANNES, patrijarh Aleksandrije, +LEUDINES, biskup Toul-a, +MAGNUS, biskup
Avignon-a, +MEDOALD, biskup Trier-a, +PELLADIUS, biskup Euaze, +REOLUS, biskup
Rhemis-a,, +SIGILACIUS, biskup Tours-a, +THEODOR, biskup Jeruzalema...
itd.
Ne može
biti promjene u Svetom vjerovanju tj. bilo kakve promjene nasuprot
svjedočanstva sv. Pisma ne mogu biti valjane, taman ih donio i Sabor. Oženjeni
kler i episkopat, po jasnom svjedočanstvu neporecivih najvažnijih izvora, izbor
je Isusa Krista. Oni koji to odbaciju stvorili su sebi ''novu vjeru'',
drugačiju vjeru, drugačiju religiju – onu koja se ne bazira na Kristu Isusu
nego na ljudskim izmišljotinama. Istinska Stara vjera crkve, bazirana na istini
sv. Pisma i Tradicije (kako smo vidjeli na primjerima oženjenih biskupa),
oženjene đakone, svećenike i biskupe promatra kao izraz autentične crkvene
prakse, dajući također podršku i onima koji žele živjeti monaškim celebatarnim
životom. Stara crkva također prepoznaje podjelu đakonata ženama, ali ne kao
prijelaz prema svećeništvu, nego kao stalni red đakonise ustanovljen za žene
koje pomažu u crkvi, oko sirotinje i ostalih potreba crkve, kako nam to
nedvojbeno spominje sv. Pismo.
Istinsku
Staru Crkvu Kristovu čini:
Nadbiskup Vigano: O
planu depopulacije svijeta, dubokoj državi i dubokoj crkvi, te Luciferijanskoj
matrici Novog Svjetskog Poretka
Vigano – LIBERA NOS A MALO (IZBAVI
NAS OD ZLA) – “Već više od godinu i pol dana bespomoćni asistiramo neskladnim
zbivanjima kojima velika većina nas nije u stanju da pruži uvjerljivo
opravdanje.
Pandemijsko stanje
hitnosti učinilo je posebno evidentnim posebnosti kontradikcije i nelogičnosti
mjera koje su nominalno shvaćene kao ograničavanje zaraze kao što su to
lockdown, policijski sat, zatvaranje privrednih djelatnosti, ograničavanje
javnih servisa, izbornih procesa, suspenzije prava građana, ali koje na
svakodnevnom nivou bivaju dezavuisane od strane uznemirujućih glasova, kao i
evidentnih dokaza i kontradikcija od strane samih zdravstvenih autoriteta.
Beskorisno je
navoditi spisak mjera koje su primijenile gotovo sve vlade svijeta, a da nisu
dobile obećane im rezultate.
Ako se ograničimo na
navodne prednosti koje je genski serum trebao da donese društvu i zajednici, i
to iznad svega imunitet na virus, pa na novostečenu slobodu kretanja, otkrivamo
da jedno istraživanje univerziteta Oksford, objavljeno u časopisu Lanset,
govori da je virusno opterećenje onih koji su vakcinisani sa dvije doze 251
puta veće u odnosu na prve sojeve virusa, što ide na štetu izjava svjetskih
lidera počev od premijera Italije po imenu Mario Dragi, po kome: ko se
vakciniše taj živi, a ko se ne vakciniše taj umire.
Kolateralni efekti
genske terapije, mudro prerušeni ili namjerno ne registrirani od strane
državnih zdravstvenih autoriteta, izgleda da potvrđuju opasnost od davanja
(genske terapije) kao i uznemirujuće nepoznanice po zdravlje građana sa kojima
ćemo se morati uskoro suočiti.
OD NAUKE DO
SCIJENTIZMA
Medicinska
umjetnost, koja nije nauka već primjena naučnih principa u slučajevima koji su
svaki put drugačiji na iskustvenim i eksperimentalnim osnovama, izgleda da se
odrekla vlastite opreznosti, a u ime jedne hitnosti koja ju je podigla do nivoa
svećeništva, nivoa jedne religije, baš ta nauka, koja da bi bila takva morala
se ogrnuti dogmatizmom koji graniči sa praznovjerjem.
Ministri ovoga kulta
su se konstituirali kao kasta nedodirljivih, izuzeti od svake kritike, čak i
onda kada njihove izjave bivaju opovrgnute dokazima o činjenicama.
Medicinski principi,
koji se smatraju univerzalno validnim sve do kraja februara 2020 godine,
popustili su, iznenada, do te mjere da sada čujemo kako nam se preporučuje
vakcinacija u toku pune pandemije, potom obaveza nošenja maski, a za koje se
kaže da su beskorisne, primjena cerebralne udaljenosti, isključenje i zabrana
liječenja sa efikasnim lijekovima i nametanje genskih eksperimentalnih
terapija, sve to ne uzimajući u obzir uobičajene sigurnosne protokole.
I kako to postoje
novi svećenici kovida, tako postoje i novi heretici. Odnosno, oni koji odbacuju
novu pandemijsku religiju i žele ostati vjerni Hipokratovoj zakletvi. Nerjetko,
aura nepogrešivosti koja okružuje virologe i druge naučnike, a koji jesu u
većoj ili manjoj mjeri naslovljeni, ne dovodi se u pitanje njihovim sukobom
interesa, niti upadljivim pritiscima farmaceutskih kuća, a to je nešto što bi u
normalnim uslovima bilo skandalozno i kriminalno. Ono što mnogi ne uspijevaju
da shvate jeste nesklad između izjavljene svrhe i sredstava, koja iz slučaja u
slučaj bivaju primjenjena da bi se ista ta svrha postigla.
Ako u Švedskoj
nedostatak zaključavanja i maski nije uzrokovao uvećanje zaraznosti u odnosu na
zemlje koje su ograničile kretanje i zatvorile ljude u kuće, ili gdje su se na
primjer stavile maske i u osnovnim školama, ovi elementi ne bivaju uzeti u
razmatranje kao dokaz neefikasnosti takvih mjera.
Ako je na primjer u
Izraelu ili Velikoj Britaniji masovna vakcinacija povećala broj zaraženih i
učinila ih još zaraznijima, njihov primjer ne potiče vladare drugih zemalja da
budu oprezni sa vakcinacijskom kampanjom, već ih štaviše gura u smjeru uvođenja
obaveznosti davanja (vakcina).
Ako se ivermektin
ili hiperimunska plazma pokazuju kao validna njega, gle čuda, to nije dovoljno
da ih se odobri niti da ih se barem preporuči. Ako si postavlja pitanje čemu
takva obeshrabrujuća iracionalnost, završava tako što se suzdržava davanja suda
svrstavajući se u nekoga ko slijepo prihvata doktrinu izgovorenog od strane
kovid svećenika.
Ili, sa druge
strane, smatrajući liječnike za nepouzdane viještce. Jedan jedini scenarij pod
jednom jedinom režijom. Kako sam već prethodno rekao, ovdje se nalaziomo pred
jednom kolosalnom prevarom, koja je zasnovana na laži i prevari. Ova prevara polazi
od premise da opravdanja koja si uzimaju autoriteti kao vid podrške vlastitim
djelima, a sve u odnosu na nas, jesu iskrena.
Jednostavnije
rečeno, greška se sastoji u smatranju vladalaca poštenim ljudima.
I u pretpostavci da
nam ne lažu.
Pa smo uporni u
pronalaženju koliko toliko mogućih opravdanja, a sve sa jedinim ciljem da ne
priznamo da smo objekt jedne zavjere koja je isplanirana do najsitnijih
detalja.
I dok si pokušavamo
racionalno objasniti iracionalna ponašanja, dok pokušavamo pripisati logiku
nelogičnom djelovanju onih koji nama vladaju, kolektivni nesklad nas vodi ka
zatvaranju očiju nad realnošću, i vjerovanju u još više besramnih laži.
Morali smo shvatiti,
a pisao sam već o tome prije nekog vremena, da plan Velikog reseta nije bio
plod buncanja nekog zavjerenika, već sirovi, grubi dokaz kriminalnog nacrta
začetog decenijama prije, i okrenutog ka uspostavljanju jedne univerzalne
diktature u kojoj jedna manjina osoba, koje su nemjerljivo bogate i moćne,
namjerava da porobi čitavo čovječanstvo i podvrgne ga globalističkoj
ideologiji.
Budući da je optužba
za “urotu” možda mogla imati smisla kada zavjera još nije bila očigledna, dok
je danas negiranje onoga što je elita planirala još od pedesetih godina
(prošloga vijeka) neopravdano.
Ono što su još od
rata tvrdili Kalergi, Rothschildi, Rockefelleri, Klaus Schwab, Jacques Attali i
Bill Gates, objavljeno je u knjigama i novinama, komentirano i prihvaćeno od
strane međunarodnih tijela i zaklada, učinjeno baš od strane partija i većina u
vladama.
Ujedinjene države
Europe, nekontrolirano useljavanje, smanjenje plaća, ukidanje sindikalnih
jamstava, odricanje od nacionalnog suvereniteta, jedinstvena valuta, kontrola
građana pod izgovorom pandemije, smanjenje broja stanovnika korištenjem cjepiva
s novim tehnologijama, to nisu novi izumi, već su rezultat planiranog,
organiziranog, koordiniranog djelovanja.
Znači, djelovanje
koje se jasno očituje, savršeno se pridržavajući jednog jedinog scenarija pod
jednom jedinom režijom.
ZLOČINAČKI UM (LA
MENS CRIMINALE)
Jednom kada se
pojmilo da su ova događanja željena da bi se postigli određeni rezultati – i
posljedično tome da bi se slijedilo određene interese jednog manjinskog dijela
čovječanstva, a sa nemjerljivom štetom po njegov većinski dio – moramo imati
poštenja te prepoznati i zločinački um (la mens criminale) samih autora ovoga
plana.
Ovaj kriminalni
dizajn također nas upućuje na razumijevanje zlobe autoriteta u predstavljanju
određenih mjera kao neizbježnog odgovora na nepredvidive događaje, kada su
događaji vješto stvoreni i uvećani s jedinom svrhom legitimiranja ove
revolucije – koju Schwab identificira kao četvrtu industrijsku revoluciju –
željenu od elite, a na štetu cijeloga čovječanstva.
Udovoljavanje
vlasti, rezultat je s druge strane procesa koji je započeo još ranije, s
Francuskom revolucijom, i koji je učinio političku klasu slugom, ali ne Boga
(čije gospodstvo prezirno zanemaruje) niti suverenog naroda (koji prezire i
koristi samo za legitimiranje), već je okrenuto udovoljavanju ekonomskim i
financijskim moćnicima, međunarodnoj oligarhiji bankara i lihvara, te
multinacionalnih i farmaceutskih tvrtki.
U stvarnosti,
pomnijim pregledom, svi ti subjekti pripadaju malom broju vrlo bogatih i
poznatih nam obitelji.
Jednako
podčinjavanje očituje se i u svijetu informacija: novinari su prihvatili – bez
imalo grižnje savjesti – prostituirati se moćnicima, idući tako daleko da
cenzuriraju istinu i šire besramne laži, a da im čak ni ne pokušavaju dati
privid vjerodostojnosti.
Ako su do prošle
godine novinari brojali “žrtve” Kovida predstavljajući one koji su pozitivni
kao terminalne bolesnike, danas oni koji umiru posle vakcinacije su se samo
“osjetili loše”, na način da se još prije izvođenja post mortem nalaza, po
službenoj dužnosti odlučuje da nema nikakve korelacije sa davanjem genskog
seruma.
U slučajevima kada
istina ne potvrđuje narativ, oni je nekažnjeno izvrću prilagođavajući je
vlastitim ciljevima.
Ono što se događa
već godinu i pol dana bilo je naširoko najavljeno, do najsitnijih detalja, od
strane istih tvoraca priče o Velikom resetu; baš kao što su nam najavljene i
mjere koje će se morati primjeniti.
Dana 17. veljače
1950., pred Senatom Sjedinjenih Država, poznati bankar James Warburg rekao je:
„Imat ćemo svjetsku
vladu, sviđalo se to vama ili ne. Jedino pitanje koje se postavlja je hoće li
ova svjetska vlada biti uspostavljena konsenzusom ili silom.”
Četiri godine
kasnije rođena je Bilderberg grupa koja je među svoje članove ubrajala likove
kao što su Agnelli, Kissinger, Mario Monti i Mario Draghi, sadašnji talijanski
premijer.
1991. David
Rockefeller je napisao: “Svijet je spreman da dostigne svjetsku vladu.
Nadnacionalni suverenitet intelektualne elite i svjetskih bankara svakako je
bolji od nacionalnog samoopredjeljenja koje se prakticiralo u prošlim
stoljećima.”
I dodao je: “Na
pragu smo globalne transformacije. Sve što nam treba je “prava” globalna kriza
i nacije će prihvatiti Novi Svjetski Poredak ».
Danas možemo
potvrditi da se ta “prava” kriza “poklapa s pandemijskom hitnosti i korakom
zaključavanja koji je još od 2010. godine zacrtan dokumentom Rockefellerove
zaklade – „Scenariji za budućnost tehnologije i međunarodni razvoj“, a u kojem
su anticipirani svi događaji kojima danas svjedočimo.
Ukratko, oni
su stvorili lažni problem kako bi mogli nametnuti mjere kontrole stanovništva
kao prividno rješenje, zbrisati mala i srednja poduzeća sa “blokadom (Lockdown)”
i “zelenom propusnicom (Green Pass)”, a sve u korist nekolicine međunarodnih
(interesnih) grupa, srušiti obrazovanje s “učenjem na daljinu”, smanjiti
troškove radne snage i zaposlenih s “pametnim radom (Smart Working)”,
privatizirati javno zdravstvo u korist “velike farmaceutike (BigPharme)”,
omogućiti vladama da koriste izvanredno stanje za donošenje zakona uz
odstupanje od prava, i nametnuti takozvana cjepiva cijelom stanovništvu, a na
način da se građani mogu pratiti u svim njihovim kretanjima, bilo da su
kronično bolesni ili sterilni.
Sve što je elita
htjela učiniti, učinila je.
I ono što je
neshvatljivo je da usprkos dokazima o namjeri ovog strašnog zločina protiv
čovječnosti, koji vidi vođe gotovo iz cijeloga svijeta kao suučesnike i izdajice,
nema niti jednog tužioca/suca koji protiv njih otvara spis kako bi utvrdio
istinu i osudio krivce i suučesnike.
Oni koji se ne slažu
sa tim, ne samo da nisu cenzurirani, već su istaknuti kao javni neprijatelji,
kao klevetnici, kao ne-osobe čija se prava ne priznaju.
DUBOKA DRŽAVA I
DUBOKA CRKVA (DEEP STATE E DEEP CHURCH)
Sada, suočeni s tim
i takvim kriminalnim planom, bilo bi barem logično prijaviti ga i obznaniti,
kako bi ga se potom moglo spriječiti i suditi krivcima.
Popis izdajnika
trebao bi započeti s šefovima vlada, ministrima i saborskim/skupštinskim
zastupnicima, a zatim se nastaviti s virolozima i korumpiranim liječnicima, sa
funkcionerima kao saučesnicima, s čelnicima oružanih snaga koji nisu sposobni
suprotstaviti se kršenju Ustava, s novinarima koji su se prodali, s kukavičkim
sudijama i tužiocima i udvorničkim sindikatima.
Na tom podužem
popisu koji će možda jednog dana biti sastavljen trebali bi se navesti i
čelnici Katoličke crkve, počevši od Bergoglia,( aktuelni Papa) a ne nekoliko
biskupa, koji su postali revni izvršitelji kneževe (prinčeve) volje protiv
mandata primljenog od Krista..
I zasigurno, na tom
bi se popisu, znao opseg zavjere i broja zavjerenika, kao povrde krize
autoriteta i izopačenosti građanske i vjerske moći.
Ukratko, razumjelo
bi se da su korumpirani dio civilne vlasti – duboka država (deep state) – i
crkvene vlasti – duboka crkva (deep church) – dvije strane istog novčića, obje
instrumenti za uspostavu Novog Svjetskog Poretka.
Međutim, da bismo
razumjeli taj savez između civilne moći i vjerske moći, potrebno je prepoznati
duhovnu i eshatološku dimenziju sadašnjeg sukoba, uokvirujući je u ratu koji je
Lucifer, od svog pada, pokrenuo i vodio protiv Boga.
Ovaj rat čiji su
rezultati odlučeni “ab aeterno” s neumoljivim porazom Sotone i Antikrista i
neumoljivom pobjedom Žene okružene zvijezdama, sada se približava svom epilogu:
baš zato su sile tame tako oslobođene, tako nestrpljive izbrisati ime našeg
Gospodina sa zemlje, uništiti ne samo njegovu opipljivu prisutnost u našim
gradovima rušeći crkve, rušeći križeve, suzbijajući kršćanske blagdane; već i
uklanjanjem njezina sjećanja, brisanjem kršćanske civilizacije, preljubništvom
njezina učenja, ponižavanjem njezinog kulta.
A za to je zasigurno
prepreka prisutnost vjerne i hrabre „hijerarhije“, spremne na mučeništvo za
obranu kršćanske vjere i morala.
Zbog toga je, od
početne faze globalističkog plana, bilo bitno pokvariti „hijerarhiju“ u moralu
i doktrini, infiltrirati je sa petim kolonama i spavačkim ćelijama, lišiti je
svake nadnaravne čežnje, učiniti je ucjenjivom zahvaljujući financijskim i
seksualnim skandalima ; i u perspektivi isključiti je i ukloniti, nakon što se
postigne svrha, prema ustaljenoj praksi.
Krajem 1950 -ih,
kada se oblikovao projekt Novog poretka, ova operacija infiltracije započela je
poprimati oblik, a svoj rad na subverziji započela je nekoliko godina kasnije,
s Drugim vatikanskim ekumenskim saborom, s obzirom na to da je izabran Roncalli
i izbačen “papabilni” Siri, Pačelijev “delfin”, predstavljalo je to dakle
razlog za entuzijazam kako za progresivnu i modernističku komponentu unutar
Crkve, tako i za komunističku, liberalnu i masonsku komponentu građanskog
svijeta.
II (drugi) Vatikan,
predstavljao je unutar crkvenog tijela ono što je Palakordina prisega bila za
civilno društvo: početak revolucije.
I ako sam u mnogo
prilika želio istaknuti subverzivnu prirodu Vijeća, danas vjerujem da povijesna
analiza u kojoj očito nepovezane činjenice dobivaju uznemirujuće značenje i
objašnjavaju mnoge stvari, danas vjerujem da ista zaslužuje pozornost.
Schwab, budući da je
poznavao Prelata po svom protivljenju tradicionalnoj Crkvi i svojim
revolucionarnim i bijednim tezama, pozvao je istoga na Forum u Davosu,
smatrajući njegovo sudjelovanje na ovom događaju iznimno važnim s obzirom na
projekt Novog Poretka.
Znamo da je Hélder
Câmara bio među organizatorima Pakta o Katakombama, koji je nekoliko dana prije
zatvaranja Koncila, 16. studenoga 1965. godine, potpisalo četrdesetak
ultra-progresivnih biskupa.
Među heretičkim
tezama tog dokumenta postoji i suradnja u uspostavi “drugog Novog društvenog
poretka” temeljenog na pravdi i jednakosti.
I ne čudimo se
saznanju da je među potpisnicima bio i mons. Enrique Angelelli, pomoćnik
Cordobe u Argentini, “referentna točka za tadašnjeg oca Jorgea Maria
Bergoglia”(sadašnjeg Papu).
I sam Bergoglio
izjavio je da dijeli instance Pakta o Katakombama, od samog početka Papinskog
mandata.
Dana 20. listopada
2019., povodom Sinode za Amazon, ponovljeno je slavlje Pakta između zavjerenika
u Katakombama Santa Domitilla, čime je potvrđeno da se plan započet na Vijeću
našao u ispunjenju upravo u Jorgeu Mario Bergoglio(sadašnjem Papi).
Koji, daleko od toga
da se distancirao od ultra-progresivnih koji ga podržavaju i koji su ga doveli
do njegovog izbora na posljednjoj Konklavi, nikada ne propušta priliku pokazati
savršenu usklađenost s planom Novog Svjetskog Poretka, počevši od suradnje
institucija i Vatikanskih dikastrija za ambijentalizmom maltuzijanske matrica i
sudjelovanja u Vijeću za Inkluzivni Kapitalizam, globalnom savezu s Rothschildom,
Rockefellerovom zakladom i velikim bankama.
Tako se s jedne
strane David Rockefeller s Trilateralnom komisijom, a s druge Klaus Schwab, u
vezi s Rothschildima, sa Svjetskim gospodarskim forumom nalaze pod ruku s
poglavarom Katoličke crkve kako bi uspostavili Novi Poredak kroz Veliki reset,
kako je planirano od 1950 -ih.
Nije ni čudo što je
podrška Svete Stolice cjepivima. Časopis Suvereni Nezavisni (Sovereign
Independent) iz lipnja 2011. na naslovnoj stranici izvijestio je: “Depopulacija
prisilnim cijepljenjem: rješenje za nulti ugljičnoi dioksid”.
Uz naslov,
fotografija Billa Gatesa, propraćen je i ovim komentarom: “Svijet sada ima 6,8
milijardi ljudi. To će dovesti do 9 milijardi. Ako napravimo zaista dobar posao
sa novim cjepivima, zdravstvenom zaštitom, uslugama reproduktivnog zdravlja
[tj. pobačajem i kontracepcijom], možemo smanjiti populaciju za 10 ili 15
posto.”
Govorio je to prije
jedanaest godina Bill Gates, koji je danas među dioničarima grupe Black Rock
koja financira farmaceutske tvrtke koje proizvode cjepiva, jedan od glavnih
sponzora WHO -a i bezbroj javnih i privatnih subjekata povezanih sa zdravljem.
Na njegovoj strani,
zanimljivo, nalazimo Georgea Sorosa, “filantropa” Otvorenog društva koji je sa
Zakladom Bill i Melinda Gates nedavno uložio u britansku tvrtku koja proizvodi
tampone za otkrivanje Covida.
A budući da govorimo
o ekonomskim pitanjima, želio bih vas podsjetiti da je Sveta Stolica držala
dionice vrijedne oko 20 milijuna eura u dvije farmaceutske tvrtke koje su
proizvodile lijekove za kontracepciju, a u novije vrijeme uložila je u fond
koji je jamčio vrlo visoku dobit u slučaju geopolitičkih ili pandemijskih kriza
zahvaljujući špekulacijama sa međunarodnim valutama, tzv. Geo-Risk-om kojim
upravlja investicijska banka Merril Lynch, a koja ga je nakon prvih mjeseci
pandemije s vrtoglavim prinosima koji su skočili do zvijezda morala zatvoriti.
Ostali kapitali,
porijeklom iz Obolo-a San Pietra(Vatikana), korišteni su za financiranje
različitih inicijativa, također u suradnji s Lapom Elkannom, uključujući
autobiografski film Rocketman Eltona Johna.
Bez da pominjemo
špekulacije sa nekretninama i kupnje londonske zgrade, na adresi Sloane Avenue
60, o čemu su nas mediji obilno obavijestili, a o čemu je odluka, iz sigurnog
izvora koji je meni poznat, donio sam Bergoglio.
I opet: uvijek u ime
dosljednosti i priči o “siromašnoj crkvi za siromahe”, toliko drage
Bergoglio-u, postoje oni koji vjeruju da je Sporazum s Kinom koji su pripremili
Jezuiti i bivši kardinal McCarrick donio znatna sredstva od komunističkog
režima u Pekingu , u zamjenu za šutnju Vatikana o progonu katolika i kršenju
ljudskih prava.
Isto se dogodilo s
imigracijskim reketom: među onima koji profitiraju od prijema, osim zadruga
Ljevice, su i Vatikanska tijela i Biskupske Konferencije, kojima države
priznaju znatna sredstva za prihvat ilegalnih imigranata.
Užasan spomenik s
prikazom brončane barke koji je Bergoglio podigao na Trgu sv. Petra, plastična
je predstava licemjerja koje je zaštitni znak ovog pontifikata.
U jednom nedavnom
obraćanju srijedom mogli smo čuti ove riječi: „Licemjer je osoba koja se
pretvara, laska i dovodi u zabludu jer živi s maskom na licu, a nema hrabrosti
suočiti se s istinom. […]
A posebno je
odvratno licemjerje unutar Crkve. Nažalost, u Crkvi postoji licemjerje: mnogo
je kršćana i mnogo licemjernih službenika.” Čini mi se da komentari nisu
potrebni.
Ne možemo zanemariti
ni uplitanje entiteta i institucija koji su sve samo ne bliski religiji, poput
B’nai B’ritha, u diktiranju linija „obnove” Crkve nakon II Vatikana, a u
maksimalnoj mjeri pod ovim Papifikatom.
Konačno, treba se
prisjetiti s jedne strane prezirnog odbijanja da se čuju od konzervativne
politike i osobe u institucijama, a s druge strane strastvenih i nasmijanih
susreta s pripadnicima ljevice i progresivizma, zajedno s izrazima oduševljenog
zadovoljstva prigodom njihovog izbora.
Mnogi
od njih svoj uspjeh duguju pohađanju sveučilišta koja vodi Društvo Isusovo ili
krugova katolicizma koji bi se u Italiji mogli definirati kao dosetitski, gdje
mreža društvenih i političkih odnosa čini neku vrstu progresivnog masonstva i
osigurava blistave karijere za takozvane “odrasle katolike”, odnosno onima koji
koriste kršćansko ime ali bez ponašanja u službi javnih poslova u skladu s
vjerom i moralom: Joe Biden i Nanci Pelosi; Prodi, Monti, Conte i Draghi da
imenujem samo njih.
Kao što vidimo, suradnja između duboke države i
duboke crkve dugogodišnja je i sada već dala je rezultate koje su priželjkivali
njeni pristaše, s vrlo ozbiljnom štetom po državu i religiju.
Zatvaranje crkava početkom 2020., čak i prije nego
što su civilne vlasti uvele karantene; zabrana slavljenja misa i dijeljenja
sakramenata za vrijeme pandemije; groteskna izvedba 27. ožujka na Trgu svetog
Petra; inzistiranje na cjepivima i njihovo promicanje kao moralno legitimno
unatoč tome što se proizvode staničnim linijama iz pobačenih fetusa;
Bergogli-ove(Papine) izjave da genski serum predstavlja “moralnu dužnost”
svakog kršćanina; uvođenje zdravstvene putovnice u Vatikanu, a u novije vrijeme
i u katoličke škole i u neka sjemeništa; zabrana Svete Stolice biskupima da se
izjasne protiv obveze cijepljenja, koju su odmah potvrdile neke biskupske
konferencije, svi su elementi koji pokazuju podređenost duboke crkve poretcima
duboke države i organskost „bergoljske crkve“ na globalističku razinu
Ako se to spoji s idolopokloničkim kultom pačamame
(pachamama) pod svodovima sv. Petra; inzistiranje na irenističkom ekumenizmu,
pacifizmu, pauperizmu; moralnost situacije i značajan legitimitet preljuba i
konkubinata Amoris lætitia; proglašenje nezakonitosti smrtne kazne; odobravanje
ljevičarskim političarima, revolucionarnim vođama, uvjerenim aborcionistima;
riječi razumijevanja za LGBT pitanja, za homoseksualce i transseksualce; šutnje
o ozakonjenju homoseksualnih zajednica i još više uznemirujuće o blagoslovu
sodomitskih parova od strane njemačkih biskupa i svećenika; zabranom tridentske
mise s ukidanjem Motu Proprio Summorum Pontificum Benedikta XVI., shvaćamo da
Jorge Mario Bergoglio(Papa) izvršava zadaću koju mu je povjerila globalistička
elita, koja ga smatra likvidatorom Katoličke crkve i utemeljiteljem
filantropske sekte ekumensko masonske inspiracija koja bi trebala ustanoviti
Univerzalnu Religiju kao potporu Novom Poretku.
Provodi li se ta radnja s punom sviješću, iz straha
ili pod ucjenom, ne umanjuje težinu onoga što se događa, niti moralnu
odgovornost onih koji je promoviraju.
U stvari, jedno je nametnuti zelenu propusnicu uz
izgovor pandemije; drugo je prepoznati da je svrha zdravstvene putovnice
naviknuti nas da budemo praćeni; a sasvim treće je reći da je ta potpuna
kontrola “žig Zvijeri” koji se spominje u Apokalipsi (Otk 13, 16-18).
Čitatelj će mi oprostiti ako ću u argumentirnju
svojih izjava morati pribjeći citatima takve težine i opakosti, da ću izazvati
zaprepaštenje i užas: potrebno je razumjeti kakve su namjere arhitekata ove
radnje, i koju epohalnu bitku oni vode protiv Krista i Njegove Crkve.
Da bismo razumjeli ezoterijske korijene misli u
osnovi Ujedinjenih Naroda za kojima je dugo čeznuo Giuseppe Mazzini, ne možemo
ne uzeti u obzir likove poput Alberta Pikea, Eliphasa Levija, Helene Blavatsky,
Alice Ann Bailey ili drugih sljedbenika luciferijanskih sekti.(masoni)
Njihovi spisi, objavljeni već od kraja devetnaestog
stoljeća, uveliko predstavljaju otkrovenje.
Albert Pike, Mazzinijev prijatelj i poput njega –
mason, u govoru iz 1889. održanom u Francuskoj na najvišim stupnjevima
masonerije, a zatim evociranim 19. siječnja 1935. u engleskom časopisu The
Freemason, tvrdio je sljedeće:
«Ono što moramo reći gomili je da obožavamo boga,
ali boga koji se štuje bez praznovjerja […]. Masonsku religiju, svi mi
inicirani visokim stupnjevima, trebamo održavati u čistoći luciferijanske
doktrine.
Da Lucifer nije bog, bi li ga Adonai [Bog kršćana]
čiji postupci dokazuju njegovu okrutnost, podmuklost, mržnju prema čovjeku,
barbarstvo i odbojnost prema znanosti, oklevetao sa svojim svećenicima?
Da, Lucifer je bog i na nesreću i Adonai je također
Bog.
Po vječnom zakonu, prema kojem nema svjetla bez
sjene, ljepote bez ružnoće, bijele bez crne, apsolut može postojati samo kao
dva božanstva: tama je neophodna da bi svjetlo poslužilo kao kontrast, kao što
je postolje potrebno do kipa i kočnice na lokomotivi … doktrina sotonizma je hereza;
a prava i čista filozofska religija je vjera u Lucifera, ravnopravnog Adonaiu;
ali Lucifer, bog svjetla i bog dobra, bori se za čovječanstvo protiv Adonaija,
Boga tame i đavla» .
Ova vjera u božanstvo Sotone nije samo priznanje tko
je to pravi Veliki Arhitekt kojega obožava Masonerija, već bogohulni politički
projekt koji prolazi kroz koncilski ekumenizam, čiji je masonstvo prvi
teoretičar: “Kršćanin, Židov , Musliman, Budist, sljedbenik Konfucija i
Zoroastera mogu se ujediniti kao braća i pridružiti se u molitvi jedinom bogu
koji je iznad svih drugih bogova “(usp. Albert Pike, Moral i Dogma, izd.
Bastogi, Foggia 1984., volumen VI, stranica 153).
A tko je taj “jedini bog koji je iznad svih drugih
bogova” dobro nam je objašnjeno u prethodnom citatu.
Još: “Oslobodit ćemo nihiliste i ateiste i izazvati
ćemo strašnu društvenu kataklizmu koja će u svom svom užasu nacijama jasno
pokazati učinak apsolutnog ateizma, podrijetlo barbarstva i krvave subverzije.
Tada će, posvuda, građani, prisiljeni braniti se od svjetske manjine
revolucionara, […] dobiti pravo svjetlo kroz univerzalno očitovanje čiste
Luciferove doktrine, konačno otkrivene javnosti; manifestacija nakon koje će
uslijediti uništenje kršćanstva i ateizma osvojenih i slomljenih u isto
vrijeme! ” (vidi pismo od 15. kolovoza 1871. Giuseppeu Mazziniju, Biblioteka
Britanskog muzeja u Londonu).
Neće nam promaći da “velika hereza odvojenosti”
zvuči neobično u skladu s ekumenizmom koji je Pio XI osudio u enciklici
Mortalium animos, usvojenoj koncilskom deklaracijom Dignitatis humanæ i nedavno
spojenoj u doktrinu “uključivosti” koju su formulirali oni koji su dopustili da
se u San Pietru napravi idolopoklonički kult „pačamame“.
I jasno je da se razdvojenošću u negativnom smislu
želi označiti neophodno odvajanje dobra od zla, istinitog od lažnog, ispravnog
od pogrešnog, što čini kriterij za moralni sud o ljudskom ponašanju.
Njemu se suprtstavlja uključivost, to jest namjerno
dopuštajući si da se kontaminira zlom kako bi se falsificiralo dobro,
izjednačavajući istinito i lažno da se pokvari prvo i da se da legitimitet
drugom.
Šezdeset osma je bila tužan primjer tih
pacifističkih i ekumenističkih ambicija, u kojima je doba Vodenjaka u glazbi
slavilo Hair in Aquarius (1969.), a zatim John Lennon s Imagineom (1971.).
“Zamislite da nema raja. Ako pokušate, lako je. Nema
pakla ispod nas. Iznad nas samo nebo, zamislite sve ljude koji žive samo za
današnji dan. Zamislite da nema domovina. Nije teško. Nema se za što ubiti ili
umrijeti, a također nema ni religije. Zamisli da svi ljudi žive u miru. Moglo
bi se reći da sam sanjar, ali nisam jedini. Nadam se da ćete nam se jednog dana
pridružiti i svijet će biti jedan entitet. Zamislite da nema vlasništva. Pitam
se može li se: nemati potrebe za pohlepom ili žudnjom, jedno bratstvo ljudi.
Zamislite da svi ljudi dijele čitav svijet.»
Ovaj manifest masonskog nihilizma može se smatrati
himnom globalizma i nove univerzalne religije.
Duša koja nije zalutala može osjetiti samo užas zbog
ovih bogohulnih riječi.
A za one ništa manje bogohulne od one druge pjesme
Johna Lennona, Bog (1970): “Bog je koncept po kojem mjerimo svoju bol. […] Ja
samo vjerujem u sebe »,« Bog je pojam kojim mjerimo svoju bol. […] Vjerujem
samo u sebe. ”
Razumijem da je mnogima uznemirujuće prihvatiti da
je „Hijerarhija“ možda dopustila da je zavaraju njeni neprijatelji, čineći
njihove zahtjeve svojim u pitanjima koja dotiču samu dušu Crkve.
Zasigurno je bilo masonskih prelata koji su uspjeli
predstaviti svoje ideje Concilu (vijeću) prikrivajući ih, ali u potpunoj
svijesti da će neumitno dovesti do spoznaje onog rušenja religije koje je
pretpostavka za uspostavu nove ere – Doba Vodenjaka – gdje je naš Gospodin
protjeran iz društva kako bi se dočekalo Antikrista.
Tada se može razumijeti ta primamljivost popuštanja
mnogih crkvenih ličnosti – mislim na kardinale Martini-ja i Ravasi-ja, među
mnogima od njih, – u odnosu prema Masoneriji, i njihovo protivljenje
ekskomunikacijama koje su Pape obnovile protiv sekte.
Također razumijemo razlog entuzijazma loža pri
izboru Bergoglia, i obrnuto, njihovu loše prikrivenu mržnju u odnosu prema
Benediktu XVI., kojeg se smatralo katekonom koga treba ukloniti.
Također se treba sjetiti, s određenom nelagodom, da
određene Ratzingerove izjave sugeriraju pokušaj “kristijanizacije”
globalističkog projekta, a da ga ne osuđuju kao antikristovski i antikršćanski:
“Neka vas uhvati za ruku dijete Betlehema, ne bojte se, vjerujte mu, životvorna
moć Njegovog svjetla ohrabruje te da se posvetiš izgradnji Novog Svjetskog
Poretka ”.
Ove riječi, nažalost, potvrđuju zabludu hegelijanske
misli koja je utjecala na profesora od Tübingena do Prijestolja.
Zasigurno je ovaj propust da zauzme stav od strane
Pape dopustio da se na neki način isti smatra saveznikom globalističkog plana,
ako je Predsjednik Napolitano uspio potvrditi, u svom obraćanju na kraju godine
Italijanima: “Postoji sklad između mene i Pape Benedikta XVI. u potpori Novog
Svjetskog Poretka “(31. prosinca 2006.).
S druge strane, hegelovski proces sinteze
teza-antiteza-sinteza odražava alkemijski moto “solve et coagula” (otopitii
ujediniti), koji su usvojili Masonerija i luciferijanski ezoterizam.
Moto koji se pojavljuje na rukama Bafometa, paklenog
idola obožavanog od strane vrhova sekte istim priznanjem svojih
najautoritativnijih članova.
Philip Jones u svom eseju “Luciferov uspon”
precizira da hegelijanska dijalektika “kombinira oblik kršćanstva kao teze s
poganskim spiritizmom kao antitezom, što rezultira sintezom vrlo sličnom
babilonskim misterijskim religijama”.
GLOBALISTIČKI PANTEIZAM TEILHARDA DE CHARDINA
Ekumenizam je jedna od ključnih tema globalističke
misli.
To potvrđuje Robert Muller, koji je bio pomoćnik
Tajnika Ujedinjenih naroda: “Moramo se što je brže moguće kretati ka jednoj
jedinoj svjetskoj vladi, jednoj jedinoj svjetskoj religiji i jednom jedinom
svjetskom vođi”.
Prije njega, jedan od zagovornika Lige Naroda,
Arthur Balfour, stvorio je Sintetičko društvo, koje je imalo za cilj stvaranje
“jedne jedine svjetske religije”.
I sam Pierre Theilard de Chardin s.j., jezuitski
heretik koji je osuđen od Svete službe (Sant’Uffizio) i danas proslavljeni
teolog progresivizma, smatrao je Ujedinjene Narode “progresivnom institucionalnom
inkarnacijom svoje filozofije”, nadajući se “općoj konvergenciji religija na
univerzalnom Kristu koji ih sve zadovoljava … čini mi se jedinim mogućim
obraćenjem na svijetu i jedinim oblikom u kojem se može zamisliti religija
budućnosti “, kako bi se” smanjio jaz između panteizma i kršćanstva njedreći
ono što bi se moglo nazvati kršćanskom dušom panteizma ili panteističkim
aspektom kršćanstva. ”
Ne može nam promaći da „pačamama“ i pripisivanje
marijanskih konotacija Majci Zemlji čine te koncepte Theilarda de Chardina
uznemirujućom stvarnošću.
Nije dovoljno: Robert Muller, teoretičar svjetske
vlade i sljedbenik teozofice Alice A. Bailey, izjavljuje:
“Teilhard de Chardin utjecao je na svog druga
(isusovačkog oca Emmanuela Sagueza de Breuveryja, koji je imao važne dužnosti u
UN-u), nadahnuo je svoje kolege, koji su započeli bogat globalni i dugoročni
proces razmišljanja unutar organizacije Ujedinjenih naroda, a koji je utjecao
na mnoge nacije i ljude diljem svijeta. Na mene je Teilhard duboko utjecao ».
U “Čovjek-u budućnosti” (The Future Man), Theilard
piše: “Čak i ako njegov oblik još nije vidljiv, sutra će se čovječanstvo
probuditi u sveukupno organiziranom svijetu.”
Muller je bio osnivač World Core Curriculum-a, čiji
je cilj bio “usmjeriti našu djecu prema globalnom građanstvu, uvjerenjima usmjerenim
na zemlju, socijalističkim vrijednostima i kolektivnom načinu razmišljanja,
koji postaju uvjet za radnu snagu 21. stoljeća” (New Man Magazine ).
A ako on s ponosom tvrdi da je Alice A. Bailey među
njegovim inspiratorima, otkrivamo da je teozofkinja bila učenik i sljedbenik
Teozofskog pokreta koji je osnovala Helena Blavatsky, otvorena i nedvosmislena
luciferijanka.
Samo da uokvirimo osobu, evo nekoliko citata
Blavatsky-e: “Lucifer predstavlja život, misao, napredak, civilizaciju,
slobodu, neovisnost … Lucifer je Logos, Zmija, Spasitelj”.
I, gotovo naslućujući „pačamamu“: “Nebeska Djevica
tako postaje, u isto vrijeme, Majka Bogova i Demona, jer je ona uvijek ljubazno
i korisno Božanstvo … ali u davna vremena i u stvarnosti, Lucifer je to ime.
Lucifer je božansko i zemaljsko svjetlo, Duh Sveti i Sotona u isto vrijeme ».
I završava sa: “Sotona je bog našeg planeta i jedan
jedini bog”.
Bailey je osnovala izdavačku tvrtku Lucifer, sada
poznatu kao Izdavačka tvrtka Lucis, blisko povezanu s Lucis Trustom, nekada
Lucifer Trustom, koji su Ujedinjeni Narodi priznali kao nevladinu organizaciju.
Dodamo li ovim pojmovima paklenih buncanja riječi
Davida Spanglera, direktora projekta Planetarne Inicijative Ujedinjenih Naroda,
tada postajemo biti svjesni koliko je strašna prijetnja koja visi nad svima
nama:
“Nitko neće biti dio Novog Svjetskog Poretka dok ne
izvrši čin obožavanja Lucifera. Nitko neće ući u Novu Eru sve dok ne primi
luciferijansku inicijaciju” Razmišljanja o Kristu (Reflections on the Christ),
Findhorn, 1978).
Alice A. Bailey o Nju Ejdžu (New Age) piše:
«Dostignuća znanosti, osvajanja nacija i osvajanja teritorija ukazuju na metodu
doba Riba [doba Krista], s njegovim idealizmom, borbenošću , te njegovu
odvojenost na svim poljima – vjerskom, političkom i ekonomskom.
No, doba sinteze, doba uključivosti i razumijevanja
je pred nama, a novo obrazovanje Doba Vodenjaka (doba Antikrista) mora vrlo
osjetljivo početi prodirati u ljudsku auru “.
Danas vidimo kako su metode poučavanja koje je
Muller teoretizirao u Svjetskom Jezgrovnom Kurikulumu usvojene u gotovo svim
državama, s LGBT ideologijom, rodnom teorijom i svim drugim oblicima
indoktrinacije.
To potvrđuje bivši direktor WHO -a, dr. Brook
Chisolm, objašnjavajući što bi obrazovna politika UN -a željela postići: “Da bi
se dostigla svjetska vlada, potrebno je ukloniti iz svijesti ljudi njihov
individualizam, vjernost tradicijama obitelji, nacionalnog patriotizma i
vjerskih dogmi” (vidi “Izvješće o kršćanskom svijetu” – Christian World Report,
ožujak 1991., svezak 3).
Evo opet crvene niti (fil rouge) koja ne povezuje
samo Klausa Schwaba s Hélderom Câmarom, već i Roberta Mullera i Alice A. Bailey
s Pierreom Theilardom de Chardinom i Emmanuelom Saguezom de Breuveryjem, uvijek
u globalističkom ključu i pod zloslutnom inspiracijom luciferijanske misli.
Dubinska analiza ovih uznemirujućih aspekata
omogućit će rasvjetljavanje istine i otkrivanje suučesništva i izdaja ne malog
broja ljudi iz Crkve koji su robovali neprijatelju.
NAŠ ODGOVOR NA KRIZU AUTORITETA
Korupcija autoriteta je takva da je vrlo teško –
barem u ljudskom smislu – pretpostaviti miran izlaz. Tijekom povijesti,
totalitarni režimi su nasilno rušeni.
Teško je pomisliti da se protiv zdravstvene
diktature koja se uspostavlja posljednjih mjeseci može boriti drugačije, budući
da su sve državne vlasi, svi mediji, sve međunarodne javne i privatne
institucije, svi gospodarski i financijski moćnici saučesnici u ovom zločinu.
Suočeni s ovim sumornim scenarijem korupcije i
sukoba interesa, neophodno je da se svi oni koji nisu podređeni globalističkom
planu ujedine u kompaktan i kohezivan front kako bi branili prirodna i vjerska
prava, svoje zdravlje i zdravlje svojih najmilijih, vlastitu slobodu, i
vlastita dobra.
Tamo gdje vlast ne izvršava svoje dužnosti i čak
štaviše – izdaje svrhu zbog koje je konstituirana, neposluh je ne samo zakonit,
već i obvezan.
Nenasilna neposlušnost, barem za sada, ali odlučna i
hrabra. Neposlušnost nelegitimnim i tiranskim diktatima civilne vlasti i čvrsto
protivljenje diktatima crkvene vlasti, tamo gdje se pokazuje kao saučesnik
paklenog plana Novog Svjetskog Poretka.
ZAKLJUČAK
Dopustite mi da ovo razmišljanje zaključim kratkom
duhovnom misli. Sve što znamo, otkrivamo i razumijemo o globalnoj uroti u
tijeku pokazuje nam zastrašujuću stvarnost, ali u isto vrijeme oštru i jasnu:
postoje dvije strane, ona Božja i ona Sotonina, ona djece Svjetla i ona djece
tame.
Nije moguće paktirati s Neprijateljem, niti se mogu
služiti dva gospodara (Mt 6:24).
Riječi našeg Gospodina moraju biti urezane u naš um:
«Tko nije sa mnom, protiv mene je; a tko sa mnom ne sabire, razbacuje”(Mt
12:30).
Nadati se izgradnji svjetske vlade u kojoj je
božansko kraljevstvo Isusa Krista izvan zakona ludo je i bogohulno, i nitko tko
ima takav plan neće uspjeti nikada. Tamo gdje vlada Krist, vlada mir, sklad,
pravda; gdje Krist ne vlada, Sotona je tiranin.
Razmislimo o tome, kada u ime himeričnog mirnog
suživota moramo izabrati paktiranje s protivnikom! I neka razmisle oni Prelati
i oni Vladari koji misle da njihovo saučesništvo dotiče samo ekonomska ili
zdravstvena pitanja, praveći se da ne znaju što stoji iza svega ovoga.
Vratimo se Kristu, Kristu Kralju srca, obitelji,
društava i nacija. Proglašavamo Ga za našega Kralja, a Mariju Presvetu našom
Kraljicom.
Samo na taj način može se poraziti ovaj ozloglašeni
projekt Novog Svjetskog Poretka. Samo se na taj način Sveta Crkva može očistiti
od izdajica i otpadnika.
I neka Bog čuje našu molitvu.”
+ Carlo Maria Viganò, nadbiskup
Članak je u potpunosti preuzet sa web stranica
Logicno.com
POLITIKANIZAM
- Neka nova pojavnost (kaste) u EU socijalnom prostoru nametnuta od USA trbuhozboraca -
Svjedočimo nastajanju jedne nove kaste u EU društvenom političkom
djelovanju, gdje netko tko nema politički demokratski legitimitet (razne komisije
i zajednička tijela EU) određuje i normira životne uvjete i ponašanja cijelih
naroda Europe i pojedinih naroda EU zajdnice, koji formiraju mentalitet kaste
koju možemo definirati kao politikalizam:
Možemo ukratko konstatirati
1. Da je politikalizam
socijalna perverzna pojava koja penetrira u društvo tjerajući populaciju na usvajanje uvjeranja da je
Demokracija pojavnost koju razumije
samo politička elita (?!) o kojoj može govori
samo nekolicina posvećenih od skrivenih moćnika (korporativnih Ducea, Hitlera, Staljna…
), dok drugi moraju samo slušati i izvršavati te slijediti zahtjeve ‘’političara”
a ostala ponašanja nisu prihvatljiva, nedopustiva su, nerazumna su (dakle
zabranjena).
2. Zahtjev za vlašću političara u društvu, kroz pod-vladavinu prava postao je jednom
više ili manje fatalno-tragičnom identitetskom tehnikom politikanizma. Tehnikom
kojom se političari služe kako bi se održali na vlasti. Uistinu politikanizam
počinje tamo gdje su politikanti (cirkusanti) primarno zainteresirani samo za
sebe, za svoj stomak, za vlastitu korist, a ne i za narod (populous) kojem
pripadaju.
3. Zaključno članovi EU politikanizma u uvjerenju svoje
posebnosti i izabranosti da Demokraciju i njenu suštinu privatiziraju, da su
oni jedini od Foruma globalnih mogula (MMF, Svjetska Banka itd.) određeni
prenositelji njihovih poruka, da im je “savjet globalnih mogula” zakletva i
jedino jamstvo među ”običnim” pukom da oni i dalje mogu biti oni
”pravovjernici” čija je stalna zadaća biti na čelu drugima, zapovijedati im i
od njih tražiti ”slijepu” poslušnost.
4. Oni (klovnovi politike i demokracije)[ klovn=klonirani klaun]
koji se u svakodnevnom životu društva i zajdnice žele pokazati, odnosno koji se
napadno ističu da su iznad etnosa, da su iznad glasačkog naroda, da mu ne
pripadaju po obvezama i ponašanju, da su oni neka posebna, već stoljećima
izdvojena društvena kasta za koju ne vrijede odredbe običnih ljudi o životu i
međusobnim odnosima.
Dakle tek
kad bi bili ponizni (oni traže da drugi budu ponizni kada drugima nadređenima
služe), kada bi svoj društveni rad razumijevali kao služenje drugima (zajednici),
a ne kao bespogovorno zapovijedanje (transmisija naredbi od globalistički
korporativnih diktatora), tek tada bi članovi politikanizma mogli biti od
koristi narodu.
Osim poniznosti politikanizam bi trebao usvojiti djelovati u duhu Isusovih postulata (apostolat polisa)
Poslanje kao svoju primarnu aktivnost - imperativ za prihvaćanjem drugoga; poslanje
sprječava čovjeka pojedinca da bude okrenut samo sebi i svojim privatnim
interesima; ono ga potiče da uvijek mora imati pred očima siromašne, one koji
su u potrebi, koji su na rubu društva, koji su odbačeni i izolirani. U stilu služenja drugome kako bi svim članovima društvene
zajednice bili od koristi.
Inkluziju - potreba za radom u zajedništvu, u suradnji s
drugima, potreba za timskim radom čak i s onima s kojima se ne slažemo. (ne ekluzivnost)
Moderatost – prihvaćanje odgovornosti za učinjeno bez obzira na dužnosti
koje u političkoj hijerarhiji obnašaju pojedinci politički predstavnici;
ne-bježanje (neznam, neka institucije rade svoj posao itd.) od odgovornosti, ne
biti oportunist, u društvu raditi za boljitak sveukupne populacije kojoj
pripadaju.
Darko Tomac, Rab, lipanj 2021.g.
Sjetimo se i častimo 40. obljetnicu ukazanja Kraljice Mira u Međugorju. Na brdu Crnica, na predjelu zvanom Podbrdo 24. lipnja 1981. šestero mladih iz župe Međugorje ugledalo je bijelu pojavu s djetetom u naručju. Iznenađeni i prestrašeni, nisu joj pristupili bliže. Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović prije točno 40 godina u malenom hercegovačkom selu Međugorju vidjeli su Blaženu Djevicu Mariju. Kao i svake godine 24. lipnja 1981. slavio se blagdan sv. Ivana. Mirjana Dragičević i Ivanka Ivanković odlučile su provesti popodne u šetnji i razgovoru. Ivanki je samo dva mjeseca ranije umrla majka. Djevojke su se prvo zadržale u posjetu jednoj od tetki, rekavši joj da Vicki, ako je vidi, kažu kamo su otišle u šetnju. No, kada se vratila u selo, rečeno joj je da su joj Mirjana i Ivanka poručile da krene prema Perkuši, gdje je čekaju, te je Vicka krenula za njima. No Mirjana i Ivanka odlučile su ići natrag u selo. I tom trenutku Ivanka je osjetila da treba pogledati prema brdu, vidjela je ženu odjevenu u sivu dugu haljinu, a na glavi je imala veo i krunu od zvijezda. Držala je dijete i stajala na oblaku. Dijete je bilo pokriveno velom koji bi povremeno otkrivala. Cijelo vrijeme dozivala ih je da dođu bliže. Uzdajmo se u Blaženu Bogorodicu Mariju koja je i u Međugorju na sasvim poseban način objavila svoju blaženu prisutnost. Neka nas Bogorodica vodi svome Sinu Isusu, neka nas pomaže na našem životnom putu i bude nam moćna zagovornica kod Oca nebeskoga!
LIK BOGORODICE
ISKUSTVO ISUSOVA UKAZANJA
Svoje iskustvo sam
pokušao podijeliti s nekolicinom intimnih prijatelja ali sam primijetio kod
njih veliku nevjericu, te o tomu nisam više htio govoriti. U svojoj Uskrsnoj
čestitki Mons. Leonardo Beg govorio je o svom mističnom iskustvu pa sam se
okuražio da mu povjerim svoje vlastito. Ovo pišem na njegov nagovor.
Sjedio sam jedno popodne zavaljen na kauču, gleda televiziju i čekao ženu da dođe s posla. U jednom trenutku iz desnog gornjeg kuta moje sobe počeo je kuljati sivo-bjeličasti oblak i polako prodirati prema meni. Na otprilike dva i pol metra od mene u oblaku se počeo formirati ljudski lik a iza njega u oblaku se čuo veliki žamor, cika i ogromno veselje i radost. Radost slična iskrenoj djetinjoj radosti ali mnogo, mnogo većeg intenziteta. Počeo sam razaznavati Isusov lik koji se polako primicao k meni. Sivo-bjelkasti oblak je ispunio gotovo cijelu sobu. Na udaljenosti od metar, metar i pol Isusov lik je bio vrlo jasan, naličio je liku s Torinskog platna. Vidio sam u oblaku njegovo poprsje od pasa na gore. Iz oblaka se polako pojavljivala njegova ruka i približavala prema meni. Ispruženim kažiprstom dodirnuo mi je srce. Osjetio sam na grudima lagani pritisak, a srce i dvadesetak centimetara oko srca zahvatila je intenzivna toplina. Kao da srce i oko srca gori, ali to nije stvaralo neugodu, naprotiv. Taj osjećaj topline srca i oko srca trajao je sljedećih pet do šest sati.
Isus je polako povukao ruku k sebi i počeo se udaljavati. Lagano je nestajao njegov lik, vulkan radosti iz njegovog lika i na kraju i sam sivo-bjeličasti oblak.
Buje, 3. svibnja 2021.
Crkvu je u počecima najviše razvio neoženjeni evangelizator apostol sv. Pavao, a kasnija katolička teologija stoji najviše oslonjena na dvije noge: na neoženjenog biskupa sv. Augustina i neoženjenog prezbitera sv. Tomu Akvinskog. Ali Krist ne gradi svoju Crkvu na neoženjenoj nego na oženjenoj stijeni - sv. Petru. Crkva je dakle jedan ''konglomerat'' oženjenih i neoženjenih. Od oženjenih apostola na čelu s sv. Petrom preko oženjenih otaca Stare crkve koju možemo pratiti do 1139. godine, odnosno do Drugog lateranskog sabora kada je ta drevna praksa ukinuta uvođenjem obvezne discipline celibate. Paradoksalno je da oni koji su 1139. godine otpali od autentične Stare crkve smatraju sebe pravovjernima te optužuju druge za otpad, ne shvaćajući da su oni zapravo otpadnici. Uglavnom, u Staroj crkvi vidljivo ima mjesta i za oženjene i za neoženjene - celibatarce. Drugačije ne smije ni biti, jer se nametanjem jednostranosti narušava drevna praksa Crkve. Ako bi se npr. uvela obvezna ženidba, to bi opet bilo krivo, jer bi se na taj način utrnulo ono što je bila praksa crkve također od davnina, a to je celibatarni način života. Prema tome, služba u Crkvi neovisna je o bračnom statusu koji treba ovisiti o izboru samog službenika. Živjeti nametnutost neke discipline znači živjeti umjetan život Crkve, neprirodan i iskrivljen za one koji bi htjeli živjeti drugačije kad bi im to bilo dopušteno. Posvetio sv. Euharistiju oženjeni apostol Petar ili neoženjeni apostol Pavao, sasvim je svejedno – to je uvijek sv. Euharistija, izvrsni sakramenat našega spasenja. Stvari su zapravo vrlo jednostavne, ali ljudi vole stvarati regule i komplicirati, to im je prirođeno zbog posljedica Istočnoga grijeha. Na taj način stvaraju praksu koja postaje svrha samoj sebi – nešto zapravo besmisleno. Živimo stoga rasterećeni novotarija koju uvode ljudi i držimo se onoga što je Crkva odvajkada živjela. Tako ćemo biti sigurni da živimo na ispravan način i pronosimo autentičan život Crkve u ovaj svijet, neovisno o malom ili velikom stadu koji takav autentičan nauk slijedi. Ako računamo po godinama, onda Katolička crkva duže živi ženidbeno svećeništvo nego obvezatno celibatarno, jer će se tek 2139. godine navršiti tisuću godina od uvođenja obvezne discipline celibata iz 1139. godine. Prema tome, još je potrebno da prođe 118. godina kako bi obvezni celibatarni svećenici bili po trajnosti svoje celibatarne obveznosti izjednačeni s onim oženjenima (među oženjene uvijek moramo uračunavati oženjenu Stijenu – sv. Petra). Stara Crkva čini cjelinu kojoj se ne smije ništa oduzeti, jer se time oduzima Crkvi Kristovoj. Kao što bi rekao Malcolm Muggeridge, ljudi su skloni pogreškama, Isus ih poznaje i ne gaji o njima baš nikakve iluzije. Na kraju, sve su to ipak samo ljudi. Razbježat će se poput apostola. Međusobno će se svađati. Iskrivljavat će njegove riječi i njegov nauk. Ali Isus ih pritom ipak promatra s posebnom nježnošću. Ljudi su nerazumni i nemogući, nedostojni, glupi, ali istodobno i dragi. Predvodnici i prauzori cijele vojske Isusovih budućih sljedbenika: papa, patrijarha, nadbiskupa, biskupa, propovjednika i probuditelja, svetaca i šarlatana, teologa i glosolala, prosjačkih redovnika i monaha, križara i savršenih vitezova, pa čak i piskarala, s njihovom zakašnjelom nadom da mu do nogu mogu prinijeti nekoliko mucavih riječi kao zadovoljštinu. Pa ipak su svi kršćani sjedinjeni u vjeri s Kristom, a i međusobno. Kako je samo važno i karakteristično za ljudska bića, u vrijeme apostola i uvijek: dok Isusove uzvišene riječi, tek izgovorene, odzvanjaju u njihovim ušima, oni se počinju prepirati tko će od njih biti najveći u nebesima. Ali bez padova ne možemo postignuti poniznost, uvidjeti vlastitu nesavršenost, spoznati savršenost i za njom težiti. Isus je Put, Istina i Život. Za njegove nasljedovatelje to znači: onaj tko njega spoznaje zna kamo ide, i zašto ide, i bit će obdaren snagom da stupa tim putem do kraja – gdje ga Isus očekuje. Postoji puno putokaza, ali on sam je Put! Ima raznovrsnih riječi i značenja, ali on je Istina. Postoji i puno načina življenja (celibatarni ili bračni) i umiranja, ali on je pravi Život. U Getsemanskom vrtu Isus je razobličio varku sile. Sjetimo se, kad se pojavio pred Velikim vijećem, pred Pilatom i Herodom, razobličio je varku pravosuđa. Kao izrugani židovski kralj Isus za sve vijeke razobličuje varku vlasti i moći. Bilo je kasnije silnika koji su se nakon Isusove smrti podizali u njegovo ime, i nije potrajalo dugo a u Rimu se okrunio trostrukom krunom jedan Pontifex, kao Isusov namjesnik na zemlji. I ma kako nečiji autoritet bio apsolutan – u kraljeva ''po Božjoj milosti'', nezabludivih papa, ''svetih rimskih'' i drugih imperatora – uvijek će negdje biti nabacivan upitnik: nije li onaj grimizni plašt samo obična maškara? I ono svjetlucavo žezlo – zapravo jeftini kič? I nisu li oni dvorjani, koji se ulaguju i ulizuju, dvorska svita rugača? Ako Isusa, što nije rijedak slučaj, protjeramo ili potisnemo u katakombe, onda smo na milost i nemilost izručeni svojim gospodarima; svejedno tko su i u ime koje ideologije se očituju kao gospodari i vladari. Jedini protulijek za otrov iz careva lovorova vijenca potječe iz Isusove trnove krune. Samo nas on može spasiti i osloboditi od strahota i ludovanja sile i moći, samo se time ubija žalac moći; samo tu puca njezina neumjerenost i oholost. A za vladare ovoga svijeta, vjerske, političke i ine, svejedno kojom se ideologijom ili ustrojstvom moći zaodijevaju, nema drugog utočišta već da, poput Jude, bježe u noć. Pošto je Isus obračunao s nasiljem, pravosuđem i moći, trojicom apokaliptičkih jahača, trebalo je još i četvrtog jahača zbaciti s konja – smrt. Morao je to izvršiti svojim vlastitim umiranjem, na najstrahovitiji i najsramotniji način, i time pokazati kako smrt nije svršetak, već obnavljanje života.
What, then, is left of Christianity? In the confusing and disoriented world in which we live, where is the prophetic voice of Christians? What can we offer, or can we offer anything at all to the secular world, apart from what the secular world will offer to itself as a value system on which society should be built? Do we have our own value system which we should preach, or should we simply applaud every novelty in public morality which becomes fashionable in the secular society?
We are facing a paradoxical situation. British secular politicians who share Christian convictions are concerned about the rising Christianophobia in the UK and initiate a debate on this issue in Parliament, calling for recognition of the country's Christian identity. At the same time the primate of the Church of England calls for 'a constructive accommodation with some aspects of Muslim law.'
I am sure I will be told that Christianity must become more tolerant and all-inclusive, that we Christians should no longer insist on our religion as being the only true faith, that we should learn how to adopt other value systems and standards. My question, however, is: when are we going to stop making Christianity politically correct and all-inclusive; why do we insist on accommodating every possible alternative to the centuries-old Christian tradition? Where is the limit, or is there no limit at all?
I am convinced that liberal Christianity will not survive for a long time. A politically correct Christianity will die. We see already how liberal Christianity is falling apart and how the introduction of new moral norms leads to division, discord and confusion in some Christian communities. This process will continue, while traditional Christians, I believe, will consolidate their forces in order to protect the faith and moral teaching which the Lord gave, the Apostles preached and the Fathers preserved."
His Eminence, Orthodox Metropolitan of Volokolamsk Hilarion, Spokesman for the Orthodox Patriarchate of Moscow.
MOLITVENA OSMINA ZA JEDINSTVO KRŠĆANA
''TEŽI ZA SAMOM PRAVDOM''
CRKVA IZMEĐU MODERNIZMA I TRADICIJE
ZAŠTO SVEĆENIK MORA NOSITI KOLAR?
don Vedran Obućina
ZAŠTO JE CRKVA SVETA?
SLOVO UZ SPOMENDAN SVETOGA BENEDIKTA
MOGU LI KRŠĆANI RJEŠAVATI PROBLEME SVIJETA VRAĆANJEM U PROŠLOST?
O SAMOUBOJSTVU
VELIKI ČETVRTAK - IZ ROPSTVA NA SLOBODU
DARKO TOMAC, ing. stroj.
IN NECESSARIIS UNITAS, IN DUBIIS LIBERTAS, IN OMNIBUS CARITAS
"De Republica Ecclesiastica" (Pars I. London 1617, lib. 4 cap. 8 pag. 676)
U ČAST I SLAVU O. DOMINIKANCA PROF. DR. MARIJANA JURČEVIĆA
Prof. Dr. Marijan Jurčević, dominikanac - In Memoriam
Osjećamo
potrebu da o osobi dominikanca Dr. o. Marijan Jurčević,
intelektualca par excellence, katoličkog mislitelja, osobe
posvećenoga života u pravom smislu i značenju tih riječi, a nadasve
Čovjeka u svjedočenju onoga što bi čovjek trebao biti u svom ovozemaljskom
postojanju. Potrebu da progovorimo o njegovu radu na formaciji pokreta
SYNAXIS – orijentacijska traženja mladih u Crkvi i svijetu pokrenutog u
postkoncilskom razdoblju u Rijeci, daleke 1965 godine.
Dolaskom o.
Tihomira Ilije Zovka 1965. u riječki dominikanski samostan počinju se okupljati
srednjoškolci, studenti i mladi radnici na katehetske sastanke i liturgiju u
crkvi sv. Jeronima, na Trgu Riječke rezolucije. O. Marijan Jurčević dolazi u
samostan 1966. godine. Začetak je to studentskog pastoralnog centra u kojemu
počinje sustavna vjeronaučna pouka na tragu dokumenata Drugog vatikanskog
sabora koji je netom (1965.) završio sa svojim radom.
Naime Drugi vatikanski sabor na svom je
završetku 8. XII. 1965. (dakle prije 52 godine) uputio mladeži sljedeću
poruku:
''Svoju posljednju
poruku Koncil upućuje vama, mladići i djevojke cijeloga svijeta. Jer vi upravo
preuzimate baklju iz ruku svojih starijih, ulazite u život svijeta u trenutku
divovskih preobražaja njegove povijesti. Vi ste ti koji ćete, primivši pouku i
primjer svojih roditelja i učitelja, izgraditi društvo sutrašnjice, ili ćete
zajedno s njime propasti. Crkvi je mnogo do toga da to društvo koje ćete
vi izgrađivati bude poštovalo dostojanstvo, slobodu i prava osoba, a te
osobe – to ste vi. Njoj je osobito do toga da je to društvo ne sprječava u
dijeljenju njezina blaga – starog a uvijek novog; njezine vjere. I da slobodno
uzmogne vaše duše prožimati svojim blagotvornim spoznajama. Crkva ima u vas
povjerenja da ćete smoći snage i naći radost u tome da ne upadnete u napast u
koju su upali neki od vaših otaca, da se dadnete zavesti filozofijom egoizma i
sebičnosti... Borite se protiv svakog egoizma. Ne dopustite da se slobodno
razvijaju instinkti mržnje i nasilja iz kojih se rađa rat i njegova pratnja
svih mogućih bijeda. Budite plemeniti, čisti, obzirni i iskreni. Poletno
gradite svijet koji će biti bolji od svijeta vaših otaca!'' (skraćeno iz Glas
Koncila, Božić, 1965., str. 8)
Na tragu
zamaha i duha poruka i dokumenata Drugog vatikanskog sabora mladi riječki
kršćani katolici, dolazeći iz tradicionalnih katoličkih sredina, okupljeni u
crkvi sv. Jeronima, bivaju poučavani misliti svojom glavom,
odgajani odgovorno preuzimati obveze u osobnom, crkvenom i društvenom životu. I
zato se u poruci kojom se Koncil obraća upravo njima, nalazi snažan poticaj za
traženje i nalaženje svoga mjesta u Crkvi i za probuđenu nadu u ostvarenje
poslanja i odgovornosti u svojoj mjesnoj Crkvi. Da sazrijevajući u dijalogu
putem konferencija, tribina, euharistijskih okupljanja, prepoznajući se kao
braća, traže putove konkretnog zajedništva.
Konferencije
vode članovi dominikanske zajednice, a pored Tihomira Ilije Zovka,
najredovitije o. Marijan Jurčević (o. Tihomir Ilija Zovko od ožujka 1965. do
srpnja 1966., a o. Marijan Jurčević od rujna 1966. do veljače 1969.) Od ožujka
1969. katehetski rad, sada već s brojnom skupinom studenata i srednjoškolaca,
ponovno preuzima o. Tihomir Ilija Zovko, jer je o. Marijan Jurčević upućen na
doktorske studije u Pariz a zatim u Kanadu (Ottawa). U samostanu, uz pomoć
samih studenata, dominikanska braća uredila su dvoranu za sastanke, knjižnicu i
kapelu, prostore koji su postali ne samo mjesto za konferencije već i
sastajalište mladih u raznim prilikama.
Redovite
konferencije održavaju se četvrtkom u crkvi sv. Jeronima gdje o. Zovko i o.
Jurčević mladima, u svijetlu suvremene teološke misli i dokumenata Drugog
vatikanskog sabora, tumače evanđelje, Kristovu poruku i ulogu Crkve u
rješavanju problema suvremenog svijeta. Putem analize misli Karla Marxa dotiču
se i domaće društvene stvarnosti života pod diktatom marksističke ideologije i
komunističkog režima.
Koncilska
tribina ''Kršćanska misao'' održava se jednom mjesečno i na njoj širem
intelektualnom krugu građanstva svoje misli iznose riječki i zagrebački
teolozi. Euharistijskom okupljanju na nedjeljnoj misi prethodilo je liturgijsko
sastajanje mladih svake subote u kapelici samostana i razmatranje poruke
evanđelja dotične nedjelje.
Nota bene:
ako je o. Tihomir Ilija Zovko bio kvasac stvaranja Synaxis-a – zajednice
mladih u crkvi sv. Jeronima u Rijeci, o. Marijan Jurčević bio je
sol Synaxis-a. Synaxis kao značenje i pojam je euharistijski sastanak,
zbor vjernika okupljenih na euharistiju kao vidljivi izraz Crkve. Time je
Synaxis u postkoncilskoj Crkvi odražavao temelj žive Crkve utkane u
djelovanje i aktivnosti mladih obrazovanih laika.
Sazrijevajući
u dijalogu putem konferencija, tribina, euharistijskih okupljanja, prepoznajući
se kao braća, synaxsis-ovci okupljeni oko dominikanske zajdnice u crkvi
sv. Jeronima, traže puteve konkretnog katoličkoga zajedništva.
Tražeći
svoje mjesto mladog laika u Crkvi i nastojeći sagledati svoje zadatke,
okupljaju se na zborovanje mladih katolika Rijeke 13. i 14. prosinca 1969. Žele
svoja iskustva podijeliti s drugima. Zato navode svoje programske ciljeve:
''Sa spremnošću i
željom da razaberemo 'znakove vremena' i odazovemo se Duhu koji nas kroz njih
zove, da spoznamo i odredimo svoje mjesto u svojoj vjeri i svojoj Crkvi, te da
se kao braća i sestre susretnemo u Kristu i osobno upoznamo... osjećajući da
naše opredjeljenje za dobro nije dovoljno jako i poduprto kada smo osamljeni, i
vjerujući da se kršćanski živi samo u punom i bezuvjetnom zalaganju za
okupljanje svih ljudi oko jednoga stola, izlazimo pred javnost ovoga naroda pod
geslom zajedničkoga lomljenje kruha – SYNAXIS.''
U jesen
1969. dekretom riječko-senjskog nadbiskupa Dr. Viktora Burića osniva se
Institut za teološku kulturu laika sa sjedištem u prostorima
dominikanskog samostana. U prvu akademsku godinu upisuje se 40 studenata,
pretežito sudionika već ustaljenih konferencija, tribina i susreta u
dominikanskom samostanu. O. Marijan Jurčević bio je stup i tvorac
programskih ciljeva Instituta. Pokrenutao je i izdavanje lista ''Synaxis''. U
svrhu legalizacije izdavanja lista osnovana je ''Zajednica mladih katolika –
Synaxis'', te je 11. lipnja 1970. podnesen zahtjev nadležnim organima uprave u
Rijeci za registraciju ''grupe građana''. Registracija je odbijena, ali je
nakon utoka republičkoj instanci u Zagrebu 21. listopada 1971. odobren upis u
Registar grupe građana. Do ostvarenja ideje nije došlo jer je, tjedan
dana nakon registracije u riječkom SUP-u, uslijedio dobro poznati obrat
političkog i društvenog života u Hrvatskoj nakon sastanka političkog vodstva
Jugoslavije u Karađorđevu (1. i 2. prosinca 1971.)
U životu
domaće riječke Crkve Synaxis je bio sudionikom u svim važnijim događajima, pa
je tako prigodom proglašenja metropolije (9. i 10. svibnja 1970.) uz proslavu
na Trsatu u Dvorani zavjetnih darova organiziran ''sastanak mladih Riječke
metropolije'' na kojem je ''mladim kršćanima i kršćankama'' upućen apel zajedno
s programskim točkama. U njemu se ogledaju ondašnja nastojanja Synaxisa,
osnovni stav i duševno raspoloženje mladih.
''...Osnivanje
metropolije, međutim, samo je jedan juridički čin, lišen magične moći. Samo kao
odraz zbilje, nazočne u nama, katolicima ovog dijela Hrvatske, taj čin ima
svoje značenje. Za nas mlade on predstavlja k tomu i orijentacijsku liniju
prema budućnosti, jedno novo obzorje i perspektivu. Pa ako mi mladi spremno i
punoljetno ne prihvatimo baklju Vjere i ne uručimo nadolazećim pokoljenjima,
ako mi ne preuzmemo svoj dio odgovornosti u sadašnjosti da bi nadošla obećana
bolja budućnost, papinska bula osnutka metropolije ostat će samo na papiru.
Svatko od nas mladih opravdano želi znati nad čime ima preuzeti odgovornost, i
u kakvom stanju je to što odgovorno preuzima. Crkva sadašnjosti smo svi mi:
stari i mladi, laici i klerici. Ali crkva budućnosti – budućnost Crkve: to smo
mi mladi. Kakvi budemo mi, takva će biti naša Crkva ovdje u ovom narodu. Stoga
ćemo za propuste i promašaje polagati račune, odgovarati pred Bogom i budućim
pokoljenjima.... Zar da se sve završi slavljenjem, čitanjem papinske bule,
pozdravnim govorima, hodočasničkim raspoloženjem, nacionalnim i religioznim
folklorom?.... Dužni smo, dakle, potražiti svoje mjesto u ovoj novoj crkvenoj
situaciji, uzeti svoj dio odgovornosti ovdje i odmah, sagledati svoje zadatke i
perspektivu ovoga naroda u Crkvi što živi ovdje u Hrvatskom primorju, Istri,
otocima, Lici i Gorskom kotaru... A za sve nas kršćane jedno je sigurno: mi ne
možemo s pravom tražiti u svijetu društvo slobode, opstanka u dostojanstvu i
pravu čovjeka, društvo demokratičnosti i participacije, dok to isto nismo
ostvarili u svojoj Crkvi, kao znaku obećanog Kraljevstva Božjeg i modelu
idealnog društva kojem se usmjeruje povijest. Naša Crkva ima biti zajednica
ljubavi, zrelosti i slobode.''
Takva
programska načela i djelovanja Synaxisa Rijeke, bilo je za unutarcrkvene
krugove pretjerani iskorak mladih laika, a za riječki komitet Saveza komunista
i udbašku centralu u Vjerskoj komisiji uzbuna u već prethodno započetoj
ofenzivi u razbijanju zajednice Synaxisa. Stoga uklanjanju o. Tihomira Iliju
Zovka iz Rijeke. Istodobno se dogodio obrat u dosadašnjoj podršci
unutarcrkvenih krugova zajednici Synaxis te je uslijedila žestoka kampanja
protiv o. Tihomira Ilije Zovka, koja je rezultirala time da je nadbiskup Dr.
Viktor Burić 22. veljače 1971. o. Tihomiru Iliji Zovku opozvao kanonsku misiju
poučavanja i propovijedanja.
Radi
istinitog vrednovanja slijeda događaja potrebno je temeljem
dokumenata i svjedočenja sudionika rasvijetliti
činjenicu da se u svojevrsnoj koincidenciji dogodila sinkronizirana kampanja
riječkog komiteta Saveza komunista i udbaške centrale u Vjerskoj komisiji i
unutarcrkvenih krugova u uklanjanju Tihomira Ilije Zovka iz Rijeke te
razbijanju zajednice Synaxis. Nije li Riječka Crkva, uvažavajući unutarcrkvene
savjetodavne krugove i pod utjecajem strahova induciranih udbaškim ucjenama, u
ovom slučaju učinila upravo ono što nije željela: da bude uvučena u politiku?
Naime, izvršila je upravo ono što su Centralni komitet SK i UDBA željeli:
uklanjanje o. Tihomira Ilije Zovka iz Rijeke i razbijanje zajednice Synaxis.
Synaxisti
traže od Nadbiskupa da obrazloži i povuče svoju odluku. Nadbiskup je odgovorio
da je postupio prema savjesti, da ostaje pri svojoj odluci i da ima podršku
klera. Nakon što su iscrpljene sve mogućnosti i izgledi da se ''slučaj''
riješi, ostavši bez kanonske misije o. Tihomir Ilija Zovko u svibnju 1971.
odlazi iz Rijeke.
O. Marijan
Jurčević ostao je sam i usamljen ali nije pokleknuo. Nastavio je
kao stinj u petrolejki goriti i sve godine (kroz više desetljeća) održavati Duh
mladih Synaxisa, držeći u prostorima samostana neformalne sastanke te
šireći misao, ideje i stav na znamenitim propovjedima nedjeljnih sv. Misa:
''Ljudska povijest
živi u neprestanoj krizi, u stalnom rasponu između postojećeg i mogućeg,
nadolazećeg, još nenazočnog u rasponu između sadašnje zbilje i potencijalnog
budućeg obrata, u trajnom nadilaženju i nadrastanju. Naša Crkva pokušava danas
živjeti u 'suvremenom svijetu' pa se stoga lomi u bolima promjena. Začeli smo
prebivati u relativnome, provizornome, privremenome, uvijek kao putnici na
konaku. Strah i tjeskoba, nesigurnost i kolebljivost pustoše i životom
kršćanina. Tvrda podloga se rasplinjuje pod našim nogama, koračamo tlom koje
podrhtava pod prijetnjom ništavila, uporišta nam izmiču na dohvatu. Čini se da
je nastupio sumrak, more je uzburkano, nebo oblačno olovnim oblacima, a mi
moramo isploviti u horizont eshatološke nade, u budućnost Gospodnjeg
Dolaska: contra spem sperare – nadati se i kad nema mjesta za
nadu. Ovo je rizik naše vjere. Ovdje je jedino vjera autentična, Abrahamova
vjera kao hodanje u nepoznato, buduće i obećano - 'pred licem Jahve' koji ide
ispred i dolazi ususret. Problemi zajednice okupljene oko Isusa mogu biti samo goruće
rane svijeta; inače ostajemo u sebi vrteći se u krugu bez kraja i konca,
izjedajući sami sebe. Crkva nije Crkva ako se hoće pod svaku cijenu učvrsti,
očuvati ili zauzeti bilo kakve vlasti nad ljudima. Ona mora iskorijeniti i
posljednju primisao na to. Ona po namisli Kristovoj služi čovjekovu
potpunom oslobođenju te se ne može i ne smije nikada pomiriti sa svijetom
smrti, bijede, nepravde, laži, zloće i bilo kojeg oblika robovanja. Crkva
postoji kao 'službenica spasenja': da se dokine svako gospodarenje,
podjarmljivanje, porobljavanje čovjeka i da se tako otvori put isključivom
gospodstvu Boga nad čovjekom, da se uspostavi Božje kraljevstvo istine, pravde,
dobrote, mira i slobode u iščekivanju definitivnog oslobođenja u Isusu
Kristu''.
Tako je
govorio o. Marijan Jurčević, tako je naučavao svo vrijeme svoga
posvećenog života, pa i onda kad je Synaxis utrnuo i postao tabu temom
međucrkvenih struktura metropolije Rijeke. Synaxisovo višegodišnje
zajedništvo i sazrijevanje u raspravama, dijalogu i sve dubljem bratskom
prožimanju i crpljenju snage i hrabrosti iz euharistijskog zajedničkog
lomljenja kruha okupljene zajednice mladih, tako je nastavljeno kroz o.
Marijana Jurčevića.
Pokret
mladih Synaxisis Rijeka, vođen od dominikanaca o. Zovka i o. Jurčevića,
bio i inicijatorom nastanka prvoga Caritasa u sklopu samostana sv. Jeronima u
Rijeci. Naime, potkraj srpnja 1970. jedna skupina mladih sinaxista odazvala se
pozivu mladih katolika u Milanu da ih pohode. U međusobnim susretima stjecana
su nova poznanstva, izmijenjena iskustva na primjerima života u domaćim
Crkvama, raširena su obzorja kulture i duha. Na povratku su mladi domaćini
podarili nekoliko kovčega različite robe koja je onda bila početna osnova
karitativnog rada iz kojeg se kasnije u Rijeci razvio jedini organizirani
Caritas. Od 1970. ostao je raditi pri ulazu u dominikanski samostan sve do
1986. kada je prešao u Kresnikovu, kod sestara milosrdnica, da bi kasnije
prerastao u današnji dijecezanski Caritas.
To je
povijesna istina koja nam zorno pokazuje kako su Synaxis sinhrono zatrli
komunistički udbaši i kler metropolije Rijeka: samomisleći vjernici i laici
koji su tražili pročišćenje Crkve u postkoncilsko vrijeme, nisu odgovarali ni
komunistima ni klericima.
Prof. Dr.
Marijan Jurčević, dominikanac, bio je veliki čovjek koji je zadužio ne samo
sljedbenike rimskog katolicizma, nego i Opću Crkvu kao sveopću kršćansku
denominacijsku strukturu. Kada se razmišlja o daljnjim putevima kojima
nam je poći, dovoljno je pogledati na ljude koji su nam jasni putokaz. O.
Marijan Jurčević jedan je od tih 'pokazivača smjera'. Počivao vječno u krilu
Očevu: sasvim ostvaren, potpuno dovršen, ontološki zaokružen u blaženom
gledanju Boga.
Rab, 7. VIII. 2017.
SIMUL IUSTUS ET
PECCATOR
Teološki pojam "simul
iustus et peccator" (istodobno-simultano pravedan i
grešnik), izraz koji nalazimo u poslanici sv. Pavla Rimljanima, je temelj
našeg opravdanja (iustificatio, QV), koja čini grešnika od vjere, a budući da
opravdanje nije infuzija pravednosti
ne-djelima, pravedni sami od sebe i pravedni u Božjim
očima zbog Krista, a grješnik je grešnik mjereno prema vlastitim zaslugama.
Kao što Crkva u
srednjem vijeku nije mogla odgovoriti na duhovne potrebe pučanstva, ali je
imala potrebu za teritorijalnim širenjem, odnosno integrirajućim globalnim
kraljevstvom na zemlji, tako i kapitalizam-korporativizam više ne
zadovoljava nove potrebe socijalne i prosvjetiteljske, ali ih (lažne potrebe)
intenzivno stvara i zatim vas uvjerava kako ih trebate ostvariti ili
"osvojiti" pod svaku cijenu (konzumeristička ideologija).
Rab, dan sv.
Jakova, sv. Ane i sv. Kristofora 2016.
MIRISI, ZLATO I TAMJAN
Akademik Slobodan Novak - In memoriam
Cvrčci cvrče, zvrče i zriču zrikavci na rapskome groblju, ide pogrebna asambleja, čitanje i mucanje apoteoza a nema riječi za umjetnika riječju...
"Svaka bilanca (života) otkriva i promašaje i grješke, ma kako bila pozitivna (...) Moja najpogubnija mana, bez svake šale, jest glupo nestvarna istinoljubivost i pravdoljublje, naslijeđeni od oca, fanatičnog pravdoljubca i istinoljubca''
Slobodane Novak, rabljaninu, Čovječe, počivao u MIRISu Raba, ZLATOrisu rapskih sutona i TAMJANu svojih pisanih riječi i djela.
Rab, 1. VIII 2016.
COGNITO! CACO ERGO SUM...
I tako danas imamo
da se prirodu Boga kroz prilike i naravi Isusa Krista u kršćana prikazuju
različito i dvojako, zavisno o kršćanskoj denominaciji i onda se istinski
vjernik mora zapitati koji je Bog pravi, ispravni, kanonski, evanđeoski, koja
liturgija prikazuje ispravno Božju uprisutljivost u molitvi utjecanja božjoj
milosti?
Znanstveno je
dokazano da je Svemir sadržajno tvoren od vidljive i tamne tvari. Vidljive
tvari u svemiru nema mnogo, tek oko Ω = 0.05. Neki teoretičari smatraju da je
ukupna gustoća svemira Ω = 1, što znači da tamne tvari mora biti oko Ω = 0.95.
To bi značilo da je 95% mase svemira "tamno". Tamna tvar je naziv za
tvar u svemiru koja ne emitira niti reflektira elektromagnetsko zračenje, zbog
čega je ne možemo vidjeti. Njeno postojanje ''tamne nevidljive tvari''
astronomija je dokazala posredno, ergo , mi nemamo pojma što
radi i kako funkcionira, 95% Svemira.
DNK
(osnova života ) - do
prije nekoliko godina znanstvenici su tvrdili kako je gotovo 98% naše DNK
obično smeće koje nema nikakve funkcije, nazivajući je nekodirajućom
DNK. U početku, biološka funkcija velikog dijela nekodirajuće DNK
je bila nepoznata, pa je nazivana ''junk DNK''. Kao takva je poznata već
decenijama, sve dok naučnici nisu otkrili da su mnoge nekodirajuće sekvence
funkcionalne, uključujući gene za funkcionalne RNK molekule (ljudska
bahatost i idiotizam zbog nedostatka znanja, razumijevanja i
poznavanja uloge nečega sve je ''to'' nazvala ''smećem'')
no uz napredovanje genetike i tehnika koje omogućavaju ''isčitavanje'' podataka
iz našeg genoma, postalo je jasno kako priroda zaista ne stvara smeće, a
naročito ne u osnovnom nositelju podataka u svakom ljudskom biću, točnije u
našoj DNK. Količina nekodirajuće DNK uveliko varira među vrstama. Npr
više od 98% od ljudskog genoma je nekodirajuća DNK.
Istražujući do
nedavno ono što se smatralo suvišnom informacijom u DNK, tzv, ''Smeće DNK'',
istraživači s WIT-a došli su do spoznaje koja znanstveni i cijeli ostali svijet
ostavlja potpuno bez komentara i bez argumenata. Znanstvenici s prestižnog
Wyoming Institute of Technologya su u dijelovima DNK nizova - za koje je uvriježen
popularan naziv "smeće DNK" jer nemaju nikakvu poznatu funkciju -
ugledali su smisleni uzorak! U nizovima kromosoma vidjeli su rupe koje ih
podsjećaju na kodiranje za biološku funkciju koja nosi sličnost s uzorcima
ljudskog jezika. Kontakt i uska suradnja s lingvistima, grafolozima i
filolozima u analizi i dekodiranju područja Transpozona i
Retrotransposona što se činilo kao nagovijest prema ljudskom jeziku,
predstavljanju funkcije sekvenci DNK u ljudskom genomu. Jezik u "smeću DNK",
kojeg su znanstvenici već godinama odbacivali kao beskoristan, bio je identičan
antičkom aramejskom (na ljudskom genu PYGBwX, Gen bMp3 ima retrotransposon u
svom haplotipu T-MP4 ima slijed koji se može protumačiti kao ugrađen
ekvivalentni genetski kod jezika drevnih Aramejaca koji izgleda i
kao da se prevodi poput Božje riječi svom narodu. To se ponavlja iznova i
iznova tijekom cijelog niza ljudskog DNK):
Čudesno, da
podsjetimo one koji čitaju poslanice: 1 Kor 6,19: "Zar ne
znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji je u vama, koga ste primili od
Boga? Niste sami". Sjetite se ''u početku bijaše Riječ''
DNK je materijal
takav da se stalno mijenja, dijelom zbog epigenetike, a dijelom zbog razloga
koji su nam još uvijek neshvatljivi, mi smo tek počeli otkrivati čuda ljudske
DNK. Mi zaista živimo u vrlo interesantnom vremenu, znanje mijenja našu
percepciju i zasigurno mijenja i našu DNK. Prije više od 30 godina znanstvenici
su istraživali utjecaj frekvencija i riječi na naš
genetski materijal. DNK je formacija fraktalnih
antena te tako na nju izrazito snažno djeluju EM
zračenja (HARP, mobiteli, releji i svi uređaji koji imaju
tehnička zračenja...)
Znanost smatra kako
se upravo sada događaju brojne i iznimno važne mutacije u našoj DNK. Mi
evoluiramo. Mi mutiramo. Vrlo brzo će ljudi razviti 12 zavojnica DNK, u stvari
mi smo krenuli u tom pravcu prije nekih 5-20 godina. Mi mutiramo u novu vrstu i
još ne shvaćamo što se događa s nama i oko nas.
Javnosti je
dostupno sve manje necenzuriranih istraživanja. Vjerojatno
je sve ovo i pravi razlog zašto institucije novog svjetskog poretka toliko
napadaju podsvijest (subliminali, reverzibili, ''pranje mozga'', reklame,
poruke i slike na ambalaži hrane i potrepština, filmovi, video igre…), a sve
manje fizičko tijelo.
Svjetlost -
sve znamo o njoj a u stvari ništa NE-znamo, čak i danas znanost
dvoji prirodu svjetlosti je li valna ili korpuskularna pojava
i zašto se mijenja odnosno prelazi iz jedne pojave u drugu (val u
česticu i obratno) no ono što znamo je da bez svjetlosti nema
života na Zemlji.
Iluminizirajući
(laser kao vid svjetlosti) hologram DNK, dobivamo izvan
prostorno-vremensku informaciju koju možemo nazvati Misao (izraženu
riječju), kojom možemo manipulirati, koju možemo transcendirati, u bilo
koji oblik kvantne energije ili poznate pojavnosti, čime je
moguće razumjeti da smo bliže Stvoritelju.
Je
li to iluzija... - znano je da postoje ljudi
koji snagom vlastita uma mogu činiti stvari koje većina ne može činiti
(levitacija, bilokacija, prolazak kroz čvrste objekte, manipulacija
predmeta...). Sanjanje može biti igra podsvjesti ali može biti i posjet
paralelnim svjetovima, dok je sinkronicitet prema fizičarima vrsta
''pukotina u stvarnosti'' koje stvaraju paralele između drevne mistike i kvantne
fizike, u kojima je teorija o svemiru kao jednom velikom hologramu
Iluzija stvarnosti. Ako je teorija istinita, ako je sve iluzija koja nas
priprema za nešto više, za višu razinu postojanja, nirvanu, raj, valhalu - da
li je dobro što za to 99,9% ljudi nema pojma?
Naša stvarnost je
iskustvo koje je potrebno za spoznaju viših stvari, a s korupcijom vlastitih
misli i ne-bogovitim ponašanjem stvaramo iluziju unutar iluzije i sami
sebi produbljujemo agoniju. Spoznajom prelazimo u pravi svijet, svijet u kojem
ne postoje manipulacije i gdje je svako dio nečega višega.
Kada bi se
ostvarilo osvješćivanje-spoznajom, tada bi iskrivljene društvene norme, etika i
moral padali kao kula od karata, s druge strane pali bi i porezi, zatvori,
diktatori, a porasla bi istinska vjera i religioznost, jednom riječju, nastao
bi nekontrolirani kaos. Iz ove perspektive kaos ne bi bio niti toliko negativan
jer ne bi živjeli u ''kavezu unutar iluzije'', možda bi i iskustvo bilo
potpuno, a ovih 0,01% ljudi što zna za holografsku paradigmu ionako može
napraviti samo zlouporabu iste (jer to jedini i znaju), dakle spoznaja je mnogo
vrjednija od tajne.
Iz tog
razloga pojedine vjerske skupine žive izoliranim životima vjerujući u
reinkarnaciju jer smatraju da svjestan boravak u opsjeni dovodi do bržeg
prelaska u viša stanja svijesti iliti ne-iluzorne realnosti.
Vjernicima će ovo
biti manipulacija božjom kreacijom u budućnosti!? (kao i s kloniranjem).
Pojednostavljeno,
ljudi napadaju posljedice a ne prave uzroke i dok je tako bolest
našeg društva će ići na mlin korporacijama, a ne borbi protiv iluzija (kad nas
boli glava ne borimo se protiv pravog razloga glavobolje već blokiramo samu
bol). A kao konačna posljedica dolazi prekid iluzije.
Tijekom mise
27.12.2015. u toledskoj katedrali nadbiskup Braulio Rodriguez je svojim
vjernicima propovijedao o važnosti bračnog sakramenta i sve neodgovornijem i
opasnijem djelovanju današnjih žena u braku. Nadbiskup je objasnio
okupljenim kako bi žene izbjegle batine da slušaju svoje muževe. On također
smatra kako bi žene mogle izbjeći fizičke povrede da ne traže rastavu
od svojih muževa. Čak što više, nadbiskup Rodriguez je okupljenima
jasno dao do znanja što misli o obiteljskom nasilju nad ženama: (citat) “Većina
slučajeva obiteljskog nasilja se događa zbog toga jer se žene ne slažu sa
zahtjevima svojih bračnih partnera, točnije jer odbijaju muževe zahtjeve.
Također, muškarci često imaju ‘macho’ reakcije jer žene traže razvod. Brojni
problemi nastaju jer parovi nisu u “pravom braku” te ti isti brakovi završe s
brzim razvodima. Smatram da naše vodeće političare uopće ne interesira količina
razvoda jer su se sami borili za takozvane ‘razvode na brzaka’.”
U biti nadbiskup je branio počinitelje
obiteljskog nasilja koje uglavnom čine muškarci nad ženama, te je krivicu
svalio na žrtve, točnije žene. Šteta!
Takvih grešaka ima još.
Podsjetimo:
•
kardinal Raymond Burke, smatra da su radikalne
feministkinje odgovorne za nastanak svećenika pedofila;
Na Rabu na dan ljetnoga
solsticija 2016. (20.lipnja)
D. Tomac
Msgr. JOSIP BANDERA
in perpetuam rei memoriam
Dobar čovjek Tramuntane, svećenik koji se svjedočio i
živio svoga poziva načela ''da svećenik
treba biti uvijek na usluzi Bogu i za one koji u svojem svakodnevnom životu ne
osjećaju taj poziv. Svećenik treba najprije svojim životom, a zatim svojim
služenjem drugima opravdati svoj poziv. I pored toga i protiv toga što ljudi
očekuju mnogo i uvijek mjere koliko su dobili.''
Bio je čovjek u ljubavi za svoj zavičaj, svoje ljude, svoj Beli, na otoku
Cresu, kojem je služio, do svoje 97. godine života, slaveći sv. Misu
svakodnevno, kada je zbog loma kuka bio prisiljen 2011. godine
umiroviti se i posljednje godine provesti u invalidskim kolicima.
Za svećenika se je zaredio 16. lipnja 1940. Godine. Mladu misu slavio je
23. lipnja 1940. u Belom (zbog ratnoga stanja čin zaređenja bio je u 4 sata
ujutro u polu-zamračenoj kapeli zadarskog sjemeništa, a odmah nakon što je
zaređen, ukrcao se na brod koji je plovio put
Rijeke i poslije otplovio prema Belom, jer je htio mladu misu
održati u svojoj rodnoj crkvi u Belom. I poslije Mlade mise vratio se u Zadar
istim putem na službu kuratora i kapelana.
Svoj Beli, svoju Tramuntanu, svoj narod nije htio napustiti ni
po poraću iako su to bila vremena kad su mnogi napustili otok, Bandera je
ostao. Godine 1949. imenovan je za župnika u rodnom Belom te za župnog
upravitelja u susjednim župama Dragozetićima i Predošćice, svjedočeći mnogim
promjenama u životu otoka, Tramuntane, Beloga, crkve i biskupije krčke ili kako
je znao prispomenuti: ''Nije lako danas mladima, svijet današnjice nije kao
nekad, sve se izmijenilo. Ima nešto i dobroga, ali puno toga smo izgubili. Ne
znam jesu li ljudi više iskreni jedan prema drugome.'' A volio je
ljude a napose mlade, bio je istinski sretan kad je vjenčavao i
krstio mladost, triju župa i
župljana kojima je na noge dolazio dijeliti blagoslove i
naviještati Evanđelje.
Govorio je jednostavno a njegove misli zvone i danas aktualno i
mudro: '' Evangelizacija je uvijek ista jer je Evanđelje uvijek
isto, samo ga treba znati danas prenijeti, dokazati da je potrebno, da je
uspješno, da je dobro, da spašava.''
U nedjelju, 21. lipnja 2015. u župnoj crkvi Prikazanja Gospodinova u Belom,
predvodio je svečano euharistijsko slavlje kojim je Gospodinu zahvalio za svoj
izuzetno dugi svećenički vijek. od 75 godina svećeništva. Umro je 3. lipnja
2016. godine, a 6. lipnja u 17.00 sati pokopan u svome Belom, u svojoj crkvi
ispod oltara na kojem je 62 godine službovao i svakodnevno slavio
Boga.
Mons. Josip Bandera, proslavio je 8. srpnja 2014 u
rodnom mjestu Beli na otoku Cresu svoj 100 rođendan slaveći svetu
Misu u župnoj crkvi Prikazanja Gospodinova. I tada je taj Veliki, skromni,
mudri i dobri pastir a nadasve čovjek, kojemu je Čovjek bio iznad svega, iako
vezan za invalidska kolica izrekao jednostavnim riječima kršćanski smisao
Vjere: ''Bog mi je dao sve te godine da još nešto učinim, ali i da popravim
sebe i ono u čemu sam pogriješio i da se pomirim s Bogom i bližnjima.''
Mons. Josip Bandera je 1959. godine imenovan kapelanom Njegove Svetosti od
pape Ivana XXIII. i uzdignut u čast monsignora. Mogao je graditi karijeru
unutar biskupije i šire, služio je pod četiri biskupa i
dočekao petog (sadašnjeg), znao je za mnoge tajne karijera
i ambicija svećenika i biskupa, ali nije se nikada hvastao i grabio
za časti i službe, govorio je uvijek istinu pa makar ona bila teška za uši i
dušu, i zato je tek u 76. godini života godine 1990. uzdignut u začasnog
kanonika Stolnog kaptola u Krku.
Poznavao sam mons. Josipa Banderu od 1967. godine, kada sam ga
upoznao na prelijepoj plaži podno Belog, došavši prvi puta na Beli barkom iz
Rijeke sa prijateljem na ljetovanje, kojeg su roditelji bili iz
Belog. Na njegov 90. rođendan, na primjedbu da je zavrijedio da mu ljudi
Tramontane podignu spomenik u Belom, nasmijao se uz njemu svojstvenu opasku, a
onda sramežljivo priznao da bi mu bilo drago da se na njegovoj rodnoj kući, po
preminuću, postavi skromna ploča sa znamenjem da je ovdje rođen i živio u
ljubavi za Boga, svoju Tramuntanu i svoj Beli.
Za nadati se je da će vjernici Beloga, Dragozetića, Predošćice, Orleca i
Vrane postaviti bareljef sa likom i insignijama apostolskoga
protonotara na njegovu kuću u Belom kao trajni znak pažnje i hvale za sve što
je učinio u svome dugome životu i služenju Bogu i ljudima.
Opraštamo se sa dobrim čovjekom uz blagoslov: daruj mu Gospodine
vječni Mir, svijetlila mu Božja Svjetlost u prijelazu Novoga života.
Na Rabu, 13.
lipnja 2016.
D. Tomac
SUROVA I POTRESNA
ANALIZA TEOLOGA ZORANA ĐUROVIĆA – PROBLEM POPOVA
Dr. sc. Zoran Đurović, srpski teolog,
svćenik i slikar je veliku pozornost svećenstva, ali i običnih ljudi, tekstom
''Problem popova'' koji je podjelio na društvenim mrežama. U svom osvrtu na
probleme u Srpskoj pravoslacnoj crkvi govori surovo o vladikama, sistemu,
silovanjima, novcu…
''Kap mi se prelila
preko čaše… Popovi su problem. A zašto su problem? Zato što oni žele biti
problem? Ne, zato što su žrtve i saučesnici problema. U preambuli se obično ne
iznosi rješenje ili zaključak. Ali sam ga iznio zato što ne bih htio opravdati
popove, ali ni sasvim ih kriminalizirati. Jer oni su produkt sistema. No,
reći, kriv je mehanizam, to ne znači ništa. Kriv je Djeda Mraz! Neće biti…
To je sistem religije. On zadovoljava pastvu i višu kastu. Vuk sit i
janjci na broju. A da li je Isus mislio na janjce kao ovce? Ne bih rekao. I što
piramidalno imamo? Vladika (biskup) traži pare od popa, pop od naroda. Naravno
da ima i među-karika (đakoni, klerici raznih profila). I što odgovara popu?
Poslušne ovce koje daju pare. Što više ovaca, to više runa.
Sistem funkcionira. Primjer: Gradimo crkvu u selu, narod tradicionalno pobožan,
ne talasati da se ne bi uzbunio, gradski otac daje sve moguće dozvole za
gradnju, pop nalazi ličioca kojeg predstavlja umjetnikom, župljani daju pare za
''freske'', od toga jedan dio ide popu, drugi članovima vijeća, treći biskupu,
a sića slikarskim pomoćnicima, ako dođe… Pop na gozbi dobija naprsni križ, pred
vladikom janje punjeno kajmakom, muzika, svi veseli. Sistem je savršen. Vladika
na saboru predstavlja izveštaj kako je ON obnovio ili podigao ili oslikao
crkvu. I zato prima lijepu plaću. Kolika god da je, on ne plaća iz svog džepa
struju. Ne izlazi na pijacu da kupi kruha i luka… Jer to bi bilo omalovažavanje
vladičanskog čina. Ne zna koliko košta litra mlijeka. I čovjek sa džeparcem
upravlja tuđim životima.
Popovima je u interesu da imaju ovce. Jer su popovi dovoljno inteligentni da
vide kako za nadređene imaju ljude koji ne žive u ovom svijetu. I onda ni
popovi ne talasaju. Zašto bi uvodili neke ''novotarije'' u župi?
Sistem vlasti u Srpskoj pravoslavnoj crkvi je feudalni. Turski. Kadija te kudi,
kadija ti sudi. Prinčevi crkve imaju beskonačnu vlast. I nemaš apelaciono
pravo. Zakon o mobingu još nije zaživio. Kao da su crkva i država odvojeni
svjetovi. Zbog toga, ako sodomiziraš ili ubiješ nekoga u crkvi, to državu ne
interesira. A to ne bi smjelo bi tako.
Imaju popovi neke škole i inteligencije. No, 90% njih ne znaju nešto drugo
raditi. Zato su zatočenici zanata. Još ih stisnu žene i odgovornost prema
obitelji. I radili bi mnogi nešto novo u župi, ali kako se svako malo mjenjaju
vladike po eparhijama, ne znaš kakav ti luđak može izletiti u tom ruskom ruletu.
Umješnost preživljavanja.
Kad već popovi imaju pamet (ne baš svi, ali dobar dio da), ispada da je problem
u nečemu što nemaju. A što je to? Popovi nemaju muda! Kastrirali ih monasi.
Popovi su muda prodali za tanjur gulaša. I zato kažem da su istovremeno žrtve i
saučesnici u zločinu. Jer ovo nije sistem koji je reguliran pravilima nego
zločinački sistem. Koji gubi duše. Doslovno kao u obredu prodaje svoje duše.
Namjerno se izražavam u ovim terminima. Da bi tama mogla raći: O čemu vam
govori ovaj bezbožnik? E, ja to hoću. U najgorem mogućem obliku. Da zderem kožu
sa ovog zla ako je ikako moguće. Jer, ja sam mogao reći: časnim ocima,
svećenicima Boga Živoga, nedostaje hrabrosti. Ne, ja ti želim zabiti prst u
oko! I ništa mi ne možeš. Rekao sam nešto lažno? Nisam. Ako sam rekao dobro,
što se buniš i što me kudiš?
Odmah će ustati demagozi među vladikama i reći kako ja želim napraviti
''komunističko'' svećeničko udruženje. Ne, prijatelji, ja sam uvjek bio van
komunizma. Od djetinjstva. Ali se vama mora stati na put. Ovo je blasfemija.
Jer koliko god da je težak grijeh silovanja jednog dječaka toliko je težak i
grijeh silovanja jednog svećenika. A to se događa više nego često. I drugi
popovi gledaju kao bivoli kad lavovi odvoje neko grlo i rastrgnu ga…
Da li je vama, vladike (naravno da se ne odnosi na sve), jasno da kada bismo se
mi, popovi, ponašali prema pastvi kao vi prema nama, ne bi nam ostalo ni jednog
vjernika? Jer vjernici ne zavise financijski od nas. Poslali bi nas u majčinske
izvore…
Priče o kršćanskom personalizmu su samo fore koje se koriste za zavođenje
prostodušnih. U praksi je samo novac Ličnost. No Isus ne reče da su blaženi
bogati. Naprotiv. Rekao je da se ne može služiti novcu i Bogu. I svaki od vas
je pred tim iskušenjem. Ne nadajte se da će biti neke druge probe. Sve je
ovdje. Imamo samo jedan život. I u tome u čemu nas zateče Gospod, u tome će nas
suditi. Svatko mora gledati lice svoga bližnjega.
Štititi bližnjega od sebe, to je čovještvo, po Marku Miljanovu. To se citira
često. Ali ne aplicira. Proročki vapim, nas neće biti ako ovo ne usvojimo kao
princip. Ako nemamo dovoljno inteligentnih vladika koji će urediti sistem
samozaštite, integrirati popove u sistem odlučivanja i kontrole, mi smo
izgubljeni. Da se vratimo Evanđelju, da koji želi biti prvi, ima služiti svima.
Kao što to danas radi papa Franjo. Pere noge i ženama i kriminalcima. Lažno?
Licemjerno? – Dopuštam da tako misliš. Ali neka sada patrijarh Irinej svim
vladikama opere noge. Lažno i licemerno, ali neka učini. Neka metropolit Amfilohije
da kupi kilo kruha...''.
Tko je Zoran Đurović?
Poznaje više starih jezika (grčki, hebrejski, sirijski, latinski,
staroslovenski) kao i modernih (slavenski jezici, talijanski, engleski,
španjolski, francuski). Bavi se prevođenjem, pisanjem znanstvenih studija i
slikarstvom.
Izvor: http://www.infocentrala.rs/surova-i-potresna-analiza-teologa-zorana-durovica-problem-popova/
in perpetuam rei memoriam
To je sistem religije. On zadovoljava pastvu i višu kastu. Vuk sit i janjci na broju. A da li je Isus mislio na janjce kao ovce? Ne bih rekao. I što piramidalno imamo? Vladika (biskup) traži pare od popa, pop od naroda. Naravno da ima i među-karika (đakoni, klerici raznih profila). I što odgovara popu? Poslušne ovce koje daju pare. Što više ovaca, to više runa.
Sistem funkcionira. Primjer: Gradimo crkvu u selu, narod tradicionalno pobožan, ne talasati da se ne bi uzbunio, gradski otac daje sve moguće dozvole za gradnju, pop nalazi ličioca kojeg predstavlja umjetnikom, župljani daju pare za ''freske'', od toga jedan dio ide popu, drugi članovima vijeća, treći biskupu, a sića slikarskim pomoćnicima, ako dođe… Pop na gozbi dobija naprsni križ, pred vladikom janje punjeno kajmakom, muzika, svi veseli. Sistem je savršen. Vladika na saboru predstavlja izveštaj kako je ON obnovio ili podigao ili oslikao crkvu. I zato prima lijepu plaću. Kolika god da je, on ne plaća iz svog džepa struju. Ne izlazi na pijacu da kupi kruha i luka… Jer to bi bilo omalovažavanje vladičanskog čina. Ne zna koliko košta litra mlijeka. I čovjek sa džeparcem upravlja tuđim životima.
Popovima je u interesu da imaju ovce. Jer su popovi dovoljno inteligentni da vide kako za nadređene imaju ljude koji ne žive u ovom svijetu. I onda ni popovi ne talasaju. Zašto bi uvodili neke ''novotarije'' u župi?
Sistem vlasti u Srpskoj pravoslavnoj crkvi je feudalni. Turski. Kadija te kudi, kadija ti sudi. Prinčevi crkve imaju beskonačnu vlast. I nemaš apelaciono pravo. Zakon o mobingu još nije zaživio. Kao da su crkva i država odvojeni svjetovi. Zbog toga, ako sodomiziraš ili ubiješ nekoga u crkvi, to državu ne interesira. A to ne bi smjelo bi tako.
Imaju popovi neke škole i inteligencije. No, 90% njih ne znaju nešto drugo raditi. Zato su zatočenici zanata. Još ih stisnu žene i odgovornost prema obitelji. I radili bi mnogi nešto novo u župi, ali kako se svako malo mjenjaju vladike po eparhijama, ne znaš kakav ti luđak može izletiti u tom ruskom ruletu. Umješnost preživljavanja.
Kad već popovi imaju pamet (ne baš svi, ali dobar dio da), ispada da je problem u nečemu što nemaju. A što je to? Popovi nemaju muda! Kastrirali ih monasi.
Popovi su muda prodali za tanjur gulaša. I zato kažem da su istovremeno žrtve i saučesnici u zločinu. Jer ovo nije sistem koji je reguliran pravilima nego zločinački sistem. Koji gubi duše. Doslovno kao u obredu prodaje svoje duše.
Namjerno se izražavam u ovim terminima. Da bi tama mogla raći: O čemu vam govori ovaj bezbožnik? E, ja to hoću. U najgorem mogućem obliku. Da zderem kožu sa ovog zla ako je ikako moguće. Jer, ja sam mogao reći: časnim ocima, svećenicima Boga Živoga, nedostaje hrabrosti. Ne, ja ti želim zabiti prst u oko! I ništa mi ne možeš. Rekao sam nešto lažno? Nisam. Ako sam rekao dobro, što se buniš i što me kudiš?
Odmah će ustati demagozi među vladikama i reći kako ja želim napraviti ''komunističko'' svećeničko udruženje. Ne, prijatelji, ja sam uvjek bio van komunizma. Od djetinjstva. Ali se vama mora stati na put. Ovo je blasfemija. Jer koliko god da je težak grijeh silovanja jednog dječaka toliko je težak i grijeh silovanja jednog svećenika. A to se događa više nego često. I drugi popovi gledaju kao bivoli kad lavovi odvoje neko grlo i rastrgnu ga…
Da li je vama, vladike (naravno da se ne odnosi na sve), jasno da kada bismo se mi, popovi, ponašali prema pastvi kao vi prema nama, ne bi nam ostalo ni jednog vjernika? Jer vjernici ne zavise financijski od nas. Poslali bi nas u majčinske izvore…
Priče o kršćanskom personalizmu su samo fore koje se koriste za zavođenje prostodušnih. U praksi je samo novac Ličnost. No Isus ne reče da su blaženi bogati. Naprotiv. Rekao je da se ne može služiti novcu i Bogu. I svaki od vas je pred tim iskušenjem. Ne nadajte se da će biti neke druge probe. Sve je ovdje. Imamo samo jedan život. I u tome u čemu nas zateče Gospod, u tome će nas suditi. Svatko mora gledati lice svoga bližnjega.
Štititi bližnjega od sebe, to je čovještvo, po Marku Miljanovu. To se citira često. Ali ne aplicira. Proročki vapim, nas neće biti ako ovo ne usvojimo kao princip. Ako nemamo dovoljno inteligentnih vladika koji će urediti sistem samozaštite, integrirati popove u sistem odlučivanja i kontrole, mi smo izgubljeni. Da se vratimo Evanđelju, da koji želi biti prvi, ima služiti svima. Kao što to danas radi papa Franjo. Pere noge i ženama i kriminalcima. Lažno? Licemjerno? – Dopuštam da tako misliš. Ali neka sada patrijarh Irinej svim vladikama opere noge. Lažno i licemerno, ali neka učini. Neka metropolit Amfilohije da kupi kilo kruha...''.
Poznaje više starih jezika (grčki, hebrejski, sirijski, latinski, staroslovenski) kao i modernih (slavenski jezici, talijanski, engleski, španjolski, francuski). Bavi se prevođenjem, pisanjem znanstvenih studija i slikarstvom.
