wcncc.com
ONE, HOLY, CATHOLIC AND APOSTOLIC CHURCHJEDNA, SVETA, KATOLIČKA (SABORNA) I APOSTOLSKA CRKVA
wcncc.com
ONE, HOLY, CATHOLIC AND APOSTOLIC CHURCHJEDNA, SVETA, KATOLIČKA (SABORNA) I APOSTOLSKA CRKVA
SVETI PROCES Kad volim Boga razumijem da moram biti tamo gdje je on.
19.04.2026.
Sram i krivnja zbog prošlosti – nadiđi je
Predajmo život Isusu Kristu. Kako da predam svoj život potpuno i kompletno Isusu Kristu? Zašto je teško predati se Bogu? Razlozi su sram i krivnja zbog naše prošlosti. Ako i dalje živite u prošlosti, ako se i dalje držite prošlosti, ako i dalje kažete: napravio sam ovo, napravio sam ono i ne mogu, ne mogu, ne mogu prijeći preko toga, ne mogu prevladati, ne mogu ostaviti iza sebe, progoni me. Probudi se! To je neprijatelj! Neprijatelj pokušava da izgubiš nadu! On pokušava napraviti crnilo da nemaš volju ići naprijed! Što god da si napravio u prošlosti, to je prošlost, ostavi je iza sebe i reci: Gospodine ustajem u tvoje ime! Što god neprijatelj pokušavao, u Isusovo moćno ime idem dalje i prevladavam sram prošlosti. Što god se dogodilo u prošlosti - prošlost je. Ustani i hodaj, gledaj ispred sebe jer te Gospodin čeka na Kalvariji.
Moraš otkriti svoju posljednju sudbinu – križ. Križ je jedini put u nebo. Golgota. Krist raspeti. Da, Križ je jedini put u nebo. Moraš doseći Golgotu. Da, bio si u prošlosti na stranputicama! Da, napravio si mnogo loših stvari u svom životu! Da, lagao si! Da, lažno si se zaklinjao, ranjavao si, oštećivao, krao, ubijao, učinio si loše stvari – to je prošlost i sada ustaj jer tu je Onaj koji je umro i ustao od mrtvih, njegovo ime je Isus Krist iz Nazareta! On je tvoj dobri Pastir! Njegov štap i palica njegova utjeha su svima nama. Sotona će uvijek doći i staviti pred tebe sve ružne stvari koje si napravio i onda će reći: Pogledaj se kakav si! Srami se! Sramoto! Pogledaj kakva si ti osoba! Kako si nisko pao! Misliš da bi Isus dao jedan cent za tebe? Isus ne mari za nekog prljavog poput tebe. A ti odgovori Sotoni: Da, prljav sam, ali me krv Jaganjca Božjega čini bjeljim od snijega! Sjajnijim od sunca! Stoga, Sotono, ako imaš problem idući put se javi Gospodinu Isusu koji je moj Gospodin i Spasitelj, ne razgovaraj sa mnom, Gospodin je moj odvjetnik. Ako hoćeš sa mnom na sud, dovodim Isusa kao svojeg odvjetnika, pa ćemo vidjeti tko će dobiti slučaj! Amen!
Samodopadnost i ponos – nadvladaj ih
U napretku nas pored prošlosti opterećuje i osjećaj samodopadnosti, ponosa. Da, taj ponos i umišljenost koja samoj sebi govori: kako sam dobar i osobit. To je krivo gledanje sebe. Da, "dobar si" ali u stavljanju trnove krune na glavu Gospodina Isusa, za to si stvarno dobar. Dakle, što smo dali Gospodinu?, dali smo mu trnovu krunu.
Ponos nas drži udaljenima od približavanju Bogu, u neprihvaćanju njegove milosti. Približiti se Bogu zahtijeva da se predamo njegovom putu, ne našem, a njegov je put ljubav i milosrđe. Osjećamo kako je teško nekom drugom oprostiti ili čak samima sebi. Najteža stvar koju ikad možete napraviti prema sebi je da nikada ne oprostite sebi. To je najgora stvar koju ikad možete napraviti sebi! Vi tada postajete sebi najveća noćna mora i najveći neprijatelj. Kada si nesposoban oprostiti samome sebi uništio si sve lijepo što ti je Bog dao! Nemoj nikada to učiniti. Nemoj nikada sebi reći: nikada si neću oprostiti. I nakon toga nemoj nikada reći: neću nikada oprostiti onima koji su mi zlo učinili. Oprosti uz iskren osjećaj, oprosti i reci volim te, Bog te blagoslovio, hvala što si me povrijedio, hvala što si me napao s leđa, hvala što si uništio moju reputaciju i moj imidž! Prekrasno! Divno! Zahvali Gospodinu na onima koji su bili uzrok tvoje boli, ne samo na onima koji su uzrok tvoje utjehe. Jer oni koji su bili uzrok tvoje patnje učinili su te bližim Gospodinu nego ikada prije. Moram se predati Božjoj volji, a Božji put je ljubav i milosrđe.
Božji put je ljubav i milosrđe. To je čudesno. U ljubavi, povjerenju i uzdanju dobrovoljno se od srca predaj Božjoj volji. Ljubi Boga koji je sama ljubav. Ljubeći Boga prilaziš mu i upoznaješ ga, tada i samo tada počinješ shvaćati kako raditi za Boga. Ako ne poznaješ Boga, ne možeš raditi za njega, jer ne može se raditi za onoga koga ne znaš. Ako želiš raditi za Boga potrebno je da usmjeriš svoju volju i ljubav prema njemu. Da bi za nekoga iskreno radio moraš ga voljeti. Ne možeš raditi za nekoga koga mrziš. Tko mrzi Boga ne radi za njega nego protiv njega. Usmjeri svoju volju i ljubav prema Bogu i on će tvoju volju i ljubav snažno rasplamsati. Tada ćeš znati što on želi od tebe. Steći ćeš nutarnji osjećaj/znanje što Bog traži od tebe da učiniš: napravi to, to i to. Volja za Božjom blizinom je bitna. Npr. biram nedjeljom ići u crkvu umjesto u klub. Zašto si odlučio doći nedjeljom u crkvu? Zato jer volim Boga i kad volim Boga razumijem da moram biti tamo gdje je on. Sve što je povezano s Bogom, želim biti tamo. Počinjem svojevoljno raditi sve ono što Bog voli.
Milosrđe je osobina Božje ljubavi povezana s opraštanjem. Jedini način na koji možemo oprostiti jest da prethodno budemo skromni. Ne možeš biti samo kršćanin nego moraš postati skroman kršćanin, jer ako ne postaneš skroman kršćanin nikada nećeš oprostiti jer nemaš milosti Božje u sebi i Bog te ne poznaje! Možeš ići u crkvu cijeli svoj život, možeš biti i crkveni službenik, ali Bog će reći: tko je ova osoba? Ne znam ju. Zato jer nikada nisi bio sposoban oprostiti. Znak milosti je opraštanje.
Milost je vidljiva i djelatna samo prema osobi koja je bol u tvom životu! Kada pokažeš djelo milosrđa nekome tko je bio dobar prema tebi, nisi milosrdan. Milosrdan si jedino kada pokažeš akt ljubavi prema nekome tko je bio tvoja najgora noćna mora. Stoga razmisli: tko je bio bolna rana u tvom životu? Oprosti mu ako si sposoban oprostiti. Po tome ćeš vidjeti koliko u tebi ima od Božje prisutnosti. Ako oprostiš pokazuješ da uistinu imaš milost Božju u svome srcu, da je Bog u tebi. Jedini način da oprostiš nekom tko je bio bolna rana u tvom životu jest da ti postaneš skroman a ne ta osoba. Kada nisi sposoban oprostiti ljudima to nije njihov problem nego tvoj. Oni su u krivu, nitko ne govori da nisu, ali zašto si nesposoban oprostiti im? Vidiš, problem leži u tebi a ne u njima! Ako želiš biti kao Isus Krist oprostit ćeš onima koji su te razapeli. Što je Gospodin rekao na križu: Oče oprosti im, jer ne znaju što čine. Ali ti ćeš reći: oni su me u životu raspeli kao Isusa, kako misliš da oni ne znaju što čine? Zašto da im oprostim? A Bog će odgovoriti: Zato jer sam ja milostiv.
Sveti procesMilosrđe se očituje u odnosu na tvoje neprijatelje, na one koji su te ranjavali, nanijeli ti boli. Da bi bio sposoban oprostiti trebaš skromnost, trebaš poniznost. Ako toga nemaš, Bog te treba slomiti a to čini po bolima i životnim okolnostima. Inače će te ponos progutati. Ponosna osoba ne može nikada oprostiti nikom tko ju je i najmanje povrijedio. Zato jer je previše ponosna: Što ti misliš tko si da povrijediš moje dostojanstvo!, znaš li ti tko sam ja!? Ponaša se i govori kao da na ramenima ima činove sa tisuću zvijezdica. Tko god sam sebe hvali takav ne može nikad oprostiti, jer je preduvjet opraštanja skromnost, a da bi postao skroman Bog me tjera u kut i slama kako bi mi pokazao moje pravo ja, a to je da sam griješnik.
U čemu sam ja bolji od druge osobe? Nisam ništa bolji, zapravo sam najmanje dobar od svih. Nisam bolji. Što je osobito posebno na meni? Ništa! Neprijatelj stavlja sve te lažne ideje o ponosu i posebnosti u naše glave, zato nas Bog lomi da nas učini skromnima i poniznima jer bez toga nema poslušnosti, a bez poslušnosti nema načina da dam svoju volju Bogu. A ako ne dam svoju volju Bogu nemam samokontrole, nemam discipline i postajem divlja životinja; jer tijelo bez kontrole nije drugo do okrutna životinja koja proždire sve oko sebe. Tijelo će napraviti sve što spada pod svjetovno i što nema veze s Bogom. Potrebna nam je disciplina i samokontrola a da bismo ih mogli zadobiti treba nam poslušnost po kojoj svoju volju predajemo Božjoj volji: Budi volja tvoja. Da bi se poslušnost razvila moram biti skroman i ponizan, a da bih postao skroman i ponizan Bog me mora slomiti. Samo kada sam skroman mogu svoju volju predati Bogu. To je sveti process.
U svetom procesu Bog me lomi i tako čini skromnim i sposobnim da oprostim onima koji su me ranili i ranjavaju me na isti način na koji sam ja ranio Boga, a Bog mi je oprostio. Stoga i ja trebam oprostiti onima koji su me ranili. Kad sam sposoban oprostiti im to je znak milosti, i kad imam milost Božju tada sam slika Isusa Krista na zemlji. A tko je Isus Krist? On je ljubav Očeva. Otac voli čitav svijet i zato je dao svoga jedinorođenoga Sina da bude raspet na križu za spasenje svijeta. Tko je dakle Sin? Sin je ljubav Očeva za sve koji dođu i kažu: griješio sam Oče protiv protiv tebe i priznajem tvoga ljubljenoga Sina Isusa Krista kao Gospodina i Spasitelja. Ta milost dat će mi Boga. A tko je Bog? Bog je ljubav. Ljubav je jedino znanje po kojem možeš poznavati Boga i voljeti ga. Kad ga zavoliš tada ćeš ga upoznati. Kad ga upoznaš razumijet ćeš što on želi od tebe i počet će vaša zajednička suradnja.
USKRSNA PORUKA
Patrijarh Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava
Nadbiskup metropolita ortodoksne starokatoličke regije sv. Kristofora
Biskup Katoličke Stare Crkve
05.04.2025.
Našoj časnoj braći u episkopatu - mjesnim ordinarijima i opatima,
našim časnim svećenicima, ocima redovnicima i sestrama redovnicama,
našim cijenjenim studentima-kandidatima za sveto ređenje i svete zavjete,
našoj ljubljenoj braći i sestrama,
svima u crkvenom zajedništvu sa Svjetskim saborom narodnih katoličkih crkava!
Isus je bio samo srce. Pun dobrote, razumijevanja, ljubavi, milosrđa i praštanja prema svakome. On je opraštao i tješio, liječio i spasavao. Bio je strpljiv i neizmjerno je ljubio čovjeka.Najteži bolesnici i najveći grješnici bili su njegovi najveći prijatelji. Prema njima je iskazivao svoju najveću ljubav i najveću pozornost. Od njih je samo jedno tražio: "Ne griješi više!"
Čak su i njegovi najžešći protivnici to primijetili i zato su ga mrzili i gledali krivim okom, pa čak i optuživali, govoreći: On prima grešnike i jede s njima! Samo za jednu vrstu ljudi, koji su u to vrijeme obavljali vrlo važnu i odgovornu službu i pred Bogom i pred ljudima, Isus nikada nije imao dobru riječ. To su bili tadašnji pismoznanci i farizeji.
Isus im je govorio oštre i grube riječi, prijetnje i osude: Teško vama, pismoznanci i farizeji... slijepi vođe... okrečeni grobovi... zmije i leglo gujinje...
O njima Isus govori svojim slušateljima i svojim učenicima: ... Stoga činite i držite se svega što vam kažu, ali ne činite po njihovim djelima, jer govore, a ne čine... Sva svoja djela čine da ih ljudi vide... Vole najbolja mjesta na gozbama, najbolja sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu rabini... (Mt 23, 6-10).
Isus im ne uskraćuje jednu stvar: budući da su učitelji židovskog naroda, tumači Božjeg zakona; čak i ako ga ne prakticiraju, treba ih slušati. Isus nikada nije imao dobru riječ za pismoznance i farizeje tog vremena jer nije mogao odobravati njihova djela, njihovu vladavinu, zbog njihove oholosti.
Ponos je neuredna težnja za vlastitom umišljenom veličinom koja se očituje na razne načine. Na kršćanskoj ljestvici grijeha to je prvi od svih kardinalnih grijehova i izvor mnogih zala. To je grijeh iznad svih drugih i tko se ne zna očuvati od njega, odvest će ga u propast.
Isus je korio pismoznance i farizeje zbog njihove oholosti. Iz toga učimo biti ponizni i pred Bogom i pred ljudima. Krist je bio utjelovljena poniznost: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim!
Samo ako smo ponizni, poslušat ćemo Boga, držati njegove zapovijedi, ljubiti Boga i bližnjega svoga kao sebe same i biti spremni podnijeti sve za Boga i bližnjega, kao što je Isus činio
kada se ponizio do smrti, smrti na križu da proslavi Boga i spasi ljude.
Apostoli su dobro naučili i prihvatili od Isusa poniznost. O njima čitamo u Djelima Apostolskim, koje je napisao sv. Luka: Ali oni otidoše ispred velikoga vijeća radujući se što su bili dostojni da trpe sramotu za ime Isusovo. (Dj 5, 41).
Svijet manifestira djela svijeta u kojima je očito da ljudski život danas ne vrijedi ništa. Čitave zgrade s masama nevinih ljudi uništavaju se zbog "legitimne svrhe". Zgrade se doslovno ruše poput kule od karata pogođene bombama ili projektilima. Svjedočimo svjetskom ludilu, onom istom po kojem su se urušile i nestale prethodne civilizacije. Planet Zemlja je umoran od ljudskih užasa i zvjerstava. Razina neosjetljivosti poprima kolosalne dimenzije. Brza zarada, prijevara i krađa, izdaja i lopovluk, ubojstvo i ucjena, arogancija i ponos, samoljublje i egoizam, pobačaji, queer i lezbijske "parade ponosa" itd. Tome svjedočimo. Čini se da svime dominiraju tamni duhovi mraka i propasti. Međutim, to je samo prividno. Božja moćna ruka kontrolira sve i prisutna je u svoj boli i besmislu u koji čovječanstvo srlja.
U vremenu kaosa i konfuzije na globalnoj razini, postoji čvrsti temelj stabilnosti i jasnoće, a to je Gospodin Isus. Luka mira nalazi se u našim srcima i ostaje stabilna sve dok je u njoj dragi Gost s visina – Duh Sveti Branitelj.
Duh je djelotvoran, aktivan, prisutan u svim vremenima Crkve i po njemu Crkva razaznaje Isusovu istinu, smisao i sadržaj: Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. (Iv 14, 26)
Kristovo uskrsnuće je Božja pobjeda nad našom smrti i poziv da budemo dionici te pobjede. Svako je beznađe u Kristu nadvladano. Širiteljima beznađa suprotstavljamo se kršćanskom nadom u radosti života koji je zahvalan na svakom novom darovanom danu. To ćemo najbolje moći osjetiti ako budemo ljudi molitve. Po molitvi smo već onamo, kod Oca, dok živimo eshatološku stvarnost onoga već da a još ne.
Veliki je crkveni blagoslov i kanonsko priznanje valjanosti u očima drugih crkava upravo to što sačinjavamo Zbor biskupa. Kao Zbor biskupa u Svjetskom saboru narodnih katoličkih crkava (WCNCC) predstavljamo autentičan izraz Crkve Kristove. Izraz djelovanja Zbora biskupa izražava se kao Biskupska konferencija WCNCC-a. To je izraz djelovanja uređene strukture koja predstavlja Kristovu Crkvu. Izvan toga su neprepoznatljivi obrisi onih koji se naziva lutajućim biskupima (episcopi vagantes).
WCNCC je dar Božji. Budimo zahvalni Bogu za službu koju nam je pružio. Ustrajmo kroz vremena raznih kušnji kako bismo opravdali položaje na koje nas je Duh Sveti postavio:
Pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga - ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave. (1 Pt 5, 2-4)
Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom. (Dj 20, 28)
Potičem osobito bivše katoličke i pravoslavne svećenike i redovnike (monahe) koji su iz nekoga razloga napustili svetu službu, da promisle ponovno o uključivanju u divan plan Božje providnosti po kojoj on uvijek računa na svoje zaređene i zavjetovane službenike. Zaređenje i zavjetovanje uvijek ima svoj duboki ontološki smisao, a njegova se konkretizacija uz milost Božju može otkriti na novi način svoga djelovanja, po sili Božjoj: ''Evo, sve činim novo.'' (Otk 21, 5)
Neka na sve koji ovo čitaju siđe blagoslov + Boga Oca i + Sina i + Duha Svetoga.
Sretan i blagoslovljen Uskrs!
+ LEONARDO
PONIZNOST
22.03.2026.
Isus je bio samo srce. Pun dobrote, razumijevanja, ljubavi, milosrđa i praštanja prema svakome. On je opraštao i tješio, liječio i spasavao. Bio je strpljiv i neizmjerno je ljubio čovjeka.Najteži bolesnici i najveći grješnici bili su njegovi najveći prijatelji. Prema njima je iskazivao svoju najveću ljubav i najveću pozornost. Od njih je samo jedno tražio: "Ne griješi više!"
I sami njegovi najljući protivnici su to zapažali, pa su ga zato i mrzili i krivim okom gledali, dapače ga zato i optuživali govoreći: " On prima grješnike i jede s njima!" Samo za jednu vrstu ljudi, koji su u ono doba obnašali vrlo važnu i odgovornu službu i pred Bogom i pred narodom, Isus nije imao nikada dobru riječ. To su bili ondašnji pismoznanci i farizeji.
Oštre i teške riječi, prijetnje i osude izgovorio je Isus njima: "Jao vama književnici i farizeji… slijepi vođe… okrečeni grobovi… guje i zmjski porod… "
O njima Isus kaže svojim slušateljima i svojim učenicima: "…Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali nemojte se ravnati po njihovim djelima, jer govore, a ne čine… Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide… Vole prva mjesta na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu učiteljima…" (Mt 23, 6-10).
Njima Isus jedno ne odriče: budući da su oni učitelji židovskoga naroda, tumači Božjega zakona; makar ga oni ne vršili, treba ih slušati. Za ondašnje pismoznance i farizeje Isus nikada nije imao dobru riječ zato što nije mogao odobriti njihova djela, njihovo vladanje, zato što su bili oholi.
Oholost je neuredna težnja za vlastitom i umišljenom veličinom, što se očituje na razne načine. To je na kršćanskoj ljestvici grijeha prvi među svim glavnim grijesima i izvor mnogih grijeha. To je grijeh nad svim drugim grijesima i tko ga se ne zna čuvati, dovest će ga do svake propasti.
Oholost je dovela pismoznance i farizeje da toga da samoga dočekanog Mesiju Isusa ne prepoznaju te osude na smrt i ubiju. Evanđelist Matej o tome izričito piše: "A farizeji iziđoše i stvoriše odluku protiv njega da ga pogube" (Mt 12, 14).
Oholi čovjek uvijek gleda samo sebe i sve pripisuje sebi. On ne priznaje drugoga Boga osim sebe samoga. On ne zna i neće da zna da sve što jesmo i što imamo: i tjelesne i duševne sposobnosti, razum, zdravlje, lijepi glas, tjelesna ljepota i snaga, okretnost itd. jesu darovi Božji, jesu od Boga. Sv. Pavao pita svakoga čovjeka: "Što imaš, a da nisi primio? A ako si primio, što se hvališ kao da nisi primio?" (1 Kor 4, 7).
Oholi čovjek misli da je on najbolji, najsvetiji, najpravedniji. Svoje mane i grijehe ne vidi, a na svakom drugom ih vidi. Zato o drugome zlo i misli, zlo govori i zlo mu želi. On sam sebe hvali i hoće da ga svi drugi ljudi hvale. Vidimo to i na farizeju iz evanđelja, koji, i kad je došao u crkvu, sam sebe samo hvali: "Hvalim te, Bože, što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj carinik" (Lk 18, 11). On, ako i učini koje dobro djelo, čini samo zato da ga ljudi vide i hvale. I baš zato što je sebe postavio "bogom", oduran je i Bogu i ljudima. Zato sv. Jakov i piše u svojoj poslanici: "Bog se protivi oholicama, a poniznima daje svoje milosti" (Jak 4, 6).
Oholost je mnoge dobre anđele preobrazila u đavle i učinila ih stanovnicima pakla. Oholost je i prve ljude upropastila, jer su htjeli biti "kao bogovi" , nisu poslušali Boga, jer su mislili da će biti sretni bez Stvoritelja.
Oholost je i onoga egipatskog faraona i egipatski narod upropastila jer kad je Bog slao Mojsija k njemu i tražio od njega da pusti narod izraelski iz Egipta, on je oholo odgovorio: "Tko je Gospodin da ga slušam i pustim Izrael? Ne poznam Gospodina i neću pustiti narod." (Izl 5, 2). I bio je i on i sav narod egipatski potopljen u Moru Crvenom.
Isus je korio pismoznance i farizeje zbog oholosti. Naučimo se iz toga biti ponizni i pred Bogom i pred ljudima. A sam je bio utjelovljena poniznost: "Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim!"
Samo ako budemo ponizni, slušat ćemo Boga, vršiti njegove zapovijedi, ljubit ćemo Boga i svoga Bližnjega kao sami sebe i bit ćemo spremni sve podnijeti za Boga i bližnjega, kao što je i Isus učinio "kad se ponizio sve do smrti, i to smrti na križu" da proslavi Boga i spasi ljude.
Apostoli su dobro naučili i prihvatili od Isusa poniznost. O njima čitamo u Djelima Apostolskim, koje je napisao sv. Luka: "Ali oni otidoše ispred velikoga vijeća radujući se što su bili dostojni da trpe sramotu za ime Isusovo." (Dj 5, 41).
Netko je rekao: "Poniznost je krepost velikih umova". I s potpunim pravom. Već u svoje doba veliki poganski mudrac Seneka ponizno je priznavao: "Scio me nihil scire" – "Znam, da ništa ne znam". A uživao je ugled velikog mudraca. To je bilo istinito priznanje dostojno jednog umnog velikana. Bio je uvjeren da ima mnogo više toga što ne zna nego što zna. A oholi čovjek misli da je on popio mudrost čitavoga svijeta.
Velik je i u čitavome svijetu poznat glazbenik Josip Haydn. Kad se prvi put izvađao na pozornici njegov muzički oratorij "Stvaranje", a publika bila upravo neopisivo oduševljena, on izišao na pozornicu i počeo plakati. Od ganuća digao je ruke prema nebu i rekao: "Ništa nije moje. Sve je odozgor!" Moje umijeće i moja sposobnost su samo “dar Božji”.
Možemo navesti i riječi dvaju svetaca o oholosti i poniznosti: To su sv. Ivan Vianney, arški župnik i sv. Igancije Lojolski: Prvi je rekao: "Samo nas naša oholost priječi da budemo sveti!" a drugi: "Tko želi velike stvari činiti u kraljevstvu Božjemu, taj neka prije svega bude malen u svojim očima." To je istina koju nas je naučila vječna Istina, koju je ona izrekla za svakoga i za sva vremena: "Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen!" (Mt 23, 12).
Isus nas opominje: "Ne dajte se zvati Rabbi. Ta jedan je učitelj vaš, vi ste braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji. Ta jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. Ni vođama se ne nazivajte, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka bude poslužitelj!"
I nas moli i zaklinje da ne budemo kao farizeji.
Pred nekoliko godina došao je jedan mladi Amerikanac u Alžir. Među ostalim iz znatiželje tu posjeti naselje gubavaca, gdje se susretne s jednom časnom sestrom, koja je bila također rodom iz Amerike.
Upusti se s njom u kraći razgovor. Na koncu razgovora reče joj: "Sestro, ja ne bih ovdje služio ni za 10.000 dolara svaki dan."
– "To je zaista, vrlo malo", odgovori sestra, "ne bih ni ja za te novce!"
– "Pa, koliko vi dobivate?" Ona podigne križ sa svojih prsiju i poljubi ga: "Novca ne dobivam. Služim jedino iz ljubavi prema mome Spasitelju!"
Svaka naša misao, želja, riječ i djelo neka bude izraz naše ljubavi prema Bogu!
O poniznosti naučimo od Sveca sjene - Živio jedan tako dobar svetac u pustinji, da su anđeli zadivljeni silazili s neba na zemlju i promatrali kako na zemlji netko može biti toliko svet. Svetac je živio jednostavno, a širio je krepost kao što zvijezda širi svjetlo i kao što cvijeće rasprostire svoj miris, a do sebe nije ništa držao.
Dvoje je činilo program njegova života: darivati i opraštati. Te dvije stvari nikada nisu izlazile iz njegovih usta, nego su dolazile na vidjelo u njegovu smiješku, lijepom vladanju, popuštanju u njegovoj ljubavi svakoga trenutka.
Anđeli rekoše dragom Bogu da mu udijeli dar čudesa. A Bog odgovori: "Vrlo rado, ali pitajte ga što on želi." Tada mu anđeli rekoše: "Ipak je potrebno da učiniš jedno čudo. Inače ćemo ti ga prisilno nametnuti." "Dobro", reče svetac, "dajte da učinim mnoga dobra, a da to nitko ne dozna. Evo samo to želim." Anđeli su tada dugo međusobno vijećali i konačno su se ovako složili: svaki put kada se svečeva sjena bude odražavala ili uz njega ili iza njega, tako da je on neće moći vidjeti, ona će imati povlasticu da ozdravlja bolesnike, ublažuje boli i tješi žalosti.
Tako je i bilo. Dok je svetac išao, njegova sjena koja je padala iza njega ili njemu sa strane ozdravljala je bolesnike, vraćala radost žalosnim i uplakanim majkama. A svijet je poštivao njegovu čednost i šutke ga je slijedio.
I nikad nitko nije govorio o njegovim čudesima, a malo po malo zaboravili su čak i njegovo ime i samo su ga nazvali Svetac sjene.
Fra Petar Ljubičić: Ne budimo kao farizeji
Dodajmo još da je poniznost vrlina realnog spoznavanja sebe i svojih sposobnosti, stavljajući ih u perspektivu bez oholosti. Ona nije slabost ili ponižavanje, već snaga koja omogućuje prihvaćanje istine o sebi, cijenjenje drugih, otvorenost za savjete i miran život. Poniznost je suprotnost oholosti te znak unutarnje slobode.
Biti ponizan znači imati zrelu svijest o tome tko smo, prihvaćajući svoje uspjehe i pogreške. Oslobađa nas od potrebe za stalnim dokazivanjem drugima i od ropstva vlastitom egu.
Ponizna osoba je otvorena za savjete i spremna priznati da ne zna sve, što omogućuje stalni osobni rast. Poniznost uključuje poštovanje prema drugima i spremnost na ispriku, što gradi dublje i iskrenije međuljudske odnose.
Poniznost nije dopuštanje drugima da vas gaze, već svjesno vladanje sobom i svojim nagonima.
Ponizna osoba poznaje svoje vrline i mane, ne precjenjuje se, ali se ni ne podcjenjuje.
Po poniznosti smo spremni na učenje, primanje savjeta i prigovora, za razliku od ohole zatvorenosti.
Poniznost je snaga, a ne slabost. Po njoj prepoznajemo istinu, prihvaćamo odgovornost i bivamo sposobni reći "oprosti". Ona cijeni doprinos drugih, ne stavlja sebe u središte, pomaže i teži skladu.
Poniznost nalazi svoj najbolji uzor u Isusu Kristu, kao poslušnost i ljubav prema Bogu.
Svako rivalstvo u odnosu na Boga jasan je pokazatelj oholosti i sebičnosti koja traži uvijek svoju volju, prepiranje i omalovažavanje drugih. Oholost je krivo čitanje svojega bića. Poniznost je praćena s iskrenosti, zahvalnosti, uvažavanjem drugih i širenjem mira.
Poniznost je unutarnji stav kojim ispravno vrednujemo sebe a naizvan se očituje kao skromnost i način na koji se predstavljamo u javnosti. Unutarnja poniznost manifestirana kao vanjska skromnost predvorje su svetosti.
Poniznost je nasušna krepost svećenika.
LJUBIMO CRKVU KRISTOVU
01.03.2026.
Od razmišljanja je li ili nije Isus želio instituciju Crkve postoje različiti stavovi, ponekad se ti stavovi mijenjaju kod ljudi pa zastupaju prvo jedan pa onda drugi stav. Međutim, sasvim je izvjesno da je Isus želio organizirani vid svojih sljedbenika što je vidljivo već u izboru apostolskog zbora koji je neminovno oblikovao instituciju Crkve a ona do današnjih dana djeluje u raznim svojim oblicima ustroja. Sljedbenici bez institucije nestali bi, razvodnili bi se. Postoji misao koju još uvijek redovito čujem: Isus je želio sljedbenike, ali nije želio instituciju Crkve. To je kao da ste za školovanje, ali protiv škola, ili za nogomet ali protiv nogometnih klubova. To jednostavno nije moguće, sadržaj bez forme je poput vode koja ispari.
Prvo što treba reći o Isusu je ovo: Bio je iznimno konkretan. Nije napisao knjigu, već je oblikovao ljude. Nije ostavio odvojene izreke, već zajednicu. Nije povjerio svoju poruku "čovječanstvu", već dvanaestorici vrlo specifičnih ljudi, od kojih su se barem četvorica činila potpuno neprikladni za apostolsku službu. Oni koji tvrde da Isus nije želio Crkvu opisuju ga kao neku vrstu plutajućeg moralnog filozofa, dok je u stvarnosti bio netko tko je: jeo sa svojim učenicima, putovao s njima, ispravljao ih, poslao ih u svijet i morao rješavati njihove svađe. To nije duhovni oblak. To je početna organizacija.
Protuargument je obično ovaj: "Crkva ne može biti Božja jer je toliko ljudska." Ali to je upravo isti argument koji se mogao upotrijebiti protiv utjelovljenja: "Bog ne može postati čovjek, jer su ljudi tako ograničeni." Kršćanstvo je jednostavno vjerovanje da Bog djeluje kroz čovjeka. Ne unatoč čovjeku, nego zbog čovjeka.
Postoji zanimljiv trenutak u Evanđelju po Mateju u kojem Isus kaže nešto što je mnogim suvremenim ljudima vrlo nezgodno. Kaže: "Na ovoj stijeni izgradit ću svoju Crkvu." Ne: "nešto će jednog dana nastati." Niti je: "nešto ćeš smisliti kasnije." Zanimljivo je da ljudi koji tvrde "da slijede Isusa" sami često počinju s ispravljanjem Isusa.
Isus je učinio nešto drugo: dao je autoritet. Rekao je svojim apostolima: "Tko sluša vas, sluša mene." To nije poezija. To nije pobožna atmosfera. To je autoritet. I ovdje dotičemo duboko paradoksalnu točku: isti oni koji tvrde da je Crkva previše autoritarna često vjeruju da njihovo vlastito tumačenje ima apsolutnu vlast. Opet, Isus je predao autoritet. U Mateju 16 i 18 On govori o "ključevima Kraljevstva", "obvezujućim i odrješujućim odlukama" koje su priznate na nebu. Ovo je pravni jezik. Ne poetska slika, već jezik odgovornosti i vodstva. Apostolima kaže: "Tko vas sluša, mene sluša." To je prilično šokantna izjava. Isus povezuje svoj autoritet s ljudima, a ne s individualnim tumačenjem. Crkva bez autoriteta je nemoguća. I Isus je to znao.
Unutar te skupine apostola, Isus bira jednog čovjeka: Petra. A divan detalj je ovaj: Peter nije heroj. On krivo shvaća Isusa. Govori prebrzo. On ga poriče u odlučujućem trenutku. A to je čovjek na kojem Krist gradi svoju Crkvu. Ne zato što je savršen, nego zato što mu je oprošteno. Crkva je izgrađena na pokori, a ne na moralnoj superiornosti. Crkva bez grješnika ne bi bila Crkva, već muzej, a čak bi i tamo kipovi pokazivali pukotine.
Ideja da "Isus nije želio Crkvu" bila bi potpuno neshvatljiva prvim kršćanima. Za njih Crkva nije bila kasniji dodatak, već prirodna posljedica Isusova života, smrti i uskrsnuća. Kad Ignacije Antiohijski kaže: "Gdje je biskup, tamo je Crkva," ne govori to da bi branio vlast, već da bi održao jedinstvo.
"Institucija ne može biti duhovna, zar ne?" Je li to istina? To je nebiblijska kontradikcija. Bog postaje čovjek u tijelu: utjelovljenje. Milost dolazi kroz vidljive znakove: sakramente. Ljubav se oblikuje u strukturama, poput braka. Crkva bez ljudskih struktura bila bi gnostička: duh bez tijela. Ali kršćanstvo je uvijek: duh i tijelo, milost i red, misterij i organizacija.
Nitko ne poriče da je Crkva napravila (mnogo) pogrešaka, da je znala za zlouporabe, zloupotrebljavala moć. Ali: Juda je već bio tamo, Petar je zanijekao Isusa, apostoli su pobjegli (mogli bismo to nazvati ruglom prvotne sinode). Ljudska slabost ne opovrgava božanski karakter institucije. To samo potvrđuje koliko je Isus bio realan. Nije gradio svoju Crkvu na savršenim ljudima, već na pokajanim grešnicima.
Što je zapravo u pitanju? Ako Isus nije želio Crkvu, onda nitko nema pravo autoritativno prenositi njegova učenja, njegovi sakramenti su ljudski rituali, a kršćanstvo je u konačnici privatna duhovnost. Ali ako je Isus zaista želio Crkvu – a sve na to upućuje – onda Crkva nije prepreka između nas i Krista, već instrument kroz koji On djeluje. Jer bez Crkve: nauk se raspada, Euharistija nestaje, a ljubav postaje mišljenje. Vjera bez institucije Crkve je emocija podložna svakakvim (re)interpretacijama moguće i s rokom trajanja. Bez Crkve ne bi bilo Novog zavjeta, jer je Crkva ta koja ga je sastavila.
Mnogi ljudi ne vjeruju Crkvi iako se pozivaju na Novi zavjet kojeg je ona sastavila, što znači da je Crkva postojala prije njega.
Uza sve svoje slabosti Crkva Zapada i Crkva Istoka jedna je Crkva jer slavi Euharistiju jednoga Gospodina Isusa Krista. Uza sve sjene i slabosti poruka Božja probija se po Crkvi donoseći mnogima spasenje.
Predajmo život Isusu Kristu. Kako da predam svoj život potpuno i kompletno Isusu Kristu? Zašto je teško predati se Bogu? Razlozi su sram i krivnja zbog naše prošlosti. Ako i dalje živite u prošlosti, ako se i dalje držite prošlosti, ako i dalje kažete: napravio sam ovo, napravio sam ono i ne mogu, ne mogu, ne mogu prijeći preko toga, ne mogu prevladati, ne mogu ostaviti iza sebe, progoni me. Probudi se! To je neprijatelj! Neprijatelj pokušava da izgubiš nadu! On pokušava napraviti crnilo da nemaš volju ići naprijed! Što god da si napravio u prošlosti, to je prošlost, ostavi je iza sebe i reci: Gospodine ustajem u tvoje ime! Što god neprijatelj pokušavao, u Isusovo moćno ime idem dalje i prevladavam sram prošlosti. Što god se dogodilo u prošlosti - prošlost je. Ustani i hodaj, gledaj ispred sebe jer te Gospodin čeka na Kalvariji.
U napretku nas pored prošlosti opterećuje i osjećaj samodopadnosti, ponosa. Da, taj ponos i umišljenost koja samoj sebi govori: kako sam dobar i osobit. To je krivo gledanje sebe. Da, "dobar si" ali u stavljanju trnove krune na glavu Gospodina Isusa, za to si stvarno dobar. Dakle, što smo dali Gospodinu?, dali smo mu trnovu krunu.
USKRSNA PORUKA
Patrijarh Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava
Nadbiskup metropolita ortodoksne starokatoličke regije sv. Kristofora
Biskup Katoličke Stare Crkve
05.04.2025.
Našoj časnoj braći u episkopatu - mjesnim ordinarijima i opatima,
našim časnim svećenicima, ocima redovnicima i sestrama redovnicama,
našim cijenjenim studentima-kandidatima za sveto ređenje i svete zavjete,
našoj ljubljenoj braći i sestrama,
svima u crkvenom zajedništvu sa Svjetskim saborom narodnih katoličkih crkava!
Isus je bio samo srce. Pun dobrote, razumijevanja, ljubavi, milosrđa i praštanja prema svakome. On je opraštao i tješio, liječio i spasavao. Bio je strpljiv i neizmjerno je ljubio čovjeka.Najteži bolesnici i najveći grješnici bili su njegovi najveći prijatelji. Prema njima je iskazivao svoju najveću ljubav i najveću pozornost. Od njih je samo jedno tražio: "Ne griješi više!"
Čak su i njegovi najžešći protivnici to primijetili i zato su ga mrzili i gledali krivim okom, pa čak i optuživali, govoreći: On prima grešnike i jede s njima! Samo za jednu vrstu ljudi, koji su u to vrijeme obavljali vrlo važnu i odgovornu službu i pred Bogom i pred ljudima, Isus nikada nije imao dobru riječ. To su bili tadašnji pismoznanci i farizeji.
Isus im je govorio oštre i grube riječi, prijetnje i osude: Teško vama, pismoznanci i farizeji... slijepi vođe... okrečeni grobovi... zmije i leglo gujinje...
O njima Isus govori svojim slušateljima i svojim učenicima: ... Stoga činite i držite se svega što vam kažu, ali ne činite po njihovim djelima, jer govore, a ne čine... Sva svoja djela čine da ih ljudi vide... Vole najbolja mjesta na gozbama, najbolja sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu rabini... (Mt 23, 6-10).
Isus im ne uskraćuje jednu stvar: budući da su učitelji židovskog naroda, tumači Božjeg zakona; čak i ako ga ne prakticiraju, treba ih slušati. Isus nikada nije imao dobru riječ za pismoznance i farizeje tog vremena jer nije mogao odobravati njihova djela, njihovu vladavinu, zbog njihove oholosti.
Ponos je neuredna težnja za vlastitom umišljenom veličinom koja se očituje na razne načine. Na kršćanskoj ljestvici grijeha to je prvi od svih kardinalnih grijehova i izvor mnogih zala. To je grijeh iznad svih drugih i tko se ne zna očuvati od njega, odvest će ga u propast.
Isus je korio pismoznance i farizeje zbog njihove oholosti. Iz toga učimo biti ponizni i pred Bogom i pred ljudima. Krist je bio utjelovljena poniznost: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim!
Samo ako smo ponizni, poslušat ćemo Boga, držati njegove zapovijedi, ljubiti Boga i bližnjega svoga kao sebe same i biti spremni podnijeti sve za Boga i bližnjega, kao što je Isus činio
kada se ponizio do smrti, smrti na križu da proslavi Boga i spasi ljude.
Apostoli su dobro naučili i prihvatili od Isusa poniznost. O njima čitamo u Djelima Apostolskim, koje je napisao sv. Luka: Ali oni otidoše ispred velikoga vijeća radujući se što su bili dostojni da trpe sramotu za ime Isusovo. (Dj 5, 41).
Svijet manifestira djela svijeta u kojima je očito da ljudski život danas ne vrijedi ništa. Čitave zgrade s masama nevinih ljudi uništavaju se zbog "legitimne svrhe". Zgrade se doslovno ruše poput kule od karata pogođene bombama ili projektilima. Svjedočimo svjetskom ludilu, onom istom po kojem su se urušile i nestale prethodne civilizacije. Planet Zemlja je umoran od ljudskih užasa i zvjerstava. Razina neosjetljivosti poprima kolosalne dimenzije. Brza zarada, prijevara i krađa, izdaja i lopovluk, ubojstvo i ucjena, arogancija i ponos, samoljublje i egoizam, pobačaji, queer i lezbijske "parade ponosa" itd. Tome svjedočimo. Čini se da svime dominiraju tamni duhovi mraka i propasti. Međutim, to je samo prividno. Božja moćna ruka kontrolira sve i prisutna je u svoj boli i besmislu u koji čovječanstvo srlja.
U vremenu kaosa i konfuzije na globalnoj razini, postoji čvrsti temelj stabilnosti i jasnoće, a to je Gospodin Isus. Luka mira nalazi se u našim srcima i ostaje stabilna sve dok je u njoj dragi Gost s visina – Duh Sveti Branitelj.
Duh je djelotvoran, aktivan, prisutan u svim vremenima Crkve i po njemu Crkva razaznaje Isusovu istinu, smisao i sadržaj: Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. (Iv 14, 26)
Kristovo uskrsnuće je Božja pobjeda nad našom smrti i poziv da budemo dionici te pobjede. Svako je beznađe u Kristu nadvladano. Širiteljima beznađa suprotstavljamo se kršćanskom nadom u radosti života koji je zahvalan na svakom novom darovanom danu. To ćemo najbolje moći osjetiti ako budemo ljudi molitve. Po molitvi smo već onamo, kod Oca, dok živimo eshatološku stvarnost onoga već da a još ne.
Veliki je crkveni blagoslov i kanonsko priznanje valjanosti u očima drugih crkava upravo to što sačinjavamo Zbor biskupa. Kao Zbor biskupa u Svjetskom saboru narodnih katoličkih crkava (WCNCC) predstavljamo autentičan izraz Crkve Kristove. Izraz djelovanja Zbora biskupa izražava se kao Biskupska konferencija WCNCC-a. To je izraz djelovanja uređene strukture koja predstavlja Kristovu Crkvu. Izvan toga su neprepoznatljivi obrisi onih koji se naziva lutajućim biskupima (episcopi vagantes).
WCNCC je dar Božji. Budimo zahvalni Bogu za službu koju nam je pružio. Ustrajmo kroz vremena raznih kušnji kako bismo opravdali položaje na koje nas je Duh Sveti postavio:
Pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga - ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave. (1 Pt 5, 2-4)
Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom. (Dj 20, 28)
Potičem osobito bivše katoličke i pravoslavne svećenike i redovnike (monahe) koji su iz nekoga razloga napustili svetu službu, da promisle ponovno o uključivanju u divan plan Božje providnosti po kojoj on uvijek računa na svoje zaređene i zavjetovane službenike. Zaređenje i zavjetovanje uvijek ima svoj duboki ontološki smisao, a njegova se konkretizacija uz milost Božju može otkriti na novi način svoga djelovanja, po sili Božjoj: ''Evo, sve činim novo.'' (Otk 21, 5)
Neka na sve koji ovo čitaju siđe blagoslov + Boga Oca i + Sina i + Duha Svetoga.
Sretan i blagoslovljen Uskrs!
+ LEONARDO
22.03.2026.
Isus je bio samo srce. Pun dobrote, razumijevanja, ljubavi, milosrđa i praštanja prema svakome. On je opraštao i tješio, liječio i spasavao. Bio je strpljiv i neizmjerno je ljubio čovjeka.Najteži bolesnici i najveći grješnici bili su njegovi najveći prijatelji. Prema njima je iskazivao svoju najveću ljubav i najveću pozornost. Od njih je samo jedno tražio: "Ne griješi više!"
I sami njegovi najljući protivnici su to zapažali, pa su ga zato i mrzili i krivim okom gledali, dapače ga zato i optuživali govoreći: " On prima grješnike i jede s njima!" Samo za jednu vrstu ljudi, koji su u ono doba obnašali vrlo važnu i odgovornu službu i pred Bogom i pred narodom, Isus nije imao nikada dobru riječ. To su bili ondašnji pismoznanci i farizeji.
Oštre i teške riječi, prijetnje i osude izgovorio je Isus njima: "Jao vama književnici i farizeji… slijepi vođe… okrečeni grobovi… guje i zmjski porod… "
O njima Isus kaže svojim slušateljima i svojim učenicima: "…Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali nemojte se ravnati po njihovim djelima, jer govore, a ne čine… Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide… Vole prva mjesta na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu učiteljima…" (Mt 23, 6-10).
Njima Isus jedno ne odriče: budući da su oni učitelji židovskoga naroda, tumači Božjega zakona; makar ga oni ne vršili, treba ih slušati. Za ondašnje pismoznance i farizeje Isus nikada nije imao dobru riječ zato što nije mogao odobriti njihova djela, njihovo vladanje, zato što su bili oholi.
Oholost je neuredna težnja za vlastitom i umišljenom veličinom, što se očituje na razne načine. To je na kršćanskoj ljestvici grijeha prvi među svim glavnim grijesima i izvor mnogih grijeha. To je grijeh nad svim drugim grijesima i tko ga se ne zna čuvati, dovest će ga do svake propasti.
Oholost je dovela pismoznance i farizeje da toga da samoga dočekanog Mesiju Isusa ne prepoznaju te osude na smrt i ubiju. Evanđelist Matej o tome izričito piše: "A farizeji iziđoše i stvoriše odluku protiv njega da ga pogube" (Mt 12, 14).
Oholi čovjek uvijek gleda samo sebe i sve pripisuje sebi. On ne priznaje drugoga Boga osim sebe samoga. On ne zna i neće da zna da sve što jesmo i što imamo: i tjelesne i duševne sposobnosti, razum, zdravlje, lijepi glas, tjelesna ljepota i snaga, okretnost itd. jesu darovi Božji, jesu od Boga. Sv. Pavao pita svakoga čovjeka: "Što imaš, a da nisi primio? A ako si primio, što se hvališ kao da nisi primio?" (1 Kor 4, 7).
Oholi čovjek misli da je on najbolji, najsvetiji, najpravedniji. Svoje mane i grijehe ne vidi, a na svakom drugom ih vidi. Zato o drugome zlo i misli, zlo govori i zlo mu želi. On sam sebe hvali i hoće da ga svi drugi ljudi hvale. Vidimo to i na farizeju iz evanđelja, koji, i kad je došao u crkvu, sam sebe samo hvali: "Hvalim te, Bože, što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj carinik" (Lk 18, 11). On, ako i učini koje dobro djelo, čini samo zato da ga ljudi vide i hvale. I baš zato što je sebe postavio "bogom", oduran je i Bogu i ljudima. Zato sv. Jakov i piše u svojoj poslanici: "Bog se protivi oholicama, a poniznima daje svoje milosti" (Jak 4, 6).
Oholost je mnoge dobre anđele preobrazila u đavle i učinila ih stanovnicima pakla. Oholost je i prve ljude upropastila, jer su htjeli biti "kao bogovi" , nisu poslušali Boga, jer su mislili da će biti sretni bez Stvoritelja.
Oholost je i onoga egipatskog faraona i egipatski narod upropastila jer kad je Bog slao Mojsija k njemu i tražio od njega da pusti narod izraelski iz Egipta, on je oholo odgovorio: "Tko je Gospodin da ga slušam i pustim Izrael? Ne poznam Gospodina i neću pustiti narod." (Izl 5, 2). I bio je i on i sav narod egipatski potopljen u Moru Crvenom.
Isus je korio pismoznance i farizeje zbog oholosti. Naučimo se iz toga biti ponizni i pred Bogom i pred ljudima. A sam je bio utjelovljena poniznost: "Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim!"
Samo ako budemo ponizni, slušat ćemo Boga, vršiti njegove zapovijedi, ljubit ćemo Boga i svoga Bližnjega kao sami sebe i bit ćemo spremni sve podnijeti za Boga i bližnjega, kao što je i Isus učinio "kad se ponizio sve do smrti, i to smrti na križu" da proslavi Boga i spasi ljude.
Apostoli su dobro naučili i prihvatili od Isusa poniznost. O njima čitamo u Djelima Apostolskim, koje je napisao sv. Luka: "Ali oni otidoše ispred velikoga vijeća radujući se što su bili dostojni da trpe sramotu za ime Isusovo." (Dj 5, 41).
Netko je rekao: "Poniznost je krepost velikih umova". I s potpunim pravom. Već u svoje doba veliki poganski mudrac Seneka ponizno je priznavao: "Scio me nihil scire" – "Znam, da ništa ne znam". A uživao je ugled velikog mudraca. To je bilo istinito priznanje dostojno jednog umnog velikana. Bio je uvjeren da ima mnogo više toga što ne zna nego što zna. A oholi čovjek misli da je on popio mudrost čitavoga svijeta.
Velik je i u čitavome svijetu poznat glazbenik Josip Haydn. Kad se prvi put izvađao na pozornici njegov muzički oratorij "Stvaranje", a publika bila upravo neopisivo oduševljena, on izišao na pozornicu i počeo plakati. Od ganuća digao je ruke prema nebu i rekao: "Ništa nije moje. Sve je odozgor!" Moje umijeće i moja sposobnost su samo “dar Božji”.
Možemo navesti i riječi dvaju svetaca o oholosti i poniznosti: To su sv. Ivan Vianney, arški župnik i sv. Igancije Lojolski: Prvi je rekao: "Samo nas naša oholost priječi da budemo sveti!" a drugi: "Tko želi velike stvari činiti u kraljevstvu Božjemu, taj neka prije svega bude malen u svojim očima." To je istina koju nas je naučila vječna Istina, koju je ona izrekla za svakoga i za sva vremena: "Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen!" (Mt 23, 12).
Isus nas opominje: "Ne dajte se zvati Rabbi. Ta jedan je učitelj vaš, vi ste braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji. Ta jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. Ni vođama se ne nazivajte, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka bude poslužitelj!"
I nas moli i zaklinje da ne budemo kao farizeji.
Pred nekoliko godina došao je jedan mladi Amerikanac u Alžir. Među ostalim iz znatiželje tu posjeti naselje gubavaca, gdje se susretne s jednom časnom sestrom, koja je bila također rodom iz Amerike.
Upusti se s njom u kraći razgovor. Na koncu razgovora reče joj: "Sestro, ja ne bih ovdje služio ni za 10.000 dolara svaki dan."
– "To je zaista, vrlo malo", odgovori sestra, "ne bih ni ja za te novce!"
– "Pa, koliko vi dobivate?" Ona podigne križ sa svojih prsiju i poljubi ga: "Novca ne dobivam. Služim jedino iz ljubavi prema mome Spasitelju!"
Svaka naša misao, želja, riječ i djelo neka bude izraz naše ljubavi prema Bogu!
O poniznosti naučimo od Sveca sjene - Živio jedan tako dobar svetac u pustinji, da su anđeli zadivljeni silazili s neba na zemlju i promatrali kako na zemlji netko može biti toliko svet. Svetac je živio jednostavno, a širio je krepost kao što zvijezda širi svjetlo i kao što cvijeće rasprostire svoj miris, a do sebe nije ništa držao.
Dvoje je činilo program njegova života: darivati i opraštati. Te dvije stvari nikada nisu izlazile iz njegovih usta, nego su dolazile na vidjelo u njegovu smiješku, lijepom vladanju, popuštanju u njegovoj ljubavi svakoga trenutka.
Anđeli rekoše dragom Bogu da mu udijeli dar čudesa. A Bog odgovori: "Vrlo rado, ali pitajte ga što on želi." Tada mu anđeli rekoše: "Ipak je potrebno da učiniš jedno čudo. Inače ćemo ti ga prisilno nametnuti." "Dobro", reče svetac, "dajte da učinim mnoga dobra, a da to nitko ne dozna. Evo samo to želim." Anđeli su tada dugo međusobno vijećali i konačno su se ovako složili: svaki put kada se svečeva sjena bude odražavala ili uz njega ili iza njega, tako da je on neće moći vidjeti, ona će imati povlasticu da ozdravlja bolesnike, ublažuje boli i tješi žalosti.
Tako je i bilo. Dok je svetac išao, njegova sjena koja je padala iza njega ili njemu sa strane ozdravljala je bolesnike, vraćala radost žalosnim i uplakanim majkama. A svijet je poštivao njegovu čednost i šutke ga je slijedio.
I nikad nitko nije govorio o njegovim čudesima, a malo po malo zaboravili su čak i njegovo ime i samo su ga nazvali Svetac sjene.
Fra Petar Ljubičić: Ne budimo kao farizeji
Biti ponizan znači imati zrelu svijest o tome tko smo, prihvaćajući svoje uspjehe i pogreške. Oslobađa nas od potrebe za stalnim dokazivanjem drugima i od ropstva vlastitom egu.
Poniznost nije dopuštanje drugima da vas gaze, već svjesno vladanje sobom i svojim nagonima.
Ponizna osoba poznaje svoje vrline i mane, ne precjenjuje se, ali se ni ne podcjenjuje.
Po poniznosti smo spremni na učenje, primanje savjeta i prigovora, za razliku od ohole zatvorenosti.
Poniznost je snaga, a ne slabost. Po njoj prepoznajemo istinu, prihvaćamo odgovornost i bivamo sposobni reći "oprosti". Ona cijeni doprinos drugih, ne stavlja sebe u središte, pomaže i teži skladu.
Svako rivalstvo u odnosu na Boga jasan je pokazatelj oholosti i sebičnosti koja traži uvijek svoju volju, prepiranje i omalovažavanje drugih. Oholost je krivo čitanje svojega bića. Poniznost je praćena s iskrenosti, zahvalnosti, uvažavanjem drugih i širenjem mira.
Poniznost je unutarnji stav kojim ispravno vrednujemo sebe a naizvan se očituje kao skromnost i način na koji se predstavljamo u javnosti. Unutarnja poniznost manifestirana kao vanjska skromnost predvorje su svetosti.
01.03.2026.
Od razmišljanja je li ili nije Isus želio instituciju Crkve postoje različiti stavovi, ponekad se ti stavovi mijenjaju kod ljudi pa zastupaju prvo jedan pa onda drugi stav. Međutim, sasvim je izvjesno da je Isus želio organizirani vid svojih sljedbenika što je vidljivo već u izboru apostolskog zbora koji je neminovno oblikovao instituciju Crkve a ona do današnjih dana djeluje u raznim svojim oblicima ustroja. Sljedbenici bez institucije nestali bi, razvodnili bi se. Postoji misao koju još uvijek redovito čujem: Isus je želio sljedbenike, ali nije želio instituciju Crkve. To je kao da ste za školovanje, ali protiv škola, ili za nogomet ali protiv nogometnih klubova. To jednostavno nije moguće, sadržaj bez forme je poput vode koja ispari.
Prvo što treba reći o Isusu je ovo: Bio je iznimno konkretan. Nije napisao knjigu, već je oblikovao ljude. Nije ostavio odvojene izreke, već zajednicu. Nije povjerio svoju poruku "čovječanstvu", već dvanaestorici vrlo specifičnih ljudi, od kojih su se barem četvorica činila potpuno neprikladni za apostolsku službu. Oni koji tvrde da Isus nije želio Crkvu opisuju ga kao neku vrstu plutajućeg moralnog filozofa, dok je u stvarnosti bio netko tko je: jeo sa svojim učenicima, putovao s njima, ispravljao ih, poslao ih u svijet i morao rješavati njihove svađe. To nije duhovni oblak. To je početna organizacija.
Protuargument je obično ovaj: "Crkva ne može biti Božja jer je toliko ljudska." Ali to je upravo isti argument koji se mogao upotrijebiti protiv utjelovljenja: "Bog ne može postati čovjek, jer su ljudi tako ograničeni." Kršćanstvo je jednostavno vjerovanje da Bog djeluje kroz čovjeka. Ne unatoč čovjeku, nego zbog čovjeka.
Postoji zanimljiv trenutak u Evanđelju po Mateju u kojem Isus kaže nešto što je mnogim suvremenim ljudima vrlo nezgodno. Kaže: "Na ovoj stijeni izgradit ću svoju Crkvu." Ne: "nešto će jednog dana nastati." Niti je: "nešto ćeš smisliti kasnije." Zanimljivo je da ljudi koji tvrde "da slijede Isusa" sami često počinju s ispravljanjem Isusa.
Isus je učinio nešto drugo: dao je autoritet. Rekao je svojim apostolima: "Tko sluša vas, sluša mene." To nije poezija. To nije pobožna atmosfera. To je autoritet. I ovdje dotičemo duboko paradoksalnu točku: isti oni koji tvrde da je Crkva previše autoritarna često vjeruju da njihovo vlastito tumačenje ima apsolutnu vlast. Opet, Isus je predao autoritet. U Mateju 16 i 18 On govori o "ključevima Kraljevstva", "obvezujućim i odrješujućim odlukama" koje su priznate na nebu. Ovo je pravni jezik. Ne poetska slika, već jezik odgovornosti i vodstva. Apostolima kaže: "Tko vas sluša, mene sluša." To je prilično šokantna izjava. Isus povezuje svoj autoritet s ljudima, a ne s individualnim tumačenjem. Crkva bez autoriteta je nemoguća. I Isus je to znao.
Unutar te skupine apostola, Isus bira jednog čovjeka: Petra. A divan detalj je ovaj: Peter nije heroj. On krivo shvaća Isusa. Govori prebrzo. On ga poriče u odlučujućem trenutku. A to je čovjek na kojem Krist gradi svoju Crkvu. Ne zato što je savršen, nego zato što mu je oprošteno. Crkva je izgrađena na pokori, a ne na moralnoj superiornosti. Crkva bez grješnika ne bi bila Crkva, već muzej, a čak bi i tamo kipovi pokazivali pukotine.
Ideja da "Isus nije želio Crkvu" bila bi potpuno neshvatljiva prvim kršćanima. Za njih Crkva nije bila kasniji dodatak, već prirodna posljedica Isusova života, smrti i uskrsnuća. Kad Ignacije Antiohijski kaže: "Gdje je biskup, tamo je Crkva," ne govori to da bi branio vlast, već da bi održao jedinstvo.
"Institucija ne može biti duhovna, zar ne?" Je li to istina? To je nebiblijska kontradikcija. Bog postaje čovjek u tijelu: utjelovljenje. Milost dolazi kroz vidljive znakove: sakramente. Ljubav se oblikuje u strukturama, poput braka. Crkva bez ljudskih struktura bila bi gnostička: duh bez tijela. Ali kršćanstvo je uvijek: duh i tijelo, milost i red, misterij i organizacija.
Nitko ne poriče da je Crkva napravila (mnogo) pogrešaka, da je znala za zlouporabe, zloupotrebljavala moć. Ali: Juda je već bio tamo, Petar je zanijekao Isusa, apostoli su pobjegli (mogli bismo to nazvati ruglom prvotne sinode). Ljudska slabost ne opovrgava božanski karakter institucije. To samo potvrđuje koliko je Isus bio realan. Nije gradio svoju Crkvu na savršenim ljudima, već na pokajanim grešnicima.
Što je zapravo u pitanju? Ako Isus nije želio Crkvu, onda nitko nema pravo autoritativno prenositi njegova učenja, njegovi sakramenti su ljudski rituali, a kršćanstvo je u konačnici privatna duhovnost. Ali ako je Isus zaista želio Crkvu – a sve na to upućuje – onda Crkva nije prepreka između nas i Krista, već instrument kroz koji On djeluje. Jer bez Crkve: nauk se raspada, Euharistija nestaje, a ljubav postaje mišljenje. Vjera bez institucije Crkve je emocija podložna svakakvim (re)interpretacijama moguće i s rokom trajanja. Bez Crkve ne bi bilo Novog zavjeta, jer je Crkva ta koja ga je sastavila.
Mnogi ljudi ne vjeruju Crkvi iako se pozivaju na Novi zavjet kojeg je ona sastavila, što znači da je Crkva postojala prije njega.
Uza sve svoje slabosti Crkva Zapada i Crkva Istoka jedna je Crkva jer slavi Euharistiju jednoga Gospodina Isusa Krista. Uza sve sjene i slabosti poruka Božja probija se po Crkvi donoseći mnogima spasenje.
