May the road rise up to meet you.
ONE, HOLY, CATHOLIC AND APOSTOLIC CHURCHJEDNA, SVETA, KATOLIČKA (SABORNA) I APOSTOLSKA CRKVA
LJUBIMO CRKVU KRISTOVU
01.03.2026.
Od razmišljanja je li ili nije Isus želio instituciju Crkve postoje različiti stavovi, ponekad se ti stavovi mijenjaju kod ljudi pa zastupaju prvo jedan pa onda drugi stav. Međutim, sasvim je izvjesno da je Isus želio organizirani vid svojih sljedbenika što je vidljivo već u izboru apostolskog zbora koji je neminovno oblikovao instituciju Crkve a ona do današnjih dana djeluje u raznim svojim oblicima ustroja. Sljedbenici bez institucije nestali bi, razvodnili bi se. Postoji misao koju još uvijek redovito čujem: Isus je želio sljedbenike, ali nije želio instituciju Crkve. To je kao da ste za školovanje, ali protiv škola, ili za nogomet ali protiv nogometnih klubova. To jednostavno nije moguće, sadržaj bez forme je poput vode koja ispari.
Prvo što treba reći o Isusu je ovo: Bio je iznimno konkretan. Nije napisao knjigu, već je oblikovao ljude. Nije ostavio odvojene izreke, već zajednicu. Nije povjerio svoju poruku "čovječanstvu", već dvanaestorici vrlo specifičnih ljudi, od kojih su se barem četvorica činila potpuno neprikladni za apostolsku službu. Oni koji tvrde da Isus nije želio Crkvu opisuju ga kao neku vrstu plutajućeg moralnog filozofa, dok je u stvarnosti bio netko tko je: jeo sa svojim učenicima, putovao s njima, ispravljao ih, poslao ih u svijet i morao rješavati njihove svađe. To nije duhovni oblak. To je početna organizacija.
Protuargument je obično ovaj: "Crkva ne može biti Božja jer je toliko ljudska." Ali to je upravo isti argument koji se mogao upotrijebiti protiv utjelovljenja: "Bog ne može postati čovjek, jer su ljudi tako ograničeni." Kršćanstvo je jednostavno vjerovanje da Bog djeluje kroz čovjeka. Ne unatoč čovjeku, nego zbog čovjeka.
Postoji zanimljiv trenutak u Evanđelju po Mateju u kojem Isus kaže nešto što je mnogim suvremenim ljudima vrlo nezgodno. Kaže: "Na ovoj stijeni izgradit ću svoju Crkvu." Ne: "nešto će jednog dana nastati." Niti je: "nešto ćeš smisliti kasnije." Zanimljivo je da ljudi koji tvrde "da slijede Isusa" sami često počinju s ispravljanjem Isusa.
Isus je učinio nešto drugo: dao je autoritet. Rekao je svojim apostolima: "Tko sluša vas, sluša mene." To nije poezija. To nije pobožna atmosfera. To je autoritet. I ovdje dotičemo duboko paradoksalnu točku: isti oni koji tvrde da je Crkva previše autoritarna često vjeruju da njihovo vlastito tumačenje ima apsolutnu vlast. Opet, Isus je predao autoritet. U Mateju 16 i 18 On govori o "ključevima Kraljevstva", "obvezujućim i odrješujućim odlukama" koje su priznate na nebu. Ovo je pravni jezik. Ne poetska slika, već jezik odgovornosti i vodstva. Apostolima kaže: "Tko vas sluša, mene sluša." To je prilično šokantna izjava. Isus povezuje svoj autoritet s ljudima, a ne s individualnim tumačenjem. Crkva bez autoriteta je nemoguća. I Isus je to znao.
Unutar te skupine apostola, Isus bira jednog čovjeka: Petra. A divan detalj je ovaj: Peter nije heroj. On krivo shvaća Isusa. Govori prebrzo. On ga poriče u odlučujućem trenutku. A to je čovjek na kojem Krist gradi svoju Crkvu. Ne zato što je savršen, nego zato što mu je oprošteno. Crkva je izgrađena na pokori, a ne na moralnoj superiornosti. Crkva bez grješnika ne bi bila Crkva, već muzej, a čak bi i tamo kipovi pokazivali pukotine.
Ideja da "Isus nije želio Crkvu" bila bi potpuno neshvatljiva prvim kršćanima. Za njih Crkva nije bila kasniji dodatak, već prirodna posljedica Isusova života, smrti i uskrsnuća. Kad Ignacije Antiohijski kaže: "Gdje je biskup, tamo je Crkva," ne govori to da bi branio vlast, već da bi održao jedinstvo.
"Institucija ne može biti duhovna, zar ne?" Je li to istina? To je nebiblijska kontradikcija. Bog postaje čovjek u tijelu: utjelovljenje. Milost dolazi kroz vidljive znakove: sakramente. Ljubav se oblikuje u strukturama, poput braka. Crkva bez ljudskih struktura bila bi gnostička: duh bez tijela. Ali kršćanstvo je uvijek: duh i tijelo, milost i red, misterij i organizacija.
Nitko ne poriče da je Crkva napravila (mnogo) pogrešaka, da je znala za zlouporabe, zloupotrebljavala moć. Ali: Juda je već bio tamo, Petar je zanijekao Isusa, apostoli su pobjegli (mogli bismo to nazvati ruglom prvotne sinode). Ljudska slabost ne opovrgava božanski karakter institucije. To samo potvrđuje koliko je Isus bio realan. Nije gradio svoju Crkvu na savršenim ljudima, već na pokajanim grešnicima.
Što je zapravo u pitanju? Ako Isus nije želio Crkvu, onda nitko nema pravo autoritativno prenositi njegova učenja, njegovi sakramenti su ljudski rituali, a kršćanstvo je u konačnici privatna duhovnost. Ali ako je Isus zaista želio Crkvu – a sve na to upućuje – onda Crkva nije prepreka između nas i Krista, već instrument kroz koji On djeluje. Jer bez Crkve: nauk se raspada, Euharistija nestaje, a ljubav postaje mišljenje. Vjera bez institucije Crkve je emocija podložna svakakvim (re)interpretacijama moguće i s rokom trajanja. Bez Crkve ne bi bilo Novog zavjeta, jer je Crkva ta koja ga je sastavila.
Mnogi ljudi ne vjeruju Crkvi iako se pozivaju na Novi zavjet kojeg je ona sastavila, što znači da je Crkva postojala prije njega.
Uza sve svoje slabosti Crkva Zapada i Crkva Istoka jedna je Crkva jer slavi Euharistiju jednoga Gospodina Isusa Krista. Uza sve sjene i slabosti poruka Božja probija se po Crkvi donoseći mnogima spasenje.
01.03.2026.
Od razmišljanja je li ili nije Isus želio instituciju Crkve postoje različiti stavovi, ponekad se ti stavovi mijenjaju kod ljudi pa zastupaju prvo jedan pa onda drugi stav. Međutim, sasvim je izvjesno da je Isus želio organizirani vid svojih sljedbenika što je vidljivo već u izboru apostolskog zbora koji je neminovno oblikovao instituciju Crkve a ona do današnjih dana djeluje u raznim svojim oblicima ustroja. Sljedbenici bez institucije nestali bi, razvodnili bi se. Postoji misao koju još uvijek redovito čujem: Isus je želio sljedbenike, ali nije želio instituciju Crkve. To je kao da ste za školovanje, ali protiv škola, ili za nogomet ali protiv nogometnih klubova. To jednostavno nije moguće, sadržaj bez forme je poput vode koja ispari.
Prvo što treba reći o Isusu je ovo: Bio je iznimno konkretan. Nije napisao knjigu, već je oblikovao ljude. Nije ostavio odvojene izreke, već zajednicu. Nije povjerio svoju poruku "čovječanstvu", već dvanaestorici vrlo specifičnih ljudi, od kojih su se barem četvorica činila potpuno neprikladni za apostolsku službu. Oni koji tvrde da Isus nije želio Crkvu opisuju ga kao neku vrstu plutajućeg moralnog filozofa, dok je u stvarnosti bio netko tko je: jeo sa svojim učenicima, putovao s njima, ispravljao ih, poslao ih u svijet i morao rješavati njihove svađe. To nije duhovni oblak. To je početna organizacija.
Protuargument je obično ovaj: "Crkva ne može biti Božja jer je toliko ljudska." Ali to je upravo isti argument koji se mogao upotrijebiti protiv utjelovljenja: "Bog ne može postati čovjek, jer su ljudi tako ograničeni." Kršćanstvo je jednostavno vjerovanje da Bog djeluje kroz čovjeka. Ne unatoč čovjeku, nego zbog čovjeka.
Postoji zanimljiv trenutak u Evanđelju po Mateju u kojem Isus kaže nešto što je mnogim suvremenim ljudima vrlo nezgodno. Kaže: "Na ovoj stijeni izgradit ću svoju Crkvu." Ne: "nešto će jednog dana nastati." Niti je: "nešto ćeš smisliti kasnije." Zanimljivo je da ljudi koji tvrde "da slijede Isusa" sami često počinju s ispravljanjem Isusa.
Isus je učinio nešto drugo: dao je autoritet. Rekao je svojim apostolima: "Tko sluša vas, sluša mene." To nije poezija. To nije pobožna atmosfera. To je autoritet. I ovdje dotičemo duboko paradoksalnu točku: isti oni koji tvrde da je Crkva previše autoritarna često vjeruju da njihovo vlastito tumačenje ima apsolutnu vlast. Opet, Isus je predao autoritet. U Mateju 16 i 18 On govori o "ključevima Kraljevstva", "obvezujućim i odrješujućim odlukama" koje su priznate na nebu. Ovo je pravni jezik. Ne poetska slika, već jezik odgovornosti i vodstva. Apostolima kaže: "Tko vas sluša, mene sluša." To je prilično šokantna izjava. Isus povezuje svoj autoritet s ljudima, a ne s individualnim tumačenjem. Crkva bez autoriteta je nemoguća. I Isus je to znao.
Unutar te skupine apostola, Isus bira jednog čovjeka: Petra. A divan detalj je ovaj: Peter nije heroj. On krivo shvaća Isusa. Govori prebrzo. On ga poriče u odlučujućem trenutku. A to je čovjek na kojem Krist gradi svoju Crkvu. Ne zato što je savršen, nego zato što mu je oprošteno. Crkva je izgrađena na pokori, a ne na moralnoj superiornosti. Crkva bez grješnika ne bi bila Crkva, već muzej, a čak bi i tamo kipovi pokazivali pukotine.
Ideja da "Isus nije želio Crkvu" bila bi potpuno neshvatljiva prvim kršćanima. Za njih Crkva nije bila kasniji dodatak, već prirodna posljedica Isusova života, smrti i uskrsnuća. Kad Ignacije Antiohijski kaže: "Gdje je biskup, tamo je Crkva," ne govori to da bi branio vlast, već da bi održao jedinstvo.
"Institucija ne može biti duhovna, zar ne?" Je li to istina? To je nebiblijska kontradikcija. Bog postaje čovjek u tijelu: utjelovljenje. Milost dolazi kroz vidljive znakove: sakramente. Ljubav se oblikuje u strukturama, poput braka. Crkva bez ljudskih struktura bila bi gnostička: duh bez tijela. Ali kršćanstvo je uvijek: duh i tijelo, milost i red, misterij i organizacija.
Nitko ne poriče da je Crkva napravila (mnogo) pogrešaka, da je znala za zlouporabe, zloupotrebljavala moć. Ali: Juda je već bio tamo, Petar je zanijekao Isusa, apostoli su pobjegli (mogli bismo to nazvati ruglom prvotne sinode). Ljudska slabost ne opovrgava božanski karakter institucije. To samo potvrđuje koliko je Isus bio realan. Nije gradio svoju Crkvu na savršenim ljudima, već na pokajanim grešnicima.
Što je zapravo u pitanju? Ako Isus nije želio Crkvu, onda nitko nema pravo autoritativno prenositi njegova učenja, njegovi sakramenti su ljudski rituali, a kršćanstvo je u konačnici privatna duhovnost. Ali ako je Isus zaista želio Crkvu – a sve na to upućuje – onda Crkva nije prepreka između nas i Krista, već instrument kroz koji On djeluje. Jer bez Crkve: nauk se raspada, Euharistija nestaje, a ljubav postaje mišljenje. Vjera bez institucije Crkve je emocija podložna svakakvim (re)interpretacijama moguće i s rokom trajanja. Bez Crkve ne bi bilo Novog zavjeta, jer je Crkva ta koja ga je sastavila.
Mnogi ljudi ne vjeruju Crkvi iako se pozivaju na Novi zavjet kojeg je ona sastavila, što znači da je Crkva postojala prije njega.
Uza sve svoje slabosti Crkva Zapada i Crkva Istoka jedna je Crkva jer slavi Euharistiju jednoga Gospodina Isusa Krista. Uza sve sjene i slabosti poruka Božja probija se po Crkvi donoseći mnogima spasenje.
