wcncc.com
ONE, HOLY, CATHOLIC AND APOSTOLIC CHURCHJEDNA, SVETA, KATOLIČKA (SABORNA) I APOSTOLSKA CRKVA
wcncc.com
ONE, HOLY, CATHOLIC AND APOSTOLIC CHURCHJEDNA, SVETA, KATOLIČKA (SABORNA) I APOSTOLSKA CRKVA
BRATSTVO JE MORALO NAPRAVITI ŠTO JE NAPRAVILO
26.07.2026.Prema nekima, javno osuđivanje odstupanja suvremenoga Učiteljstva (primjerice blagoslova homoseksualnih parova, pričesti za rastavljene i ponovno građanski vjenčane, nijekanja Marijina suotkupiteljstva itd.) bilo bi posve dopušteno: u tome ne bi bilo ni neposluha, ni nepokornosti, ni raskola.
S druge strane, posvetiti biskupe kako bi se nastavilo javno osuđivati iste te zablude i sačuvala katolička vjera u svoj njezinoj cjelovitosti predstavljalo bi čin neposluha, nepokornosti i raskola.
Prisjetimo se najprije da i nezabludivo učiteljstvo zahtijeva unutarnji i vjerski pristanak razuma i volje. Drugim riječima, nisu dovoljni ni izvanjska suglasnost ni šutnja iz poštovanja: od vjernika se traži da se iskreno, svojim razumom i voljom, priklone onome što naučava Apostolska Stolica (usp. Pio IX., Quanta cura; Pio XII., Humani generis). Istina je da postoje različiti stupnjevi pristanka. Ono što pripada nepogrešivom učiteljstvu zahtijeva pristanak vjere, apsolutan i bezuvjetan, dok ono što pripada nezabludivom učiteljstvu zahtijeva pristanak utemeljen na krepostima poslušnosti i religije, koji nije apsolutan, nego uvjetan. Ipak, riječ je uvijek o pristanku: postojanje različitih stupnjeva pristanka ne može se pretvoriti u neslaganje.
Neslaganje sa nezabludivim učiteljstvom nužno podrazumijeva neposluh papi upravo zato što, kao što smo vidjeli, pristanak koji se duguje toj vrsti učiteljstva počiva na krepostima poslušnosti i religije. Ipak, postoji jedan slučaj u kojemu je dopušteno uskratiti svoj pristanak: „kada Crkva, jednakim ili višim autoritetom, odluči drukčije“ (J. Salaverri, De Ecclesia Christi, Madrid, 1962., str. 707).
Međutim, kada je riječ o blagoslovu istospolnih parova, davanju pričesti rastavljenim i ponovno građanski vjenčanim katolicima itd., Crkva je već u prošlosti donijela drukčiju i konačnu odluku. Stoga je legitimno kritizirati, pa i javno, dokumente Učiteljstva koji sadrže takve zablude. Ne zato što učiteljstvo koje nije nezabludivo samo po sebi nije obvezujuće, nego zato što u ovom konkretnom slučaju nije i ne može biti obvezujuće, budući da je u suprotnosti s tradicionalnim naukom Crkve.
Radi li onda Bratstvo nešto drugo? Upravo je razlog zbog kojega su 1. srpnja izvršena biskupska posvećenja taj da se nastavi javno osuđivati zablude prisutne u sadašnjem učiteljstvu te da se, posljedično, očuva katolička vjera u svoj njezinoj cjelovitosti. (Na istoj liniji Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava promatra i svoje poslanje).
Želite li dokaz? Svaki put kada je Bratstvo nastojalo postići sporazum s Rimom, odgovor je uvijek bio isti: morate dati svoj pristanak Drugom vatikanskom saboru i postkoncilskom učiteljstvu te prestati kritizirati sadašnje papinsko učiteljstvo, kao i samu Papinu osobu (usp. dokumente navedene u Dodatku).
Želite li protudokaz? Nijedna ustanova nastala iz Ecclesia Dei nikada nije u svojim službenim dokumentima javno kritizirala odstupanja sadašnjega učiteljstva. Jedina zajednica koja je to pokušala učiniti, franjevci Bezgrješne, bila je uništena.
Netko će prigovoriti da su nakane Bratstva možda bile dobre, ali da cilj (odbacivanje zabluda sadašnjega učiteljstva) ne opravdava sredstva (biskupska posvećenja bez apostolskoga naloga). Međutim, u sadašnjim okolnostima posvećivanje biskupa bez apostolskoga naloga ne predstavlja ni nepokornost, ni raskol, ni neposlušnost. Teologija je u tom pogledu jasna, pod uvjetom da je čovjek poznaje.
don Daniele Di Sorco
HERETIK IZOPĆIO PRAVOVJERNE- nasilje liberalizma nad tradicijom -- 
Slika: Boston Catholic Journal
12.07.2026.Uistinu skandalozno zvuče riječi kardinala Fernándeza koji mijenja duh i poslanje Crkve usmjerene na obraćenje i pokoru, uvodeći tzv. crkvu koja to nije, nego je društvo neobraćenih koji su ponosni što su neobraćeni. On poziva sve neobraćene da ostanu neobraćeni i budu članovi te nove neobraćene''crkve''. Ali to nije više Crkva Kristova nego sol koja je obljutavila. Ekskomuniciraju se oni na putu evanđelja a prihvaćaju neobraćenici koji žive sodomu i gomoru.
Dana 5. ožujka 2023., u svojoj katedrali u La Plati, biskup Víctor Manuel Fernández osudio je moralna „razvrstavanja“ i „etiketiranja“ koja je, prema njegovim riječima, razvila Crkva. Tri godine poslije, kao prefekt Dikasterija za nauk vjere, potpisao je dekret o izopćenju usmjeren protiv biskupa, članova i vjernika Svećeničkog bratstva sv. Pija X., nakon biskupskih posvećenja održanih 1. srpnja 2026.
Propovijed od 5. ožujka 2023. u katedrali u La Plati (ulomak)
„Jer ako ne naučimo gledati drugoga na drukčiji način, ništa se neće promijeniti. Ako ne naučim vidjeti njegovu ljepotu izvan njegova izgleda, njegovih sposobnosti, njegove spolne orijentacije ili bilo čega drugoga; ako ne naučim gledati dalje od svega toga, nikada ga neću moći ljubiti onakvim kakav jest, bez obzira sviđa li mi se ili ne.“
„Zato svaki brat i svaka sestra vrijede više od svega na ovome svijetu. Znate da je Crkva tijekom mnogih stoljeća išla drugim putem. A da toga nije bila ni svjesna, razvila je čitavu filozofiju i moral pun razvrstavanja, stvorenih da ljude svrstavaju u kategorije i lijepe im etikete: „Ovaj je ovakav, onaj je onakav; ovaj može primiti pričest, onaj ne može; ovome se može oprostiti, onome ne može.““
„Strašno je što nam se to dogodilo u Crkvi. Hvala Bogu, papa Franjo pomaže nam osloboditi se tih obrazaca.“
Izvor: https://fsspx.news/en/news/cardinal-fernandez-denounces-classifications-excommunicates-sspx-59994
Ova skandalozna ekskomunikacija povlači za sobom razmišljanje o valjanosti sakramenta svetog reda u liberaliziranom Rimu, jer se pred nama jasno očituje nestanak tradicionalne katoličke vjere u Rimu te njegovo suobličenje starokatoličkoj Utrechtskoj uniji, anglikancima i protestantima.
Čuvajte se ovakvih ''pastira'' i uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze! (Usp. Lk 13, 13-14)
BISKUPSKA POSVEĆENJA FSSPX-a NI NA KOJI NAČIN NEĆE BITI RASKOLNIČKA
Mons. Bernard Tissier de Mallerais, Mons. Marcel Lefebvre - Una vita - Edizioni Piane
28.06.2026.
Biskup Schneider: Biskupska posvećenja FSSPX-a ni na koji način neće biti raskolnička Athanasius Schneider, pomoćni (rimokatolički) biskup Astane, dao je u ponedjeljak, 9. ožujka 2026., poduži intervju novinaru Andreasu Wailzeru na YouTube kanalu Kontrapunkt. U njemu je iznio svoja razmišljanja o Bratstvu sv. Pija X. i biskupskim posvećenjima koja planira obaviti 1. srpnja.
Evo nekoliko izvadaka.
Biskup Schneider podsjetio je na Kontrapunktu da je 24. veljače uputio apel papi Lavu XIV., tražeći od njega da dodijeli apostolski nalog za biskupska posvećenja FSSPX-a:„Tu trebamo biti širokogrudni, pogotovo jer Bratstvo sv. Pija X. dijeli istu vjeru. Nije izmislilo novu vjeru, novu liturgiju ili novi oblik svećeničke formacije; ima potpuno istu vjeru, istu liturgiju, isti katekizam i istu svećeničku formaciju koju je sveopća Crkva, u cijelom svijetu, imala do Drugoga vatikanskog koncila, pa čak i strogo nametala stoljećima. To je jednostavno logično, a također je u skladu sa zdravim razumom: ne može biti pogrešno. Crkva nije mogla stoljećima održavati takvu svećeničku formaciju, naviještati tako određenu vjeru i slaviti takvu liturgiju, s tako očitim plodovima, da bi se sada moglo reći da je manjkava. A kada zajednica jednostavno traži: ‘Činimo ono što je Crkva stoljećima smatrala svetim’, a to joj se ne odobri, upravo je to problem.“ Problem nove miseNakon što je pomno proučio život nadbiskupa Lefebvrea, objasnio je razloge koji su se navodili za opravdanje sankcija nametnutih Écôneu:„Kada je sukob započeo, prije točno pedeset godina, nadbiskupa Marcela Lefebvrea suspendirao je Pavao VI. Vatikanu je jednostavno rekao: ‘Molim vas, dopustite da tradicija bude predmet eksperimenta.’ Jer, u to vrijeme, pa i danas, poruka je stalno bila: da, Crkva mora biti otvorena i dopustiti eksperimentiranje. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pa i danas, Sveta Stolica vrlo je velikodušno dopuštala eksperimentiranje u svećeničkoj formaciji, u novim zajednicama, pa i u samoj liturgiji. Pa zašto ne dopustiti ovaj eksperiment? Upravo taj eksperiment nije im bio odobren.“„Zbog toga je bogoslovija u Écôneu raspuštena 1975., a zatim je Bratstvo – unatoč tome što je u početku primilo pohvale od Svete Stolice – suspendirano. U početku se radilo o tradicionalnoj svećeničkoj formaciji, a naravno i o tradicionalnoj Misi. Nadbiskup Lefebvre, kao i Vatikan, već su 1970-ih izjavili da se spor odnosi upravo na Misu. To je značilo da je Bratstvo sv. Pija X. dužno barem priznati novu misu, suzdržati se od iznošenja primjedbi, a visoki predstavnik Apostolske Stolice čak je osobno rekao nadbiskupu Lefebvrea: ‘Samo jednom služite novu misu pred svojim bogoslovima, pred vjernicima, i tada će svi problemi među nama biti riješeni.’ To je činjenica.“ Neke izjave Drugoga vatikanskog saboraNova misa nije bila jedina sporna točka; Drugi vatikanski sabor i njegove posljedice također su brzo postali središnji dio rasprava:„Naravno, kasnije su dodani i drugi, dublji razlozi, a ne samo očiti doktrinarni nedostaci u novoj misi, koje nitko ne može iskreno poreći. Naknadno su se pojavile i određene dvosmislene izjave Drugoga vatikanskog sabora, koje su, naravno, također imale posljedice.Ti su tekstovi formalno samo pastoralne naravi: Deklaracija o vjerskoj slobodi, zatim takozvana kolegijalnost u strukturi Crkve, koja nastoji promatrati Crkvu na više kolegijalan način, polazeći od primata pape i episkopata – što, u toj formulaciji, predstavlja novost. Ne u smislu da je sama kolegijalnost nova, nego je nova upravo ta dvosmislena formulacija Sabora.Treće su pitanje dvosmislene izjave o drugim religijama. To su tri važne teme. I vidimo da je ta dvosmislenost, od Sabora do danas, urodila plodom: živimo u velikoj, rekao bih općoj, dvosmislenosti, u relativizmu jedincatosti Krista i Katoličke Crkve. Cjelokupni misionarski napor doista je oslabljen, jer se sada prvenstveno vodi dijalog itd.Nadalje, kolegijalnost je dovela do svojevrsnog obezvrjeđivanja biskupske službe kroz strukture biskupskih konferencija, što nije u skladu s božanskim pravom. Biskupska konferencija nije ustanovljena božanskim pravom; ona je tvorevina crkvenog prava i stoga može biti ukinuta. Episkopat kao jedinstvo, kao tijelo – to jest božanskog prava. No biskupske konferencije kao sredstvo predstavljaju ljudsku ustanovu, i to, nažalost, s negativnim posljedicama.U praksi ta takozvana kolegijalnost dominira na razini pojedinih zemalja, dok je vlastiti episkopat, utemeljen božanskim pravom u biskupiji, često potisnut tim kolektivnim sustavom. To je zabrinjavajuće. A ni odnos između biskupskog kolegija i pape nije jasno formuliran. Potrebno ga je jasnije izraziti.“ Trajni problem tumačenjaProblem, koji je daleko od rješenja, i dalje ostaje aktualan, što potvrđuju ponovljeni pokušaji u konzervativnim krugovima da se Sabor protumači:„Ipak, te se dvosmislenosti i dalje podučavaju kao ispravne. Čak i takozvane konzervativne zajednice i teolozi pokušavaju, uvijajući se u razna tumačenja, protumačiti ove očito dvosmislene izjave, a ponekad, rekao bih, i određene pogrešne tvrdnje.No riječ je o pastoralnim dokumentima; oni stoga mogu sadržavati i pogreške. Mogu se ispraviti. Međutim, stav nekih konzervativnih zajednica i teologa jest da se ti tekstovi, iako nisu konačni, tretiraju gotovo kao da su nepogrešivi.Tako se sve izvrće i nastoji uklopiti u jedno ispravno tumačenje. To nazivam kvadraturom kruga – ili čak mentalnom akrobatikom. Sve se pokušava protumačiti tako da se nekako uklopi u već zadanu shemu.U nekim točkama to je doista nedostojno i nepošteno. I upravo tu Bratstvo sv. Pija X. kaže: ‘Ne, mi u tome ne možemo sudjelovati.’Očito je da se neke stvari mogu tumačiti prema takozvanoj hermeneutici kontinuiteta, ali ne i ove konkretne točke. Crkva mora ponovno pronaći hrabrost reći: da, to je bio fenomen vezan uz određeno razdoblje, prije šezdeset godina, i nije bio definitivan. To se može ispraviti, i još uvijek se može ispraviti – a Crkva time ništa neće izgubiti.“ Dijalog s RimomPrema mišljenju biskupa Schneidera, FSSPX bi svojom stručnošću u tim pitanjima mogao biti od velike pomoći Crkvi. No, prema njegovim riječima, dijalog se mora temeljiti na poštenim načelima:„Za to je potrebno vrijeme, možda i godine – zašto ne? Ali sada je Vatikan, da tako kažemo, uperio pušku u čelo Bratstva sv. Pija X. Rečeno im je da se najprije mora voditi doktrinarni dijalog, upravo o temama koje sam spomenuo i o problemima nove mise; pritom je p. Pagliaraniju već tijekom sastanka u veljači jasno dano do znanja da tekstovi Sabora nisu otvoreni za ispravke.I unutar takvog okvira, samo ako bi taj dijalog na neki način bio „pozitivan“ – no što to uopće znači? Iz perspektive Vatikana to znači nešto sasvim određeno: očekuje se da Bratstvo izvede svojevrsni nemogući podvig, taj akrobatski manevar, i kaže: ‘Sve se može ispravno protumačiti na određeni način’, te da u konačnici prihvati novu misu, govoreći: ‘Da, ne samo da je valjana, nego je i legitimna.’ To bi, prema njima, bio realizam.“ Iskustvo dosadašnjeg dijalogaBiskup Schneider dobro je upoznat s tim dijalogom kao bivši izaslanik Svete Stolice pri FSSPX-u:„Tijekom svih ovih godina dijalog se već vodio i imao sam uvid u njega; imao sam pristup određenim dokumentima još 2009. i uvijek se vrtjelo oko istih pitanja, uvijek i ponovo. I tako će se nastaviti.A onda, samo ako bi se taj dijalog, s gledišta Vatikana, ocijenio pozitivnim, Bratstvo bi možda dobilo kanonsku strukturu, a zatim i biskupe. No to je nerealno. Riječ je o zajednici koja postoji već dva naraštaja, s nekoliko stotina tisuća vjernika diljem svijeta, s gotovo 800 svećenika i više od 200 redovnica. Takvu stvarnost nije moguće preokrenuti u nekoliko mjeseci. To je potpuno nerealno i nepastoralno – rekao bih čak i nesinodalno.U međuvremenu, takozvani sinodalni procesi napreduju s maksimalnom širinom i inkluzivnošću, dok se ovoj zajednici govori: ‘Ne, vi se morate uskladiti, morate prihvatiti Sabor, morate promijeniti svoje gledište.’No to nije mišljenje Bratstva sv. Pija X.; ono se uistinu oslanja isključivo na dokumente papa, a ne na vlastita stajališta. Dakle, ne radi se o privatnoj prosudbi o Učiteljstvu, nego o oslanjanju na neprekinuto i trajno Učiteljstvo, koje seže još od crkvenih otaca, a osobito od papa posljednjih triju stoljeća. Sve su te teme bile jasno poučavane kroz stoljeća. Ako Bratstvo kaže: ‘Mi prihvaćamo to učenje i naviještamo ono što je Crkva stoljećima naučavala’, to ne može biti pogrešno. To, dakle, nije privatno mišljenje Bratstva, nego stav Učiteljstva koji se kroz dugo vrijeme ponavlja.“ Ponovno pitanje nove miseIsto vrijedi i za novu misu. Biskup Schneider ističe da su njezino odbacivanje od strane FSSPX-a potaknuli ozbiljni razlozi:„Što se tiče očitih nedostataka nove mise, njih doista ne možemo reinterpretirati. To ne funkcionira. To su stvarni nedostaci.Prije više od pedeset godina dvojica kardinala – Ottaviani, bivši prefekt Svetoga oficija, i Bacci – javno su ukazali na konkretne nedostatke Novus orda. Taj dokument i danas postoji. Nikada nisu javno povukli svoje stavove. Nakon objave kritike bili su opomenuti i stavljeni pod pritisak od strane Pavla VI. te su potom zašutjeli. To je razumljivo. No pisani dokument i dalje postoji.“ Preporučena literaturaU vezi s tim pitanjem, biskup Schneider posebno preporučuje knjigu objavljenu prošle jeseni u Sjedinjenim Državama u izdanju Angelico Pressa: A Wider View of Vatican II: Memories and Analysis of a Council Consultor, autora arhimandrita Bonifacija Luykxa.Riječ je o djelu uglednog liturgičara, imenovanog peritusom na Drugome vatikanskom saboru, koji je bio i član povjerenstva za izradu konstitucije Sacrosanctum Concilium, a sudjelovao je i u Bugninijevu Consiliumu za reformu mise:„Sudjelovao je na svim sjednicama do samoga kraja. Neposredno prije smrti zapisao je svoja sjećanja na predkoncilsko razdoblje, na sam Sabor, a osobito na svoj rad u Bugninijevoj komisiji, čiji je plod naša današnja nova misa.U toj knjizi on nemilosrdno razotkriva sve nedostatke nove mise – i doktrinarne i liturgijske – vrlo otvoreno, ali s potpunom iskrenošću.Kako bi, dakle, Bratstvo moglo prihvatiti zahtjev Vatikana da novu misu proglasi ne samo valjanom – što je spremno priznati, pod uvjetom da se služi prema rubrikama i izvornom tekstu – nego i legitimnom, odnosno, kako bi se reklo, da je ‘u redu’? A upravo to nije slučaj.“ Neusporediva sloboda služenja CrkviJedinstveni položaj FSSPX-a u Crkvi daje mu znatnu slobodu govora, a biskup Schneider zahvalan je za način na koji se ta sloboda koristi u borbi protiv zabluda koje iznutra razaraju barku našega Gospodina:„Ne postoji drugi crkveni subjekt koji priznaje papu, a koji je istodobno samo djelomično priznat – jer još uvijek službeno posjeduje ovlast za ispovijedanje, dodijeljenu od Svete Stolice, kao i, barem djelomično, ovlasti za sklapanje ženidbi – i koji ujedno otvoreno i javno osuđuje te zloporabe i zablude, bez straha od posljedica.No to nije kritiziranje radi kritiziranja, nego služenje cijeloj Crkvi. Riječ je o brizi za opće dobro Crkve.S druge strane, Bratstvo sv. Petra i druge takozvane Ecclesia Dei zajednice ne mogu si to dopustiti. Mjerodavni biskupi ili ordinarijati odmah ih ukoravaju uz prijetnju: ‘Ako to ponovite, bit ćete uklonjeni iz biskupije.’To se dogodilo u posljednje dvije godine u trima biskupijama u Francuskoj, gdje je Bratstvo sv. Petra godinama imalo uspješan apostolat. Vjerojatno je neki njihov svećenik u propovijedi izrekao nešto što je barem naznačilo određeno pitanje ili blagu kritiku pojedinih pojava u Crkvi. To je bilo dovoljno: bez upozorenja i bez ikakva objašnjenja, cijeli je apostolat naglo ukinut.Ni priziv Svetoj Stolici nije pomogao – Sveta Stolica nije obranila Bratstvo sv. Petra. Tako su morali napustiti tri biskupije.Sličan se slučaj dogodio i u Sjedinjenim Američkim Državama, a znam i za još jedan koji se tiče druge zajednice Ecclesia Dei; za njega sam nedavno doznao iz pouzdanog i izravnog izvora. U jednoj zemlji zajednica staroga obreda, iako papinskoga prava, bila je prisutna već godinama. Željela je samo da se njezina kuća kanonski uspostavi. Biskup se obratio Rimu kako bi to učinio – premda to prema kanonskom pravu nije bilo potrebno, jer je to bilo u njegovoj nadležnosti. No Rim je odgovorio: ‘Ne, ne daj nikakvo priznanje, nemoj kanonski uspostaviti taj institut staroga obreda’, iako je riječ bila o institutu priznatom od Rima i papinskoga prava. To su samo neki primjeri.“ Sloboda koja nedostaje drugimaS razboritošću i jasnoćom biskup Schneider primjećuje da druge tradicionalne zajednice nemaju takvu mogućnost, premda je ona Crkvi prijeko potrebna:„Jasno vidimo da te takozvane redovite zajednice žive pod stalnim nadzorom; one strepe. Naravno, radujemo se njihovu postojanju, cijenimo ih, zahvalni smo im i visoko vrednujemo njihov apostolat. U tim okolnostima to je doista junačko djelo.Ovo nije kritika, nego jednostavno konstatacija stvarnosti kakva jest. Dobro je da one postoje, kako bi se barem tradicionalna Misa i dalje širila, kao i tradicionalni katekizam.No problemi koji se tiču cijele Crkve – te konkretne dvosmislenosti, pa čak i određene zablude u nekim izjavama Sabora, kao i u samoj novoj misi – o svemu tome treba raspravljati.U Crkvi mora biti moguće o tome govoriti otvoreno, bez polemike, ali iskreno, bez straha od sankcija. A jedini subjekt koji to trenutačno može činiti, a da ne bude odmah kažnjen, jest Bratstvo sv. Pija X.“ Biti realanBiskup Schneider stoga poziva Svetu Stolicu da poduzme velikodušan i pragmatičan prvi korak prema FSSPX-u, ne nužno putem trenutačnog kanonskog rješenja, nego barem davanjem dopuštenja za djelovanje:„U svakom slučaju, cijelo se crkveno pitanje ne može riješiti odmah; potrebno je vrijeme. Kao prvi korak – zbog čega se i obraćam Svetom Ocu – trebalo bi odobriti biskupska posvećenja, dati mandatum apostolicum. To bi bio prvi, mali korak prema određenoj integraciji Bratstva, bez trenutačnog rješavanja cjelokupnog kanonskog statusa.Kanonsko pravo nije božansko pravo. Ono dopušta iznimke, prijelazna rješenja, pa i rješenja koja još nisu dovršena. Upravo je to njegova svrha. To je, zapravo, i motivacija mojega poziva.Ujedno, to bi bila dobit za cijelu Crkvu. Nakon tih biskupskih posvećenja – ako bi ih papa odobrio – biskupi, Bratstvo sv. Petra i drugi mogli bi početi normalnije postupati prema Bratstvu sv. Pija X., a ne više kao prema otpadnicima, gubavcima ili raskolnicima.“ Ključ u papinim rukamaBiskup Schneider drži da papa ima ključ za izbjegavanje de facto isključenja koje bi Crkvu lišilo utjecaja FSSPX-a:„Ako papa odobri biskupe, više se nikada neće moći govoriti o raskolu: to će biti biskupi priznati od pape. Čini mi se da bi to bilo pastoralno rješenje – čak i izvanredno – i iz perspektive povijesti Crkve. Papa bi tada doista ušao u povijest kao istinski graditelj mostova.No treba uzeti u obzir i drugu stranu: postoje utjecajni crkveni dostojanstvenici, možda čak i u papinom najužem krugu, koji jednostavno ne žele Bratstvo sv. Pija X. Oni bi čak bili zadovoljni kada bi ono bilo izopćeno.Oni zato vrše pritisak da se mandat ne dodijeli, nego da se sve najprije riješi na doktrinarnoj razini. No jasno je da to nije izvedivo. Možda se ti uvjeti čak i svjesno postavljaju kako bi Bratstvo ostalo izvan i ne bi bilo integrirano. Jer, kada bi bilo integrirano, imalo bi veći utjecaj u službi Tradicije, i izvan vlastitih okvira.“ Mogućnosti integracije„Danas Bratstvo djeluje uglavnom unutar vlastitih struktura. No kada bi bilo barem djelomično integrirano, biskup bi, primjerice, mogao reći: ‘Zašto ne pozvati svećenika iz Bratstva da održi predavanje našim bogoslovima u dijecezanskoj bogosloviji?’ Ili: ‘Neka vodi duhovne vježbe.’ Ili: ‘Organiziramo konferenciju i pozivamo predstavnika Bratstva sv. Pija X. ili druge teologe.’To bi bilo izvrsno. Mi smo jedna obitelj. I to bi, rekao bih, čak odgovaralo toj famoznoj sinodalnoj metodi – bez obzira na sve dvojbe koje ona pobuđuje; to ovdje spominjem samo kao argumentum ad hominem.“ Stanje nužde ostajeŽelja biskupa Schneidera da papa dopusti FSSPX-u šire djelovanje proizlazi iz stanja nužde u kojem se Crkva nalazi:„Ne radi se samo o Misi, o svetoj Misi. Postoje dublji problemi: dvosmislenosti koje traju još od Sabora, problem same nove mise, koja se služi – ne znam točan postotak – možda u više od 90%, pa i više, crkava diljem svijeta, a koja je sama po sebi teološki problematična.Ne možemo jednostavno reći: ‘Mi imamo svoju Misu, hvala Bogu, tradicionalnu Misu, i to nam je dovoljno.’ Što je s ostatkom Crkve? Moramo biti zabrinuti i za njih.Postoji i problem relativizma koji proizlazi iz Deklaracije o vjerskoj slobodi, odnosno iz načina na koji se ona tumači. Već sama ta očita interpretacija pokazuje da taj tekst ne može ostati nepromijenjen.Ako to nije očita nužnost u Crkvi, što onda jest? Ako gotovo 95% svijeta služi obred koji je barem djelomično doktrinarno problematičan, ako relativizam istine i dalje traje – da i ne spominjemo druge pojave koje su odobrene, a nisu ispravljene: pričest za rastavljene i ponovno vjenčane u Amoris Laetitia, blagoslovi istospolnih parova, dvosmislene međureligijske geste – ako se sve to nastavlja, to je doista zabrinjavajuće.Ako to nije stanje nužde, što onda jest?“ Nedostatak potrebnih jamstavaPrema biskupu Schneideru, srž problema ne leži u samim posvećenjima, nego u nemogućnosti FSSPX-a da od rimskih vlasti dobije jamstva potrebna za potpuno očuvanje Tradicije u sadašnjim okolnostima:„Oni jednostavno kažu: u sadašnjim okolnostima Vatikan nas želi prisiliti da, na ovaj ili onaj način, ‘ispravno’ tumačimo dvosmislenosti Sabora i da više ne govorimo o problemima nove mise. Time bismo se potpuno stavili pod njihovu kontrolu, tako da bi mogli intervenirati u svakom trenutku, kao što to čine s drugim Ecclesia Dei zajednicama – pa nas i zatvoriti ili zatvoriti bogosloviju.Razumijem zašto oni kažu: ‘Pod tim uvjetima to ne možemo prihvatiti.’ I razumijem zašto se, pod tim uvjetima, ne žele potpuno podložiti administrativnoj vlasti Svete Stolice, premda u načelu nisu protiv podložnosti Svetoj Stolici.Oni su spremni biti podložni ako im Sveta Stolica doista jamči cjelokupnu Tradiciju vjere i liturgije, bez ograničenja, govoreći im: ‘Možete nastaviti poučavati točno onako kako sada poučavate – to je ono što je Crkva oduvijek naučavala – i jamčimo vam da možete tako nastaviti’, uz istodobnu kanonsku podložnost Svetoj Stolici.Tada bi, mislim, iz njihove perspektive to bilo prihvatljivo. No za sada to nije slučaj.“ Krize ne traju vječnoU svjetlu povijesti Crkve, biskup Schneider izražava čvrstu nadu: FSSPX će se jednoga dana zasigurno promatrati drukčije nego danas:„Mislim da moramo gledati dalje, izvan ove krize. To može biti kriza koja traje šezdeset godina. U povijesti Crkve krize su često trajale i sedamdeset godina: avignonsko sužanjstvo, sedamdeset godina; arijanska kriza, između šezdeset i sedamdeset godina.Tada je Bog intervenirao i Rim je ponovno postao svjetlo jasnoće i nedvosmislenosti. Rim je oduvijek bio takav. No danas postoji određeno pomračenje, i to moramo priznati. To nije protiv Rima, nego iz ljubavi prema Rimu.Nadbiskup Lefebvre rekao je to i prilikom biskupskih posvećenja: to je samo za određeno vrijeme, za kratko razdoblje. Možda je zamišljao drukčiji razvoj događaja; možda je mislio da će nakon nekoliko godina doći papa koji će ponovno jasno proglasiti sav tradicionalni nauk.Tada biste vi, novi biskupi, mogli doći k njemu i reći: ‘Sveti Oče, stavljamo Vam na raspolaganje svoju biskupsku službu; razriješite nas ako želite, činite s nama što hoćete, jer ste sada Vi čuvar i jamac jasne i nedvosmislene ispovijesti vjere, kao što je Sveta Stolica oduvijek bila, stijena koju su pape predstavljali, uz tek rijetke iznimke u povijesti.’I to će se bez sumnje dogoditi, jer je papinstvo ustanovljeno od Boga. No Bog, na nama neshvatljiv način, dopušta ovu sadašnju krizu Svete Stolice, pa čak i samoga pontifikata.Moramo gledati dalje. Trebamo biti razboritiji i ne pribjegavati odmah optužbama poput: ‘Ti si raskolnik, ti si ovo ili ono.’ To nije ispravno. To je previše pojednostavljeno i nedostatno u svjetlu cjelokupne povijesti Crkve i onoga što je doista u pitanju.“ Ispravljanje tekstova Drugog vatikanskog saboraPrema biskupu Schneideru, nužno je ispraviti ono što je u tekstovima Drugog vatikanskog sabora nejasno ili pogrešno:„Prije svega mislim na pitanje kolegijalnosti biskupskog zbora. To nije dovoljno jasno. Istina, postoji pojašnjenje – Nota explicativa praevia – koje je dao Pavao VI. uz Lumen gentium; ono je od pomoći, bez sumnje. Ali ni to ne donosi potpunu jasnoću.Zatim je to preneseno u kanonsko pravo i druge pokoncilske dokumente, gdje se kaže da Crkvom na neki način upravljaju papa i biskupski zbor. To ostaje prilično dvosmisleno.Crkva je po svojoj naravi hijerarhijska i monarhijska. Bog je postavio Petra nad cijelim stadom; nije rekao cijelom apostolskom zboru: ‘Svi vi pasite moje ovce.’ Rekao je samo Petru: ‘Pasi moje ovce, pasi moje jaganjce.’Naravno, Petar i pape uvijek su znali da čine duhovno tijelo s biskupima, pa su i djelovali kolegijalno. No papa nije bio obvezan, po strogom božanskom pravu, uključivati biskupe kolegijalno u redovito upravljanje Crkvom.Upravo ta dvosmislenost i danas je prisutna u novom kanonskom pravu, gdje se tvrdi da biskupski zbor, zajedno s papom i pod njim, redovito sudjeluje u upravljanju cijelom Crkvom. Ne – to se događa samo iznimno, na ekumenskom saboru, kada papa pozove biskupe i dopusti im sudjelovanje. To je uvijek bila stalna praksa Crkve.“ Problem vjerske slobodeZatim dolazi pitanje koje se, prema njemu, najviše suprotstavlja društvenom kraljevanju našega Gospodina:„Zatim, naravno, tekst o vjerskoj slobodi. On miješa mnoge stvari; istina i zabluda gotovo su nerazdvojivo isprepletene u istoj rečenici, i tako se i dalje prenose.Crkva je uvijek naučavala vjersku slobodu u određenom smislu, i to kao božansko pravo. Što to znači? Da je svaka osoba slobodna u svojoj duši u odnosu na vjeru. Bog ne prisiljava čovjeka; čin vjere u svojoj je biti slobodan.No zatim se to miješa s novom tvrdnjom koju Crkva nikada nije naučavala: da svaka osoba ima ne samo unutarnje, nego i izvanjsko pravo birati religiju.Savjest može pogriješiti, čak i u dobroj vjeri; čovjek može izabrati i idolopoklonstvo. No to ipak nije Božja volja. Ne može se izjednačiti izbor prave religije i lažne religije.Zatim se dodaje da takva osoba ima pravo da je nitko ne ometa u izboru svoje religije – pa čak ni građanske vlasti – i to ne samo u njezinu prakticiranju, nego i u širenju. Dakle, i u širenju idolopoklonstva?A to pravo da ne bude ometana temelji se, kaže se, na dostojanstvu osobe, odnosno na naravnom zakonu. No to nije točno.“ Razlikovanje naravnoga pravaBiskup Schneider zatim uvodi važne razlike kako bi razjasnio taj složeni problem:„Naravni zakon daje nam samo ono što je po sebi dobro. On mi ne može dati pravo da griješim protiv prve zapovijedi: ‘Nemoj imati drugih bogova uz mene.’Širenje lažne religije, čak i ako je izabrana u dobroj vjeri, nije naravno pravo; ono ne proizlazi iz prava moje osobe. To je jednostavno zlouporaba vjerske slobode.Takva bi tvrdnja mogla vrijediti samo za jednu pravu religiju – katoličku vjeru. Stoga treba reći: samo katolici imaju pravo da ih nitko ne ometa, pa ni država, u izboru, prakticiranju i širenju katoličke vjere, jer je to jedina vjera koju je Bog htio i koju nam prva zapovijed nalaže.Za one koji izaberu pogrešnu religiju – bilo u dobroj vjeri ili ne – ne može se pozivati na naravni zakon. Zabluda se ne može širiti na temelju naravnoga prava.Može biti riječ samo o građanskom pravu, koje država, ovisno o okolnostima, može dopustiti u okviru tolerancije. Tolerancija je dostatna.To je uvijek bilo tradicionalno učenje Crkve, još od crkvenih otaca. Ako čitamo sv. Augustina, sv. Ambrozija i druge, oni su upravo tako naučavali.“ Pitanje krivih religijaTakođer je, prema biskupu Schneideru, potrebno preispitati koncilsko shvaćanje samih krivih religija:„I sv. Justin govorio je o ‘sjemenu Logosa’, odnosno o sjemenu istine prisutnom u čovjeku; ali to nije povezivao s religijama kao takvima, nego s naravnom spoznajom Boga, s naravnim zakonom, s naravnim svjetlom razuma i s istinskom filozofijom. Sv. Justin to nikada nije povezivao s lažnim religijama.Evo primjera. Ovdje bi trebalo pošteno otvoriti raspravu i reći: ne, ovaj je tekst previše dvosmislen, iz njega su proizašli pogrešni zaključci, stoga ga Crkva mora ispraviti i preformulirati s potpunom jasnoćom.Zatim postoji i izjava u Lumen gentium 16, prema kojoj mi katolici, zajedno s muslimanima – cum musulmanis, na latinskom adoramus – štujemo jednoga Boga. To je izrazito dvosmisleno, prepuno nejasnoća, i svakako zahtijeva ispravak. To je samo jedan od važnijih primjera.“ Liturgijsko pitanjeNaposljetku, postoji potreba da se razmotri i liturgijsko pitanje:„Naravno, nova misa mora biti jasno ispitana i ispravljena; ne možemo je ostaviti onakvom kakva jest. Nove prikazne molitve vrlo su jasno judeo-protestantskog obilježja i u stvarnosti usmjeravaju cjelokupno slavlje više prema obredu zajedničkog blagovanja.Druga euharistijska molitva potpuno je neprikladna; gotovo je na granici pravovjerja. Ne možemo je ostaviti onakvom kakva jest; potrebno ju je izmijeniti.I ovdje ponovno – to ponavljam – Bratstvo sv. Pija X. može dati svoj doprinos, i mislim da ga već daje.“ Poziv na jedinstvo i molitvuU zaključku je biskup Schneider izrazio nadu u jedinstvo tradicionalnih katoličkih struja u borbi za Tradiciju Crkve. Uvjeren je da će Bog uslišati molitve tolikih vjernika:„Molim vas, nemojmo to činiti – nemojmo se i dalje međusobno razdirati. Budimo ponizni, gledajmo stvari nadnaravno, molimo zajedno i vapimo Nebu da našem vođi u ovoj duhovnoj bitci – papi – napokon podari svjetlo i hrabrost kako bi ponovno, s potpunom jasnoćom, učvrstio vjeru i obnovio Tradiciju.“Uz zahvalnost g. Andreasu Wailzeru, koji nam je ljubazno dopustio prenijeti riječi biskupa Schneidera s njegova YouTube kanala Kontrapunkt.Andreas Wailzer austrijski je novinar sa sjedištem u Beču, koji piše na engleskom i njemačkom za više medija, među kojima su Die Tagespost, Wochenblick, Corrigenda i LifeSiteNews.Izvor: https://fsspx.news/ Katolička Stara Crkva koja zdušno podržava tradicionalizam, poziva vjernike na molitvu za posvetu novih biskupa Svećeničkog bratstva svetog Pija X. (FSSPX). Četvorica svećenika će 1. srpnja biti zaređeni za biskupe bez odobrenja pape Lava XIV. (bez papinske bule). Ređenja će se održati u sjemeništu bratstva u Écôneu u Švicarskoj. Nadamo se da će u međuvremenu biti izdan apostolski nalog za njihova ređenja, jer bi ovom ekskomunikacijom Rim napravio auto-gol, odnosno izopćio bi samu svoju povijest - sebe samoga.
Ta su četvorica svećenika oci Pascal Schreiber (Švicarska), Michael Goldade (Sjedinjene Američke Države), Michel Poinsinet de Sivry (Francuska) i Marc Hanappier (Francuska).
RIM TRADICIONALISTE EKSKOMUNICIRA A LIBERALNE PROMOVIRA
21.06.2026.
Prenosimo argumentaciju Svećeničkog bratstva sv. Pia X. koju svakako kao ortodoksna starokatolička crkva podržavamo.
Odgovor kardinalu Sarahu
U autorskoj kolumni objavljenoj u Francuskoj u listu Le Journal du Dimanche 22. veljače 2026. kardinal Sarah – koji je posljednjih godina bio snažan izvor ohrabrenja mnogim vjernicima – izražava zabrinutost zbog najave biskupskih posvećenja od strane Bratstva svetoga Pija X.
Kardinal piše: „Koliko je duša u opasnosti da budu izgubljene zbog ove nove podjele?“ S pravom bismo se mogli zapitati jesu li doista u opasnosti duše vjernika koji pohađaju kapele Bratstva ili bismo se prije trebali bojati za spasenje onih koji slijede „prelate koji se odriču naučavanja pologa vjere“ ili „vukove u ovčjem ruhu“ – osude koje dolaze od samoga kardinala.
Lijek koji Uzoriti predlaže onima koji žele „boriti se za vjeru, katolički moral i liturgijsku tradiciju“ jest privrženost Petrovu nasljedniku. Stoga bi svaki katolik trebao prihvatiti ono što dolazi od pape bez ikakve neposlušnosti. Međutim, to nije tako jednostavno kako se čini, jer smo upravo iz Rima nedavno svjedočili:
– omogućavanju svete pričesti razvedenima i ponovno vjenčanim,
– blagoslovu parova u neregularnom stanju,
– tvrdnji da Bog želi vjerski pluralizam,
– dovođenju u pitanje naslova koji se tradicionalno pripisuju Blaženoj Djevici Mariji i
koje su koristili mnogi pape,
– pa čak i pokušajima postupnog ukidanja tradicionalnoga misala. Sam kardinal Sarah protivio se mnogim od tih novotarija u ime Tradicije. S jedne strane pokazuje nam primjer dobre borbe za vjeru, katolički moral i liturgijsku Tradiciju; s druge strane poziva nas da se pokoravamo onima koji su u samom korijenu zala protiv kojih se borimo. Kako to učiniti kada kardinali mogu širiti heterodoksna mišljenja – mišljenja koja je osudio sam gvinejski kardinal – a da ih crkvene vlasti nikada ne isprave? Koji zaključak možemo izvući, ako ne da prije davanja pristanka moramo razlikovati učenja vjerna vjekovnoj vjeri od onih koja izražavaju novi način razmišljanja, nepomirljiv s prethodnim učiteljstvom? Iako je sadašnji papa tek nedavno preuzeo papinsku službu, njegova imenovanja na najviše dužnosti, kao i njegovi govori i propovijedi, ne nagovješćuju nikakvu značajnu promjenu.
Na kraju nam kardinal Sarah daje prekrasan primjer herojske poslušnosti Padre Pija, o kojem možemo razmišljati. Ipak, željeli bismo istaknuti golemu razliku između situacije stigmatiziranog franjevca iz Pietrelcine i situacije Bratstva svetoga Pija X. On je s vjerom, poniznošću i poslušnošću prihvatio tešku nepravdu koja se ticala njegove osobe – ali koja nije imala vanjskih posljedica za spasenje duša. Bratstvo, naprotiv, prosvjeduje protiv nepravde koja pogađa opće dobro Crkve, ranjene u svojoj vjeri, moralu i liturgiji, kako i sam kardinal priznaje. Kako možemo šutjeti kada su ugroženi vjera i spasenje vjernika? Nije li potrebno, iz ljubavi prema tim dušama, da se neki usude suprotstaviti onima koji šire zabludu?
Sveti Pavao javno se suprotstavio svetome Petru u Antiohiji prije nego što je prvi papa priznao svoju pogrešku. Sveti Atanazije, dok je većina biskupa naginjala Arijevoj herezi, bio je izopćen od pape Liberija, ali je nastavio propovijedati i prosvjetljivati duše. Padre Pio bio je u pravu što je poslušao nepravedne sankcije koje su mu bile nametnute jer ništa nije prijetilo vjeri vjernika. Međutim, manje je poznato da je odbio služiti Misu prema eksperimentalnom misalu iz 1965. na narodnom jeziku te je nastavio služiti Misu svojega ređenja sve do svoje smrti 1968., nekoliko mjeseci prije nego što je liturgijska reforma stupila na snagu. Što bi on tada učinio?
Uzoriti, molimo Vas da upotrijebite svoj autoritet, svoj ugled i svoje pero kako biste uvjerili Svetoga Oca da okonča doktrinarnu, moralnu i liturgijsku krizu kroz koju prolazi sveta Crkva. Tada Bratstvo svetoga Pija X. više neće biti primorano posvećivati biskupe bez papinskoga naloga. Tada će u Crkvi Božjoj vladati istinsko jedinstvo i savršeno zajedništvo: jedinstvo i zajedništvo u vjeri.
p. Étienne Ginoux
Izvor: https://fsspx.news/
Nijednom vjerniku ne može biti drago kada vidi podjele i cijepanja na Crkvi Kristovoj. Raslojavanje kršćanstva nikome nije u interesu. Svaka ispravna i pobožna intencija svakako će ići za time da se uspostavi što veće jedinstvo Crkve. Ali ne bilo kakvo i ne bilo s kim. Stoga je od najveće važnosti da episkopat bude na zdravoj liniji crkvenog učiteljstva, jer kada on obljutavi onda se to širi kao kuga na cijelo tijelo.
Od najveće je važnosti tradicionalnizam biskupa. Biskupsko ređenje prenosi u Crkvi vlast koja je dušama nasušno potrebna, to je očinsku vlast. Otac je milostiv ali i strog; blagonaklon ali i odrešit i jasan kada je to potrebno. Episkopat je slika Božje vlasti koja rađa duše za život milosti, to je vlast prenošenja života, i zato lišiti Crkvu te vlasti znači presušiti u njoj izvore života, lišavajući je očinstva. Crkva bez biskupa jest Crkva bez otaca, Crkva siročadi, Crkva bez budućnosti, Crkva nesposobna za vlastitu obnovu i osuđena na nestanak. Kao što društvo treba očeve obitelji, tako ih treba i Crkva. Krivo teološko shvaćanje Episkopata, npr. protestantsko, ili uvođenje u tu službu žene, prekida valjani Episkopat.
Biskup ordinarij posjeduje vlast reda i vlast jurisdikcije. Vlast reda jest vlast posvećivanja, odnosno vlast služenja svete Mise te podjeljivanja sakramenata i blagoslova. Vlast jurisdikcije jest vlast upravljanja i naučavanja s autoritetom.
Krist po sakramentima daje život milosti i tada svoje očinstvo ostvaruje na najsavršeniji, najpotpuniji i konačan način. Kristovo je očinstvo u Crkvi predstavljeno na različite, ali međusobno nadopunjujuće načine.
Biskup, a zajedno s njime i svećenik, redovito trebaju posjedovati obje vlasti – red i jurisdikciju – jer biskup, kao i svećenik, mora najprije pripraviti duše, osobito naučavanjem vjere, ali i smjernicama dobrog upravljanja, prije nego što im podijeli milost.
Posvećivanje duša djelo je u kojem je službenik jedinstveno Božje oruđe, jer je samo on obilježen biljegom sakramenta reda. Drukčije je s poučavanjem i upravljanjem. To su djelatnosti u kojima je službenik Božji predstavnik, obdaren zakonitim poslanjem i potrebnom sposobnošću koja se temelji na potrebnom znanju i razboritosti. Takav službenik nije sam u vršenju svoje službe. U krajnjoj nuždi i sami vjernici mogu čuvati i prenositi vjeru te, ostajući podložni svojim pastirima, vršiti i pomagati vršenje crkvenih propisa. Biskup i svećenik nezamjenjivi su u Crkvi, jer jedino oni mogu dati život milosti. Dok vjernici, premda ostaju ovisni o biskupu i svećeniku, također mogu sačuvati vjeru i stegu.
Očinstvo biskupa je jedinstveno i nezamjenjivo, jer je biskup onaj koji daje onoga koji daje: biskup ne rađa samo život milosti nego i svećenika koji taj život milosti prenosi. Biskup nije samo poglavar onih koji vjeruju i slušaju – vjernika – nego i onih koji imaju odgovornost propovijedati vjeru i zahtijevati poslušnost – svećenika. Biskup je s toga gledišta apsolutni otac u svetoj Crkvi, otac svih otaca, pa stoga i samo načelo života milosti i života vjere. On je savršeni predstavnik Krista. On ostvaruje riječi svetoga Pavla iz Prve poslanice Korinćanima, 4,15: ''Jer da imate i deset tisuća učitelja u Kristu, ipak nemate mnogo otaca; jer vas ja po Evanđelju rodih u Kristu Isusu.''
VJERUJE LI SOTONA U RIM?
14.06.2026.
Španjolski kolumnist Pedro Gómez Carrizo objavio je posebno zapaženo mišljenje u Infovaticani 15. svibnja 2026. pod naslovom „Sotona vjeruje u Rim”.
Tekst polazi od nedavne izjave kardinala Víctora Manuela Fernándeza, predstojnika Dikasterija za nauk vjere, povodom nadolazećih biskupskih posvećenja Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Već u prvim redcima autor postavlja temelj svojega razmišljanja:
„Izjava kardinala Fernándeza protiv FSSPX-a postavlja još ozbiljnije pitanje od pitanja selektivnog raskola: ako je Sotona kušao Krista i tražio da prorešeta Petra, zašto bi zaobilazio dikasterije, bogoslovije i ustanove u kojima se vjera čuva – ili iskrivljuje?“
Kardinal Fernández jučer je ponovno objavio svoju izjavu. U njoj je „službeno“ ponovio da biskupska posvećenja Bratstva sv. Pija X. predstavljaju raskolnički čin te da raskol povlači za sobom izopćenje.
Autor odmah ističe ono što smatra zapanjujućim kontrastom između težine optužbi i same osobnosti kardinala Fernándeza:
„Prvo što čovjeka iznenađuje jest vidjeti tako teške riječi koje dolaze iz tako lakoga pera. ‘Raskol!’ Ta zastarjela riječ, s metalnim prizvukom rimskih upozorenja, u ustima tako mladenačkog kardinala; taj ozbiljan pojam, koji još uvijek nosi svu drevnu težinu krajnjih i svetih stvarnosti, u umu lakomislenog kardinala, zaljubljenog u modernost i sve njezine novotarije.“
Zašto Rim govori o raskolu samo u vezi s Ecôneom?
Autor odmah postavlja pitanje:
„Možemo se zapitati zašto Rim riječ ‘raskol’ izgovara s tolikom ozbiljnošću kada gleda prema Ecôneu, dok se usteže od njezine upotrebe kada svjedoči ovoj šarolikoj i raznolikoj paleti doktrinarnih, liturgijskih, moralnih i sakramentalnih lomova koji već desetljećima kroz glavna vrata ulaze u službenu Crkvu.“
Jedan dio teksta odnosi se na nedavni prijem Sarah Mullally u Vatikanu, žene koja obnaša dužnost „nadbiskupice Canterburyja“. Pedro Gómez Carrizo piše:
„Nadbiskupica Canterburyja primljena je u Vatikanu s poštovanjem koje pripada crkvenom dostojanstveniku te uključena u zajedničku molitvu pod apostolskim krovom. Nije se činilo potrebnim dodati ni kratku napomenu da je Lav XIII. u Apostolicae curae proglasio ništavnost anglikanskih ređenja i da se toj ništavnosti sada pridružuje, u svojevrsnom teatralnom izazovu, i činjenica da je riječ o ženi. Osobu koja, prema katoličkom nauku, ni u kojem slučaju ne može biti biskup, Rim javno tretira kao takvu; a ugodna koreografija cijeloga prizora svijetu prenosi isto toliko odobravanja koliko Fernándezova suhoparna nota izražava neodobravanje.“
Pedro Gómez Carrizo zatim primjećuje:
„To je ‘selektivni’ raskol: za Pachamamu govorilo se o inkulturaciji; za Luthera o pomirenom sjećanju; za dvosmislene blagoslove o pastoralnom razlučivanju; za biskupska imenovanja u sjeni Komunističke partije Kine o diplomatskom realizmu; za hladnu mariologiju o ekumenskoj osjetljivosti; za liturgije nalik seoskim vijećima o zajedničkoj kreativnosti. A za Tradiciju se, naprotiv, Zakonik čudesno ponovno pojavljuje.“
Autor dalje opisuje ono što smatra dubokim proturječjem u današnjoj Crkvi:
„Odjednom se iza nasmiješenoga lica sinodalne Crkve – protočne, dijaloške, ekumenske, gostoljubive prema svakoj različitosti i razumijevajuće do iznemoglosti prema svim zastranjenjima – pojavljuje stroga grimasa osude: Dikasterij za nauk vjere, pod vodstvom šutljivoga kardinala, ponovno otkriva ceremonijal nekadašnjega Svetog Oficija kako bi upozorio na raskol one koji čuvaju rimsku liturgiju, katolički moral i nauk koji su usvajali naraštaji vjernika.“
Pedro Gómez Carrizo ipak ne želi svesti problem na samu osobu kardinala Fernándeza, kojega smatra tek simptomom dublje bolesti:
„Ali ostavimo po strani Víctora Manuela Fernándeza, jer kardinal romanopisac, zalutali cenzor zastranjenja, samo je gnojna rana jedne unutarnje bolesti. Njegovo neprekinuto vodstvo Dikasterija za nauk vjere izražava jedan od najbolnijih preokreta poslijekoncilskog razdoblja: obnovljeni Sveti Oficij sada je posvećen progonu Tradicije. Tko bdije nad čuvarima kada izgube ono temeljno razlučivanje koje omogućuje razlikovanje prijatelja od neprijatelja vjere?“
Kada se Rim počeo više bojati Tradicije nego krivovjerja?
Pedro Gómez Carrizo potom uvodi šire razmišljanje o Drugom vatikanskom saboru i aggiornamentu:
„Vargas Llosa stavio je Zavaliti u usta ono poznato pitanje: ‘U kojem se trenutku Peru raspao?’ Slično pitanje počinje se nametati katolicima našega vremena: u kojem se trenutku Rim počeo osjećati nelagodnije pred Tradicijom nego pred krivovjerjem? Odgovor nema samo jedan datum, ali ima jednu temeljnu riječ, lozinku i znak raspoznavanja čitave epohe: aggiornamento.“
On uspoređuje Drugi vatikanski sabor s velikim dogmatskim saborima crkvene povijesti:
„Drugi vatikanski sabor predstavlja povijesnu anomaliju kakva se rijetko susreće: dok su veliki sabori nastajali kako bi definirali vjeru protiv zabluda koje su prijetile njezinu integritetu – Nicejski protiv Arija; Tridentski protiv protestantske revolucije; Prvi vatikanski protiv naleta racionalizma, liberalizma i novih oblika modernoga prosvjeda – Drugi vatikanski sabor završio je prilagodbom svijetu koji je već bio koloniziran krivovjerjem. Modernizam je zavladao na sveučilištima, u bogoslovijama, egzegezi, moralnoj teologiji i pastoralnoj mašti tolikih klerika koji su sanjali o Crkvi ‘pomirenoj sa svijetom’; od tada je zavladao i u Vatikanu.“
Pedro Gómez Carrizo podsjeća na osudu modernizma od strane svetoga Pija X.:
„Modernizam je, usprkos prijateljskom prizvuku same riječi i njezinim pozitivnim konotacijama, upravo ono što je sveti Pio X. označio kao sintezu svih krivovjerja. Drugim riječima: nešto iznimno ozbiljno. Toliko ozbiljno da je papa Pavao VI., nakon što je sam otvorio vrata i prozore Vatikana modernizmu, shvatio da je ‘Sotonin dim’ prodro u svetu Crkvu.“
Sotona nije metafora
Dolazeći do same srži pitanja, Pedro Gómez Carrizo odbacuje svako simboličko tumačenje đavla:
„Ovdje ne govorimo o Sotoni kao metafori. Govorimo o Sotoni kao osobnoj, inteligentnoj i djelatnoj stvarnosti, neprijatelju Boga i duša. Katolička vjera gubi svoju snagu kada đavla svodi na psihološki simbol ili književni ostatak lakovjernih vremena.“
Podsjeća potom na nekoliko biblijskih prizora:
„Krista je Sotona iskušavao u pustinji; Juda, koji je sjedio za Gospodnjim stolom, podlegao je njegovu utjecaju do te mjere da je počinio izdaju; Petar je iz Kristovih vlastitih usta čuo ono strašno: ‘Odlazi od mene, Sotono!’ kada je pokušao odvratiti Gospodina od puta križa; a taj isti Petar bio je upozoren da je Sotona tražio dopuštenje da ga rešeta poput pšenice. Sveto pismo ne smješta đavolsko djelovanje na slikovite rubove religije, nego u samo središte drame spasenja, gdje se odlučuje o vjernosti ili izdaji.“
Pedro Gómez Carrizo potom predviđa uobičajeni prigovor:
„Kako bi se neprijatelj mogao uvući u Crkvu, Zaručnicu Kristovu?“
Odmah daje odgovor:
„Promišljen odgovor počinje razlikovanjem između onoga što je Bog obećao i onoga što nikada nije obećao. Krist je obećao da vrata paklena neće nadvladati Njegovu Crkvu; to obećanje jamči neuništivost Zaručnice, trajnost vjere, djelotvornost sakramenata i konačnu Kristovu pobjedu nad protivničkim silama. Ali Krist nikada nije obećao besprijekorne pastire, imune dikasterije, nepotkupljive bogoslovije, nadahnute liturgičare, pouzdane teologe ili uzorne kardinale. Neuništiva svetost Crkve koegzistira još od Jude sa strašnom mogućnošću izdaje unutar samih njezinih vidljivih zidova.“
Zaključak članka nedvojbeno je njegov najsnažniji odlomak:
„U stvarnosti, Kristovo obećanje pretpostavlja napad: ako vrata paklena neće nadvladati, to je zato što će to zasigurno pokušati. Ta bi slika bila besmislena kada bi Crkva bila stavljena pod stakleno zvono, zaštićena od svake infiltracije i unutarnje pokvarenosti. Sveti Pavao govorio je o mysterium iniquitatis, upozoravao na lažne apostole i opominjao efeške prezbitere da će nakon njegova odlaska ući grabežljivi vukovi te da će se između njih samih podići ljudi koji će za sobom odvlačiti učenike. ‘Između vas samih’, kaže Apostol.“
Autor nastavlja:
„Povijest Crkve potvrđuje ovaj nauk. Arije je bio svećenik; Nestorije carigradski patrijarh; Honorije papa; renesansni prelati pretvorili su Kuriju u svjetovni dvor; a moderni crkveni vođe uništavali su sa svojih propovjedaonica ono što su mučenici i ispovjednici utvrdili svojom krvlju. Ništa od toga ne uništava Crkvu, ali sve to razotkriva pravo bojno polje. Zaručnica ostaje sveta po svojoj Glavi, koja je Krist – a ne po njegovu namjesniku – po pomoći Duha Svetoga i po vjernosti onih koji, često iz skromnih sredina, nastavljaju vjerovati ono što je Crkva primila. Njezini vidljivi članovi mogu je oskvrnuti u očima ljudi, učiniti je neko vrijeme neprepoznatljivom, pretvoriti njezine strukture u oruđa pomutnje, a njezine najčasnije riječi u alibije za praktično otpadništvo.“
Zatim dolazi ovo završno razmišljanje, koje naslovu članka daje njegov puni smisao:
„Da, đavolska infiltracija u Crkvu nije samo moguća: ona je očekivana za svakoga tko uistinu vjeruje u Crkvu. Sotona ne gubi vrijeme ondje gdje ništa odlučujuće nije u pitanju. Njegov je prirodni interes usmjeren prema oltaru, ispovjedaonici, bogosloviji, episkopatu, liturgiji, nauku, odgoju djece, imenovanju pastira, pa čak i prema jeziku kojim se nazivaju grijeh i milost.“
Pedro Gómez Carrizo zaključuje osobito upečatljivom slikom:
„Ako galanterija pogriješi, prodavat će lošu dugmad. Ako Rim pogriješi, može dezorijentirati duše. Neprijatelj zna razliku.“
Izvor: https://fsspx.news/
BISKUP SCHNEIDER BRANI BRATSTVO SVETOG PIJA X. na EWTN-u
Mons. dr. Athanasius Schneider - rimokatolički biskup - po uvjerenju biskup Svećeničkog bratstva sv. Pija X.
RIM TRADICIONALISTE EKSKOMUNICIRA A LIBERALNE PROMOVIRA
21.06.2026.
Prenosimo argumentaciju Svećeničkog bratstva sv. Pia X. koju svakako kao ortodoksna starokatolička crkva podržavamo.
Odgovor kardinalu Sarahu
U autorskoj kolumni objavljenoj u Francuskoj u listu Le Journal du Dimanche 22. veljače 2026. kardinal Sarah – koji je posljednjih godina bio snažan izvor ohrabrenja mnogim vjernicima – izražava zabrinutost zbog najave biskupskih posvećenja od strane Bratstva svetoga Pija X.
Kardinal piše: „Koliko je duša u opasnosti da budu izgubljene zbog ove nove podjele?“ S pravom bismo se mogli zapitati jesu li doista u opasnosti duše vjernika koji pohađaju kapele Bratstva ili bismo se prije trebali bojati za spasenje onih koji slijede „prelate koji se odriču naučavanja pologa vjere“ ili „vukove u ovčjem ruhu“ – osude koje dolaze od samoga kardinala.
Lijek koji Uzoriti predlaže onima koji žele „boriti se za vjeru, katolički moral i liturgijsku tradiciju“ jest privrženost Petrovu nasljedniku. Stoga bi svaki katolik trebao prihvatiti ono što dolazi od pape bez ikakve neposlušnosti. Međutim, to nije tako jednostavno kako se čini, jer smo upravo iz Rima nedavno svjedočili:
– omogućavanju svete pričesti razvedenima i ponovno vjenčanim,
– blagoslovu parova u neregularnom stanju,
– tvrdnji da Bog želi vjerski pluralizam,
– dovođenju u pitanje naslova koji se tradicionalno pripisuju Blaženoj Djevici Mariji i
koje su koristili mnogi pape,
– pa čak i pokušajima postupnog ukidanja tradicionalnoga misala.
Sam kardinal Sarah protivio se mnogim od tih novotarija u ime Tradicije. S jedne strane pokazuje nam primjer dobre borbe za vjeru, katolički moral i liturgijsku Tradiciju; s druge strane poziva nas da se pokoravamo onima koji su u samom korijenu zala protiv kojih se borimo. Kako to učiniti kada kardinali mogu širiti heterodoksna mišljenja – mišljenja koja je osudio sam gvinejski kardinal – a da ih crkvene vlasti nikada ne isprave? Koji zaključak možemo izvući, ako ne da prije davanja pristanka moramo razlikovati učenja vjerna vjekovnoj vjeri od onih koja izražavaju novi način razmišljanja, nepomirljiv s prethodnim učiteljstvom? Iako je sadašnji papa tek nedavno preuzeo papinsku službu, njegova imenovanja na najviše dužnosti, kao i njegovi govori i propovijedi, ne nagovješćuju nikakvu značajnu promjenu.
Na kraju nam kardinal Sarah daje prekrasan primjer herojske poslušnosti Padre Pija, o kojem možemo razmišljati. Ipak, željeli bismo istaknuti golemu razliku između situacije stigmatiziranog franjevca iz Pietrelcine i situacije Bratstva svetoga Pija X. On je s vjerom, poniznošću i poslušnošću prihvatio tešku nepravdu koja se ticala njegove osobe – ali koja nije imala vanjskih posljedica za spasenje duša. Bratstvo, naprotiv, prosvjeduje protiv nepravde koja pogađa opće dobro Crkve, ranjene u svojoj vjeri, moralu i liturgiji, kako i sam kardinal priznaje. Kako možemo šutjeti kada su ugroženi vjera i spasenje vjernika? Nije li potrebno, iz ljubavi prema tim dušama, da se neki usude suprotstaviti onima koji šire zabludu?
Sveti Pavao javno se suprotstavio svetome Petru u Antiohiji prije nego što je prvi papa priznao svoju pogrešku. Sveti Atanazije, dok je većina biskupa naginjala Arijevoj herezi, bio je izopćen od pape Liberija, ali je nastavio propovijedati i prosvjetljivati duše. Padre Pio bio je u pravu što je poslušao nepravedne sankcije koje su mu bile nametnute jer ništa nije prijetilo vjeri vjernika. Međutim, manje je poznato da je odbio služiti Misu prema eksperimentalnom misalu iz 1965. na narodnom jeziku te je nastavio služiti Misu svojega ređenja sve do svoje smrti 1968., nekoliko mjeseci prije nego što je liturgijska reforma stupila na snagu. Što bi on tada učinio?
Uzoriti, molimo Vas da upotrijebite svoj autoritet, svoj ugled i svoje pero kako biste uvjerili Svetoga Oca da okonča doktrinarnu, moralnu i liturgijsku krizu kroz koju prolazi sveta Crkva. Tada Bratstvo svetoga Pija X. više neće biti primorano posvećivati biskupe bez papinskoga naloga. Tada će u Crkvi Božjoj vladati istinsko jedinstvo i savršeno zajedništvo: jedinstvo i zajedništvo u vjeri.
p. Étienne Ginoux
Izvor: https://fsspx.news/
VJERUJE LI SOTONA U RIM?
14.06.2026.
Španjolski kolumnist Pedro Gómez Carrizo objavio je posebno zapaženo mišljenje u Infovaticani 15. svibnja 2026. pod naslovom „Sotona vjeruje u Rim”.
Tekst polazi od nedavne izjave kardinala Víctora Manuela Fernándeza, predstojnika Dikasterija za nauk vjere, povodom nadolazećih biskupskih posvećenja Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Već u prvim redcima autor postavlja temelj svojega razmišljanja:
„Izjava kardinala Fernándeza protiv FSSPX-a postavlja još ozbiljnije pitanje od pitanja selektivnog raskola: ako je Sotona kušao Krista i tražio da prorešeta Petra, zašto bi zaobilazio dikasterije, bogoslovije i ustanove u kojima se vjera čuva – ili iskrivljuje?“
Kardinal Fernández jučer je ponovno objavio svoju izjavu. U njoj je „službeno“ ponovio da biskupska posvećenja Bratstva sv. Pija X. predstavljaju raskolnički čin te da raskol povlači za sobom izopćenje.
Autor odmah ističe ono što smatra zapanjujućim kontrastom između težine optužbi i same osobnosti kardinala Fernándeza:
„Prvo što čovjeka iznenađuje jest vidjeti tako teške riječi koje dolaze iz tako lakoga pera. ‘Raskol!’ Ta zastarjela riječ, s metalnim prizvukom rimskih upozorenja, u ustima tako mladenačkog kardinala; taj ozbiljan pojam, koji još uvijek nosi svu drevnu težinu krajnjih i svetih stvarnosti, u umu lakomislenog kardinala, zaljubljenog u modernost i sve njezine novotarije.“
Zašto Rim govori o raskolu samo u vezi s Ecôneom?
Autor odmah postavlja pitanje:
„Možemo se zapitati zašto Rim riječ ‘raskol’ izgovara s tolikom ozbiljnošću kada gleda prema Ecôneu, dok se usteže od njezine upotrebe kada svjedoči ovoj šarolikoj i raznolikoj paleti doktrinarnih, liturgijskih, moralnih i sakramentalnih lomova koji već desetljećima kroz glavna vrata ulaze u službenu Crkvu.“
Jedan dio teksta odnosi se na nedavni prijem Sarah Mullally u Vatikanu, žene koja obnaša dužnost „nadbiskupice Canterburyja“. Pedro Gómez Carrizo piše:
„Nadbiskupica Canterburyja primljena je u Vatikanu s poštovanjem koje pripada crkvenom dostojanstveniku te uključena u zajedničku molitvu pod apostolskim krovom. Nije se činilo potrebnim dodati ni kratku napomenu da je Lav XIII. u Apostolicae curae proglasio ništavnost anglikanskih ređenja i da se toj ništavnosti sada pridružuje, u svojevrsnom teatralnom izazovu, i činjenica da je riječ o ženi. Osobu koja, prema katoličkom nauku, ni u kojem slučaju ne može biti biskup, Rim javno tretira kao takvu; a ugodna koreografija cijeloga prizora svijetu prenosi isto toliko odobravanja koliko Fernándezova suhoparna nota izražava neodobravanje.“
Pedro Gómez Carrizo zatim primjećuje:
„To je ‘selektivni’ raskol: za Pachamamu govorilo se o inkulturaciji; za Luthera o pomirenom sjećanju; za dvosmislene blagoslove o pastoralnom razlučivanju; za biskupska imenovanja u sjeni Komunističke partije Kine o diplomatskom realizmu; za hladnu mariologiju o ekumenskoj osjetljivosti; za liturgije nalik seoskim vijećima o zajedničkoj kreativnosti. A za Tradiciju se, naprotiv, Zakonik čudesno ponovno pojavljuje.“
Autor dalje opisuje ono što smatra dubokim proturječjem u današnjoj Crkvi:
„Odjednom se iza nasmiješenoga lica sinodalne Crkve – protočne, dijaloške, ekumenske, gostoljubive prema svakoj različitosti i razumijevajuće do iznemoglosti prema svim zastranjenjima – pojavljuje stroga grimasa osude: Dikasterij za nauk vjere, pod vodstvom šutljivoga kardinala, ponovno otkriva ceremonijal nekadašnjega Svetog Oficija kako bi upozorio na raskol one koji čuvaju rimsku liturgiju, katolički moral i nauk koji su usvajali naraštaji vjernika.“
Pedro Gómez Carrizo ipak ne želi svesti problem na samu osobu kardinala Fernándeza, kojega smatra tek simptomom dublje bolesti:
„Ali ostavimo po strani Víctora Manuela Fernándeza, jer kardinal romanopisac, zalutali cenzor zastranjenja, samo je gnojna rana jedne unutarnje bolesti. Njegovo neprekinuto vodstvo Dikasterija za nauk vjere izražava jedan od najbolnijih preokreta poslijekoncilskog razdoblja: obnovljeni Sveti Oficij sada je posvećen progonu Tradicije. Tko bdije nad čuvarima kada izgube ono temeljno razlučivanje koje omogućuje razlikovanje prijatelja od neprijatelja vjere?“
Kada se Rim počeo više bojati Tradicije nego krivovjerja?
Pedro Gómez Carrizo potom uvodi šire razmišljanje o Drugom vatikanskom saboru i aggiornamentu:
„Vargas Llosa stavio je Zavaliti u usta ono poznato pitanje: ‘U kojem se trenutku Peru raspao?’ Slično pitanje počinje se nametati katolicima našega vremena: u kojem se trenutku Rim počeo osjećati nelagodnije pred Tradicijom nego pred krivovjerjem? Odgovor nema samo jedan datum, ali ima jednu temeljnu riječ, lozinku i znak raspoznavanja čitave epohe: aggiornamento.“
On uspoređuje Drugi vatikanski sabor s velikim dogmatskim saborima crkvene povijesti:
„Drugi vatikanski sabor predstavlja povijesnu anomaliju kakva se rijetko susreće: dok su veliki sabori nastajali kako bi definirali vjeru protiv zabluda koje su prijetile njezinu integritetu – Nicejski protiv Arija; Tridentski protiv protestantske revolucije; Prvi vatikanski protiv naleta racionalizma, liberalizma i novih oblika modernoga prosvjeda – Drugi vatikanski sabor završio je prilagodbom svijetu koji je već bio koloniziran krivovjerjem. Modernizam je zavladao na sveučilištima, u bogoslovijama, egzegezi, moralnoj teologiji i pastoralnoj mašti tolikih klerika koji su sanjali o Crkvi ‘pomirenoj sa svijetom’; od tada je zavladao i u Vatikanu.“
Pedro Gómez Carrizo podsjeća na osudu modernizma od strane svetoga Pija X.:
„Modernizam je, usprkos prijateljskom prizvuku same riječi i njezinim pozitivnim konotacijama, upravo ono što je sveti Pio X. označio kao sintezu svih krivovjerja. Drugim riječima: nešto iznimno ozbiljno. Toliko ozbiljno da je papa Pavao VI., nakon što je sam otvorio vrata i prozore Vatikana modernizmu, shvatio da je ‘Sotonin dim’ prodro u svetu Crkvu.“
Sotona nije metafora
Dolazeći do same srži pitanja, Pedro Gómez Carrizo odbacuje svako simboličko tumačenje đavla:
„Ovdje ne govorimo o Sotoni kao metafori. Govorimo o Sotoni kao osobnoj, inteligentnoj i djelatnoj stvarnosti, neprijatelju Boga i duša. Katolička vjera gubi svoju snagu kada đavla svodi na psihološki simbol ili književni ostatak lakovjernih vremena.“
Podsjeća potom na nekoliko biblijskih prizora:
„Krista je Sotona iskušavao u pustinji; Juda, koji je sjedio za Gospodnjim stolom, podlegao je njegovu utjecaju do te mjere da je počinio izdaju; Petar je iz Kristovih vlastitih usta čuo ono strašno: ‘Odlazi od mene, Sotono!’ kada je pokušao odvratiti Gospodina od puta križa; a taj isti Petar bio je upozoren da je Sotona tražio dopuštenje da ga rešeta poput pšenice. Sveto pismo ne smješta đavolsko djelovanje na slikovite rubove religije, nego u samo središte drame spasenja, gdje se odlučuje o vjernosti ili izdaji.“
Pedro Gómez Carrizo potom predviđa uobičajeni prigovor:
„Kako bi se neprijatelj mogao uvući u Crkvu, Zaručnicu Kristovu?“
Odmah daje odgovor:
„Promišljen odgovor počinje razlikovanjem između onoga što je Bog obećao i onoga što nikada nije obećao. Krist je obećao da vrata paklena neće nadvladati Njegovu Crkvu; to obećanje jamči neuništivost Zaručnice, trajnost vjere, djelotvornost sakramenata i konačnu Kristovu pobjedu nad protivničkim silama. Ali Krist nikada nije obećao besprijekorne pastire, imune dikasterije, nepotkupljive bogoslovije, nadahnute liturgičare, pouzdane teologe ili uzorne kardinale. Neuništiva svetost Crkve koegzistira još od Jude sa strašnom mogućnošću izdaje unutar samih njezinih vidljivih zidova.“
Zaključak članka nedvojbeno je njegov najsnažniji odlomak:
„U stvarnosti, Kristovo obećanje pretpostavlja napad: ako vrata paklena neće nadvladati, to je zato što će to zasigurno pokušati. Ta bi slika bila besmislena kada bi Crkva bila stavljena pod stakleno zvono, zaštićena od svake infiltracije i unutarnje pokvarenosti. Sveti Pavao govorio je o mysterium iniquitatis, upozoravao na lažne apostole i opominjao efeške prezbitere da će nakon njegova odlaska ući grabežljivi vukovi te da će se između njih samih podići ljudi koji će za sobom odvlačiti učenike. ‘Između vas samih’, kaže Apostol.“
Autor nastavlja:
„Povijest Crkve potvrđuje ovaj nauk. Arije je bio svećenik; Nestorije carigradski patrijarh; Honorije papa; renesansni prelati pretvorili su Kuriju u svjetovni dvor; a moderni crkveni vođe uništavali su sa svojih propovjedaonica ono što su mučenici i ispovjednici utvrdili svojom krvlju. Ništa od toga ne uništava Crkvu, ali sve to razotkriva pravo bojno polje. Zaručnica ostaje sveta po svojoj Glavi, koja je Krist – a ne po njegovu namjesniku – po pomoći Duha Svetoga i po vjernosti onih koji, često iz skromnih sredina, nastavljaju vjerovati ono što je Crkva primila. Njezini vidljivi članovi mogu je oskvrnuti u očima ljudi, učiniti je neko vrijeme neprepoznatljivom, pretvoriti njezine strukture u oruđa pomutnje, a njezine najčasnije riječi u alibije za praktično otpadništvo.“
Zatim dolazi ovo završno razmišljanje, koje naslovu članka daje njegov puni smisao:
„Da, đavolska infiltracija u Crkvu nije samo moguća: ona je očekivana za svakoga tko uistinu vjeruje u Crkvu. Sotona ne gubi vrijeme ondje gdje ništa odlučujuće nije u pitanju. Njegov je prirodni interes usmjeren prema oltaru, ispovjedaonici, bogosloviji, episkopatu, liturgiji, nauku, odgoju djece, imenovanju pastira, pa čak i prema jeziku kojim se nazivaju grijeh i milost.“
Pedro Gómez Carrizo zaključuje osobito upečatljivom slikom:
„Ako galanterija pogriješi, prodavat će lošu dugmad. Ako Rim pogriješi, može dezorijentirati duše. Neprijatelj zna razliku.“
Izvor: https://fsspx.news/
Bratstvo sv. Pija X. održava neliberalni crkveni stav, baš kao što to čine i starokatoličke crkve WCNCC-a.
07.06.2026.
Pomoćni biskup Astane, Athanasius Schneider, gostujući u emisiji Raymonda Arroya, dao je 15. svibnja intervju za EWTN, najveću katoličku televizijsku mrežu na svijetu, koja emitira program u više od 160 zemalja i doseže više od 435 milijuna domova.
Tijekom cijelog intervjua biskup Schneider vrlo je jasno branio Svećeničko bratstvo sv. Pija X. od prijetnji izopćenjem koje je Rim ponovno iznio 13. svibnja u vezi s budućim biskupskim posvećenjima 1. srpnja.
Biskup je također uputio oštru kritiku izvješća Studijske skupine br. 9 Sinode o sinodalnosti, koju otvoreno optužuje za promicanje homoseksualne ideologije u samom središtu službenih struktura Vatikana.
U više navrata biskup Schneider usporedio je strogost koja se pokazuje prema Tradiciji s velikom tolerancijom koja se danas iskazuje progresivnim strujama i doktrinarnim zastranjenjima.
Nekatolički tekst
Intervju započinje pitanjem o završnom izvješću Studijske skupine br. 9 Sinode, nedavno objavljenom u Vatikanu. Biskup Schneider odgovara:
„Kada pročitate cijeli tekst, postaje jasno da ga nije napisao katolik, pa čak ni kršćanin. To je propagandni tekst koji vrlo pažljivo i lukavo koristi određene tradicionalne dokumente ili biblijske izraze, ali kojemu je u osnovi cilj promicati prihvaćanje homoseksualne ideologije.“
Biskup Schneider tvrdi da ta ideologija predstavlja:
„nijekanje reda stvaranja, pa čak i pobunu protiv lijepoga, božanski ustanovljenog reda dvaju spolova. Ne postoje tri spola. To je Božja zapovijed i Božja mudrost.“
Dokument Svete Stolice, prema njegovim riječima,
„pruža platformu, pa čak i poziva osobe koje žive u istospolnim zajednicama da šire svoju propagandu.“
Intervju se potom nastavio raspravom o doktrinarnom sadržaju izvješća. Biskup Schneider objasnio je da je pažljivo pročitao cijeli tekst. Njegova prva primjedba bila je potpuna odsutnost bilo kakvog spomena kršćanskog obraćenja:
„Nema ni riječi o pokajanju. Kako bi ovo mogao biti katolički i kršćanski tekst, kada su prve riječi utjelovljenoga Boga upućene cijelom čovječanstvu: ‘Obratite se’? To je poruka spasenja i nade.“
Nastavlja:
„Nema ni riječi o pokajanju. Nema ni riječi o čistoći. Ona je potpuno odsutna. U tekstu nema čak ni riječi o obraćenju. Jedino značenje koje se daje obraćenju odnosi se na ljudske odnose: ‘relacijsko obraćenje’. No obraćenje Bogu potpuno je odsutno, premda upravo ono čini temeljni put Evanđelja spasenja.“
Biskup Schneider stoga smatra da je riječ o:
„vrlo ideološkom dokumentu koji promiče novu religiju čovjeka, očito antropocentričnu. Čak se usuđuju u tom dokumentu tvrditi da izvori Objave uključuju ljudsko iskustvo. To je hereza.“
Vatikan signalizira prihvaćanje istospolnih zajednica
Novinar ističe da su dokument James Martin i određeni progresivni krugovi predstavili kao povijesni.
Biskup Schneider priznaje da tekst tehnički nije dokument Učiteljstva. No odmah dodaje da ga je „unatoč tomu objavilo tijelo Svete Stolice, Tajništvo Sinode“. Nastavlja:
„Većina običnih katolika nije svjesna razlike između teksta Učiteljstva, vatikanskog teksta i dokumenta neke studijske skupine.“
Stoga:
„Poruka koja se time šalje cijelom svijetu i katolicima jest da od sada Sveta Stolica, Vatikan, u biti prihvaća istospolne veze, homoseksualne čine i takozvanu LGBTQ agendu, koja predstavlja nekršćansku globalnu ideologiju.“
Jedan od najupečatljivijih odlomaka intervjua odnosi se na tvrdnju iz izvješća prema kojoj grijeh u homoseksualnim vezama ne leži u samoj vezi, nego u nedostatku vjere. Biskup Schneider to odlučno odbacuje:
„To je laž. To je krivovjerje, jer je homoseksualna veza protivna Božjim zapovijedima. Ona je sama po sebi grijeh.“
Nastavio je:
„Tvrditi da grijeh ne leži u istospolnim vezama protivi se istini koju je Bog objavio, protivi se iskustvu i zdravom razumu. A zatim reći da grijeh leži u nedostatku vjere podsjeća na Martina Luthera, koji je govorio: sola fide; imaj samo vjeru i pouzdanje i ne brini se za svoje grijehe ili svoja djela. To uopće nije katoličko.“
Novinar zatim spominje pokušaj Tajništva Sinode da se distancira od izvješća objašnjenjem kako studijske skupine djeluju neovisno.
Biskup Schneider potpuno odbacuje takvo objašnjenje:
„To uopće nije uvjerljivo. Ovo izvješće službeno pripada jednom vatikanskom dikasteriju odnosno tijelu koje se zove Tajništvo Sinode. Čak je i službeno objavljeno. Naravno, govore da je riječ o studijskoj skupini, ali to je samo varka kako bi nam se zamazale oči, dok se istodobno prenosi i pruža propagandna platforma ovoj homoseksualnoj ideologiji, kako bi se dodatno zarazila Katolička Crkva prihvaćanjem takvog načina života.“
Posvećenja 1. srpnja
Intervju se potom okreće nadolazećim biskupskim posvećenjima Bratstva svetog Pija X. Novinar podsjeća da je Víctor Manuel Fernández službeno izjavio kako bi posvećenja planirana za 1. srpnja predstavljala raskolnički čin koji povlači izopćenje.
Biskup Schneider odmah odgovara:
„Vjerujem da će provesti projekt posvećenja. Ali ne slažem se s tvrdnjom da bi to bilo raskolnički.“
Biskup se zatim osvrnuo na nedavnu doktrinarnu izjavu koju je objavio p. Davide Pagliarani, generalni poglavar Bratstva sv. Pija X.:
„Kada je pročitate, ona je potpuno katolička. Napisana je s tolikom odanošću prema Svetom Ocu. Kažu: ‘Mi samo želimo biti, Sveti Oče, vaši dobri sinovi Rimokatoličke Crkve.’“
Nastavlja:
„Oni priznaju puni Papin autoritet, njegovu jurisdikciju i njegovo učiteljstvo te ga mole: ‘Molimo vas, učvrstite nas u ovoj katoličkoj vjeri koju ispovijedamo.’ A ono što ispovijedaju jest trajni nauk Crkve. Sve točke koje navode u toj izjavi nisu ništa drugo nego ono što je Crkva uvijek ispovijedala.“
Biskup Schneider zatim razvija povijesni i kanonski argument:
„U tradicionalnom shvaćanju, u dugotrajnoj predaji Crkve, neposluh papi, čak i u slučaju nedopuštenoga biskupskog posvećenja, crkvena tradicija nikada sama po sebi nije smatrala raskolničkim. U drevnom kanonskom pravu nedopušteno biskupsko posvećenje protiv papine volje kažnjavalo se samo suspenzijom, a ne izopćenjem. Prema tome, samo po sebi nije bilo smatrano raskolničkim.“
Biskup je zatim naglasio izraženu nakanu Bratstva:
„Bratstvo je u više navrata pisalo papi Lavu i javno objasnilo, kao i u veljači u Rimu kardinalu Fernándezu, da ne želi uspostaviti paralelnu hijerarhiju. Ovim biskupima oni neće dati nikakvu jurisdikciju, nego samo mogućnost podjeljivanja sakramenata svetoga reda i potvrde, ništa više. Nakana je dakle jasna: nema raskolničke namjere. Oni čak žele surađivati s Papom i mole ga da dopusti ta ređenja. Jednostavno žele jamstvo prenošenja vječne vjere bez ikakve dvosmislenosti ili kompromisa.“
Dvosmislenosti u Koncilu i postkoncilskom Učiteljstvu
Novinar zatim spominje mogućnost da Svećeničko bratstvo sv. Pija X. slijedi model Svećeničkog bratstva sv. Petra.
Biskup Schneider odgovorio je:
„Problem je dublji. Postoje dvosmislenosti u određenim tekstovima Koncila. Postoje dvosmislenosti u postkoncilskom Učiteljstvu. Bratstvo sv. Petra, sa svoje strane, nema mogućnost – Sveta Stolica to zabranjuje – izražavati kritiku, čak ni konstruktivnu kritiku. Ono mora prihvatiti sva ta učenja Koncila i postkoncilskog Učiteljstva. To je problem.“
Biskup Schneider, naprotiv, smatra da Bratstvo svetog Pija X. čini istinsku uslugu Crkvi:
„Postoje dvosmislenosti. Moramo ih razjasniti. Moramo biti iskreni. I zato moramo biti zahvalni Bratstvu sv. Pija X. što ih javno iznosi. Moramo imati slobodu rasprave unutar Crkve.“
Biskup Schneider uspoređuje sadašnji stav Rima prema Bratstvu sv. Pija X. s velikom tolerancijom koja se pokazuje prema drugim situacijama:
„Istodobno, dok papa Lav i Vatikan promiču uključivost sinodalnog puta i sinodalnih metoda, dok pokazuju velikodušnost prema njemačkom Sinodalnom putu, kao i prema Kineskoj komunističkoj partiji dopuštajući joj da ondje zaređuje biskupe, kontrast je golem. A ovim vjernicima Bratstva svetog Pija X., koji ljube Papu, koji mole za Papu i koji jednostavno žele jamstvo prenošenja vjere svih vremena bez ikakve dvosmislenosti – naglašavam: bez ikakve dvosmislenosti – to se uskraćuje, a sada ih se još i kažnjava.“
Biskup Schneider zatim citira sv. Bazilija Velikog tijekom arijanske krize:
„Jedini zločin koji se u naše vrijeme kažnjava jest vjernost vjeri i predaji naših otaca, dok svako bogohuljenje uživa potpunu slobodu u Crkvi.“
Biskup Schneider zaključio je upozorenjem da bi moguće izopćenje Bratstva svetog Pija X. predstavljalo mrlju u povijesti Crkve:
„Mislim da će, ako Papa to učini, ako im ne dadne to dopuštenje i izopći ih, to ostati zabilježeno u povijesti kao velika pogreška rigidnosti, pastoralne rigidnosti i jednostrane strogosti prema Tradiciji u Crkvi.“
Na kraju je biskup uputio svečan apel papi Lavu XIV.:
„Sveti Oče, molim Vas, izbjegnite takvu ranu u Crkvi. Vi je možete izbjeći.“
Izvor: https://fsspx.news/
Bratstvo sv. Pija X. održava neliberalni crkveni stav, baš kao što to čine i starokatoličke crkve WCNCC-a.
07.06.2026.
Pomoćni biskup Astane, Athanasius Schneider, gostujući u emisiji Raymonda Arroya, dao je 15. svibnja intervju za EWTN, najveću katoličku televizijsku mrežu na svijetu, koja emitira program u više od 160 zemalja i doseže više od 435 milijuna domova.
Tijekom cijelog intervjua biskup Schneider vrlo je jasno branio Svećeničko bratstvo sv. Pija X. od prijetnji izopćenjem koje je Rim ponovno iznio 13. svibnja u vezi s budućim biskupskim posvećenjima 1. srpnja.
Biskup je također uputio oštru kritiku izvješća Studijske skupine br. 9 Sinode o sinodalnosti, koju otvoreno optužuje za promicanje homoseksualne ideologije u samom središtu službenih struktura Vatikana.
U više navrata biskup Schneider usporedio je strogost koja se pokazuje prema Tradiciji s velikom tolerancijom koja se danas iskazuje progresivnim strujama i doktrinarnim zastranjenjima.
Nekatolički tekst
Intervju započinje pitanjem o završnom izvješću Studijske skupine br. 9 Sinode, nedavno objavljenom u Vatikanu. Biskup Schneider odgovara:
„Kada pročitate cijeli tekst, postaje jasno da ga nije napisao katolik, pa čak ni kršćanin. To je propagandni tekst koji vrlo pažljivo i lukavo koristi određene tradicionalne dokumente ili biblijske izraze, ali kojemu je u osnovi cilj promicati prihvaćanje homoseksualne ideologije.“
Biskup Schneider tvrdi da ta ideologija predstavlja:
„nijekanje reda stvaranja, pa čak i pobunu protiv lijepoga, božanski ustanovljenog reda dvaju spolova. Ne postoje tri spola. To je Božja zapovijed i Božja mudrost.“
Dokument Svete Stolice, prema njegovim riječima,
„pruža platformu, pa čak i poziva osobe koje žive u istospolnim zajednicama da šire svoju propagandu.“
Intervju se potom nastavio raspravom o doktrinarnom sadržaju izvješća. Biskup Schneider objasnio je da je pažljivo pročitao cijeli tekst. Njegova prva primjedba bila je potpuna odsutnost bilo kakvog spomena kršćanskog obraćenja:
„Nema ni riječi o pokajanju. Kako bi ovo mogao biti katolički i kršćanski tekst, kada su prve riječi utjelovljenoga Boga upućene cijelom čovječanstvu: ‘Obratite se’? To je poruka spasenja i nade.“
Nastavlja:
„Nema ni riječi o pokajanju. Nema ni riječi o čistoći. Ona je potpuno odsutna. U tekstu nema čak ni riječi o obraćenju. Jedino značenje koje se daje obraćenju odnosi se na ljudske odnose: ‘relacijsko obraćenje’. No obraćenje Bogu potpuno je odsutno, premda upravo ono čini temeljni put Evanđelja spasenja.“
Biskup Schneider stoga smatra da je riječ o:
„vrlo ideološkom dokumentu koji promiče novu religiju čovjeka, očito antropocentričnu. Čak se usuđuju u tom dokumentu tvrditi da izvori Objave uključuju ljudsko iskustvo. To je hereza.“
Vatikan signalizira prihvaćanje istospolnih zajednica
Novinar ističe da su dokument James Martin i određeni progresivni krugovi predstavili kao povijesni.
Biskup Schneider priznaje da tekst tehnički nije dokument Učiteljstva. No odmah dodaje da ga je „unatoč tomu objavilo tijelo Svete Stolice, Tajništvo Sinode“. Nastavlja:
„Većina običnih katolika nije svjesna razlike između teksta Učiteljstva, vatikanskog teksta i dokumenta neke studijske skupine.“
Stoga:
„Poruka koja se time šalje cijelom svijetu i katolicima jest da od sada Sveta Stolica, Vatikan, u biti prihvaća istospolne veze, homoseksualne čine i takozvanu LGBTQ agendu, koja predstavlja nekršćansku globalnu ideologiju.“
Jedan od najupečatljivijih odlomaka intervjua odnosi se na tvrdnju iz izvješća prema kojoj grijeh u homoseksualnim vezama ne leži u samoj vezi, nego u nedostatku vjere. Biskup Schneider to odlučno odbacuje:
„To je laž. To je krivovjerje, jer je homoseksualna veza protivna Božjim zapovijedima. Ona je sama po sebi grijeh.“
Nastavio je:
„Tvrditi da grijeh ne leži u istospolnim vezama protivi se istini koju je Bog objavio, protivi se iskustvu i zdravom razumu. A zatim reći da grijeh leži u nedostatku vjere podsjeća na Martina Luthera, koji je govorio: sola fide; imaj samo vjeru i pouzdanje i ne brini se za svoje grijehe ili svoja djela. To uopće nije katoličko.“
Novinar zatim spominje pokušaj Tajništva Sinode da se distancira od izvješća objašnjenjem kako studijske skupine djeluju neovisno.
Biskup Schneider potpuno odbacuje takvo objašnjenje:
„To uopće nije uvjerljivo. Ovo izvješće službeno pripada jednom vatikanskom dikasteriju odnosno tijelu koje se zove Tajništvo Sinode. Čak je i službeno objavljeno. Naravno, govore da je riječ o studijskoj skupini, ali to je samo varka kako bi nam se zamazale oči, dok se istodobno prenosi i pruža propagandna platforma ovoj homoseksualnoj ideologiji, kako bi se dodatno zarazila Katolička Crkva prihvaćanjem takvog načina života.“
Posvećenja 1. srpnja
Intervju se potom okreće nadolazećim biskupskim posvećenjima Bratstva svetog Pija X. Novinar podsjeća da je Víctor Manuel Fernández službeno izjavio kako bi posvećenja planirana za 1. srpnja predstavljala raskolnički čin koji povlači izopćenje.
Biskup Schneider odmah odgovara:
„Vjerujem da će provesti projekt posvećenja. Ali ne slažem se s tvrdnjom da bi to bilo raskolnički.“
Biskup se zatim osvrnuo na nedavnu doktrinarnu izjavu koju je objavio p. Davide Pagliarani, generalni poglavar Bratstva sv. Pija X.:
„Kada je pročitate, ona je potpuno katolička. Napisana je s tolikom odanošću prema Svetom Ocu. Kažu: ‘Mi samo želimo biti, Sveti Oče, vaši dobri sinovi Rimokatoličke Crkve.’“
Nastavlja:
„Oni priznaju puni Papin autoritet, njegovu jurisdikciju i njegovo učiteljstvo te ga mole: ‘Molimo vas, učvrstite nas u ovoj katoličkoj vjeri koju ispovijedamo.’ A ono što ispovijedaju jest trajni nauk Crkve. Sve točke koje navode u toj izjavi nisu ništa drugo nego ono što je Crkva uvijek ispovijedala.“
Biskup Schneider zatim razvija povijesni i kanonski argument:
„U tradicionalnom shvaćanju, u dugotrajnoj predaji Crkve, neposluh papi, čak i u slučaju nedopuštenoga biskupskog posvećenja, crkvena tradicija nikada sama po sebi nije smatrala raskolničkim. U drevnom kanonskom pravu nedopušteno biskupsko posvećenje protiv papine volje kažnjavalo se samo suspenzijom, a ne izopćenjem. Prema tome, samo po sebi nije bilo smatrano raskolničkim.“
Biskup je zatim naglasio izraženu nakanu Bratstva:
„Bratstvo je u više navrata pisalo papi Lavu i javno objasnilo, kao i u veljači u Rimu kardinalu Fernándezu, da ne želi uspostaviti paralelnu hijerarhiju. Ovim biskupima oni neće dati nikakvu jurisdikciju, nego samo mogućnost podjeljivanja sakramenata svetoga reda i potvrde, ništa više. Nakana je dakle jasna: nema raskolničke namjere. Oni čak žele surađivati s Papom i mole ga da dopusti ta ređenja. Jednostavno žele jamstvo prenošenja vječne vjere bez ikakve dvosmislenosti ili kompromisa.“
Dvosmislenosti u Koncilu i postkoncilskom Učiteljstvu
Novinar zatim spominje mogućnost da Svećeničko bratstvo sv. Pija X. slijedi model Svećeničkog bratstva sv. Petra.
Biskup Schneider odgovorio je:
„Problem je dublji. Postoje dvosmislenosti u određenim tekstovima Koncila. Postoje dvosmislenosti u postkoncilskom Učiteljstvu. Bratstvo sv. Petra, sa svoje strane, nema mogućnost – Sveta Stolica to zabranjuje – izražavati kritiku, čak ni konstruktivnu kritiku. Ono mora prihvatiti sva ta učenja Koncila i postkoncilskog Učiteljstva. To je problem.“
Biskup Schneider, naprotiv, smatra da Bratstvo svetog Pija X. čini istinsku uslugu Crkvi:
„Postoje dvosmislenosti. Moramo ih razjasniti. Moramo biti iskreni. I zato moramo biti zahvalni Bratstvu sv. Pija X. što ih javno iznosi. Moramo imati slobodu rasprave unutar Crkve.“
Biskup Schneider uspoređuje sadašnji stav Rima prema Bratstvu sv. Pija X. s velikom tolerancijom koja se pokazuje prema drugim situacijama:
„Istodobno, dok papa Lav i Vatikan promiču uključivost sinodalnog puta i sinodalnih metoda, dok pokazuju velikodušnost prema njemačkom Sinodalnom putu, kao i prema Kineskoj komunističkoj partiji dopuštajući joj da ondje zaređuje biskupe, kontrast je golem. A ovim vjernicima Bratstva svetog Pija X., koji ljube Papu, koji mole za Papu i koji jednostavno žele jamstvo prenošenja vjere svih vremena bez ikakve dvosmislenosti – naglašavam: bez ikakve dvosmislenosti – to se uskraćuje, a sada ih se još i kažnjava.“
Biskup Schneider zatim citira sv. Bazilija Velikog tijekom arijanske krize:
„Jedini zločin koji se u naše vrijeme kažnjava jest vjernost vjeri i predaji naših otaca, dok svako bogohuljenje uživa potpunu slobodu u Crkvi.“
Biskup Schneider zaključio je upozorenjem da bi moguće izopćenje Bratstva svetog Pija X. predstavljalo mrlju u povijesti Crkve:
„Mislim da će, ako Papa to učini, ako im ne dadne to dopuštenje i izopći ih, to ostati zabilježeno u povijesti kao velika pogreška rigidnosti, pastoralne rigidnosti i jednostrane strogosti prema Tradiciji u Crkvi.“
Na kraju je biskup uputio svečan apel papi Lavu XIV.:
„Sveti Oče, molim Vas, izbjegnite takvu ranu u Crkvi. Vi je možete izbjeći.“
Izvor: https://fsspx.news/
BISKUPSKE KONFERENCIJE VAŽNE SU ZA POSLANJE CRKVE
31.05.2025.
Biskupska je konferencija vrlo važna za život Crkve. Zbor biskupa raspravlja i kao Crkva donosi odluke na čelu s Patrijarhom koji predsjeda u ljubavi.
Patrijarh WCNCC-a istaknuo je da se vjernost Evanđelju Kristovu očituje u pozivu na obraćenje svijeta. To svakako može biti u formi dijaloga ali ne onoga koji popušta svijetu kako je to postalo uobičajeno u mnogim crkvama današnjice.
Kao primjer situacije u kojoj se svijet i mnoge svjetovne crkve nalaze možemo uzeti primjer homoseksualizma upravo na način kako to donosi knjiga ''Ispovijest palog anđela''. Od samih početaka, đavao je uspio navesti ljude da ispunjenje svojih požuda nalaze u spolnim odnosima sa istim spolom. Otac laži homoseksualnost je uspio, kao najsramotniji oblik spolne zajednice, održati do danas.
Novije vrijeme je đavlu omogućilo da tu pojavu globalizira. Stvara sve veći pritisak da takav oblik ponašanja bude prihvaćen kao i svaki drugi, da takvi ljudi ne budu posebno obilježavani u društvu, da to postane normalno. Njegov konačni uspjeh je na samom pomolu. Kako u nevjerskim krugovima, tako i u crkvenim i religijskim. Dok se kod nevjernika služi vrlo humanim opravdanjem koje garantira svakom čovjeku slobodu, kod vjernika stvara pogrešnu sliku o Bogu koji sve prašta i prima u svoje okrilje sve grešnike. To, naravno, nije pogrešno, ali se đavao vrlo dobro trudi da ljudi pogrešno shvate tu Stvoriteljevu ljubav i toleranciju i da tako ostanu u uvjerenju da i poslije dolaska Stvoritelju ništa kod sebe ne trebaju mijenjati, već da ih taj isti Stvoritelj i dalje voli i oprašta im što god da su učinili.
Zato ćeš danas krajnje nemoralne muškarce i žene čuti kako govore da su i oni vjerni Stvoritelju. Homoseksualac - vjeran Stvoritelju. Žena koja se slika gola u časopisima - vjerna Stvoritelju. Porno glumica - vjerna Stvoritelju. Svingeri – vjernici… Svi idu u crkvu. Pali anđeo uživa u nanošenju ovakve sramote Stvoritelju.
Najveću besmislicu koju je postigao je ta što je uvjerio i same homoseksualce da se pozivaju na Bibliju. Pozivaju se na Stvoriteljevu ljubav prema čovjeku i na ljudsku ljubav prema bližnjem kako bi i sebe i druge uvjerili da je njihova perverzija utemeljena na Stvoriteljevoj ljubavi i na kršćanskim načelima. Odatle popuštanje rimokatoličke crkve blagoslovu istospolnih parova (Fiducia Supplicans) i odatle devijacije u mnogim ostalim crkvama današnjice.
Međutim, oni ne znaju ono što đavao zna. Dok god oni čine takvu gadost, Bog Otac ih nema na osnovu čega primiti k Sebi, jer je to u suštinskoj suprotnosti prema onome što je On za ljudsku vrstu, kada je spolnost u pitanju, namijenio.
Države i crkve, jedna za drugom, legaliziraju homoseksualne brakove. Ljudi to podupiru. U stvari, oni samo misle da podupiru takve brakove, dok je istina da ne žele biti proglašeni zaostalim i netolerantnim time što će ih osuditi.
Vidite li što je sve čovjek u stanju proglasiti normalnim samo da ne bude osuđen od društva? Mnogi danas govore da su homoseksualci u redu, da su i oni ljudi, da i oni imaju pravo izbora - a u stvari im uopće nije stalo do njih kao ljudi. Kakav je tvoj stav o tome? Onakav kako ga je Stvoritelj je postavio ili onakav kako ga je pali anđeo reinterpretirao?
Pali anđeo najveći napor ulaže u kreiranja određenih televizijskih programa. Pošto savršeno poznaje ljudsku psihu, kao i ljudsku fiziologiju, nije mu teško osmisliti način da ljudi prihvate ono što želi. Govoreći o homoseksualnosti, svi koji su barem malo budni primjetit će da je pali anđeo na vrlo suptilne načine uspio postići da nešto tako protuprirodno bude predstavljeno kao normalno i prihvatljivo. Propaganda! Skrećući pažnju na jedno, ostvaruje nešto drugo. Ako želi da homoseksualnost postane prihvatljiva, potrebno je samo da je pažljivo uvije, npr. u dobro osmišljenu humorističku seriju. Smijat ćeš se šalama dok će pali anđeo homoseksualce kroz pažljivo odabrane glumce prikazati vrlo simpatičnim. I što se događa? Tvoj stav o njima se mijenja. Ili će npr. u vrlo ozbiljnom filmu vrlo ozbiljnog glumca ili glumicu, koji će glumiti homoseksualca ili lezbijku, učiniti velikim pozitivcem – i tako se polako, ali sigurno, tvoj stav o tome nepovratno mijenja.
Osmišljava vrlo dobre i vrlo poučne serije za mlade. Posebno vodi računa da se daju pouke o lošim posljedicama koje nosi krađa, ogovaranje, alkohol, droga, kako bi serija posjedovala što više autoriteta. Ali blud i preljub kroz te simpatične i "odgovorne" glumce ostavlja prisutnima i neosuđenima kako bi utjecao na tvoj stav o tome.
Pomoću takvih serija i filmova pali anđeo postavlja mjerila. Zbog toga je danas normalno imati puno partnera, zbog toga je danas normalno biti homoseksualac, zbog toga je danas normalno sve ono što on želi da bude normalno.
Zacrtao je poseban cilj da učini normalnim sve ono što se suprotstavlja Stvoriteljevim mjerilima.
Pali anđeo to čini zbog toga da bi tvoj mogući povratak Bogu bio što teži i da bi tvoja odluka bila što strože osuđena i ismijana. Najjači medij pomoću kojeg će pokoriti cijelu Zemlju je upravo televizija. Nitko ne može pobjeći njezinom utjecaju. Posredstvom nje najbrže iskorjenjuje savjest u svakom području tvoga života. Ljudi ni ne shvaćaju koliko su zapleteni u njegovu mrežu.
Sodoma i Gomora su sjenka onoga što se po pitanju nemorala događa danas. Zar su se Stvoriteljeva mjerila promijenila kada On više ne kažnjava one koji to čine? Nema više potopa kao u vrijeme Noe. Nema ognja koji je uništio Sodomu i Gomoru. Znate li zašto? Zato što je kraj blizu i Otac je konačnu osudu i kaznu ostavio za kraj i prepustio ju je Sinu: "Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu." (Iv 5, 22) Taj će sud opet biti u ognju. (Otk 20; 21) "Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega." (Iv 3, 18)
Zli će vas zbog navještanja autentične Božje riječi obavezno izrugati, omalovažiti, nagrist vaše dostojanstvo, osramotiti, napakovat će na vas svakakve klevete, ogovaranja i opakosti, razvlačiti vas posvuda. Ali ustrajte: ''Budite postojani kao da gledate Nevidljivoga.'' (Heb 11, 27) Izdržite, kratko je vrijeme, duga je međutim vječnost za promatranje onog u što smo vjerovali. Nebeska utjeha i vodstvo Duha Svetoga neće izostati. Duh je dan Crkvi ali samo ako Ga ona vjerno slijedi u istini Kristovoj.
Vjerno služenje pored WCNCC-a promatramo i u Svećeničkom bratstvu sv. Pia X. Molimo za nova ređenja u Bratstvu; snagu, ustrajnost i neustrašivost.
NEPOVRATNA OŠTEĆENJA DOČEKAT ĆE KRAJ VREMENA
Pustite ih! Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti. (Mt 15, 14)
17.05.2026.Samo duhovni slijepci ne vide što se događa. Devijacije i propast crkava (blagoslov istospolnih parova, ređenje žena u svete redove, podrška LGBTQ++, podrška ubijanju najranjivijih – abortus, razvodnjavanje kršćanstva čineći ga ravnopravnim ostalim religijama itd.)
Nije riječ više o površinskim pukotinama, nego o trajnim nesaniranim devijacijama koje crkve moraju hitno sanirati jer će nastati nepovratna oštećenja zbog neposluha Duhu Svetom. Crkve Kristove su one koje nemaju udijela u toj propasti te koje to osuđuju i odbacuju. Stoga starokatolički biskupi WCNCC-a ocjenjuju stanje mnogih crkava današnjice teškim, izdajničkim prema Mesiji i sramotnim. Ova civilizacija se osjeća ugroženom od Mesije: iako zadržava kršćansku formu živi antikršćanski sadržaj. Iza toga stoji otac laži sa svojom anđeoskom mašinerijom i ljudskim kolaboracionistima, onaj koji je suprotstavljen Bogu i ubojica je ljudi od početka.
Čuje se često čak i od nekih crkvenih ljudi da su ovo dosadne teme. Međutim, tko to može nazvati dosadnom temom osim onih koji su već duhovno svladani, čiji su umovi isprani te ne vide duhovni boj koji se rasplamsava čineći crkve sve praznijima i nauk sve relativnijim. To su teme današnjice, to je stvarnost današnjice, to su stvari koje Đavao u naše vrijeme sve jače gura. A onda, u skaldu s time i Crkva mora biti osjetljiva na ta područja da obrani Kristovu baštinu. Ako to Crkva ne čini onda nije Crkva nego samo još jedna od svladane kolaboracionističke organizacije.
Đavao neće napadati one kojima su ovo dosadne teme i koji teologiziraju na čamcu kojeg rijeka vodi ka slapu, ka propasti. Oni taj slap ne vide je im je um ispran neovisno o stečenoj tituli. Đavao takve neće napadati jer ih je duhovno oslijepio.
Đavao te ne napada zato što si slab, on napada zato što si prijetnja. Ako ne može izravno tebe slomiti lomit će te preko drugih ljudi, situacija i događaja, lomit će te po tvojoj obitelji, po okruženju, na bilo koji mogući i nemogući način nabacivat će na tvoj put trnje. Napada te jer u tebi postoji nešto vrijedno i za njegov rad otežavajuće. Lopovi ne provaljuju u prazne kuće. Ako te Đavao nije uspio na neki od podmuklih načina učiniti nevažnim (eliminirati) onda pokušava iscrpiti, zato nikada ne odustaj i neka je Bog na prvom mjestu. Bog zna da si umoran, zna da se trudiš, vjeruj mu! On će naći put!
Dobro zapamti: Đavao nikada ne napada slabiće već one koji su mu prijetnja. Kao i mnogo puta u prošlosti Đavao će se poslužiti državnim i otpalim vjerskim vlastima (sjetimo se Židovskog Sinedrija koji je osudio Isusa) da ostvari svoj cilj. Organizira progone i čini ih opravdanima svojim vrhunskim umskim zavrzlavama kako bi suzbio sve koji mu smetaju. One koji bi bili vjerni Stvoritelju i koji bi stali na Božju stranu biti će proglašeni bezbožnicima i naprijateljima naroda, napretka, stečenih ljudskih prava, raznih pokreta i slično. Đavao je majstor zamračenja ljudskih umova koje usmjerava da druge ljude - koji u stvari nisu učinili nikakav prijestup ni protiv Božanskog zakona (Lex Divina) ni protiv Naravnog zakona (Lex Naturalis) - zatvaraju i svirepo onemogućuju u djelovanju ne birajući način i sredstva. To nam jasno pokazuje povijest.
Zli danas radi tako da Bibliju reinterpretira i razvodnjava kako bi ona izgubila autoritet i smisao. Sveta knjiga postaje igračka u rukama neobraćenih koji se smatraju pametnijim od Boga pa tumače Božji zakon po svojem minijaturnom i k tome ispranom mozgu kojem se klanjaju kao božanstvu. To je ta suština, zadržavanje forme a gubitak sadržaja.
Današnji čovjek minijaturnog i ispranog mozga ne shvaća da čovjek po sebi nikada ne bi uvrstio u biblijski kanon spise koji ga osuđuju, spise zbog kojih strahuje ako ih se ne pridržava. Ne pita se zašto ljudi nisu izabrali spise koji će odgovarati ljudskim stavovima. Da je bilo samo po ljudsku Biblija bi izgledala drugačije, ali nju su pisali Bogom nadahnuti pisci, sveti pisci – hagiografi, pa je stoga biblijski tekst nadahnut i prenosi nam Božju riječ, Božju opomenu i Božji poziv da se po obraćenju po Kristu vratimo u Raj. Zato Biblija postavlja okvir, jasne Božje zakone kojih se moramo pridržavati da zadržimo dostojanstvo na koje nas Bog poziva. U naše vrijeme ti se spisi čitaju ali se reinterpretiraju na takav način da se razvodnjuju: sve je samo simbolika i sloboda, a stare interpretacije Biblije proglašavaju se krivima i zastarjelima.
Ljudi su od palih anđela potaknuti da žive u uvjerenju kako je stvarnost posljedica pukog slučaja, da nikada nikome neće morati odgovarati, da je jedini cilj ovog prolaznog života, u stvari, da ugode sebi; kako nije važno što rade jer će ionako svi umrijeti u jednom normalnom, prirodnom, ničim kontroliranom ciklusu. I dok ih s jedne strane ispunjava osjećaj beznađa, sa druge strane ih nadjačava svijest o slobodi, koja je lažna sloboda, falsifikacija prave slobode. To je ona nakaradna cirkuska sloboda po kojoj čovjek mijenja spol, abortira djecu i ženi se za rasvjetni stup, proglašavajući to velikim iskorakom u pravu čovjeka, antifašističkom borbom za svoja prava. Sve ostalo je fašizam: Biblija, neistomišljenici, ovi i oni. Svi koji čovjek kažu da je smiješna njegova ženidba za rasvjetni stup.
Želeći da čoveka još više ponizi, a Stvoritelja još više omalovaži, pali je anđeo sugerirao čovjeku da, grubo rečeno, njegovo porijeklo potječe od majmuna. To što je čovek danas tako blizak majmunu, stvar je njegove degradacije koju su tijekom tisućljeća pali anđeli uspijeli postići, a ne njegovog razvoja. I to je jedino što mutacijama, uzrokovanim
raznim životnim uvjetima i navikama, pali anđeli mogu postići. Propadanje. A ne napredak i razvoj. Tajna toliko dugog opstanka teorije evolucije ne leži u njenoj neoborivosti. Sama po sebi, ona nema toliku moć. Njena moć se nalazi u čovjekovoj
želji za krivo shvaćenom slobodom koju je pali anđeo usadio u njega. U želji da nikome ne mora odgovarati za ono što radi. Zbog toga će čovjek prihvatiti i najluđe teorije.
Teorija evolucije palom je anđelu otvorila vrata za unos mnogih drugih zabluda. Njome je postojanje Stvoritelja postalo besmisleno. Bez postojanja Stvoritelja više ne vrijede ni moralna mjerila koja se iznose u Njegovo ime. Spisi pomoću kojih se Bog namjerava objaviti ljudima također ostaju bez smisla. Ljudi se okreću sebi samima, a zapravo se okreću palom anđelu. Taj je pali anđeo uspio učiniti sve da čovjek sve ono što svojim bijednim umom ne može objasniti ili shvatiti, odbaci kao nemoguće. Danas će najveći znanstvenici gorljivo zagovarati nepostojanje Stvoritelja iako su svjesni da ima toliko toga što je ljudskom minijaturnom umu neshvatljivo jer ga transcendira. Od silnog sprektra boja, čovjeku je vidljiv samo mali dio. Od silnog spektra zvukova i zračenja, velikih prostora i atomskih čestica, čovjek uspjeva doživjeti tek beznačajan dio. Razlog tome je upravo degradacija ljudske vrste i odvojenost od Stvoritelja zbog grijeha, za što je upravo pali anđeo zaslužan. Ali znanstvenici valjda znaju, oni su pametni – oni znaju puno toga iako se to iz ljudske žablje perspektive ne može nikako saznati.
Sve više ljudi je postajalo pobornicima evolucije i time su se direktno odricali Stvoritelja. Plan koji je pali anđeo ostvario bio je vrlo lukav. Iznio je pogrešnu teoriju i poslužio se različitim granama znanosti da bi toj teoriji dao potporu. Sama teorija nikada nije, i
naravno neće, postati znanost, ali tragovi stvarnih znanosti u ljudskim umovima tu izmišljotinu čine znanošću – nečim što se naizgled može dokazati – a zapravo ne može.
Još uvijek misliš da si pametan i da sam odlučuješ što ćeš raditi i u što ćeš vjerovati? Jesi li u grupi ljudi koje je pali anđeo na ovaj način uspješno udaljio od Stvoritelja? Ako nisi čvrsto vezan uz Stvoritelja sigurno ćeš se pronaći u jednoj od stotina zabluda koje je pali anđeo raširio sa istim ciljem. I ti ćeš biti njegova žrtva, iako to još možda nisi shvatio. Ali shvatit ćeš. Zato se usmjeri prema Bogu dok je vrijeme. Hoćeš li se moći vratiti Stvoritelju? Naravno da nećeš. Ne zbog toga što te On ne želi, već zbog toga što će te pali anđeo uvjeriti da ti to ne želiš. Njegova je manipulativna moć ogromna, i samo te vjera i uzdanje u Isusa Krista mogu iz toga izvući.
Ljudi su u pravilu marionete (lutke na koncu) koje pali anđeo upravlja po želji. Ljudska površnost i spremnost da svoj sićušan mozak i nerve stave na prvo mjesto, oduvijek je bila ljudska osobina.
A ti, čitatelju i ljubitelju raspetog Krista, živi i trpi za Krista kako bi pridobio duše za Kraljevstvo Božje. Da i samo jednu dušu spasiš upućujući ju ka Gospodinu, spasio si čitav jedan svemir, čitavu jednu vječnost, i učinio si nemjerljivo djelo milosrđa.
Evo ti nekoliko duhovnih savjeta:
Zapamti da prije počinjenja grijeha uvijek ide suženje svijesti (dedukcija svijesti) - gubi se pravi fokus, gubi se objektivnost (gubi se indukcija).
Zapamti da moraš oblikovati karantenu misli. Đavao usađuje svoje misli u tvoj um i kad ih prihvatiš kao svoje tada one zaista i postaju tvoje i snosiš svu odgovornost za njih. Zato moraš imati karantenu misli, da prije nego ih prihvatiš kao svoje napraviš procjenu uz pomoć Duha Svetoga (uz molitvu Bogu) da odvagneš da li su to tvoje misli ili su umetnute. To je taktika kukavičjeg jajeta - kukavica iskoristi trenutak nepažnje, izbaci jedno jaje iz tuđeg gnijezda i na njegovo mjesto snese svoje. Isto to radi Đavao ubacujući svoje misli kao da su tvoje.
Zapamti da su ponos, oholost i sebičnost tri stvari preko kojih te Đavao ruši i drži u šaci te ostvaruje svoje ciljeve.
LAŽNA CRKVA
10.05.2026.
Prenosimo dio teksta dr. Ivana Poljakovića s njegovom analizom koja pokazuje u kakvom apokaliptičnom vremenu korozije crkve živimo.
Lažna crkva prihvaća sve osim katolika
Todos, todos, todos, svi, svi, svi su dobrodošli osim katolika. To doista počinje naličiti na lažnu crkvu u kojoj su svi dobrodošli osim istinskih sinova Crkve.
Koliko je ovo lažno jedinstvo uzelo maha možemo vidjeti i na primjeru Lavove čestitke Sarahi Mullally, nakon njezinog ustoličenja za „nadbiskupa“ Canterburyja, koja inače podržava pobačaj, rodnu ideologiju i s njom sve pripadajuće nastranosti. Osim toga, anglikanska ređenja su nevaljana: „Mi proglašavamo i izjavljujemo da su ređenja izvršena prema anglikanskom obredu bila i jesu apsolutno ništavna i potpuno nevažeća“ (Papa Leo XIII., Apostolicae Curae, 36).[1] Usprkos svemu tome, Lav u svom obraćanju toj ženi koja izigrava nadbiskupa piše:
„Preuzvišenoj i časnoj dami Sarahi Mullally, nadbiskupici Canterburyja
S ovim jamstvom Božje trajne prisutnosti, šaljem molitvene pozdrave Vašoj Milosti povodom Vašeg imenovanja za nadbiskupicu Canterburya.
Znam da je služba za koju ste izabrani teška, s odgovornostima ne samo u Canterburyjskoj biskupiji, već i u cijeloj Crkvi Engleske, kao i u anglikanskoj zajednici u cjelini. Štoviše, započinjete ove dužnosti u izazovnom trenutku u povijesti anglikanske obitelji. Moleći Gospodina da vas ojača darom mudrosti, molim da vas Duh Sveti vodi u služenju vašim zajednicama i da crpite inspiraciju iz primjera Marije, Majke Božje…
Obraćajući se primasima anglikanske zajednice 2024. godine, papa Franjo je izjavio da bi 'bio skandal ako zbog naših podjela ne bismo ispunili naš zajednički poziv da obznanjujemo Krista'. Draga sestro, dragovoljno prisvajam ove riječi, jer će kroz svjedočanstvo pomirene, bratske i ujedinjene kršćanske zajednice navještaj Evanđelja najjasnije odjeknuti.“[2]
Ovdje se radi o ženi koja je kao „biskupica Londona“ odigrala ključnu ulogu u promoviranju i „blagoslivljanju“ istospolnih parova, zbog čega je i došlo do raskola među anglikancima nakon njezinog ustoličenja za „nadbiskupicu“ Canterburyja.[3] Osim toga, ona otvoreno podržava i pobačaj.[4] Imajući sve ovo u vidu, ovakve riječi izgovorene od jednog pape (ili bilo kojeg katolika), u najmanju ruku su sablažnjive, naročito prizivanje na Blaženu Djevicu Mariju, Bogorodicu, model savršene poslušnosti Božjoj volji. I pitam, koje će to evanđelje odjeknuti „kroz svjedočanstvo pomirene, bratske i ujedinjene kršćanske zajednice“? „Evanđelje“ Sarahe Mullally u kojem se promovira pobačaj, sodomija i druge perverzije?
Lavu ni to nije bilo dovoljno, već je 27. ožujka 2026. odlučio odati joj sve moguće počasti u Vatikanu.[5] Mogao je primiti nekog protestantskog vođu koji nije dio pro-LGBT i pro-abortivnog lobija. Takvih protestantski vođa, zapravo, uopće ne manjka. Međutim, među svim protestantskim vođama posebnu čast je ukazao baš „nadbiskupici“ S. Mullally, kao najočitijoj promicateljici gay-agende.
No, Robert Prevost se ne zaustavlja na lažnom jedinstvu katolika i protestanata već ide i dalje. On sugerira i jedinstvo, tj. „zajedništvo koje se oblikuje“ i s muslimanima: „Zajedništvo između kršćana i muslimana oblikuje se pod plaštom Gospe Afričke. Ovdje, u Alžiru, majčinska ljubav Lalle Meryem okuplja sve kao djecu, unutar naše bogate raznolikosti, u našoj zajedničkoj težnji za dostojanstvom, ljubavlju, pravdom i mirom. U svijetu gdje podjele i ratovi siju bol i smrt, život u jedinstvu i miru je uvjerljiv znak.“[6] Prevostovo pozivanje na mir među svim ljudima mu služi samo kao izgovor za širenje lažnog jedinstva. Prema njemu, mi bi se trebali odreći Krista, Kralja svih naroda, kako bi imali mir u svijetu. Koje li zablude! Iole upućeni katolik zna da istinskog mira bez Krista Kralja nema, niti na ovom svijetu, a još manje na drugom.
Zaključak
Ovakvim odavanjem počasti zloglasnim hereticima, prizivanjem na navodno zajedništvo s njima, jasno se poručuje cijelom svijetu da Vatikan ubrzano radi na formiranju jedne svjetovne (đavolske) religije, lažne crkve, gdje su svi dobrodošli osim katolika. Svi se ti heretici tretiraju s najvećim respektom i uvažavanjem, dok pravovjerne katolike čekaju klevete, sabotaže, suspenzije i ekskomunikacije.
Ivan Poljaković
[1]On the Nullity of Anglican Orders - Papal Encyclicals (26.4.2026.)
Cjelokupni izvor: https://katolik.hr/lazno-jedinstvo
"Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.'' (Lk 22, 31-32)
Ovo definitivno nije učvršćenje braće nego kolaboracionizam sa Zlim. Rim, mada u uvjerenju da ispravno postupa, mada u uvjerenju da služi Stvoritelju, radi nešto što je Njemu odvratno.
Sjetimo se da je Noa, od svih ljudi na zemlji, samo njih osam imao na svojoj strani. Sjetimo se da se od svih ljudi u Sodomi nije našlo ni deset pravednika. Sjetimo se da je Bog odustao od uništenja Ninive u vrijeme proroka Jone, jer su se ninivljani iskreno pokajali i obratili Gospodinu.
KRUNICA JE IZVOR SNAGE
3.5.2026.
U borbi života ne zaboravimo na molitvu krunice, jer krunica je izvor snage.
Vrlo mnogo ljudi sumnja u Boga, jer ih nevjera drugih čini nesigurnima. Vjera je povezana s Nebom. Tko doista vjeruje, osjeća Nebo. Sebeljubivi čovjek gluh je i slijep za Božje inspiracije, ovozemaljski je čovjek odveć krut u svojoj samovolji, on ne dopušta da njime upravlja dašak Božjeg života. Nasuprot tomu, on većinom bježi od Božjeg nagovora koji se želi obratiti njegovu srcu. Dašak života možeš primiti samo tada, kada se otvoriš za Božju volju. Ako dakle kažeš kao Marija: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj. " (Lk, 1, 38)
Snage našeg vremena ne dolaze "odozgo"! To su snage bez korijena, površne snage, sebične snage, snage bez Boga. Nedostaje im put u dubinu, u dubinu uviđanja i usidravanja u Boga. Jer gdje je Bog istisnut, nastupaju idoli, demoni, samoobožavanje, besmisleni život, iluzije, svijet privida, ništavnost i perverzije, razuzdanost i usamljenost, dok na kraju mržnja prema svemu ne dovede do propasti.
U čemu se sastoji osnovna naopakost našeg života? U tome što čovjek sama sebe smatra središtem! Snagu duše možeš primiti samo od onoga koji je stvorio dušu! Mladi naraštaj uvjeravaju da borba više ne postoji. Riječ "borba" za mnoge je kao crvena boja za bika; više se ne žele boriti i pozivaju se na "vječni mir"; odriču se borbe i uvode "ljubav" umjesto borbe. Oni govore: "Zlo ne postoji"! i stoga prema njihovu mišljenju više ne postoji nikakav razlog za borbu. Pred očima im je blistava iluzija: nezadrživi i bezuvjetni "progres" čovječanstva; zauvijek bolje, uzvišenije, za sve veću sreću, bez borbe i za puni mir, bez napada i uz sva prava, za zahtjeve i radosti. Prijatelju, to je strašna obmana za mlade ljude! Oni više nisu pripremljeni da se bore za slobodu duše, za rane i odricanja. Oni samo žele da im je ugodno, toplo i da su siti; tko im obeća blagostanje i sigurnost, toga slijepo slijede. Žele sve posjedovati, jer im je sve obećano.
No onaj tko se više ne želi boriti za dobro, podleći će zlu; tko se plaši rana, nikada neće pobijediti; tko se sa strahom odvraća od svake žrtve, taj dopušta da mu sotona propisuje djelovanje. On te zastrašuje i pokazuje ti prijeteću muku borbe, boli i udarce, povrede i opasnosti; zavodnik te privlači obećanjem da će ti spasiti život i tvoju kožu odnijeti na sigurno. Ali "tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga" (Lk 9,24). Izgubit će svoje poštenje i surađivati u prevari, izgubit će svoju ljubav i postati egoist; izgubit će svoju vjeru i postati skeptik. Smrtni strah stvara robove. Tko iz straha za vlastitu kožu prepušta drugima da diktiraju njegovo djelovanje, taj će se konačno odreći uzvišenijih ciljeva. Tada ćeš pripadati ljudima koji "cijeli život bijahu podvrgnuti ropstvu strahom od smrti" (Heb 2, 15). Prijatelju, tvrda je to riječ, ali riječ koja oslobađa; samo ako ti je život duše vredniji od svega zemaljskog, bit ćeš slobodan čovjek. Samo ako si pripravan radije izgubiti zemaljski život nego se odreći života duše, bit ćeš pobjednik u borbi.
Hoćeš li slijediti Isusa kao učenik? Tada budi pripravan kao i On ići usamljenim putem. U tijeku tvojeg nasljedovanja Isusa, i tvoje će lice dobiti izraz plemenitosti i mira, ali i ti ćeš s vremenom nositi trnovu krunu poruge. Jer Isusova sudbina nije bila nikakva slučajnost; ona se neizbježno ponavlja kod svih učenika. Isusov je put bio usamljen, jer je samo malo učenika uspio pridobiti; vrlo ih je malo pošlo s njim; i danas ih vrlo malo želi ići njegovim putem propovijedi na gori. "Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7, 14), jer on iziskuje samosvladavanje. Kome je tijelo bitnije od njegove duše, taj radije ide "širokim putem", kojim ide većina ljudi. Tu se nadaju naći sreću ovoga svijeta: blagostanje i sigurnost, tjelesne radosti i slobodu. Taj put ugađa tijelu, ali uništava duh i dušu čovjekovu. Hoćeš li se odvažiti na tijesan put kojim malo njih ide?
Kristov put nije samo slabo prohodan, nego i opasan. Jer tko ide putem istine, iskusit će suprotstavljanje, kao i Isus. "Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti" (Lk 2, 34). Ljudi se opiru zahtjevnoj istini. Ona je naporna, traži unutarnju poslušnost, obraćenje i pokoravanje srca. A upravo to čovjek ne želi! Stoga se i opire svjetlu i istini; i protiv čovjeka, koji tu istinu izražava. Tko slijedi Isusa na njegovu putu propovijedi na gori neizbježno će podnositi sudbinu svih proroka (prorok = navjestitelj Božje istine): porugu, vrijeđanje i progone. No ti su progoni zapravo odličje: "Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! (Mt 5, 11) To je znak da se u našem životu pokazuje Božja istina! Usuđuješ li se poći putem istine čak i ako ti zbog toga protuslove? Upravo u naše doba iskusit ćeš to, ako se priznaš Kristovim učenikom. Mi živimo u doba kad se sve "nivelira", uzvišeno poravnava, i kada se ruši svaki autoritet. U osnovi uzeto, to je prastara čovjekova mržnja prema Bogu, jer čovjek ne želi nikoga nad sobom: "Bit ćete kao Bog." (Post 3, 5) To je "mržnja svijeta" protiv Boga i svega što je Božje. Isus često govori o toj mržnji, koju će i njegovi učenici osjetiti: "Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas." (Iv 15,17; 17,1-4; 1,13)
Obraćenje uspijeva samo poniznima. I na to se sve svodi. Uspješni ljudi dobijaju priznanja u svijetu, za to često idu preko leševa. Bog te neće pitati za tvoje uspjehe, nego za tvoje smilovanje. Zar većina ljudi ne bježi od Božjega lica jer se plaši njegove pravednosti? Naše je vrijeme prekriveno tamom jer je ispunjeno sebeljubljem. Poniznost je sila Božja, stoga ponizni pobjeđuju zle duhove.
Don Dr. Herbert Madinger
PREPOZNAJ ZAMKE ZLOGA
26.04.2026.
Zli može govoriti kroz ljude. Stoga ne shvaćaj osobno kada netko ide protiv tebe.
Đavao tu osobu nastoji prikazati kao neprijatelja. Kada netko ide protiv tebe, kada se ružno ponaša prema tebi, đavao te pokušava povrijediti preko te osobe.
Zli duh dobro poznaje tvoje slabosti. On zna gdje je tvoja Ahilova peta. Kada nas želi napasti, zna točno gdje će udariti. Neće napasti tamo gdje smo jaki i gdje smo na oprezu, nego ondje gdje smo slabi. Napadi se najčešće događaju ondje gdje je čovjek najranjiviji – u našim navikama, strahovima ili skrivenim slabostima. Zato je potrebna duboka introspekcija, upoznati samoga sebe. Ne boj se zagledati u dubinu i otkriti koje je tvoje stanje. Tako ćeš prepoznati gdje trebaš biti najoprezniji. Kada padneš, nemoj se bojati otići na ispovijed, jer neprijatelj pobjeđuje onda kada ostaneš zatvoren u sebi.
Potrebno je skupiti hrabrost i ojačati te uložiti trud da više ne padneš u isti ponor.
Ako vas je neka osoba napala, molite za tu osobu, nemojte se osvećivati, jer Đavao pokušava iskoristiti tu osobu preko njezinih slabosti, obzirom da je ta osoba otišla od Boga, ne osluškuje Božji glas, stoga su takve osobe slabe i ranjive.
Sotona ih iskorištava da preko njihovih rana dođe do tebe i da te uvede u grijeh, da te udalji od Isusa koji je u tebi. Zato ne budi ljut na osobe koje te preziru i pokušavaju ti ukrasti mir. Moli za njih i oprosti im. Na taj ćeš način svladati Đavla koji želi doći do tebe.
Nikada ne budi srdit prema drugima, a ako nekada i budeš, idi Isusu i reci: "Isuse, oprosti što sam srdit na tu osobu, neću nikada više biti srdit i osoran." Jedini neprijatelj kojeg imamo je Sotona i njegovi zli duhovi, nikada ljudi. Čak i ako me povrijede, oni su samo alat u rukama Đavla. Žalim zbog njihova stanja i molim Boga da ih oslobodi toga zla. Ne osvećuj se, neka Bog riješi to po svojoj svetoj volji.
Osoba koja te napada čini to jer je slaba i ranjiva. Kao takvu Sotona ju kontrolira i koristi da dođe do Krista u tebi, da učini sve kako bi ti na bilo koji način doveo Krista u pitanje. Ne ljuti se na ljude koji te preziru, moli za njih i oprosti im, te se svakako udalji od njih ako je ikako moguće. Ako se i naljutiš, reci Gospodinu: Gospodine, žao mi je, oprosti mi što sam ljut na ovu osobu. Nikada se neću ljutiti ni na koga. Jedini neprijatelj je Sotona, a ne ljudi, čak i ako su te povrijedili. Oni su oruđe u rukama Đavla. Sažalite se nad njima i molite za njihovo izbavljenje. Ne osvećuj se, moli.
"Kakve li slave doista ako za grijehe udarani strpljivo podnosite? No ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim." (1 Pt 2, 20-21)
SVETI PROCES Kad volim Boga razumijem da moram biti tamo gdje je on.
19.04.2026.
Sram i krivnja zbog prošlosti – nadiđi je
Predajmo život Isusu Kristu. Kako da predam svoj život potpuno i kompletno Isusu Kristu? Zašto je teško predati se Bogu? Razlozi su sram i krivnja zbog naše prošlosti. Ako i dalje živite u prošlosti, ako se i dalje držite prošlosti, ako i dalje kažete: napravio sam ovo, napravio sam ono i ne mogu, ne mogu, ne mogu prijeći preko toga, ne mogu prevladati, ne mogu ostaviti iza sebe, progoni me. Probudi se! To je neprijatelj! Neprijatelj pokušava da izgubiš nadu! On pokušava napraviti crnilo da nemaš volju ići naprijed! Što god da si napravio u prošlosti, to je prošlost, ostavi je iza sebe i reci: Gospodine ustajem u tvoje ime! Što god neprijatelj pokušavao, u Isusovo moćno ime idem dalje i prevladavam sram prošlosti. Što god se dogodilo u prošlosti - prošlost je. Ustani i hodaj, gledaj ispred sebe jer te Gospodin čeka na Kalvariji.
Moraš otkriti svoju posljednju sudbinu – križ. Križ je jedini put u nebo. Golgota. Krist raspeti. Da, Križ je jedini put u nebo. Moraš doseći Golgotu. Da, bio si u prošlosti na stranputicama! Da, napravio si mnogo loših stvari u svom životu! Da, lagao si! Da, lažno si se zaklinjao, ranjavao si, oštećivao, krao, ubijao, učinio si loše stvari – to je prošlost i sada ustaj jer tu je Onaj koji je umro i ustao od mrtvih, njegovo ime je Isus Krist iz Nazareta! On je tvoj dobri Pastir! Njegov štap i palica njegova utjeha su svima nama. Sotona će uvijek doći i staviti pred tebe sve ružne stvari koje si napravio i onda će reći: Pogledaj se kakav si! Srami se! Sramoto! Pogledaj kakva si ti osoba! Kako si nisko pao! Misliš da bi Isus dao jedan cent za tebe? Isus ne mari za nekog prljavog poput tebe. A ti odgovori Sotoni: Da, prljav sam, ali me krv Jaganjca Božjega čini bjeljim od snijega! Sjajnijim od sunca! Stoga, Sotono, ako imaš problem idući put se javi Gospodinu Isusu koji je moj Gospodin i Spasitelj, ne razgovaraj sa mnom, Gospodin je moj odvjetnik. Ako hoćeš sa mnom na sud, dovodim Isusa kao svojeg odvjetnika, pa ćemo vidjeti tko će dobiti slučaj! Amen!
Samodopadnost i ponos – nadvladaj ih
U napretku nas pored prošlosti opterećuje i osjećaj samodopadnosti, ponosa. Da, taj ponos i umišljenost koja samoj sebi govori: kako sam dobar i osobit. To je krivo gledanje sebe. Da, "dobar si" ali u stavljanju trnove krune na glavu Gospodina Isusa, za to si stvarno dobar. Dakle, što smo dali Gospodinu?, dali smo mu trnovu krunu.
Ponos nas drži udaljenima od približavanju Bogu, u neprihvaćanju njegove milosti. Približiti se Bogu zahtijeva da se predamo njegovom putu, ne našem, a njegov je put ljubav i milosrđe. Osjećamo kako je teško nekom drugom oprostiti ili čak samima sebi. Najteža stvar koju ikad možete napraviti prema sebi je da nikada ne oprostite sebi. To je najgora stvar koju ikad možete napraviti sebi! Vi tada postajete sebi najveća noćna mora i najveći neprijatelj. Kada si nesposoban oprostiti samome sebi uništio si sve lijepo što ti je Bog dao! Nemoj nikada to učiniti. Nemoj nikada sebi reći: nikada si neću oprostiti. I nakon toga nemoj nikada reći: neću nikada oprostiti onima koji su mi zlo učinili. Oprosti uz iskren osjećaj, oprosti i reci volim te, Bog te blagoslovio, hvala što si me povrijedio, hvala što si me napao s leđa, hvala što si uništio moju reputaciju i moj imidž! Prekrasno! Divno! Zahvali Gospodinu na onima koji su bili uzrok tvoje boli, ne samo na onima koji su uzrok tvoje utjehe. Jer oni koji su bili uzrok tvoje patnje učinili su te bližim Gospodinu nego ikada prije. Moram se predati Božjoj volji, a Božji put je ljubav i milosrđe.
Božji put je ljubav i milosrđe. To je čudesno. U ljubavi, povjerenju i uzdanju dobrovoljno se od srca predaj Božjoj volji. Ljubi Boga koji je sama ljubav. Ljubeći Boga prilaziš mu i upoznaješ ga, tada i samo tada počinješ shvaćati kako raditi za Boga. Ako ne poznaješ Boga, ne možeš raditi za njega, jer ne može se raditi za onoga koga ne znaš. Ako želiš raditi za Boga potrebno je da usmjeriš svoju volju i ljubav prema njemu. Da bi za nekoga iskreno radio moraš ga voljeti. Ne možeš raditi za nekoga koga mrziš. Tko mrzi Boga ne radi za njega nego protiv njega. Usmjeri svoju volju i ljubav prema Bogu i on će tvoju volju i ljubav snažno rasplamsati. Tada ćeš znati što on želi od tebe. Steći ćeš nutarnji osjećaj/znanje što Bog traži od tebe da učiniš: napravi to, to i to. Volja za Božjom blizinom je bitna. Npr. biram nedjeljom ići u crkvu umjesto u klub. Zašto si odlučio doći nedjeljom u crkvu? Zato jer volim Boga i kad volim Boga razumijem da moram biti tamo gdje je on. Sve što je povezano s Bogom, želim biti tamo. Počinjem svojevoljno raditi sve ono što Bog voli.
Milosrđe je osobina Božje ljubavi povezana s opraštanjem. Jedini način na koji možemo oprostiti jest da prethodno budemo skromni. Ne možeš biti samo kršćanin nego moraš postati skroman kršćanin, jer ako ne postaneš skroman kršćanin nikada nećeš oprostiti jer nemaš milosti Božje u sebi i Bog te ne poznaje! Možeš ići u crkvu cijeli svoj život, možeš biti i crkveni službenik, ali Bog će reći: tko je ova osoba? Ne znam ju. Zato jer nikada nisi bio sposoban oprostiti. Znak milosti je opraštanje.
Milost je vidljiva i djelatna samo prema osobi koja je bol u tvom životu! Kada pokažeš djelo milosrđa nekome tko je bio dobar prema tebi, nisi milosrdan. Milosrdan si jedino kada pokažeš akt ljubavi prema nekome tko je bio tvoja najgora noćna mora. Stoga razmisli: tko je bio bolna rana u tvom životu? Oprosti mu ako si sposoban oprostiti. Po tome ćeš vidjeti koliko u tebi ima od Božje prisutnosti. Ako oprostiš pokazuješ da uistinu imaš milost Božju u svome srcu, da je Bog u tebi. Jedini način da oprostiš nekom tko je bio bolna rana u tvom životu jest da ti postaneš skroman a ne ta osoba. Kada nisi sposoban oprostiti ljudima to nije njihov problem nego tvoj. Oni su u krivu, nitko ne govori da nisu, ali zašto si nesposoban oprostiti im? Vidiš, problem leži u tebi a ne u njima! Ako želiš biti kao Isus Krist oprostit ćeš onima koji su te razapeli. Što je Gospodin rekao na križu: Oče oprosti im, jer ne znaju što čine. Ali ti ćeš reći: oni su me u životu raspeli kao Isusa, kako misliš da oni ne znaju što čine? Zašto da im oprostim? A Bog će odgovoriti: Zato jer sam ja milostiv.
Sveti procesMilosrđe se očituje u odnosu na tvoje neprijatelje, na one koji su te ranjavali, nanijeli ti boli. Da bi bio sposoban oprostiti trebaš skromnost, trebaš poniznost. Ako toga nemaš, Bog te treba slomiti a to čini po bolima i životnim okolnostima. Inače će te ponos progutati. Ponosna osoba ne može nikada oprostiti nikom tko ju je i najmanje povrijedio. Zato jer je previše ponosna: Što ti misliš tko si da povrijediš moje dostojanstvo!, znaš li ti tko sam ja!? Ponaša se i govori kao da na ramenima ima činove sa tisuću zvijezdica. Tko god sam sebe hvali takav ne može nikad oprostiti, jer je preduvjet opraštanja skromnost, a da bi postao skroman Bog me tjera u kut i slama kako bi mi pokazao moje pravo ja, a to je da sam griješnik.
U čemu sam ja bolji od druge osobe? Nisam ništa bolji, zapravo sam najmanje dobar od svih. Nisam bolji. Što je osobito posebno na meni? Ništa! Neprijatelj stavlja sve te lažne ideje o ponosu i posebnosti u naše glave, zato nas Bog lomi da nas učini skromnima i poniznima jer bez toga nema poslušnosti, a bez poslušnosti nema načina da dam svoju volju Bogu. A ako ne dam svoju volju Bogu nemam samokontrole, nemam discipline i postajem divlja životinja; jer tijelo bez kontrole nije drugo do okrutna životinja koja proždire sve oko sebe. Tijelo će napraviti sve što spada pod svjetovno i što nema veze s Bogom. Potrebna nam je disciplina i samokontrola a da bismo ih mogli zadobiti treba nam poslušnost po kojoj svoju volju predajemo Božjoj volji: Budi volja tvoja. Da bi se poslušnost razvila moram biti skroman i ponizan, a da bih postao skroman i ponizan Bog me mora slomiti. Samo kada sam skroman mogu svoju volju predati Bogu. To je sveti process.
U svetom procesu Bog me lomi i tako čini skromnim i sposobnim da oprostim onima koji su me ranili i ranjavaju me na isti način na koji sam ja ranio Boga, a Bog mi je oprostio. Stoga i ja trebam oprostiti onima koji su me ranili. Kad sam sposoban oprostiti im to je znak milosti, i kad imam milost Božju tada sam slika Isusa Krista na zemlji. A tko je Isus Krist? On je ljubav Očeva. Otac voli čitav svijet i zato je dao svoga jedinorođenoga Sina da bude raspet na križu za spasenje svijeta. Tko je dakle Sin? Sin je ljubav Očeva za sve koji dođu i kažu: griješio sam Oče protiv protiv tebe i priznajem tvoga ljubljenoga Sina Isusa Krista kao Gospodina i Spasitelja. Ta milost dat će mi Boga. A tko je Bog? Bog je ljubav. Ljubav je jedino znanje po kojem možeš poznavati Boga i voljeti ga. Kad ga zavoliš tada ćeš ga upoznati. Kad ga upoznaš razumijet ćeš što on želi od tebe i počet će vaša zajednička suradnja.
USKRSNA PORUKA
Patrijarh Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava
Nadbiskup metropolita ortodoksne starokatoličke regije sv. Kristofora
Biskup Katoličke Stare Crkve
05.04.2025.
Našoj časnoj braći u episkopatu - mjesnim ordinarijima i opatima,
našim časnim svećenicima, ocima redovnicima i sestrama redovnicama,
našim cijenjenim studentima-kandidatima za sveto ređenje i svete zavjete,
našoj ljubljenoj braći i sestrama,
svima u crkvenom zajedništvu sa Svjetskim saborom narodnih katoličkih crkava!
Isus je bio samo srce. Pun dobrote, razumijevanja, ljubavi, milosrđa i praštanja prema svakome. On je opraštao i tješio, liječio i spasavao. Bio je strpljiv i neizmjerno je ljubio čovjeka.Najteži bolesnici i najveći grješnici bili su njegovi najveći prijatelji. Prema njima je iskazivao svoju najveću ljubav i najveću pozornost. Od njih je samo jedno tražio: "Ne griješi više!"
Čak su i njegovi najžešći protivnici to primijetili i zato su ga mrzili i gledali krivim okom, pa čak i optuživali, govoreći: On prima grešnike i jede s njima! Samo za jednu vrstu ljudi, koji su u to vrijeme obavljali vrlo važnu i odgovornu službu i pred Bogom i pred ljudima, Isus nikada nije imao dobru riječ. To su bili tadašnji pismoznanci i farizeji.
Isus im je govorio oštre i grube riječi, prijetnje i osude: Teško vama, pismoznanci i farizeji... slijepi vođe... okrečeni grobovi... zmije i leglo gujinje...
O njima Isus govori svojim slušateljima i svojim učenicima: ... Stoga činite i držite se svega što vam kažu, ali ne činite po njihovim djelima, jer govore, a ne čine... Sva svoja djela čine da ih ljudi vide... Vole najbolja mjesta na gozbama, najbolja sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu rabini... (Mt 23, 6-10).
Isus im ne uskraćuje jednu stvar: budući da su učitelji židovskog naroda, tumači Božjeg zakona; čak i ako ga ne prakticiraju, treba ih slušati. Isus nikada nije imao dobru riječ za pismoznance i farizeje tog vremena jer nije mogao odobravati njihova djela, njihovu vladavinu, zbog njihove oholosti.
Ponos je neuredna težnja za vlastitom umišljenom veličinom koja se očituje na razne načine. Na kršćanskoj ljestvici grijeha to je prvi od svih kardinalnih grijehova i izvor mnogih zala. To je grijeh iznad svih drugih i tko se ne zna očuvati od njega, odvest će ga u propast.
Isus je korio pismoznance i farizeje zbog njihove oholosti. Iz toga učimo biti ponizni i pred Bogom i pred ljudima. Krist je bio utjelovljena poniznost: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim!
Samo ako smo ponizni, poslušat ćemo Boga, držati njegove zapovijedi, ljubiti Boga i bližnjega svoga kao sebe same i biti spremni podnijeti sve za Boga i bližnjega, kao što je Isus činio
kada se ponizio do smrti, smrti na križu da proslavi Boga i spasi ljude.
Apostoli su dobro naučili i prihvatili od Isusa poniznost. O njima čitamo u Djelima Apostolskim, koje je napisao sv. Luka: Ali oni otidoše ispred velikoga vijeća radujući se što su bili dostojni da trpe sramotu za ime Isusovo. (Dj 5, 41).
Svijet manifestira djela svijeta u kojima je očito da ljudski život danas ne vrijedi ništa. Čitave zgrade s masama nevinih ljudi uništavaju se zbog "legitimne svrhe". Zgrade se doslovno ruše poput kule od karata pogođene bombama ili projektilima. Svjedočimo svjetskom ludilu, onom istom po kojem su se urušile i nestale prethodne civilizacije. Planet Zemlja je umoran od ljudskih užasa i zvjerstava. Razina neosjetljivosti poprima kolosalne dimenzije. Brza zarada, prijevara i krađa, izdaja i lopovluk, ubojstvo i ucjena, arogancija i ponos, samoljublje i egoizam, pobačaji, queer i lezbijske "parade ponosa" itd. Tome svjedočimo. Čini se da svime dominiraju tamni duhovi mraka i propasti. Međutim, to je samo prividno. Božja moćna ruka kontrolira sve i prisutna je u svoj boli i besmislu u koji čovječanstvo srlja.
U vremenu kaosa i konfuzije na globalnoj razini, postoji čvrsti temelj stabilnosti i jasnoće, a to je Gospodin Isus. Luka mira nalazi se u našim srcima i ostaje stabilna sve dok je u njoj dragi Gost s visina – Duh Sveti Branitelj.
Duh je djelotvoran, aktivan, prisutan u svim vremenima Crkve i po njemu Crkva razaznaje Isusovu istinu, smisao i sadržaj: Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. (Iv 14, 26)
Kristovo uskrsnuće je Božja pobjeda nad našom smrti i poziv da budemo dionici te pobjede. Svako je beznađe u Kristu nadvladano. Širiteljima beznađa suprotstavljamo se kršćanskom nadom u radosti života koji je zahvalan na svakom novom darovanom danu. To ćemo najbolje moći osjetiti ako budemo ljudi molitve. Po molitvi smo već onamo, kod Oca, dok živimo eshatološku stvarnost onoga već da a još ne.
Veliki je crkveni blagoslov i kanonsko priznanje valjanosti u očima drugih crkava upravo to što sačinjavamo Zbor biskupa. Kao Zbor biskupa u Svjetskom saboru narodnih katoličkih crkava (WCNCC) predstavljamo autentičan izraz Crkve Kristove. Izraz djelovanja Zbora biskupa izražava se kao Biskupska konferencija WCNCC-a. To je izraz djelovanja uređene strukture koja predstavlja Kristovu Crkvu. Izvan toga su neprepoznatljivi obrisi onih koji se naziva lutajućim biskupima (episcopi vagantes).
WCNCC je dar Božji. Budimo zahvalni Bogu za službu koju nam je pružio. Ustrajmo kroz vremena raznih kušnji kako bismo opravdali položaje na koje nas je Duh Sveti postavio:
Pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga - ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave. (1 Pt 5, 2-4)
Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom. (Dj 20, 28)
Potičem osobito bivše katoličke i pravoslavne svećenike i redovnike (monahe) koji su iz nekoga razloga napustili svetu službu, da promisle ponovno o uključivanju u divan plan Božje providnosti po kojoj on uvijek računa na svoje zaređene i zavjetovane službenike. Zaređenje i zavjetovanje uvijek ima svoj duboki ontološki smisao, a njegova se konkretizacija uz milost Božju može otkriti na novi način svoga djelovanja, po sili Božjoj: ''Evo, sve činim novo.'' (Otk 21, 5)
Neka na sve koji ovo čitaju siđe blagoslov + Boga Oca i + Sina i + Duha Svetoga.
Sretan i blagoslovljen Uskrs!
+ LEONARDO
PONIZNOST
22.03.2026.
Isus je bio samo srce. Pun dobrote, razumijevanja, ljubavi, milosrđa i praštanja prema svakome. On je opraštao i tješio, liječio i spasavao. Bio je strpljiv i neizmjerno je ljubio čovjeka.Najteži bolesnici i najveći grješnici bili su njegovi najveći prijatelji. Prema njima je iskazivao svoju najveću ljubav i najveću pozornost. Od njih je samo jedno tražio: "Ne griješi više!"
I sami njegovi najljući protivnici su to zapažali, pa su ga zato i mrzili i krivim okom gledali, dapače ga zato i optuživali govoreći: " On prima grješnike i jede s njima!" Samo za jednu vrstu ljudi, koji su u ono doba obnašali vrlo važnu i odgovornu službu i pred Bogom i pred narodom, Isus nije imao nikada dobru riječ. To su bili ondašnji pismoznanci i farizeji.
Oštre i teške riječi, prijetnje i osude izgovorio je Isus njima: "Jao vama književnici i farizeji… slijepi vođe… okrečeni grobovi… guje i zmjski porod… "
O njima Isus kaže svojim slušateljima i svojim učenicima: "…Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali nemojte se ravnati po njihovim djelima, jer govore, a ne čine… Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide… Vole prva mjesta na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu učiteljima…" (Mt 23, 6-10).
Njima Isus jedno ne odriče: budući da su oni učitelji židovskoga naroda, tumači Božjega zakona; makar ga oni ne vršili, treba ih slušati. Za ondašnje pismoznance i farizeje Isus nikada nije imao dobru riječ zato što nije mogao odobriti njihova djela, njihovo vladanje, zato što su bili oholi.
Oholost je neuredna težnja za vlastitom i umišljenom veličinom, što se očituje na razne načine. To je na kršćanskoj ljestvici grijeha prvi među svim glavnim grijesima i izvor mnogih grijeha. To je grijeh nad svim drugim grijesima i tko ga se ne zna čuvati, dovest će ga do svake propasti.
Oholost je dovela pismoznance i farizeje da toga da samoga dočekanog Mesiju Isusa ne prepoznaju te osude na smrt i ubiju. Evanđelist Matej o tome izričito piše: "A farizeji iziđoše i stvoriše odluku protiv njega da ga pogube" (Mt 12, 14).
Oholi čovjek uvijek gleda samo sebe i sve pripisuje sebi. On ne priznaje drugoga Boga osim sebe samoga. On ne zna i neće da zna da sve što jesmo i što imamo: i tjelesne i duševne sposobnosti, razum, zdravlje, lijepi glas, tjelesna ljepota i snaga, okretnost itd. jesu darovi Božji, jesu od Boga. Sv. Pavao pita svakoga čovjeka: "Što imaš, a da nisi primio? A ako si primio, što se hvališ kao da nisi primio?" (1 Kor 4, 7).
Oholi čovjek misli da je on najbolji, najsvetiji, najpravedniji. Svoje mane i grijehe ne vidi, a na svakom drugom ih vidi. Zato o drugome zlo i misli, zlo govori i zlo mu želi. On sam sebe hvali i hoće da ga svi drugi ljudi hvale. Vidimo to i na farizeju iz evanđelja, koji, i kad je došao u crkvu, sam sebe samo hvali: "Hvalim te, Bože, što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj carinik" (Lk 18, 11). On, ako i učini koje dobro djelo, čini samo zato da ga ljudi vide i hvale. I baš zato što je sebe postavio "bogom", oduran je i Bogu i ljudima. Zato sv. Jakov i piše u svojoj poslanici: "Bog se protivi oholicama, a poniznima daje svoje milosti" (Jak 4, 6).
Oholost je mnoge dobre anđele preobrazila u đavle i učinila ih stanovnicima pakla. Oholost je i prve ljude upropastila, jer su htjeli biti "kao bogovi" , nisu poslušali Boga, jer su mislili da će biti sretni bez Stvoritelja.
Oholost je i onoga egipatskog faraona i egipatski narod upropastila jer kad je Bog slao Mojsija k njemu i tražio od njega da pusti narod izraelski iz Egipta, on je oholo odgovorio: "Tko je Gospodin da ga slušam i pustim Izrael? Ne poznam Gospodina i neću pustiti narod." (Izl 5, 2). I bio je i on i sav narod egipatski potopljen u Moru Crvenom.
Isus je korio pismoznance i farizeje zbog oholosti. Naučimo se iz toga biti ponizni i pred Bogom i pred ljudima. A sam je bio utjelovljena poniznost: "Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim!"
Samo ako budemo ponizni, slušat ćemo Boga, vršiti njegove zapovijedi, ljubit ćemo Boga i svoga Bližnjega kao sami sebe i bit ćemo spremni sve podnijeti za Boga i bližnjega, kao što je i Isus učinio "kad se ponizio sve do smrti, i to smrti na križu" da proslavi Boga i spasi ljude.
Apostoli su dobro naučili i prihvatili od Isusa poniznost. O njima čitamo u Djelima Apostolskim, koje je napisao sv. Luka: "Ali oni otidoše ispred velikoga vijeća radujući se što su bili dostojni da trpe sramotu za ime Isusovo." (Dj 5, 41).
Netko je rekao: "Poniznost je krepost velikih umova". I s potpunim pravom. Već u svoje doba veliki poganski mudrac Seneka ponizno je priznavao: "Scio me nihil scire" – "Znam, da ništa ne znam". A uživao je ugled velikog mudraca. To je bilo istinito priznanje dostojno jednog umnog velikana. Bio je uvjeren da ima mnogo više toga što ne zna nego što zna. A oholi čovjek misli da je on popio mudrost čitavoga svijeta.
Velik je i u čitavome svijetu poznat glazbenik Josip Haydn. Kad se prvi put izvađao na pozornici njegov muzički oratorij "Stvaranje", a publika bila upravo neopisivo oduševljena, on izišao na pozornicu i počeo plakati. Od ganuća digao je ruke prema nebu i rekao: "Ništa nije moje. Sve je odozgor!" Moje umijeće i moja sposobnost su samo “dar Božji”.
Možemo navesti i riječi dvaju svetaca o oholosti i poniznosti: To su sv. Ivan Vianney, arški župnik i sv. Igancije Lojolski: Prvi je rekao: "Samo nas naša oholost priječi da budemo sveti!" a drugi: "Tko želi velike stvari činiti u kraljevstvu Božjemu, taj neka prije svega bude malen u svojim očima." To je istina koju nas je naučila vječna Istina, koju je ona izrekla za svakoga i za sva vremena: "Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen!" (Mt 23, 12).
Isus nas opominje: "Ne dajte se zvati Rabbi. Ta jedan je učitelj vaš, vi ste braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji. Ta jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. Ni vođama se ne nazivajte, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka bude poslužitelj!"
I nas moli i zaklinje da ne budemo kao farizeji.
Pred nekoliko godina došao je jedan mladi Amerikanac u Alžir. Među ostalim iz znatiželje tu posjeti naselje gubavaca, gdje se susretne s jednom časnom sestrom, koja je bila također rodom iz Amerike.
Upusti se s njom u kraći razgovor. Na koncu razgovora reče joj: "Sestro, ja ne bih ovdje služio ni za 10.000 dolara svaki dan."
– "To je zaista, vrlo malo", odgovori sestra, "ne bih ni ja za te novce!"
– "Pa, koliko vi dobivate?" Ona podigne križ sa svojih prsiju i poljubi ga: "Novca ne dobivam. Služim jedino iz ljubavi prema mome Spasitelju!"
Svaka naša misao, želja, riječ i djelo neka bude izraz naše ljubavi prema Bogu!
O poniznosti naučimo od Sveca sjene - Živio jedan tako dobar svetac u pustinji, da su anđeli zadivljeni silazili s neba na zemlju i promatrali kako na zemlji netko može biti toliko svet. Svetac je živio jednostavno, a širio je krepost kao što zvijezda širi svjetlo i kao što cvijeće rasprostire svoj miris, a do sebe nije ništa držao.
Dvoje je činilo program njegova života: darivati i opraštati. Te dvije stvari nikada nisu izlazile iz njegovih usta, nego su dolazile na vidjelo u njegovu smiješku, lijepom vladanju, popuštanju u njegovoj ljubavi svakoga trenutka.
Anđeli rekoše dragom Bogu da mu udijeli dar čudesa. A Bog odgovori: "Vrlo rado, ali pitajte ga što on želi." Tada mu anđeli rekoše: "Ipak je potrebno da učiniš jedno čudo. Inače ćemo ti ga prisilno nametnuti." "Dobro", reče svetac, "dajte da učinim mnoga dobra, a da to nitko ne dozna. Evo samo to želim." Anđeli su tada dugo međusobno vijećali i konačno su se ovako složili: svaki put kada se svečeva sjena bude odražavala ili uz njega ili iza njega, tako da je on neće moći vidjeti, ona će imati povlasticu da ozdravlja bolesnike, ublažuje boli i tješi žalosti.
Tako je i bilo. Dok je svetac išao, njegova sjena koja je padala iza njega ili njemu sa strane ozdravljala je bolesnike, vraćala radost žalosnim i uplakanim majkama. A svijet je poštivao njegovu čednost i šutke ga je slijedio.
I nikad nitko nije govorio o njegovim čudesima, a malo po malo zaboravili su čak i njegovo ime i samo su ga nazvali Svetac sjene.
Fra Petar Ljubičić: Ne budimo kao farizeji
Dodajmo još da je poniznost vrlina realnog spoznavanja sebe i svojih sposobnosti, stavljajući ih u perspektivu bez oholosti. Ona nije slabost ili ponižavanje, već snaga koja omogućuje prihvaćanje istine o sebi, cijenjenje drugih, otvorenost za savjete i miran život. Poniznost je suprotnost oholosti te znak unutarnje slobode.
Biti ponizan znači imati zrelu svijest o tome tko smo, prihvaćajući svoje uspjehe i pogreške. Oslobađa nas od potrebe za stalnim dokazivanjem drugima i od ropstva vlastitom egu.
Ponizna osoba je otvorena za savjete i spremna priznati da ne zna sve, što omogućuje stalni osobni rast. Poniznost uključuje poštovanje prema drugima i spremnost na ispriku, što gradi dublje i iskrenije međuljudske odnose.
Poniznost nije dopuštanje drugima da vas gaze, već svjesno vladanje sobom i svojim nagonima.
Ponizna osoba poznaje svoje vrline i mane, ne precjenjuje se, ali se ni ne podcjenjuje.
Po poniznosti smo spremni na učenje, primanje savjeta i prigovora, za razliku od ohole zatvorenosti.
Poniznost je snaga, a ne slabost. Po njoj prepoznajemo istinu, prihvaćamo odgovornost i bivamo sposobni reći "oprosti". Ona cijeni doprinos drugih, ne stavlja sebe u središte, pomaže i teži skladu.
Poniznost nalazi svoj najbolji uzor u Isusu Kristu, kao poslušnost i ljubav prema Bogu.
Svako rivalstvo u odnosu na Boga jasan je pokazatelj oholosti i sebičnosti koja traži uvijek svoju volju, prepiranje i omalovažavanje drugih. Oholost je krivo čitanje svojega bića. Poniznost je praćena s iskrenosti, zahvalnosti, uvažavanjem drugih i širenjem mira.
Poniznost je unutarnji stav kojim ispravno vrednujemo sebe a naizvan se očituje kao skromnost i način na koji se predstavljamo u javnosti. Unutarnja poniznost manifestirana kao vanjska skromnost predvorje su svetosti.
Poniznost je nasušna krepost svećenika.
LJUBIMO CRKVU KRISTOVU
01.03.2026.
Od razmišljanja je li ili nije Isus želio instituciju Crkve postoje različiti stavovi, ponekad se ti stavovi mijenjaju kod ljudi pa zastupaju prvo jedan pa onda drugi stav. Međutim, sasvim je izvjesno da je Isus želio organizirani vid svojih sljedbenika što je vidljivo već u izboru apostolskog zbora koji je neminovno oblikovao instituciju Crkve a ona do današnjih dana djeluje u raznim svojim oblicima ustroja. Sljedbenici bez institucije nestali bi, razvodnili bi se. Postoji misao koju još uvijek redovito čujem: Isus je želio sljedbenike, ali nije želio instituciju Crkve. To je kao da ste za školovanje, ali protiv škola, ili za nogomet ali protiv nogometnih klubova. To jednostavno nije moguće, sadržaj bez forme je poput vode koja ispari.
Prvo što treba reći o Isusu je ovo: Bio je iznimno konkretan. Nije napisao knjigu, već je oblikovao ljude. Nije ostavio odvojene izreke, već zajednicu. Nije povjerio svoju poruku "čovječanstvu", već dvanaestorici vrlo specifičnih ljudi, od kojih su se barem četvorica činila potpuno neprikladni za apostolsku službu. Oni koji tvrde da Isus nije želio Crkvu opisuju ga kao neku vrstu plutajućeg moralnog filozofa, dok je u stvarnosti bio netko tko je: jeo sa svojim učenicima, putovao s njima, ispravljao ih, poslao ih u svijet i morao rješavati njihove svađe. To nije duhovni oblak. To je početna organizacija.
Protuargument je obično ovaj: "Crkva ne može biti Božja jer je toliko ljudska." Ali to je upravo isti argument koji se mogao upotrijebiti protiv utjelovljenja: "Bog ne može postati čovjek, jer su ljudi tako ograničeni." Kršćanstvo je jednostavno vjerovanje da Bog djeluje kroz čovjeka. Ne unatoč čovjeku, nego zbog čovjeka.
Postoji zanimljiv trenutak u Evanđelju po Mateju u kojem Isus kaže nešto što je mnogim suvremenim ljudima vrlo nezgodno. Kaže: "Na ovoj stijeni izgradit ću svoju Crkvu." Ne: "nešto će jednog dana nastati." Niti je: "nešto ćeš smisliti kasnije." Zanimljivo je da ljudi koji tvrde "da slijede Isusa" sami često počinju s ispravljanjem Isusa.
Isus je učinio nešto drugo: dao je autoritet. Rekao je svojim apostolima: "Tko sluša vas, sluša mene." To nije poezija. To nije pobožna atmosfera. To je autoritet. I ovdje dotičemo duboko paradoksalnu točku: isti oni koji tvrde da je Crkva previše autoritarna često vjeruju da njihovo vlastito tumačenje ima apsolutnu vlast. Opet, Isus je predao autoritet. U Mateju 16 i 18 On govori o "ključevima Kraljevstva", "obvezujućim i odrješujućim odlukama" koje su priznate na nebu. Ovo je pravni jezik. Ne poetska slika, već jezik odgovornosti i vodstva. Apostolima kaže: "Tko vas sluša, mene sluša." To je prilično šokantna izjava. Isus povezuje svoj autoritet s ljudima, a ne s individualnim tumačenjem. Crkva bez autoriteta je nemoguća. I Isus je to znao.
Unutar te skupine apostola, Isus bira jednog čovjeka: Petra. A divan detalj je ovaj: Peter nije heroj. On krivo shvaća Isusa. Govori prebrzo. On ga poriče u odlučujućem trenutku. A to je čovjek na kojem Krist gradi svoju Crkvu. Ne zato što je savršen, nego zato što mu je oprošteno. Crkva je izgrađena na pokori, a ne na moralnoj superiornosti. Crkva bez grješnika ne bi bila Crkva, već muzej, a čak bi i tamo kipovi pokazivali pukotine.
Ideja da "Isus nije želio Crkvu" bila bi potpuno neshvatljiva prvim kršćanima. Za njih Crkva nije bila kasniji dodatak, već prirodna posljedica Isusova života, smrti i uskrsnuća. Kad Ignacije Antiohijski kaže: "Gdje je biskup, tamo je Crkva," ne govori to da bi branio vlast, već da bi održao jedinstvo.
"Institucija ne može biti duhovna, zar ne?" Je li to istina? To je nebiblijska kontradikcija. Bog postaje čovjek u tijelu: utjelovljenje. Milost dolazi kroz vidljive znakove: sakramente. Ljubav se oblikuje u strukturama, poput braka. Crkva bez ljudskih struktura bila bi gnostička: duh bez tijela. Ali kršćanstvo je uvijek: duh i tijelo, milost i red, misterij i organizacija.
Nitko ne poriče da je Crkva napravila (mnogo) pogrešaka, da je znala za zlouporabe, zloupotrebljavala moć. Ali: Juda je već bio tamo, Petar je zanijekao Isusa, apostoli su pobjegli (mogli bismo to nazvati ruglom prvotne sinode). Ljudska slabost ne opovrgava božanski karakter institucije. To samo potvrđuje koliko je Isus bio realan. Nije gradio svoju Crkvu na savršenim ljudima, već na pokajanim grešnicima.
Što je zapravo u pitanju? Ako Isus nije želio Crkvu, onda nitko nema pravo autoritativno prenositi njegova učenja, njegovi sakramenti su ljudski rituali, a kršćanstvo je u konačnici privatna duhovnost. Ali ako je Isus zaista želio Crkvu – a sve na to upućuje – onda Crkva nije prepreka između nas i Krista, već instrument kroz koji On djeluje. Jer bez Crkve: nauk se raspada, Euharistija nestaje, a ljubav postaje mišljenje. Vjera bez institucije Crkve je emocija podložna svakakvim (re)interpretacijama moguće i s rokom trajanja. Bez Crkve ne bi bilo Novog zavjeta, jer je Crkva ta koja ga je sastavila.
Mnogi ljudi ne vjeruju Crkvi iako se pozivaju na Novi zavjet kojeg je ona sastavila, što znači da je Crkva postojala prije njega.
Uza sve svoje slabosti Crkva Zapada i Crkva Istoka jedna je Crkva jer slavi Euharistiju jednoga Gospodina Isusa Krista. Uza sve sjene i slabosti poruka Božja probija se po Crkvi donoseći mnogima spasenje.
31.05.2025.
Biskupska je konferencija vrlo važna za život Crkve. Zbor biskupa raspravlja i kao Crkva donosi odluke na čelu s Patrijarhom koji predsjeda u ljubavi.
Patrijarh WCNCC-a istaknuo je da se vjernost Evanđelju Kristovu očituje u pozivu na obraćenje svijeta. To svakako može biti u formi dijaloga ali ne onoga koji popušta svijetu kako je to postalo uobičajeno u mnogim crkvama današnjice.
Kao primjer situacije u kojoj se svijet i mnoge svjetovne crkve nalaze možemo uzeti primjer homoseksualizma upravo na način kako to donosi knjiga ''Ispovijest palog anđela''. Od samih početaka, đavao je uspio navesti ljude da ispunjenje svojih požuda nalaze u spolnim odnosima sa istim spolom. Otac laži homoseksualnost je uspio, kao najsramotniji oblik spolne zajednice, održati do danas.
Novije vrijeme je đavlu omogućilo da tu pojavu globalizira. Stvara sve veći pritisak da takav oblik ponašanja bude prihvaćen kao i svaki drugi, da takvi ljudi ne budu posebno obilježavani u društvu, da to postane normalno. Njegov konačni uspjeh je na samom pomolu. Kako u nevjerskim krugovima, tako i u crkvenim i religijskim. Dok se kod nevjernika služi vrlo humanim opravdanjem koje garantira svakom čovjeku slobodu, kod vjernika stvara pogrešnu sliku o Bogu koji sve prašta i prima u svoje okrilje sve grešnike. To, naravno, nije pogrešno, ali se đavao vrlo dobro trudi da ljudi pogrešno shvate tu Stvoriteljevu ljubav i toleranciju i da tako ostanu u uvjerenju da i poslije dolaska Stvoritelju ništa kod sebe ne trebaju mijenjati, već da ih taj isti Stvoritelj i dalje voli i oprašta im što god da su učinili.
Zato ćeš danas krajnje nemoralne muškarce i žene čuti kako govore da su i oni vjerni Stvoritelju. Homoseksualac - vjeran Stvoritelju. Žena koja se slika gola u časopisima - vjerna Stvoritelju. Porno glumica - vjerna Stvoritelju. Svingeri – vjernici… Svi idu u crkvu. Pali anđeo uživa u nanošenju ovakve sramote Stvoritelju.
Najveću besmislicu koju je postigao je ta što je uvjerio i same homoseksualce da se pozivaju na Bibliju. Pozivaju se na Stvoriteljevu ljubav prema čovjeku i na ljudsku ljubav prema bližnjem kako bi i sebe i druge uvjerili da je njihova perverzija utemeljena na Stvoriteljevoj ljubavi i na kršćanskim načelima. Odatle popuštanje rimokatoličke crkve blagoslovu istospolnih parova (Fiducia Supplicans) i odatle devijacije u mnogim ostalim crkvama današnjice.
Međutim, oni ne znaju ono što đavao zna. Dok god oni čine takvu gadost, Bog Otac ih nema na osnovu čega primiti k Sebi, jer je to u suštinskoj suprotnosti prema onome što je On za ljudsku vrstu, kada je spolnost u pitanju, namijenio.
Države i crkve, jedna za drugom, legaliziraju homoseksualne brakove. Ljudi to podupiru. U stvari, oni samo misle da podupiru takve brakove, dok je istina da ne žele biti proglašeni zaostalim i netolerantnim time što će ih osuditi.
Vidite li što je sve čovjek u stanju proglasiti normalnim samo da ne bude osuđen od društva? Mnogi danas govore da su homoseksualci u redu, da su i oni ljudi, da i oni imaju pravo izbora - a u stvari im uopće nije stalo do njih kao ljudi. Kakav je tvoj stav o tome? Onakav kako ga je Stvoritelj je postavio ili onakav kako ga je pali anđeo reinterpretirao?
Pali anđeo najveći napor ulaže u kreiranja određenih televizijskih programa. Pošto savršeno poznaje ljudsku psihu, kao i ljudsku fiziologiju, nije mu teško osmisliti način da ljudi prihvate ono što želi. Govoreći o homoseksualnosti, svi koji su barem malo budni primjetit će da je pali anđeo na vrlo suptilne načine uspio postići da nešto tako protuprirodno bude predstavljeno kao normalno i prihvatljivo. Propaganda! Skrećući pažnju na jedno, ostvaruje nešto drugo. Ako želi da homoseksualnost postane prihvatljiva, potrebno je samo da je pažljivo uvije, npr. u dobro osmišljenu humorističku seriju. Smijat ćeš se šalama dok će pali anđeo homoseksualce kroz pažljivo odabrane glumce prikazati vrlo simpatičnim. I što se događa? Tvoj stav o njima se mijenja. Ili će npr. u vrlo ozbiljnom filmu vrlo ozbiljnog glumca ili glumicu, koji će glumiti homoseksualca ili lezbijku, učiniti velikim pozitivcem – i tako se polako, ali sigurno, tvoj stav o tome nepovratno mijenja.
Osmišljava vrlo dobre i vrlo poučne serije za mlade. Posebno vodi računa da se daju pouke o lošim posljedicama koje nosi krađa, ogovaranje, alkohol, droga, kako bi serija posjedovala što više autoriteta. Ali blud i preljub kroz te simpatične i "odgovorne" glumce ostavlja prisutnima i neosuđenima kako bi utjecao na tvoj stav o tome.
Pomoću takvih serija i filmova pali anđeo postavlja mjerila. Zbog toga je danas normalno imati puno partnera, zbog toga je danas normalno biti homoseksualac, zbog toga je danas normalno sve ono što on želi da bude normalno.
Zacrtao je poseban cilj da učini normalnim sve ono što se suprotstavlja Stvoriteljevim mjerilima.
Pali anđeo to čini zbog toga da bi tvoj mogući povratak Bogu bio što teži i da bi tvoja odluka bila što strože osuđena i ismijana. Najjači medij pomoću kojeg će pokoriti cijelu Zemlju je upravo televizija. Nitko ne može pobjeći njezinom utjecaju. Posredstvom nje najbrže iskorjenjuje savjest u svakom području tvoga života. Ljudi ni ne shvaćaju koliko su zapleteni u njegovu mrežu.
Sodoma i Gomora su sjenka onoga što se po pitanju nemorala događa danas. Zar su se Stvoriteljeva mjerila promijenila kada On više ne kažnjava one koji to čine? Nema više potopa kao u vrijeme Noe. Nema ognja koji je uništio Sodomu i Gomoru. Znate li zašto? Zato što je kraj blizu i Otac je konačnu osudu i kaznu ostavio za kraj i prepustio ju je Sinu: "Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu." (Iv 5, 22) Taj će sud opet biti u ognju. (Otk 20; 21) "Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega." (Iv 3, 18)
Zli će vas zbog navještanja autentične Božje riječi obavezno izrugati, omalovažiti, nagrist vaše dostojanstvo, osramotiti, napakovat će na vas svakakve klevete, ogovaranja i opakosti, razvlačiti vas posvuda. Ali ustrajte: ''Budite postojani kao da gledate Nevidljivoga.'' (Heb 11, 27) Izdržite, kratko je vrijeme, duga je međutim vječnost za promatranje onog u što smo vjerovali. Nebeska utjeha i vodstvo Duha Svetoga neće izostati. Duh je dan Crkvi ali samo ako Ga ona vjerno slijedi u istini Kristovoj.
Vjerno služenje pored WCNCC-a promatramo i u Svećeničkom bratstvu sv. Pia X. Molimo za nova ređenja u Bratstvu; snagu, ustrajnost i neustrašivost.
Prenosimo dio teksta dr. Ivana Poljakovića s njegovom analizom koja pokazuje u kakvom apokaliptičnom vremenu korozije crkve živimo.
Lažna crkva prihvaća sve osim katolika
Todos, todos, todos, svi, svi, svi su dobrodošli osim katolika. To doista počinje naličiti na lažnu crkvu u kojoj su svi dobrodošli osim istinskih sinova Crkve.
Koliko je ovo lažno jedinstvo uzelo maha možemo vidjeti i na primjeru Lavove čestitke Sarahi Mullally, nakon njezinog ustoličenja za „nadbiskupa“ Canterburyja, koja inače podržava pobačaj, rodnu ideologiju i s njom sve pripadajuće nastranosti. Osim toga, anglikanska ređenja su nevaljana: „Mi proglašavamo i izjavljujemo da su ređenja izvršena prema anglikanskom obredu bila i jesu apsolutno ništavna i potpuno nevažeća“ (Papa Leo XIII., Apostolicae Curae, 36).[1] Usprkos svemu tome, Lav u svom obraćanju toj ženi koja izigrava nadbiskupa piše:
„Preuzvišenoj i časnoj dami Sarahi Mullally, nadbiskupici Canterburyja
S ovim jamstvom Božje trajne prisutnosti, šaljem molitvene pozdrave Vašoj Milosti povodom Vašeg imenovanja za nadbiskupicu Canterburya.
Znam da je služba za koju ste izabrani teška, s odgovornostima ne samo u Canterburyjskoj biskupiji, već i u cijeloj Crkvi Engleske, kao i u anglikanskoj zajednici u cjelini. Štoviše, započinjete ove dužnosti u izazovnom trenutku u povijesti anglikanske obitelji. Moleći Gospodina da vas ojača darom mudrosti, molim da vas Duh Sveti vodi u služenju vašim zajednicama i da crpite inspiraciju iz primjera Marije, Majke Božje…
Obraćajući se primasima anglikanske zajednice 2024. godine, papa Franjo je izjavio da bi 'bio skandal ako zbog naših podjela ne bismo ispunili naš zajednički poziv da obznanjujemo Krista'. Draga sestro, dragovoljno prisvajam ove riječi, jer će kroz svjedočanstvo pomirene, bratske i ujedinjene kršćanske zajednice navještaj Evanđelja najjasnije odjeknuti.“[2]
Ovdje se radi o ženi koja je kao „biskupica Londona“ odigrala ključnu ulogu u promoviranju i „blagoslivljanju“ istospolnih parova, zbog čega je i došlo do raskola među anglikancima nakon njezinog ustoličenja za „nadbiskupicu“ Canterburyja.[3] Osim toga, ona otvoreno podržava i pobačaj.[4] Imajući sve ovo u vidu, ovakve riječi izgovorene od jednog pape (ili bilo kojeg katolika), u najmanju ruku su sablažnjive, naročito prizivanje na Blaženu Djevicu Mariju, Bogorodicu, model savršene poslušnosti Božjoj volji. I pitam, koje će to evanđelje odjeknuti „kroz svjedočanstvo pomirene, bratske i ujedinjene kršćanske zajednice“? „Evanđelje“ Sarahe Mullally u kojem se promovira pobačaj, sodomija i druge perverzije?
Lavu ni to nije bilo dovoljno, već je 27. ožujka 2026. odlučio odati joj sve moguće počasti u Vatikanu.[5] Mogao je primiti nekog protestantskog vođu koji nije dio pro-LGBT i pro-abortivnog lobija. Takvih protestantski vođa, zapravo, uopće ne manjka. Međutim, među svim protestantskim vođama posebnu čast je ukazao baš „nadbiskupici“ S. Mullally, kao najočitijoj promicateljici gay-agende.
No, Robert Prevost se ne zaustavlja na lažnom jedinstvu katolika i protestanata već ide i dalje. On sugerira i jedinstvo, tj. „zajedništvo koje se oblikuje“ i s muslimanima: „Zajedništvo između kršćana i muslimana oblikuje se pod plaštom Gospe Afričke. Ovdje, u Alžiru, majčinska ljubav Lalle Meryem okuplja sve kao djecu, unutar naše bogate raznolikosti, u našoj zajedničkoj težnji za dostojanstvom, ljubavlju, pravdom i mirom. U svijetu gdje podjele i ratovi siju bol i smrt, život u jedinstvu i miru je uvjerljiv znak.“[6] Prevostovo pozivanje na mir među svim ljudima mu služi samo kao izgovor za širenje lažnog jedinstva. Prema njemu, mi bi se trebali odreći Krista, Kralja svih naroda, kako bi imali mir u svijetu. Koje li zablude! Iole upućeni katolik zna da istinskog mira bez Krista Kralja nema, niti na ovom svijetu, a još manje na drugom.
Zaključak
Ovakvim odavanjem počasti zloglasnim hereticima, prizivanjem na navodno zajedništvo s njima, jasno se poručuje cijelom svijetu da Vatikan ubrzano radi na formiranju jedne svjetovne (đavolske) religije, lažne crkve, gdje su svi dobrodošli osim katolika. Svi se ti heretici tretiraju s najvećim respektom i uvažavanjem, dok pravovjerne katolike čekaju klevete, sabotaže, suspenzije i ekskomunikacije.
Ivan Poljaković
[1]On the Nullity of Anglican Orders - Papal Encyclicals (26.4.2026.)
Cjelokupni izvor: https://katolik.hr/lazno-jedinstvo
"Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.'' (Lk 22, 31-32)
Ovo definitivno nije učvršćenje braće nego kolaboracionizam sa Zlim. Rim, mada u uvjerenju da ispravno postupa, mada u uvjerenju da služi Stvoritelju, radi nešto što je Njemu odvratno.
Sjetimo se da je Noa, od svih ljudi na zemlji, samo njih osam imao na svojoj strani. Sjetimo se da se od svih ljudi u Sodomi nije našlo ni deset pravednika. Sjetimo se da je Bog odustao od uništenja Ninive u vrijeme proroka Jone, jer su se ninivljani iskreno pokajali i obratili Gospodinu.
Vrlo mnogo ljudi sumnja u Boga, jer ih nevjera drugih čini nesigurnima. Vjera je povezana s Nebom. Tko doista vjeruje, osjeća Nebo. Sebeljubivi čovjek gluh je i slijep za Božje inspiracije, ovozemaljski je čovjek odveć krut u svojoj samovolji, on ne dopušta da njime upravlja dašak Božjeg života. Nasuprot tomu, on većinom bježi od Božjeg nagovora koji se želi obratiti njegovu srcu. Dašak života možeš primiti samo tada, kada se otvoriš za Božju volju. Ako dakle kažeš kao Marija: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj. " (Lk, 1, 38)
Snage našeg vremena ne dolaze "odozgo"! To su snage bez korijena, površne snage, sebične snage, snage bez Boga. Nedostaje im put u dubinu, u dubinu uviđanja i usidravanja u Boga. Jer gdje je Bog istisnut, nastupaju idoli, demoni, samoobožavanje, besmisleni život, iluzije, svijet privida, ništavnost i perverzije, razuzdanost i usamljenost, dok na kraju mržnja prema svemu ne dovede do propasti.
U čemu se sastoji osnovna naopakost našeg života? U tome što čovjek sama sebe smatra središtem! Snagu duše možeš primiti samo od onoga koji je stvorio dušu! Mladi naraštaj uvjeravaju da borba više ne postoji. Riječ "borba" za mnoge je kao crvena boja za bika; više se ne žele boriti i pozivaju se na "vječni mir"; odriču se borbe i uvode "ljubav" umjesto borbe. Oni govore: "Zlo ne postoji"! i stoga prema njihovu mišljenju više ne postoji nikakav razlog za borbu. Pred očima im je blistava iluzija: nezadrživi i bezuvjetni "progres" čovječanstva; zauvijek bolje, uzvišenije, za sve veću sreću, bez borbe i za puni mir, bez napada i uz sva prava, za zahtjeve i radosti. Prijatelju, to je strašna obmana za mlade ljude! Oni više nisu pripremljeni da se bore za slobodu duše, za rane i odricanja. Oni samo žele da im je ugodno, toplo i da su siti; tko im obeća blagostanje i sigurnost, toga slijepo slijede. Žele sve posjedovati, jer im je sve obećano.
No onaj tko se više ne želi boriti za dobro, podleći će zlu; tko se plaši rana, nikada neće pobijediti; tko se sa strahom odvraća od svake žrtve, taj dopušta da mu sotona propisuje djelovanje. On te zastrašuje i pokazuje ti prijeteću muku borbe, boli i udarce, povrede i opasnosti; zavodnik te privlači obećanjem da će ti spasiti život i tvoju kožu odnijeti na sigurno. Ali "tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga" (Lk 9,24). Izgubit će svoje poštenje i surađivati u prevari, izgubit će svoju ljubav i postati egoist; izgubit će svoju vjeru i postati skeptik. Smrtni strah stvara robove. Tko iz straha za vlastitu kožu prepušta drugima da diktiraju njegovo djelovanje, taj će se konačno odreći uzvišenijih ciljeva. Tada ćeš pripadati ljudima koji "cijeli život bijahu podvrgnuti ropstvu strahom od smrti" (Heb 2, 15). Prijatelju, tvrda je to riječ, ali riječ koja oslobađa; samo ako ti je život duše vredniji od svega zemaljskog, bit ćeš slobodan čovjek. Samo ako si pripravan radije izgubiti zemaljski život nego se odreći života duše, bit ćeš pobjednik u borbi.
Hoćeš li slijediti Isusa kao učenik? Tada budi pripravan kao i On ići usamljenim putem. U tijeku tvojeg nasljedovanja Isusa, i tvoje će lice dobiti izraz plemenitosti i mira, ali i ti ćeš s vremenom nositi trnovu krunu poruge. Jer Isusova sudbina nije bila nikakva slučajnost; ona se neizbježno ponavlja kod svih učenika. Isusov je put bio usamljen, jer je samo malo učenika uspio pridobiti; vrlo ih je malo pošlo s njim; i danas ih vrlo malo želi ići njegovim putem propovijedi na gori. "Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7, 14), jer on iziskuje samosvladavanje. Kome je tijelo bitnije od njegove duše, taj radije ide "širokim putem", kojim ide većina ljudi. Tu se nadaju naći sreću ovoga svijeta: blagostanje i sigurnost, tjelesne radosti i slobodu. Taj put ugađa tijelu, ali uništava duh i dušu čovjekovu. Hoćeš li se odvažiti na tijesan put kojim malo njih ide?
Kristov put nije samo slabo prohodan, nego i opasan. Jer tko ide putem istine, iskusit će suprotstavljanje, kao i Isus. "Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti" (Lk 2, 34). Ljudi se opiru zahtjevnoj istini. Ona je naporna, traži unutarnju poslušnost, obraćenje i pokoravanje srca. A upravo to čovjek ne želi! Stoga se i opire svjetlu i istini; i protiv čovjeka, koji tu istinu izražava. Tko slijedi Isusa na njegovu putu propovijedi na gori neizbježno će podnositi sudbinu svih proroka (prorok = navjestitelj Božje istine): porugu, vrijeđanje i progone. No ti su progoni zapravo odličje: "Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! (Mt 5, 11) To je znak da se u našem životu pokazuje Božja istina! Usuđuješ li se poći putem istine čak i ako ti zbog toga protuslove? Upravo u naše doba iskusit ćeš to, ako se priznaš Kristovim učenikom. Mi živimo u doba kad se sve "nivelira", uzvišeno poravnava, i kada se ruši svaki autoritet. U osnovi uzeto, to je prastara čovjekova mržnja prema Bogu, jer čovjek ne želi nikoga nad sobom: "Bit ćete kao Bog." (Post 3, 5) To je "mržnja svijeta" protiv Boga i svega što je Božje. Isus često govori o toj mržnji, koju će i njegovi učenici osjetiti: "Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas." (Iv 15,17; 17,1-4; 1,13)
Obraćenje uspijeva samo poniznima. I na to se sve svodi. Uspješni ljudi dobijaju priznanja u svijetu, za to često idu preko leševa. Bog te neće pitati za tvoje uspjehe, nego za tvoje smilovanje. Zar većina ljudi ne bježi od Božjega lica jer se plaši njegove pravednosti? Naše je vrijeme prekriveno tamom jer je ispunjeno sebeljubljem. Poniznost je sila Božja, stoga ponizni pobjeđuju zle duhove.
Don Dr. Herbert Madinger
Predajmo život Isusu Kristu. Kako da predam svoj život potpuno i kompletno Isusu Kristu? Zašto je teško predati se Bogu? Razlozi su sram i krivnja zbog naše prošlosti. Ako i dalje živite u prošlosti, ako se i dalje držite prošlosti, ako i dalje kažete: napravio sam ovo, napravio sam ono i ne mogu, ne mogu, ne mogu prijeći preko toga, ne mogu prevladati, ne mogu ostaviti iza sebe, progoni me. Probudi se! To je neprijatelj! Neprijatelj pokušava da izgubiš nadu! On pokušava napraviti crnilo da nemaš volju ići naprijed! Što god da si napravio u prošlosti, to je prošlost, ostavi je iza sebe i reci: Gospodine ustajem u tvoje ime! Što god neprijatelj pokušavao, u Isusovo moćno ime idem dalje i prevladavam sram prošlosti. Što god se dogodilo u prošlosti - prošlost je. Ustani i hodaj, gledaj ispred sebe jer te Gospodin čeka na Kalvariji.
U napretku nas pored prošlosti opterećuje i osjećaj samodopadnosti, ponosa. Da, taj ponos i umišljenost koja samoj sebi govori: kako sam dobar i osobit. To je krivo gledanje sebe. Da, "dobar si" ali u stavljanju trnove krune na glavu Gospodina Isusa, za to si stvarno dobar. Dakle, što smo dali Gospodinu?, dali smo mu trnovu krunu.
USKRSNA PORUKA
Patrijarh Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava
Nadbiskup metropolita ortodoksne starokatoličke regije sv. Kristofora
Biskup Katoličke Stare Crkve
05.04.2025.
Našoj časnoj braći u episkopatu - mjesnim ordinarijima i opatima,
našim časnim svećenicima, ocima redovnicima i sestrama redovnicama,
našim cijenjenim studentima-kandidatima za sveto ređenje i svete zavjete,
našoj ljubljenoj braći i sestrama,
svima u crkvenom zajedništvu sa Svjetskim saborom narodnih katoličkih crkava!
Isus je bio samo srce. Pun dobrote, razumijevanja, ljubavi, milosrđa i praštanja prema svakome. On je opraštao i tješio, liječio i spasavao. Bio je strpljiv i neizmjerno je ljubio čovjeka.Najteži bolesnici i najveći grješnici bili su njegovi najveći prijatelji. Prema njima je iskazivao svoju najveću ljubav i najveću pozornost. Od njih je samo jedno tražio: "Ne griješi više!"
Čak su i njegovi najžešći protivnici to primijetili i zato su ga mrzili i gledali krivim okom, pa čak i optuživali, govoreći: On prima grešnike i jede s njima! Samo za jednu vrstu ljudi, koji su u to vrijeme obavljali vrlo važnu i odgovornu službu i pred Bogom i pred ljudima, Isus nikada nije imao dobru riječ. To su bili tadašnji pismoznanci i farizeji.
Isus im je govorio oštre i grube riječi, prijetnje i osude: Teško vama, pismoznanci i farizeji... slijepi vođe... okrečeni grobovi... zmije i leglo gujinje...
O njima Isus govori svojim slušateljima i svojim učenicima: ... Stoga činite i držite se svega što vam kažu, ali ne činite po njihovim djelima, jer govore, a ne čine... Sva svoja djela čine da ih ljudi vide... Vole najbolja mjesta na gozbama, najbolja sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu rabini... (Mt 23, 6-10).
Isus im ne uskraćuje jednu stvar: budući da su učitelji židovskog naroda, tumači Božjeg zakona; čak i ako ga ne prakticiraju, treba ih slušati. Isus nikada nije imao dobru riječ za pismoznance i farizeje tog vremena jer nije mogao odobravati njihova djela, njihovu vladavinu, zbog njihove oholosti.
Ponos je neuredna težnja za vlastitom umišljenom veličinom koja se očituje na razne načine. Na kršćanskoj ljestvici grijeha to je prvi od svih kardinalnih grijehova i izvor mnogih zala. To je grijeh iznad svih drugih i tko se ne zna očuvati od njega, odvest će ga u propast.
Isus je korio pismoznance i farizeje zbog njihove oholosti. Iz toga učimo biti ponizni i pred Bogom i pred ljudima. Krist je bio utjelovljena poniznost: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim!
Samo ako smo ponizni, poslušat ćemo Boga, držati njegove zapovijedi, ljubiti Boga i bližnjega svoga kao sebe same i biti spremni podnijeti sve za Boga i bližnjega, kao što je Isus činio
kada se ponizio do smrti, smrti na križu da proslavi Boga i spasi ljude.
Apostoli su dobro naučili i prihvatili od Isusa poniznost. O njima čitamo u Djelima Apostolskim, koje je napisao sv. Luka: Ali oni otidoše ispred velikoga vijeća radujući se što su bili dostojni da trpe sramotu za ime Isusovo. (Dj 5, 41).
Svijet manifestira djela svijeta u kojima je očito da ljudski život danas ne vrijedi ništa. Čitave zgrade s masama nevinih ljudi uništavaju se zbog "legitimne svrhe". Zgrade se doslovno ruše poput kule od karata pogođene bombama ili projektilima. Svjedočimo svjetskom ludilu, onom istom po kojem su se urušile i nestale prethodne civilizacije. Planet Zemlja je umoran od ljudskih užasa i zvjerstava. Razina neosjetljivosti poprima kolosalne dimenzije. Brza zarada, prijevara i krađa, izdaja i lopovluk, ubojstvo i ucjena, arogancija i ponos, samoljublje i egoizam, pobačaji, queer i lezbijske "parade ponosa" itd. Tome svjedočimo. Čini se da svime dominiraju tamni duhovi mraka i propasti. Međutim, to je samo prividno. Božja moćna ruka kontrolira sve i prisutna je u svoj boli i besmislu u koji čovječanstvo srlja.
U vremenu kaosa i konfuzije na globalnoj razini, postoji čvrsti temelj stabilnosti i jasnoće, a to je Gospodin Isus. Luka mira nalazi se u našim srcima i ostaje stabilna sve dok je u njoj dragi Gost s visina – Duh Sveti Branitelj.
Duh je djelotvoran, aktivan, prisutan u svim vremenima Crkve i po njemu Crkva razaznaje Isusovu istinu, smisao i sadržaj: Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. (Iv 14, 26)
Kristovo uskrsnuće je Božja pobjeda nad našom smrti i poziv da budemo dionici te pobjede. Svako je beznađe u Kristu nadvladano. Širiteljima beznađa suprotstavljamo se kršćanskom nadom u radosti života koji je zahvalan na svakom novom darovanom danu. To ćemo najbolje moći osjetiti ako budemo ljudi molitve. Po molitvi smo već onamo, kod Oca, dok živimo eshatološku stvarnost onoga već da a još ne.
Veliki je crkveni blagoslov i kanonsko priznanje valjanosti u očima drugih crkava upravo to što sačinjavamo Zbor biskupa. Kao Zbor biskupa u Svjetskom saboru narodnih katoličkih crkava (WCNCC) predstavljamo autentičan izraz Crkve Kristove. Izraz djelovanja Zbora biskupa izražava se kao Biskupska konferencija WCNCC-a. To je izraz djelovanja uređene strukture koja predstavlja Kristovu Crkvu. Izvan toga su neprepoznatljivi obrisi onih koji se naziva lutajućim biskupima (episcopi vagantes).
WCNCC je dar Božji. Budimo zahvalni Bogu za službu koju nam je pružio. Ustrajmo kroz vremena raznih kušnji kako bismo opravdali položaje na koje nas je Duh Sveti postavio:
Pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga - ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave. (1 Pt 5, 2-4)
Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom. (Dj 20, 28)
Potičem osobito bivše katoličke i pravoslavne svećenike i redovnike (monahe) koji su iz nekoga razloga napustili svetu službu, da promisle ponovno o uključivanju u divan plan Božje providnosti po kojoj on uvijek računa na svoje zaređene i zavjetovane službenike. Zaređenje i zavjetovanje uvijek ima svoj duboki ontološki smisao, a njegova se konkretizacija uz milost Božju može otkriti na novi način svoga djelovanja, po sili Božjoj: ''Evo, sve činim novo.'' (Otk 21, 5)
Neka na sve koji ovo čitaju siđe blagoslov + Boga Oca i + Sina i + Duha Svetoga.
Sretan i blagoslovljen Uskrs!
+ LEONARDO
22.03.2026.
Isus je bio samo srce. Pun dobrote, razumijevanja, ljubavi, milosrđa i praštanja prema svakome. On je opraštao i tješio, liječio i spasavao. Bio je strpljiv i neizmjerno je ljubio čovjeka.Najteži bolesnici i najveći grješnici bili su njegovi najveći prijatelji. Prema njima je iskazivao svoju najveću ljubav i najveću pozornost. Od njih je samo jedno tražio: "Ne griješi više!"
I sami njegovi najljući protivnici su to zapažali, pa su ga zato i mrzili i krivim okom gledali, dapače ga zato i optuživali govoreći: " On prima grješnike i jede s njima!" Samo za jednu vrstu ljudi, koji su u ono doba obnašali vrlo važnu i odgovornu službu i pred Bogom i pred narodom, Isus nije imao nikada dobru riječ. To su bili ondašnji pismoznanci i farizeji.
Oštre i teške riječi, prijetnje i osude izgovorio je Isus njima: "Jao vama književnici i farizeji… slijepi vođe… okrečeni grobovi… guje i zmjski porod… "
O njima Isus kaže svojim slušateljima i svojim učenicima: "…Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali nemojte se ravnati po njihovim djelima, jer govore, a ne čine… Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide… Vole prva mjesta na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu učiteljima…" (Mt 23, 6-10).
Njima Isus jedno ne odriče: budući da su oni učitelji židovskoga naroda, tumači Božjega zakona; makar ga oni ne vršili, treba ih slušati. Za ondašnje pismoznance i farizeje Isus nikada nije imao dobru riječ zato što nije mogao odobriti njihova djela, njihovo vladanje, zato što su bili oholi.
Oholost je neuredna težnja za vlastitom i umišljenom veličinom, što se očituje na razne načine. To je na kršćanskoj ljestvici grijeha prvi među svim glavnim grijesima i izvor mnogih grijeha. To je grijeh nad svim drugim grijesima i tko ga se ne zna čuvati, dovest će ga do svake propasti.
Oholost je dovela pismoznance i farizeje da toga da samoga dočekanog Mesiju Isusa ne prepoznaju te osude na smrt i ubiju. Evanđelist Matej o tome izričito piše: "A farizeji iziđoše i stvoriše odluku protiv njega da ga pogube" (Mt 12, 14).
Oholi čovjek uvijek gleda samo sebe i sve pripisuje sebi. On ne priznaje drugoga Boga osim sebe samoga. On ne zna i neće da zna da sve što jesmo i što imamo: i tjelesne i duševne sposobnosti, razum, zdravlje, lijepi glas, tjelesna ljepota i snaga, okretnost itd. jesu darovi Božji, jesu od Boga. Sv. Pavao pita svakoga čovjeka: "Što imaš, a da nisi primio? A ako si primio, što se hvališ kao da nisi primio?" (1 Kor 4, 7).
Oholi čovjek misli da je on najbolji, najsvetiji, najpravedniji. Svoje mane i grijehe ne vidi, a na svakom drugom ih vidi. Zato o drugome zlo i misli, zlo govori i zlo mu želi. On sam sebe hvali i hoće da ga svi drugi ljudi hvale. Vidimo to i na farizeju iz evanđelja, koji, i kad je došao u crkvu, sam sebe samo hvali: "Hvalim te, Bože, što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj carinik" (Lk 18, 11). On, ako i učini koje dobro djelo, čini samo zato da ga ljudi vide i hvale. I baš zato što je sebe postavio "bogom", oduran je i Bogu i ljudima. Zato sv. Jakov i piše u svojoj poslanici: "Bog se protivi oholicama, a poniznima daje svoje milosti" (Jak 4, 6).
Oholost je mnoge dobre anđele preobrazila u đavle i učinila ih stanovnicima pakla. Oholost je i prve ljude upropastila, jer su htjeli biti "kao bogovi" , nisu poslušali Boga, jer su mislili da će biti sretni bez Stvoritelja.
Oholost je i onoga egipatskog faraona i egipatski narod upropastila jer kad je Bog slao Mojsija k njemu i tražio od njega da pusti narod izraelski iz Egipta, on je oholo odgovorio: "Tko je Gospodin da ga slušam i pustim Izrael? Ne poznam Gospodina i neću pustiti narod." (Izl 5, 2). I bio je i on i sav narod egipatski potopljen u Moru Crvenom.
Isus je korio pismoznance i farizeje zbog oholosti. Naučimo se iz toga biti ponizni i pred Bogom i pred ljudima. A sam je bio utjelovljena poniznost: "Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim!"
Samo ako budemo ponizni, slušat ćemo Boga, vršiti njegove zapovijedi, ljubit ćemo Boga i svoga Bližnjega kao sami sebe i bit ćemo spremni sve podnijeti za Boga i bližnjega, kao što je i Isus učinio "kad se ponizio sve do smrti, i to smrti na križu" da proslavi Boga i spasi ljude.
Apostoli su dobro naučili i prihvatili od Isusa poniznost. O njima čitamo u Djelima Apostolskim, koje je napisao sv. Luka: "Ali oni otidoše ispred velikoga vijeća radujući se što su bili dostojni da trpe sramotu za ime Isusovo." (Dj 5, 41).
Netko je rekao: "Poniznost je krepost velikih umova". I s potpunim pravom. Već u svoje doba veliki poganski mudrac Seneka ponizno je priznavao: "Scio me nihil scire" – "Znam, da ništa ne znam". A uživao je ugled velikog mudraca. To je bilo istinito priznanje dostojno jednog umnog velikana. Bio je uvjeren da ima mnogo više toga što ne zna nego što zna. A oholi čovjek misli da je on popio mudrost čitavoga svijeta.
Velik je i u čitavome svijetu poznat glazbenik Josip Haydn. Kad se prvi put izvađao na pozornici njegov muzički oratorij "Stvaranje", a publika bila upravo neopisivo oduševljena, on izišao na pozornicu i počeo plakati. Od ganuća digao je ruke prema nebu i rekao: "Ništa nije moje. Sve je odozgor!" Moje umijeće i moja sposobnost su samo “dar Božji”.
Možemo navesti i riječi dvaju svetaca o oholosti i poniznosti: To su sv. Ivan Vianney, arški župnik i sv. Igancije Lojolski: Prvi je rekao: "Samo nas naša oholost priječi da budemo sveti!" a drugi: "Tko želi velike stvari činiti u kraljevstvu Božjemu, taj neka prije svega bude malen u svojim očima." To je istina koju nas je naučila vječna Istina, koju je ona izrekla za svakoga i za sva vremena: "Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen!" (Mt 23, 12).
Isus nas opominje: "Ne dajte se zvati Rabbi. Ta jedan je učitelj vaš, vi ste braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji. Ta jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. Ni vođama se ne nazivajte, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka bude poslužitelj!"
I nas moli i zaklinje da ne budemo kao farizeji.
Pred nekoliko godina došao je jedan mladi Amerikanac u Alžir. Među ostalim iz znatiželje tu posjeti naselje gubavaca, gdje se susretne s jednom časnom sestrom, koja je bila također rodom iz Amerike.
Upusti se s njom u kraći razgovor. Na koncu razgovora reče joj: "Sestro, ja ne bih ovdje služio ni za 10.000 dolara svaki dan."
– "To je zaista, vrlo malo", odgovori sestra, "ne bih ni ja za te novce!"
– "Pa, koliko vi dobivate?" Ona podigne križ sa svojih prsiju i poljubi ga: "Novca ne dobivam. Služim jedino iz ljubavi prema mome Spasitelju!"
Svaka naša misao, želja, riječ i djelo neka bude izraz naše ljubavi prema Bogu!
O poniznosti naučimo od Sveca sjene - Živio jedan tako dobar svetac u pustinji, da su anđeli zadivljeni silazili s neba na zemlju i promatrali kako na zemlji netko može biti toliko svet. Svetac je živio jednostavno, a širio je krepost kao što zvijezda širi svjetlo i kao što cvijeće rasprostire svoj miris, a do sebe nije ništa držao.
Dvoje je činilo program njegova života: darivati i opraštati. Te dvije stvari nikada nisu izlazile iz njegovih usta, nego su dolazile na vidjelo u njegovu smiješku, lijepom vladanju, popuštanju u njegovoj ljubavi svakoga trenutka.
Anđeli rekoše dragom Bogu da mu udijeli dar čudesa. A Bog odgovori: "Vrlo rado, ali pitajte ga što on želi." Tada mu anđeli rekoše: "Ipak je potrebno da učiniš jedno čudo. Inače ćemo ti ga prisilno nametnuti." "Dobro", reče svetac, "dajte da učinim mnoga dobra, a da to nitko ne dozna. Evo samo to želim." Anđeli su tada dugo međusobno vijećali i konačno su se ovako složili: svaki put kada se svečeva sjena bude odražavala ili uz njega ili iza njega, tako da je on neće moći vidjeti, ona će imati povlasticu da ozdravlja bolesnike, ublažuje boli i tješi žalosti.
Tako je i bilo. Dok je svetac išao, njegova sjena koja je padala iza njega ili njemu sa strane ozdravljala je bolesnike, vraćala radost žalosnim i uplakanim majkama. A svijet je poštivao njegovu čednost i šutke ga je slijedio.
I nikad nitko nije govorio o njegovim čudesima, a malo po malo zaboravili su čak i njegovo ime i samo su ga nazvali Svetac sjene.
Fra Petar Ljubičić: Ne budimo kao farizeji
Biti ponizan znači imati zrelu svijest o tome tko smo, prihvaćajući svoje uspjehe i pogreške. Oslobađa nas od potrebe za stalnim dokazivanjem drugima i od ropstva vlastitom egu.
Poniznost nije dopuštanje drugima da vas gaze, već svjesno vladanje sobom i svojim nagonima.
Ponizna osoba poznaje svoje vrline i mane, ne precjenjuje se, ali se ni ne podcjenjuje.
Po poniznosti smo spremni na učenje, primanje savjeta i prigovora, za razliku od ohole zatvorenosti.
Poniznost je snaga, a ne slabost. Po njoj prepoznajemo istinu, prihvaćamo odgovornost i bivamo sposobni reći "oprosti". Ona cijeni doprinos drugih, ne stavlja sebe u središte, pomaže i teži skladu.
Svako rivalstvo u odnosu na Boga jasan je pokazatelj oholosti i sebičnosti koja traži uvijek svoju volju, prepiranje i omalovažavanje drugih. Oholost je krivo čitanje svojega bića. Poniznost je praćena s iskrenosti, zahvalnosti, uvažavanjem drugih i širenjem mira.
Poniznost je unutarnji stav kojim ispravno vrednujemo sebe a naizvan se očituje kao skromnost i način na koji se predstavljamo u javnosti. Unutarnja poniznost manifestirana kao vanjska skromnost predvorje su svetosti.
01.03.2026.
Od razmišljanja je li ili nije Isus želio instituciju Crkve postoje različiti stavovi, ponekad se ti stavovi mijenjaju kod ljudi pa zastupaju prvo jedan pa onda drugi stav. Međutim, sasvim je izvjesno da je Isus želio organizirani vid svojih sljedbenika što je vidljivo već u izboru apostolskog zbora koji je neminovno oblikovao instituciju Crkve a ona do današnjih dana djeluje u raznim svojim oblicima ustroja. Sljedbenici bez institucije nestali bi, razvodnili bi se. Postoji misao koju još uvijek redovito čujem: Isus je želio sljedbenike, ali nije želio instituciju Crkve. To je kao da ste za školovanje, ali protiv škola, ili za nogomet ali protiv nogometnih klubova. To jednostavno nije moguće, sadržaj bez forme je poput vode koja ispari.
Prvo što treba reći o Isusu je ovo: Bio je iznimno konkretan. Nije napisao knjigu, već je oblikovao ljude. Nije ostavio odvojene izreke, već zajednicu. Nije povjerio svoju poruku "čovječanstvu", već dvanaestorici vrlo specifičnih ljudi, od kojih su se barem četvorica činila potpuno neprikladni za apostolsku službu. Oni koji tvrde da Isus nije želio Crkvu opisuju ga kao neku vrstu plutajućeg moralnog filozofa, dok je u stvarnosti bio netko tko je: jeo sa svojim učenicima, putovao s njima, ispravljao ih, poslao ih u svijet i morao rješavati njihove svađe. To nije duhovni oblak. To je početna organizacija.
Protuargument je obično ovaj: "Crkva ne može biti Božja jer je toliko ljudska." Ali to je upravo isti argument koji se mogao upotrijebiti protiv utjelovljenja: "Bog ne može postati čovjek, jer su ljudi tako ograničeni." Kršćanstvo je jednostavno vjerovanje da Bog djeluje kroz čovjeka. Ne unatoč čovjeku, nego zbog čovjeka.
Postoji zanimljiv trenutak u Evanđelju po Mateju u kojem Isus kaže nešto što je mnogim suvremenim ljudima vrlo nezgodno. Kaže: "Na ovoj stijeni izgradit ću svoju Crkvu." Ne: "nešto će jednog dana nastati." Niti je: "nešto ćeš smisliti kasnije." Zanimljivo je da ljudi koji tvrde "da slijede Isusa" sami često počinju s ispravljanjem Isusa.
Isus je učinio nešto drugo: dao je autoritet. Rekao je svojim apostolima: "Tko sluša vas, sluša mene." To nije poezija. To nije pobožna atmosfera. To je autoritet. I ovdje dotičemo duboko paradoksalnu točku: isti oni koji tvrde da je Crkva previše autoritarna često vjeruju da njihovo vlastito tumačenje ima apsolutnu vlast. Opet, Isus je predao autoritet. U Mateju 16 i 18 On govori o "ključevima Kraljevstva", "obvezujućim i odrješujućim odlukama" koje su priznate na nebu. Ovo je pravni jezik. Ne poetska slika, već jezik odgovornosti i vodstva. Apostolima kaže: "Tko vas sluša, mene sluša." To je prilično šokantna izjava. Isus povezuje svoj autoritet s ljudima, a ne s individualnim tumačenjem. Crkva bez autoriteta je nemoguća. I Isus je to znao.
Unutar te skupine apostola, Isus bira jednog čovjeka: Petra. A divan detalj je ovaj: Peter nije heroj. On krivo shvaća Isusa. Govori prebrzo. On ga poriče u odlučujućem trenutku. A to je čovjek na kojem Krist gradi svoju Crkvu. Ne zato što je savršen, nego zato što mu je oprošteno. Crkva je izgrađena na pokori, a ne na moralnoj superiornosti. Crkva bez grješnika ne bi bila Crkva, već muzej, a čak bi i tamo kipovi pokazivali pukotine.
Ideja da "Isus nije želio Crkvu" bila bi potpuno neshvatljiva prvim kršćanima. Za njih Crkva nije bila kasniji dodatak, već prirodna posljedica Isusova života, smrti i uskrsnuća. Kad Ignacije Antiohijski kaže: "Gdje je biskup, tamo je Crkva," ne govori to da bi branio vlast, već da bi održao jedinstvo.
"Institucija ne može biti duhovna, zar ne?" Je li to istina? To je nebiblijska kontradikcija. Bog postaje čovjek u tijelu: utjelovljenje. Milost dolazi kroz vidljive znakove: sakramente. Ljubav se oblikuje u strukturama, poput braka. Crkva bez ljudskih struktura bila bi gnostička: duh bez tijela. Ali kršćanstvo je uvijek: duh i tijelo, milost i red, misterij i organizacija.
Nitko ne poriče da je Crkva napravila (mnogo) pogrešaka, da je znala za zlouporabe, zloupotrebljavala moć. Ali: Juda je već bio tamo, Petar je zanijekao Isusa, apostoli su pobjegli (mogli bismo to nazvati ruglom prvotne sinode). Ljudska slabost ne opovrgava božanski karakter institucije. To samo potvrđuje koliko je Isus bio realan. Nije gradio svoju Crkvu na savršenim ljudima, već na pokajanim grešnicima.
Što je zapravo u pitanju? Ako Isus nije želio Crkvu, onda nitko nema pravo autoritativno prenositi njegova učenja, njegovi sakramenti su ljudski rituali, a kršćanstvo je u konačnici privatna duhovnost. Ali ako je Isus zaista želio Crkvu – a sve na to upućuje – onda Crkva nije prepreka između nas i Krista, već instrument kroz koji On djeluje. Jer bez Crkve: nauk se raspada, Euharistija nestaje, a ljubav postaje mišljenje. Vjera bez institucije Crkve je emocija podložna svakakvim (re)interpretacijama moguće i s rokom trajanja. Bez Crkve ne bi bilo Novog zavjeta, jer je Crkva ta koja ga je sastavila.
Mnogi ljudi ne vjeruju Crkvi iako se pozivaju na Novi zavjet kojeg je ona sastavila, što znači da je Crkva postojala prije njega.
Uza sve svoje slabosti Crkva Zapada i Crkva Istoka jedna je Crkva jer slavi Euharistiju jednoga Gospodina Isusa Krista. Uza sve sjene i slabosti poruka Božja probija se po Crkvi donoseći mnogima spasenje.
