Church flyer ''Dominisiana'' - Listić ''Dominisiana''

 Old Catholic Patriarchate 

World Council of National Catholic Churches
WCNCC
Orthodox Old Catholic Region of St. Christopher


STAROKATOLIČKI PATRIJARHAT
Svjetski sabor narodnih staro-katoličkih crkava
Ortodoksna starokatolička regija sv. Kristofora




M I N I S I A N A




Godina: VIII                                  26.    I    2020.                                              Broj: 317







Draga braćo i sestre,
dok se nalazimo na ovom svijetu, dok ovdje duhovno sazrijevamo i razvijamo se, od izuzetne je važnosti da se u nama odvija proces svetosti kao dubinsko unutarnje odrastanje čiji je sastavni popratni učinak ljubav prema bližnjemu, filantropija. Upravo to znači istinski nasljedovati Gospodina Isusa kao naše žrtvovanje za svakoga čovjeka. Društvena aktivnost Crkve stoga je nezaobilazna, ali pritom si uvijek moramo posvješćivati njezinu neizostavnu sakramentalnu funkciju. Gospodin Isus je beskonačni izvor nadahnuća za moralno ponašanje vjernika u svim vremenima. Spasitelj je zakon i proroke sažeo u ljubav prema Bogu, ali to je neminovno usmjereno na čovječanstvo, kao zajednički život u Svetom Duhu ljubavi prema Isusu Kristu, Sinu Božjemu: ''I kao što biste željeli da ljudi čine vama, isto tako činite i vi njima''. Isus nije zanemario društveni dio svog poslanja, stoga to ne može i ne smije zanemariti ni Crkva. To je zato što u Božje kraljevstvo ulazimo odavde, sa Zemlje. Bez potpunog identificiranja Božjeg kraljevstva s društvom i vremenom nećemo biti u stanju ostvariti poslanje Crkve. Crkva dakle ostaje vjerna svom poslanju tako što, nastavljajući spašavati, također nastavlja i služiti.
Svojim uzašašćem i svojim djelima Isus Krist u samome sebi sažima cjelokupno Božje ponašanje, djela ljudskosti i sve ljudske interakcije u jednoj riječi: ''filantropija'' (1 Tim 3, 4), što znači ljubav prema čovječanstvu, milosrđe, dobročinstvo, milostinja, ljubaznost, pomaganje, pravdu, uslužnost, naklonost itd. Prema tome, put do Boga ide preko našeg bližnjega, stoga upravo filantropsko djelovanje čini Crkvu ''socijalnom''.
Crkva se prije svega treba usmjeriti na svoje duhovne dužnosti, a potom na socijalno – filantropske, ali s jasnom kršćanskom motivacijom, u Isusu Kristu i njegovoj Crkvi, pod nadzorom i blagoslovom Sabora Crkve. To da Crkva djeluje u svijetu prioritet je koji proizlazi izravno iz zahtjeva Isusa Krista (Mt 22, 2), stoga je svako zatvaranje crkve u okvire sakristije, u suprotnosti s voljom Kristovom. Djelovanje i angažiranost Crkve za čovjeka koji je slika i prilika Božja stavlja ljudsko dostojanstvo, odnosno čovjeka kao takvog, ispred bilo koje institucije na Zemlji. 
  

OBAVIJESTI
Crkva sv. Kristofora
Sv. Misa nedjeljom i blagdanima u 17.00 sati.
                         
KRŠĆANSKI PODSJETNIK – Čisto srce stvori mi Bože:
''Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!' ''  (Mt 4,12)

TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU  
Prvo čitanje: Iz 8, 23b – 9, 3
Drugo čitanje: 1Kor 1,10-13.17
Evanđelje: Mt 4,12-23

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: ''Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.'' Otada je Isus počeo propovijedati: ''Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!'' Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: ''Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!'' Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.

Razmišljanje uz Evanđelje
Isus je pozivao, propovijedao, ukazivao, djelovao je kao rabin onoga vremena. Vidimo da Isusa nazivaju rabinom različite skupine: njegovi učenici (Mk 4,38; 9,38), običan narod koji ga je čuo kako govori (Mk 9,17), učitelji Zakona itd. Prema tome, osim što je Isus sam sebe tako nazivao, tako su ga nazivali i oni koji su ga podržavali, ali i njegovi suparnici. Isus je bio rabin i to rabin s autoritetom (Mt 7,29),  naglašavao je Toru temeljeći propovijedi i život na njoj. Poučavao je i razmišljao unutar okvira židovske pobožnosti, uključujući i narodnu mudrost, nastojeći postići obnovu Izraela. Naučavao je na otvorenom držeći se židovske rabinske tradicije (Mt 5,1; Lk 6,17; Mk 2,13, 6,34-36; Lk 5,3). U skladu s tradicijom nosio je i rese na haljini jer je Jahve rekao Mojsiju: ''Govori Izraelcima i reci im: 'Neka od naraštaja do naraštaja prave rese na skutovima svojih haljina, a za resu svakoga skuta neka privezuju ljubičastu vrpcu' '' (Br 15,38), a što vidimo iz ozdravljenja žene koja se dotakla resa Isusova ogrtača (Mt 9, 20) te su se i drugi htjeli dotaknuti resa kako bi ozdravili od svojih bolesti (Mk 6,56). Način Isusova podučavanja je također rabinski u smislu koji se primjenjivao u Bet Midrash, naime on je provodio s učenicima više godina u podučavanju primjerom i riječju, živeći svoj život pred njihovim očima. Titula rabina u vrijeme prije uništenja Hrama (70. po Kr.) nije morala biti isključivo vezana uz formalno književničko obrazovanje. Stoga rabin nije bio samo formalni vođa neke vjerske zajednice ili sinagoge kako danas shvaćamo tu ulogu, nego je to znala biti i počasna titula za one koji su tumačili i podučavali Stari zavjet. Zadaća je učenika u judaizmu u vrijeme apostola bila postati poput svog učitelja, kako nam donosi Luka: ''Svaki (učenik) koji je potpuno poučen, bit će ravan svome učitelju'' (6,40). Isusov poziv učenicima iziskivao je od učenika tipični rabinski obrazac onoga vremena, a to je da napuste svoju obitelj i posao te se pridruže rabinu u njegovom načinu života. Učenici bi živjeli s rabinom 24 sata dnevno, hodali bi od grada do grada, poučavali, radili, jeli i studirali. Učeniku je bio cilj, putujući sa svojim rabinom, učiti razumijeti, ali i učiti primjenjivati Toru. Ovaj bi proces završio time da učenik i sam postane rabin. Vidimo dakle velikih sličnosti između načina na koji je onovremeni rabin podizao svoje učenike u Bet Midrashu i Isusova načina ophođenja s prvim učenicima. Isus je neprestano bio sa svojim učenicima u razdoblju od tri godine. Živeći s apostolima, on je bio primjer vjere u praksi. Pouke koje je davao nisu bile samo lekcije, naprotiv, te su se lekcije primjenjivale na životna iskustva Dvanaestorice. On je hodao s njima, jeo s njima i dijelio je njihove kušnje i borbe. Zajedno su putovali sve do gorkog dana na Golgoti i dana Isusova uznesenja s Maslinske gore. Međutim Isusovo djelovanje u nekim dijelovima odudara od prakse toga vremena. Prvo, tu je način na koji Isus bira svoje učenike. Uobičajena je praksa onog vremena bila da mladić koji želi biti nečiji učenik potraži rabina kojeg želi slijediti (što je moguće jedino ako mu rabin to dopusti). Međutim, vidimo da je Isus sam išao tražiti svoje učenike, prekidajući time zadani obrazac onog vremena. Evanđelje po Marku nam pokazuje da je Isusov poziv Šimunu i Andriji bio sadržan u jednoj rečenici upućenoj braći dok su bacali mrežu u more: ''Hajdete za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi'' (Mk 1,17). Oni to odmah prihvaćaju (Mk 1,18). Unutar kulturnog konteksta Isusa kao rabina, a rabine se dakle molilo da dopuste stupanje u odnos poučavanja, židovskim bi ribarima bila izuzetna čast čuti njegov poziv na učenje. Učenici shvaćaju da Isusov poziv uključuje čast, ali i velika odricanja, jer su Isusovi učenici trebali podnijeti ono što su trebali podnijeti i učenici drugih mudraca 1. stoljeća, a to su teškoće odvajanja od svakodnevnog života kako bi slijedili rabina. Isus njih zove, umjesto da oni dolaze njemu i traže dozvolu da ga slijede. Vrlo je važno uvidjeti koga je to Isus odabrao: ni jedan nije imao istaknuto mjesto u sinagogi, niti je pripadao svećenstvu. Većinom su to bili obični radnici koji su prošli kroz Bet Sefer i moguće kroz Bet Talmud, no zasigurno nisu išli dalje u Bet Midrash. Isus dakle preskače postavljene okvire na mnogim mjestima. On je učitelj bez presedana. On propovijeda Kraljevstvo božje koje je u isto vrijeme on sam. Odvažnost i hrabrost iznenađenih učenika nije se dala smesti, na Božji poziv odgovorili su smjesta. Mnogi su i danas pozvani ali nemaju hrabrosti i odvažnosti odazvati se Božjem pozivu i staviti se u službu Kristove Crkve. Neka se ohrabre odvažnošću Isusovih učenika i naprave korak naprijed. 


MARANATHA -




Izdaje:  Regija sv. Kristofora
Nadbiskupska kurija:  generalni.vikarijat@gmail.com