Church flyer ''The chosen sign'' - Crkveni listić ''Znak izabrani''

  

wcncc.com

 

 

 

Godina: XII                     30. III. 2025.                                  Broj: 586

Draga braćo i sestre,  
pročitajte pa odvagnite sami.

Bergoglio: tradicionalni katolici su duševni bolesnici

 
Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se,
obnovi dane naše kao što nekoć bijahu (Tuž 5,21).
 
U svojoj autobiografiji "Nada", objavljenoj 14. siječnja 2025., Jorge Bergoglio opetovano vrijeđa katolike.[1] Optužuje nas za "nazadnjaštvo" i "sektašku svjetovnost". Prema Bergogliju, oni koji se drže Tradicije su "rigidni", "nazadni", "ideološki obojeni",  "sektaški nastrojeni", "mentalno poremećeni" i štošta još slično.
 
Sveta predaja i lex orandi
Određeni obrazac za prinošenje svete beskrvne Misne Žrtve razvio se u prvim desetljećima nakon smrti Isusa Krista, obrazac koji se nastavio i nakon završetka prvog stoljeća, i koji se još uvijek jasno može razaznati u latinskoj misi.[2] Tradicionalna latinska misa, ili vetus ordo, kakvu danas poznajemo, datira još iz četvrtog stoljeća: "Već u četvrtom stoljeću u Crkvi se mogu naći ustaljeni liturgijski obredi. I, zapravo, možemo vidjeti da je srž kanona tradicionalne mise postojala barem od kraja četvrtog stoljeća".[3] Rimski misal reformiran je za vrijeme pontifikata pape sv. Grgura Velikog (590.-604.), ali su njegove reforme bile vjerne predaji, odnosno Tradiciji. Njegovo djelo ostalo je gotovo nepromijenjeno sve do Drugog vatikanskog sabora.[4] Možemo dakle slobodno reći da se liturgijski obred, tj. vetus ordo, organski razvijao od apostolskih dana sve do dana današnjeg zahvaljujući Tradiciji. Očuvanje Tradicije, tj. Svete predaje,[5] bilo je uvijek od iznimnog značaja za katolike. Tradicija je čak važnija od Svetog pisma, jer nemojmo zaboraviti, Sveto pismo je kodificirano oslanjajući se baš na Tradiciju tek 382. godine. Stoga, kada ne bi bilo Tradicije, ne bi bilo ni vjere ni Svetog pisma.
 
Važnost Tradicije naročito se naglašava u Svetom pismu. Sv. Pavao piše Korinćanima: "Hvalim vas što me se u svemu sjećate i što držite predaje kako vam je predadoh" [lat. Laudo autem vos fratres quod omnia mei memores estis et sicut tradidi vobis praecepta mea tenetis](1 Kor 11,2). Solunjane također upućuje: "Braćo, budite postojani i držite predaje koje ste od nas primili, bilo usmeno, ili pismeno!"  [lat. Itaque fratres state et tenete traditiones quas didicistis sive per sermonem sive per epistulam nostram] (2 Sol 2,15). Ne samo da upućuje već i naređuje: "Naređujemo vam, braćo, u ime našega Gospodina Isusa Krista da se klonite svakoga brata koji besposliči i ne slijedi predaju koju ste primili od nas"  [Denuntiamus autem vobis fratres in nomine Domini nostri Iesu Christi ut subtrahatis vos ab omni fratre ambulante inordinate et non secundum traditionem quam acceperunt a nobis] (2 Sol 3,6). Dakle, prema riječi Božjoj katolici bi se trebali kloniti onoga koji ne drži do Tradicije. Prvi kršćani su čuvali Apostolsku predaju kao zjenicu svoga oka i radije su dali svoj život nego je zatajili. Za katolike je tradicionalna latinska Misa iznimno važan dio Tradicije.
 
Papa Benedikt XVI. je jasno ukazao na činjenicu da "ono što su raniji naraštaji smatrali svetim, ostaje sveto i veliko i za nas, i ne može se odjednom posve zabraniti ili čak smatrati štetnim".[6] Ostaje onda pitanje zašto Bergoglio ne podnosi ono što je katolicima sveto, zašto želi zatrti tradicionalnu liturgiju Crkve, svetu Misu svih vremena? Mnogi spekuliraju odgovor na ovo pitanje, misleći da je odgovor težak. A odgovor je vrlo lagan, i ako ćemo iskreno, očigledan. Bergoglio mrzi latinsku Misu iz jednostavnog razloga jer nije katolik, o čemu smo već podrobnije pisali. Tradicionalna latinska Misa je bastion katoličanstva – lex orandi, lex credendi, lex vivendi – kojeg treba razoriti. Tako misli svaki neprijatelj Crkve.
 
Bogohuljenje Duha Svetoga
Razmotrimo sada pojedinosti Bergoglijeve "Nade". Sa sociološkog stanovišta, kaže Bergoglio, "zanimljivo je razmotriti fenomen tradicionalizma, to ‘nazadnjaštvo’ koje se redovito vraća svako stoljeće, ovo pozivanje na navodno savršeno doba koje je svaki put drugo doba. S liturgijom na primjer. Sada je odlučeno da mogućnost slavljenja mise na latinskom jeziku, prema misalu prije Drugoga vatikanskog sabora, mora izričito odobriti Dikasterij za bogoštovlje, koji će to dopustiti samo u posebnim slučajevima. Iz razloga što je nezdravo da liturgija postane ideologija".[7] Znači, tradicionalna latinska Misa kojoj su nazočili gotovo svi sveci za njega predstavlja ideologiju. Ovo je suvišno komentirati. Kaže se: slika govori više od tisuću riječi. Pogledajte ovdje koja to misa predstavlja ideologiju.

Jorge M. Bergoglio vidi revnu pobožnost kao bolest: "Zanimljivo je vidjeti tu fascinaciju za ono što se ne razumije, za ono što se čini pomalo skrivenim, a ponekad se čini da zanima i mlađe generacije. Ovu rigidnost često prate elegantni i skupi krojevi, čipka, otmjeni ukrasi, rokete. Ne sklonost tradiciji nego svećeničko razmetanje, koje onda nije ništa drugo nego crkvena verzija individualizma. Ne povratak svetom nego upravo suprotnom, sektaškoj svjetovnosti. Ovi načini odijevanja ponekad prikrivaju mentalnu neuravnoteženost, emocionalnu devijaciju, poteškoće u ponašanju, osobni problem koji se može izrabljivati." [8]
Nejasno je otkuda njemu ideja da katolici ne razumiju što se zbiva na tradicionalnoj sv. Misi kojoj su stoljećima prisustvovali naši preci te koju su Bogu prinosili mnogi sveti pape kao što su npr. sv. Pio V, VI,… XII, biskupi sv. Bellarmin, sv. Franjo Saleški, bl. Alojzije Stepinac, svećenici kao što je sv. Padre Pio i mnogi drugi. Oni koji redovito odlaze na latinsku Misu vrlo dobro sve razumiju. Ne bi loše bilo da ih je barem pitao, nego donosi ovako paušalne tvrdnje, bez ikakvog uporišta. A osuda svećenika da pate od "razmetanja" je u najmanju ruku licemjerna kada se vrlo dobro zna da se latinske mise najvećim dijelom danas, zahvaljujući baš njemu, drže u barakama ili malim kapelicama.[9] Sveta majka Crkva i katolici su uvijek nastojali dati najbolje od sebe i sve najljepše koliko su u određenoj situaciji mogli, kada je u pitanju bogoslužje, ili Bergoglio misli da bi se svećenici za sv. Misu trebali oblačiti kao da idu na vašar. Oni koji su privrženi Rimskom obredu prema Bergogliju pate od "mentalne neuravnoteženosti" i "emocionalne devijacije". Ovo ne samo da vrijeđa katolike već spada u izrazito blasfemične izjave. Ako su katolici privrženi Rimskom obredu duševni bolesnici, onda su bolesnici i gotovo svi sveci Crkve, svećenici, biskupi, kardinali i svi pape barem od šestog stoljeća na ovamo (od kada imamo praktično isti obred). Ali nije to samo uvreda cijeloj Crkvi – Tijelu Kristovu – već i Bogu. Povrh toga to je bogohuljenje Duha Svetoga iz razloga što je sveta liturgija Crkve pun izražaj njezinog života, koji je animiran i podržavan Duhom Svetim.[10] Posljedično, ako smo bolesni mi, katolici, onda je bolestan i Duh Sveti.
 
Nova sekta
Malo dalje Bergoglio velebno razmišlja: "Naša je zadaća svakako razlučivati, razumjeti što današnjica traži od nas, ali u spoznaji da rigidnost nije kršćanska, jer niječe ovo kretanje Duha. Rigidnost je sektaška. Rigidnost je samoreferentna. Rigidnost je svakodnevna hereza. Ona Crkvu pogrešno smatra tvrđavom, dvorcem koji stoji visoko, koji distancirano i samovažno gleda na svijet i život, umjesto da živi u njoj."[11] Zanimljivo je da Bergoglio u svom pisanju često spominje nekog duha, ali rijetko Duha Svetoga.

Ovako razmišljaju protestanti, jer njih neprestano pokreće "Duh", pitanje je samo koji duh. Duh Sveti sigurno nije, jer inače ne bi postojalo preko 50 tisuća raznoraznih protestantskih sekta, kojima se sada pridružila i Bergoglijeva sinodalna crkva. Oni mijenjaju svoju vjeru onako kako "Duh" svijeta puše. Ali Duh Sveti naučava samo jednu istinu, koja se ne mijenja, koja je rigidna, jer Bog je uvijek isti, jučer, danas i sutra (usp. Heb 13,8). Zato katoličku vjeru resi upravo čvrstoća, postojanost, ustrajnost u vjeri i nepopustljivost prema svjetovnim uplivima. Papa Pio XII. izjavljuje da oni koji napadaju vjernike zbog rigidnosti ustvari napadaju Krista: " Uzimajući, dakle, riječi Krista i apostola [Pavla] kao strogo pravilo, zar ne bi netko trebao reći da je današnja Crkva sklonija popustljivosti negoli strogosti? Tako se događa da optužba za ugnjetavačku rigidnost koju je protiv Crkve iznio ‘novi moral’, u stvarnosti napada prije svega divnu osobu samog Krista."[12] Bergoglio kaže da je naša "zadaća svakako razlučivati, razumjeti što današnjica traži od nas", međutim, Krist nije ustanovio Katoličku Crkvu zato da sluša što svijet traži, već obrnuto, da bude svjetlo svijetu (usp. Mt 5,14). Jer Isus nije rekao apostolima idite slušati što svijet traži, što svijetu treba, već suprotno, "idite i učinite sve narode mojim učenicima, krsteći ih u ime Oca, Sina i Svetog Duha i učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio" (Mt 28, 19-20). Ne trebamo se čuditi što je Crkva u rasulu kada imamo "papu" koji razmišlja kao protestant i koji predvodi sinodalnu crkvu, jednu novu protestantsku sektu. Bergoglio pomno sluša što svijet traži te stoga ne iznenađuje što se iz petnih žila trudi normalizirati sodomiju – između ostalog.

Da bi potkrijepio svoje tvrdnje, kako sve treba mijenjati, Bergoglio iznova izvrće riječi sv. Vinka Lerinskog tvrdeći da "napredovanje znači promjenu… Naša je odgovornost putovati u vlastitom vremenu, nastaviti rasti u umijeću zadovoljavanja i ostvarivanja potreba kreativnošću Duha, što je uvijek razlučivanje na djelu… S Drugim vatikanskim saborom Crkva je postala znak i oruđe jedinstva cijelog ljudskog roda".[13] Ovo su prilično blasfemične riječi u kojima se jasno nazire Bergoglijeva želja za jednom svjetskom religijom, lišenom Krista. Posebno je zlokobno što Bergoglio izvrće riječi sv. Vinka i tvrdi upravo suprotno od onoga što sv. Vinko zapravo govori: "Doista mora biti razvoj vjere, a ne promjena vjere. Razvoj znači da se svaka stvar širi kako bi bila vlastita, dok promjena znači da se stvar mijenja iz jedne stvari u drugu. Razumijevanje, znanje i mudrost jednoga i svih, pojedinaca kao i čitave Crkve, trebaju onda s prolaskom vjekova i stoljeća napredovati jako i snažno, ali samo na vlastitoj liniji razvoja, tj. s istom doktrinom, istim značenjem i istim smislom".[14] "Jer, doktrina vjere koju je Bog objavio nije predana kao filozofska izmišljotina ljudskom umu na usavršavanje, nego je kao božanski polog povjerena Zaručnici Kristovoj [Crkvi], da je vjerno čuva i nepogrešivo tumači."  (Dei Filius, 4)[15]

Uistinu, dogma se može razvijati, ali samo u smislu sve boljeg razumijevanja osnovnog polazišta, ali nikada tako da preraste u svoju suprotnost. Vatikanski dokument "Interpretacija dogme" potvrđuje ovo pravilo: "Čak i u Novom zavjetu postoje dokazi da su postojale faze u dolasku do istine: ovi izrazi istine međusobno se jačaju, idu iz dubine u dubinu, ali nikada ne proturječe".[16] Isti dokument izričito tvrdi: "Razvoj [dogme] postaje korupcija kada je u suprotnosti s izvornom doktrinom ili ranijim razvojem. Istinski razvoj čuva i štiti razvoj i formulacije koje su postojale prije".[17]
 
Todos, todos, todos
Vrlo je znakovito da se Bergoglio protivi Tradiciji unutar Katoličke Crkve dok u isto vrijeme na sva usta hvali tradicije drugih religija. Tako je nedavno primio u posjet budiste iz Mongolije te ih pohvalio: "Oživljavanjem tradicionalnih duhovnih praksi i njihovim integriranjem u razvoj nacije, Mongolija je povratila svoje bogato vjersko nasljeđe".[18] Mogli bi tu nabrojiti barem još desetak pohvala očuvanju tradicija pripadnicima raznih sekta i religija, samo tradicionalni katolici pate od "mentalne neuravnoteženosti". Svi su drugi super zdravi, samo smo mi bolesni. Sve su tradicije predivne, samo je katolička Tradicija nazadna.

Bergoglio je najveći promotor sveopće inkluzivnosti, poznat je njegov slogan: todos, todos, todos (na španj. svi, svi, svi) – svi su dobro došli osim stvarnih katolika. Sodomisti, transvestiti, budisti, protestanti, muslimani, hindusi, svi su super, samo su katolici "retrogradni". U svojoj "Nadi" opetovano izlazi s tezom: "Bog Otac ih [sodomiste] voli istom bezuvjetnom ljubavlju, voli ih takve kakvi jesu. On ih prati na isti način kao i sve nas, budući da je blizu, milosrdan i nježan" .[19] Da Bog voli sodomiste takve kakvi jesu podrazumijeva prihvaćanje i odobravanje grijeha sodomije, što naravno nema nikakve veze s katoličkom vjerom. Bergoglio kao i obično namjerno (ili slučajno) ne razlikuje one koji pate od istospolne privlačnosti od onih koji promoviraju sodomiju te tako tvrdi da se u više od šezdeset država svijeta istospolci tretiraju kao zločinci, a u nekima se čak osuđuju i na smrt. To naravno nije istina jer se nikomu ne sudi samo zbog toga što osjeća privlačnost prema istom spolu. Međutim, javno promoviranje i upražnjavanje sodomije jest uistinu tretirano kao kazneno djelo u nekim državama, i to s pravom. Tako se Bergoglio zgražava jer tobože istospolnost "nije zločin, to je ljudska činjenica te Crkva i kršćani ne mogu ostati indiferentni pred ovom zločinačkom nepravdom, niti smiju malodušno reagirati".[20] Ako ćemo o ljudskim činjenicama onda tu spadaju i ubojstvo, pedofilija, silovanja, bludništvo, krađa, itd. Zar pedofilima, bludnicima, silovateljima i sličnima trebamo reći da ih Bog voli takve kakvi jesu jer se radi samo o ljudskoj činjenici? Zašto je tako teško reći toliko jednostavnu istinu vjere: istospolna privlačnost je duševni poremećaj, sam osjećaj privlačnosti prema istom spolu nije grijeh, ali istospolni čin je teški grijeh. A javno promoviranje sodomije je i zločin jer razara cijelo društvo i uništava opće dobro. Naravno, to je teško reći onome tko u to ne vjeruje.
 
Zaključak
U svojoj autobiografiji Bergoglio spominje siromahe gotovo na svakoj stranici, što je samo po sebi pohvalno. No, ako netko pomaže siromaha to ga još ne čini katolikom. I ateisti pomažu siromahe. Cijelo štivo se svodi, uz prepričavanje kojekakvih dogodovština, na pomoć siromasima, zaustavljanju rata i stvaranju "raja" na zemlji. Bergoglijeva nada je utopistička nada bazirana na marksizmu (proleteri svih zemalja ujedinite se), sveopćem bratstvu (masonskom načelu) i teologiji oslobođenja (herezi)[21]). To nije kršćanska nada, Isus nije došao donijeti raj na zemlju: "Nemojte misliti da sam došao donijeti mir na zemlju. Nisam došao donijeti mir, nego mač". (Mt 10,34). Bergoglijeva "Nada" je nada bez vjere, a nada bez vjere nije kršćanska nada. To nije naša nada. "Teološka krepost nade može postojati bez ljubavi, ali ne i bez vjere".[22] Bez prave vjere ona prestaje biti kršćanska nada jer kršćanska nada je teološka krepost koja nas podsjeća na naš konačni cilj, zajedništvo s Bogom u vječnosti. A za to je potrebna katolička vjera, jer izvan Crkve nema spasenja (extra Ecclesiam catholicam nulla salus). "Ufanje (nada) je bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga" (KKC 1817). Dakle, naša nada se zasniva na obećanju Krista i milosti Duha Svetoga, koji Crkvu već dva milenija vodi u Istini, a ne na "kretanju duha"  svijeta, kojemu se Bergoglio klanja.
 
Ivan Poljaković
 
Slika: Naslovnica knjige "Hope".

[1] Pope Francis, Hope, The Autobiography. New York: Penguin Random House LLC, 2025.
[2] Za detaljniji prikaz vidi:Michael Davies, A Short History of the Roman Mass, THE HISTORY OF THE MASS (12.2.2025.)
[3]https://www.mycatholicsource.com/mcs/pc/latin_mass_and_tradition/latin_mass_history.htm (12.2.2025.)
[4] Isto.
[5] Tradiciju hrvatski rječnik opisuje kao "prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja, kulturnih vrijednosti itd. s generacije na generaciju, iz jedne epohe u drugu, bilo usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr."  Pisano velikim slovom riječ "Tradicija" je istovjetna sa Svetom predajom preko koje smo primili vjeru (Novi zavjet je nastalo tek kasnije).
[6]Benedict Brought Peace To The Church With “Summorum Pontificum” (12.2.2025.)
[7] Napomena br. 1, str. 201.
[8] Napomena br. 1, str. 201-202.
[9] Biskupu Atanaziju Schneideru je bilo zabranjeno u mjesnoj crkvi u Zagrebu održati latinsku Misu na našoj konferenciji 2021. godine te je biskup sv. Misu morao služiti u hotelu.
[10] The Sacred Liturgy as a Monument or Witness of Tradition - Homiletic & Pastoral Review (14.2.2025.)
[11] Napomena br. 1, str. 288.
[12]RORATE CÆLI: Pius XII's Condemnation of Situation Ethics: "Accusations of rigidity first attack the adorable person of Christ" (14.2.2025.)
[13] Napomena br. 1, str. 202-204.
[14]Development of Doctrine - Vincent of Lerins - Crossroads Initiative (14.2.2025.)
[15]Dogmatic Constitution "Dei Filius" | Inters.org (14.2.2025.)
[16]https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/cti_documents/rc_cti_1989_interpretazione-dogmi_en.htmlI. 3. (14.2.2025.)
[17] Isto.
[18]https://www.lifesitenews.com/news/pope-francis-praises-profound-buddhist-religious-revival-in-mongolia-without-mentioning-christ/?utm_source=featured-news&utm_campaign=usa (14.2.2025.)
[19] Napomena br. 1, str. 199.
[20] Isto.
[21] Liberation Theology | Catholic Answers Q&A (16.2.2025.).
[22] Ludwig Ott: Fundamentals of Catholic Dogma. TAN Books, Illinois, 1974. Str. 263.
 
   

Slava Tebi Kriste!

 
 
Obavijesti  
- Sv. Misa nedjeljom i blagdanima u 18 sati u crkvi sv. Kristofora.
- Kroz tjedan u Bogoslužnom prostoru Uznesenja Presvete Bogorodice u dogovoru s župnikom.
- Posjet obiteljima u dogovoru s župnikom.
- Sv. ispovijed pola sata prije sv. Mise.  
 
Kršćanski podsjetnik
Ljubav je nezasluženo darivanje:
"Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga." (Lk 15, 21)
 

 

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA

  
Prvo čitanje: Jš 5,9a.10-12 
Ušavši u Obećanu zemlju, narod Božji slavi Pashu.
 
Čitanje Knjige o Jošui
 
U one dane: Reče Gospodin Jošui: "Danas skidoh s vas sramotu egipatsku." Izraelci se, dakle, utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu četrnaestoga dana u mjesecu, uvečer. A sutradan poslije Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. I mana je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje. Tako Izraelci nisu više imali mane, nego su se te godine hranili plodovima zemlje kanaanske.
 
Riječ Gospodnja
 
 
Otpjevni psalam:  34,2-7
Pripjev: Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!
 
Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,
njegova će mi hvala biti svagda na ustima!
Nek se Gospodinom duša moja hvali,
nek čuju ponizni i nek se raduju!

Veličajte sa mnom Gospodina,
uzvisujmo ime njegovo zajedno!
Tražio sam Gospodina i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.

U njega gledajte i razveselite se
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba.
 
 
 
Drugo čitanje: 2Kor 5,17-21 
Bog nas je sa sobom pomirio u Kristu.
 
Čitanje Prve poslanice
svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.
Riječ Gospodnja
 
 
Evanđelje: Lk 15,1-3.11-32 
Ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje.
 
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
 
U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: "Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima." Nato im Isus kaza ovu prispodobu:
"Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.
Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’
Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.
A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’ "
 
 
Riječ Gospodnja
  
Razmišljanje uz Evanđelje / Post illa verba textus   
Draga braćo i sestre!
Ova nam parabola o ocu i dva sina sažima odnos djece prema roditeljima i roditelja prema djeci, kao i odnos među braćom. Ovo je parabola, što znači ne povijesni slučaj, ali je istina cijelog ljudskog roda. Ova parabola je u svim ljudima, i poziv svim ljudima. Sva tri lica iz parabole su u nama, barem povremeno, a ponekad je pojedino lice dominantnije. Otac - majka bezuvjetno ljube bez obzira na kvalitete djeteta. Drugi više nitko. Svi nas prihvaćaju ako "odgovaramo" njima. Takvi su i braća i djeca i žena i muž. Samo otac i majka prihvaćaju dijete kad je i kao "svinja". Zato čovjek treba oca i majku bez obzira na svoju odraslost i obitelj. Uvijek mu je očinska kuća njegova kuća. Tu je njegovo mjesto pa bio pravedan ili nepravedan. Mi ljudi nismo vezani za očinstvo i majčinstvo radi nemoći, nego radi ljubavi. Roditelji nas uvijek ljube bez obzira kakvi smo. To je osnova smišljenog življenja. Najvažniji je doživljaj roditeljske ljubavi. Ta ljubav polaže temelj da se čovjek osjeća kod kuće. Jedna indijska priča - priča kako je jedna majka bila nezadovoljna svojim sinom. Molila je Boga da ju oslobodi sinovljevih nedaća i da ga obrati na pravi put. Predloženo joj je da je jedini način da joj ga istrgne iz sjećanja, pa će tako prestati sve njezine muke. Majka to nije prihvatila. Voljela ga je imati uz sebe pa i kad s njime nije bila zadovoljna i kada je podnosila sve patnje i poruge. To je roditeljska ljubav. Braća - djeca: rastu u istoj ljubavi i brizi, ipak različito uzrastu. Njihovi putovi i osjećaji nisu isti. Roditelji, djeca vam neće biti ista, makar ih vi ljubili istom roditeljskom ljubavlju. Roditeljska ljubav "oživi" baš u kriznim časovima ljudske egzistencije. Roditeljskoj ljubavi (kući) čovjek se uvijek može vratiti. Tamo je sigurna ljubav. Isto tako se roditeljima isplati ljubiti pa i kad izgleda da je sve izgubljeno. Roditeljska ljubav uvijek je otvorena. Ona uvijek čeka da se daruje. Svijest braće i sestara: Bratstvo nikada nije iste ljubavi, i može se pretvoriti u interesnost, pravilo, formalnost.
Odnos "korektnog" brata i "grešnog"? Više to nije odnos bratstva i ljubavi  nego pravednosti. Odlutali brat ne vraća se očinskoj kući radi pravde nego radi ljubavi. Samo ga ljubav može prihvatiti i sačuvati u životu. Odlutali sin je postao svjestan očinske ljubavi. On ima oca, on vjeruje ocu, on se nada ocu. Pravedni sin ima gospodara a ne oca. On je pravedan ali bez ljubavi, odlutali je grešan ali još u njemu nije umrla vjera u ljubav i oprost. Korektni sin još nije svjestan niti očinstva niti sinovstva. On je dobar, ali mrtav. U njemu nema ljubavi. Svijest svoje krhkosti i slabosti otvara mjesto ljubavi, potrebu drugoga. Bog se u Evanđelju pokazuje najviše kao Bog praštanjem. Praštanje nastupa pokajanjem za zla i vodi spašavanju od zla. Isus u paraboli ne hvali grijeh nego ljubav. Ljudi smo kakvi jesmo, grešni i samo nas ljubav može vratiti i vraćati na pravi put. Samo ljubav može održati na životu. Pravda ne može zamijeniti ljubav, niti su istinski ljudski odnosi zasnovani na pravdi nego na ljubavi. Pravda ne smije potisnuti ljubav i bratstvo. Možda i postoji odnos pravde u bratstvu, ali ne u roditeljstvu. Roditelji prema djeci ne postupaju prema pravdi nego prema ljubavi, prema unutarnjoj potrebi. "Volim i bolesnog i zdravog, i onog na putu i onog kod kuće, i onog na slobodi i onog u zatvoru"(Arapska).
Božja ljubav je objavljena kao roditeljska ljubav. Takav je Bog objavljen u Bibliji. On je kao otac i majka. On ljubi, on drži na životu, on ne odbacuje, on se svakome čovjeku nada. Sve nas Bog čeka u svojoj ljubavi. Nikakvom pravdom ne možemo na to pretendirati. Ljubav je nezasluženo darivanje. Mi smo u odnosu s Bogom povezani njegovom roditeljskom ljubavlju. Imamo svoja lutanja i svoje "korektnosti". I iz jednog i drugog stanja treba se obratiti, treba prepoznati ljude kao braću i Boga kao Oca. Bog nas čeka i ljubi. Vjera u njegovu ljubav budi i našu skrivenu ljubav.
Ljubav je Božji dar posijan u svakom srcu, ali ga često svjetske brige i interesi zakrile i ne svijetli stopama našeg životnog hoda. Svako dolaženje svijesti vlastitog lutanja početak je našeg obraćenja. Nitko nije bez oslonca. "Ako te Izraele ostavi otac i majka, ja te neću ostaviti". Uputimo se očinskom srcu i očinskom domu. U njem je ljubav i prihvat!

MARANATHA
https://www.youtube.com/shorts/oyEZNR-9nAM

Beware of the Wolves in Sheep's Clothing | A Warning to Our Church | Bishop Mar Mari Emmanuel
https://www.youtube.com/watch?v=B4wdTXJjp-g

Understanding Why LGBT Is A Crime Against God - Bishop Mar Mari Emmanuel
https://www.youtube.com/watch?v=YIES5vZieWU
https://www.youtube.com/watch?v=YIES5vZieWU

Kao što lahor gasi mali plamen, a veliki raspiruje, 

tako katastrofe gase malu vjeru, 

dok snažna vjera iz njih izlazi ojačana. 

Beware of wolves in sheep clothing (Bishop Mar Mari Emmanuel)

--------------------------------------------------------------------

World Council of National Catholic Churches

Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava   

Katolička stara crkva u RH

Župa sv. Kristofora, Rab

Crkveni listić ''Znak izabrani''

Odgovara: Mons. Marijan Strunje, župnik

E-mail: mstrunj3@gmail.com

Mob: 091 443 2333

--------------------------------------------------------------------------------