Church flyer ''Dominisiana'' - Listić ''Dominisiana''

 Ecclesia Vetero-Catholica Orthodoxa

WORLD COUNCIL OF NATIONAL CATHOLIC CHURCHES

(WCNCC)

SVJETSKI SABOR NARODNIH STARO-KATOLIČKIH CRKAVA

ORTHODOX OLD CATHOLIC ECCLESIASTIC PROVINCE OF ST. CRISTOPHER

ORTODOKSNA STAROKATOLIČKA PROVINCIJA SV. KRISTOFORA

D O M I N I S I A N A

Godina: VI                                     24.    VI   2018.                                              Broj: 234

Draga braćo i sestre,

Nedavni suicidi modne dizajnerice Kate Spade i slavnog kuhara i pisca Anthonya Bourdaina, kao i generala Slobodana Praljka podsjetili su nas da čak i za bogate, život može postati previše bolan da bi ga podnijeli. Tužna istina je da stope samoubojstava rastu u cijelom svijetu. U posljednjem je desetljeću stopa samoubojstava povećana je za gotovo 30 posto, a žene i tinejdžeri posebno su pogođeni. Etika samoprouzročene smrti povijesno je bila važno područje razmišljanja svjetskih religija. Mnoge svjetske religije tradicionalno osuđuju samoubojstvo jer, kako vjeruju, ljudski život temeljno pripada Bogu.

U židovskoj tradiciji, zabrana samoubojstva potječe iz Postanka 9, 5, koja kaže: "A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život". To znači da su ljudi odgovorni Bogu za izbore koje čine. Iz ove perspektive, život pripada Bogu i nije naš. Židovski građanski i vjerski zakon, Talmud, samoubojicama nije dao rituale i tretmanu tijela kao u slučaju drugih smrtnih slučajeva, poput ukopa na židovskom groblju, iako to danas nije slučaj.

Slična perspektiva oblikovala je kršćanska učenja o samoubojstvu. Augustin Hippo, ranokršćanski biskup i filozof, napisao je da je "onaj tko se sam ubije također čini ubojstvo." Zapravo, prema Katekizmu Pija X, koji je kompendij katoličkih uvjerenja nastao početkom 20. stoljeća samoubojicama bi trebalo odbiti kršćanski ukop – no, to je zabrana koju Rimokatolička crkva više ne prakticira. Talijanski pjesnik Dante Aligheri, u "Paklu", ekstrapolira tradicionalna katolička uvjerenja i stavlja one koji su počinili grijeh samoubojstva na sedmu razinu pakla, gdje postoje u obliku stabala koja bolno krvare kad su rezani ili obrezani.

Prema tradicionalnim islamskim uvjerenjima, sudbina onih koji umru od samoubojstva je podjednako strašna. Hadisi, ili izreke, pripisani proroku Muhammedu upozoravaju muslimane da ne čine samoubojstvo. Hadisi kažu da oni koji se ubijaju pate u paklu gdje će nastaviti nanositi bol na sebi, prema načinu samoubojstva. Ovo je zanimljiva stavka vjerovanja, s obzirom na proširenu praksu samoubilačkih napada koji ponekad imaju podršku među nekim islamskim učenjacima.

U hinduizmu samoubojstvo se odnosi na sanskrtsku riječ "atmahatya", doslovno znači "ubojstvo duše". "Ubojstvo duše" proizvodi niz karmičkih reakcija koje sprečavaju dušu da dobije oslobođenje. Zapravo, indijski folklor ima brojne priče o onima koji su počinili samoubojstvo. Prema hinduističkoj filozofiji rođenja i ponovnog rađanja, dok se ne reinkarniraju, duše ostaju na Zemlji, a ponekad i napastuju žive. Budizam također zabranjuje samoubojstvo ili pomaganje i poticanje ovog (zlo)djela, jer takvo samoozljeđivanje uzrokuje više patnje, a ne ublažavanje. U većini slučajeva, samoubojstvo krši temeljni budistički moralni kod: suzdržati se od uzimanja života.

Iako su mnoge religije tradicionalno zabranile samoubojstvo kada su motivirane očajem, određeni oblici samoubojstva, za zajednicu ili veće dobro, dopušteni su, a katkad čak i slavljeni. U svom klasičnom djelu "O suicidu", francuski sociolog Emile Durkheim upotrijebio je izraz "altruističko samoubojstvo" kako bi opisao čin ubojstva u službi višeg principa ili veće zajednice. Svjesno žrtvujući život za Boga ili za druge vjerske svrhe, povijesno je bio najistaknutiji oblik "altruističnog samoubojstva". Sociologija također pamti druge oblike samoubojstva za preživljavanje zajednice. Primjerice, Eskimi i sjevernoamerički Indijanci su provodili dobrovoljni gerontocid: u vremenima kada su bile prejake zime, kada nije bilo karibua ili bizona za lov, te je nastupila glad, starci su se povlačili u divljinu kako bi umrli i time dali mogućnost zajednici da preživi.

Nedavno je Papa Franjo dodao još jednu kategoriju za svece, onih koji se odriču vlastitog života za druge, zvanu "oblatio vitae". Naravno, i kršćanstvo i islam imaju snažne zamisli o mučeništvu, koji također obuhvaćaju namjerno davanje života u bitci. Budistički redovnici imaju praksu samospaljivanja, primjerice u Vijetnamu i na Tibetu, kako bi privukli pozornost na nasilje i ugnjetavanje. A unutar hinduizma, postoji tradicija asketika koji su postili do smrti nakon što su stekli prosvjetljenje. Zatim tu su i drevne hinduske tradicije "sati", gdje žena umire na sprovodu svojeg muža, i "jauhar", ritualno samo-žrtvovanje cijele ženske zajednice kada su bili sigurni u poraz u ratu i dosljedno porobljavanje. Ono što ujedinjuje sve ove primjere jest ideja da postoje principi ili ciljevi koji su važniji od samog života. I tako, samo-žrtva nije samoubojstvo: puštanje života zbog vjere drugačije je od puštanja iz života zbog nedostatka nade.

Nastojeći naglasiti svetost života, svakako tradicionalne vjerske zabrane protiv samoubojstva pružaju malo utjehe onima koji razmišljaju o oduzimanju vlastitog života, a da ne spominju voljene osobe koje će ostati iza njih. Dobra vijest je da danas postoji sve više i više resursa za razgovor i sprečavanje samoubojstva. Konkretno, svjetske religije su postale sve suosjećajnije i nijansirane u njihovom razumijevanju. Židovi, katolici, muslimani, budisti i hindusi su uspostavili opsežne programe za otkrivanje onih koji pate od samoubilačkih misli. Takvi napori prepoznaju da Bog posebno voli one koji pate u tami depresije. Samoubojstvo, dakle, nije čin koji zahtijeva božansku kaznu, već sveobuhvatnu prijetnju koja nas poziva da ponovno potvrdimo nadu u život kao dragocjeni dar koji nam je dao Bog.

Dopuštanje da nas Bog voli, pogotovo u onim područjima koja izgledaju najviše izvan kontrole, većinom u trenucima manjka nade, među najsiromašnijima i najnesretnijima, donosi snažan susret s Bogom koji je beskrajna ljubav. To pomaže našoj teologiji da postane pravi put i iskustven doživljaj u našem životu. Nažalost, broj ljudi s "gladi prema Ocu" ili s ambivalentnim ili negativnim odnosima s ocima raste eksponencijalno. Filozofi poput Ludwiga Feuerbacha ili Sigmunda Freuda sugeriraju da je Bog samo projekcija slika vlastitog oca, stvorenog svemoćnim i prozvanim Bogom. Zapravo je istina da su odnosi s našim ocem i našom majkom unijeli u naš um Boga, ali također djeluje obrnuto. Bog Otac je stvaran i nama je objavljen od strane Sina i Duha Svetoga koji nas ovlašćuje da molimo, "Otac ABBA", kako nam kaže Sveti Pavao. To može dovesti do preobrazbe i iscjeljenja nedostataka, negativnog ili zlostavljačkog iskustva i odsutnosti našeg zemaljskog oca. Neki se ljudi u početku orijentiraju na Sina Isusa ili Duha Svetoga, ali ne mogu se povezati s Bogom kao Ocem zbog bolne ili ljutite reakcije koju imaju prema samoj ideji Oca. Molitva i duhovno usmjerenje to često s vremenom izliječi i ne samo da omogućuje dublji odnos s Bogom Ocu nego vodi iscjeljivanju, oproštenju i pomirenju s vlastitim ocem.

A ovdje se krije i potreba molitve za one koji pomišljaju o oduzimanju vlastitog života. Molitva je najbolji način za njegovanje svoje duše. Bez odnosa s Bogom, osoba može biti introspektivna, zamišljena i maštovita. Osoba može biti pjesnik, ljubavnik, umjetnik ili filozof. Osoba može voljeti ideje i biti usmjerena željama srca. No, bez kultiviranja odnosa s Bogom, unutarnji život nema smjer, nema temeljnog značenja i svrhe, nema središta. Da bi ovaj centar istinski zračio potreban je odnos s Bogom, koji mora postati nešto eksplicitno, namjerno i osobno. Taj odnos s Bogom može dovesti do ljubavi koja preobražava svu ljubav, koja ujedinjuje istinu, koja otvara oči srca onome što je dobro i lijepo.

(don Vedran Obućina).

OBAVIJESTI

Crkva sv. Kristofora

Sv. Misa nedjeljom i blagdanima u 8 sati.

                           

KRŠĆANSKI PODSJETNIK – Čovjek utemeljen u Gospodinu čini djela Gospodnja:     

''Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime'' (Lk 1, 66).

  

DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 

Prvo čitanje: Iz 49, 1-6

Drugo čitanje: Dj 13, 22-26

Evanđelje: Lk 1, 57-66.80

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.

Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca - Zaharija, no mati se njegova usprotivi: ''Nipošto, nego zvat će se Ivan!'' Rekoše joj na to: ''Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.'' Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa ''Ivan mu je ime!'' Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.

Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: ''Što li će biti od ovoga djeteta?'' Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.

Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

Riječ Gospodnja

  

Razmišljanje uz Evanđelje

Draga braćo i sestre,

kako divno zvuče riječi današnjeg Evanđelja: ''Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime'' (Lk 1,66). Sve što čovjek u životu ostvaruje, ako je to zaista dobro i korisno, ostvaruje to uz Božju pomoć bez koje se ne događa ništa uistinu smisleno i trajno. Taj istinski blagoslov bio je usko vezan i uz sv. Ivana Kristitelja koji je kroz svoje životno putovanje nailazio na najrazličitije probleme, bivajući nasuprot masi grešnika koje je strogo prekoravao da se odvrate od svoga zloga puta kako bi živjeli, pozivajući ih na krštenje za obraćenje i oproštenje grijeha, za novi početak uz milost Gospodnju. Ivan je bezrezervno bio na raspolaganju Bogu, a što je jasno ukazano već u opisu njegova rođenja i čudesima koja su uz to vezana. Čovjek, koji je istinski utemeljen u Gospodinu, nikada ne može napustiti Božjeg puta jer su svi drugi putevi za takvoga čovjeka stranputice, lutalački labirinti bez ploda, bez blagoslova. Mi danas ne živimo u pustinji poput sv. Ivana Krstitelja, ali se možemo povući u samoću svoje sobe u molitvu, u pustinju i mir vlastite nutrine u kojoj ćemo susresti Gospodina koji prebiva u čovjeku kao u hramu. Ostanimo zagledani u Ivana Krstitelja i njegovu božansku misiju koju je izvršio da kraja revno i požrtvovno. Njegov nam primjer svijetli kao svjetionik u noći, na naše spasenje i spasenje onih kojima nas Gospodin šalje. 

- MARANATHA -

Molitva za Dominisa

Svemogući vječni Bože, nadbiskup Marko Antun Dominis, uložio je život za jedinstvo Svete Crkve. Nepravedno osuđen i spaljen svoj je mučenički trud platio životom, te ostao do naših dana nepokopan. Molimo te, milošću svojom providi ukop svoga ugodnika, da nakon minulih stoljeća konačno rehabilitiran,  bude i dostojno crkveno sahranjen, na hvalu slave tvoje. Amen.

Izdaje:  Ortodoksna starokatolička provincija sv. Kristofora

E-mail: generalni.vikarijat@gmail.com