ONE, HOLY, CATHOLIC AND APOSTOLIC CHURCHCatholic Churches of Traditional Non-Liberal Catholic doctrine and pastoral care
Sodoma i Gomora maršira vatikanom. Njihova izaslanika primio ''uključivi papa''. Doktrina se u teoriji ne mijenja, a u praksi: ''F*ck the rules'' (''J*beš pravila)
Godina: XII 14. IX. 2025.
Broj: 610
Draga
braćo i sestre!
Potrebno je pomoći Crkvi vratiti se na pravi put,
izvesti je iz onoga u čemu je zapela. A zapela je baš zato jer nije slušala
Duha Svetoga nego duha kneza ovoga svijeta. Katoličke vijesti izvješćuju o
sablazni u Vatikanu i postavljaju pitanje: Je li i ovaj papa potpuno s ovima
poput Franje ili je on još jedan papa koji je jednostavno počeo bježati pred
vukovima poput Benedikta?
Masovno marširanje LGBTQ u Vatikan i baziliku Sv.
Petra, te, usred bazilike "parovi" se drže za rukice i u tom svetom
mjestu koje služi za usklađivanje čovjeka s Božjim zakonom na leđima nosili
natpis "F*ck the rules" ("J*beš pravila")
Prije tog marša na Vatikan, papa Lav je ugostio
njihovog "duhovnika" (to je ovaj koji se cereka na slici)
Kažu
''ne mijenja se doktrina crkve'' a u praksi se i te kako mijenja. Trojanski
konj rušenja crkve nastavlja se i s novim papom. To je ta metoda: tvrde jedno
rade drugo. Lažu da se pravila ne mijenjaju, a u praksi ih ne samo mijenjaju
nego to što čine je pravi skandal. Što
vrijedi da je doktrina neprimijenjena ako je praksa promijenjena? Sve je to
luciferizam i diabolizam, podmuklost i lažna svetost. Sjaj palog anđela. Ne
sporimo da je rimskom biskupu teško napraviti bilo što pored silne vatikanske
mašinerije, a o čemu je govorio Benedikt XVI. – ''moje ovlasti prestaju izvan
ruba ove prostorije.'' Mnogo je tamo korupcije, skandala, nevjere, prelata
bezvjeraca i sotonista, mnogo vukova po tim uredima, premreženih svakovrsnim
bojama, koje prigušuju i ometaju rad pape.
Ali
koliko god da ometaju papa MORA zauzeti stav i obraniti Crkvu. Benedikt XVI. povukao
se pred tim vukovima, Franjo je bio jedan od vukova, a Leon XIV. ostaje na
Franjinoj liniji. Kakvi su to ''sveti oci''? A vjernici se pokazuju kao
šlagirana glina koju možeš mijesiti kako hoćeš – ljudi bez ikakve rasudne moći,
bez suštinske vjere, kao zombiji koji prihvaćaju sve što im papa ili pop reče.
Tako i pastir i stado tonu sve dublje.
Duhovni
rat je u tijeku.
U
svakom slučaju, kako piše dr. Ivan Poljaković, PROFANIZACIJA CRKVE SE
NASTAVLJA. Time zapravo nastaje PSEUDOKATOLICIZAM.
Ako mislite da se u službenoj Crkvi nešto promijenilo
na bolje dolaskom novog pape varate se, naime, nastavlja se hermeneutika
raskida koju je započeo Bergoglio. Destrukcija vjere se nastavlja istom
žestinom, ali sada uz osmjeh i eleganciju. Dva dana prije konklave, ne znajući
tko će biti papa, objavio sam uradak u kojem sam rekao
da novi papa „mora proglasiti Bergoglija heretikom i poništiti sve njegove
(masonske) pamflete te opozvati sva njegova imenovanja; sve manje od toga samo
će produbiti ovu farsu i produžiti agoniju Crkve“. Nažalost, dogodilo se ono
čega smo se bojali, ne samo da Bergoglio nije proglašen heretikom, već ga se
uzdiže u sveca.[1] Sva njegova krivovjerja ne da se proglašuju
herezom, već naprotiv, učvršćuju se i produbljuju svakim danom.
Za samo 100 dana novog pontifikata podrivanje vjere se
odvija uhodanom brzinom na svim frontovima i to gotovo svakodnevno pa ću se
zbog ograničenog prostora osvrnuti na samo tri stvari. Jubilarna 2025. godina
bi trebala biti poticaj duhovnoj obnovi i obraćenju. No, ako malo bolje
pogledamo opći kalendar jubilarne godine vidjet ćemo da je 6. rujna rezervirano
hodočašće za Tenda di Gionata udrugu.[2] Tenda di Gionata je jedna
disidentska „katolička“ udruga čiji članovi sebe nazivaju „LGBT katolicima“,
ukratko, to su ljudi koji promoviraju i slave sodomiju, u „nebo vapijući
grijeh“, ali imaju drskosti sebe nazivati katolicima.[3] Iako smo ovo već rekli puno puta, moramo ovdje
ponoviti, zato što se u visokim crkvenim krugovima pojam „istospolnost“ danas
zlorabi. Osobe koje pate od istospolne privlačnosti mogu biti ne samo dobri
katolici, već mogu biti i sveci, ako se drže crkvenog nauka i žive kreposnim
životom. Međutim, ovdje se radi o dženderistima, pobornicima sodomije, danas
najvećim neprijateljima Crkve. Zato je važno radi jasnoće uvijek prvo
razjasniti o kome govorimo. Oni koji pate od istospolne privlačnosti (ili bilo
kojih drugih duševnih bolesti) ali se drže crkvenog nauka su katolici sa svojim
teškoćama i manama kao i svi drugi, a oni koji zagovaraju ili opravdavaju
sodomiju su dženderisti, neprijatelji Crkve.
Prema tome, „LGBT katolici“ uopće ne postoje. To je
oksimoron, izmišljen termin radi subverzivnog djelovanja unutar Crkve. Netko
može biti LGBT ili njihov pobornik, ali ne može biti u isto vrijeme i katolik,
i obrnuto – i točka. Nažalost, većina današnje visoke crkvene hijerarhije je
prihvatila taj svetogrdni izraz. On je svetogrdan jer predmnijeva da netko tko
prakticira i slavi sodomiju može biti katolik. Apsolutno je sramotno i gnusno
što je Vatikan uključio najveće neprijatelje Crkve u program hodočašća.
Međutim, ništa od ovoga nije slučajno, pripreme za
svečani prijem sodomista odvijaju se na najvišoj razini. Treba pripremiti
vjernike na novu doktrinu – inkluzivnost. Papa Lav XIV. je primio 28.8.2025. u
audijenciju „časnu“ sestru Luciju Caram koja je poznata po svom javnom
zagovaranju istospolnog „braka“. Još se sjećamo njezine izjave ne tako davne
2023. godine: „Bila bih za to da se homoseksualci vjenčaju u Crkvi jer Bog
uvijek blagoslivlja ljubav“.[4] Tri dana poslije 1. rujna Lav je primio Jamesa
Martina, poznatog zagovaratelja istospolnih i inih veza, nakon čega je Martin
odmah odaslao radosnu vijest svijetu: urbi et orbi – „Dobio sam poruku od pape
Lava da će nastaviti s istom otvorenošću kakvu je i papa Franjo pokazivao prema
LGBTQ osobama“. Tako, puk je sada spreman za defile sodomista.[5] Zeleno svjetlo je došlo s vrha. Svetogrđe može
početi.
Da stvar bude još gora, Vatikan je izbrisao Svećeničko
bratstvo Pija X. s liste hodočasnika.[6] Dakle, bratstvo svećenika koje se drži
dvijetisućljetnog učenja Crkve je izbrisano s liste hodočasnika, oni smetaju
crkvenoj hijerarhiji. Naravno da smetaju, jer se ne uklapaju u postulate lažne crkve. A za one koji sodomiju
nazivaju „Kristov samodar“, mjesta ima u prvim klupama.[7] To je ta „inkluzivnost“ sinodalne crkve (čitaj
sekte) u koju su svi dobrodošli osim pravih katolika. Pravi katolici su postali
nepodobni, a heretici podobni.
Ideološka podobnost se odražava i kod novih
imenovanja. Ako pogledamo ta imenovanja vidjet ćemo potpuno isti obrazac kao
kod Bergoglija. Velika većina novoimenovanih biskupa su heretici. Nabrojat ćemo
samo nekoliko radi ilustracije. Vlč. Thomas Hennen je promoviran u biskupa
dijeceze Baker u Oregonu (SAD). On je sastavio pastoralne upute za „LGBT
katolike“ u skladu s novom sinodalnom crkvom gdje se uvijek govori o pratnji a
nikada o grijehu, promovirajući tako rodnu ideologiju. U članku naslovljenom
„Ne više Lavanda mafije“ biskup Strickland se osvrnuo na imenovanje vlč.
Hennena ovim riječima: „Imenovanjem novoizabranog biskupa oca Thomasa Hennena
za biskupa Bakera u Oregonu, suočavamo se s uznemirujućom stvarnošću: umjesto
da ispravi putanju koju je postavio papa Franjo, papa Lav XIV. je još više
utvrđuje – produbljujući dvosmislenost koja muči Crkvu.“[8]
José Antonio Satué Huerto je imenovan biskupom Málage
u Španjolskoj. José Antonio Satué je poznat po entuzijazmu koji je pokazao
za heretički
dokument Fiducia supplicans kojim se odobrava blagoslov
istospolnih parova i praktično normalizira sodomija. Biskup Shane Mackinlay je
imenovan nadbiskupom Brisbanea u Australiji. Biskup Mackinlay je u više navrata
javno izrazio potporu ređenju žena.[9] Vlč. Beat Grögli je imenovan biskupom St.
Gallena u Švicarskoj. Grögli javno podržava ređenje žena i blagoslov
istospolnih parova. On kaže da „služba zaređenih više ne može biti isključivo
muška“.[10] Dikasterij za ustanove posvećenog života i
družbe apostolskog života je „pojačan“ s novim imenovanjima kao što su:
kardinal Arthur Roche, mrzitelj latinske Mise; kardinal Cristóbal López Romero,
žestoki branitelj blagoslova istospolnih parova; te kardinal Jaime Spengler,
brazilski prelat koji aktivno zagovara amazonski obred prožet autohtonim
poganstvom i „otvoren“ za oženjene svećenike.[11] (Opaska: – glede oženjenog klera imamo pozitivan
stav na temelju Pisma i 12 stoljetne tradicije). Kardinal Mario Grech, glavni
tajnik Sinode o sinodalnosti, imenovan je novim članom Dikasterija za biskupe.
Kardinal Grech zagovara legalizaciju istospolnih parova, misli da treba
mijenjati nauk crkve o istospolnosti, i podržavati ilegalnu migraciju.[12]
Ako svuda oko nas imamo heretike na tako visokim
pozicijama onda se ne trebamo čuditi što od 12. do 13. rujna 2025. godine
Vatikan organizira treći Svjetski sastanak o ljudskom bratstvu pod
pokroviteljstvom Bazilike sv. Petra, Fratelli tutti fundacije
i BeHuman udruge. Tema sastanka je „Budi čovjek“.[13] Na sastanku će se raspravljati o tome što znači
biti čovjek danas u eri konflikta, usamljenosti, siromaštva, ekološke krize i
izazova nove tehnologije.
Teme o kojima će se govoriti su sljedeće: upravljanje
i informiranje, gospodarstvo i financije, zdravlje i djetinjstvo, sigurnost
hrane, obrazovanje, sport i umjetna inteligencija, treći sektor, poslovno i
političko obrazovanje, književnost, rad, okoliš i održivost. Drugi dan će biti
posvećen bratstvu s glazbenim umjetnicima iz cijelog svijeta. „Događaj će biti
vrhunac dvodnevnih duhovnih i kulturnih inicijativa, služeći kao multimedijska
platforma za proslavu velikog simboličnog 'ljudskog zagrljaja', snage bratstva
i zajedničke predanosti očuvanju stvaranja", pišu organizatori.[14]
Sve je ovo nastavak razvodnjavanja vjere, a za oslonac
služi enciklika Fratelli tutti,
masonski pamflet, i Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i suživot,[15] čiji je cilj stvoriti raj na zemlji. Naravno,
katolici su se uvijek zalagali za čovjeka u nevolji i socijalnu pravdu
oponašajući Krista, ali uvijek s jednim ciljem: pogled prema nebu i vječnom
životu u zajedništvu s Bogom. Međutim, ova inicijativa o univerzalnom bratstvu
protežira jedno od glavnih masonskih načela i uklapa se savršeno u naturalizam
– sola natura – na čime počiva cijela masonska filozofija, a koja stoji u
suštoj suprotnosti s katoličkim naukom.
Crkva uči da ljudska narav, sama po sebi, nije
dovoljna za rast u savršenosti te nam je zato potrebna Božja milost za spas
duše. Prema naturalizmu ljudska narav je sposobna spasiti samu sebe. Čovjek je
sposoban postići savršenstvo bez Božje pomoći. Božja pomoć je nepotrebna jer
čovjek već posjeduje sve što mu treba, samo to treba otkriti putem tajnog
znanja (gnosis) koje posjeduju masoni. Ovaj naturalizam predstavlja
vjerovanje da ljudska narav nije oštećena istočnim grijehom te da je sposobna
usavršiti se i doći do istine sama po sebi, bez Božje objave i bilo kakvog
vjerskog autoriteta. Na veliku prijetnju od masona upozorio je još papa Lav
XIII. 1884. godine u svojoj enciklici Humanum genus u kojoj
govori o konačnom cilju masonerije: „Ne skrivajući više nikakve namjere, sada
se [slobodni zidari] hrabro dižu protiv samoga Boga. Oni planiraju uništenje
svete Crkve javno i otvoreno, i to sa zacrtanom svrhom da opustoše kršćanske
narode od blagoslova koje smo stekli po Isusu Kristu, našem Spasitelju...
posvemašnje rušenje toga cjelokupnog vjerskog i političkog poretka svijeta koji
je kršćansko učenje proizvelo, i njegovu zamjenu s novim stanjem stvari u
skladu s idejama čiji će temelji i zakoni biti izvučeni iz pukog
naturalizma...“[16]
Zato u naturalizmu nema mjesta za transcedentnost već
se diskurs usredotočuje isključivo na ovozemaljske stvari kao što nam to
predočuje poznati slogan Francuske revolucije: sloboda, jednakost, bratstvo
(poglavlje 103 u enciklici Fratelli tutti nosi upravo taj
naslov). Francuska revolucija je tražila oslobođenje od autoriteta, a ne
oslobođenje od grijeha, i tako postala iluzija koja nas u potrazi za rajom na
zemlji vodi u novo ropstvo.
A upravo oslobođenje od grijeha je istinska sloboda i
konačan cilj čovjeka jer nas samo ono može dovesti u nebo, pa shodno tome i sve
što Crkva radi mora biti podređeno tom jedinom cilju. Kršćani trebaju poći od
načela da su svi ljudi stvoreni na sliku i priliku Božju te da su pozvani
spoznajom i ljubavlju dijeliti Božji život. U tu svrhu je stvoren čovjek i to
je temelj i razlog njegova života. Krajnji cilj čovjeka je ostvarenje najvećeg
i konačnog blaženstva, savršeni život u nebu (usp. KKC 1, 260, 356, 1024, 1057,
1701). Radi toga je spasenje duša prva i najvažnija zadaća Crkve.
Što imaju koristi katolici od ovog skupa o ljudskom
bratstvu? Što ima svijet koristi od tog skupa? Zamislimo da skup bude tako
uspješan da nakon toga zavlada mir u svijetu i nestane siromaštva. Što bi to
vrijedilo ako će ti ljudi završiti u paklu jer nisu imali od koga čuti poziv na
obraćenje? Što vrijedi mir i blagostanje na ovom svijetu – koji je samo sićušni
trenutak naspram vječnosti – ako će na onom drugom živjeti u mukama paklenim?
Naravno da ništa ne vrijedi, ali stvar je u tome da ni sami organizatori više
ne vjeruju u pakao. Zašto bi inače organizirali skup koji nema veze sa zadaćom
Crkve? Zar je Isus bilo što činio a da nije bilo podređeno spasenju duša?
Današnja Crkva (ova službena koja nas katolike lažno predstavlja svijetu) više
ne slijedi Isusa, već želi, kao masoni, stvoriti bolji svijet bez Boga. A to je
utopija za koju već znamo kamo vodi. Imali smo već Francusku revoluciju,
nacizam, fašizam, komunizam i danas dženderizam – svi dolaze s istim
obećanjima, raj na zemlji – bez Boga.
Zašto ne bi Vatikan organizirao skup s temom: „Budi
katolik“? Ili zašto ne bi organizirali skup na kojem bi raspravljali o velikom
otpadu od vjere, pa već više od pola tzv. katolika podržava pobačaj, sodomiju,
kontracepciju, i druga protukršćanska stajališta. Zašto Crkva ne ekskomunicira
one prelate koji otvoreno šire krivovjerje, ne samo po pitanju morala već i
liturgije i dogme? Gdje je Krist na skupu „Budi čovjek“? Pa Krist je bio
najsavršeniji čovjek ikada, on nam je pokazao što znači biti čovjek, ali njega
se niti ne spominje! Koja sramota! Svijet ima na tisuće nevladinih
organizacija, ne treba mu još jedna, a izgleda da se službena Crkva baš u to
pretvorila. U svemu ovome vrlo se jasno nazire baština Bergoglija, nema tu ni
trunke baštine Krista, baštine sv. Petra, baštine apostola, svetih mučenika.
Apostolsko nasljeđe se pretvorilo u Bergoglijevo nasljeđe. Profanacija Crkve se
nastavlja, a svi šute i prave se da je sve u redu – jer eto svi ćemo sada biti
braća i živjet ćemo kao u raju.
Veliki otpad od vjere se odigrava pred našim očima, a
Vatikan se bavi sekularnim temama. Jesmo li došli blizu vremena za koje se Isus
pitao: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“. Crkveni
„dostojanstvenici“ su previše zaokupljeni ovozemaljskim stvarima, trebaju se
podsjetiti Isusovih riječi: „Ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne
uznemirujte se! Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam
je sve to potrebno. Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!
Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo“ (Lk
12,29-32). Držite se tog malog stada, jer ulog je velik – život vječni. A vrata
u život vječni su uska, a široka vrata i prostran put vode u propast (usp. Mt
7,13-14), zato se borite da uđete na uska vrata (usp. Lk 13,24), a ovi što idu
prostranim putem već su primili svoju plaću.
Ivan Poljaković
Katolik.hr
[1] Where is Pope Francis? - The Catholic Thing (25.8.2025.)
Ne može se neistinom i lažnim naukom graditi kraljevstvo nebesko.
Samo istinom, ona će nas osloboditi. Samo istinu propovijedati i naviještati, ma koliko nas to koštalo. Bez obzira kako nas ljudi etiketirali, bez obzira na protivljenja, istina će pobijediti, jer riječ Božja ostaje - zauvijek!
Slava Tebi Kriste!
Obavijesti
- Sv. Misa nedjeljom i blagdanima u 18 sati u
katedrali sv. Kristofora.
- Kroz tjedan u Bogoslužnom prostoru Uznesenja Presvete Bogorodice u dogovoru s
župnikom.
- Posjet obiteljima u dogovoru s župnikom.
- Sv. ispovijed pola sata prije sv. Mise.
Kršćanski podsjetnik
Očeva
ljubav prema nama je bez premca:
"Uistinu,
Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u
njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni." (Iv 3, 16)
UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA
Prvo čitanje: Br 21,4b-9
Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.
Čitanje
Knjige Brojeva
U one
dane: Narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti protiv Boga i protiv
Mojsija: "Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema
kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim." Onda
Gospodin pošalje na narod ljute zmije; ujedale ih one, tako te pomrije mnogo
naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče: "Sagriješili smo kad smo
govorili protiv Gospodina i protiv tebe. Pomoli se Gospodinu da ukloni zmije od
nas!" Mojsije se pomoli za narod i Gospodin reče Mojsiju: "Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude
ujeden, ostat će na životu ako je pogleda."
Mojsije
napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica,
pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.
Riječ Gospodnja
Otpjevni
psalam: Ps 78,1-2.34-38
Pripjev: Ne zaboravite djela Božjih!
Poslušaj,
narode moj, moju nauku,
prikloni uho riječima usta mojih!
Otvorit ću svoja usta na pouku,
iznijet ću tajne iz vremena davnih.
Kad ih ubijaše, tražiše ga
i opet pitahu za Boga;
spominjahu se da je Bog hridina njihova
i Svevišnji njihov otkupitelj.
Ali ga opet ustima svojim varahu
i jezikom svojim lagahu njemu.
Njihovo srce ne bijaše postojano s njime
nit bijahu vjerni Savezu njegovu.
A on im milosrdno grijeh praštao
i nije ih posmicao;
često je gnjev svoj susprezao
da ne plane svom jarošću.
Drugo čitanje: Fil 2,6-11
Ponizi sam sebe, zato Bog njega preuzvisi.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima
Krist Isus: trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
I svaki će jezik priznati:
"Isus Krist jest Gospodin!" –
na slavu Boga Oca.
Riječ Gospodnja
Evanđelje: Iv 3,13-17
Sin Čovječji ima biti podignut.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: "Nitko nije uzašao na nebo doli
onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji.
I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin
Čovječji
da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.
Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da
nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet
spasi po njemu."
Riječ Gospodnja
Razmišljanje uz Evanđelje / Post illa verba
textus
Draga braćo i sestre!
Dana 14. rujna slavimo blagdan sv Križa, ili Križevo. Liturgijski se
zove Uzvišenje Svetoga Križa. Ova se svetkovina sržnoga
otajstva Kristova Otkupljenja, u raznim formama, slavi od prvih početaka
kršćanstva, tj. od apostolskih vremena.
Kristov križ
Gospodin Isus u svome javnom djelovanju i evangeliziranju
svjestan je svoje buduće božanske trilogije: sramotne osude na križ, gorke
smrti i slavna uskrsnuća. I to tri puta navješćuje svojim učenicima. Sva
trojica sinoptika to vjerno zapisuju i nijednom ne izostavljaju, ni On ni oni,
nijedne sastavnice toga vazmenog otajstva, bez obzira što oni do kraja ne
razumješe, samo se "ožalostiše silno" (Mt 17,23). Križ je božanski
zacrtan u Očevu planu kao izraz ljubavi i zato ga Isus kao čovjek prihvaća u
punoj slobodi i poslušnosti da proslavi svoga Oca, da se proslavi Sin i da
ponudi ljudima milost otkupljenja i konačna spasenja. Ono što je u ljudskim
očima bilo najveće ruglo, u Božjoj je moći i procjeni postalo najučinkovitije
sredstvo pobjede i slavlja. Časteći sveti križ i klanjajući se Onomu koji je
pribijen na drvo križa viseći tri sata između neba i zemlje (Iv 19,14),[1] mi slavimo Isusovo Otkupljenje ljudskoga roda:
Klanjamo Ti se, Kriste, jer si svojim svetim Križem svijet otkupio! Smrću na
križu pobijedio je smrt, a Uskrsnućem iz groba darovao nam novi život!
Pavlovo čašćenje križa
Apostol Pavao, obraćenik sa židovstva, stavlja poseban
naglasak na Isusov križ, odnosno na Raspetoga u svojim Poslanicama i
propovijedima. On spominje izričito Križ, Krv, Raspetoga mnogo puta. Navedimo
samo neka mjesta:
– Apostol ne želi propovijedati mudrošću besjede
"da se ne obeskrijepi križ Kristov" (1 Kor 1,17). Ljudska je mudrost
ravna ludosti u usporedbi s božanskom mudrošću križa Isusova.
– "A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim
križem Gospodina našega Isusa Krista"
(Gal 6,14). Križ je Pavlu i mudrost, poslušnost i ponos. On ne gleda na
križ iz perspektive ljudskoga rugalačkog izvrgnuća, nego iz perspektive slave
uskrsnuća.
– "Mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima
sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju
snagu i Božju mudrost" (1 Kor 1,23-24). Prema križu Kristovu tri se
svijeta različito postavljaju:
-
pobožni židovski svijet je križem sablažnjen do
besvijesti i odbacivanja;
-
mudroslovni poganski svijet atenske logike sve to smatra
neizlječivom ludošću;
-
kršćanski svijet koji se krštenjem preporađa i iz
židovskoga i iz poganskoga korijena shvaća da je križ božanska snaga i mudrost.
-
– "Ne htjedoh znati među vama što drugo osim
Isusa Krista, i to raspetoga" (1 Kor 2,2). Nikada se Pavao ne zaustavlja
samo na križu, uvijek ima na pameti i slavu Kristova uskrsnuća: ono što u srce
čovječje ne uđe, to Bog pripravi onima koji ga ljube! (r. 9).
– "…a sada i plačući govorim: mnogi žive kao
neprijatelji križa Kristova" (Fil 3,18). Kako ti i takvi mogu očekivati
svoje spasenje koje je plod križa, smrti i uskrsnuća Kristova?
Crkvena predaja
O križu govori i sv. Justin, mučenik, u 2.
stoljeću, i vidi križ na svakom koraku, čak i u čovjekovu tijelu.[2] Neka čovjek raširi ruke, eto mu križa! Isus je
raširio svoje ruke na golgotskom križu i zagrlio sve čovječanstvo kojemu je
ponudio lijek protiv grijeha. Svaki je čovjek u svojoj slobodi životno
odgovoran pred Bogom ako križ prihvati ili odbije.
Tertulijan,
kršćanski pisac, krajem 2. i početkom 3. stoljeća svjedoči da kršćani svaki
svoj čin posvećuju znakom križa: "radi svakoga napretka i promaknuća, na
dolasku i odlasku, pri odijevanju i obuvanju, pri umivanju i blagovanju,
na svjetlu, u spavaonici, u govornici kakvo nas god druženje povezuje, mi na
čelu činimo znak križa".[3]
Gdje su relikvije?
Gdje je povijesni križ Isusov? Mi smo vjernici
zainteresirani gdje je završio onaj izvorni Isusov križ da ga štujemo kao
relikviju. Prema onomu kako se događalo s raspetima u Isusovo vrijeme, možemo
naslutiti i zaključiti da je nakon smrti i pokopa, Kristov drveni križ bio
bačen u kakvu obližnju jamu i zatrpan kamenjem ili zemljom.
Rimski car Hadrijan 135. godine
Kalvariju je poravnao i ispunio poganskim hramovima i vrtovima: da zatre svaki
spomen na to originalno svetište kršćanske religije. A zapravo tako nam je,
protiv svoje volje, označio mjesto Isusova raspeća, pokopa i uskrsnuća.
Povijesni nam zapisi – u Konstantinovu životu Euzebija
Cezarejskoga – prenose pobožnu predaju da se car Konstantin (+337.),
prije svoga obraćenja na kršćanstvo, sukobio sa svojim žestokim suparnikom
Maksencijem boreći se za carsko prijestolje u Rimu još od Dioklecijanove
abdikacije 305. godine. U stvari tada su bila četiri carska pretendenta za
carsko žezlo. Konstantin je molio "kršćanskoga" Boga da mu pomogne u
boju. Kao odgovor na njegovu molbu, ukazao mu se u snu znak na nebu: svijetli
Križ s riječima "Ovim pobijedi – Hoc vince – Touto nika!"
I stvarno je sa svojih 40.000 vojnika
junački pobijedio kudikamo nadmoćnijega protivnika Maksencija s njegovih
100.000 vojnika 28. listopada 312. kod Milvijskoga mosta u Rimu. Maksencije
nije utekao smrti u toj bitki. Kao izraz zahvalnosti za tu pobjedu i za taj
nebeski dar, novi je Car svim svojim časnicima i vojnicima naredio da na svoje
štitove i na sve rimske stjegove pribiju križ kakav se njemu ukazao prije
bitke. Tako je i bilo. On je Milanskim ediktom dao slobodu kršćanskoj religiji 313. godine. Rimski mu je
Senat i Narod podigao pobjedonosan slavoluk 315. godine, koji je i danas pokraj
Koloseja i gdje stoji upisano da je "božanskim poticajem" [instinctu
divinitatis] izvojevao carsku pobjedu.
Prema pobožnoj legendi, Konstantinova majka Jelena našla
ostatke Isusova križa na Kalvariji 14. rujna 326. godine. Postoje i podaci s
drugim godinama pronalaska. U spomen na taj pronalazak njezin je sin, Car, dao
sagraditi dvije povijesne omanje crkve: jednu Isusova raspeća/martyrion,
a drugu uskrsnuća/anastasis. Obje su se nalazile u okvirima današnje
Bazilike sv. Groba koja u ovakvu obliku potječe iz križarskoga doba – 12.
stoljeće.
Katolička Crkva od stoljeća VII. slavi 14. rujna
Križevo. Evo 14 stoljeća ustrajne i slavne povijesti liturgijskoga svetkovanja
Isusova križa!
Dvije istine
Križ nas podsjeća na dvije veličanstvene Kristove
istine:
Prva: "Svidjelo
se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu uspostavivši mir krvlju križa njegova,
izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima" (Kol 1,19-20).
Svidjelo se Bogu da Isus u svome tijelu obuhvati svu Puninu Božanstva. I da se
pomirenje između neba i zemlje dogodi po Krvi Križa Kristova. To je Očeva
zamisao koju je Sin savršeno izveo.
Druga: Isus
"ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog
njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika" (Fil 2,8-20). Bog je
tako ljubio svijet da je dao Sina svoga da se razapne za nas. Mi smo trebali
biti na križu, a on je rekao: Ne vi, ja ću. Budući da je Isus prihvatio najveću
sramotu na ovome svijetu, zato je postigao najveću slavu i na zemlji i na nebu.
Ono što mu je bio simbol pogrde i poniženja, postalo mu je geslo pobjede i
uzvišenja.
Mi taj Isusov simbol tako častimo da ga označujemo na
čelu, na prsima, nosimo oko vrata, častimo u kući, u školi, na ulici, na
raskrižjima ovoga svijeta. Od rođenja do smrti, pa i nakon smrti, na
grobu.
Zašto križevi kao testovi?
Iz ovoga se smrtnoga ne može prijeći u besmrtan život,
osim kroz nevolje svakodnevne. Zašto nema ulaza bez križa, bolesti i smrti?
Navedimo dva-tri razloga:
Prvo, križevi
su kušnje na kojima se polaže umna sposobnost kao Božji dar
naše osobe. Provjerava se koliko smo sposobni snaći se umno u nekoj iznenadnoj
situaciji i uskladiti svoju pamet u poniznosti i povjerenju s Božjom mudrošću.
Pamet nam je plitka i kratka: makar njome i mogli zaključiti na Božju
opstojnost, nikada ne bismo mogli otkriti bogatstvo Presvetoga Trojstva da nam
nije objavljeno i da nam nije dana milost vjere. Hoćemo li biti ponosniji na
kratkosežnu naravnu pamet ili na dalekosežnu nadnaravnu vjeru? A oboje od Boga!
Lucifer se u kušnji htjede izjednačiti s Bogom i povede za sobom "trećinu
zvijezda nebeskih" (Otk 12,4). Zaveo bi do kraja i Adama i Evu da nije Bog
intervenirao.
Drugo, križevi
su ispiti na kojima se polaže sposobnost našega moralnog opredjeljenja,
poštenja ili nepoštenja, na temelju slobode koju u sebi osjećamo kao vrhunski
dar Svevišnjega. Hoćemo li u nenadanim i neželjenim životnim izazovima izabrati
dobro, istinu, ljepotu ili ćemo se opredijeliti za zloću, laži i grdobu? Ako
sve te ispite sretno položimo i vjerni Bogu ostanemo, ne će nedostajati Božjega
blagoslova od kojega se živi i na ovom i na drugom svijetu.
Treće, a
osobit dokaz da bez križeva nema ulaza u Kraljevstvo Božje jest činjenica da mi
nismo gospodari ni vlasnici ni svoje duše s razumom i slobodnom voljom ni svoga
tijela s tisućama njegovih organskih čudesa. Bog je naš Gospodar, a mi smo tek
upravitelji tih njegovih darova. Mi vjerujemo i znamo da je pokretač svega
apsolutna Očeva, spasonosna ljubav. I nama je Bog udijelio dar te svoje ljubavi
i obećao vječnost.
Čovjek svojim slobodnim i razumnim djelovanjem oblikuje
svoj život, ali ako to čini bez Boga ne ide pravim putem. Samo s vjerom u
Krista, poniznošću i željom za spasenjem mi smo na pravom putu.
[1] Sv. Marko (15,25.33-34) navodi da je Isus visio
na križu šest sati. Sv. Augusti poravnava proturječje time što Marko misli na
Pilatovu smrtnu osudu koja se dogodila oko 9.00 sati.
[2] Apologia I, 55.
[3] De corona, 3.
Catholic Churches of Traditional Non-Liberal Catholic doctrine and pastoral care
Draga
braćo i sestre!
Potrebno je pomoći Crkvi vratiti se na pravi put, izvesti je iz onoga u čemu je zapela. A zapela je baš zato jer nije slušala Duha Svetoga nego duha kneza ovoga svijeta. Katoličke vijesti izvješćuju o sablazni u Vatikanu i postavljaju pitanje: Je li i ovaj papa potpuno s ovima poput Franje ili je on još jedan papa koji je jednostavno počeo bježati pred vukovima poput Benedikta?
Masovno marširanje LGBTQ u Vatikan i baziliku Sv.
Petra, te, usred bazilike "parovi" se drže za rukice i u tom svetom
mjestu koje služi za usklađivanje čovjeka s Božjim zakonom na leđima nosili
natpis "F*ck the rules" ("J*beš pravila")
Prije tog marša na Vatikan, papa Lav je ugostio
njihovog "duhovnika" (to je ovaj koji se cereka na slici)
Kažu
''ne mijenja se doktrina crkve'' a u praksi se i te kako mijenja. Trojanski
konj rušenja crkve nastavlja se i s novim papom. To je ta metoda: tvrde jedno
rade drugo. Lažu da se pravila ne mijenjaju, a u praksi ih ne samo mijenjaju
nego to što čine je pravi skandal. Što
vrijedi da je doktrina neprimijenjena ako je praksa promijenjena? Sve je to
luciferizam i diabolizam, podmuklost i lažna svetost. Sjaj palog anđela. Ne
sporimo da je rimskom biskupu teško napraviti bilo što pored silne vatikanske
mašinerije, a o čemu je govorio Benedikt XVI. – ''moje ovlasti prestaju izvan
ruba ove prostorije.'' Mnogo je tamo korupcije, skandala, nevjere, prelata
bezvjeraca i sotonista, mnogo vukova po tim uredima, premreženih svakovrsnim
bojama, koje prigušuju i ometaju rad pape.
Ali
koliko god da ometaju papa MORA zauzeti stav i obraniti Crkvu. Benedikt XVI. povukao
se pred tim vukovima, Franjo je bio jedan od vukova, a Leon XIV. ostaje na
Franjinoj liniji. Kakvi su to ''sveti oci''? A vjernici se pokazuju kao
šlagirana glina koju možeš mijesiti kako hoćeš – ljudi bez ikakve rasudne moći,
bez suštinske vjere, kao zombiji koji prihvaćaju sve što im papa ili pop reče.
Tako i pastir i stado tonu sve dublje.
Duhovni rat je u tijeku.
U svakom slučaju, kako piše dr. Ivan Poljaković, PROFANIZACIJA CRKVE SE NASTAVLJA. Time zapravo nastaje PSEUDOKATOLICIZAM.
Ako mislite da se u službenoj Crkvi nešto promijenilo
na bolje dolaskom novog pape varate se, naime, nastavlja se hermeneutika
raskida koju je započeo Bergoglio. Destrukcija vjere se nastavlja istom
žestinom, ali sada uz osmjeh i eleganciju. Dva dana prije konklave, ne znajući
tko će biti papa, objavio sam uradak u kojem sam rekao
da novi papa „mora proglasiti Bergoglija heretikom i poništiti sve njegove
(masonske) pamflete te opozvati sva njegova imenovanja; sve manje od toga samo
će produbiti ovu farsu i produžiti agoniju Crkve“. Nažalost, dogodilo se ono
čega smo se bojali, ne samo da Bergoglio nije proglašen heretikom, već ga se
uzdiže u sveca.[1] Sva njegova krivovjerja ne da se proglašuju
herezom, već naprotiv, učvršćuju se i produbljuju svakim danom.
Za samo 100 dana novog pontifikata podrivanje vjere se
odvija uhodanom brzinom na svim frontovima i to gotovo svakodnevno pa ću se
zbog ograničenog prostora osvrnuti na samo tri stvari. Jubilarna 2025. godina
bi trebala biti poticaj duhovnoj obnovi i obraćenju. No, ako malo bolje
pogledamo opći kalendar jubilarne godine vidjet ćemo da je 6. rujna rezervirano
hodočašće za Tenda di Gionata udrugu.[2] Tenda di Gionata je jedna
disidentska „katolička“ udruga čiji članovi sebe nazivaju „LGBT katolicima“,
ukratko, to su ljudi koji promoviraju i slave sodomiju, u „nebo vapijući
grijeh“, ali imaju drskosti sebe nazivati katolicima.[3] Iako smo ovo već rekli puno puta, moramo ovdje
ponoviti, zato što se u visokim crkvenim krugovima pojam „istospolnost“ danas
zlorabi. Osobe koje pate od istospolne privlačnosti mogu biti ne samo dobri
katolici, već mogu biti i sveci, ako se drže crkvenog nauka i žive kreposnim
životom. Međutim, ovdje se radi o dženderistima, pobornicima sodomije, danas
najvećim neprijateljima Crkve. Zato je važno radi jasnoće uvijek prvo
razjasniti o kome govorimo. Oni koji pate od istospolne privlačnosti (ili bilo
kojih drugih duševnih bolesti) ali se drže crkvenog nauka su katolici sa svojim
teškoćama i manama kao i svi drugi, a oni koji zagovaraju ili opravdavaju
sodomiju su dženderisti, neprijatelji Crkve.
Prema tome, „LGBT katolici“ uopće ne postoje. To je
oksimoron, izmišljen termin radi subverzivnog djelovanja unutar Crkve. Netko
može biti LGBT ili njihov pobornik, ali ne može biti u isto vrijeme i katolik,
i obrnuto – i točka. Nažalost, većina današnje visoke crkvene hijerarhije je
prihvatila taj svetogrdni izraz. On je svetogrdan jer predmnijeva da netko tko
prakticira i slavi sodomiju može biti katolik. Apsolutno je sramotno i gnusno
što je Vatikan uključio najveće neprijatelje Crkve u program hodočašća.
Međutim, ništa od ovoga nije slučajno, pripreme za
svečani prijem sodomista odvijaju se na najvišoj razini. Treba pripremiti
vjernike na novu doktrinu – inkluzivnost. Papa Lav XIV. je primio 28.8.2025. u
audijenciju „časnu“ sestru Luciju Caram koja je poznata po svom javnom
zagovaranju istospolnog „braka“. Još se sjećamo njezine izjave ne tako davne
2023. godine: „Bila bih za to da se homoseksualci vjenčaju u Crkvi jer Bog
uvijek blagoslivlja ljubav“.[4] Tri dana poslije 1. rujna Lav je primio Jamesa
Martina, poznatog zagovaratelja istospolnih i inih veza, nakon čega je Martin
odmah odaslao radosnu vijest svijetu: urbi et orbi – „Dobio sam poruku od pape
Lava da će nastaviti s istom otvorenošću kakvu je i papa Franjo pokazivao prema
LGBTQ osobama“. Tako, puk je sada spreman za defile sodomista.[5] Zeleno svjetlo je došlo s vrha. Svetogrđe može
početi.
Da stvar bude još gora, Vatikan je izbrisao Svećeničko
bratstvo Pija X. s liste hodočasnika.[6] Dakle, bratstvo svećenika koje se drži
dvijetisućljetnog učenja Crkve je izbrisano s liste hodočasnika, oni smetaju
crkvenoj hijerarhiji. Naravno da smetaju, jer se ne uklapaju u postulate lažne crkve. A za one koji sodomiju
nazivaju „Kristov samodar“, mjesta ima u prvim klupama.[7] To je ta „inkluzivnost“ sinodalne crkve (čitaj
sekte) u koju su svi dobrodošli osim pravih katolika. Pravi katolici su postali
nepodobni, a heretici podobni.
Ideološka podobnost se odražava i kod novih
imenovanja. Ako pogledamo ta imenovanja vidjet ćemo potpuno isti obrazac kao
kod Bergoglija. Velika većina novoimenovanih biskupa su heretici. Nabrojat ćemo
samo nekoliko radi ilustracije. Vlč. Thomas Hennen je promoviran u biskupa
dijeceze Baker u Oregonu (SAD). On je sastavio pastoralne upute za „LGBT
katolike“ u skladu s novom sinodalnom crkvom gdje se uvijek govori o pratnji a
nikada o grijehu, promovirajući tako rodnu ideologiju. U članku naslovljenom
„Ne više Lavanda mafije“ biskup Strickland se osvrnuo na imenovanje vlč.
Hennena ovim riječima: „Imenovanjem novoizabranog biskupa oca Thomasa Hennena
za biskupa Bakera u Oregonu, suočavamo se s uznemirujućom stvarnošću: umjesto
da ispravi putanju koju je postavio papa Franjo, papa Lav XIV. je još više
utvrđuje – produbljujući dvosmislenost koja muči Crkvu.“[8]
José Antonio Satué Huerto je imenovan biskupom Málage
u Španjolskoj. José Antonio Satué je poznat po entuzijazmu koji je pokazao
za heretički
dokument Fiducia supplicans kojim se odobrava blagoslov
istospolnih parova i praktično normalizira sodomija. Biskup Shane Mackinlay je
imenovan nadbiskupom Brisbanea u Australiji. Biskup Mackinlay je u više navrata
javno izrazio potporu ređenju žena.[9] Vlč. Beat Grögli je imenovan biskupom St.
Gallena u Švicarskoj. Grögli javno podržava ređenje žena i blagoslov
istospolnih parova. On kaže da „služba zaređenih više ne može biti isključivo
muška“.[10] Dikasterij za ustanove posvećenog života i
družbe apostolskog života je „pojačan“ s novim imenovanjima kao što su:
kardinal Arthur Roche, mrzitelj latinske Mise; kardinal Cristóbal López Romero,
žestoki branitelj blagoslova istospolnih parova; te kardinal Jaime Spengler,
brazilski prelat koji aktivno zagovara amazonski obred prožet autohtonim
poganstvom i „otvoren“ za oženjene svećenike.[11] (Opaska: – glede oženjenog klera imamo pozitivan
stav na temelju Pisma i 12 stoljetne tradicije). Kardinal Mario Grech, glavni
tajnik Sinode o sinodalnosti, imenovan je novim članom Dikasterija za biskupe.
Kardinal Grech zagovara legalizaciju istospolnih parova, misli da treba
mijenjati nauk crkve o istospolnosti, i podržavati ilegalnu migraciju.[12]
Ako svuda oko nas imamo heretike na tako visokim
pozicijama onda se ne trebamo čuditi što od 12. do 13. rujna 2025. godine
Vatikan organizira treći Svjetski sastanak o ljudskom bratstvu pod
pokroviteljstvom Bazilike sv. Petra, Fratelli tutti fundacije
i BeHuman udruge. Tema sastanka je „Budi čovjek“.[13] Na sastanku će se raspravljati o tome što znači
biti čovjek danas u eri konflikta, usamljenosti, siromaštva, ekološke krize i
izazova nove tehnologije.
Teme o kojima će se govoriti su sljedeće: upravljanje
i informiranje, gospodarstvo i financije, zdravlje i djetinjstvo, sigurnost
hrane, obrazovanje, sport i umjetna inteligencija, treći sektor, poslovno i
političko obrazovanje, književnost, rad, okoliš i održivost. Drugi dan će biti
posvećen bratstvu s glazbenim umjetnicima iz cijelog svijeta. „Događaj će biti
vrhunac dvodnevnih duhovnih i kulturnih inicijativa, služeći kao multimedijska
platforma za proslavu velikog simboličnog 'ljudskog zagrljaja', snage bratstva
i zajedničke predanosti očuvanju stvaranja", pišu organizatori.[14]
Sve je ovo nastavak razvodnjavanja vjere, a za oslonac
služi enciklika Fratelli tutti,
masonski pamflet, i Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i suživot,[15] čiji je cilj stvoriti raj na zemlji. Naravno,
katolici su se uvijek zalagali za čovjeka u nevolji i socijalnu pravdu
oponašajući Krista, ali uvijek s jednim ciljem: pogled prema nebu i vječnom
životu u zajedništvu s Bogom. Međutim, ova inicijativa o univerzalnom bratstvu
protežira jedno od glavnih masonskih načela i uklapa se savršeno u naturalizam
– sola natura – na čime počiva cijela masonska filozofija, a koja stoji u
suštoj suprotnosti s katoličkim naukom.
Crkva uči da ljudska narav, sama po sebi, nije
dovoljna za rast u savršenosti te nam je zato potrebna Božja milost za spas
duše. Prema naturalizmu ljudska narav je sposobna spasiti samu sebe. Čovjek je
sposoban postići savršenstvo bez Božje pomoći. Božja pomoć je nepotrebna jer
čovjek već posjeduje sve što mu treba, samo to treba otkriti putem tajnog
znanja (gnosis) koje posjeduju masoni. Ovaj naturalizam predstavlja
vjerovanje da ljudska narav nije oštećena istočnim grijehom te da je sposobna
usavršiti se i doći do istine sama po sebi, bez Božje objave i bilo kakvog
vjerskog autoriteta. Na veliku prijetnju od masona upozorio je još papa Lav
XIII. 1884. godine u svojoj enciklici Humanum genus u kojoj
govori o konačnom cilju masonerije: „Ne skrivajući više nikakve namjere, sada
se [slobodni zidari] hrabro dižu protiv samoga Boga. Oni planiraju uništenje
svete Crkve javno i otvoreno, i to sa zacrtanom svrhom da opustoše kršćanske
narode od blagoslova koje smo stekli po Isusu Kristu, našem Spasitelju...
posvemašnje rušenje toga cjelokupnog vjerskog i političkog poretka svijeta koji
je kršćansko učenje proizvelo, i njegovu zamjenu s novim stanjem stvari u
skladu s idejama čiji će temelji i zakoni biti izvučeni iz pukog
naturalizma...“[16]
Zato u naturalizmu nema mjesta za transcedentnost već
se diskurs usredotočuje isključivo na ovozemaljske stvari kao što nam to
predočuje poznati slogan Francuske revolucije: sloboda, jednakost, bratstvo
(poglavlje 103 u enciklici Fratelli tutti nosi upravo taj
naslov). Francuska revolucija je tražila oslobođenje od autoriteta, a ne
oslobođenje od grijeha, i tako postala iluzija koja nas u potrazi za rajom na
zemlji vodi u novo ropstvo.
A upravo oslobođenje od grijeha je istinska sloboda i
konačan cilj čovjeka jer nas samo ono može dovesti u nebo, pa shodno tome i sve
što Crkva radi mora biti podređeno tom jedinom cilju. Kršćani trebaju poći od
načela da su svi ljudi stvoreni na sliku i priliku Božju te da su pozvani
spoznajom i ljubavlju dijeliti Božji život. U tu svrhu je stvoren čovjek i to
je temelj i razlog njegova života. Krajnji cilj čovjeka je ostvarenje najvećeg
i konačnog blaženstva, savršeni život u nebu (usp. KKC 1, 260, 356, 1024, 1057,
1701). Radi toga je spasenje duša prva i najvažnija zadaća Crkve.
Što imaju koristi katolici od ovog skupa o ljudskom
bratstvu? Što ima svijet koristi od tog skupa? Zamislimo da skup bude tako
uspješan da nakon toga zavlada mir u svijetu i nestane siromaštva. Što bi to
vrijedilo ako će ti ljudi završiti u paklu jer nisu imali od koga čuti poziv na
obraćenje? Što vrijedi mir i blagostanje na ovom svijetu – koji je samo sićušni
trenutak naspram vječnosti – ako će na onom drugom živjeti u mukama paklenim?
Naravno da ništa ne vrijedi, ali stvar je u tome da ni sami organizatori više
ne vjeruju u pakao. Zašto bi inače organizirali skup koji nema veze sa zadaćom
Crkve? Zar je Isus bilo što činio a da nije bilo podređeno spasenju duša?
Današnja Crkva (ova službena koja nas katolike lažno predstavlja svijetu) više
ne slijedi Isusa, već želi, kao masoni, stvoriti bolji svijet bez Boga. A to je
utopija za koju već znamo kamo vodi. Imali smo već Francusku revoluciju,
nacizam, fašizam, komunizam i danas dženderizam – svi dolaze s istim
obećanjima, raj na zemlji – bez Boga.
Zašto ne bi Vatikan organizirao skup s temom: „Budi
katolik“? Ili zašto ne bi organizirali skup na kojem bi raspravljali o velikom
otpadu od vjere, pa već više od pola tzv. katolika podržava pobačaj, sodomiju,
kontracepciju, i druga protukršćanska stajališta. Zašto Crkva ne ekskomunicira
one prelate koji otvoreno šire krivovjerje, ne samo po pitanju morala već i
liturgije i dogme? Gdje je Krist na skupu „Budi čovjek“? Pa Krist je bio
najsavršeniji čovjek ikada, on nam je pokazao što znači biti čovjek, ali njega
se niti ne spominje! Koja sramota! Svijet ima na tisuće nevladinih
organizacija, ne treba mu još jedna, a izgleda da se službena Crkva baš u to
pretvorila. U svemu ovome vrlo se jasno nazire baština Bergoglija, nema tu ni
trunke baštine Krista, baštine sv. Petra, baštine apostola, svetih mučenika.
Apostolsko nasljeđe se pretvorilo u Bergoglijevo nasljeđe. Profanacija Crkve se
nastavlja, a svi šute i prave se da je sve u redu – jer eto svi ćemo sada biti
braća i živjet ćemo kao u raju.
Veliki otpad od vjere se odigrava pred našim očima, a
Vatikan se bavi sekularnim temama. Jesmo li došli blizu vremena za koje se Isus
pitao: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“. Crkveni
„dostojanstvenici“ su previše zaokupljeni ovozemaljskim stvarima, trebaju se
podsjetiti Isusovih riječi: „Ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne
uznemirujte se! Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam
je sve to potrebno. Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!
Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo“ (Lk
12,29-32). Držite se tog malog stada, jer ulog je velik – život vječni. A vrata
u život vječni su uska, a široka vrata i prostran put vode u propast (usp. Mt
7,13-14), zato se borite da uđete na uska vrata (usp. Lk 13,24), a ovi što idu
prostranim putem već su primili svoju plaću.
Katolik.hr
[1] Where is Pope Francis? - The Catholic Thing (25.8.2025.)
Ne može se neistinom i lažnim naukom graditi kraljevstvo nebesko.
Samo istinom, ona će nas osloboditi. Samo istinu propovijedati i naviještati, ma koliko nas to koštalo. Bez obzira kako nas ljudi etiketirali, bez obzira na protivljenja, istina će pobijediti, jer riječ Božja ostaje - zauvijek!
Slava Tebi Kriste!
Obavijesti
- Sv. Misa nedjeljom i blagdanima u 18 sati u
katedrali sv. Kristofora.
- Kroz tjedan u Bogoslužnom prostoru Uznesenja Presvete Bogorodice u dogovoru s
župnikom.
- Posjet obiteljima u dogovoru s župnikom.
- Sv. ispovijed pola sata prije sv. Mise.
Kršćanski podsjetnik
Očeva
ljubav prema nama je bez premca:
"Uistinu,
Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u
njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni." (Iv 3, 16)
UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA
Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.
Čitanje Knjige Brojeva
U one
dane: Narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti protiv Boga i protiv
Mojsija: "Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema
kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim." Onda
Gospodin pošalje na narod ljute zmije; ujedale ih one, tako te pomrije mnogo
naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče: "Sagriješili smo kad smo
govorili protiv Gospodina i protiv tebe. Pomoli se Gospodinu da ukloni zmije od
nas!" Mojsije se pomoli za narod i Gospodin reče Mojsiju: "Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude
ujeden, ostat će na životu ako je pogleda."
Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.
Riječ Gospodnja
Otpjevni
psalam: Ps 78,1-2.34-38
Pripjev: Ne zaboravite djela Božjih!
Poslušaj,
narode moj, moju nauku,
prikloni uho riječima usta mojih!
Otvorit ću svoja usta na pouku,
iznijet ću tajne iz vremena davnih.
Kad ih ubijaše, tražiše ga
i opet pitahu za Boga;
spominjahu se da je Bog hridina njihova
i Svevišnji njihov otkupitelj.
Ali ga opet ustima svojim varahu
i jezikom svojim lagahu njemu.
Njihovo srce ne bijaše postojano s njime
nit bijahu vjerni Savezu njegovu.
A on im milosrdno grijeh praštao
i nije ih posmicao;
često je gnjev svoj susprezao
da ne plane svom jarošću.
Ponizi sam sebe, zato Bog njega preuzvisi.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima
nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
I svaki će jezik priznati:
"Isus Krist jest Gospodin!" –
na slavu Boga Oca.
Riječ Gospodnja
Sin Čovječji ima biti podignut.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji
da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.
Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu."
Riječ Gospodnja
Razmišljanje uz Evanđelje / Post illa verba
textus
Draga braćo i sestre!
Dana 14. rujna slavimo blagdan sv Križa, ili Križevo. Liturgijski se
zove Uzvišenje Svetoga Križa. Ova se svetkovina sržnoga
otajstva Kristova Otkupljenja, u raznim formama, slavi od prvih početaka
kršćanstva, tj. od apostolskih vremena.
Kristov križ
Gospodin Isus u svome javnom djelovanju i evangeliziranju
svjestan je svoje buduće božanske trilogije: sramotne osude na križ, gorke
smrti i slavna uskrsnuća. I to tri puta navješćuje svojim učenicima. Sva
trojica sinoptika to vjerno zapisuju i nijednom ne izostavljaju, ni On ni oni,
nijedne sastavnice toga vazmenog otajstva, bez obzira što oni do kraja ne
razumješe, samo se "ožalostiše silno" (Mt 17,23). Križ je božanski
zacrtan u Očevu planu kao izraz ljubavi i zato ga Isus kao čovjek prihvaća u
punoj slobodi i poslušnosti da proslavi svoga Oca, da se proslavi Sin i da
ponudi ljudima milost otkupljenja i konačna spasenja. Ono što je u ljudskim
očima bilo najveće ruglo, u Božjoj je moći i procjeni postalo najučinkovitije
sredstvo pobjede i slavlja. Časteći sveti križ i klanjajući se Onomu koji je
pribijen na drvo križa viseći tri sata između neba i zemlje (Iv 19,14),[1] mi slavimo Isusovo Otkupljenje ljudskoga roda:
Klanjamo Ti se, Kriste, jer si svojim svetim Križem svijet otkupio! Smrću na
križu pobijedio je smrt, a Uskrsnućem iz groba darovao nam novi život!
Pavlovo čašćenje križa
Apostol Pavao, obraćenik sa židovstva, stavlja poseban
naglasak na Isusov križ, odnosno na Raspetoga u svojim Poslanicama i
propovijedima. On spominje izričito Križ, Krv, Raspetoga mnogo puta. Navedimo
samo neka mjesta:
– Apostol ne želi propovijedati mudrošću besjede
"da se ne obeskrijepi križ Kristov" (1 Kor 1,17). Ljudska je mudrost
ravna ludosti u usporedbi s božanskom mudrošću križa Isusova.
– "A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim
križem Gospodina našega Isusa Krista"
(Gal 6,14). Križ je Pavlu i mudrost, poslušnost i ponos. On ne gleda na
križ iz perspektive ljudskoga rugalačkog izvrgnuća, nego iz perspektive slave
uskrsnuća.
– "Mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima
sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju
snagu i Božju mudrost" (1 Kor 1,23-24). Prema križu Kristovu tri se
svijeta različito postavljaju:
-
pobožni židovski svijet je križem sablažnjen do
besvijesti i odbacivanja;
-
mudroslovni poganski svijet atenske logike sve to smatra
neizlječivom ludošću;
-
kršćanski svijet koji se krštenjem preporađa i iz
židovskoga i iz poganskoga korijena shvaća da je križ božanska snaga i mudrost.
-
– "Ne htjedoh znati među vama što drugo osim
Isusa Krista, i to raspetoga" (1 Kor 2,2). Nikada se Pavao ne zaustavlja
samo na križu, uvijek ima na pameti i slavu Kristova uskrsnuća: ono što u srce
čovječje ne uđe, to Bog pripravi onima koji ga ljube! (r. 9).
– "…a sada i plačući govorim: mnogi žive kao
neprijatelji križa Kristova" (Fil 3,18). Kako ti i takvi mogu očekivati
svoje spasenje koje je plod križa, smrti i uskrsnuća Kristova?
Crkvena predaja
O križu govori i sv. Justin, mučenik, u 2.
stoljeću, i vidi križ na svakom koraku, čak i u čovjekovu tijelu.[2] Neka čovjek raširi ruke, eto mu križa! Isus je
raširio svoje ruke na golgotskom križu i zagrlio sve čovječanstvo kojemu je
ponudio lijek protiv grijeha. Svaki je čovjek u svojoj slobodi životno
odgovoran pred Bogom ako križ prihvati ili odbije.
Tertulijan,
kršćanski pisac, krajem 2. i početkom 3. stoljeća svjedoči da kršćani svaki
svoj čin posvećuju znakom križa: "radi svakoga napretka i promaknuća, na
dolasku i odlasku, pri odijevanju i obuvanju, pri umivanju i blagovanju,
na svjetlu, u spavaonici, u govornici kakvo nas god druženje povezuje, mi na
čelu činimo znak križa".[3]
Gdje su relikvije?
Gdje je povijesni križ Isusov? Mi smo vjernici
zainteresirani gdje je završio onaj izvorni Isusov križ da ga štujemo kao
relikviju. Prema onomu kako se događalo s raspetima u Isusovo vrijeme, možemo
naslutiti i zaključiti da je nakon smrti i pokopa, Kristov drveni križ bio
bačen u kakvu obližnju jamu i zatrpan kamenjem ili zemljom.
Rimski car Hadrijan 135. godine
Kalvariju je poravnao i ispunio poganskim hramovima i vrtovima: da zatre svaki
spomen na to originalno svetište kršćanske religije. A zapravo tako nam je,
protiv svoje volje, označio mjesto Isusova raspeća, pokopa i uskrsnuća.
Povijesni nam zapisi – u Konstantinovu životu Euzebija
Cezarejskoga – prenose pobožnu predaju da se car Konstantin (+337.),
prije svoga obraćenja na kršćanstvo, sukobio sa svojim žestokim suparnikom
Maksencijem boreći se za carsko prijestolje u Rimu još od Dioklecijanove
abdikacije 305. godine. U stvari tada su bila četiri carska pretendenta za
carsko žezlo. Konstantin je molio "kršćanskoga" Boga da mu pomogne u
boju. Kao odgovor na njegovu molbu, ukazao mu se u snu znak na nebu: svijetli
Križ s riječima "Ovim pobijedi – Hoc vince – Touto nika!"
I stvarno je sa svojih 40.000 vojnika
junački pobijedio kudikamo nadmoćnijega protivnika Maksencija s njegovih
100.000 vojnika 28. listopada 312. kod Milvijskoga mosta u Rimu. Maksencije
nije utekao smrti u toj bitki. Kao izraz zahvalnosti za tu pobjedu i za taj
nebeski dar, novi je Car svim svojim časnicima i vojnicima naredio da na svoje
štitove i na sve rimske stjegove pribiju križ kakav se njemu ukazao prije
bitke. Tako je i bilo. On je Milanskim ediktom dao slobodu kršćanskoj religiji 313. godine. Rimski mu je
Senat i Narod podigao pobjedonosan slavoluk 315. godine, koji je i danas pokraj
Koloseja i gdje stoji upisano da je "božanskim poticajem" [instinctu
divinitatis] izvojevao carsku pobjedu.
Prema pobožnoj legendi, Konstantinova majka Jelena našla
ostatke Isusova križa na Kalvariji 14. rujna 326. godine. Postoje i podaci s
drugim godinama pronalaska. U spomen na taj pronalazak njezin je sin, Car, dao
sagraditi dvije povijesne omanje crkve: jednu Isusova raspeća/martyrion,
a drugu uskrsnuća/anastasis. Obje su se nalazile u okvirima današnje
Bazilike sv. Groba koja u ovakvu obliku potječe iz križarskoga doba – 12.
stoljeće.
Katolička Crkva od stoljeća VII. slavi 14. rujna
Križevo. Evo 14 stoljeća ustrajne i slavne povijesti liturgijskoga svetkovanja
Isusova križa!
Dvije istine
Križ nas podsjeća na dvije veličanstvene Kristove
istine:
Prva: "Svidjelo
se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu uspostavivši mir krvlju križa njegova,
izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima" (Kol 1,19-20).
Svidjelo se Bogu da Isus u svome tijelu obuhvati svu Puninu Božanstva. I da se
pomirenje između neba i zemlje dogodi po Krvi Križa Kristova. To je Očeva
zamisao koju je Sin savršeno izveo.
Druga: Isus
"ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog
njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika" (Fil 2,8-20). Bog je
tako ljubio svijet da je dao Sina svoga da se razapne za nas. Mi smo trebali
biti na križu, a on je rekao: Ne vi, ja ću. Budući da je Isus prihvatio najveću
sramotu na ovome svijetu, zato je postigao najveću slavu i na zemlji i na nebu.
Ono što mu je bio simbol pogrde i poniženja, postalo mu je geslo pobjede i
uzvišenja.
Mi taj Isusov simbol tako častimo da ga označujemo na
čelu, na prsima, nosimo oko vrata, častimo u kući, u školi, na ulici, na
raskrižjima ovoga svijeta. Od rođenja do smrti, pa i nakon smrti, na
grobu.
Zašto križevi kao testovi?
Iz ovoga se smrtnoga ne može prijeći u besmrtan život,
osim kroz nevolje svakodnevne. Zašto nema ulaza bez križa, bolesti i smrti?
Navedimo dva-tri razloga:
Prvo, križevi su kušnje na kojima se polaže umna sposobnost kao Božji dar naše osobe. Provjerava se koliko smo sposobni snaći se umno u nekoj iznenadnoj situaciji i uskladiti svoju pamet u poniznosti i povjerenju s Božjom mudrošću. Pamet nam je plitka i kratka: makar njome i mogli zaključiti na Božju opstojnost, nikada ne bismo mogli otkriti bogatstvo Presvetoga Trojstva da nam nije objavljeno i da nam nije dana milost vjere. Hoćemo li biti ponosniji na kratkosežnu naravnu pamet ili na dalekosežnu nadnaravnu vjeru? A oboje od Boga! Lucifer se u kušnji htjede izjednačiti s Bogom i povede za sobom "trećinu zvijezda nebeskih" (Otk 12,4). Zaveo bi do kraja i Adama i Evu da nije Bog intervenirao.
Drugo, križevi su ispiti na kojima se polaže sposobnost našega moralnog opredjeljenja, poštenja ili nepoštenja, na temelju slobode koju u sebi osjećamo kao vrhunski dar Svevišnjega. Hoćemo li u nenadanim i neželjenim životnim izazovima izabrati dobro, istinu, ljepotu ili ćemo se opredijeliti za zloću, laži i grdobu? Ako sve te ispite sretno položimo i vjerni Bogu ostanemo, ne će nedostajati Božjega blagoslova od kojega se živi i na ovom i na drugom svijetu.
Treće, a osobit dokaz da bez križeva nema ulaza u Kraljevstvo Božje jest činjenica da mi nismo gospodari ni vlasnici ni svoje duše s razumom i slobodnom voljom ni svoga tijela s tisućama njegovih organskih čudesa. Bog je naš Gospodar, a mi smo tek upravitelji tih njegovih darova. Mi vjerujemo i znamo da je pokretač svega apsolutna Očeva, spasonosna ljubav. I nama je Bog udijelio dar te svoje ljubavi i obećao vječnost.
Čovjek svojim slobodnim i razumnim djelovanjem oblikuje
svoj život, ali ako to čini bez Boga ne ide pravim putem. Samo s vjerom u
Krista, poniznošću i željom za spasenjem mi smo na pravom putu.
[1] Sv. Marko (15,25.33-34) navodi da je Isus visio
na križu šest sati. Sv. Augusti poravnava proturječje time što Marko misli na
Pilatovu smrtnu osudu koja se dogodila oko 9.00 sati.
[2] Apologia I, 55.
[3] De corona, 3.
MARANATHA
https://www.youtube.com/shorts/oyEZNR-9nAM
Beware of the Wolves in Sheep's Clothing | A Warning to Our Church | Bishop Mar Mari Emmanuel
https://www.youtube.com/watch?v=B4wdTXJjp-g
Understanding Why LGBT Is A Crime Against God - Bishop Mar Mari Emmanuel
https://www.youtube.com/watch?v=YIES5vZieWU
https://www.youtube.com/watch?v=YIES5vZieWU
MARANATHA
https://www.youtube.com/shorts/oyEZNR-9nAM
Beware of the Wolves in Sheep's Clothing | A Warning to Our Church | Bishop Mar Mari Emmanuel
https://www.youtube.com/watch?v=B4wdTXJjp-g
Understanding Why LGBT Is A Crime Against God - Bishop Mar Mari Emmanuel
https://www.youtube.com/watch?v=YIES5vZieWU
https://www.youtube.com/watch?v=YIES5vZieWU
Kao što lahor gasi mali plamen, a veliki raspiruje,
tako katastrofe gase malu vjeru, dok snažna vjera iz njih izlazi ojačana.
Beware of wolves in sheep clothing (Bishop Mar Mari Emmanuel)
--------------------------------------------------------------------World Council of National Catholic ChurchesSvjetski sabor narodnih katoličkih crkava Katolička stara crkva u RHŽupa sv. Kristofora, RabCrkveni listić ''Znak izabrani''Odgovara: Mons. Marijan Strunje, župnikE-mail: mstrunj3@gmail.comMob: 091 443 2333--------------------------------------------------------------------------------
