Godina: VIII 9. VIII 2020.
Broj: 345
Draga
braćo i sestre,
Uskrsnuće
Kristovo satrlo je stravu i užas smrti, žalac smrti je poništen. Smrt više nije
posljednja riječ glede čovjeka. Ona nije zadnja stvarnost - iznad nje kraljuje
Netko tko joj je petom stao na vrat. Međutim, ljude to na žalost jednostavno ne
zanima. Pitanje uskrsnuća u njih još uvijek nije doprlo do svijesti pa se zato
niti ne opterećuju time je li ili nije i sam Isus uskrsnuo. Po njima ima i
važnijih briga. Iako bi to trebalo biti od životne važnosti za svakog čovjeka,
jer se uostalom tiče svakog pojedinog, izgleda da su trenutne brige puno
važnije. Za mnoge je najbitnije proživjeti ili preživjeti ono što se trenutno
nudi, što neposredno predstoji, tako da ne ostaje puno mjesta za razmišljanja
na duge staze. I one do čije je svijesti dopro taj problem on je vjerojatno još
uvijek u fazi fermentiranja tako da im zapravo nije sasvim jasno koji je njihov
konačni stav o tom pitanju. Još uvijek je previše neargumentiranog u opticaju s
čim oni nisu izišli na kraj ili nisu imali dovoljno vremena i prilike da to
temeljito premisle. Malo je ljudi
koji svoje stavove
zasnivaju na dobro
smišljenom, pripremljenom,
organiziranom i usustavljenom
konceptu jer to
iziskuje vrijeme, iziskuje žrtvu i odricanje, strpljivost, tako
da mnogi ostanu negdje na sredini puta. Osjetili su doduše da bi to bilo dobro,
važno, što više, vrlo važno za život, ali eto nije se za to imalo snage. Ima i
onih koje taj problem po sebi izaziva jer osjećaju njegovu životnu važnost, no,
često puta opterećeni kojekakvim ideološkim predrasudama ne uspijevaju
odgrnuti ni površinu nego se zaustavljaju na drugorazrednim pitanjima i tako žrtvuju
glavnu i središnju poruku koja je od životne važnosti. Neki kršćani prihvaćaju
Krista isključivo kao humanistu, čovjeka kome je bilo jako stalo do ljudi, ali
sve što je preko ili izvan toga im je manje važno ili nevažno, odnosno prepušteno
na volju onima koji i u tome vide svoje interese. Tom sloju ljudi pripadaju oni
koji kršćanstvo motre samo sa socijalnog, društvenog, političkog, odnosno
ovozemaljskog stajališta misleći da je to njegova glavna i jedina poruka. Vjerojatno
i zbog toga što je kroz povijest Crkve bilo razdoblja nedostatne socijalne
osjetljivosti pa se to sada vraća kao bumerang. Ali mi kao vjernici znamo da je snagom
krštenja u nama je razapet ''stari čovjek'' koji je umro s Kristom i da smo pozvani na nadu, na zajedništvo
s Bogom koje se osjeti već u ovom životu, dok u uskrsnuću doseže svoje puno ostvarenje. Živimo u palom
svijetu, u oštećenom svijetu koji se pokušava ostvariti bez Boga i koji
sigurnost traži sam u sebi ali ju ne može naći, jer stvorenje ontološki per
se ne može ostvariti sigurnost u sebi obzirom da suštinski egzistira u
ovisnosti o Stvoritelju. Iz te nedostatnosti proizlazi naše antropocentrično-egoističko
ponašanje i antropolatrija koja trga svijet i prirodu, jer se otuđenost od Stvoritelja
oblikovalo u izraz kolektivnog (nesvjesnog/podsvjesnog) ludila.
OBAVIJESTI
Crkva
sv. Kristofora u 8:00 sati
Sv.
Misa slavi se uz pridržavanje mjera opreza vezanih uz COVID-19.
KRŠĆANSKI
PODSJETNIK – Ne bojmo se otvoriti srce
Gospodinu:
''Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!'' (Mt 14, 27).
DEVETNAESTA
NEDJELJA KROZ GODINU
Prvo
čitanje: 1Kr 19, 9a.11-13a
Drugo
čitanje: Rim 9, 1-5
Evanđelje: Mt 14,
22-33
Čitanje
svetog Evanđelja po Mateju
Pošto
je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace
prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo,
da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.
Lađa
se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar.
O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga
kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: ''Utvara!'' I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: ''Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!'' Petar prihvati i reče: ''Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po
vodi!'' A on mu reče: ''Dođi!'' I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu.
Ali kad spazi vjetar, preplaši se, počne tonuti te krikne: ''Gospodine, spasi me!'' Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: ''Malovjerni, zašto si posumnjao?'' Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi
poklone mu se ničice govoreći: ''Uistinu, ti si Sin Božji!''
Riječ
Gospodnja
Razmišljanje
uz Evanđelje - Post illa verba textus
Draga
braćo i sestre,
Bog je uvijek pripravan pomoći
čovjeku. Na Petrovu molbu upućenu Isusu da ga spasi od potonuća Isus odmah
reagira pružajući ruku i izvlačeći Petra iz vode tj. iz pogibelji. U Starom su zavjetu Božji
proroci činili čudesa božanskom moću, npr. Ilija i Elizej, dok Krist to čini svojom
božanskom moću, on ju od nikuda ne crpi poput starozavjetnih proroka nego on
moć ima po sebi. Dapače, starozavjetni su proroci, jednako kao kasnije i
apostoli, od Krista crpili, jer je On jedna od osoba Trojstva. Krist je dakle uosobljeno
ispunjenje i materijalno-zemaljska prisutnost Božjeg kraljevstva. Zato on
objavljuje Boga-Jahvu na sasvim novi način – kao svoga Oca (Mt 11, 25-30) te
kao Oca svih ljudi. Spasenje koje su proroci naviještali došlo je i ostvaruje
se u Isusu nazarećaninu - on je spasenje naše! Ne samo da naviješta spasenje
nego ga i ostvaruje u vlastitoj osobi. Zato naše obraćenje, koje je nužno,
uključuje prihvaćanje ove Isusa jer Isus je spasenje. To uključuje procjenjivanje
svega svjetlu te stvarnosti (Mt 13, 44) kojoj ništa ne smijemo pretpostaviti.
Odreći nam se svega, pa i samih sebe, te dopustiti milosrdnom Bogu da nas
spasi. Isus je posrednik koji čini da kraljevstvo prelazi od Boga k čovjeku,
kako bi čovjek, odgovarajući vjerom i djetinjim povjerenjem i predanjem, mogao
prijeći u to kraljevstvo. Za to je potreban napor u nasljedovanju Isusa kako bi
naš život bio u zajedništvu s Isusovim te kako bi započeo proces našeg preobraženja
u Krista: to znači postati živa i
transparentna slika živoga Krista (usp. Gal 2, 20). Očito da je obraćenje. Potpomognuti Božjom milošću, u trajnom procesu
obaćenja, moramo svladati (svladavati) sami sebe. Valja nam pobijediti napast
idolatrije na svim područjima, počevši od samih sebe ili ostalog konačnog,
stvorenog dobra (obitelji, prijatelja, klase, nacije itd.) kako bi se izbjeglo
stvoriti od ograničenoga i konačnoga vrhovnu vrijednost vlastita života. Suštinski,
obožavanje idola, neovisno o kojem je idolu riječ, obožavanje je vlastitih
želja, planova, vlastite volje, obožavanje je samih sebe. Biblijsko iskustvo govori
nam da se zatvor i okovi autoidolatrije slamaju ljubavlju prema Vrhovnome Dobru
(Bogu) i bližnjima. Bog koji služi u Kristu, koji je došao da služi upućuje nas
na poniznost (kenosis) i pomoć (diakonia) prema drugima. Stoga
naše nasljedovanje Krista mora biti građeno na tim osnovama kako bi u nama
nastajao novi čovjek u procesu pobožanstvenjenja.
----------------------------------------
Pomolimo se:
Spomeni
se, Gospodine, Crkve svoje, da je braniš od svakoga zla, i usavrši je u svojoj
ljubavi. I saberi od četiri vjetra nju, posvećenu u kraljevstvu svome koje si
joj pripravio; jer tvoja je moć i slava u Vijeke. Neka dođe milost i prođe ovaj
svijet! Hosana Bogu Davidovu! Ako je tko svet, neka pristupi; ako tko nije
svet, neka se pokaje! Maranatha, amen.
(Iz
staroga spisa nazvanog Nauk dvanaest apostola)
- MARANATHA -
Draga braćo i sestre,
Uskrsnuće Kristovo satrlo je stravu i užas smrti, žalac smrti je poništen. Smrt više nije posljednja riječ glede čovjeka. Ona nije zadnja stvarnost - iznad nje kraljuje Netko tko joj je petom stao na vrat. Međutim, ljude to na žalost jednostavno ne zanima. Pitanje uskrsnuća u njih još uvijek nije doprlo do svijesti pa se zato niti ne opterećuju time je li ili nije i sam Isus uskrsnuo. Po njima ima i važnijih briga. Iako bi to trebalo biti od životne važnosti za svakog čovjeka, jer se uostalom tiče svakog pojedinog, izgleda da su trenutne brige puno važnije. Za mnoge je najbitnije proživjeti ili preživjeti ono što se trenutno nudi, što neposredno predstoji, tako da ne ostaje puno mjesta za razmišljanja na duge staze. I one do čije je svijesti dopro taj problem on je vjerojatno još uvijek u fazi fermentiranja tako da im zapravo nije sasvim jasno koji je njihov konačni stav o tom pitanju. Još uvijek je previše neargumentiranog u opticaju s čim oni nisu izišli na kraj ili nisu imali dovoljno vremena i prilike da to temeljito premisle. Malo je ljudi koji svoje stavove zasnivaju na dobro smišljenom, pripremljenom, organiziranom i usustavljenom konceptu jer to iziskuje vrijeme, iziskuje žrtvu i odricanje, strpljivost, tako da mnogi ostanu negdje na sredini puta. Osjetili su doduše da bi to bilo dobro, važno, što više, vrlo važno za život, ali eto nije se za to imalo snage. Ima i onih koje taj problem po sebi izaziva jer osjećaju njegovu životnu važnost, no, često puta opterećeni kojekakvim ideološkim predrasudama ne uspijevaju odgrnuti ni površinu nego se zaustavljaju na drugorazrednim pitanjima i tako žrtvuju glavnu i središnju poruku koja je od životne važnosti. Neki kršćani prihvaćaju Krista isključivo kao humanistu, čovjeka kome je bilo jako stalo do ljudi, ali sve što je preko ili izvan toga im je manje važno ili nevažno, odnosno prepušteno na volju onima koji i u tome vide svoje interese. Tom sloju ljudi pripadaju oni koji kršćanstvo motre samo sa socijalnog, društvenog, političkog, odnosno ovozemaljskog stajališta misleći da je to njegova glavna i jedina poruka. Vjerojatno i zbog toga što je kroz povijest Crkve bilo razdoblja nedostatne socijalne osjetljivosti pa se to sada vraća kao bumerang. Ali mi kao vjernici znamo da je snagom krštenja u nama je razapet ''stari čovjek'' koji je umro s Kristom i da smo pozvani na nadu, na zajedništvo s Bogom koje se osjeti već u ovom životu, dok u uskrsnuću doseže svoje puno ostvarenje. Živimo u palom svijetu, u oštećenom svijetu koji se pokušava ostvariti bez Boga i koji sigurnost traži sam u sebi ali ju ne može naći, jer stvorenje ontološki per se ne može ostvariti sigurnost u sebi obzirom da suštinski egzistira u ovisnosti o Stvoritelju. Iz te nedostatnosti proizlazi naše antropocentrično-egoističko ponašanje i antropolatrija koja trga svijet i prirodu, jer se otuđenost od Stvoritelja oblikovalo u izraz kolektivnog (nesvjesnog/podsvjesnog) ludila.
OBAVIJESTI
Crkva sv. Kristofora u 8:00 sati
Sv. Misa slavi se uz pridržavanje mjera opreza vezanih uz COVID-19.
KRŠĆANSKI PODSJETNIK – Ne bojmo se otvoriti srce Gospodinu:
''Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!'' (Mt 14, 27).
DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
Prvo čitanje: 1Kr 19, 9a.11-13a
Drugo čitanje: Rim 9, 1-5
Evanđelje: Mt 14, 22-33
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.
Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: ''Utvara!'' I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: ''Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!'' Petar prihvati i reče: ''Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!'' A on mu reče: ''Dođi!'' I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, preplaši se, počne tonuti te krikne: ''Gospodine, spasi me!'' Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: ''Malovjerni, zašto si posumnjao?'' Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: ''Uistinu, ti si Sin Božji!''
Riječ Gospodnja
Razmišljanje uz Evanđelje - Post illa verba textus
Draga braćo i sestre,
Bog je uvijek pripravan pomoći čovjeku. Na Petrovu molbu upućenu Isusu da ga spasi od potonuća Isus odmah reagira pružajući ruku i izvlačeći Petra iz vode tj. iz pogibelji. U Starom su zavjetu Božji proroci činili čudesa božanskom moću, npr. Ilija i Elizej, dok Krist to čini svojom božanskom moću, on ju od nikuda ne crpi poput starozavjetnih proroka nego on moć ima po sebi. Dapače, starozavjetni su proroci, jednako kao kasnije i apostoli, od Krista crpili, jer je On jedna od osoba Trojstva. Krist je dakle uosobljeno ispunjenje i materijalno-zemaljska prisutnost Božjeg kraljevstva. Zato on objavljuje Boga-Jahvu na sasvim novi način – kao svoga Oca (Mt 11, 25-30) te kao Oca svih ljudi. Spasenje koje su proroci naviještali došlo je i ostvaruje se u Isusu nazarećaninu - on je spasenje naše! Ne samo da naviješta spasenje nego ga i ostvaruje u vlastitoj osobi. Zato naše obraćenje, koje je nužno, uključuje prihvaćanje ove Isusa jer Isus je spasenje. To uključuje procjenjivanje svega svjetlu te stvarnosti (Mt 13, 44) kojoj ništa ne smijemo pretpostaviti. Odreći nam se svega, pa i samih sebe, te dopustiti milosrdnom Bogu da nas spasi. Isus je posrednik koji čini da kraljevstvo prelazi od Boga k čovjeku, kako bi čovjek, odgovarajući vjerom i djetinjim povjerenjem i predanjem, mogao prijeći u to kraljevstvo. Za to je potreban napor u nasljedovanju Isusa kako bi naš život bio u zajedništvu s Isusovim te kako bi započeo proces našeg preobraženja u Krista: to znači postati živa i transparentna slika živoga Krista (usp. Gal 2, 20). Očito da je obraćenje. Potpomognuti Božjom milošću, u trajnom procesu obaćenja, moramo svladati (svladavati) sami sebe. Valja nam pobijediti napast idolatrije na svim područjima, počevši od samih sebe ili ostalog konačnog, stvorenog dobra (obitelji, prijatelja, klase, nacije itd.) kako bi se izbjeglo stvoriti od ograničenoga i konačnoga vrhovnu vrijednost vlastita života. Suštinski, obožavanje idola, neovisno o kojem je idolu riječ, obožavanje je vlastitih želja, planova, vlastite volje, obožavanje je samih sebe. Biblijsko iskustvo govori nam da se zatvor i okovi autoidolatrije slamaju ljubavlju prema Vrhovnome Dobru (Bogu) i bližnjima. Bog koji služi u Kristu, koji je došao da služi upućuje nas na poniznost (kenosis) i pomoć (diakonia) prema drugima. Stoga naše nasljedovanje Krista mora biti građeno na tim osnovama kako bi u nama nastajao novi čovjek u procesu pobožanstvenjenja.
