ONE, HOLY, CATHOLIC AND APOSTOLIC CHURCHCatholic Churches of Traditional Non-Liberal Catholic doctrine and pastoral care
Godina: XIII 1. II. 2026. Broj: 630
ONE, HOLY, CATHOLIC AND APOSTOLIC CHURCH
Catholic Churches of Traditional Non-Liberal Catholic doctrine and pastoral care
Godina: XIII 1. II. 2026. Broj: 630
Draga braćo i
sestre!
Drugi vatikanski sabor kao ishodište, a ne kao poglavlje
Izvanredno
konzistorijsko okupljanje u siječnju 2026. i govori Lava XIV. ne predstavljaju
obnovu crkvenog poretka, nego daljnje učvršćivanje postkoncilijarnog
koordinatnog sustava u kojem Drugi vatikanski sabor više ne djeluje kao jedan
povijesni događaj unutar Predaje, nego kao njezino ishodište. Ne kao jedno
poglavlje, nego kao početna točka iz koje se sve ostalo mora tumačiti.
Gotovo sve
prije II. vatikanskog formalno ostaje prisutno, ali lišeno normativne snage.
Ako je odveć jasno, onda je nevažno i ne spominje se, a ako nije, onda se to na
modernistički način tumači. Predaja se tolerira kao zastarjeli pobožni jezik,
kao estetski ili duhovni dodatak, ali ne kao mjerilo. Povijest i predaja, tj.
nauk Crkve ne čita se više u kontinuitetu, nego se filtrira kroz jedan
vremenski rez. Time se ne osporava izravno ono što je Crkva uvijek naučavala —
ali se sustavno relativizira.
To nije
neutralna hermeneutika, nego izravni udar na perenijalnu predaju Kristove
Crkve. Jer ondje gdje jedan sabor postane ključ svega, ondje Tradicija prestaje
biti ono što jeste — živa predaja koju je Crkva primila od Krista i apostola, i
postaje materijal za stalnu reinterpretaciju. A ono što se stalno
reinterpretira, u stvarnosti se — mijenja, razgrađuje i hlapi.
"Privlačnost"
umjesto obraćenja: evangelizacija bez istine
U središtu
govora Lava XIV., na početku konzistorija, dominira pojam "privlačnost"
(spomenut osam puta)1. Evanđelje se više ne predstavlja kao
istina koja zahtijeva obraćenje, nego iskustvo koje treba učiniti
prihvatljivim. Ne govori se o križu, nego o dojmu. Sve što po novom shvaćanju
stvara otpor proglašava se pastoralnim problemom. Naučavanje, moralni zakon,
liturgijska ozbiljnost stvaraju otpor. Zato se istina mora "ispravno
komunicirati", "moderno prevesti", "učiniti privlačnom".
Drugim riječima: istinu se mora uglačati do te mjere da se od sjaja ne vidi
stvar. Što u biti znači — istinu treba egalizirati. A time, dakle,
neutralizirati.
Evanđelje se
ne naviješta da bi sudilo i spasilo, nego da bi se svidjelo. A Crkva koja se
prilagođava mjerilima i hirovima svijeta u koji je poslana da ga obraća,
prestaje biti Kristova Crkva i postaje religiozna verzija humanitarne
organizacije. Pred oči mi, kao u nekoj mori, dolazi slika zgrade UN-a koja
stoji u Vatikanu, a bazilika sv. Petra u New Yorku. Valjda stoga što je u
modernom svijetu ionako sve svejedno?
Ali Gospodin
Isus Krist nam nije rekao: "Budite privlačni". Ili "Budite
simpatični". Rekao nam je: "Obratite se". Rekao je: "Pođite
dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha
Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!" (Mt 28, 19-20). Trebamo li naglasiti da nam je
to zapovjedio, a ne dao kao jednu od opcija? To je dakle istina koja je sama
Njegova bit, koja je On sâm, i koja ne ovisi o tome je li privlačna modernom
svijetu ili nije. Jer Isus Krist je isti jučer, danas i zauvijek.
Sinodalni
proces: zamjena nepromjenjivog nauka Crkve
U tom se
okviru jedinstvo Crkve - kojega se, prema Tradiciji, postiže jedinstvom vjere i
bogoslužja - pokušava sagledati kao cilj kojeg bi se tobože moglo postići bez
ostvarivanja tog nužnog jedinstva u doktrini i zajedništva u
sakramentima." Nije više važno ono što Crkva vjeruje, nego kako se
zajednica osjeća dok o tome razgovara.
Sinodalnost
se time pretvara iz metode u supstitut za istinu. Proces postaje nositelj
smisla, jer sve je besmisleno što nije komplicirano, odnosno procesirano. Put
zamjenjuje cilj, jer novi je cilj sada sâmo putovanje (spomenuto 11 puta, 4
puta u pozdravnom i 7 puta u završnom govoru). Metoda nadilazi sadržaj, jer
sadržaj nam služi tek da bismo imali nešto oko čega ćemo se zabavljati i
družiti. Istina se više ne naučava, nego je "zajednički tražimo", jer
cilj je tražiti, ne i nalaziti, kako smo to već vidjeli i kod putovanja. Te ako
se Istinu i nađe, tu nema ni potrebe ni obveze da ju se objavi, ili — ajme ovom
jadnom svijetu — da mu se ista slučajno naviješta i propovijeda.
Time je
implicitno sami temelj katoličke vjere doveden u pitanje: da nam je polog vjere
već predan, i da je učiteljstvo, tj. nauk Crkve po svojoj naravi u biti
nepromjenjiv. Kristova Crkva nema mandat stvarati neku novu istinu i vjeru,
nego vjerno čuvati, tumačiti i propovijedati jedinu i uvijek istu vjeru koja je
od Gospodina Isusa Krista. Crkva ne živi od procesâ, nego od Objave. Svi koji
to zaborave, počinju teološki relativizirati, bez obzira na to koliko se
pobožnim formulama i jezikom izražavali.
Liturgija bez
središta: oltar potisnut stolovima
Iako se
liturgija i dalje deklarativno naziva "izvorom i vrhuncem kršćanskog
života", u stvarnosti je svedena na tek jednu od mnogih tema — i to ne
slučajno. Na nedavnom konzistoriju u Rimu, gdje su se trebale raspravljati
ključne crkvene teme, Tradicionalna latinska misa (TLM), iako prvenstveno
predviđena, nije stavljena na dnevni red. Umjesto otvorene rasprave, kardinal
Arthur Roche podijelio je kardinalima pisamce s izrazito negativnim stavom o
TLM na samom kraju sastanka. To nije bila slučajnost, nego sistematsko
nametanje stavova — kardinal Roche je svim sudionicima konzistorija to namjerno
tako učinio, jasno signalizirajući koji stav trebaju preuzeti.
U tom
kontekstu nije čudno što tu nema govora o žrtvenom karakteru svete Mise, niti o
normativnoj vrijednosti tradicionalnih obreda. U sinodalnom imaginariju,
liturgija više nije Božji čin kojem se Crkva podlaže, i čime se uvijek iznova
posvećuje, nego tek pastoralni prostor kojim se upravlja po "potrebama
vremena". Tako sveti oltar gubi svoje bogomdano središnje mjesto, koje mu
pripada, a zamjenjuje ga slavljeničko-službenički stol — kao da je Crkva
postala upravni organ, a ne Božji bastion svete vjere. Izvora od kojeg se živi,
što Katolička Crkva zna i po svojoj predaji naučava: lex orandi, lex
credendi, lex vivendi.
Tu se ne radi
o liturgijskoj reformi, nego liturgijskoj marginalizaciji. Crkva koja potisne
sveto bogoslužje, ne može ostati vjerodostojna — jer gubi izvor od kojega
živi. Lex orandi više ne oblikuje lex credendi,
što duše vodi u lex vivendi koji je bez prave vjere— tj. u
krivovjerja i praznovjerja. Koja ne spašavaju već vode u prokletstvo.
Hrvatski
kler: Modernizacija ili skrnavljenje?
I u Hrvatskoj
se, na veliku žalost, sve više susrećemo s klerom modernog duha koji se s
velikim ushićenjem bavi, ničim manje nego skrnavljenjem samog Svetog Pisma! Dok
se u Rimu sveta Misa namjerno ignorira tj. stavlja na listu za odstrjel, činom
podjele negativnih tekstova o TLM, u Hrvatskoj se sličnim metodama prilagođava
— čitaj skrnavi — Sveto pismo. Kao da već postojeće, postkoncilijarne "izmodernizirane"
verzije Biblije nisu dovoljno protestantizirane, sada se ide korak dalje:
sinodalno-suvremeni prijevodi ne mirišu samo na protestantizam, nego na sumpor.
Valjda više nismo u vremenu u kojem se je dovoljno svidjeti tek raskolničkim
protestantima, sada je aktualno svidjeti se svima; od subotara, preko mormona
do neobraćenih Židova.
Umjesto da
Crkva — i ona u Hrvata — naviješta Evanđelje Isusa Krista, propovijeda potrebu
za obraćenjem i potiče vjernike na bijeg iz grijeha u Božju milost, danas se i
kod nas propovijeda atmosfera, ugođaj. Nije važna Biblija, važna je verzija.
Nije bitan križ, bitan je dojam, kako ga se doživljava.
Hrvati
katolici zaslužuju čistu vjeru, koju im je Crkva već dala po predaji, a ne neku
razvodnjenu verziju prilagođenu duhu vremena, od kojih svaka ima svoje
simpatizere. Crkva, dakle i ona u Hrvata, mora ostati vjerna tradiciji Crkve, a
ne postati laboratorij za eksperimente koji će je učiniti neprepoznatljivom i
praznom. Dovoljno je pogledati primjer nekada velikih kršćanskih zemalja
Zapadne Europe — i slijepac bi vidio kamo takvi eksperimenti vode.
Kurija, "mikrofoni"
i marginalizacija Tradicije
U središtu
pažnje nakon konzistorija našao se msgr. Marco Agostini,
dugogodišnji Pontifikalni ceremonijalmajstor, ne bilo tko nego čovjek kojemu je
Rim desetljećima povjeravao najodgovornije liturgijske poslove. Njegovo
neoprezno izražavanje — uhvaćeno otvorenim mikrofonom prije božićnog pozdrava
Kuriji — postalo je povod za njegovo brzo otpuštanje. Agostini je, očito ne
znajući da je mikrofon uključen, promatrajući okupljene prelate koji su čekali
ulazak pape promrmljao 'ci son cullatoni tutti insieme' tj. '(uvredljivi naziv
za muškološce) svi skupa'. Nitko u dvorani nije to mrmljanje čuo (pa se nije
niti uvrijedio), ali tonac se poslije događaja potrudio da taj dio zvučnog
zapisa u trajanju od dvije i pol sekunde svi dobro mogu čuti; što je
prouzročilo kraj karijere monsinjora Agostinia. Naravno, ne očekujemo da će u
Vatikanu u kojem odjednom kao da je jako važno što netko sebi u bradu nešto
mrmlja, pa makar i negativno mišljenje o prelatima koji su "...
(uvredljivi naziv za muškološce)" takav izrazito rigorozni kriterij početi
primjenjivati za svakojaka govorkanja, prigovaranja i sitne uvrede koja
predstavljaju talijanski verbalni folklor (Agostini je ovo mrmljanje, doista,
izveo na venetskom dijalektu, koji se govori u njegovoj Veroni). Međutim se
dobro upućenim komentatorima uopće ne čini da je u Vatikanu zavladala takva
vrsta moralnog rigorizma - nego zaključuju da je situacija iskorištena kako bi
se struktura "oslobodila" od uglednog
pobornika TLM.
Agostini nije
bio nikakav neznalica. Služio je više od 16 godina kao Pontifikalni
ceremonijalmajstor, prošavši kroz tri pontifikata (Benedikta XVI., Franje i
Lava XIV.), što govori o njegovoj kompetenciji i povjerenju koje je uživao.
Međutim, njegova naklonost prema Tradicionalnoj latinskoj misi možda je bila
pravi razlog njegovog uklanjanja. Njegov slučaj podsjeća na sustavno uklanjanje
onih koji podupiru TLM — kao što je to i sam konzistorij pokazao, kada je TLM
namjerno izostavio s dnevnog reda.
I ovdje nije
riječ samo o jednoj osobi. Agostinijev slučaj — hitno otpuštanje bez
transparentnog postupka — simbolizira jedan širi trend: marginalizaciju
tradicije i nametanje novog kursa svima koji se ne uklapaju. Nema jasnog
objašnjenja, ovdje nema ni procesa kojeg inače jako vole, nema standarda — samo
tišina koja stvara prazninu, a u tu prazninu se uvlače narativi o "reformi"
i "napretku". Ta praznina nije
slučajna. Kao ni menadžerska metoda modernista: ukloniti sve koji nisu "podudarni"
s novim smjerom, bez obzira na njihove zasluge.
Dakle, pravi
problem nije Agostini. Pravi problem je ono što se dogodilo s Tradicionalnom
latinskom Misom, koja na konzistoriju nije dobila svoje mjesto za razgovor,
iako je to jedna od ključnih tema za vjernike. To je ta ista strategija
koncilijarno-sinodalnog menadžmenta: Tradicija se ne raspravlja, nego se
marginalizira, a zatim se pri samom kraju nametnu upute — kako bi se
onemogućilo postavljanje pitanja. A ako bi se tko i usudio protestirati — ostao
bi bespomoćan, jer koncilijarno-sinodalni sustav već zna kako neutralizirati
otpor.
Važno je
znati da ovo nije ni samo pitanje liturgije. Ovo je pitanje kako se Crkvom
upravlja: da li će biti vjerna vlastitoj tradiciji, ili će se prilagođavati
duhu vremena (svijeta), uklanjajući sve one koji se ne uklapaju. Agostinijev
slučaj — kao i način na koji je TLM potisnuta s dnevnog reda — pokazuje da je
tradicionalni pristup zapravo potpuno nepoželjan. A to, na kraju, ne ugrožava
samo liturgiju, nego sam identitet Kristove Crkve.
Kaos kojeg se
ne liječi, nego normalizira
Tu nema
govora o stabilnosti, jer stabilnost pretpostavlja red. A reda nema, niti je
vraćen. Niti je cijeloj garnituri modernista uopće stalo do reda. Ono čemu mi
danas svjedočimo je normalizacija kaosa: njegovo poticanje, proceduralno
uljepšavanje i teološko opravdavanje. Smjer ni za milimetar nije promijenjen —
samo je ton postao tiši, naizgled i prijatniji.
Napadaji na
tisućljetni nauk i predaju Kristove svete Crkve ustvari ne prestaju; oni samo
postaju suptilniji, podijeljeni u procese i teže uočljivi. Ali sustav koji živi
od stalne reinterpretacije, drugo-vatikanskog koncilijarnog duha, sinodalnog
hoda i mnoštva svakojakih opcija ne može biti stabilan i čvrst, jer je
nestabilnost osnovica samih temelja takvog sustava. Temelji tog sustava nije da
su samo položeni na pijesku, već su i sami od pijeska.
Kristova
sveta Crkva ne treba novo polazište, nego povratak izvoru. Ne treba procese,
nego istinu. Ne treba "privlačnost", nego obraćenje. Jer nauk Crkve
je nepromjenjiv, kao što je i Krist nepromjenjiv. A ondje gdje se ta činjenica
zaboravi, otpad više nije mogućnost — nego nužnost.
Zaključak:
Povratak Tradiciji ili propast
Crkva se
nalazi na raskrižju. S jedne strane, imamo vjernost Tradiciji (Predaji), koja
je jamstvo njezina poslanja, autentičnosti i kontinuiteta. Jer Sveto Pismo, ono
neoskvrnjeno, kaže: "Tradidi enim vobis in primis quod et accepi" —
"Doista, predadoh vam najprije što i sâm primih" (Kor 15, 3). S druge
pak strane, postoji prilagođavanje svijetu, modernom ili ne, to je samo pridjev,
koji je usput i netočan jer veliko zlo u kojemu čovjek danas obitava nije nešto
moderno, nego zlo i naopako. Takvo prilagođavanje svijetu je očevidno put ka
gubitku identiteta, put u krivovjerje i praznovjerje.
Hrvatska, kao
jedna od posljednjih katoličkih bastiona u Europi, mora odlučiti: hoće li biti
vjerna Kristu i Njegovoj Crkvi, ili će se predati duhu vremena koji vodi u
propast. Odluka i veliki posao je na vama vaše eminencije i vaše ekselencije
(…)
Povratak
Tradiciji nije opcija, nego nužnost. I to hitna. Kao što nam Krist nije dao za
opciju naviještati Njegovo evanđelje. Nego nam je dao zapovijed. Jer tko god
kaže da Njega ljubi, taj i obdržava Njegove zapovijedi. Jer tamo gdje je oltar
središte, gdje je nepromjenjiva istina, tamo gdje je obraćenje i posvećenje
Kristu nedvosmislen i jasan cilj — jedino je tamo i Kristova živa Crkva. Sve
ostalo su prazne riječi, besmisleni procesi, i u konačnici krivovjerje koje
vodi u pakao.
Ivan Tomas
Zelić
1) https://www.vatican.va/content/leo-xiv/en/speeches/2026/january/documents/20260107-concistoro-straordinario.html
Izvor:
katolik.hr
P. S. Glede Msgr. Marco Agostinia i njegove konstatacije: 'ci son cullatoni tutti insieme', to je upravo ono o čemu stalno govorimo, da je uvođenjem obveznog celibata u Crkvu, koji je bio stran Staroj Crkvi, uvedena devijacija koju se permanentno prikriva a koja nosi stoljetnu štetu i propast. Stoga Msgr. Marco Agostiniu treba čestitati na iskrenosti, bez obzira što je nehotice izrečena, a za dobro Crkve. Svaka mu čast!
*)https://www.facebook.com/SignoftheCrossMedia/posts/another-scandal-at-the-vatican-after-longtime-papal-master-of-ceremonies-msgr-ma/1188852690110678/
https://www.lifesitenews.com/news/papal-mc-removed-after-audio-clip-allegedly-captures-him-using-slur-against-cardinals/?utm_source=lsncathfb
LAUS TIBI CHRISTE
Obavijesti
- Sv. Misa nedjeljom i blagdanima u 18
sati u katedrali sv. Kristofora.
- Kroz tjedan u Bogoslužnom prostoru Uznesenja Presvete Bogorodice u dogovoru s
župnikom.
- Posjet obiteljima u dogovoru s župnikom.
- Sv. ispovijed pola sata prije sv. Mise ili po dogovoru.
Kršćanski podsjetnik
Postojanost u ispravnom:
"Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i
prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša
na nebesima!" (Mt 5, 11-12a)
ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU
Prvo čitanje: Sef 2, 3; 3, 12-13
Pustit ću da u tebi opstane samo skroman i čedan narod.
Čitanje Knjige proroka Sefanije
Tražite Gospodina, svi skromni na zemlji, svi koji izvršavate odredbe njegove!
Tražite pravdu, tražite poniznost: vi ćete možda biti zaštićeni u dan gnjeva
Gospodnjega.
"Pustit ću da u tebi opstane samo skroman i čedan narod, i u imenu
Gospodnjem tražit će okrilje ostatak Izraelov. Oni neće više činiti nepravdu,
neće više govoriti laži; u njihovim ustima neće se više naći jezik prijevarni.
Moći će pâsti i odmarati se i nitko im neće smetati."
Riječ Gospodnja
Otpjevni psalam: Ps 146, 6c-10
Blago siromasima duhom; njihovo je
kraljevstvo nebesko!
Gospodin ostaje vjeran dovijeka,
potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruha daje.
Gospodin oslobađa sužnje.
Gospodin slijepcima oči otvara.
Gospodin uspravlja prignute,
Gospodin ljubi pravedne.
Gospodin štiti pridošlice.
Sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
Gospodin će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.
Drugo čitanje: 1 Kor 1, 26-31
Slabe svijeta izabra Bog.
Čitanje Prve
poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo
snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lúde svijeta izabra Bog da posrami mudre,
i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene
izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi
hvalio pred Bogom. Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta
mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude kako je
pisano: Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali.
Riječ Gospodnja
Evanđelje: Mt 5, 1-12a
Blago siromasima duhom!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu
učenici. On progovori i stane ih naučavati:
"Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!
Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!"
Riječ Gospodnja
Razmišljanje uz Evanđelje / Post illa
verba textus
Draga braćo i sestre!
Tokom kršćanske povijesti poznata su
tri shvaćanja 'Blaženstva'.
Prvo: Moralističko, koje shvaća da
Isus govori svojim učenicima ono što zahtjeva od njih; otkriva im Božju volju
koja bi trebala određivati njihovo životno ponašanje. Ovaj je pristup shvaćao
Blaženstva na jedan etički način poslušnosti, kao nekadašnju starozavjetnu
zapovijed. Ovo shvaćanje uklapa Blaženstva u kadar SZ i judaizma. – Ipak je
potrebno učiniti razliku između Isusovih zahtjeva i židovskog morala. Isus nije
bio ni učitelj zakona ni mudrac svojeg vremena. Njegova poruka nadilazi
židovski okvir i židovsko moraliziranje.
Drugo tumačenje Blaženstva, koje je
uobičajeno u luteranskoj tradiciji, naziva se tumačenje Teorije nemoguće
zapovijedi. Ovo tumačenje misli da je krivo vjerovati da je Isusov Govor
ostvariv. Ono što Isus traži je neostvarivo. I to Isus zna. Kao da Isus hoće
reći svojim učenicima da oni svojim silama ne mogu to ostvariti i radi toga se
trebaju moliti Bogu, od Boga tražiti pomoć. Ovakvo tumačenje se često kvalificira
kao tendenciozno tumačenje Blaženstva. Redovno ga egzegete odbacuju kao ne
biblijsko.
I treće tumačenje je takozvano
tumačenje Etikom interim. Sad su nezgodna vremena i potrebno je izvršiti
opredjeljenje. Konfuzna su vremena zato se odrecite svega. Znači, prva teorija
je na liniji učitelja zakona, druga na propovijedanju pokore, a treća
apokaliptična.
Mnogi danas drže da je Govor na Gori
ipak kompozicija Isusovih 'sentencija'. Zato ih treba razumijevati u širem
kontekstu cijelog Isusovog propovijedanja. Blaženstva su kao zaključak cijelog
Evanđelja. To je kateheza onima koji se krštavaju. Oni su već čuli cijelo
Evanđelje. Blaženstva mogu razumjeti tek oni koji su potpuno konvertirali, koji
su se obratili. Blaženstva su upućena osobama koje su se već osjetile da su u
Novom svijetu, u vjeri Isusa Krista. To su oni koji su se vratili u očinsku
kuću, a oni sada imaju kušnje svakodnevnog života. Učitelj im daje kuraž za
drukčije življenje nego li što ga svijet živi. A oni koji prihvate Blaženstva
mogu svjedočiti kraljevstvo Božje na zemlji.
Blaženstva su Malo Evanđelje, sažetak
Evanđelja, najvažnije za praktični život Isusovih učenika. Blaženstva nisu
Zakon nego Evanđelje, a to znači u ostvarenju Blaženstva prvenstveno se vjeruje
u Božju pomoć i Božju prisutnost. Blaženstva svakako idu za time da promjene
naš pogled na svijet. To je drukčije gledanje na cijelu životnu stvarnost. Iz
ovoga svjetskog pogleda Blaženstva su nerazumljiva i neostvariva. Iako nam ona
postavljaju pitanje, možda smo se mi svojim načinom življenja uvjetovali i u
svome shvaćanju. Očito je, ovo je govor o tome kako biti sretan. Blaženstvo i
izražava značenjem sretnost. Izgleda – to nam govore Blaženstva – na drugoj
strani i u drukčijem gledanju na svijet nalazi se usrećenost.
Očito je da se Blaženstva ne mogu
provoditi nasilno, a niti nasilno stanje ne stvara mogućnosti sreće. Skromnost
u srcu... osobno prihvaćane... blagost... ne dresura. Žalost sa žalosnima, ne
obično plakanje. Glad za pravdom donijet će svoj urod. Milosrđe a ne prisila.
Mirotvorci u srcu... Progonjeni radi pravde i dobra (ne bilo koje progonstvo)
bit će sretni. Možda baš na Blaženstvima konstatiramo da se razilazi naša
težnja 'biti sretan' i naša predstava kako to ostvariti. Mi se razilazimo od
Blaženstva kao da se naša narav ne slaže s njima.
Cilj je da se naša narav promijeni.
Izgleda, samo promijenjena narav može biti sretna. Cilj Isusovog dolaska bio je
da čovjeka učini blaženim (sretnim) i da ga kroz istinu ljubavi preporodi. Samo
kad mi budemo drukčiji (preporođen ja, ti) možemo biti ispunjeni i usrećeni.
Vjerujemo li mi Blaženstvima, ili mislimo da su dobra za druge a ne za nas?
Blaženstva nadmašuju svaku ideologiju i logiku. Kad Blaženstva počnu prelaziti
iz vjere naše glave u naše svagdanje življenje tada će započeti naša sreća i
mir u srcu.
MARANATHA
https://www.youtube.com/shorts/oyEZNR-9nAM
Beware of the Wolves in Sheep's Clothing | A Warning to Our Church | Bishop Mar Mari Emmanuel
https://www.youtube.com/watch?v=B4wdTXJjp-g
Understanding Why LGBT Is A Crime Against God - Bishop Mar Mari Emmanuel
https://www.youtube.com/watch?v=YIES5vZieWU
https://www.youtube.com/watch?v=YIES5vZieWU
Draga braćo i sestre!
Drugi vatikanski sabor kao ishodište, a ne kao poglavlje
Izvanredno konzistorijsko okupljanje u siječnju 2026. i govori Lava XIV. ne predstavljaju obnovu crkvenog poretka, nego daljnje učvršćivanje postkoncilijarnog koordinatnog sustava u kojem Drugi vatikanski sabor više ne djeluje kao jedan povijesni događaj unutar Predaje, nego kao njezino ishodište. Ne kao jedno poglavlje, nego kao početna točka iz koje se sve ostalo mora tumačiti.
Gotovo sve prije II. vatikanskog formalno ostaje prisutno, ali lišeno normativne snage. Ako je odveć jasno, onda je nevažno i ne spominje se, a ako nije, onda se to na modernistički način tumači. Predaja se tolerira kao zastarjeli pobožni jezik, kao estetski ili duhovni dodatak, ali ne kao mjerilo. Povijest i predaja, tj. nauk Crkve ne čita se više u kontinuitetu, nego se filtrira kroz jedan vremenski rez. Time se ne osporava izravno ono što je Crkva uvijek naučavala — ali se sustavno relativizira.
To nije neutralna hermeneutika, nego izravni udar na perenijalnu predaju Kristove Crkve. Jer ondje gdje jedan sabor postane ključ svega, ondje Tradicija prestaje biti ono što jeste — živa predaja koju je Crkva primila od Krista i apostola, i postaje materijal za stalnu reinterpretaciju. A ono što se stalno reinterpretira, u stvarnosti se — mijenja, razgrađuje i hlapi.
"Privlačnost" umjesto obraćenja: evangelizacija bez istine
U središtu govora Lava XIV., na početku konzistorija, dominira pojam "privlačnost" (spomenut osam puta)1. Evanđelje se više ne predstavlja kao istina koja zahtijeva obraćenje, nego iskustvo koje treba učiniti prihvatljivim. Ne govori se o križu, nego o dojmu. Sve što po novom shvaćanju stvara otpor proglašava se pastoralnim problemom. Naučavanje, moralni zakon, liturgijska ozbiljnost stvaraju otpor. Zato se istina mora "ispravno komunicirati", "moderno prevesti", "učiniti privlačnom". Drugim riječima: istinu se mora uglačati do te mjere da se od sjaja ne vidi stvar. Što u biti znači — istinu treba egalizirati. A time, dakle, neutralizirati.
Evanđelje se ne naviješta da bi sudilo i spasilo, nego da bi se svidjelo. A Crkva koja se prilagođava mjerilima i hirovima svijeta u koji je poslana da ga obraća, prestaje biti Kristova Crkva i postaje religiozna verzija humanitarne organizacije. Pred oči mi, kao u nekoj mori, dolazi slika zgrade UN-a koja stoji u Vatikanu, a bazilika sv. Petra u New Yorku. Valjda stoga što je u modernom svijetu ionako sve svejedno?
Ali Gospodin Isus Krist nam nije rekao: "Budite privlačni". Ili "Budite simpatični". Rekao nam je: "Obratite se". Rekao je: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!" (Mt 28, 19-20). Trebamo li naglasiti da nam je to zapovjedio, a ne dao kao jednu od opcija? To je dakle istina koja je sama Njegova bit, koja je On sâm, i koja ne ovisi o tome je li privlačna modernom svijetu ili nije. Jer Isus Krist je isti jučer, danas i zauvijek.
Sinodalni proces: zamjena nepromjenjivog nauka Crkve
U tom se okviru jedinstvo Crkve - kojega se, prema Tradiciji, postiže jedinstvom vjere i bogoslužja - pokušava sagledati kao cilj kojeg bi se tobože moglo postići bez ostvarivanja tog nužnog jedinstva u doktrini i zajedništva u sakramentima." Nije više važno ono što Crkva vjeruje, nego kako se zajednica osjeća dok o tome razgovara.
Sinodalnost se time pretvara iz metode u supstitut za istinu. Proces postaje nositelj smisla, jer sve je besmisleno što nije komplicirano, odnosno procesirano. Put zamjenjuje cilj, jer novi je cilj sada sâmo putovanje (spomenuto 11 puta, 4 puta u pozdravnom i 7 puta u završnom govoru). Metoda nadilazi sadržaj, jer sadržaj nam služi tek da bismo imali nešto oko čega ćemo se zabavljati i družiti. Istina se više ne naučava, nego je "zajednički tražimo", jer cilj je tražiti, ne i nalaziti, kako smo to već vidjeli i kod putovanja. Te ako se Istinu i nađe, tu nema ni potrebe ni obveze da ju se objavi, ili — ajme ovom jadnom svijetu — da mu se ista slučajno naviješta i propovijeda.
Time je implicitno sami temelj katoličke vjere doveden u pitanje: da nam je polog vjere već predan, i da je učiteljstvo, tj. nauk Crkve po svojoj naravi u biti nepromjenjiv. Kristova Crkva nema mandat stvarati neku novu istinu i vjeru, nego vjerno čuvati, tumačiti i propovijedati jedinu i uvijek istu vjeru koja je od Gospodina Isusa Krista. Crkva ne živi od procesâ, nego od Objave. Svi koji to zaborave, počinju teološki relativizirati, bez obzira na to koliko se pobožnim formulama i jezikom izražavali.
Liturgija bez središta: oltar potisnut stolovima
Iako se liturgija i dalje deklarativno naziva "izvorom i vrhuncem kršćanskog života", u stvarnosti je svedena na tek jednu od mnogih tema — i to ne slučajno. Na nedavnom konzistoriju u Rimu, gdje su se trebale raspravljati ključne crkvene teme, Tradicionalna latinska misa (TLM), iako prvenstveno predviđena, nije stavljena na dnevni red. Umjesto otvorene rasprave, kardinal Arthur Roche podijelio je kardinalima pisamce s izrazito negativnim stavom o TLM na samom kraju sastanka. To nije bila slučajnost, nego sistematsko nametanje stavova — kardinal Roche je svim sudionicima konzistorija to namjerno tako učinio, jasno signalizirajući koji stav trebaju preuzeti.
U tom kontekstu nije čudno što tu nema govora o žrtvenom karakteru svete Mise, niti o normativnoj vrijednosti tradicionalnih obreda. U sinodalnom imaginariju, liturgija više nije Božji čin kojem se Crkva podlaže, i čime se uvijek iznova posvećuje, nego tek pastoralni prostor kojim se upravlja po "potrebama vremena". Tako sveti oltar gubi svoje bogomdano središnje mjesto, koje mu pripada, a zamjenjuje ga slavljeničko-službenički stol — kao da je Crkva postala upravni organ, a ne Božji bastion svete vjere. Izvora od kojeg se živi, što Katolička Crkva zna i po svojoj predaji naučava: lex orandi, lex credendi, lex vivendi.
Tu se ne radi o liturgijskoj reformi, nego liturgijskoj marginalizaciji. Crkva koja potisne sveto bogoslužje, ne može ostati vjerodostojna — jer gubi izvor od kojega živi. Lex orandi više ne oblikuje lex credendi, što duše vodi u lex vivendi koji je bez prave vjere— tj. u krivovjerja i praznovjerja. Koja ne spašavaju već vode u prokletstvo.
Hrvatski kler: Modernizacija ili skrnavljenje?
I u Hrvatskoj se, na veliku žalost, sve više susrećemo s klerom modernog duha koji se s velikim ushićenjem bavi, ničim manje nego skrnavljenjem samog Svetog Pisma! Dok se u Rimu sveta Misa namjerno ignorira tj. stavlja na listu za odstrjel, činom podjele negativnih tekstova o TLM, u Hrvatskoj se sličnim metodama prilagođava — čitaj skrnavi — Sveto pismo. Kao da već postojeće, postkoncilijarne "izmodernizirane" verzije Biblije nisu dovoljno protestantizirane, sada se ide korak dalje: sinodalno-suvremeni prijevodi ne mirišu samo na protestantizam, nego na sumpor. Valjda više nismo u vremenu u kojem se je dovoljno svidjeti tek raskolničkim protestantima, sada je aktualno svidjeti se svima; od subotara, preko mormona do neobraćenih Židova.
Umjesto da Crkva — i ona u Hrvata — naviješta Evanđelje Isusa Krista, propovijeda potrebu za obraćenjem i potiče vjernike na bijeg iz grijeha u Božju milost, danas se i kod nas propovijeda atmosfera, ugođaj. Nije važna Biblija, važna je verzija. Nije bitan križ, bitan je dojam, kako ga se doživljava.
Hrvati katolici zaslužuju čistu vjeru, koju im je Crkva već dala po predaji, a ne neku razvodnjenu verziju prilagođenu duhu vremena, od kojih svaka ima svoje simpatizere. Crkva, dakle i ona u Hrvata, mora ostati vjerna tradiciji Crkve, a ne postati laboratorij za eksperimente koji će je učiniti neprepoznatljivom i praznom. Dovoljno je pogledati primjer nekada velikih kršćanskih zemalja Zapadne Europe — i slijepac bi vidio kamo takvi eksperimenti vode.
Kurija, "mikrofoni" i marginalizacija Tradicije
U središtu pažnje nakon konzistorija našao se msgr. Marco Agostini, dugogodišnji Pontifikalni ceremonijalmajstor, ne bilo tko nego čovjek kojemu je Rim desetljećima povjeravao najodgovornije liturgijske poslove. Njegovo neoprezno izražavanje — uhvaćeno otvorenim mikrofonom prije božićnog pozdrava Kuriji — postalo je povod za njegovo brzo otpuštanje. Agostini je, očito ne znajući da je mikrofon uključen, promatrajući okupljene prelate koji su čekali ulazak pape promrmljao 'ci son cullatoni tutti insieme' tj. '(uvredljivi naziv za muškološce) svi skupa'. Nitko u dvorani nije to mrmljanje čuo (pa se nije niti uvrijedio), ali tonac se poslije događaja potrudio da taj dio zvučnog zapisa u trajanju od dvije i pol sekunde svi dobro mogu čuti; što je prouzročilo kraj karijere monsinjora Agostinia. Naravno, ne očekujemo da će u Vatikanu u kojem odjednom kao da je jako važno što netko sebi u bradu nešto mrmlja, pa makar i negativno mišljenje o prelatima koji su "... (uvredljivi naziv za muškološce)" takav izrazito rigorozni kriterij početi primjenjivati za svakojaka govorkanja, prigovaranja i sitne uvrede koja predstavljaju talijanski verbalni folklor (Agostini je ovo mrmljanje, doista, izveo na venetskom dijalektu, koji se govori u njegovoj Veroni). Međutim se dobro upućenim komentatorima uopće ne čini da je u Vatikanu zavladala takva vrsta moralnog rigorizma - nego zaključuju da je situacija iskorištena kako bi se struktura "oslobodila" od uglednog pobornika TLM.
Agostini nije bio nikakav neznalica. Služio je više od 16 godina kao Pontifikalni ceremonijalmajstor, prošavši kroz tri pontifikata (Benedikta XVI., Franje i Lava XIV.), što govori o njegovoj kompetenciji i povjerenju koje je uživao. Međutim, njegova naklonost prema Tradicionalnoj latinskoj misi možda je bila pravi razlog njegovog uklanjanja. Njegov slučaj podsjeća na sustavno uklanjanje onih koji podupiru TLM — kao što je to i sam konzistorij pokazao, kada je TLM namjerno izostavio s dnevnog reda.
I ovdje nije riječ samo o jednoj osobi. Agostinijev slučaj — hitno otpuštanje bez transparentnog postupka — simbolizira jedan širi trend: marginalizaciju tradicije i nametanje novog kursa svima koji se ne uklapaju. Nema jasnog objašnjenja, ovdje nema ni procesa kojeg inače jako vole, nema standarda — samo tišina koja stvara prazninu, a u tu prazninu se uvlače narativi o "reformi" i "napretku". Ta praznina nije slučajna. Kao ni menadžerska metoda modernista: ukloniti sve koji nisu "podudarni" s novim smjerom, bez obzira na njihove zasluge.
Dakle, pravi problem nije Agostini. Pravi problem je ono što se dogodilo s Tradicionalnom latinskom Misom, koja na konzistoriju nije dobila svoje mjesto za razgovor, iako je to jedna od ključnih tema za vjernike. To je ta ista strategija koncilijarno-sinodalnog menadžmenta: Tradicija se ne raspravlja, nego se marginalizira, a zatim se pri samom kraju nametnu upute — kako bi se onemogućilo postavljanje pitanja. A ako bi se tko i usudio protestirati — ostao bi bespomoćan, jer koncilijarno-sinodalni sustav već zna kako neutralizirati otpor.
Važno je znati da ovo nije ni samo pitanje liturgije. Ovo je pitanje kako se Crkvom upravlja: da li će biti vjerna vlastitoj tradiciji, ili će se prilagođavati duhu vremena (svijeta), uklanjajući sve one koji se ne uklapaju. Agostinijev slučaj — kao i način na koji je TLM potisnuta s dnevnog reda — pokazuje da je tradicionalni pristup zapravo potpuno nepoželjan. A to, na kraju, ne ugrožava samo liturgiju, nego sam identitet Kristove Crkve.
Kaos kojeg se ne liječi, nego normalizira
Tu nema govora o stabilnosti, jer stabilnost pretpostavlja red. A reda nema, niti je vraćen. Niti je cijeloj garnituri modernista uopće stalo do reda. Ono čemu mi danas svjedočimo je normalizacija kaosa: njegovo poticanje, proceduralno uljepšavanje i teološko opravdavanje. Smjer ni za milimetar nije promijenjen — samo je ton postao tiši, naizgled i prijatniji.
Napadaji na tisućljetni nauk i predaju Kristove svete Crkve ustvari ne prestaju; oni samo postaju suptilniji, podijeljeni u procese i teže uočljivi. Ali sustav koji živi od stalne reinterpretacije, drugo-vatikanskog koncilijarnog duha, sinodalnog hoda i mnoštva svakojakih opcija ne može biti stabilan i čvrst, jer je nestabilnost osnovica samih temelja takvog sustava. Temelji tog sustava nije da su samo položeni na pijesku, već su i sami od pijeska.
Kristova sveta Crkva ne treba novo polazište, nego povratak izvoru. Ne treba procese, nego istinu. Ne treba "privlačnost", nego obraćenje. Jer nauk Crkve je nepromjenjiv, kao što je i Krist nepromjenjiv. A ondje gdje se ta činjenica zaboravi, otpad više nije mogućnost — nego nužnost.
Zaključak: Povratak Tradiciji ili propast
Crkva se nalazi na raskrižju. S jedne strane, imamo vjernost Tradiciji (Predaji), koja je jamstvo njezina poslanja, autentičnosti i kontinuiteta. Jer Sveto Pismo, ono neoskvrnjeno, kaže: "Tradidi enim vobis in primis quod et accepi" — "Doista, predadoh vam najprije što i sâm primih" (Kor 15, 3). S druge pak strane, postoji prilagođavanje svijetu, modernom ili ne, to je samo pridjev, koji je usput i netočan jer veliko zlo u kojemu čovjek danas obitava nije nešto moderno, nego zlo i naopako. Takvo prilagođavanje svijetu je očevidno put ka gubitku identiteta, put u krivovjerje i praznovjerje.
Hrvatska, kao jedna od posljednjih katoličkih bastiona u Europi, mora odlučiti: hoće li biti vjerna Kristu i Njegovoj Crkvi, ili će se predati duhu vremena koji vodi u propast. Odluka i veliki posao je na vama vaše eminencije i vaše ekselencije (…)
Povratak Tradiciji nije opcija, nego nužnost. I to hitna. Kao što nam Krist nije dao za opciju naviještati Njegovo evanđelje. Nego nam je dao zapovijed. Jer tko god kaže da Njega ljubi, taj i obdržava Njegove zapovijedi. Jer tamo gdje je oltar središte, gdje je nepromjenjiva istina, tamo gdje je obraćenje i posvećenje Kristu nedvosmislen i jasan cilj — jedino je tamo i Kristova živa Crkva. Sve ostalo su prazne riječi, besmisleni procesi, i u konačnici krivovjerje koje vodi u pakao.
Ivan Tomas Zelić
Izvor: katolik.hr
P. S.
Glede Msgr. Marco Agostinia i njegove konstatacije: 'ci son cullatoni tutti insieme', to je upravo ono o čemu stalno govorimo, da je uvođenjem obveznog celibata u Crkvu, koji je bio stran Staroj Crkvi, uvedena devijacija koju se permanentno prikriva a koja nosi stoljetnu štetu i propast. Stoga Msgr. Marco Agostiniu treba čestitati na iskrenosti, bez obzira što je nehotice izrečena, a za dobro Crkve. Svaka mu čast!
*)https://www.facebook.com/SignoftheCrossMedia/posts/another-scandal-at-the-vatican-after-longtime-papal-master-of-ceremonies-msgr-ma/1188852690110678/
https://www.lifesitenews.com/news/papal-mc-removed-after-audio-clip-allegedly-captures-him-using-slur-against-cardinals/?utm_source=lsncathfb
LAUS TIBI CHRISTE
Obavijesti
- Sv. Misa nedjeljom i blagdanima u 18 sati u katedrali sv. Kristofora.
- Kroz tjedan u Bogoslužnom prostoru Uznesenja Presvete Bogorodice u dogovoru s župnikom.
- Posjet obiteljima u dogovoru s župnikom.
- Sv. ispovijed pola sata prije sv. Mise ili po dogovoru.
Kršćanski podsjetnik
Postojanost u ispravnom:
"Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!" (Mt 5, 11-12a)
ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU
Prvo čitanje: Sef 2, 3; 3, 12-13
Pustit ću da u tebi opstane samo skroman i čedan narod.
Čitanje Knjige proroka Sefanije
Tražite Gospodina, svi skromni na zemlji, svi koji izvršavate odredbe njegove! Tražite pravdu, tražite poniznost: vi ćete možda biti zaštićeni u dan gnjeva Gospodnjega.
"Pustit ću da u tebi opstane samo skroman i čedan narod, i u imenu Gospodnjem tražit će okrilje ostatak Izraelov. Oni neće više činiti nepravdu, neće više govoriti laži; u njihovim ustima neće se više naći jezik prijevarni. Moći će pâsti i odmarati se i nitko im neće smetati."
Riječ Gospodnja
Otpjevni psalam: Ps 146, 6c-10
Blago siromasima duhom; njihovo je kraljevstvo nebesko!
Gospodin ostaje vjeran dovijeka,
potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruha daje.
Gospodin oslobađa sužnje.
Gospodin slijepcima oči otvara.
Gospodin uspravlja prignute,
Gospodin ljubi pravedne.
Gospodin štiti pridošlice.
Sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
Gospodin će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.
Drugo čitanje: 1 Kor 1, 26-31
Slabe svijeta izabra Bog.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lúde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude kako je pisano: Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali.
Riječ Gospodnja
Evanđelje: Mt 5, 1-12a
Blago siromasima duhom!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:
"Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!"
Riječ Gospodnja
Razmišljanje uz Evanđelje / Post illa verba textus
Draga braćo i sestre!
Tokom kršćanske povijesti poznata su tri shvaćanja 'Blaženstva'.
Prvo: Moralističko, koje shvaća da Isus govori svojim učenicima ono što zahtjeva od njih; otkriva im Božju volju koja bi trebala određivati njihovo životno ponašanje. Ovaj je pristup shvaćao Blaženstva na jedan etički način poslušnosti, kao nekadašnju starozavjetnu zapovijed. Ovo shvaćanje uklapa Blaženstva u kadar SZ i judaizma. – Ipak je potrebno učiniti razliku između Isusovih zahtjeva i židovskog morala. Isus nije bio ni učitelj zakona ni mudrac svojeg vremena. Njegova poruka nadilazi židovski okvir i židovsko moraliziranje.
Drugo tumačenje Blaženstva, koje je uobičajeno u luteranskoj tradiciji, naziva se tumačenje Teorije nemoguće zapovijedi. Ovo tumačenje misli da je krivo vjerovati da je Isusov Govor ostvariv. Ono što Isus traži je neostvarivo. I to Isus zna. Kao da Isus hoće reći svojim učenicima da oni svojim silama ne mogu to ostvariti i radi toga se trebaju moliti Bogu, od Boga tražiti pomoć. Ovakvo tumačenje se često kvalificira kao tendenciozno tumačenje Blaženstva. Redovno ga egzegete odbacuju kao ne biblijsko.
I treće tumačenje je takozvano tumačenje Etikom interim. Sad su nezgodna vremena i potrebno je izvršiti opredjeljenje. Konfuzna su vremena zato se odrecite svega. Znači, prva teorija je na liniji učitelja zakona, druga na propovijedanju pokore, a treća apokaliptična.
Mnogi danas drže da je Govor na Gori ipak kompozicija Isusovih 'sentencija'. Zato ih treba razumijevati u širem kontekstu cijelog Isusovog propovijedanja. Blaženstva su kao zaključak cijelog Evanđelja. To je kateheza onima koji se krštavaju. Oni su već čuli cijelo Evanđelje. Blaženstva mogu razumjeti tek oni koji su potpuno konvertirali, koji su se obratili. Blaženstva su upućena osobama koje su se već osjetile da su u Novom svijetu, u vjeri Isusa Krista. To su oni koji su se vratili u očinsku kuću, a oni sada imaju kušnje svakodnevnog života. Učitelj im daje kuraž za drukčije življenje nego li što ga svijet živi. A oni koji prihvate Blaženstva mogu svjedočiti kraljevstvo Božje na zemlji.
Blaženstva su Malo Evanđelje, sažetak Evanđelja, najvažnije za praktični život Isusovih učenika. Blaženstva nisu Zakon nego Evanđelje, a to znači u ostvarenju Blaženstva prvenstveno se vjeruje u Božju pomoć i Božju prisutnost. Blaženstva svakako idu za time da promjene naš pogled na svijet. To je drukčije gledanje na cijelu životnu stvarnost. Iz ovoga svjetskog pogleda Blaženstva su nerazumljiva i neostvariva. Iako nam ona postavljaju pitanje, možda smo se mi svojim načinom življenja uvjetovali i u svome shvaćanju. Očito je, ovo je govor o tome kako biti sretan. Blaženstvo i izražava značenjem sretnost. Izgleda – to nam govore Blaženstva – na drugoj strani i u drukčijem gledanju na svijet nalazi se usrećenost.
Očito je da se Blaženstva ne mogu provoditi nasilno, a niti nasilno stanje ne stvara mogućnosti sreće. Skromnost u srcu... osobno prihvaćane... blagost... ne dresura. Žalost sa žalosnima, ne obično plakanje. Glad za pravdom donijet će svoj urod. Milosrđe a ne prisila. Mirotvorci u srcu... Progonjeni radi pravde i dobra (ne bilo koje progonstvo) bit će sretni. Možda baš na Blaženstvima konstatiramo da se razilazi naša težnja 'biti sretan' i naša predstava kako to ostvariti. Mi se razilazimo od Blaženstva kao da se naša narav ne slaže s njima.
Cilj je da se naša narav promijeni. Izgleda, samo promijenjena narav može biti sretna. Cilj Isusovog dolaska bio je da čovjeka učini blaženim (sretnim) i da ga kroz istinu ljubavi preporodi. Samo kad mi budemo drukčiji (preporođen ja, ti) možemo biti ispunjeni i usrećeni. Vjerujemo li mi Blaženstvima, ili mislimo da su dobra za druge a ne za nas? Blaženstva nadmašuju svaku ideologiju i logiku. Kad Blaženstva počnu prelaziti iz vjere naše glave u naše svagdanje življenje tada će započeti naša sreća i mir u srcu.
MARANATHA
https://www.youtube.com/shorts/oyEZNR-9nAM
Beware of the Wolves in Sheep's Clothing | A Warning to Our Church | Bishop Mar Mari Emmanuel
https://www.youtube.com/watch?v=B4wdTXJjp-g
Understanding Why LGBT Is A Crime Against God - Bishop Mar Mari Emmanuel
https://www.youtube.com/watch?v=YIES5vZieWU
https://www.youtube.com/watch?v=YIES5vZieWU
Kao što lahor gasi mali plamen, a veliki raspiruje,
tako katastrofe gase malu vjeru, dok snažna vjera iz njih izlazi ojačana.
Beware of wolves in sheep clothing (Bishop Mar Mari Emmanuel)
--------------------------------------------------------------------World Council of National Catholic ChurchesSvjetski sabor narodnih katoličkih crkava Katolička stara crkva u RHŽupa sv. Kristofora, RabCrkveni listić ''Znak izabrani''Odgovara: Mons. Marijan Strunje, župnikE-mail: mstrunj3@gmail.comMob: 091 443 2333--------------------------------------------------------------------------------
Kao što lahor gasi mali plamen, a veliki raspiruje,
tako katastrofe gase malu vjeru,
dok snažna vjera iz njih izlazi ojačana.
Beware of wolves in sheep clothing (Bishop Mar Mari Emmanuel)
--------------------------------------------------------------------
World Council of National Catholic Churches
Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava
Katolička stara crkva u RH
Župa sv. Kristofora, Rab
Crkveni listić ''Znak izabrani''
Odgovara: Mons. Marijan Strunje, župnik
E-mail: mstrunj3@gmail.com
Mob: 091 443 2333
--------------------------------------------------------------------------------

