Old Catholic Patriarchate
World Council of National Catholic Churches
STAROKATOLIČKA PATRIJARŠIJA
D O M I N I S I A N A
Godina: VIII 5. IV 2020.
Broj: 327
Draga braćo i sestre,
duhovno iskustvo nadilazi
ono što riječi mogu izreći. No, duhovno iskustvo ne može izbjeći iskustvo
riječi i komunikacije. Utjelovljeni Logos Božji, Isus Krist, postoji prije
čovjeka i njegova života, prije povijesti. Sukladno tome, Riječ ostaje i nakon
povijesti. Riječ kao osnova svake ljudske komunikacije izriče i obuhvaća
smisao, ocrtava nâs i našu osobnost. Ponekad i šutnjom. Ona biblijska, tj.
Božja, razlikuje se od svakodnevne utoliko što je stvaralačka i vječna. Riječ
pretpostavlja slušanje sugovornika koji je sposoban razumijeti i odgovoriti.
Kao što se Božja riječ prihvaća poslušnošću nakon koje Bog zadire u našu
povijest (Pnz 6, 4-9), i ljudska se riječ prihvaća tako što u sebi oslobodimo
prostor za drugoga. Život proizlazi iz riječi, iz smislenog susreta Stvoritelja
sa svijetom te iz smislenog susreta ljudi međusobno. Upravo smisao u svojoj
stvaralačkoj komponenti čini čovjeka sličnim Bogu. S druge strane, odsutnost
smisla, odsutnost kreativnosti te vrludanje u razaranju sebe i svijeta oko sebe,
upućuje na iskrivljenu sliku čovjeka. Iskustvo Boga je iskustvo susreta i
zajedništva, nasuprot tome, iskustvo besmisla u prvom redu jest iskustvo
odvojenosti. Što se događa kada se čovjek odvoji od riječi? Počinje se odvajati
od samoispitivanja, od percepcije sebe i svoje nutrine. Ne može se izraziti, a
ako se i izrazi, ne zna to vrednovati tj. osluškivati. No vrednovanje riječi
uči se prije svega slušanjem, a najbolje se usvaja osluškivanjem tišine. Nemoguće
je shvatiti pisano djelo ako ne upoznamo pisca. Tako i čovjeka ne poznajemo dok
ne upoznamo izvor iz kojega je potekao njegov život. A život ontološki istječe
iz ljubavi. I on je nužno smislen jer je stvaralački. Ali smisao nije uvijek
dohvatljiv, ovisi o mjeri u kojoj se čovjek može otvoriti. U tom otvaranju
pomaže nam molitva, njome čovjek poziva Boga, obraća mu se. Bilo da je molitva
prošnje, zagovorna molitva, molitva za milost ili molitva hvale. Molitva nije
bijeg od svijeta, nego suprotno, borba. Ona uvijek pretpostavlja napor jer to
je, u prvom redu, duhovna borba. Borba protiv nas samih. Želja za molitvom –
čak iako ne uspijemo moliti – već je molitva.
Ulaženje, spretno ili nespretno, u svijet molitve postaje korakom prema
cjelovitosti kojoj čovjek teži. Kad obnovi svoj odnos s Bogom, odnos koji
počinje vapajem Bogu, čovjek postaje sposoban za obnovu pokidanih spona u sebi
i s drugima. Hoće li čovjek sagledati sebe i rasti, ovisi i o njegovu
strpljenju i sposobnosti da ne prezre ništa, pa ni dječju priču kao nešto što
je prerastao i iz čega ne bi mogao bar nešto naučiti. Vodeći računa o
čovjekovoj sposobnosti shvaćanja, osvijetljavajući trenutke ljudske
egzistencije obilježene patnjom, vidimo da patnja uvijek ostaje misterijem i ne
dobiva konačan odgovor ni razumijevanjem, ni analizom, ni dijagnozom – već ulaženjem
u misterij. Samo poniznošću mogu se obnoviti unutarnje spone povjerenja. Pri
tome, savršeni učitelj ostaje onaj koji je prošao najdublju patnju: sam Isus
Krist, koji je prošao paklene muke da bi svaku dušu priveo k sebi.
(Usp. Anđela JELIČIĆ, Umjesto predgovora, u: Duhovnost i psihijatrija, Medicinski
fakultet Rijeka, 2009., str. 9-21).
NEDJELJA MUKE
GOSPODNJE
Čitanje svetog
Evanđelja po Mateju
Riječ Gospodnja
Teško je, draga braćo i sestre, pogledati se u oči i priznati
težinu grijeha koje je čovječanstvo učinilo izdavši Boga i osudivši ga na smrt uz
strašno zapečaćenje takvog stava iz usta svega naroda: ''Sav narod na to
odvrati: 'Krv njegova na nas i na djecu našu!' '' (Mt 27, 25). Strašno!
Nečuveno! Neizrecevo! Time se aktiviralo prokletstvo onih koji odbaciše Sina
Božjega. Ali za one druge, koji će prihvatiti Isusa, Posljednja večera je na
spasenje i oproštenje grijeha. Krist Posljednju večeru ustanovljuje u ozračju
izdaje, predaje, izručenja svjetovnim vlastima. Vrijeme je to kada pali anđeo
Lucifer sa svojim anđelima tame u suradnji s zaslijepljenim pripadnicima
čovječanstva, preuzima vodstvo, te poput pšenice rešeta apostole: Juda Isusa
izdaje, Petar ga se odriče a ostali se apostoli razbježaše. Gospodin ostaje sam
pred sudištem moći ovoga propaloga svijeta, pokreće se sramotni proces u ovom
dijelu svemira: Stvoritelja svega i Pravednika Božjega sude grešnici, ulizice i
dvoličnjaci svih vrsta, boja i naravi, odjeveni u svećeničke halje i građanske
ili vojničke odore. Pozemljarski ljudski šljam i ološ svake vrste, živinčad
oslonjena na zadnje noge zaogrnuta u ruho rimske vojske, ruga se, omalovažava, ceri
se, pljuje, trskom tuče Stvoritelja svoga. Proces dolaska do takvog ludila
pomahnitalih masa stereotipan je u obrascima koji se u povijesti ponavljaju:
malobrojne ćelije nezadovoljnika sastavljenih pretežno iz inteligencije,
poluinteligencije, potkupljivih političara i interesnih skupina starozavjetnog
svećenstva uz pridobivanje gradskog ološa, izgrađuju jedan prividno obrambeni
program za očuvanje svoje vjere i tradicije, odnosno svoje moći, i oko tog
programa baziranog na lažima i neshvaćanju materije, pomoću demagoške
frazeologije, počinju prikupljati zaslijepljene mase koje onda izvršavaju
njihov krimen sudjelujući i sami u njemu. Posljedica toga je uništenje, patnja
i smrt onih na koje se te horde veprova okome. A u tim kritičnim situacijama slabi
su i oni koji misle da su jaki. Apostoli
pokazuju tu slabost i jadnost, pokazuju - kako Krleža reče - da je čovjek ustrašeno živinče. I
bez povezanosti s Bogom u Duhu Svetom, čovjek uistinu i ostaje to što jest –
ustrašeno živinče, nesposobno za bilo koji ozbiljniji iskorak viteštva duha. I
upravo u kontekstu raspada zajedništva, ugroženosti, nepovjerenja, izdaje
Gospodinove i razdražljivosti, Isus slavi svoju Posljednju večeru kojom
ustanovljuje zajedništvo onih koji će ga prihvatiti. To je zajedništvo
utemeljeno na Božjem oproštenju, unatoč svemu. Posljednja večera je slavlje u
kojem Bog bezuvjetno prihvaća ljude koji su pod moći grijeha. U Posljednjoj je večeri
prisutan preduskrsni Isus kojega se apostoli sjećaju, prisutan je raspeti Sluga
patnik Božji o kojem je govorio prorok Izaija, prisutan je i Uskrsni i Uzvišeni
kao i iščekivani Sin Čovječji. Križ je izraz kaosa i užasa, temeljne
pokvarljivosti religije i prava, politike i morala koja je usmrtila Isusa. Križ
nam otkriva duboko dovođenje u pitanje Boga u suočavanju s grijehom, smrću i
kaosom. Križ ljude suočava s njihovom bezdanom silom da oko sebe šire
uništenje, besmisao i beznađe kao i samouništenje. Kristovo lomljenje kruha na
Posljednjoj večeri znak je njegove predstojeće muke koja je kulminirala u
razapeću, stoga je to žrtveni čin, to je tijelo i krv nevine i nasilno ubijene
žrtve. Križ nam Gospodnji na osobiti način dakle pokazuje da je pod križem
zakazao čitav jedan svijet: religija, pravo, politika, javni moral, ali i
najbliži prijatelji i apostoli okreću se protiv Isusa koji je riječju i djelom
te silom Božjom naviještao Božju prisutnost, pravednost i Božju ljubav. Dijelom
se zlobno okreću protiv njega, a dijelom bespomoćno odvaraćaju pogled. Zbog
onoga što je čovječanstvo učinilo Sinu Božjemu, zbog Kristova križa, nitko se
ne može hvaliti, nitko ne može prstom pokazivati na druge, izdvajati se,
uzdizati i oholiti. Kristov križ pokazuje nam situaciju u kojoj se svijet
nalazi, situaciju u kojoj su pregorjeli svi ''osigurači'', zakazali svi
imunološki sustavi, to je Đavlom odneseni svijet kojem može pomoći samo
Razapeta Ljubav. No, kako Bog može pomoći u toj situaciji kada je na djelu
urota cijeloga reprezentativnoga svijeta, svih moći i institucija u volji za
udaljenošću od Boga? Bog možda više ne nalazi put do svijeta – to je mogućnost
i zbiljnost koja se na križu mora sa krajnjom ozbiljnošću uzeti u obzir, koja
se na njemu mora izdržati. Na križu bi mogla propasti Božja volja da se otkrije
po Isusu Nazarećaninu, po njegovim djelima i naviještanju. Nisu prepoznaje se
Božje predavanje samoga sebe u postajanju čovjekom, u ulasku u ljudske životne
uvjete. Križem se Bog suočava sa smrću i grijehom svijeta na takav način da
time ne dolazi u pitanje samo Isusov život, nego i božanski život. Kakav je to
Bog čija božanska volja za otkrivenje biva prikucana na drvo križa? Križ
otkriva taj bezdan najdubljega dovođenja Boga u pitanje. Križ otkriva patnju,
nemoć Božju – ne samo patnju i smrt Isusa Nazarećanina, nego patnju i smrt u
dubinama božanstva. U Božjoj nemoći Presvetom Trojstvu više ništa ljudsko nije
strano, jer se božanstvo spustilo na dno jame i bezdana ljudske bijede i boli,
iskusivši paklene muke užasa. Bog se nije
izložio samo smrti, nego bezdanu udaljenosti od Boga, a što mnoga biblijska
mjesta nazivaju Paklom. Tu strahovitu činjenicu tradicija nam izražava govoreći
o Isusovu silasku u Pakao. Stoga, na križu se otkriva Pakao, otkriva se da Bogu
Pakao nije stran, da je Bog prošao kroz Pakao, da je Presveto Trojstvo iskusilo
Pakao, da Bog zbog Pakla pati, da je Bog izložio Božanski život toj patnji.
Posljednja večera naviješta smrt Gospodnju i izgubljenost svijeta, noć
napuštenosti od Boga, ali i Božju snagu koja je jedina pomogla i koja jedina
može pomoći. Iz te situacije potpune bezizlaznosti i beznađa ljude će
osloboditi prisutnost Uskrsloga. Uskrsli je onaj isti koji je u noći izdaje,
gledajući u budućnost, obećao svoju prisutnost u kruhu i vinu, koji je ustanovio
večeru u zajedništvu sebi na spomen, i u tu Večeru on je unio svoju prisutnost
i Božje oproštenje, Božju milost. Kada otvorimo vrata crkve, ugledamo križ
Kristov. Taj križ simbolizira trijumf izdaje Boga u uroti dviju vrsta Božjih
stvorenja: palih anđela i palih ljudi: ''Bože moj, Bože moj, zašto si me
ostavio!'' (Ps 21, 2; Mt 27, 46), izdaje u ruhu religije, vladajuće politike i prava
(židovskog i rimskog). Nisu na djelu samo elite, već i okupljena svjetina
(javnost) te čak i ljudi od najvećeg Isusova povjerenja. U tom kontekstu
shvaćamo, da je punina Kristove prisutnosti u Euharistijii usredotočena na
razlomljeni, rastrgani, podijeljeni i predani kruh te prolivenu krv. Govorom o
žrtvi izražava se činjenica da se Bog lišava sve božanske moći, da ulazi u
svijet palih stvorenja s fatalnim posljedicama za Boga. Posljednja večera, uza
navještaj smrti jest i navještaj Kristova povratka u sili kraljevstva Božjega.
Stoga, dok Krist ne bude potpuno prisutan u cijelome stvorenju, Euharistija će
proglašavati križ i smrt Kristovu. Zato do parusije
vidimo svijet u sjeni križa i naviještamo smrt Kristovu, do onoga dana kada
je budemo blagovali s Kristom u kraljevstvu Božjem. I kao što je u Starom
zavjetu Božja kazna, anđeo Zatornik Božje pravednosti, mimoilazio (hebr. Pesa'h
– psh = proći mimo, mimoići nekoga)
kuće onih čiji su dovratnici i nadvratnik označeni krvlju janjeta, tako u Novom
zavjetu Božja kazna, anđeo Zatornik Božje pravednosti, mimoići će one čija usta
budu označena novom pashom, odnosno Euharistijom - kruhom i vinom (krvlju) nevinog
Jaganjca Božjega!
- MARANATHA -
Izdaje: Regija sv. Kristofora
Nadbiskupska kurija: generalni.vikarijat@gmail.com
D O M I N I S I A N A
Godina: VIII 5. IV 2020. Broj: 327
Draga braćo i sestre,
duhovno iskustvo nadilazi
ono što riječi mogu izreći. No, duhovno iskustvo ne može izbjeći iskustvo
riječi i komunikacije. Utjelovljeni Logos Božji, Isus Krist, postoji prije
čovjeka i njegova života, prije povijesti. Sukladno tome, Riječ ostaje i nakon
povijesti. Riječ kao osnova svake ljudske komunikacije izriče i obuhvaća
smisao, ocrtava nâs i našu osobnost. Ponekad i šutnjom. Ona biblijska, tj.
Božja, razlikuje se od svakodnevne utoliko što je stvaralačka i vječna. Riječ
pretpostavlja slušanje sugovornika koji je sposoban razumijeti i odgovoriti.
Kao što se Božja riječ prihvaća poslušnošću nakon koje Bog zadire u našu
povijest (Pnz 6, 4-9), i ljudska se riječ prihvaća tako što u sebi oslobodimo
prostor za drugoga. Život proizlazi iz riječi, iz smislenog susreta Stvoritelja
sa svijetom te iz smislenog susreta ljudi međusobno. Upravo smisao u svojoj
stvaralačkoj komponenti čini čovjeka sličnim Bogu. S druge strane, odsutnost
smisla, odsutnost kreativnosti te vrludanje u razaranju sebe i svijeta oko sebe,
upućuje na iskrivljenu sliku čovjeka. Iskustvo Boga je iskustvo susreta i
zajedništva, nasuprot tome, iskustvo besmisla u prvom redu jest iskustvo
odvojenosti. Što se događa kada se čovjek odvoji od riječi? Počinje se odvajati
od samoispitivanja, od percepcije sebe i svoje nutrine. Ne može se izraziti, a
ako se i izrazi, ne zna to vrednovati tj. osluškivati. No vrednovanje riječi
uči se prije svega slušanjem, a najbolje se usvaja osluškivanjem tišine. Nemoguće
je shvatiti pisano djelo ako ne upoznamo pisca. Tako i čovjeka ne poznajemo dok
ne upoznamo izvor iz kojega je potekao njegov život. A život ontološki istječe
iz ljubavi. I on je nužno smislen jer je stvaralački. Ali smisao nije uvijek
dohvatljiv, ovisi o mjeri u kojoj se čovjek može otvoriti. U tom otvaranju
pomaže nam molitva, njome čovjek poziva Boga, obraća mu se. Bilo da je molitva
prošnje, zagovorna molitva, molitva za milost ili molitva hvale. Molitva nije
bijeg od svijeta, nego suprotno, borba. Ona uvijek pretpostavlja napor jer to
je, u prvom redu, duhovna borba. Borba protiv nas samih. Želja za molitvom –
čak iako ne uspijemo moliti – već je molitva.
Ulaženje, spretno ili nespretno, u svijet molitve postaje korakom prema
cjelovitosti kojoj čovjek teži. Kad obnovi svoj odnos s Bogom, odnos koji
počinje vapajem Bogu, čovjek postaje sposoban za obnovu pokidanih spona u sebi
i s drugima. Hoće li čovjek sagledati sebe i rasti, ovisi i o njegovu
strpljenju i sposobnosti da ne prezre ništa, pa ni dječju priču kao nešto što
je prerastao i iz čega ne bi mogao bar nešto naučiti. Vodeći računa o
čovjekovoj sposobnosti shvaćanja, osvijetljavajući trenutke ljudske
egzistencije obilježene patnjom, vidimo da patnja uvijek ostaje misterijem i ne
dobiva konačan odgovor ni razumijevanjem, ni analizom, ni dijagnozom – već ulaženjem
u misterij. Samo poniznošću mogu se obnoviti unutarnje spone povjerenja. Pri
tome, savršeni učitelj ostaje onaj koji je prošao najdublju patnju: sam Isus
Krist, koji je prošao paklene muke da bi svaku dušu priveo k sebi.
(Usp. Anđela JELIČIĆ, Umjesto predgovora, u: Duhovnost i psihijatrija, Medicinski
fakultet Rijeka, 2009., str. 9-21).
OBAVIJESTI
Crkva sv. Kristofora
Sv. Misa slavi se bez
sudjelovanja naroda po obliku ''Red mise bez naroda''.
KRŠĆANSKI
PODSJETNIK – Gospodin je iskusio
Pakao:
''O devetoj uri povika Isus iza glasa: ''Eli,
Eli, lema sabahtani?'' To će reći: ''Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?''
(Mt, 27, 45).
NEDJELJA MUKE
GOSPODNJE
Prvo čitanje: Iz
50, 4-7
Drugo čitanje: Fil
2, 6-11
Evanđelje: Mt 26,
14-75; 27, 1-66
Čitanje svetog
Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme:
Jedan od dvanaestorice, zvan Juda Iškariotski,
pode glavarima svećeničkim i reče: ''Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati.''
A oni mu odmjeriše trideset srebrnjaka. Otada je tražio priliku da ga preda.
Prvoga dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici Isusu i
upitaše: ''Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu?'' On reče: ''Idite u
grad tomu i tomu i recite mu: 'Učitelj veli: Vrijeme je moje blizu, kod tebe
slavim pashu sa svojim učenicima.' '' I učine učenici kako im naredi Isus i
priprave pashu.
Uvečer bijaše Isus za stolom s dvanaestoricom. I dok su
blagovali, reče: ''Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.'' Silno
ožalošćeni, stanu mu jedan za drugim govoriti: ''Da nisam ja, Gospodine?'' On
odgovori: ''Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin
Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji
predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.'' A Juda,
izdajnik, prihvati i reče: ''Da nisam ja, učitelju?'' Reče mu: ''Ti kaza.''
I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa
razlomi, dade svojim učenicima i reče: ''Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!''
I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: ''Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja,
krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha. A kažem vam: ne,
neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama
piti u kraljevstvu Oca svojega.''
Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori.
Tada im reče Isus: ''Svi ćete se vi još ove noći sablazniti o mene. Ta pisano
je: 'Udarit će pastira i stado će se razbjeći' Ali kad uskrsnem, ići ću pred
vama u Galileju.'' Nato će mu Petar: ''Ako se i svi sablazne o tebe, ja se
nikada neću!'' Reče mu Isus: ''Zaista, kažem ti, još ove noći, prije negoli se
pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti!'' Kaže mu Petar: ''Bude li trebalo i
umrijeti s tobom, ne, neću te zatajiti.'' Tako rekoše i svi učenici.
Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže
učenicima: ''Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se.'' I povede sa sobom
Petra i oba sina Zebedejeva. Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: ''Duša
mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!'' I ode malo dalje, pade
ničice moleći: ''Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako
ja hoću, nego kako hoćeš ti.''
I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: ''Tako,
zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijte i molite da ne padnete u
napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.'' Opet, po drugi put, ode i
pomoli se: ''Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi
volja tvoja!'' I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih
ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi.
Tada dođe učenicima i reče im: ''Samo spavajte i počivajte!
Evo, približio se čas! Sin Čovječji predaje se u ruke grešničke! Ustanite,
hajdemo! Evo, približio se moj izdajica.''
Dok je on još govorio, gle, dođe Juda, jedan od
dvanaestorice, i s njime silna svjetina s mačevima i toljagama poslana od
glavara svećeničkih i starješina narodnih. A izdajica im dao znak: ''Koga
poljubim, taj je, njega uhvatite!'' I odmah pristupi Isusu i reče: ''Zdravo,
Učitelju!'' I poljubi ga. A Isus mu reče: ''Prijatelju, zašto ti ovdje!'' Tada
pristupe, podignu ruke na Isusa i uhvate ga. I gle, jedan od onih koji bijahu s
Isusom maši se rukom, trgnu mač, udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu
uho.
Kaže mu tada Isus: ''Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji
se mača laćaju od mača i ginu. Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega
i eto umah uza me više od dvanaest legija anđela? No kako bi se onda ispunila
Pisma da tako mora biti?''
U taj čas reče Isus svjetini: ''Kao na razbojnika iziđoste s
mačevima i toljagama da me uhvatite? Danomice sjedah u Hramu naučavajući i ne
uhvatiste me.'' A sve se to dogodilo da se ispune Pisma proročka. Tada ga svi
učenici ostave i pobjegnu.
Nato uhvatiše Isusa i odvedoše ga velikomu svećeniku Kajfi,
kod kojega se sabraše pismoznanci i starješine. A Petar je išao za njim
izdaleka do dvora velikog svećenika; i ušavši unutra, sjedne sa stražarima da
vidi svršetak.
A glavari svećenički i cijelo Vijeće tražili su kakvo lažno
svjedočanstvo protiv Isusa da bi ga mogli pogubiti. Ali ne nađoše premda
pristupiše mnogi lažni svjedoci. Napokon pristupe dvojica i reknu: ''Ovaj reče:
'Mogu razvaliti hram Božji i za tri ga dana sagraditi.' ''
Usta nato veliki svećenik i reče mu: ''Zar ništa ne
odgovaraš? Što to ovi protiv tebe svjedoče?'' Isus je šutio.
Reče mu veliki svećenik: ''Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam
jesi li ti Krist, Sin Božji?'' Reče mu Isus: ''Ti kaza! Štoviše, kažem vam:
Odsada ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima
nebeskim.''
Nato veliki svećenik razdrije haljine govoreći: ''Pohulio je!
Što nam još trebaju svjedoci! Evo, sada ste čuli hulu! Što vam se čini?'' Oni
odgovoriše: ''Smrt zaslužuje!'' Tada su mu pljuvali u lice i udarali ga, a
drugi ga pljuskali govoreći: ''Proreci nam, Kriste, tko te udario?''
A Petar je sjedio vani u dvorištu. I pristupi mu jedna
sluškinja govoreći: ''I ti bijaše s Isusom Galilejcem.'' On pred svima
zanijeka: ''Ne znam što govoriš.'' Kad iziđe u predvorje, spazi ga druga i kaže
nazočnima: ''Ovaj bijaše s Isusom Nazarećaninom.'' On opet zanijeka sa
zakletvom: ''Ne znam toga čovjeka.''
Malo zatim nazočni pristupiše Petru i rekoše: ''Doista, i ti
si od njih! Ta govor te tvoj izdaje!'' On se tada stane zaklinjali i
preklinjali: ''Ne znam toga čovjeka.'' I odmah se oglasi pijetao. I spomenu se
Petar riječi koju mu Isus reče: ''Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me
zatajiti.'' I iziđe te gorko zaplaka.
A kad objutri, svi su glavari svećenički i starješine narodne
održali vijećanje protiv Isusa da ga pogube. I svezana ga odveli i predali
upravitelju Pilatu.
Kada Juda, njegov izdajica, vidje da je Isus osuđen, pokaja
se i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći:
''Sagriješih predavši krv nedužnu!'' Odgovoriše: ''Što se to nas tiče? To je
tvoja stvar!'' I bacivši srebrnjake u Hram, ode te se objesi.
Glavari svećenički uzeše srebrnjake i rekoše: ''Nije
dopušteno staviti ih u hramsku riznicu jer su krvarina.'' Posavjetuju se i kupe
za njih lončarovu njivu za ukop stranaca. Stoga se ona njiva zove ''Krvava
njiva'' sve do danas. Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji: ''Uzeše
trideset srebrnjaka – cijenu neprocjenjivoga kojega procijeniše sinovi
Izraelovi – i dadoše ih za njivu lončarovu kako mi naredi Gospodin.''
Dovedoše dakle Isusa pred upravitelja. Upita ga upravitelj:
''Ti li si kralj židovski?'' On odgovori: ''Ti kažeš.'' I dok su ga glavari
svećenički i starješine narodne optuživale, ništa nije odgovarao. Tada mu reče
Pilat: ''Ne čuješ li što sve protiv tebe svjedoče?'' I ne odgovori mu ni na
jednu riječ te se upravitelj silno čudio.
A o blagdanu upravitelj je običavao svjetini pustiti jednoga
uznika, koga bi već htjeli. Tada upravo bijaše u njih poznati uznik zvani
Baraba. Kad se dakle sabraše, reče im Pilat: ''Koga hoćete da vam pustim: Barabu
ili Isusa koji se zove Krist?'' Znao je doista da ga predadoše iz zavisti.
Dok je sjedio na sudačkoj stolici, poruči mu njegova žena: ''Mani
se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega.''
Međutim, glavari svećenički i starješine nagovore svjetinu da zaište Barabu, a
Isus da se pogubi. Upita ih dakle upravitelj: ''Kojega od ove dvojice hoćete da
vam pustim?'' A oni rekoše: ''Barabu!'' Kaže im Pilat: ''Što dakle da učinim s
Isusom koji se zove Krist?'' Oni će: ''Neka se razapne.'' A on upita: ''A što
je zla učinio?'' Vikahu još jače: ''Neka se razapne!''
Kad Pilat vidje da ništa ne koristi, nego da biva sve veći
metež, uzme vodu i opere ruke pred svjetinom govoreći: ''Nevin sam od krvi ove!
Vi se pazite!'' Sav narod nato odvrati: ''Krv njegova
na nas i na djecu našu!'' Tada im pusti Barabu, a
Isusa, izbičevana, preda da se razapne.
Onda vojnici upraviteljevi uvedoše Isusa u dvor upraviteljev
i skupiše oko njega cijelu četu. Svukoše ga pa zaogrnuše skrletnim plaštem.
Spletoše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu, a tako i trsku u
desnicu. Prigibajući pred njim koljena, izrugivahu ga: ''Zdravo, kralju
židovski!'' Onda pljujući po njemu, uzimahu trsku i udarahu ga njome po glavi.
Pošto ga izrugaše, svukoše mu plašt, obukoše mu njegove haljine pa ga odvedoše
da ga razapnu.
Izlazeći nađu nekoga čovjeka Cirenca, imenom Šimuna, i
prisile ga da mu ponese križ. I dođoše na mjesto zvano Golgota, to jest
Lubanjsko mjesto, dadoše mu piti vino sa žuči pomiješano. I kad okusi, ne
htjede piti. A pošto ga razapeše, razdijeliše među se haljine njegove bacivši
kocku. I sjedeći ondje čuvahu ga. I staviše mu ponad glave krivicu napisanu: ''Ovo
je Isus, kralj židovski.''
Tada razapeše s njime dva razbojnika, jednoga zdesna, drugoga
slijeva. A prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: ''Ti koji razvaljuješ
Hram i za tri ga dana sagradiš spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, sidi s
križa!'' Slično i glavari svećenički s pismoznancima i starješinama, rugajući
se, govorahu: ''Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka
sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj! Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi
ako mu omilje! Ta govorio je: 'Sin sam Božji!' '' Tako ga vrijeđahu i s njim
raspeti razbojnici.
Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji – do ure devete. O
devetoj uri povika Isus iza glasa: ''Eli, Eli, lema sabahtani?'' To će reći:
Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? A neki od nazočnih, čuvši to,
govorahu: ''Ovaj zove Iliju.'' I odmah pritrča jedan od njih, uze spužvu,
natopi je octom, natakne je na trsku i pruži mu piti. A ostali rekoše: ''Pusti
da vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi.'' A Isus opet povika iza glasa i
ispusti duh.
I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje;
zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih
svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća,
uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima. A satnik i oni koji su s njime čuvali
Isusa, vidjevši potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: ''Uistinu,
Sin Božji bijaše ovaj.''
A bijahu ondje i izdaleka promatrahu mnoge žene što su iz
Galileje išle za Isusom poslužujući mu; medu njima Marija Magdalena i Marija,
Jakovljeva i Josipova majka, i majka sinova Zebedejevih.
Uvečer dođe neki bogat čovjek iz Arimateje, imenom Josip,
koji i sam bijaše učenik Isusov. On pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo.
Tada Pilat zapovjedi da mu se dadne. Josip uze tijelo, povi ga u čisto platno i
položi u svoj novi grob koji bijaše isklesao u stijeni. Dokotrlja velik kamen
na grobna vrata i otiđe. A bijahu ondje Marija Magdalena i druga Marija:
sjedile su nasuprot grobu.
Sutradan, to jest dan nakon Priprave, sabraše se glavari
svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: ''Gospodaru, sjetismo se da onaj
varalica još za života kaza: 'Nakon tri dana uskrsnut ću.' Zapovjedi dakle da
se grob osigura sve do trećega dana da ne bi možda došli njegovi učenici,
ukrali ga pa rekli narodu: 'Uskrsnuo je od mrtvih!' I bit će posljednja
prijevara gora od prve.'' Reče im Pilat: ''Imate stražu! Idite i osigurajte
kako znate!'' Nato oni odu i osiguraju grob: zapečate kamen i postave stražu.
Riječ Gospodnja
Razmišljanje uz
Evanđelje
Teško je, draga braćo i sestre, pogledati se u oči i priznati
težinu grijeha koje je čovječanstvo učinilo izdavši Boga i osudivši ga na smrt uz
strašno zapečaćenje takvog stava iz usta svega naroda: ''Sav narod na to
odvrati: 'Krv njegova na nas i na djecu našu!' '' (Mt 27, 25). Strašno!
Nečuveno! Neizrecevo! Time se aktiviralo prokletstvo onih koji odbaciše Sina
Božjega. Ali za one druge, koji će prihvatiti Isusa, Posljednja večera je na
spasenje i oproštenje grijeha. Krist Posljednju večeru ustanovljuje u ozračju
izdaje, predaje, izručenja svjetovnim vlastima. Vrijeme je to kada pali anđeo
Lucifer sa svojim anđelima tame u suradnji s zaslijepljenim pripadnicima
čovječanstva, preuzima vodstvo, te poput pšenice rešeta apostole: Juda Isusa
izdaje, Petar ga se odriče a ostali se apostoli razbježaše. Gospodin ostaje sam
pred sudištem moći ovoga propaloga svijeta, pokreće se sramotni proces u ovom
dijelu svemira: Stvoritelja svega i Pravednika Božjega sude grešnici, ulizice i
dvoličnjaci svih vrsta, boja i naravi, odjeveni u svećeničke halje i građanske
ili vojničke odore. Pozemljarski ljudski šljam i ološ svake vrste, živinčad
oslonjena na zadnje noge zaogrnuta u ruho rimske vojske, ruga se, omalovažava, ceri
se, pljuje, trskom tuče Stvoritelja svoga. Proces dolaska do takvog ludila
pomahnitalih masa stereotipan je u obrascima koji se u povijesti ponavljaju:
malobrojne ćelije nezadovoljnika sastavljenih pretežno iz inteligencije,
poluinteligencije, potkupljivih političara i interesnih skupina starozavjetnog
svećenstva uz pridobivanje gradskog ološa, izgrađuju jedan prividno obrambeni
program za očuvanje svoje vjere i tradicije, odnosno svoje moći, i oko tog
programa baziranog na lažima i neshvaćanju materije, pomoću demagoške
frazeologije, počinju prikupljati zaslijepljene mase koje onda izvršavaju
njihov krimen sudjelujući i sami u njemu. Posljedica toga je uništenje, patnja
i smrt onih na koje se te horde veprova okome. A u tim kritičnim situacijama slabi
su i oni koji misle da su jaki. Apostoli
pokazuju tu slabost i jadnost, pokazuju - kako Krleža reče - da je čovjek ustrašeno živinče. I
bez povezanosti s Bogom u Duhu Svetom, čovjek uistinu i ostaje to što jest –
ustrašeno živinče, nesposobno za bilo koji ozbiljniji iskorak viteštva duha. I
upravo u kontekstu raspada zajedništva, ugroženosti, nepovjerenja, izdaje
Gospodinove i razdražljivosti, Isus slavi svoju Posljednju večeru kojom
ustanovljuje zajedništvo onih koji će ga prihvatiti. To je zajedništvo
utemeljeno na Božjem oproštenju, unatoč svemu. Posljednja večera je slavlje u
kojem Bog bezuvjetno prihvaća ljude koji su pod moći grijeha. U Posljednjoj je večeri
prisutan preduskrsni Isus kojega se apostoli sjećaju, prisutan je raspeti Sluga
patnik Božji o kojem je govorio prorok Izaija, prisutan je i Uskrsni i Uzvišeni
kao i iščekivani Sin Čovječji. Križ je izraz kaosa i užasa, temeljne
pokvarljivosti religije i prava, politike i morala koja je usmrtila Isusa. Križ
nam otkriva duboko dovođenje u pitanje Boga u suočavanju s grijehom, smrću i
kaosom. Križ ljude suočava s njihovom bezdanom silom da oko sebe šire
uništenje, besmisao i beznađe kao i samouništenje. Kristovo lomljenje kruha na
Posljednjoj večeri znak je njegove predstojeće muke koja je kulminirala u
razapeću, stoga je to žrtveni čin, to je tijelo i krv nevine i nasilno ubijene
žrtve. Križ nam Gospodnji na osobiti način dakle pokazuje da je pod križem
zakazao čitav jedan svijet: religija, pravo, politika, javni moral, ali i
najbliži prijatelji i apostoli okreću se protiv Isusa koji je riječju i djelom
te silom Božjom naviještao Božju prisutnost, pravednost i Božju ljubav. Dijelom
se zlobno okreću protiv njega, a dijelom bespomoćno odvaraćaju pogled. Zbog
onoga što je čovječanstvo učinilo Sinu Božjemu, zbog Kristova križa, nitko se
ne može hvaliti, nitko ne može prstom pokazivati na druge, izdvajati se,
uzdizati i oholiti. Kristov križ pokazuje nam situaciju u kojoj se svijet
nalazi, situaciju u kojoj su pregorjeli svi ''osigurači'', zakazali svi
imunološki sustavi, to je Đavlom odneseni svijet kojem može pomoći samo
Razapeta Ljubav. No, kako Bog može pomoći u toj situaciji kada je na djelu
urota cijeloga reprezentativnoga svijeta, svih moći i institucija u volji za
udaljenošću od Boga? Bog možda više ne nalazi put do svijeta – to je mogućnost
i zbiljnost koja se na križu mora sa krajnjom ozbiljnošću uzeti u obzir, koja
se na njemu mora izdržati. Na križu bi mogla propasti Božja volja da se otkrije
po Isusu Nazarećaninu, po njegovim djelima i naviještanju. Nisu prepoznaje se
Božje predavanje samoga sebe u postajanju čovjekom, u ulasku u ljudske životne
uvjete. Križem se Bog suočava sa smrću i grijehom svijeta na takav način da
time ne dolazi u pitanje samo Isusov život, nego i božanski život. Kakav je to
Bog čija božanska volja za otkrivenje biva prikucana na drvo križa? Križ
otkriva taj bezdan najdubljega dovođenja Boga u pitanje. Križ otkriva patnju,
nemoć Božju – ne samo patnju i smrt Isusa Nazarećanina, nego patnju i smrt u
dubinama božanstva. U Božjoj nemoći Presvetom Trojstvu više ništa ljudsko nije
strano, jer se božanstvo spustilo na dno jame i bezdana ljudske bijede i boli,
iskusivši paklene muke užasa. Bog se nije
izložio samo smrti, nego bezdanu udaljenosti od Boga, a što mnoga biblijska
mjesta nazivaju Paklom. Tu strahovitu činjenicu tradicija nam izražava govoreći
o Isusovu silasku u Pakao. Stoga, na križu se otkriva Pakao, otkriva se da Bogu
Pakao nije stran, da je Bog prošao kroz Pakao, da je Presveto Trojstvo iskusilo
Pakao, da Bog zbog Pakla pati, da je Bog izložio Božanski život toj patnji.
Posljednja večera naviješta smrt Gospodnju i izgubljenost svijeta, noć
napuštenosti od Boga, ali i Božju snagu koja je jedina pomogla i koja jedina
može pomoći. Iz te situacije potpune bezizlaznosti i beznađa ljude će
osloboditi prisutnost Uskrsloga. Uskrsli je onaj isti koji je u noći izdaje,
gledajući u budućnost, obećao svoju prisutnost u kruhu i vinu, koji je ustanovio
večeru u zajedništvu sebi na spomen, i u tu Večeru on je unio svoju prisutnost
i Božje oproštenje, Božju milost. Kada otvorimo vrata crkve, ugledamo križ
Kristov. Taj križ simbolizira trijumf izdaje Boga u uroti dviju vrsta Božjih
stvorenja: palih anđela i palih ljudi: ''Bože moj, Bože moj, zašto si me
ostavio!'' (Ps 21, 2; Mt 27, 46), izdaje u ruhu religije, vladajuće politike i prava
(židovskog i rimskog). Nisu na djelu samo elite, već i okupljena svjetina
(javnost) te čak i ljudi od najvećeg Isusova povjerenja. U tom kontekstu
shvaćamo, da je punina Kristove prisutnosti u Euharistijii usredotočena na
razlomljeni, rastrgani, podijeljeni i predani kruh te prolivenu krv. Govorom o
žrtvi izražava se činjenica da se Bog lišava sve božanske moći, da ulazi u
svijet palih stvorenja s fatalnim posljedicama za Boga. Posljednja večera, uza
navještaj smrti jest i navještaj Kristova povratka u sili kraljevstva Božjega.
Stoga, dok Krist ne bude potpuno prisutan u cijelome stvorenju, Euharistija će
proglašavati križ i smrt Kristovu. Zato do parusije
vidimo svijet u sjeni križa i naviještamo smrt Kristovu, do onoga dana kada
je budemo blagovali s Kristom u kraljevstvu Božjem. I kao što je u Starom
zavjetu Božja kazna, anđeo Zatornik Božje pravednosti, mimoilazio (hebr. Pesa'h
– psh = proći mimo, mimoići nekoga)
kuće onih čiji su dovratnici i nadvratnik označeni krvlju janjeta, tako u Novom
zavjetu Božja kazna, anđeo Zatornik Božje pravednosti, mimoići će one čija usta
budu označena novom pashom, odnosno Euharistijom - kruhom i vinom (krvlju) nevinog
Jaganjca Božjega!
- MARANATHA -
Izdaje: Regija sv. Kristofora
Nadbiskupska kurija: generalni.vikarijat@gmail.com
