Old Catholic Patriarchate
World Council of National Catholic Churches
STAROKATOLIČKI PATRIJARHAT
D O M I N I S I A N A
Godina: VIII 26. I 2020.
Broj: 317
Draga braćo i sestre,
dok se nalazimo na ovom svijetu, dok ovdje duhovno sazrijevamo i
razvijamo se, od izuzetne je važnosti da se u nama odvija proces svetosti kao
dubinsko unutarnje odrastanje čiji je sastavni popratni učinak ljubav prema
bližnjemu, filantropija. Upravo to znači istinski nasljedovati Gospodina Isusa
kao naše žrtvovanje za svakoga čovjeka. Društvena aktivnost Crkve stoga je
nezaobilazna, ali pritom si uvijek moramo posvješćivati njezinu neizostavnu
sakramentalnu funkciju. Gospodin Isus je beskonačni izvor nadahnuća za moralno ponašanje vjernika u svim vremenima.
Spasitelj je zakon i proroke sažeo u ljubav prema Bogu, ali to je neminovno
usmjereno na čovječanstvo, kao zajednički život u Svetom Duhu ljubavi prema
Isusu Kristu, Sinu Božjemu: ''I kao što biste željeli da ljudi čine vama, isto
tako činite i vi njima''. Isus nije zanemario društveni dio svog poslanja,
stoga to ne može i ne smije zanemariti ni Crkva. To je zato što u Božje
kraljevstvo ulazimo odavde, sa Zemlje. Bez potpunog identificiranja Božjeg
kraljevstva s društvom i vremenom nećemo biti u stanju ostvariti poslanje Crkve.
Crkva dakle ostaje vjerna svom poslanju tako što, nastavljajući spašavati,
također nastavlja i služiti.
Svojim uzašašćem i svojim djelima Isus Krist u samome sebi
sažima cjelokupno Božje ponašanje, djela ljudskosti i sve ljudske interakcije u
jednoj riječi: ''filantropija'' (1 Tim 3, 4), što znači ljubav prema čovječanstvu,
milosrđe, dobročinstvo, milostinja, ljubaznost, pomaganje, pravdu, uslužnost,
naklonost itd. Prema tome, put do Boga ide preko našeg bližnjega, stoga upravo
filantropsko djelovanje čini Crkvu ''socijalnom''.
Crkva se prije svega treba usmjeriti na svoje duhovne dužnosti,
a potom na socijalno – filantropske, ali s jasnom kršćanskom motivacijom, u
Isusu Kristu i njegovoj Crkvi, pod nadzorom i blagoslovom Sabora Crkve. To da
Crkva djeluje u svijetu prioritet je koji proizlazi izravno iz zahtjeva Isusa
Krista (Mt 22, 2), stoga je svako zatvaranje crkve u okvire sakristije, u
suprotnosti s voljom Kristovom. Djelovanje i angažiranost Crkve za čovjeka koji
je slika i prilika Božja stavlja ljudsko dostojanstvo, odnosno čovjeka kao
takvog, ispred bilo koje institucije na Zemlji.
OBAVIJESTI
Crkva sv. Kristofora
Sv. Misa nedjeljom i blagdanima u 17.00
sati.
KRŠĆANSKI PODSJETNIK – Čisto srce
stvori mi Bože:
''Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!' '' (Mt 4,12)
TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU
Prvo čitanje: Iz 8, 23b – 9, 3
Drugo čitanje: 1Kor 1,10-13.17
Evanđelje: Mt 4,12-23
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi
Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i
Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: ''Zemlja Zebulunova i
zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska – narod
što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti
obitavahu svjetlost jarka osvanu.'' Otada je Isus počeo propovijedati: ''Obratite
se jer približilo se kraljevstvo nebesko!'' Prolazeći uz Galilejsko more,
ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u
more; bijahu ribari. I kaže im: ''Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima
ljudi!'' Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva
brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim,
krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I
obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama,
propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u
narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji
bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i
on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola,
Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.
Razmišljanje uz Evanđelje
Isus je pozivao, propovijedao, ukazivao, djelovao je kao rabin
onoga vremena. Vidimo da Isusa nazivaju rabinom različite skupine: njegovi
učenici (Mk 4,38; 9,38), običan narod koji ga je čuo kako govori (Mk 9,17),
učitelji Zakona itd. Prema tome, osim što je Isus sam sebe tako nazivao, tako
su ga nazivali i oni koji su ga podržavali, ali i njegovi suparnici. Isus je
bio rabin i to rabin s autoritetom (Mt 7,29), naglašavao je Toru temeljeći propovijedi i
život na njoj. Poučavao je i razmišljao unutar okvira židovske pobožnosti,
uključujući i narodnu mudrost, nastojeći postići obnovu Izraela. Naučavao je na
otvorenom držeći se židovske rabinske tradicije (Mt 5,1; Lk 6,17; Mk 2,13,
6,34-36; Lk 5,3). U skladu s tradicijom nosio je i rese na haljini jer je Jahve
rekao Mojsiju: ''Govori Izraelcima i reci im: 'Neka od naraštaja do naraštaja
prave rese na skutovima svojih haljina, a za resu svakoga skuta neka privezuju
ljubičastu vrpcu' '' (Br 15,38), a što vidimo iz ozdravljenja žene koja se
dotakla resa Isusova ogrtača (Mt 9, 20) te su se i drugi htjeli dotaknuti resa
kako bi ozdravili od svojih bolesti (Mk 6,56). Način Isusova podučavanja je
također rabinski u smislu koji se primjenjivao u Bet Midrash, naime on
je provodio s učenicima više godina u podučavanju primjerom i riječju, živeći
svoj život pred njihovim očima. Titula rabina u vrijeme prije uništenja Hrama
(70. po Kr.) nije morala biti isključivo vezana uz formalno književničko obrazovanje.
Stoga rabin nije bio samo formalni vođa neke vjerske zajednice ili sinagoge
kako danas shvaćamo tu ulogu, nego je to znala biti i počasna titula za one
koji su tumačili i podučavali Stari zavjet. Zadaća je učenika u judaizmu u
vrijeme apostola bila postati poput svog učitelja, kako nam donosi Luka:
''Svaki (učenik) koji je potpuno poučen, bit će ravan svome učitelju'' (6,40).
Isusov poziv učenicima iziskivao je od učenika tipični rabinski obrazac onoga
vremena, a to je da napuste svoju obitelj i posao te se pridruže rabinu u
njegovom načinu života. Učenici bi živjeli s rabinom 24 sata dnevno, hodali bi
od grada do grada, poučavali, radili, jeli i studirali. Učeniku je bio cilj,
putujući sa svojim rabinom, učiti razumijeti, ali i učiti primjenjivati Toru.
Ovaj bi proces završio time da učenik i sam postane rabin. Vidimo dakle velikih
sličnosti između načina na koji je onovremeni rabin podizao svoje učenike u Bet
Midrashu i Isusova načina ophođenja s prvim učenicima. Isus je neprestano
bio sa svojim učenicima u razdoblju od tri godine. Živeći s apostolima, on je
bio primjer vjere u praksi. Pouke koje je davao nisu bile samo lekcije,
naprotiv, te su se lekcije primjenjivale na životna iskustva Dvanaestorice. On
je hodao s njima, jeo s njima i dijelio je njihove kušnje i borbe. Zajedno su
putovali sve do gorkog dana na Golgoti i dana Isusova uznesenja s Maslinske
gore. Međutim Isusovo djelovanje u nekim dijelovima odudara od prakse toga
vremena. Prvo, tu je način na koji Isus bira svoje učenike. Uobičajena je
praksa onog vremena bila da mladić koji želi biti nečiji učenik potraži rabina
kojeg želi slijediti (što je moguće jedino ako mu rabin to dopusti). Međutim,
vidimo da je Isus sam išao tražiti svoje učenike, prekidajući time zadani
obrazac onog vremena. Evanđelje po Marku nam pokazuje da je Isusov poziv Šimunu
i Andriji bio sadržan u jednoj rečenici upućenoj braći dok su bacali mrežu u
more: ''Hajdete za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi'' (Mk 1,17). Oni to
odmah prihvaćaju (Mk 1,18). Unutar kulturnog konteksta Isusa kao rabina, a
rabine se dakle molilo da dopuste stupanje u odnos poučavanja, židovskim bi
ribarima bila izuzetna čast čuti njegov poziv na učenje. Učenici shvaćaju da
Isusov poziv uključuje čast, ali i velika odricanja, jer su Isusovi
učenici trebali podnijeti ono što su trebali podnijeti i učenici drugih
mudraca 1. stoljeća, a to su teškoće odvajanja od svakodnevnog života kako bi
slijedili rabina. Isus njih zove, umjesto da oni dolaze njemu i traže dozvolu da
ga slijede. Vrlo je važno uvidjeti koga je to Isus odabrao: ni jedan nije imao
istaknuto mjesto u sinagogi, niti je pripadao svećenstvu. Većinom su to bili
obični radnici koji su prošli kroz Bet Sefer i moguće kroz Bet
Talmud, no zasigurno nisu išli dalje u Bet Midrash. Isus dakle preskače
postavljene okvire na mnogim mjestima. On je učitelj bez presedana. On
propovijeda Kraljevstvo božje koje je u isto vrijeme on sam. Odvažnost i
hrabrost iznenađenih učenika nije se dala smesti, na Božji poziv odgovorili su
smjesta. Mnogi su i danas pozvani ali nemaju hrabrosti i odvažnosti odazvati se
Božjem pozivu i staviti se u službu Kristove Crkve. Neka se ohrabre odvažnošću
Isusovih učenika i naprave korak naprijed.
- MARANATHA -
Izdaje: Regija sv. Kristofora
Nadbiskupska kurija: generalni.vikarijat@gmail.com
D O M I N I S I A N A
Godina: VIII 26. I 2020. Broj: 317
Draga braćo i sestre,
dok se nalazimo na ovom svijetu, dok ovdje duhovno sazrijevamo i
razvijamo se, od izuzetne je važnosti da se u nama odvija proces svetosti kao
dubinsko unutarnje odrastanje čiji je sastavni popratni učinak ljubav prema
bližnjemu, filantropija. Upravo to znači istinski nasljedovati Gospodina Isusa
kao naše žrtvovanje za svakoga čovjeka. Društvena aktivnost Crkve stoga je
nezaobilazna, ali pritom si uvijek moramo posvješćivati njezinu neizostavnu
sakramentalnu funkciju. Gospodin Isus je beskonačni izvor nadahnuća za moralno ponašanje vjernika u svim vremenima.
Spasitelj je zakon i proroke sažeo u ljubav prema Bogu, ali to je neminovno
usmjereno na čovječanstvo, kao zajednički život u Svetom Duhu ljubavi prema
Isusu Kristu, Sinu Božjemu: ''I kao što biste željeli da ljudi čine vama, isto
tako činite i vi njima''. Isus nije zanemario društveni dio svog poslanja,
stoga to ne može i ne smije zanemariti ni Crkva. To je zato što u Božje
kraljevstvo ulazimo odavde, sa Zemlje. Bez potpunog identificiranja Božjeg
kraljevstva s društvom i vremenom nećemo biti u stanju ostvariti poslanje Crkve.
Crkva dakle ostaje vjerna svom poslanju tako što, nastavljajući spašavati,
također nastavlja i služiti.
Svojim uzašašćem i svojim djelima Isus Krist u samome sebi
sažima cjelokupno Božje ponašanje, djela ljudskosti i sve ljudske interakcije u
jednoj riječi: ''filantropija'' (1 Tim 3, 4), što znači ljubav prema čovječanstvu,
milosrđe, dobročinstvo, milostinja, ljubaznost, pomaganje, pravdu, uslužnost,
naklonost itd. Prema tome, put do Boga ide preko našeg bližnjega, stoga upravo
filantropsko djelovanje čini Crkvu ''socijalnom''.
Crkva se prije svega treba usmjeriti na svoje duhovne dužnosti,
a potom na socijalno – filantropske, ali s jasnom kršćanskom motivacijom, u
Isusu Kristu i njegovoj Crkvi, pod nadzorom i blagoslovom Sabora Crkve. To da
Crkva djeluje u svijetu prioritet je koji proizlazi izravno iz zahtjeva Isusa
Krista (Mt 22, 2), stoga je svako zatvaranje crkve u okvire sakristije, u
suprotnosti s voljom Kristovom. Djelovanje i angažiranost Crkve za čovjeka koji
je slika i prilika Božja stavlja ljudsko dostojanstvo, odnosno čovjeka kao
takvog, ispred bilo koje institucije na Zemlji.
OBAVIJESTI
Crkva sv. Kristofora
Sv. Misa nedjeljom i blagdanima u 17.00
sati.
KRŠĆANSKI PODSJETNIK – Čisto srce
stvori mi Bože:
''Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!' '' (Mt 4,12)
TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU
Prvo čitanje: Iz 8, 23b – 9, 3
Drugo čitanje: 1Kor 1,10-13.17
Evanđelje: Mt 4,12-23
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi
Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i
Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: ''Zemlja Zebulunova i
zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska – narod
što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti
obitavahu svjetlost jarka osvanu.'' Otada je Isus počeo propovijedati: ''Obratite
se jer približilo se kraljevstvo nebesko!'' Prolazeći uz Galilejsko more,
ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u
more; bijahu ribari. I kaže im: ''Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima
ljudi!'' Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva
brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim,
krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I
obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama,
propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u
narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji
bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i
on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola,
Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.
Razmišljanje uz Evanđelje
Isus je pozivao, propovijedao, ukazivao, djelovao je kao rabin
onoga vremena. Vidimo da Isusa nazivaju rabinom različite skupine: njegovi
učenici (Mk 4,38; 9,38), običan narod koji ga je čuo kako govori (Mk 9,17),
učitelji Zakona itd. Prema tome, osim što je Isus sam sebe tako nazivao, tako
su ga nazivali i oni koji su ga podržavali, ali i njegovi suparnici. Isus je
bio rabin i to rabin s autoritetom (Mt 7,29), naglašavao je Toru temeljeći propovijedi i
život na njoj. Poučavao je i razmišljao unutar okvira židovske pobožnosti,
uključujući i narodnu mudrost, nastojeći postići obnovu Izraela. Naučavao je na
otvorenom držeći se židovske rabinske tradicije (Mt 5,1; Lk 6,17; Mk 2,13,
6,34-36; Lk 5,3). U skladu s tradicijom nosio je i rese na haljini jer je Jahve
rekao Mojsiju: ''Govori Izraelcima i reci im: 'Neka od naraštaja do naraštaja
prave rese na skutovima svojih haljina, a za resu svakoga skuta neka privezuju
ljubičastu vrpcu' '' (Br 15,38), a što vidimo iz ozdravljenja žene koja se
dotakla resa Isusova ogrtača (Mt 9, 20) te su se i drugi htjeli dotaknuti resa
kako bi ozdravili od svojih bolesti (Mk 6,56). Način Isusova podučavanja je
također rabinski u smislu koji se primjenjivao u Bet Midrash, naime on
je provodio s učenicima više godina u podučavanju primjerom i riječju, živeći
svoj život pred njihovim očima. Titula rabina u vrijeme prije uništenja Hrama
(70. po Kr.) nije morala biti isključivo vezana uz formalno književničko obrazovanje.
Stoga rabin nije bio samo formalni vođa neke vjerske zajednice ili sinagoge
kako danas shvaćamo tu ulogu, nego je to znala biti i počasna titula za one
koji su tumačili i podučavali Stari zavjet. Zadaća je učenika u judaizmu u
vrijeme apostola bila postati poput svog učitelja, kako nam donosi Luka:
''Svaki (učenik) koji je potpuno poučen, bit će ravan svome učitelju'' (6,40).
Isusov poziv učenicima iziskivao je od učenika tipični rabinski obrazac onoga
vremena, a to je da napuste svoju obitelj i posao te se pridruže rabinu u
njegovom načinu života. Učenici bi živjeli s rabinom 24 sata dnevno, hodali bi
od grada do grada, poučavali, radili, jeli i studirali. Učeniku je bio cilj,
putujući sa svojim rabinom, učiti razumijeti, ali i učiti primjenjivati Toru.
Ovaj bi proces završio time da učenik i sam postane rabin. Vidimo dakle velikih
sličnosti između načina na koji je onovremeni rabin podizao svoje učenike u Bet
Midrashu i Isusova načina ophođenja s prvim učenicima. Isus je neprestano
bio sa svojim učenicima u razdoblju od tri godine. Živeći s apostolima, on je
bio primjer vjere u praksi. Pouke koje je davao nisu bile samo lekcije,
naprotiv, te su se lekcije primjenjivale na životna iskustva Dvanaestorice. On
je hodao s njima, jeo s njima i dijelio je njihove kušnje i borbe. Zajedno su
putovali sve do gorkog dana na Golgoti i dana Isusova uznesenja s Maslinske
gore. Međutim Isusovo djelovanje u nekim dijelovima odudara od prakse toga
vremena. Prvo, tu je način na koji Isus bira svoje učenike. Uobičajena je
praksa onog vremena bila da mladić koji želi biti nečiji učenik potraži rabina
kojeg želi slijediti (što je moguće jedino ako mu rabin to dopusti). Međutim,
vidimo da je Isus sam išao tražiti svoje učenike, prekidajući time zadani
obrazac onog vremena. Evanđelje po Marku nam pokazuje da je Isusov poziv Šimunu
i Andriji bio sadržan u jednoj rečenici upućenoj braći dok su bacali mrežu u
more: ''Hajdete za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi'' (Mk 1,17). Oni to
odmah prihvaćaju (Mk 1,18). Unutar kulturnog konteksta Isusa kao rabina, a
rabine se dakle molilo da dopuste stupanje u odnos poučavanja, židovskim bi
ribarima bila izuzetna čast čuti njegov poziv na učenje. Učenici shvaćaju da
Isusov poziv uključuje čast, ali i velika odricanja, jer su Isusovi
učenici trebali podnijeti ono što su trebali podnijeti i učenici drugih
mudraca 1. stoljeća, a to su teškoće odvajanja od svakodnevnog života kako bi
slijedili rabina. Isus njih zove, umjesto da oni dolaze njemu i traže dozvolu da
ga slijede. Vrlo je važno uvidjeti koga je to Isus odabrao: ni jedan nije imao
istaknuto mjesto u sinagogi, niti je pripadao svećenstvu. Većinom su to bili
obični radnici koji su prošli kroz Bet Sefer i moguće kroz Bet
Talmud, no zasigurno nisu išli dalje u Bet Midrash. Isus dakle preskače
postavljene okvire na mnogim mjestima. On je učitelj bez presedana. On
propovijeda Kraljevstvo božje koje je u isto vrijeme on sam. Odvažnost i
hrabrost iznenađenih učenika nije se dala smesti, na Božji poziv odgovorili su
smjesta. Mnogi su i danas pozvani ali nemaju hrabrosti i odvažnosti odazvati se
Božjem pozivu i staviti se u službu Kristove Crkve. Neka se ohrabre odvažnošću
Isusovih učenika i naprave korak naprijed.
- MARANATHA -
Izdaje: Regija sv. Kristofora
Nadbiskupska kurija: generalni.vikarijat@gmail.com
