Church flyer ''Dominisiana'' - Listić ''Dominisiana''


 Ecclesia Vetero-Catholica Orthodoxa

WORLD COUNCIL OF NATIONAL CATHOLIC CHURCHES
(WCNCC)
SVJETSKI SABOR NARODNIH STARO-KATOLIČKIH CRKAVA

ORTHODOX OLD CATHOLIC ECCLESIASTIC PROVINCE OF ST. CRISTOPHER
ORTODOKSNA STAROKATOLIČKA PROVINCIJA SV. KRISTOFORA




M I N I S I A N A


Godina: VI                                     25.    II   2018.                                              Broj: 217


Draga braćo i sestre,
kada govorimo o autoritetu onda nikada ne smijemo smetnuti s uma da je manjkavost svakog autoriteta bazirana na ljudskoj pogrešivosti. Švicarski teolog Hans Urs von Balthasar (1905. – 1988.) napisao je kako bi zbot svakog nepotrebnog skandala bilo poželjno kada bi papa pretvorio cijeli Vatikan u jedan muzej i preselio se izvan Rima. Tog istog Balthasara papa Ivan Pavao II. imenovao je kardinalom (Balthasar je imenovan kardinalom ali je preminuo dva dana prije ceremnonije ustoličenja). Von Balthasar je osporavao i papinu i crkvenu bezgrešnost ''jer ljudi uvijek mogu pogriješiti.'' Na određeni način mu je Ivan Pavao II. dao za pravo kada je uoči jubilarne 2000. godine počeo tražiti oprost za sve loše što su tijekom povijesti učinili njegovi prethodnici na čelu Rimokatoličke crkve (npr. prema Židovima, američkim Indijancima, u križarskim ratovima ili zbog podjele Crkve na istočni i zapadni dio...) izazvalo je unutar Rimske kurije veliki broj nezadovoljnika. Prije Ivana Pavla II. jedino je još papa Hadrijan VI. (1522. – 1523.) ispovjedio crkvene grijehe. Hadrijan Vi. pokušao je spasiti raskol u Zapadnoj crkvi i na Lutherov poziv odgovorio kako su njegovi prethodnici na Petrovoj stolici činili odurne stvari, kako su griješili i svećenici, kako je bolest ušla doboko, ukorjenila se, razvila, te je treba liječiti prikladnim lijekovima itd. Međutim, Hadrijan VI. nije uspio zaliječiti raskol. Poljak Ivan Pavao II. je koncem 20. st. pripremajući Rimokatoličku crkvu, vjernike i svijet na kazivanje ''mea culpa'' za prošlost, često citirao Hadrijana VI.
Povijest papinstva zabilježila je svega. Kao jedan detalj iz te povijesti u kontekstu ''nepogrešivosti'' možemo spomenuti papu Honorija I. (625. – 638.) koji je kao papa heretik čak i osuđen od drugog pape. Papa heretik Honorije I. ušao je u povijest kao nedovoljni poznavatelj teologije, jer pitanje dvostruke uloge Krista (kao Boga i čovjeka) svodi samo na pitanje gramatike, te čak pismeno potvrđuje kako je Krist Bog (ne i čovjek) pišući patrijarhu Konstantinopola Sergeju. Tako je nastao ''slučaj Honorije'' koji će trajati stoljećima. Kasnije je papa Agaton (678. – 681.) uputio delegaciju na koncil u Konstantinopol na kojem su osuđeni monofizitizam, patrijarh Sergej i papa Honorije I. Što dakle iz povijesnih činjenica  reći na ''nepogrešivost'' u kojoj jedan nepogrešivi papa Agaton osuđuje ranijeg nepogrešivog papu Honorija I. kao heretika? To   samo jedan izdvojeni primjer koji tektonski ljulja dogmu o papinoj nepogrešivosti Pia IX. Iz 1870. godine. Doduše, u vrijeme Honorija I. još nije bio eksplicitno definiran govor ''Ex Cathedra'' ali jasno da ga je Honorije I. implicitno koristio u iznošenju i zagovaranju svojeg heretičkog stava. Kako se postaviti kada papa iznese herezu Ex Cathedra u koju bi po toj definiciji svi kršćani bili dužni vjerovati, odnosno bili bi dužni postati hereticima? Ne bi li onda oni koji to ne prihvaćaju – pravovjerni – bili na neki način proganjani? To je jasna i trajna opasnost od implikacije negacije nepogrešivosti.


 
OBAVIJESTI
Sv. Misa u crkvi sv. Kristofora u 16,00 sati
Sv. ispovijed - 30 min prije sv. Mise.


KRŠĆANSKI PODSJETNIK – ''Dok su silazili s gore...'' Naša se unutarnja promjena ne može dogoditi bez povratka u ovozemaljsku stvarnost ovakvu kakva jest, u iskušenjima života:

"Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane.  '' (Mk 9, 9).


DRUGA KORIZMENA NEDJELJA
Prvo čitanje: Post 22, 1-2. 9a. 10-13.15-18
Drugo čitanje: Rim 8, 31b-34
Evanđelje: Mk 9, 2-10

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: ''Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.'' Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: ''Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!'' I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo ''od mrtvih ustati''.

Riječ Gospodnja.


Razmišljanje uz Evanđelje
Draga braćo i sestre,
blagopokojni dr. don Ivan Grubišić naglašavao je činjenicu kako u jednom ontološkom i antropološkom smislu čovjek uvjek ima potrebu za promjenom, ona mu je potrebna - uvijek postoji težnja da se nadvlada postojeće. To znači da se čovjek želi izdići iznad onoga što osjeća i dohvaća, iznad fizičkog, materijalnog – zemaljskog. Isus je učinio pred svojim učenicima na Brdu preobraženja jednu promjenu koja je bila vidljiva izvana. Htio je pokazati da je smisao obraćenja tj. metanoje – konstantne promjene (grč. μετάνοια) – u nekoj drugoj, konačnoj dimenziji čovjekova života, a to je punina života ''s onu stranu.'' Tu se odmah javlja raskorak u odnosu na naša očekivanja. Kad mi želimo promjene, želimo da nam bude bolje. Želimo da se zadovolje naše želje, i to odmah. To je prvi nesporazum između Isusa Krista i čovječanstva. Taj nesporazum proizlazi iz toga što mi shvaćamo život isključivo u granicama prostora i vremena te da bi se u tim okvirima moralo dogoditi sve što želimo. To je nesporazum koji Isus teško može razriješiti snagom autoriteta i čudesima. Taj se nesporazum može razriješiti samo ako postoji duboko povjerenje u Isusa Krista. Isus se preobrazio pred učenicima. Ta je preobrazba bila radosna, iznimna, bila je takva da su učenici zaželjeli u toj radosti ostati. A Petar je rekao Isusu da bi bilo lijepo ostati na Brdu preobraženja i ne vraćati se više u Jeruzalem. Ali Isus je jasno rekao da se PREOBRAZBA NE MOŽE DOGODITI BEZ POVRATKA U JERUZALEM – U OVOZEMALJSKU STVARNOST OVAKVU KAKVA JEST. Naša se unutarnja promjena može dogoditi samo  kroz iskušenja života. Isusova konačna promjena bila je vezana uz izuzetno velika iskušenja kalvarije.
Sv. Matej kaže, kad su se vraćali s Brda preobraženja, kako im je Isus rekao da nikome ne govore o tome što su vidjeli, da ne bi ljudi pomislili kako je lako biti Isusov učenik i naprosto biti čovjek. Potrebno je pričekati dok Sin čovječji prođe kalvariju, dok uskrsne. Isus je rekao: ''Sad idemo u Jeruzalem, tu će Sin čovječji biti predan, osuđen i razapet.'' On najavljuje okvire promjene kroz koje treba proći, a to najčešće čovjeku nije prihvatljivo. Nitko do sada, počevši od Adama, nije mimoišao kalvariju. Nitko! Nju treba proći jer je ona sastavni dio života na zemlji, rasta i duhovnog jačanja kojeg moramo ovdje ostvariti.  
Petar je savjetovao Isusu neka ne ide u Jeruzalem, budući Ga tamo čeka smrt. To nam pokazuje kako je teško prihvatiti konačnu istinu o životu – da se bez prolaska kroz iskušenja ne može istinski proživjeti ljudski život na zemlji. Treba ići u ''Jeruzalem'', a to znači ostati vjeran životu i izdržati sve da bi se konačna promjena mogla dogoditi. Petar nije predstavnik individualnog shvaćanja, nego kolektivnog shvaćanja – shvaćanja svih nas. Nitko ne bi želio u Jeruzalem, željeli bismo da nas patnja mimoiđe. Isusov stav na takvo mišljenje je: ''Nosi se od mene, Sotono, jer ti nije na pameti što je Božje nego što je ljudsko.'' Time Krist jasno poručuje da ni On kao Sin Božji ne može preskočiti iskušenja, ne može preskočiti Kalvariju – treba ići u Jeruzalem. To za nas znači da trebamo nastaviti živjeti, skupiti snagu koju često nemamo jer mislimo da ćemo se lako snaći u životu. Ta snaga koju može samo Bog dati je svakom od nas iznimno potrebna, stoga Krist i kaže da bez Njega ne možemo učiniti ništa.
Ta se dimenzija promjene i obraćanja, stječe apsolutnim povjerenjem u Isusa Krista. Kršćanin nije onaj koji samo vjeruje u Isusa, nego onaj koji vjeruje u Isusa na način da u životu treba proći kroz Jeruzalem – kroz iskušenja života, kroz nepredvidivosti i trpljenja. Sv. Pavao nam jasno kaže da Bog ni svoga Sina nije poštedio za nas – krv se Isusova prolijeva za nas. Bog se opredijelio za nas u Isusu Kristu i pokazuje nam po Njemu put spasenja – izdržati sve u životu uzdajući se u Boga koji je prisutan bez obzira na križ života kojeg je prihvatio i prošao i Sin Svevišnjega: ''Tko hoće za mnom, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.''
Evanđelje nije samo Evanđelje čuda, nego i Evanđelje križa. Čuda ne smiju zamagliti horizonte vjere.
U Prvom čitanju govori se o Abrahamovoj vjeri. Bog stavlja Abrahama na kušnju, provjerava bi li bio spreman učiniti sve što Bog od njega traži. Shvatiti Abrahamovu vjeru u Boga znači zamisliti sebe u situaciji da Bog od nas traži uzdanje, npr. da podnesemo tešku dijagnozu, da uspijemo jedno životno iskušenje osmisliti u vjeri. Pitanje je koliko smo na to spremni. Kad je čovjek spreman na sve što Bog traži, kad kaže: ''Bože, ako je malo, daj još, ali daj mi i vjeru i snagu'' – u tim se ontološko-antropološkim unutarnjim finim procesima ostvaruje duhovni rast osobne egzistencije.   
Takva vjera rađa obraćanjem, egzistencijalnim promjenama u životu svakoga od nas.






MARANATHA -

Molitva za Dominisa
Svemogući vječni Bože, nadbiskup Marko Antun Dominis, uložio je život za jedinstvo Svete Crkve. Nepravedno osuđen i spaljen svoj je mučenički trud platio životom, te ostao do naših dana nepokopan. Molimo te, milošću svojom providi ukop svoga ugodnika, da nakon minulih stoljeća konačno rehabilitiran,  bude i dostojno crkveno sahranjen, na hvalu slave tvoje. Amen.


Izdaje:  Ortodoksna starokatolička provincija sv. Kristofora
E-mail: generalni.vikarijat@gmail.com