Spiritual call and response - Duhovni poziv i odaziv





 Ecclesia Vetero-Catholica Orthodoxa

WORLD COUNCIL OF NATIONAL CATHOLIC CHURCHES
(WCNCC)
SVJETSKI SABOR NARODNIH STARO-KATOLIČKIH CRKAVA

ORTHODOX OLD CATHOLIC ECCLESIASTIC PROVINCE OF ST. CRISTOPHER
ORTODOKSNA STAROKATOLIČKA PROVINCIJA SV. KRISTOFORA





''Koga da pošaljem? 
I tko će nam poći?
 Ja rekoh: EVO ME, MENE POŠALJI!'' (Izaija 6,8)



Od svih sedam sakramenata Crkve (Krst, Ispovijed, Pričest, Krizma, Ženidba, Pomirenje, Sveti red), upravo ovaj posljednji predstavlja osobito poslanje, neobično važno za život i rast Crkve. 

SVETI RED
Sakrament svetog reda je božanskog ustanovljenja. Oni koji su zaređeni, pripadaju hijerarhijskom ustrojstvu Crkve, dok oni vjernici koji prihvaćanjem evanđeoskih savjeta zavjetima ili drugim vezama - koje Crkva priznaje i potvrđuje - koriste spasenjskom poslanju Crkve bez obzira što ne pripadaju crkvenoj hijerarhiji, tako oni ipak sačinjavaju život Crkve i njezinu svetost.
Sveto redenje, jednom valjano primljeno, nikada ne može postati nevaljano. Svaki svećenik, ako i nema ovlasti ispovijedanja, valjano i dopušteno odrješuje od svih cenzura i grijeha sve pokornike koji se nalaze u smrtnoj pogibelji, premda je prisutan ovlašteni svećenik, što znači da se sveti red ne može nikada izgubiti. Prema tome, ukoilko je klerik iz nekog razloga sveden na laički stalež, nikada ne može u potpunosti biti laik.
Primitak svetog reda ostavlja neponovljiv biljeg kojim se označuju i koji mijenja kršćanina u njegovom bitku, te je time kao posvećeni službenik u mogućnosti djelovati  in persona Christi,  prema svojem stupnju, vršeći u osobi Krista Glave službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja u Božjem narodu. Takvo sakramentalno-ontološko zaređenje nikad ne prestaje, uz uvjet da je krštenik valjano zaređen. Vlast reda se prema tome ne može oduzeti, nego samo zabraniti njezino vršenje ili obavljanje nekih njezinih čina. Dakle, bez obzira na eventualni gubitak kleričkog staleža  (obveze i prava vlastita kleričkom staležu koja proizlaze iz valjano primljenog svetog reda) vlast reda i dalje traje..

STUPNJEVI SVETOG REDA
Đakon se sakramentom reda posvećuje za pomoć biskupu i prezbiterima u službi riječi, u službi oltara i službi ljubavi. On svečano naviješta evanđelje u crkvi, poslužuje kod euharistije, dijeli pričest, predvodi molitvena slavlja, krsti, vjenčava i blagoslivlja mladence, nosi popudbinu bolesnicima i predvodi obred sprovoda. Osim toga đakonu se povjeravaju različite službe u vođenju kršćanske zajednice te u bratskom služenju u njoj (đakon npr. vodi karitativnu djelatnost u zajednici). Red đakonata podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom.

Svećenik (prezbiter, starješina) sakramentom se reda posvećuje da predvodi Božji narod u konkretnoj kršćanskoj zajednici te da predsjeda slavljenju bogoslužja, osobito slavljenju euharistije. On snagom svoga reda podjeljuje sve sakramente osim sakramenta svetog reda i potvrde (no ima slučajeva kad podjeljuje i potvrdu: kod krštenja odraslih, u smrtnoj opasnosti zajedno s popudbinom, kod svečane potvrde kao supotvrditelj s biskupom). Svećeniku na poseban način pripada dijeliti sakramenat pomirenja (ispovijed) i bolesničko pomazanje te predvoditi euharistijsku žrtvu – misu. Red prezbiterata (svećeništva) podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom.

Biskup posvećenjem i prijenosom apostolske sukcesije (nasljeđa) prima puninu svećeništva (svetoga reda) i nasljednik je službe Apostola. Po biskupu, okruženom njegovim prezbiterijem (svećenicima), usred Božjeg naroda prisutan je sam Gospodin Isus Krist. Biskup je znak prisutnosti Isusa Krista – jedinog Predvodnika i Glave Crkve – te možemo reći da preko njega sam Isus Krist propovijeda evanđelje, dijeli sakramente i upravlja Crkvom. Za biskupe kažemo da su pastiri Crkve jer im je Krist – jedini Pastir Crkve u punom smislu – povjerio da kao nasljednici Apostola predvode Crkvu u propovijedanju evanđelja, u posvećivanju Božjega naroda predvođenjem bogoslužja te u upravljanju Crkvom.  Svi su članovi Božjega naroda dionici u Kristovoj proročkoj (učiteljskoj) službi, u svećeničkoj službi i kraljevskoj službi (službi upravljanja). No biskupi sa svojim suradnicima svećenicima i đakonima u tim trima službama imaju udjela kao “pastiri”, tj. kao predvodnici Crkve. Biskupski red podjeljuje se  polaganjem ruku i posvetnom molitvom. Zaređeni (oni koji su primili sakramenat svetoga reda) obilježeni su neizbrisivim Kristovim biljegom za službu koja im se povjerava.




MISTERIJ SVEĆENIČKOG POZIVA
Povijest svećeničkog zvanja? Nju iznad svega poznaje Bog. U svojem najdubljem sloju, svako je svećeničko zvanje veliko otajstvo, dar koji beskrajno nadilazi čovjeka. Svaki od nas svećenika jasno to doživljava u cijelom svojem životu. Pred veličinom toga dara osjećamo koliko smo za nj neprikladni. 

Zvanje je otajstvo Božjeg izabranja: ''Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas. I postavih vas da idete i rod donosite, i rod vaš da ostane'' (Iv 15,16). ''I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron'' (Heb 5,4). ''Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te'' (Jr 1,5). Ove nadahnute riječi moraju snažno potresti svaku svećeničku dušu. 

Zbog toga, kada u najrazličitijim okolnostima govorimo o svećeništvu te o njemu dajemo svjedočanstvo, to moramo činiti s velikom poniznošću, svjesni da nas je Bog ''pozvao pozivom svetih, ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti'' (2Tim 1,9). Istodobno postajemo svjesni da ljudske riječi nisu u stanju izdržati težinu otajstva koje svećeništvo nosi u sebi. 

Putujući prema ostvarenju tog božanskog svećeničkog poziva, valja nam se uzdati u Blaženu Dejvicu Mariju, vršiti pobožnosti prema Svetoj Djevici. U njoj ćemo pronaći odgovore na naše sumnje. Da, Marija nas približuje Kristu, vodi nas k Njemu, pod uvjetom da se njezino otajstvo živi u Kristu. Mariološka je stvarnost ukorijenjena u trojstveno Otajstvo i u istinu Utjelovljenja Božje Riječi. Iz toga je jasno zašto Crkva moli Angelus tri puta na dan molitvom: ''Anđeo Gospodnji navijestio Mariji. I ona je začela po Duhu Svetom... Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po Riječi tvojoj... I Riječ je tijelom postala, i prebivala među nama...'' Uistinu odlučujuće riječi! Izražavaju jezgru najvećeg događaja koji se dogodio u povijesti čovječanstva. Sv. Ludovik Marija Grignion de Montfort povjeravao se Majci Božjoj: Totus Tuus ego sum et omnia mea Tua sunt. Accipio Te in mea omnia. Praebe mihi cor Tuum, Maria. (Sav sam Tvoj i sve moje Tvoje je. Prihvaćam Te u svemu mojemu. Daruj mi Svoje srce, Marijo). Ove je riječi, kao kraticu svojega gesla uzeo i sv. papa Ivan Pavao II.: Totus Tuus (Sav Tvoj)

Od osobite je važnosti uzdanje u Duha Svetoga. Veni, Creator Spiritus, mentes tuorum visita, imple superna gratia quae Tu creasti pectora. (O, dođi, Stvorče Duše Svet, pohodi duše vjernika, poteci višnjom milosti u grudi štono stvori ih). Kao što je u Svetoj misi tvorac pretvorbe kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu, tako je u sakramentu Svetog reda tvorac đakonskog, svećeničkog ili biskupskog posvećenja. Biskup koji podjeljuje Sveti red, ljudski je djelitelj božanskog otajstva. Polaganje ruku je nastavak onog čina koji se već nalazi u prvotnoj crkvi za označavanje dara Duha Svetoga u obliku određenog poslanja (usp. Dj 6,6; 8,17; 13,3). Pavao ga rabi u odnosu na učenika Timoteja (usp. 2Tim 1,6; 1Tim 4,14), a taj čin ostaje u Crkvi (usp. 1Tim 5,22) učinkovit znak djelotvorne prisutnosti Duha Svetoga u sakramentu Svetog reda. 

Onaj koji prima sveto ređenje cijelim se tijelom ispruži po tlu, očitujući time svoju potpunu raspoloživost da preuzme službu koja mu se povjerava. Taj obred duboko označava svećeničko postojanje. (Usp. Ivan Pavao II, Dar i otajstvo).

Svećeniče Božji, usmjeri svoj život prema Bogu, i ostani uvijek uz Boga, bez obzira kuda tvoj život vrludao. Životno je ''vrludanje'' posljedica ranjenosti ljudske naravi; ono je više ili manje stvarnost svakoga čovjeka, pa tako i svećenika. Opet i opet, ponovno i nanovo, u tom usmjerenju svećeničkoga poziva i života, nezaobilaznu i bitnu ulogu ima Blažena Djevica Marija, Majka Gospodina našega Isusa Krista. Uzdanje u nju i molitva njoj, dovodi nas otajstvu Krista: Marija je put ka Kristu - Krist je put ka Ocu. 



SAKRAMENT SVETOG REDA PRIDRŽAN JE MUŠKARCIMA

Naš je Gospodin Isus Krist povjerio svojim apostolima da u Crkvi Kristovoj podučavaju, da posvećuju i  vode njegovu Crkvu dok se on, naš Gospodin, ponovno ne vrati. Ta je apostolska služba, koju su nastavili biskupi, odvajkada bila pridržana isključivo za muškarce. Događanja prisutna u nekim crkvama, u smislu zaređenja žena za svećenike, ruše milenijsku tradiciju crkve uvodeći ono što nigdje i nikada nije postojalo u Crkvi Kristovoj i time se suprotstavljaju Kristovoj volji. Ortodoksne  starokatoličke crkve  drže se Tradicije te ostaju vjerne onome što je zaista u Pismu i Tradiciji utemeljeno. To u smislu svećeničkoga reda, odnosno staleža znači, da se on može valjano podjeljivati samo muškarcima. Naravno, obdržavanje Tradicije uključuje i čašćenje svetaca, branjenja nauka o transupstancijaciji i svega onoga što je povezano s Presvetim oltarskim sakramentom.

Ovime se nimalo ne umanjuje dostojanstvo žena u Crkvi, dapače, one su pozvane da svojom nezamjenjivom ulogom i dalje doprinose, kao što su oduvijek i doprinosile rastu Crkve Kristove, imajući neprocjenjiv uzor u Blaženoj Djevici Mariji, našoj Majci.

Posebno treba istaknuti, da Kristov izbor muškaraca za apostole nije uvjetovan bilo kulturnim bilo nekim drugim ''običajnim'' razlozima koji su u ono vrijeme bili na snazi. Činjenica jest da je naš Gospodin mogao izabrati i žene u apostolski zbor, međutim to nije učinio, i time nam je dao jasan i trajan primjer i smjerokaz za djelovanje njegove Svete Crkve u budućnosti.



EUHARISTIJA U ŽIVOTU SVEĆENIKA
- zajedništvo, služenje, poslanje - 


O kako je velik svećenik! U nebu ćemo razumijeti njegovu uzvišenu čast. Kad bismo je na zemlji shvatili, umrli bismo – ne od straha, nego od ljubavi... Kad bih u isto vrijeme susreo jednog svećenika i jednog anđela, najprije bih pozdravio svećenika. Anđeo je prijatelj i sluga Božji, ali svećenik je Njegov zamjenik. Sv. Terezija je običavala ljubiti tragove što ih je iza sebe ostavljao prolazeći svećenik. Svećenik nije nije svećenik za sebe, on ne može sam sebe odriješiti od grijeha niti si podijeliti posljednje pomazanje. On nije ovdje za sebe, nego za vas. (L. NIDERBERG; Zlatna zrnca župnika Arškog)


Matejevo evaneđelje 20, 20-27 opisuje situaciju među apostolima i Isusovo rješavanje spora (želja Zebedjevih sinova da budu prvi uz Isusa i Isusovo pitanje ‘Možete li piti čašu koju ću ja piti’).  Euharistija i svećenstvo su povezani u svjetlu communio, diakonie i missio: zajedništva, služenja i poslanja. Zebedejevi sinovi su htjeli biti prvi uz Isusa, ne u poslu i poslanju, nego u časti. Ne u služenju, nego u gospodovanju. Umjesto bratskog zajedništva, učinak je među apostolima bio gnjev, svađa, razdor. Svećenici moraju sagledati sebe pred Učiteljem, ne zavaravajući se da je sadašnji narašataj bolji od apostola. I nas muči ambicija, zavist, ljubomora, svađa, jal i razdor, nedostatak Duha i duhovnosti.

To nam zastire pravi pogled na Isusa, kao i apostolima tada, koji nisu uočavali njegovo poslanje i cilj djelovanja, nisu razumjeli sredstva koja je izabrao, niti su bili svjesni učinaka o kojima je govorio. To je govor o čaši suobličenja Gospodinu i njegovoj muci koja nas hrani, kao što je hranila apostole i vjernike spremnošću na mučeništvo. Zato je euharistija u prvoj Crkvi bila hrana i piće mučenika. Isusovo pitanje ''Možete li piti čašu koju ću ja piti'' sadržava kriterije koji su pokazivali njihovu sposobnost prema kojoj im je mogao udovoljiti zahtjevu. Nisu razumjeli da se radi o čaši mučeništva. Nisu znali što ištu ni što govore kad su rekli da je mogu piti. U njima je ambicija bila tako jaka i ponos velik, da ih je navelo da kažu da mogu piti. A onaj tko zna piti čašu Gospodnju, zna i može vršiti njegovo poslanje, služiti na pravi način. Umjesto da gaje svijest o Isusovom poslanju, učenici su izabrali ambicioznost i provođenje vlastitog plana, a ne Kristovog. Ispunjenje Kristovog služenja dogodilo se u pashalnom otajstvu koje slavimo u euharistiji. On se ponizio, postao poslušan do smrti na križu, i Bog ga je zbog toga uzvisio. Euharistija nije jedna od tolikih Božjih komunikacija, nego je communicatio par excellence koja vodi u cjelovito zajedništvo, communio među osobama koje se vole. Euharistija je punina duhovskog događaja i poslanja Duha Svetog. U njoj se izvršuje svako posvećenje jer Duh Sveti, kao nekad u Mariji, izvodi Isusovo utjelovljenje u hostiji. U euharistiji je vrhunac i punina poslanja – missio. Duh je pozvan da nas uvede u svu istinu, da nam pokaže koliko nas Otac voli, da nas oživi, pritjelovi Kristu. To se događa upravo u tom neizrecivom otajstvu. 

Svećenici se trebaju zapitati kakvo je i na čemu se bazira njihovo zajedništvo; je li to zajedništvo kad treba zaigrati nogomet ili su kadri utjecati jedni na druge, biti zajedničari tuđih ideja, planova, inicijativa, rješenja. Treba se čuvati klaniranja, stvaranja vlastitih istomišljenika za privatne interese, isključivanja iz zajedničkih crkvenih inicijativa. Klanove najčešće stvaraju tzv. privatnici u Crkvi. Takvog klaniranja je bilo i u prvoj Crkvi i s njim se morao energično suočiti i Pavao. Vjernici su se dijelili na Pavlove, Petrove, Apolonove, ovisno od toga koji je od apostola prvi negdje prošao. Pavlov odgovor je cjelovito euharistijski: svi smo zajedničari jednog kruha i kaleža, iste žrtve. Najveći oblik zajedništva je krvni. Sklapajući savez s ljudima, Bog nas je doveo do saveza u punini koji je sklopljen u krvi Kristovoj. Služenje svećenika jedan drugome treba biti nalik onome što Krist ostvaruje u euharistiji: dati život jedan za drugoga. Kažemo da smo braća svećenici. Da li je naše služenje samo priskočiti u pomoć kada treba reći misu, ili je služenje? Nije dovoljno zamijeniti kolegu u nekoj prigodi, preuzeti feštu, tehnički pomoći, da bismo se smatrali nasljedovateljima apostolskog zajedništva i štovateljima euharistije. Euharistija je davanje krvi, infuzija zdrave krvi u organizam svakoga od nas, da nas pročisti. Dajemo li krv jedan za drugoga ili širimo zlu krv? Dajemo li život dajući krv za druge, ili drugima oduzimamo život stvarajući od njih ljude bez osobnosti i Kristove krvi u sebi? Svećenik koji se hrani euharistijom treba živjeti zajedništvo koje ga tjera da i na van, u odnosu prema svećenicama i svijetu, postaje kruh koji se lomi, daje i služi drugima, koji se osjeća poslanim za druge, kao što je i Kristovo tijelo položeno za sve ljude.

(Usp. Ines GRBIĆ, Svećenička rekolekcija ''Euharistija u životu svećenika: zajedništvo, služenje, poslanje'' - predavač dr. Ivan Bodrožić, u: http://www.zadarskanadbiskupija.hr/?p=13578objavljeno 06.11.2014.). 
https://www.youtube.com/watch?v=739mHyw2iuU



POTREBNI DOKUMENTI ZA PRIJEM KANDIDATA I/ILI KLERIKA U STAROKATOLIČKI GENERALNI VIKARIJAT SV. METODA

I. Osobni razgovor s biskupom
II. Životopis i dvije fotografije (veličine kao za osobnu kartu)
III. Ispunjavanje pristupnice
IV. Fotokopije ili original potvrda:
-         Krštenja;
-         Pričesti;
-         Krizme;
-         Ženidbe - ukoliko je osoba oženjena;
-         Svetih redova - sveti redovi primljeni u Starokatoličkoj, Pravoslavnoj, Grkokatoličkoj i Rimskokatoličkoj crkvi uzimaju se za valjane po sebi, dok će za svete redove primljene u ostalim denominacijama biskup izvršiti ređenjd sub conditione conferantur - reordinatioSva ređenja vrše se po Rimskom pontifikalu;
-         Diplome o završenom teološkom studiju - za one koji nemaju teološku kvalifikaciju traži se svjedodžba završene četverogodišnje srednje škole kao preduvjet za stjecanje teološke kvalifikacije);
-         Ekskardinacije - ukoliko osoba traži inkardinaciju.
V. Potpisivanje obrasca Carigradsko-nicejskog vjerovanja
VI. Pisanje molbe biskupu (piše se ona molba koja odgovara okolnostima kandidata):
-         Molba za primanje među bogoslovne kandidate  - za one koji su završili srednju školu i pripremaju se na studij teologije);
-         Molbe za oprostom (za klerike koji su ranije pripadali i služili u zajednicama u kojima je bila dopuštena protubožanska i protucrkvena praksa blagoslova istospolnih parova te dopuštanje abortusa (osim pod uvjetom kada je abortus nužan jer je ugrožen život majke ravnajući se po načelu ordo caritatis)  i ostalih nedopuštenih stvari;
-         Molbe biskupu za inkardinaciju - s navođenjem razloga ekskardinacije i razloga  želje za inkardinacijom u Starokatolički generalni vikarijat sv. Metoda.

Dokumentacija se šalje na adresu:
Starokatolički generalni vikarijat sv. Metoda 
Palit 168
51280 Rab

Sva dodatna pitanja možete uputiti na mail adresu: 

generalni.vikarijat@gmail.com