ONE, HOLY, CATHOLIC AND APOSTOLIC CHURCH
JEDNA, SVETA, KATOLIČKA (SABORNA) I APOSTOLSKA CRKVA
Tada čuh glas Gospodnji:
Koga da pošaljem? I tko će nam poći?
Ja rekoh: Evo me, mene pošalji!
(Izaija 6,8)
Koga da pošaljem? I tko će nam poći?
Ja rekoh: Evo me, mene pošalji!
(Izaija 6,8)
Kada se čovjek nalazi pred čovjekom, on se želi svidjeti čovjeku, a ono što je potrebno jest da se svidimo Bogu. Bitna je nakana svidjeti se Bogu. Prvi kriterij po kojem mogu vidjeti da li je ono što radim po volji Bogu jest da ako za ono što radim ne dobivam nikakvu zahvalnost, čak štoviše, Božja djela i najvažnije Božje djelo, prolaze kroz progonstva. Božja djela mogu otrpjeti progonstvo. Ako imamo čistu nakanu, ako radimo nešto iz ljubavi, ne samo da nećemo biti nesretni ako ne dobijemo zahvalnost, nego ćemo biti sretni ako dobijemo kritike, napade, progonstva ukoliko radimo za Boga. Zašto? Jer moja nagrada je ljubav. To može izreći samo čista nakana. Nadalje, ako ne uspijem što onda? Ako radim za Boga, ako uspijem i ako ne uspijem: propovijedaš, boriš se, trudiš se a ljudi gunđaju, nezadovoljni su, okrenuti su banalnim stvarima, ne zanima ih istinska pobožnost. Ali ako radiš čista srca – tu je milost imao Župnik Arški – svećenik će jednako ustrajati, jer njegova plaća je ljubav a ne ljudsko hvala, ljudsko priznanje ili uspjeh u tome. Radovat će se kad netko drugi uspije kao da je on uspio. To su neka osnovna načela kako bi čovjek mogao prepoznati radi li uistinu za Boga. Nije lako podnositi nepravdu i progonstva ali ljubav prema Bogu sve to nosi. Kad svećenik služi može se dogoditi da se ljudima svidimo ali da se Bogu to uopće ne svidi, i obratno. Ljudi vole slušati ono što im ušima godi, ali to nikada nije dobro ukoliko nije u skladu s Božjim.
Svećenička i proročka služba jest govoriti ono što se Bogu sviđa. Poglavari u Crkvi bi uvjek trebali djelovati tako da nikad ne provode svoju volju nego nastoje osluškivati što Bog želi. A drugi koji ih trebaju slušati da po njima prepoznaju što je Božja volja. Poglavar nije u Crkvi da radi što hoće, nego da osluškuje i za to će odgovarati pred Bogom – bio to redovnički poglavar, bio to župnik ili biskup – on je odgovoran za ono što čini pred Bogom. Oni koji slušaju lako će po poslušnosti prepoznati Božju volju, međutim poglavar koji je nadređen mora biti povezan s Bogom, osluškivati Božju volju, što Bog želi, i prenositi dalje – to je velika odgovornost.
Poslušnost je veliki Božji dar. Poslušnost valja odbiti jedino ako bi poglavar poticao na grijeh, podređeni bi tada bio dužan odbiti poslušnost odnosno grijeh. Karakteristika poslušnosti jest poniznost jer slušamo i provodimo ono što ne moramo nužno razumijeti. Jer ako mi razumijemo i imamo isto uvjerenje onda to ne bi bio posluh, posluh je kad ja ne mislim tako ali poslušam iz ljubavi i vjernosti Bogu. Oni koji slušaju nisu slijepi niti manje kritični, nego poslušnost je savršen mehanizam – poput Gospe: ona nije sve razumijela, nego ima neograničeno povjerenje u Boga. Čak ako ja imam suprotno mišljenje, ako mi nije jasno, poslušati ću crkvenog poglavara ako mi nije naložen grijeh – to je prava poslušnost. Stoga su molitva, post, kao i prethodno duže razmatranje i odvagivanje nezaobilazan faktor bez kojega župnik ili neki drugi poglavar ne smije izdavati nalog, a savjest je krajnja instanca i onoga koji izdaje nalog i onoga koji ga provodi. Molitva je prvi korak, početak svega, jer je milost Božja početak i kraj cijeloga procesa svetosti. Savršena pokora je prihvaćati sve iz Božje ruke: sve naše obaveze, bilo obiteljske bilo crkvene imaju dimenziju pokore. Bilo koja stvar koju čovjek radi nosi dimenziju pokore. Sve ono što je nama teško, što teže pada našoj naravi, nosi dimenziju pokore.
Ono što je također jako važno jest poniznost – svijest da je sve Božji dar. Poniznost je temelj duhovnog života a ljubav je cilj duhovnog života. Danas je ta poniznost posebno ugrožena. Čovjek može upasti u ropstvo prema svome egu, može upasti u ropstvo prema znanju, prema znatiželji, prema pohlepi, u odnosu prema hrani, prema seksualnosti, u blud, u proždrljivost itd. Danas imamo ekspanziju ljudi koji su informirani – puni su informacija, puni su znanja – ali znanje nadima a ljubav izgrađuje. Imamo fenomen da čovjek prikuplja mnogo raznovrsnog znanja, a nije dovoljno otvoren Duhu Božjem da bi to procesuirao kako treba i kako Bog daje, da bi to rezultiralo sa svjetlom u razumu i srcu. Tako čovjek postaje samo umišljeniji, bahatiji, drskiji itd. te nepoučljiv prema Crkvi i njezinom učenju, prema svećenstvu. Dovoljno je pogledati portale i pročitati komentare. To je postao jedan fenomen koji će rezultirati vrlo lošim posljedicama u budućnosti. Zato, blago onome tko je ponizan. Intelektualni divovi su ponizni, tako da su ujedno i divovi poniznosti. To je karakteristika svetosti. Čovjek koji se ne zna poniziti pred čovjekom neće znati ni pred Bogom – pred Bogom će se doduše poniziti jer znade da je Bog velik, međutim to neće biti autentično nego farizejski, zato jer zna da je Bog jači. Tko se zna spustiti pred čovjekom, ponoziti se pred čovjekom, znat će i pred Bogom, i bit će to autentično, stvarno. Ustajati na posao, slušati, prihvatiti bolest itd. nosi dimenziju pokore. Međutim, da bismo to mogli potrebno je da i sami biramo pokoru, npr. post.
Post je bitan dio pokore. Kakvim smo danas napastima izloženi u ovom svijetu teško je zamisliti da svećenik može opstati bez posta, da može ostati vjeran Bogu. Ako svijet ne bude postio dragovoljno postit će na žalost prinudno, jer grijeh rađa smrću i patnjom. Bog nam ne bi dopuštao u životu neke teške trenutke da nas spasi, da je bilo prethodno dragovoljnih trenutaka – ako osluškujem tihe poticaje milosti Duha Božjega i tihe poticaje na žrtvice na koje me Bog nadahnjuje, Bog mi to nudi da izbjegnem velike žrtve koje su mi eventualno prijetile da bi došlo do moga čišćenja. Dakle ta suradnja je uvijek blagoslovljena. To se odnosi na cijeli svijet. Koliko je svijet otvoren Bogu toliko manje će biti teških čišćenja koja čovjek sam sebi pripravi, jer grijeh uvijek rađa patnjom, uvijek: krvlju i smrću, uvijek. Stoga Bog nudi obraćenje prije, da nas zaštiti od nas samih. Kao što kaže Terezija Avilska: ''Hvala ti Gospodine što si me spasio od mene same.'' Svijet isto treba spašavati dramatično od njega samoga, međutim, čini se da su stvari otišle predaleko. Najgore što se može dogoditi s krizom jest da jedva čekamo da kriza prođe da bismo se mogli vratiti u stare rovove i raditi po starom.
Ključ je u čistoći nakane, moramo stalno moliti za čistu nakanu. Stalno provjeravaj svoju nakanu – nikad ne vjeruj svome egu. Tko vjeruje ranjenom egu griješi. Žrtvu treba činiti iz ljubavi prema Bogu, ne iz interesa. Dobro je postiti po nakani Isusovoj ili po nakani Gospe. Ključno je dakle iz ljubavi prema Bogu to mora biti motivirano Bogom.
Svećeniku u danu mora biti najvažnije, mora biti broj jedan, izmoliti časoslov i barem jednu svetu krunicu – nek se kuće ruše, ali to mora biti najvažnije – da bude s Bogom. Imamo mnoge obaveze i ako drugačije postavimo stvari molitva će uvijek stradati, uvijek. Ako pođem štediti na molitvi molitve uskoro neće biti. Valja reći: ja ću danas toliko vremena biti s Bogom – po tome se vrednuje uspjeh dana! Nakon toga rješavaju se sve otale obveze u danu. Sva zla dolaze od toga – kaže sv. Terezija Avilska – što Boga predočavamo u oblacima, kad mi molimo, Bog je tu, Bog je posvuda. Ljudi često kažu da nemaju vremena za molitvu a onda gledaju televiziju tri sata. Znači dajemo prednost drugome ispred Boga, prednost stvorenju umjesto Stvoritelju – to je idolopoklonstvo.
Oni koji su u Crkvi dožive i vide svo vrijeme u Crkvi i crkvenim krugovima sve i svašta i čovjek se može lako razočarati ako gleda ljudskim očima, stoga ako se ne uđe zrelo u molitvu jako ćemo se razočarati podlošću koja je prisutna: Crkva ima jedina svece ali ima nažalost i ljude koji svoja zla skrivaju iza pobožnosti. To što u crkvi ima svega i svačega ne smije nas obeshrabriti – mi moramo nastaviti u autentičnosti duhovnog života, živjeti crkvenost autentično.
Crkva Kristova potrebita je ljudi koji će se odazvati zovu Gospodina Isusa, kao što su se nekoć tom pozivu odazvali apostoli. Stoga želim reći nekoliko riječi mladim ljudima, kao i svima ostalima koji osjećaju u sebi poziv Božji. Onima koji su možda mislili na svećeništvo ili na duhovno usmjerenje: znam da si tamo negdje u svijetu i da možda imaš neki osjećaj poziva kojeg držiš kao tajnu duboko u srcu. Tako nam je bilo svima, dugo smo razmišljali u srcu o svećeništvu, a nismo to podijelili ni sa kime. Znam da si tamo i da upravo sada Gospodin govori tvojem srcu, dok pišem ove retke, jer ti znaš da On govori tebi, jednako kao što On zna da ja pišem tebi. Ako misliš da te Bog možda poziva na sveto svećeništvo ili na posvećeni život u Crkvi, znaj ovo: to duguješ samome sebi i duguješ Bogu da istražiš tu moguću odluku. Ako te je Bog za to stvorio onda je to ono što će ti donijeti mir, radost i životno ispunjenje. Moraš znati da Bog ima plan za tvoj život, ti nisi slučajno na ovom planetu, ti nisi samo jedno od mnogih ljudskih bića koja kruže naokolo pokušavajući shvatiti život. Ti si u srcu i umu Božjem oduvijek, od čitave vječnosti, On te je oduvijek znao i on te je oduvijek volio, on te je oduvijek pozivao k Sebi. On te poziva i na osobiti način života. Za neke od vas koji ovo čitaju, znam da je taj osobiti način života svećeništvo. Ako te Bog poziva, dragi moji, ne bojte se! Nemojte se bojati! Otvorite širom vrata svojega srca Kristu Isusu. Nemojte se bojati odgovoriti pozivu Božjemu, bez obzira na sav kontekst prisutan na tom putu. Znam da razmišljate o svim okolnostima i poteškoćama koje ostvarenje tog poziva i življenje tog poziva nose. Ne misli na to. Vjeruj Bogu. Daruj svoje povjerenje Gospodinu i ne boj se. Slijedi Ga. I On će učiniti velike stvari s tobom. Ja ću moliti za tebe. Moliti ću da Gospodin ojača tvoje srce i da ga Sveti Duh ispuni milošću, da shvatiš volju Božju. Ako misliš da te Bog poziva, napravi korak vjere, nemoj provesti ostatak svojeg života pokušavajući shvatiti da li te Bog poziva da budeš svećenik ili ne. Ako misliš da te možda poziva, napravi korak. Javi se, otkrij zajedno s nama svoj put. Jer ako trajno ostaješ neaktivan u strahu da napraviš korak, tada nikada nećeš ni doznati. Stoga, napravi korak, imaj vjere, ne boj se i predaj se u ruke Božje i On će učiniti velike stvari.
Od svih sedam sakramenata Crkve (Krst, Ispovijed, Pričest, Krizma, Ženidba, Pomirenje, Sveti red), upravo Sveti red predstavlja osobito poslanje, neobično važno za život i rast Crkve.
SVETI
RED
Sakrament svetog reda je
božanskog ustanovljenja. Oni koji su zaređeni, pripadaju hijerarhijskom
ustrojstvu Crkve, dok oni vjernici koji prihvaćanjem evanđeoskih savjeta
zavjetima ili drugim vezama - koje Crkva priznaje i potvrđuje - koriste
spasenjskom poslanju Crkve bez obzira što ne pripadaju crkvenoj hijerarhiji,
tako oni ipak sačinjavaju život Crkve i njezinu svetost.
Sveto redenje, jednom valjano
primljeno, nikada ne može postati nevaljano. Svaki svećenik, ako i nema ovlasti
ispovijedanja, valjano i dopušteno odrješuje od svih cenzura i grijeha sve
pokornike koji se nalaze u smrtnoj pogibelji, i onda kad je prisutan ovlašteni
svećenik, što znači da se sveti red ne može nikada izgubiti. Prema tome,
ukoilko je klerik iz nekog razloga sveden na laički stalež, nikada ne može u
potpunosti biti laik.
Sveti red u novozavjetnom i starom kršćanstvu
Od 1. do 3. stoljeća đakoni, prezbiteri i biskupi su oženjeni. Ženidba je bila dopuštena i nakon ređenja, odnosno đakon, prezbiter i biskup mogao se oženiti.
Od 4. stoljeća nastoji se da oni koji žele primiti sveti red prije toga sklope ženidbu.
Paralelno s oženjenim djeluje i celibatarni kler koji u rimokatoličkoj crkvi nakon 12. stoljeća sve više postaje pravilo.
Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava drži rimokatolički nauk o sakramentima i obrede. Apostosko nasljedstvo primili smo po rimokatoličkom biskupu mons. Carlosa Duarta Coste. Sva su ređenja izvršena a i dalje se vrše po obredu Rimske crkve (Pontificale Romanum, Rituale Romanum et Caeremoniale Episcoporum) strogo se pridržavajući kriterija za valjanost: materija (polaganje biskupovih ruku), forma (posvetna molitva) i kanonska nakana (zareditelj je imao nakanu da čini ono što čini Crkva kada redi biskupa - intentio faciendi quod facit Ecclesia.)
Oženjeni je kler novozavjetna (1 Tim 3, 2; 1 Kor 9, 5; Tit 1, 5-6) i starokršćanska činjenica. Sveto pismo i praksa Katoličke Crkve prvog tisućljeća dopuštaju kleriku da sam odabere hoće li živjeti kao oženjeni klerik ili kao celibatarni klerik. Snažan biblijski primjer je sam sv. Petar koji je bio prvi ''papa'' kao oženjen apostol.
U starini je bilo slučajeva i ređenja ''per saltum'' odnosno preskakanjem prethodnih redova. Tako je npr. sv. Augustin u 4. st. izravno ređen za svećenika bez prethodnog đakonata, a bilo je i slučajeva izravnog ređenja za biskupa (kao punina svećeničkoga reda sadrži sve prethodne redove) ali je ta praksa ukinuta.
MISTERIJ SVEĆENIČKOG POZIVA
Povijest svećeničkog zvanja? Nju iznad svega poznaje Bog. U svojem najdubljem sloju, svako je svećeničko zvanje veliko otajstvo, dar koji beskrajno nadilazi čovjeka. Svaki od nas svećenika jasno to doživljava u cijelom svojem životu. Pred veličinom toga dara osjećamo koliko smo za nj neprikladni.
Zvanje je otajstvo Božjeg izabranja: ''Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas. I postavih vas da idete i rod donosite, i rod vaš da ostane'' (Iv 15,16). ''I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron'' (Heb 5,4). ''Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te'' (Jr 1,5). Ove nadahnute riječi moraju snažno potresti svaku svećeničku dušu.
Zbog toga, kada u najrazličitijim okolnostima govorimo o svećeništvu te o njemu dajemo svjedočanstvo, to moramo činiti s velikom poniznošću, svjesni da nas je Bog ''pozvao pozivom svetih, ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti'' (2Tim 1,9). Istodobno postajemo svjesni da ljudske riječi nisu u stanju izdržati težinu otajstva koje svećeništvo nosi u sebi.
Putujući prema ostvarenju tog božanskog svećeničkog poziva, valja nam se uzdati u Blaženu Dejvicu Mariju, vršiti pobožnosti prema Svetoj Djevici. U njoj ćemo pronaći odgovore na naše sumnje. Da, Marija nas približuje Kristu, vodi nas k Njemu, pod uvjetom da se njezino otajstvo živi u Kristu. Mariološka je stvarnost ukorijenjena u trojstveno Otajstvo i u istinu Utjelovljenja Božje Riječi. Iz toga je jasno zašto Crkva moli Angelus tri puta na dan molitvom: ''Anđeo Gospodnji navijestio Mariji. I ona je začela po Duhu Svetom... Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po Riječi tvojoj... I Riječ je tijelom postala, i prebivala među nama...'' Uistinu odlučujuće riječi! Izražavaju jezgru najvećeg događaja koji se dogodio u povijesti čovječanstva. Sv. Ludovik Marija Grignion de Montfort povjeravao se Majci Božjoj: Totus Tuus ego sum et omnia mea Tua sunt. Accipio Te in mea omnia. Praebe mihi cor Tuum, Maria. (Sav sam Tvoj i sve moje Tvoje je. Prihvaćam Te u svemu mojemu. Daruj mi Svoje srce, Marijo). Ove je riječi, kao kraticu svojega gesla uzeo i sv. papa Ivan Pavao II.: Totus Tuus (Sav Tvoj).
Od osobite je važnosti uzdanje u Duha Svetoga. Veni, Creator Spiritus, mentes tuorum visita, imple superna gratia quae Tu creasti pectora. (O, dođi, Stvorče Duše Svet, pohodi duše vjernika, poteci višnjom milosti u grudi štono stvori ih). Kao što je u Svetoj misi tvorac pretvorbe kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu, tako je u sakramentu Svetog reda tvorac đakonskog, svećeničkog ili biskupskog posvećenja. Biskup koji podjeljuje Sveti red, ljudski je djelitelj božanskog otajstva. Polaganje ruku je nastavak onog čina koji se već nalazi u prvotnoj crkvi za označavanje dara Duha Svetoga u obliku određenog poslanja (usp. Dj 6,6; 8,17; 13,3). Pavao ga rabi u odnosu na učenika Timoteja (usp. 2Tim 1,6; 1Tim 4,14), a taj čin ostaje u Crkvi (usp. 1Tim 5,22) učinkovit znak djelotvorne prisutnosti Duha Svetoga u sakramentu Svetog reda.
Onaj koji prima sveto ređenje cijelim se tijelom ispruži po tlu, očitujući time svoju potpunu raspoloživost da preuzme službu koja mu se povjerava. Taj obred duboko označava svećeničko postojanje. (Usp. Ivan Pavao II, Dar i otajstvo).
Svećeniče Božji, usmjeri svoj život prema Bogu, i ostani uvijek uz Boga, bez obzira kuda tvoj život vrludao. Životno je ''vrludanje'' posljedica ranjenosti ljudske naravi; ono je više ili manje stvarnost svakoga čovjeka, pa tako i svećenika. Opet i opet, ponovno i nanovo, u tom usmjerenju svećeničkoga poziva i života, nezaobilaznu i bitnu ulogu ima Blažena Djevica Marija, Majka Gospodina našega Isusa Krista. Uzdanje u nju i molitva njoj, dovodi nas otajstvu Krista: Marija je put ka Kristu - Krist je put ka Ocu.
STUPNJEVI
SVETOG REDA
Đakon se sakramentom reda posvećuje za pomoć biskupu i prezbiterima
u službi riječi, u službi oltara i službi
ljubavi. On svečano naviješta evanđelje u crkvi, poslužuje kod euharistije,
dijeli pričest, predvodi molitvena slavlja, krsti, vjenčava i blagoslivlja
mladence, nosi popudbinu bolesnicima i predvodi obred sprovoda. Osim toga
đakonu se povjeravaju različite službe u vođenju kršćanske zajednice te u bratskom
služenju u njoj (đakon npr. vodi karitativnu djelatnost u zajednici).
Red đakonata podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom.
Svećenik (prezbiter, starješina) sakramentom se reda
posvećuje da predvodi Božji narod u konkretnoj kršćanskoj zajednici te da predsjeda slavljenju
bogoslužja, osobito slavljenju euharistije. On snagom svoga reda podjeljuje sve
sakramente osim sakramenta svetog reda i potvrde (no ima slučajeva kad
podjeljuje i potvrdu: kod krštenja odraslih, u smrtnoj opasnosti zajedno s
popudbinom, kod svečane potvrde kao supotvrditelj s biskupom). Svećeniku na
poseban način pripada dijeliti sakramenat pomirenja (ispovijed) i bolesničko
pomazanje te predvoditi euharistijsku žrtvu – misu. Red prezbiterata
(svećeništva) podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom.
Biskup posvećenjem i prijenosom apostolske sukcesije (nasljeđa)
prima puninu svećeništva (svetoga reda) i nasljednik je službe
Apostola. Po biskupu, okruženom njegovim prezbiterijem (svećenicima), usred
Božjeg naroda prisutan je sam Gospodin Isus Krist. Biskup je znak prisutnosti
Isusa Krista – jedinog Predvodnika i Glave Crkve – te možemo reći da preko
njega sam Isus Krist propovijeda evanđelje, dijeli sakramente i upravlja
Crkvom. Za biskupe kažemo da su pastiri Crkve jer im je Krist –
jedini Pastir Crkve u punom smislu – povjerio da kao nasljednici
Apostola predvode Crkvu u propovijedanju evanđelja,
u posvećivanju Božjega naroda predvođenjem bogoslužja te
u upravljanju Crkvom. Svi su članovi Božjega naroda dionici u
Kristovoj proročkoj (učiteljskoj) službi, u svećeničkoj službi
i kraljevskoj službi (službi upravljanja). No biskupi sa
svojim suradnicima svećenicima i đakonima u tim trima službama imaju udjela kao
“pastiri”, tj. kao predvodnici Crkve. Biskupski red podjeljuje
se polaganjem ruku i posvetnom molitvom. Zaređeni
(oni koji su primili sakramenat svetoga reda) obilježeni su neizbrisivim
Kristovim biljegom za službu koja im se povjerava.
1. Povijesni pregled biskupskog ređenja
U Novom zavjetu spominju se apostoli, proroci, nadglednici (episkopoi), starješine (presbyteroi), učitelji, đakoni. Uloga i nadležnost tih službenika nisu točno određene. Nakon smrti apostola crkvene se službe polagano ustaljuju i određuju.
(usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica, 4. Sacramenti. Sacramentali, Ancora, Milano, 1959. (fototipsko izdanje 2005.), str. 352-370.421-445; F. BROVELLI, Ordine e ministri, u: A. J. CHUPUNGCO (ur.) Anamnesis. 3/1 La liturgia, i sacramenti: teologica e storia delle celebrazioni, str. 251-260.269.-274.290-294; D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 297.299.)
Tako, početkom 2. st. Ignacije Antiohijski (+ 110.) točno razlikuje hijerarhijske stupnjeve biskupa (episkopoi), svećenika (presbyteroi) i đakona (diakonoi). To se ustrojstvo rasprostranilo po čitavoj Crkvi:
Potičem vas da se trudite sve činiti u Božjoj slozi uz predsjedanje biskupa namjesto Boga, svećenika namjesto apostolskog zbora i meni predragih đakona kojima je povjereno otajstvo Isusa Krista.
(IGNACIJE ANTIOHIJSKI, Pismo Magnežanima, VI, u: Apostolski oci I. Ignacije Antiohijski: Pisma. Polikarp: Poslanica Filipljanima. Polikarpovo mučeništvo, Verbum, Split, 2010., str.55.)
Najstariji opis biskupskog ređenja nalazimo u Hipolitovoj Traditio apostolica:
Za biskupa neka se redi onaj koga narod izabere i koji se pokaže besprijekornim. Kaže se njegovo ime, te ako se on svima svidi, neka se u nedjelju sabere narod, zbor svećenika i prisutni biskupi. Biskupi – uz suglasnost svih – polože ruke na izabranika, a svećenici sudjeluju ne čineći ništa. Svi šute i u svome srcu mole da siđe Duh Sveti. Zatim jedan od prisutnih biskupa, na zahtjev sviju, položi ruku na onoga koji prima biskupski red i moli govoreći (slijedi obrazac koji stoji i u današnjem redu biskupskog ređenja). Nakon što je (izabranik) zaređen za biskupa, svi ga pozdrave i daju mu poljubac mira jer ga je postao dostojan. Đakoni mu pruže darove, a on, polažući ruke zajedno sa svim svećenicima, zahvali govoreći: ''Gospodin s vama'' (slijedi euharistijska molitva).
(BOTTE (prir.), B., Traditio apostolica,3 (Liturgiegeschichtliche Quellen und Forschungen, 39), Münster, 1963; Ippolito di Roma, La tradizione apostolica, 3. Introduzione, traduzione e note a cura di Rachele Tateo, Edizioni Paoline, Roma, 1979., str. 59-60.)
U ovom jednostavnom obredu vidimo sljedeće elemente:
- izabranje i pristanak od strane puka;
- molitva u tišini dok biskup polaže ruke;
- posvetna molitva;
- poljubac mira i euharistijsko slavlje.
Do Sakramentara iz Verone (6. st.) nema drugih dokumenata o ređenju. U njemu nalazimo obrasce mise biskupskog ređenja te posvetnu molitvu (usp. L. C. MOHLBERG, (prir.), Sacramentarium Veronense, Herder editrice e libreria – Roma, 1978., br. 947. Ista se molitva javlja u Gelazijevu sakramentaru (br. 769-771) kao i u Grgurovom (br. 23a-23b) koja će biti u latinskoj Crkvi u uporabi sve do 1968.
Kada su u pitanju stupnjevi svetoga reda, zanimljivo je da su u vrijeme pape Damaza (366.-384.) sedmorica rimskih đakona zastupali mišljenje da je đakonat viši od prezbiterata. Osim toga, u to se vrijeme pojavio i jedan spis, kasnije pripisan Ambroziju, u kojem se kaže da nema razlike između prezbitera i biskupa. Tu je ideju prihvatio i Jeronim. On veli da u prvoj Crkvi nije bilo razlike između biskupa i prezbitera. U Pavlovo vrijeme, veli Jeronim, ta su imena označavala iste osobe, a biskup je bio prvi u kolegiju jednakih (prezbitera). Ređenje bi bilo samo za prezbitera koji time dobiva vlast slaviti euharistiju, a istu takvu vlast ima i biskup. Razlika između prezbitera i biskupa bila bi samo u stupnju vlasti u zajednici. Samo iz poštovanja prema biskupu, tvrdi konačno Jeronim, za biskupa je pridržano polaganje ruku kod potvrde i ređenja. Takvo tumačenje prihvaća i Toma Akvinski. (Usp. F. COURTH, Sakramenti. Priručnik za teološki studij i praksu, Đakovo, 1997., str.440.; A. ADAM, uvod u katoličku liturgiju, HILP, Zadar, 1993., str,.214.; T. CENTI, Introduzione, u: TOMMASO D’AQUINO, Somma teologica. Testo latino e italiano, (prir. T. CENTI – A. URRU) Edizioni Studio domenicano, 30, Bologna, 1985., str. 207-210.)
Kad je Luther 1520. ustvrdio da je sveti red izmislio papa te da toga u prvoj Crkvi nije bilo te da je ređenje tek uvođenje u propovjedničku službu, Tridentski sabor proglašava dokument o sakramentalnosti svetoga reda, ali ne precizira razliku između svećeništva i biskupstva. Tek 1947. u dokumentu Sacramentum ordinis Pio XII. naučava da sakrament svetoga reda ima 3 stupnja: biskupstvo, prezbiterat i đakonat. (U istom dokumentu Pio XII. jasno veli da su bitni elementi u sva tri ređenja polaganje ruku i posvetna molitva. Usp. PIO XII., Apostolska konstitucija „Sacramentum ordinis“, 30. studenoga 1947., u: H. DENZINGER – P. HÜNERMANN, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2022. br. 3857-3861.)
Tijekom stoljeća se uvriježilo mišljenje da bi pomazanje bilo bitni dio prezbiterskog i biskupskog ređenja, što je smatrao i Toma Akvinski. U spomenutom dokumentu Pio XII. je jasno rekao da su bitni dijelovi ređenja polaganje ruku i posvetna molitva, kao što je slučaj i na kršćanskom Istoku. Posebnost pojedinačnih stupnjeva svetoga reda potvrđuje i Drugi vatikanski sabor:
Krist kojega je Otac posvetio i poslao na svijet (Iv 10,36) učinio je preko svojih apostola dionicima svoga posvećenja i poslanstva, njihove nasljednike, to jest biskupe, koji su zakonito povjerili u različitom stupnju dužnost svoje službe različitim osobama u Crkvi. Tako crkvenu od Boga ustanovljenu službu vrše u raznim redovima oni koji se već od starine zovu biskupima, svećenicima, đakonima (LG 28).
Novost je ovog teksta u tome što tvrdi da je od Boga ustanovljena služba koja je od starine razdijeljena na biskupe, svećenike i đakone. Dakle, ova je podjela tradicionalna, dok Tridentski sabor tvrdi da su biskupstvo, prezbiterat i ostale službe božanskog ustanovljenja. Time Drugi vatikanski sabor ostavlja otvorena vrata daljnjoj teološkoj nadogradnji.
2. Biskupsko ređenje u prethodnim pontifikalima
Obred biskupskoga ređenja u bitnom je nepromijenjen u rimskim pontifikalima od 10. st. sve do Drugog vatikanskog sabora. (Usp. C. VOGEL – R. ELZE (prir.), Le Pontifical Romano-Germanique du dixième siècle. Le Texte I. ordo LVI-LXVII, Biblioteca apostolica Vaticana, 1963., str. 194-240.; M. ANDRIEU, Le Pontifical Romain au moyen-âge. Tome I. Le Pontifical Romain du XIIe siècle, ordo X, Biblioteca apostolica vaticana, 1940 (fototipsko izdanja 1964.), str. 138-152; M. ANDRIEU, Le Pontifical Romain au moyen-âge. Tome III. Le Pontifical de Guillaume Durand, ordo XIV, Biblioteca apostolica vaticana, 1940. (fototipsko izdanja 1965.), str. 374-393.)
Zanimljivo je spomenuti da je u Rimsko-germanskom pontifikalu đakonsko i prezbitersko ređenje jedno uz drugo, dok biskupsko ređenje postaje posveta (consecratio) i dolazi u onome dijelu gdje se nalazi red krunjenja kralja, jer biskup praktički postaje feudalac.
Evo pregleda obreda prema posljednjem prijesaborskom izdanju. (Pontificale Romanum. Pars prima, Typis Polyglottis Vaticanis, 1962., str. 60-88. Obred je istovjetan prvom izdanju poslije Tridentskog sabora: Usp. Pontificale Romanum. Editio princeps (1595-1596). Edizione anastatica, Introduzione e Appendice a cura di M. SODI, A. M. TRIACCA, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 1997., str. 83-124.; originalna paginacija 76.-117.)
Na samom početku mise kandidata prate dva biskupa-asistenta. Čita se apostolski nalog, a onda slijede upiti o ćudoređu i vjerovanju. Slijedi misa do evanđelja, a onda litanije svih svetih. Svi kleče, a ređenik je prostrt. Nakon toga, dok dva svećenika nad glavom ređenika drže otvorenu knjigu evanđelja, biskup posvetitelj i oba biskupa-asistenta polažu na nj ruke. Posvetitelj moli posvetnu molitvu u sklopu koje pomazuje ređenika po glavi. Novozaređeni dobiva štap i prsten. Nastavlja se misa. Na koncu novozaređeni dobiva mitru i rukavice. (Vezano uz rukavice, prsten se stavljao na rukavice. Međutim, kada bi u obredu biskup morao skinuti rukavice, onda bi on svoj prsten smanjio malom polugicom, da ga može staviti na goli prst. Tako se isti prsten mogao nositi bez rukavica i s rukavicama. Ta je polugica bila majstorsko iznašašće prijašnjih zlatara.)
Dok se pjeva Te Deum, on blagoslivlja puk.
3. Današnji red ređenja biskupa
Drugo izdanje Rimskog pontifikala iz 1990.
(Pontificale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici concilii Vaticani II renovatum, auctoritate Pauli PP. VI. editum, Ioannis Pauli PP. II cura recognitum. De ordinatione episcopi, presbyterorum et diaconorum. Editio typica altera. Typis Polyglottis Vaticanis, 1990., str. 4-52. Usp. Hrvatsko izdanje: Rimski pontifikal prerađen odlukom Svetog općeg sabora Drugog vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI., preuređen brigom pape Ivana Pavla II., Ređenje biskupa, prezbitera i đakona, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000. (= RP 2000)
u nekim se elementima razlikuje od onoga prvog iz 1968.
(Pontificale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici concilii Vaticani II renovatum, auctoritate Pauli PP. VI. promulgatum. De ordinatione diaconi, presbyteri et episcopi. Editio typica, Typis Polyglottis Vaticanis, 1990., str. 62-79. Usp. hrvatsko izdanje: Rimski pontifikal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću Pavla VI. Službe u Crkvi; Ređenja; Posvete; Zavjetovanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988., str. 97-111.)
U odnosnu na prethodno, novo izdanje ima bogatije uvodne napomene koje govore o važnosti biskupske službe, a redoslijed je izmijenjen. Prvo se donosi ređenje biskupa, zatim prezbitera pa đakona, dok je u starom izdanju bilo obratno. U novom izdanju se više ne govori o ''glavnom posvetitelju'', nego o ''glavnom zareditelju''. Dok staro izdanje kaže da – ukoliko se ređenik zaređuje na području svoje biskupije – glavni zareditelj može ponuditi novozaređenom da predsjeda euharistijom, u novom se izdanju kaže da to uvelike priliči. Novi pontifikal donosi umetke za sve četiri euharistijske molitve (stari samo za prvu). Nadalje, dok je u starom predviđen prethodni blagoslov biskupskih znamenja (štapa, prstena i mitre), novo izdanje navodi: ''Za ta znamenja osim za palij ne traži prethodni blagoslov, jer se predaje u samom obredu ređenja''. (RP 2000, br. 28f, str. 24.) Konačno, novi obred donosi formulu prigodom predaje mitre, dok se prema starom pontifikalu predavala bez riječi.
Donosimo red prema novom Pontifikalu:
Biskupsko ređenje se ima slaviti nedjeljom ili blagdanom uz nazočnost što većeg broja vjernika. To nije samo radi izvanjske svečanosti, nego zato što puk treba sudjelovati. Uz biskupa – glavnog posvetitelja – trebaju biti barem još druga dva biskupa – suzareditelja. Kandidata za ređenje trebaju pratiti dva prezbitera. Dolikuje da svi biskupi i svećenici uzmu udjela u koncelebraciji.
Himan, upiti i čitanje apostolskog naloga
(U starokatoličkim crkvama WCNCC-a namjesto apostolskog naloga je odluka Sinode o izabranju biskupa ili Imenovanje biskupa nadležne crkvene vlasti - oboje uz odobrenja Patrijarha).
Ređenje počine poslije evanđelja. Stojeći se pjeva himan O dođi Stvorče, Duše Svet ili koji drugi prikladan himan. Jedan od svećenika u ime mjesne Crkve traži biskupsko ređenje, a glavni posvetitelj pita za apostolski nalog (odnosno odluku Sinode o izabranju biskupa ili Imenovanje biskupa od nadležne crkvene vlasti - oboje uz odobrenje Patrijarha) koji onda bude naglas pročitan.
Nagovor.
Biskupu zareditelju stoji u obredniku na raspolaganju nagovor koji on može govoriti ''ovim ili sličnim riječima''. U njemu se polazi od poslanja dvanaestorice: biskupi su nasljednici apostola, te u njima sam Krist ostvaruje svoju trostruku službu prema svojemu stadu. Biskup u isto vrijeme treba imati ljubavi i za druge Crkve.
Upiti i davanje obećanja.
Biskup zareditelj pita izabranika, je li spreman vršiti službu na upravo izloženi način, a on daje obećanja o vršenju službe do smrti, o propovijedanju evanđelja, o čuvanju poklada vjere, o poštivanju kolegijaliteta i vjernosti Petrovu nasljedniku, o očinskoj brizi za svećenike, đakone, siromahe, zabludjele; te, konačno, o spremnosti da moli za svoje stado.
Litanije svih svetih.
Dok se mole litanije izabranik je prostrt, a ostali kleče. Biskup posvetitelj zaključuje litanije molitvom.
Polaganje ruku i posvetna molitva.
Biskup zareditelj, biskupi suzareditelji te svi ostali biskupi šutke polažu ruke na izabranika. Zatim dva đakona drže nad ređenikovom glavom otvoreno evanđelje (sve do konca posvetne molitve). Ovaj obred potječe iz Sirije (4. st.) i označava silazak Duha Svetoga koji je prisutan u znaku evanđelistara. Umjesto dosadašnje posvetne molitve, preuzete iz Veronskog sakramentara, koja uvelike donosi starozavjetne slike biskupske službe, uvrštena je Hipolitova posvetna molitva, koja je u uporabi u istočnim patrijarhatima Aleksandriji i Antiohiji. Ova je molitva puno bogatija od dosadašnje. Evo sadašnje molitve:
Bože, Oče Gospodina našega Isusa Krista, Oče milosrđa i Bože svake utjehe, ti u visinama stanuješ i gledaš ponizne i poznaješ ih i prije nego postanu. Svojom milosnom riječju dao si u svojoj Crkvi pravila: ti si od iskona predodredio rod pravednika počevši od Abrahama, ti si prvake i svećenike postavljao i svetišta svoga nisi ostavljao bez službe, tebi se od početaka svijeta svidjelo proslavljati se u onima koje si odabrao.
A sada izlij na ovog izabranika onu moć koja je od tebe – Duha vodstva, kojega dade ljubljenom Sinu svome Isusu Kristu, a on ga darova svetim apostolima, koji sazdaše Crkvu po pojedinim mjestima kao tvoje svetište, na slavu i neposrednu hvalu imena tvojega. (Ovaj se odlomak smatra bitnim i izgovaraju ga svi biskupi zareditelji, tišim glasom, da bi se jasnije čuo glas biskupa glavnog zareditelja.)
Podaj, Oče, poznavaoče srdaca, ovom svome sluzi kojeg si izabrao za biskupstvo, da pase tvoje sveto stado i da besprijekorno vrši službu vrhovnog svećeništva služeći ti danju i noću, da neprestano umilostivljuje tvoje lice i prinosi darove tvoje svete Crkve. Daj da snagom Duha ima velikosvećeničku vlast otpuštati grijehe po tvojem nalogu; da dijeli službe po tvojoj zapovijedi i razrješuje sve okove vlašću koju si dao apostolima; neka ti omili blagošću i čistim srcem, prinoseći ti miomiris, po Sinu tvome Isusu Kristu, po kojemu tebi slava i čast s Duhom Svetim u svetoj Crkvi, sada i u vijeke vjekova. (RP 2000., str. 36-37.)
Slijede nadopunjavajući obredi.
Pomazanje krizmenim uljem po glavi. Ovo je umetnuto u 8. st. u franačko-galskom području, a oslanja se očigledno na starozavjetnu simboliku pomazivanja kraljeva i svećenika (i proroka). Danas ono simbolizira dioništvo u Kristovu svećeništvu. Potom biskup zareditelj kaže: ''Bog koji te učinio dionikom Kristovog vrhovnog svećeništva, izlio na te otajstvenu pomast i dao da donosiš rod duhovnog blagoslova.''
Predaja evanđelistara uz riječi: ''Primi evanđelje i propovijedaj riječ Božju sa svom strpljivošću i poukom.''
Predaja prstena uz riječi: ''Primi prsten, znak vjere: i neokrnjeno štiti Božju zaručnicu, svetu Crkvu, neustrašivom vjerom urešen.''
Predavanje palija (za metropolite): ''Primi palij, predajem ti ga u ime starokatoličkog patrijarha, kao znak metroplitske vlasti, da se njime služiš unutar granica svoje crkvene pokrajine. Neka ti bude znak jedinstva, potvrda zajedništva s Svijetskim saborom narodnih katoličkih crkava, veza ljubavi i poticaj jakosti.''
Predaja mitre uz riječi: ''Primi mitru i neka u tebi blista sjaj svetosti te, kad se pojavi prvak pastira, mogneš primiti neuveli vijenac slave.'' (Mitra predstavlja svjetlost koju je isijavalo Mojsijevo lice - usp. Michelangelov kip Mojsija!).
Predaja pastirskog štapa uz riječi:
''Primi štap, znak pastirske službe, i pazi na svekoliko stado u kojem te Duh Sveti postavi za biskupa da ravnaš Božjom Crkvom.'' (Usp. Pavlov oproštajni govor starješinama Crkve u Miletu - Dj 20,28).
Dovođenje do katedre.
Ako je ređeniku dotična crkva vlastita, onda ga biskup zareditelj odvede do katedre, a ako ne, onda mu biskup posvetitelj ponudi prvo mjesto među koncelebrantima.
Slijedi misa s prinosom darova.
Nakon popričesne molitve pjeva se Tebe, Boga, hvalimo, a za to vrijeme novozaređeni biskup biva vođen kroz crkvu gdje narodu dijeli blagoslov. Nakon toga on može održati kratki nagovor, a na koncu podjeljuje svečani biskupski blagoslov.
Zaključno.
U odnosnu na stari obred, u važećem se obredu ističe plemenita jednostavnost, pri čemu se naglašava važnost polaganja ruku i posvetne molitve kao bitnih dijelova ređenja, dok se ostali obredi shvaćaju kao nadopunjavajući. Nadalje, biskupsko se ređenje više ne naziva posvećenjem, koje se i svojim znakovima (pomazanjem) i svojim smještajem u starim pontifikalima donedavno suviše dovodilo u vezu s pomazanjem kraljeva, pri čemu se onda na biskupa gledalo kao na ''crkvenog kneza''. No, s druge strane, jasno je rečeno da je biskupski red treći stupanj svetoga reda, pri čemu se jasno razlikuje od prezbiterskog.
SAKRAMENT SVETOG REDA PRIDRŽAN JE MUŠKARCIMA
Naš je Gospodin
Isus Krist povjerio svojim apostolima da u Crkvi Kristovoj podučavaju, da
posvećuju i vode njegovu Crkvu dok se on, naš Gospodin, ponovno ne
vrati. Ta je apostolska služba, koju su nastavili biskupi, odvajkada bila
pridržana isključivo za muškarce. Događanja prisutna u nekim crkvama, u smislu
zaređenja žena za svećenike, ruše milenijsku tradiciju crkve uvodeći ono što
nigdje i nikada nije postojalo u Crkvi Kristovoj i time se suprotstavljaju
Kristovoj volji. Ortodoksne starokatoličke crkve drže se
Tradicije te ostaju vjerne onome što je zaista u Pismu i Tradiciji utemeljeno.
To u smislu svećeničkoga reda, odnosno staleža znači, da se on može valjano
podjeljivati samo muškarcima. Naravno, obdržavanje Tradicije uključuje i
čašćenje svetaca, branjenja nauka o transupstancijaciji i svega onoga što je
povezano s Presvetim oltarskim sakramentom.
Ovime se nimalo ne
umanjuje dostojanstvo žena u Crkvi, dapače, one su pozvane da svojom
nezamjenjivom ulogom i dalje doprinose, kao što su oduvijek i doprinosile rastu
Crkve Kristove, imajući neprocjenjiv uzor u Blaženoj Djevici Mariji, našoj
Majci.
Posebno treba
istaknuti, da Kristov izbor muškaraca za apostole nije uvjetovan bilo kulturnim
bilo nekim drugim ''običajnim'' razlozima koji su u ono vrijeme bili na snazi.
Činjenica jest da je naš Gospodin mogao izabrati i žene u apostolski zbor,
međutim to nije učinio, i time nam je dao jasan i trajan primjer i smjerokaz za
djelovanje njegove Svete Crkve u budućnosti.
REĐENJE ŽENA NIKADA NIJE POSTOJALO
Ređenje žena u svete redove nikada nije bila biblijska praksa kao ni praksa rane Crkve, a takve malobrojne anomalije su bile jasno i strogo sankcionirane. Đakonisa Feba koja se spominje kao poslužiteljica u Poslanici Rimljanima (16, 1) nije bila đakonisa na sakramentalan način nego na način službe. Žene koje su bile zvane ''đakonisama'' nisu bile zaređene na sakramentalni način, već su primile jednu vrstu blagoslova za određenu crkvenu službu. Te ''đakonise'' primarno su bile posvećene žene čiji je posao bio vrlo ograničen – obično ograničena pomoć drugim ženama kao pomoć kod krštenja žena kad su se uranjale u vodu, i drugih službi gdje bi prisutstvo muškaraca moglo povrijediti čednost. Tim đakonisama nikada nije bilo dopušteno podučavanje ili propovijedanje u javnosti. Stav Crkve po tom pitanju može se sažeti u nauku sv. Tome Akvinskog koji je promatrao Febu u Poslanici Rimljanima kao jednu od onih žena koje su izvršavale djela milosrđa poput udovica koje se spominju u Prvoj poslanici Timoteju (5, 10)
Sabori u Nimesu i Orangeu o zabrani ređenja žena
Već u 4. stoljeću, postoji žestoka uputa od biskupa sa Sabora u Nimesu iz 396. god.:
''Isto tako, neki su nas obavijestili da se primjećuje, suprotno apostolskoj disciplini – uistinu stvar o kojoj se do sada nije čulo – iako se ne zna točno gdje, da su žene uzdignute na službu đakona. Crkvena disciplina to ne dopušta, jer je neprikladno; takva ređenja treba poništiti jer nisu regularna; i tražimo oprez ako bi netko u budućnosti imao drskosti opet djelovati u tom smislu.''
Sabor u Orangeu 441. god. slično je kazao:
''Ni na koji način ne smiju đakonise ikada biti zaređene. Ako već postoje đakonise, one trebaju pognuti svoje glave za blagoslov koji se daje svim ljudima.'' (oba citata Nimes i Orange)
Papa Gelazije o zabrani ređenja žena
Zatim je tu snažni dekret Necessaria rerum pape Gelazija, upućenog biskupima južne Italije od 11. ožujka 494. Iako se nije izravno bavio đakonisama, on pokazuje kakva je bila zamisao o ženama u svetištu koje vrše bilo koji oblik svećeničke funkcije strana:
''S nesnošljivošću smo saznali sljedeće: božanske stvari trpe takvu degradaciju da su odobrene ženski poslužitelji da služe za svetim oltarom. Vršenje službi pridržanih za muškarce dano je spolu kojem one ne pripadaju.''
Sv. Jeronim
Dakle, temeljem gore rečenoga vidljivo je da nema neprekidnosti iz drevnih dana Crkve do danas. Prisutnost đakonisa bila je tako neredovita i sporadična da vidimo u spisima sv. Jeronima, čovjeka koji je proputovao Istok i dobro ga poznavao, da on nigdje ne spominje đakonise, čak ni u svom pismu iz 394. svećeniku Nepotijanu, kojega upućuje na pravilan stav prema djevicama i udovicama.
Prema tome, ustanova đakonisa najčešće je uključivala krštenje odraslih žena. U različitim istočnim obredima u to vrijeme, u obredu koji povezuje krštenje s Adamom i Evom i Rajskim vrtom, odrasli su se krstili nagi – praksa koja je već davno izumrla. Toliko dugo dok je krštenje odraslih bilo normalno, potreba koja je dovela do njezinog stvaranja [službe đakonisa] bila je geografski ograničena i ubrzo je postala zastarjela. Čak i u to vrijeme žena koja bi pomagala odrasloj ženi koja se krsti nije nužno morala biti ''đakonisa'', već je mogla biti pobožna ugledna žena iz zajednice. Ta praksa javljala se u raznim crkvama istočnog obreda a nije zabilježena na zapadu.
Sv. Jakov iz Edese
Jezgrovit sažetak o ograničenoj funkciji đakonisa može se pronaći u Kanonskoj rezoluciji Jakova iz Edese (istočni obred), napisanoj negdje između 683. i 708. Naputak slijedi oblik dijaloga:
''Addai: Imaju li đakonise, poput đakona, moć staviti dio posvećene hostije u posvećeni kalež?
Jakov: Ona to nikako ne smije činiti. Đakonisa nije to postala da bi služila za oltarom, već radi žena koje su bolesne.
Addai: Volio bih znati u nekoliko riječi koje su ovlasti đakonisa u Crkvi.
Jakov: Ona nema ovlast nad oltarom, jer kada je ustanovljena, ta služba nije bila u ime oltara, već samo da ispuni određene funkcije u Crkvi. Ovo su njezine jedine ovlasti: pomesti svetište i zapaliti svijeće, i samo joj je dopušteno vršiti te dvije službe u slučaju da nema dostupnog svećenika ili đakona. Ako je u ženskom samostanu, može pomaknuti posvećene hostije iz svetohraništa, samo ako nema prisutnih svećenika ili đakona, i dati ih samo drugim sestrama ili maloj djeci koja su možda prisutna. (Komentar: Imajte na umu da je to u kontekstu istočnog obreda gdje se posvećena euharistija ne dira rukama već se stavlja u usta pričesniku malom žličicom.) Ali nije joj dopušteno maknuti hostije s oltara, niti ih nositi na oltar ili dotaknuti na bilo koji način stol života [oltar]. Ona pomazuje odrasle žene kada ih se krsti; ona posjećuje žene koje su bolesne i brine se za njih. To su jedine ovlasti koje đakonisa posjeduje u odnosu na svećeničku službu.''
Čak i ako nađemo da se kod istočnih obreda govori o ''ređenju'' đakonisa, riječ ''ređenje'' se ovdje rabi u slobodnijem smislu koji nema nikakve veze sa sakramentom svetog Reda. Patrijarh Sever Antiohijski, pišući u šestom stoljeću, objašnjava: ''U slučaju đakonisa... ređenje se vrši manje u pogledu potreba otajstva već ekskluzivno u pogledu davanja časti.'' Zatim nastavlja: ''U gradovima đakonise obično vrše službu koja se tiče božanskog kupke preporođenja u slučaju žena koje se krste.''
Anakronizam i dvoznačnost
Služba đakonisa – koja je bila sporadična – je do jedanaestog stoljeća nestala. Tako da grčki i istočni kanonisti srednjeg vijeka nisu ni znali tko ili što su te đakonise bile, jer su do tada đakonise nestale.
Ono što danas znamo kao službu lektora i akolitata a koje su sakramentali (blagoslovine) a ne sakramenti) može se podjeljivati i ženama obzirom da nije riječ o sakramentu.
Izvor o pitanju đakonisa: Deaconesses, An Historical Study, Aimé Georges Martimort, San Francisco: Ignatius Press, 1986.
Sveti red ostavlja neponovljiv biljeg
Primitak svetog reda ostavlja neponovljiv biljeg kojim se označuju i koji mijenja kršćanina u njegovom bitku, te je time kao posvećeni službenik u mogućnosti djelovati in persona Christi, prema svojem stupnju, vršeći u osobi Krista Glave službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja u Božjem narodu. Takvo sakramentalno-ontološko zaređenje nikad ne prestaje, uz uvjet da je krštenik valjano zaređen. Vlast reda se prema tome ne može oduzeti, nego samo zabraniti njezino vršenje ili obavljanje nekih njezinih čina. Dakle, bez obzira na eventualni gubitak kleričkog staleža (obveze i prava vlastita kleričkom staležu koja proizlaze iz valjano primljenog svetog reda) vlast reda i dalje traje..
EUHARISTIJA
U ŽIVOTU SVEĆENIKA
- zajedništvo, služenje, poslanje -
O kako je velik svećenik! U nebu ćemo razumijeti njegovu uzvišenu čast. Kad bismo je na zemlji shvatili, umrli bismo – ne od straha, nego od ljubavi... Kad bih u isto vrijeme susreo jednog svećenika i jednog anđela, najprije bih pozdravio svećenika. Anđeo je prijatelj i sluga Božji, ali svećenik je Njegov zamjenik. Sv. Terezija je običavala ljubiti tragove što ih je iza sebe ostavljao prolazeći svećenik. Svećenik nije nije svećenik za sebe, on ne može sam sebe odriješiti od grijeha niti si podijeliti posljednje pomazanje. On nije ovdje za sebe, nego za vas. (L. NIDERBERG; Zlatna zrnca župnika Arškog)
Matejevo evaneđelje 20, 20-27 opisuje situaciju među apostolima i Isusovo rješavanje spora (želja Zebedjevih sinova da budu prvi uz Isusa i Isusovo pitanje ‘Možete li piti čašu koju ću ja piti’). Euharistija i svećenstvo su povezani u svjetlu communio, diakonie i missio: zajedništva, služenja i poslanja. Zebedejevi sinovi su htjeli biti prvi uz Isusa, ne u poslu i poslanju, nego u časti. Ne u služenju, nego u gospodovanju. Umjesto bratskog zajedništva, učinak je među apostolima bio gnjev, svađa, razdor. Svećenici moraju sagledati sebe pred Učiteljem, ne zavaravajući se da je sadašnji narašataj bolji od apostola. I nas muči ambicija, zavist, ljubomora, svađa, jal i razdor, nedostatak Duha i duhovnosti.
To nam zastire pravi pogled na
Isusa, kao i apostolima tada, koji nisu uočavali njegovo poslanje i cilj
djelovanja, nisu razumjeli sredstva koja je izabrao, niti su bili svjesni
učinaka o kojima je govorio. To je govor o čaši suobličenja Gospodinu i
njegovoj muci koja nas hrani, kao što je hranila apostole i vjernike spremnošću
na mučeništvo. Zato je euharistija u prvoj Crkvi bila hrana i piće mučenika. Isusovo pitanje ''Možete li piti čašu koju ću
ja piti'' sadržava kriterije koji su pokazivali njihovu sposobnost prema kojoj
im je mogao udovoljiti zahtjevu. Nisu razumjeli da se radi o čaši mučeništva.
Nisu znali što ištu ni što govore kad su rekli da je mogu piti. U njima je ambicija
bila tako jaka i ponos velik, da ih je navelo da kažu da mogu piti. A onaj tko
zna piti čašu Gospodnju, zna i može vršiti njegovo poslanje, služiti na pravi
način. Umjesto da gaje svijest o Isusovom poslanju, učenici
su izabrali ambicioznost i provođenje vlastitog plana, a ne Kristovog. Ispunjenje Kristovog služenja dogodilo se u pashalnom otajstvu koje slavimo u
euharistiji. On se ponizio, postao poslušan do smrti na križu, i Bog ga je zbog
toga uzvisio. Euharistija nije jedna od tolikih Božjih komunikacija, nego je
communicatio par excellence koja vodi u cjelovito zajedništvo, communio među
osobama koje se vole. Euharistija je punina duhovskog događaja i poslanja Duha
Svetog. U njoj se izvršuje svako posvećenje jer Duh Sveti, kao nekad u Mariji,
izvodi Isusovo utjelovljenje u hostiji. U euharistiji je vrhunac i punina
poslanja – missio. Duh je pozvan da nas uvede u svu istinu, da nam pokaže
koliko nas Otac voli, da nas oživi, pritjelovi Kristu. To se događa upravo u
tom neizrecivom otajstvu.
Svećenici se trebaju zapitati kakvo je i na čemu se bazira njihovo zajedništvo; je
li to zajedništvo kad treba zaigrati nogomet ili su kadri utjecati jedni na
druge, biti zajedničari tuđih ideja, planova, inicijativa, rješenja. Treba se čuvati klaniranja, stvaranja vlastitih istomišljenika za privatne interese,
isključivanja iz zajedničkih crkvenih inicijativa. Klanove najčešće stvaraju
tzv. privatnici u Crkvi. Takvog klaniranja je bilo i u prvoj Crkvi i s njim se
morao energično suočiti i Pavao. Vjernici su se dijelili na Pavlove, Petrove,
Apolonove, ovisno od toga koji je od apostola prvi negdje prošao. Pavlov
odgovor je cjelovito euharistijski: svi smo zajedničari jednog kruha i kaleža,
iste žrtve. Najveći oblik zajedništva je krvni. Sklapajući savez s ljudima, Bog
nas je doveo do saveza u punini koji je sklopljen u krvi Kristovoj. Služenje svećenika jedan drugome treba biti nalik onome što
Krist ostvaruje u euharistiji: dati život jedan za drugoga. Kažemo da smo
braća svećenici. Da li je naše služenje samo priskočiti u pomoć kada treba reći
misu, ili je služenje? Nije dovoljno zamijeniti kolegu u nekoj prigodi,
preuzeti feštu, tehnički pomoći, da bismo se smatrali nasljedovateljima
apostolskog zajedništva i štovateljima euharistije. Euharistija je davanje
krvi, infuzija zdrave krvi u organizam svakoga od nas, da nas pročisti. Dajemo
li krv jedan za drugoga ili širimo zlu krv? Dajemo li život dajući krv za
druge, ili drugima oduzimamo život stvarajući od njih ljude bez osobnosti i
Kristove krvi u sebi? Svećenik koji se hrani
euharistijom treba živjeti zajedništvo koje ga tjera da i na van, u odnosu prema svećenicama i svijetu, postaje kruh koji se lomi, daje i služi drugima, koji
se osjeća poslanim za druge, kao što je i Kristovo tijelo položeno za sve
ljude.
(Usp. Ines GRBIĆ, Svećenička rekolekcija ''Euharistija u životu svećenika: zajedništvo, služenje, poslanje'' - predavač dr. Ivan Bodrožić, u: http://www.zadarskanadbiskupija.hr/?p=13578, objavljeno 06.11.2014.).
https://www.youtube.com/watch?v=739mHyw2iuU
https://www.youtube.com/watch?v=739mHyw2iuU
POTREBNI DOKUMENTI ZA PRIJEM KANDIDATA I/ILI KLERIKA U
KATOLIČKU STARU CRKVU
I. Osobni razgovor
s biskupom
II. Životopis i dvije
fotografije (veličine
kao za osobnu kartu)
III. Ispunjavanje
pristupnice
IV. Fotokopije ili
original potvrda:
-
Krštenja;
-
Pričesti;
-
Krizme;
-
Ženidbe
- ukoliko je osoba oženjena;
-
Svetih
redova - Ređenje podijeljeno od žene ''biskupice'' je nevaljano. Također, ređenje podjeljeno ženi je nevaljano. Ređenje je nevaljano ako je podjeljeno u starokatoličkoj crkvi Utrechtske unije nakon 23.11.2016. godine (vidi deklaraciju ispod). Ređenja su nevaljana ako su podijeljena u protestantskim i anglikanskim crkvama. Za ređenja podjeljena u drugim Crkvama procjenu će izvršiti biskup te po potrebi ponoviti ređenje sub conditione conferantur - reordinatio.
-
Diplome
o završenom teološkom studiju - za one koji nemaju teološku
kvalifikaciju traži se svjedodžba završene četverogodišnje srednje škole kao
preduvjet za stjecanje teološke kvalifikacije);
-
Ekskardinacije
- ukoliko osoba traži inkardinaciju.
V. Potpisivanje obrasca
Carigradsko-nicejskog vjerovanja
VI. Pisanje molbe biskupu
(piše se ona molba koja odgovara okolnostima kandidata):
-
Molba
za primanje među bogoslovne kandidate - za
one koji su završili srednju školu i pripremaju se na studij teologije);
-
Molbe
za oprostom (za klerike koji su ranije pripadali i služili
u zajednicama u kojima je bila dopuštena protubožanska i protucrkvena
praksa blagoslova istospolnih parova te dopuštanje abortusa (osim pod uvjetom
kada je abortus nužan jer je ugrožen život majke ravnajući se po načelu ordo caritatis) i ostalih nedopuštenih stvari;
-
Molbe
biskupu za inkardinaciju - s navođenjem razloga ekskardinacije i razloga želje za inkardinacijom
Ređenju ne mogu biti pripušteni:
- oni koji podržavaju LGBTQ++ ideologiju;
- oni koij podržavaju ''lavanda mafiju'' (Lavandel-Mafia);
- oni koji podržavaju ređenje žena u svete redove;
- oni koji podržavaju blagoslov istospolnih parova;
- oni koji podržavaju abortus.
Slati na adresu:
KATOLIČKA STARA CRKVA
BISKUPSKI ORDINARIJAT
Korzo 2A/III,
51000 Rijeka.
generalni.vikarijat@gmail.com
Deklaracija Patrijarha Augustina o nepriznavanju apostolske sukcesije starokatoličkim crkvama Utrechtske unije nakon 23.11.2026. godine.
Molitva:
Bože, tvojom milošću grešnik se obraća i postaje pravednik a bijednik blaženik. Utvrdi nas u vjeri u tvoju konačnu pobjedu i ojačaj nas u nadi u tvoj slavni dolazak. Nastavi svoje djelo, učvrsti svoj dar u nama. Opravdao si nas vjerom: ne krati nam hrabrost ustrajnosti.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
B
