ONE, HOLY, CATHOLIC AND APOSTOLIC CHURCHCatholic Churches of Traditional Non-Liberal Catholic doctrine and pastoral care
Godina: XIII 1. III. 2026. Broj: 634
ONE, HOLY, CATHOLIC AND APOSTOLIC CHURCH
Catholic Churches of Traditional Non-Liberal Catholic doctrine and pastoral care
Godina: XIII 1. III. 2026. Broj: 634
Ljubimo Crkvu Kristovu.
Draga braćo i sestre!
Od
razmišljanja je li ili nije Isus želio instituciju Crkve postoje različiti
stavovi, ponekad se ti stavovi mijenjaju kod ljudi pa zastupaju prvo jedan pa
onda drugi stav. Međutim, sasvim je izvjesno da je Isus želio organizirani vid
svojih sljedbenika što je vidljivo već u izboru apostolskog zbora koji je
neminovno oblikovao instituciju Crkve a ona do današnjih dana djeluje u raznim
svojim oblicima ustroja. Sljedbenici bez institucije nestali bi, razvodnili bi
se. Postoji misao koju još uvijek
redovito čujem: Isus je želio sljedbenike, ali nije želio instituciju Crkve. To
je kao da ste za školovanje, ali protiv škola, ili za nogomet ali protiv
nogometnih klubova. To jednostavno nije moguće, sadržaj bez forme je poput vode
koja ispari.
Prvo što
treba reći o Isusu je ovo: Bio je iznimno konkretan. Nije napisao knjigu, već
je oblikovao ljude. Nije ostavio odvojene izreke, već zajednicu. Nije povjerio
svoju poruku "čovječanstvu", već dvanaestorici vrlo specifičnih
ljudi, od kojih su se barem četvorica činila potpuno neprikladni za apostolsku
službu. Oni koji tvrde da Isus nije želio Crkvu opisuju ga kao neku vrstu
plutajućeg moralnog filozofa, dok je u stvarnosti bio netko tko je: jeo sa
svojim učenicima, putovao s njima, ispravljao ih, poslao ih u svijet i morao
rješavati njihove svađe. To nije duhovni oblak. To je početna organizacija.
Protuargument
je obično ovaj: "Crkva ne može biti Božja jer je toliko ljudska." Ali to je upravo isti argument koji se mogao
upotrijebiti protiv utjelovljenja: "Bog ne može postati čovjek, jer su
ljudi tako ograničeni." Kršćanstvo
je jednostavno vjerovanje da Bog djeluje kroz čovjeka. Ne unatoč čovjeku, nego
zbog čovjeka.
Postoji
zanimljiv trenutak u Evanđelju po Mateju u kojem Isus kaže nešto što je mnogim
suvremenim ljudima vrlo nezgodno. Kaže: "Na ovoj stijeni izgradit ću svoju
Crkvu." Ne: "nešto će jednog dana nastati." Niti je: "nešto ćeš smisliti kasnije."
Zanimljivo je da ljudi koji tvrde "da slijede Isusa" sami često
počinju s ispravljanjem Isusa.
Isus je
učinio nešto drugo: dao je autoritet. Rekao je svojim apostolima: "Tko
sluša vas, sluša mene." To nije poezija. To nije pobožna atmosfera. To je
autoritet. I ovdje dotičemo duboko paradoksalnu točku: isti oni koji tvrde da
je Crkva previše autoritarna često vjeruju da njihovo vlastito tumačenje ima
apsolutnu vlast. Opet, Isus je predao autoritet. U Mateju 16 i 18 On
govori o "ključevima Kraljevstva", "obvezujućim i odrješujućim
odlukama" koje su priznate na nebu. Ovo je pravni jezik. Ne poetska slika,
već jezik odgovornosti i vodstva. Apostolima kaže: "Tko vas sluša, mene
sluša." To je prilično šokantna izjava. Isus povezuje svoj autoritet s
ljudima, a ne s individualnim tumačenjem. Crkva bez autoriteta je nemoguća. I
Isus je to znao.
Unutar te
skupine apostola, Isus bira jednog čovjeka: Petra. A divan detalj je ovaj:
Peter nije heroj. On krivo shvaća Isusa. Govori prebrzo. On ga poriče u
odlučujućem trenutku. A to je čovjek na kojem Krist gradi svoju Crkvu. Ne zato
što je savršen, nego zato što mu je oprošteno. Crkva je izgrađena na pokori, a
ne na moralnoj superiornosti. Crkva bez grješnika ne bi bila Crkva, već muzej,
a čak bi i tamo kipovi pokazivali pukotine.
Ideja da "Isus
nije želio Crkvu" bila bi potpuno neshvatljiva prvim kršćanima. Za njih
Crkva nije bila kasniji dodatak, već prirodna posljedica Isusova života, smrti
i uskrsnuća. Kad Ignacije Antiohijski kaže: "Gdje je biskup, tamo je Crkva,"
ne govori to da bi branio vlast, već da
bi održao jedinstvo.
"Institucija
ne može biti duhovna, zar ne?" Je
li to istina? To je nebiblijska kontradikcija. Bog postaje čovjek u tijelu:
utjelovljenje. Milost dolazi kroz vidljive znakove: sakramente. Ljubav se
oblikuje u strukturama, poput braka. Crkva bez ljudskih struktura bila bi
gnostička: duh bez tijela. Ali kršćanstvo je uvijek: duh i tijelo, milost i
red, misterij i organizacija.
Nitko ne
poriče da je Crkva napravila (mnogo) pogrešaka, da je znala za zlouporabe,
zloupotrebljavala moć. Ali: Juda je već bio tamo, Petar je zanijekao Isusa,
apostoli su pobjegli (mogli bismo to nazvati ruglom prvotne sinode). Ljudska
slabost ne opovrgava božanski karakter institucije. To samo potvrđuje koliko je
Isus bio realan. Nije gradio svoju Crkvu na savršenim ljudima, već na pokajanim
grešnicima.
Što je
zapravo u pitanju? Ako Isus nije želio Crkvu, onda nitko nema pravo
autoritativno prenositi njegova učenja, njegovi sakramenti su ljudski rituali,
a kršćanstvo je u konačnici privatna duhovnost. Ali ako je Isus zaista želio
Crkvu – a sve na to upućuje – onda Crkva nije prepreka između nas i Krista, već
instrument kroz koji On djeluje. Jer bez Crkve: nauk se raspada, Euharistija
nestaje, a ljubav postaje mišljenje. Vjera bez institucije Crkve je emocija podložna
svakakvim (re)interpretacijama moguće i s rokom trajanja. Bez Crkve ne bi bilo Novog
zavjeta, jer je Crkva ta koja ga je sastavila.
Mnogi ljudi
ne vjeruju Crkvi iako se pozivaju na Novi zavjet kojeg je ona sastavila, što
znači da je Crkva postojala prije njega.
Uza sve svoje
slabosti Crkva Zapada i Crkva Istoka jedna je Crkva jer slavi Euharistiju
jednoga Gospodina Isusa Krista. Uza sve sjene i slabosti poruka Božja probija
se po Crkvi donoseći mnogima spasenje.
LAUS TIBI CHRISTE
Obavijesti
- Sv. Misa nedjeljom i blagdanima u 18
sati u katedrali sv. Kristofora.
- Kroz tjedan u Bogoslužnom prostoru Uznesenja Presvete Bogorodice u dogovoru s
župnikom.
- Posjet obiteljima u dogovoru s župnikom.
- Sv. ispovijed pola sata prije sv. Mise ili po dogovoru.
Kršćanski podsjetnik
Čovjek se treba dva puta roditi. Prvi put bez vlastite
svijesti, drugi put samo sa sviješću i u slobodi.
"U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i
Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred
njima." (Mt 17, 1-2a)
DRUGA KORIZMENA NEDJELJA
Prvo čitanje: Post 12,1-4a
Poziv Abrahama, oca naroda Božjega.
Čitanje Knjige Postanka
U one dane: Gospodin reče Abramu: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma
očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti,
blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat
ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati;
sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati." Abram se zaputi kako mu
je Gospodin rekao.
Riječ Gospodnja
Otpjevni psalam: 33,4-5.18-20.22
Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude
nad nama, kao što se u tebe uzdamo!
Prava je riječ Gospodnja
i vjernost su sva djela njegova.
On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje.
Evo, oko je Gospodnje nad onima koji
ga se boje,
nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:
da im od smrti život spasi,
da ih hrani u danima gladi.
Naša se duša Gospodinu nada,
on je pomoć i zaštita naša.
Neka dobrota tvoja, Gospodine,
bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!
Drugo čitanje: 2Tim 1,8b-10
Bog nas zove i prosvjetljuje.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla
apostola Timoteju
Ljubljeni: Zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je
spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i
milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremenâ vjekovječnih, a očitovana
je sada pojavkom Spasitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini
da zasja život i neraspadljivost – po evanđelju.
Riječ Gospodnja
Evanđelje: Mt 17, 1-9
Lice mu zasja kao sunce.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana,
brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima.
I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I
gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i
reče Isusu: "Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću
ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu."
Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka
govoraše: "Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte
ga!"
Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k
njima Isus, dotakne ih i reče: "Ustanite, ne bojte se!" Podigoše oči,
ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: "Nikomu ne kazujte viđenje dok
Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne."
Riječ Gospodnja
Razmišljanje uz Evanđelje / Post illa
verba textus
Draga braćo i sestre!
Dobro nam je ovdje biti! Takav stav
obično čovjeka vodi polaganom umiranju. A Krist poziva: idemo dalje! Isusov
poziv je da idemo dalje tamo gdje se odvija život sa svim svojim paradoksima.
Isus nije zato da se ostane na vizijama i čudesima. Ovim nam se nameće pitanje
početka promjena svijeta. To najbolje vidimo u Isusovom života, koji je primjer
i simbol za cijelo čovječanstvo. Da bi se pomoglo drugome da se preobrazi
potrebno je prije toga biti sam preobražen. Da bi svijet mijenjali potrebno je
sam sebe promijeniti. Tako nas poučava Isus. A naše je ponašanje ipak drukčije.
Mi uvijek zahtijevamo da se drugi promjene pa tek tada možemo razmišljati o
svojoj promjeni. I onda se događa ovo: niti se mi mijenjamo niti se drugi
mijenjaju. Svijet ostaje trajno isti. Zar nemamo iskustvo iz svojih obitelji,
prijateljstva, raznih drugih zajedničarenja. Uvijek čekamo od drugoga da bude
taj koji prihvaća promjenu po našem savjetu, ali se sami ne mijenjamo.
Na koncu se pokaže da se ne mijenjaju
niti naši bliži niti mi. Trajno se trebamo mijenjati i obraćati. Teško onome
koji se ne mijenja u sebi. Neki misle da su dobri jer se ne mijenjaju. A ipak i
Isus se preobrazio i otvorio novi svijet. Čovjek se treba dva puta roditi. Prvi
put bez vlastite svijesti, drugi put samo sa sviješću i u slobodi. Dok su ljudi
mlađi po sebi rastu i time se mijenjaju, ali kad dođu u "zrelu" dob
neki se zatvore i prestanu rasti. Zapravo tada se počinje njihova životna krivulja
spuštati. Ili se prihvaća rast i mijenjanje ili umiranje. Kad čovjek prestane
rasti tada zapada u prvu zrelu krizu. To je kriza srednje dobi. Tada se
doživljava svijet na jedan statičan i nepromjenjiv način. Neki tada gube nadu u
bolje, i ako nadvladaju krizu otvara im se novi život i nova nadanja. Ovo je
vrijeme kada treba sebe prihvatiti odgovorno. Opasnost je da se izgubi
"nada" u drugotnost. Bilo u samoga sebe bilo u drugoga. Zato ne bi
trebali nikada reći da nekoga potpuno poznamo ili da se glede njega "boljem"
ne nadamo. Tada se događa smrt u braku ili prijateljstvu, u odnosima roditelja
i djece. Drugom se uvijek treba nadati, u drugoga vjerovati da može biti
drukčiji i plemenitiji. Isto takav odnos treba imati i prema sebi. Kršćanstvo
je po svojem životu poziv da se uvijek ide naprijed, da se uvijek mijenja.
Mijenjanje ne znači nijekanje prošlosti i svoje tradicije, nego otvaranje i
novo rađanje. Tradiciju koja ne potiče na bratski iskorak nego vraća u kaljužu
međusobnih i međususjedskih, međudržavnih svađa, treba evanđeoski korigirati.
Onaj je konzervativizam dobar koji čuva Objavu i meritum, a loš je onaj koji
zadržava netrpeljive oblike. Takav konzervativizam nije u skladu s Objavom i s
Isusovim ulaskom u ljudsku povijest.
Isus dolazi u ljudski rod da ga
preporodi. Da Stari čovjek postane Novi. O rađanju Novog čovjeka i umiranju
Starog govori također Pavao i Augustin. Mi smo ljudi prema kršćanskom poimanju
čovjeka bića putnici. Trajno smo na putu prema obećanoj zemlji. Nigdje se ne
zalijepiti i nigdje ne razapeti vječni šator. Samo je Bog definitivno mjesto.
Od Boga smo proizišli i dok se u njega ne vratimo bit ćemo putnici. (Nemirno je
naše srce dok u tebi Gospodine ne počine - Augustin). U ime kršćanskog i
vjerskog poziva nikada ne treba "kapitulirati" niti stati u svojem
razvoju. Nema ni jedne situacije koja bi nas "zapečatila" pred
budućnošću. Za budućnost, za novog čovjeka, treba se boriti. Uporni i otvoreni
dosežu svoju puninu i cilj.
Mi smo ljudi odgovorni za našu i
svjetsku budućnost. Isus i Bog je u svim našim pothvatima zajedno s nama. Kao
što je Bog obećao Mojsiju da će biti s njime i da vodi svoj narod naprijed,
tako sada na osobnom planu Isus ostaje s nama na našemu životnom putu. Svaki
onaj koji prihvaća i usvaja ljubav kao princip svojeg življenja Isus je sigurno
s njime da ga pomogne i da ga kuraži pred budućnošću. Bog nas sve proglašava
svojim sinovima i kćerima. Prije njega samo su nekima pridavali da su Božji, a
s Isusom svi su ljudi proglašeni Božjim i svi su pozvani na zajedništvo s
Bogom. Više nema razlike ni između muška i ženska, između nacija, kultura,
rasa. Svi su ljudi Božji. Tako je Isus poslije svojega preobraženja postao vođa
čovječanstva koje ide kroz pustinju prema svojoj obećanoj zemlji.
Ipak svatko će trebati proći svoju
probu. Prošao ju je i Isus. Dapače kroz kušnju, koju nitko ne voli, svatko se
pročišćava. Preskočit ju je nemoguće. Pa ni čudesno. Neka nam Bog dadne svojega
Duha da nas preporodi i od starog Adama postanemo novi Adam (Krist).
MARANATHA
https://www.youtube.com/shorts/oyEZNR-9nAM
Beware of the Wolves in Sheep's Clothing | A Warning to Our Church | Bishop Mar Mari Emmanuel
https://www.youtube.com/watch?v=B4wdTXJjp-g
Understanding Why LGBT Is A Crime Against God - Bishop Mar Mari Emmanuel
https://www.youtube.com/watch?v=YIES5vZieWU
https://www.youtube.com/watch?v=YIES5vZieWU
Ljubimo Crkvu Kristovu.
Draga braćo i sestre!
Od razmišljanja je li ili nije Isus želio instituciju Crkve postoje različiti stavovi, ponekad se ti stavovi mijenjaju kod ljudi pa zastupaju prvo jedan pa onda drugi stav. Međutim, sasvim je izvjesno da je Isus želio organizirani vid svojih sljedbenika što je vidljivo već u izboru apostolskog zbora koji je neminovno oblikovao instituciju Crkve a ona do današnjih dana djeluje u raznim svojim oblicima ustroja. Sljedbenici bez institucije nestali bi, razvodnili bi se. Postoji misao koju još uvijek redovito čujem: Isus je želio sljedbenike, ali nije želio instituciju Crkve. To je kao da ste za školovanje, ali protiv škola, ili za nogomet ali protiv nogometnih klubova. To jednostavno nije moguće, sadržaj bez forme je poput vode koja ispari.
Prvo što treba reći o Isusu je ovo: Bio je iznimno konkretan. Nije napisao knjigu, već je oblikovao ljude. Nije ostavio odvojene izreke, već zajednicu. Nije povjerio svoju poruku "čovječanstvu", već dvanaestorici vrlo specifičnih ljudi, od kojih su se barem četvorica činila potpuno neprikladni za apostolsku službu. Oni koji tvrde da Isus nije želio Crkvu opisuju ga kao neku vrstu plutajućeg moralnog filozofa, dok je u stvarnosti bio netko tko je: jeo sa svojim učenicima, putovao s njima, ispravljao ih, poslao ih u svijet i morao rješavati njihove svađe. To nije duhovni oblak. To je početna organizacija.
Od razmišljanja je li ili nije Isus želio instituciju Crkve postoje različiti stavovi, ponekad se ti stavovi mijenjaju kod ljudi pa zastupaju prvo jedan pa onda drugi stav. Međutim, sasvim je izvjesno da je Isus želio organizirani vid svojih sljedbenika što je vidljivo već u izboru apostolskog zbora koji je neminovno oblikovao instituciju Crkve a ona do današnjih dana djeluje u raznim svojim oblicima ustroja. Sljedbenici bez institucije nestali bi, razvodnili bi se. Postoji misao koju još uvijek redovito čujem: Isus je želio sljedbenike, ali nije želio instituciju Crkve. To je kao da ste za školovanje, ali protiv škola, ili za nogomet ali protiv nogometnih klubova. To jednostavno nije moguće, sadržaj bez forme je poput vode koja ispari.
Prvo što treba reći o Isusu je ovo: Bio je iznimno konkretan. Nije napisao knjigu, već je oblikovao ljude. Nije ostavio odvojene izreke, već zajednicu. Nije povjerio svoju poruku "čovječanstvu", već dvanaestorici vrlo specifičnih ljudi, od kojih su se barem četvorica činila potpuno neprikladni za apostolsku službu. Oni koji tvrde da Isus nije želio Crkvu opisuju ga kao neku vrstu plutajućeg moralnog filozofa, dok je u stvarnosti bio netko tko je: jeo sa svojim učenicima, putovao s njima, ispravljao ih, poslao ih u svijet i morao rješavati njihove svađe. To nije duhovni oblak. To je početna organizacija.
Protuargument je obično ovaj: "Crkva ne može biti Božja jer je toliko ljudska." Ali to je upravo isti argument koji se mogao upotrijebiti protiv utjelovljenja: "Bog ne može postati čovjek, jer su ljudi tako ograničeni." Kršćanstvo je jednostavno vjerovanje da Bog djeluje kroz čovjeka. Ne unatoč čovjeku, nego zbog čovjeka.
Postoji zanimljiv trenutak u Evanđelju po Mateju u kojem Isus kaže nešto što je mnogim suvremenim ljudima vrlo nezgodno. Kaže: "Na ovoj stijeni izgradit ću svoju Crkvu." Ne: "nešto će jednog dana nastati." Niti je: "nešto ćeš smisliti kasnije." Zanimljivo je da ljudi koji tvrde "da slijede Isusa" sami često počinju s ispravljanjem Isusa.
Isus je učinio nešto drugo: dao je autoritet. Rekao je svojim apostolima: "Tko sluša vas, sluša mene." To nije poezija. To nije pobožna atmosfera. To je autoritet. I ovdje dotičemo duboko paradoksalnu točku: isti oni koji tvrde da je Crkva previše autoritarna često vjeruju da njihovo vlastito tumačenje ima apsolutnu vlast. Opet, Isus je predao autoritet. U Mateju 16 i 18 On govori o "ključevima Kraljevstva", "obvezujućim i odrješujućim odlukama" koje su priznate na nebu. Ovo je pravni jezik. Ne poetska slika, već jezik odgovornosti i vodstva. Apostolima kaže: "Tko vas sluša, mene sluša." To je prilično šokantna izjava. Isus povezuje svoj autoritet s ljudima, a ne s individualnim tumačenjem. Crkva bez autoriteta je nemoguća. I Isus je to znao.
Unutar te skupine apostola, Isus bira jednog čovjeka: Petra. A divan detalj je ovaj: Peter nije heroj. On krivo shvaća Isusa. Govori prebrzo. On ga poriče u odlučujućem trenutku. A to je čovjek na kojem Krist gradi svoju Crkvu. Ne zato što je savršen, nego zato što mu je oprošteno. Crkva je izgrađena na pokori, a ne na moralnoj superiornosti. Crkva bez grješnika ne bi bila Crkva, već muzej, a čak bi i tamo kipovi pokazivali pukotine.
Ideja da "Isus nije želio Crkvu" bila bi potpuno neshvatljiva prvim kršćanima. Za njih Crkva nije bila kasniji dodatak, već prirodna posljedica Isusova života, smrti i uskrsnuća. Kad Ignacije Antiohijski kaže: "Gdje je biskup, tamo je Crkva," ne govori to da bi branio vlast, već da bi održao jedinstvo.
"Institucija ne može biti duhovna, zar ne?" Je li to istina? To je nebiblijska kontradikcija. Bog postaje čovjek u tijelu: utjelovljenje. Milost dolazi kroz vidljive znakove: sakramente. Ljubav se oblikuje u strukturama, poput braka. Crkva bez ljudskih struktura bila bi gnostička: duh bez tijela. Ali kršćanstvo je uvijek: duh i tijelo, milost i red, misterij i organizacija.
Nitko ne poriče da je Crkva napravila (mnogo) pogrešaka, da je znala za zlouporabe, zloupotrebljavala moć. Ali: Juda je već bio tamo, Petar je zanijekao Isusa, apostoli su pobjegli (mogli bismo to nazvati ruglom prvotne sinode). Ljudska slabost ne opovrgava božanski karakter institucije. To samo potvrđuje koliko je Isus bio realan. Nije gradio svoju Crkvu na savršenim ljudima, već na pokajanim grešnicima.
Što je zapravo u pitanju? Ako Isus nije želio Crkvu, onda nitko nema pravo autoritativno prenositi njegova učenja, njegovi sakramenti su ljudski rituali, a kršćanstvo je u konačnici privatna duhovnost. Ali ako je Isus zaista želio Crkvu – a sve na to upućuje – onda Crkva nije prepreka između nas i Krista, već instrument kroz koji On djeluje. Jer bez Crkve: nauk se raspada, Euharistija nestaje, a ljubav postaje mišljenje. Vjera bez institucije Crkve je emocija podložna svakakvim (re)interpretacijama moguće i s rokom trajanja. Bez Crkve ne bi bilo Novog zavjeta, jer je Crkva ta koja ga je sastavila.
Mnogi ljudi ne vjeruju Crkvi iako se pozivaju na Novi zavjet kojeg je ona sastavila, što znači da je Crkva postojala prije njega.
Uza sve svoje slabosti Crkva Zapada i Crkva Istoka jedna je Crkva jer slavi Euharistiju jednoga Gospodina Isusa Krista. Uza sve sjene i slabosti poruka Božja probija se po Crkvi donoseći mnogima spasenje.
LAUS TIBI CHRISTE
Obavijesti
- Sv. Misa nedjeljom i blagdanima u 18 sati u katedrali sv. Kristofora.
- Kroz tjedan u Bogoslužnom prostoru Uznesenja Presvete Bogorodice u dogovoru s župnikom.
- Posjet obiteljima u dogovoru s župnikom.
- Sv. ispovijed pola sata prije sv. Mise ili po dogovoru.
Kršćanski podsjetnik
Čovjek se treba dva puta roditi. Prvi put bez vlastite svijesti, drugi put samo sa sviješću i u slobodi.
"U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima." (Mt 17, 1-2a)
DRUGA KORIZMENA NEDJELJA
Prvo čitanje: Post 12,1-4a
Poziv Abrahama, oca naroda Božjega.
Čitanje Knjige Postanka
U one dane: Gospodin reče Abramu: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati." Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao.
Riječ Gospodnja
Otpjevni psalam: 33,4-5.18-20.22
Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!
Prava je riječ Gospodnja
i vjernost su sva djela njegova.
On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje.
Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,
nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:
da im od smrti život spasi,
da ih hrani u danima gladi.
Naša se duša Gospodinu nada,
on je pomoć i zaštita naša.
Neka dobrota tvoja, Gospodine,
bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!
Drugo čitanje: 2Tim 1,8b-10
Bog nas zove i prosvjetljuje.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Ljubljeni: Zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremenâ vjekovječnih, a očitovana je sada pojavkom Spasitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po evanđelju.
Riječ Gospodnja
Evanđelje: Mt 17, 1-9
Lice mu zasja kao sunce.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: "Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu."
Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: "Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!"
Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: "Ustanite, ne bojte se!" Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: "Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne."
Riječ Gospodnja
Razmišljanje uz Evanđelje / Post illa verba textus
Draga braćo i sestre!
Dobro nam je ovdje biti! Takav stav obično čovjeka vodi polaganom umiranju. A Krist poziva: idemo dalje! Isusov poziv je da idemo dalje tamo gdje se odvija život sa svim svojim paradoksima. Isus nije zato da se ostane na vizijama i čudesima. Ovim nam se nameće pitanje početka promjena svijeta. To najbolje vidimo u Isusovom života, koji je primjer i simbol za cijelo čovječanstvo. Da bi se pomoglo drugome da se preobrazi potrebno je prije toga biti sam preobražen. Da bi svijet mijenjali potrebno je sam sebe promijeniti. Tako nas poučava Isus. A naše je ponašanje ipak drukčije. Mi uvijek zahtijevamo da se drugi promjene pa tek tada možemo razmišljati o svojoj promjeni. I onda se događa ovo: niti se mi mijenjamo niti se drugi mijenjaju. Svijet ostaje trajno isti. Zar nemamo iskustvo iz svojih obitelji, prijateljstva, raznih drugih zajedničarenja. Uvijek čekamo od drugoga da bude taj koji prihvaća promjenu po našem savjetu, ali se sami ne mijenjamo.
Na koncu se pokaže da se ne mijenjaju niti naši bliži niti mi. Trajno se trebamo mijenjati i obraćati. Teško onome koji se ne mijenja u sebi. Neki misle da su dobri jer se ne mijenjaju. A ipak i Isus se preobrazio i otvorio novi svijet. Čovjek se treba dva puta roditi. Prvi put bez vlastite svijesti, drugi put samo sa sviješću i u slobodi. Dok su ljudi mlađi po sebi rastu i time se mijenjaju, ali kad dođu u "zrelu" dob neki se zatvore i prestanu rasti. Zapravo tada se počinje njihova životna krivulja spuštati. Ili se prihvaća rast i mijenjanje ili umiranje. Kad čovjek prestane rasti tada zapada u prvu zrelu krizu. To je kriza srednje dobi. Tada se doživljava svijet na jedan statičan i nepromjenjiv način. Neki tada gube nadu u bolje, i ako nadvladaju krizu otvara im se novi život i nova nadanja. Ovo je vrijeme kada treba sebe prihvatiti odgovorno. Opasnost je da se izgubi "nada" u drugotnost. Bilo u samoga sebe bilo u drugoga. Zato ne bi trebali nikada reći da nekoga potpuno poznamo ili da se glede njega "boljem" ne nadamo. Tada se događa smrt u braku ili prijateljstvu, u odnosima roditelja i djece. Drugom se uvijek treba nadati, u drugoga vjerovati da može biti drukčiji i plemenitiji. Isto takav odnos treba imati i prema sebi. Kršćanstvo je po svojem životu poziv da se uvijek ide naprijed, da se uvijek mijenja. Mijenjanje ne znači nijekanje prošlosti i svoje tradicije, nego otvaranje i novo rađanje. Tradiciju koja ne potiče na bratski iskorak nego vraća u kaljužu međusobnih i međususjedskih, međudržavnih svađa, treba evanđeoski korigirati. Onaj je konzervativizam dobar koji čuva Objavu i meritum, a loš je onaj koji zadržava netrpeljive oblike. Takav konzervativizam nije u skladu s Objavom i s Isusovim ulaskom u ljudsku povijest.
Isus dolazi u ljudski rod da ga preporodi. Da Stari čovjek postane Novi. O rađanju Novog čovjeka i umiranju Starog govori također Pavao i Augustin. Mi smo ljudi prema kršćanskom poimanju čovjeka bića putnici. Trajno smo na putu prema obećanoj zemlji. Nigdje se ne zalijepiti i nigdje ne razapeti vječni šator. Samo je Bog definitivno mjesto. Od Boga smo proizišli i dok se u njega ne vratimo bit ćemo putnici. (Nemirno je naše srce dok u tebi Gospodine ne počine - Augustin). U ime kršćanskog i vjerskog poziva nikada ne treba "kapitulirati" niti stati u svojem razvoju. Nema ni jedne situacije koja bi nas "zapečatila" pred budućnošću. Za budućnost, za novog čovjeka, treba se boriti. Uporni i otvoreni dosežu svoju puninu i cilj.
Mi smo ljudi odgovorni za našu i svjetsku budućnost. Isus i Bog je u svim našim pothvatima zajedno s nama. Kao što je Bog obećao Mojsiju da će biti s njime i da vodi svoj narod naprijed, tako sada na osobnom planu Isus ostaje s nama na našemu životnom putu. Svaki onaj koji prihvaća i usvaja ljubav kao princip svojeg življenja Isus je sigurno s njime da ga pomogne i da ga kuraži pred budućnošću. Bog nas sve proglašava svojim sinovima i kćerima. Prije njega samo su nekima pridavali da su Božji, a s Isusom svi su ljudi proglašeni Božjim i svi su pozvani na zajedništvo s Bogom. Više nema razlike ni između muška i ženska, između nacija, kultura, rasa. Svi su ljudi Božji. Tako je Isus poslije svojega preobraženja postao vođa čovječanstva koje ide kroz pustinju prema svojoj obećanoj zemlji.
Ipak svatko će trebati proći svoju probu. Prošao ju je i Isus. Dapače kroz kušnju, koju nitko ne voli, svatko se pročišćava. Preskočit ju je nemoguće. Pa ni čudesno. Neka nam Bog dadne svojega Duha da nas preporodi i od starog Adama postanemo novi Adam (Krist).
MARANATHA
https://www.youtube.com/shorts/oyEZNR-9nAM
Beware of the Wolves in Sheep's Clothing | A Warning to Our Church | Bishop Mar Mari Emmanuel
https://www.youtube.com/watch?v=B4wdTXJjp-g
Understanding Why LGBT Is A Crime Against God - Bishop Mar Mari Emmanuel
https://www.youtube.com/watch?v=YIES5vZieWU
https://www.youtube.com/watch?v=YIES5vZieWU
Kao što lahor gasi mali plamen, a veliki raspiruje,
tako katastrofe gase malu vjeru, dok snažna vjera iz njih izlazi ojačana.
Beware of wolves in sheep clothing (Bishop Mar Mari Emmanuel)
--------------------------------------------------------------------World Council of National Catholic ChurchesSvjetski sabor narodnih katoličkih crkava Katolička stara crkva u RHŽupa sv. Kristofora, RabCrkveni listić ''Znak izabrani''Odgovara: Mons. Marijan Strunje, župnikE-mail: mstrunj3@gmail.comMob: 091 443 2333--------------------------------------------------------------------------------
Kao što lahor gasi mali plamen, a veliki raspiruje,
tako katastrofe gase malu vjeru,
dok snažna vjera iz njih izlazi ojačana.
Beware of wolves in sheep clothing (Bishop Mar Mari Emmanuel)
--------------------------------------------------------------------
World Council of National Catholic Churches
Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava
Katolička stara crkva u RH
Župa sv. Kristofora, Rab
Crkveni listić ''Znak izabrani''
Odgovara: Mons. Marijan Strunje, župnik
E-mail: mstrunj3@gmail.com
Mob: 091 443 2333
--------------------------------------------------------------------------------
