Church flyer ''The chosen sign'' - Crkveni listić ''Znak izabrani''

Godina: XI                      27. X. 2024.                                  Broj: 564

 

Aramejski natpis glasi: 
  SIMON BAR JONA  - Šimun (Petar) sin Jonin
Petrova grobnica otkrivena na Maslinskoj gori 1953. godine.

Nato Isus reče njemu: 
"Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. (Mt 16, 17) 


Draga braćo i sestre,

ako su novija arheološka istraživanja zaista skrivena od javnosti, to bi onda uistinu predstavljalo teški i veliki grijeh onih koji bi to skrivali.

Da li je Petrova grobnica otkrivena u Jeruzalemu (Maslinska gora) 1953. godine?

Prenosimo tekst o tome. 

''Dok sam bio u posjetu prijatelju u Švicarskoj, čuo sam za, čini mi se, jedno od najvećih otkrića od Kristova vremena - da je Petar pokopan u Jeruzalemu, a ne u Rimu. Izvor ove glasine, napisane na talijanskom, nije bio jasan; ostavio je popriličan prostor za sumnju, ili bolje rečeno, čuđenje. Rim je bio mjesto gdje sam mogao istražiti stvar, a ako se to pokaže ohrabrujućim, možda će biti potrebno putovanje u Jeruzalem kako bih prikupio vrijedne informacije iz prve ruke o toj temi. Otišao sam stoga u Rim. Nakon razgovora s mnogim svećenicima i istraživanja raznih izvora informacija, konačno sam saznao gdje mogu kupiti jedinu poznatu knjigu na tu temu, koja je također napisana na talijanskom jeziku. Zove se Gli Scavi del Dominus Flevit, tiskana 1958. u Tipografia del PP, Francescani, u Jeruzalemu. Napisali su je P. B. Bagatti i J. T. Milik, obojica rimokatolički svećenici. Priča o otkriću je bila tu, ali se činilo da je namjerno skrivena, jer je mnogo toga nedostajalo. Stoga sam odlučio otići u Jeruzalem da se sam uvjerim, ako je moguće, u ono što se činilo gotovo nevjerojatnim, pogotovo jer je dolazilo od svećenika, koji će naravno, zbog postojeće tradicije da je Petar pokopan u Rimu, biti posljednji koji će pozdraviti takvo otkriće ili iznijeti pozornost svijeta na njega.

U Jeruzalemu sam razgovarao s mnogim franjevačkim svećenicima koji su svi pročitali, naposljetku, iako nevoljko, da su kosti Šimuna Bar Jone (Sv. Petra) pronađene u Jeruzalemu, na mjestu franjevačkog samostana zvanom "Dominus Flevit" na Maslinskoj gori. Slike prikazuju iskapanje gdje su na kosturnicama (kutijama za kosti) pronađena imena kršćanskih biblijskih likova. Imena Marije i Marte pronađena su na jednoj kutiji, a odmah do nje bila je ona s imenom Lazara, njihovog brata. Druga imena ranih kršćana pronađena su na drugim kutijama. Od najvećeg interesa, međutim, bilo je ono što je pronađeno na udaljenosti od dvanaest stopa od mjesta gdje su pronađeni ostaci Marije, Marte i Lazara - ostaci svetog Petra. Pronađeni su u kosturnici na čijoj je vanjskoj strani jasno i lijepo pisalo na aramejskom "Simon Bar Jona".



Razgovarao sam s profesorom s Yalea, koji je arheolog i bio je direktor Američke škole za orijentalna istraživanja u Jeruzalemu. Rekao mi je da bi bilo vrlo nevjerojatno da bi se ime od tri riječi, i to tako potpuna, moglo odnositi na bilo koga drugog osim svetog Petra.

Ali ono što čini mogućnost pogreške udaljenijom je to što su ostaci pronađeni na kršćanskom groblju, i štoviše, iz prvog stoljeća, upravo vremena u kojem je Petar živio. Imam pismo poznatog znanstvenika koji zaključuje da je napisano neposredno prije Titovog uništenja Jeruzalema 70. godine.

Razgovarao sam sa svećenikom Milikom, koautorom ove talijanske knjige, u nazočnosti mog prijatelja, kršćanskog Arapa, gospodina S. J. Mattara, koji je sada upravitelj Vrtne grobnice, gdje je Isus pokopan i uskrsnuo. Ovaj svećenik Milik je priznao da zna da kosti svetog Petra nisu u Rimu. Bio sam jako iznenađen što je to priznao, pa sam, kako bih potvrdio svoje priznanje, rekao, s čime se i on složio: "Postoji sto puta više dokaza da je Petar pokopan u Jeruzalemu nego u Rimu." Znao je, kao što i ja znam, da nema apsolutno nikakvih dokaza da je Petar pokopan u Rimu.

Razgovarao sam o toj temi s mnogim franjevačkim svećenicima koji su bili ili i dalje jesu u Jeruzalemu, i svi se slažu da su grob i ostaci svetog Petra u Jeruzalemu. Iznimka, koja dokazuje poantu, bio je samo fra Augusto Spykerman, zadužen za poluprivatni muzej unutar zidina Starog Jeruzalema, na mjestu franjevačke crkve Bičevanja (Flagellation). Kad sam zamolio da pogledamo muzej, pokazao ga je meni i gospodinu Mattaru, upravitelju Kristovog groba, i ujedno upravitelju Engleske banke u Jeruzalemu, inače profesionalnom fotografu. Međutim, fra Augusto Spykerman nije nam rekao ništa o otkriću.

Znao sam da su dokazi Petrovog pokopa ondje, jer su mi svećenici rekli da su relikvije s kršćanskog groblja sačuvane u ovom muzeju. Ljudi koji su cijeli život živjeli u Jeruzalemu i službeni vodiči koji bi trebali poznavati svaki pedalj grada, međutim, nisu znali ništa o ovom otkriću, jer je ono skriveno od javnosti. Pitao sam starijeg službenog vodiča gdje je grob sv. Petra. Odgovorio je vrlo dubokim tonom glasa: "Grob svetog Petra nikada nije pronađen u Jeruzalemu." "Oh," rekao sam, "ali ja sam svojim očima vidio Petrov grob." Okomio se na mene sa žestinom uobičajenom među Arapima. "Što," odgovorio je, "ti mi kao stranac hoćeš reći da znaš gdje je grob svetog Petra, kad sam već trideset pet godina službeni vodič i poznajem svaki pedalj zemlje u Jeruzalemu?" Bojao sam se da će mi skočiti za vrat. Uspio sam ga smiriti rekavši: "Ali gospodine, ovdje su slike i možete vidjeti kosturnicu, između ostalih, s Petrovim imenom na aramejskom. U to se možete i sami uvjeriti na Maslinskoj gori na mjestu franjevačkog samostana pod nazivom "Dominus Flevit". Kad sam završio, polako se okrenuo u zaprepaštenom čuđenju.

Onaj tko je vidio ovo kršćansko groblje i poznaje okolnosti oko tog slučaja ne bi mogao posumnjati da je to doista mjesto groba svetog Petra i drugih kršćana. I ja sam tjedan dana bio u polusnenom čuđenju jer sam jedva mogao vjerovati što sam vidio i čuo. Otkako je ovaj članak kružio, nikome ne dopuštaju da vidi ovo grobno mjesto.

Prije nego što su stvari otišle daleko, bio sam prilično obeshrabren jer nisam mogao dobiti nikakve informacije od mnogih svećenika s kojima sam razgovarao. Međutim, nastavio sam ispitivati ​​svećenike gdje god bi ih našao. Napokon je jedan svećenik natuknuo neke informacije. S tom sam spoznajom pristupio drugom svećeniku koji me oprezno upitao odakle mi te informacije. Rekao sam mu da mi je svećenik rekao. Zatim je priznao suštinu i natuknuo još malo informacija. To je trajalo neko vrijeme dok nisam dobio cjelovitu sliku i konačno bio upućen na mjesto gdje sam mogao sam vidjeti dokaze. Osjećao sam kao da držim bika za rep i pokušavam ga izvući kroz ključanicu. Kad sam prikupio sve činjenice o slučaju, svećenici nisu mogli zanijekati otkriće grobnice, nego su ga čak i potvrdili, iako nevoljko. Imam o  tome i izjavu španjolskog svećenika s Maslinske gore na magnetofonu.

Dakle, razgovarali smo s franjevačkim svećenikom (fra Augusto Spykerman) koji je zadužen za muzej, i postavljali mu pitanja koja je on pokušavao izbjeći, ali nije mogao, zbog informacija koje sam već prikupio od mnogih svećenika s kojima sam razgovarao. Na kraju, nakon što su snimljene slike dokaza (pravo je čudo da nam je to dopustio) pohvalio sam ga zbog prekrasnog otkrića groba svetog Petra u Jeruzalemu jer su ga otkrili franjevci. Bio je očito nervozan i izustio je: "O ne, grob svetog Petra je u Rimu." Ali dok je to govorio, glas mu je zadrhtao, što je čak i moj prijatelj, gospodin Mattar, primijetio. Zatim sam ga pogledao pravo u oči i odlučno rekao: "Ne, grob svetog Petra je u Jeruzalemu." Pogledao me i šutio. On je, nedvojbeno, tamo postavljen da sakrije činjenice, ali njegovi postupci i riječi, uvjerljivije su govorili o otkriću od onih svećenika koji su konačno priznali istinu. 

Također sam razgovarao s franjevačkim svećenikom koji je bio nadležan za svećeničku tiskaru unutar zidina Starog Jeruzalema, gdje je tiskana njihova knjiga na tu temu. I on je priznao da se grob svetog Petra nalazi u Jeruzalemu. Kada sam posjetio Crkvu rođenja Kristova u Betlehemu, susreo sam jednog franjevca i rekao mu što mislim o prekrasnom otkriću do kojeg su došli franjevci, te sam ga otvoreno upitao: "Ljudi, vjerujete li vi stvarno da su to ostaci sv. Petra?" On je odgovorio: "Da, nemamo izbora po tom pitanju, dokazi su jasni." Nisam sumnjao u dokaze, ali me iznenadilo što su ti svećenici i redovnici vjerovali ono što je protiv njihove vlastite vjere, a povrh toga, to su priznali i drugima. Uglavnom katolici tvrdoglavo ne želi vidjeti ništa osim onoga što su ih naučili, neće dopustiti sebi da vjeruju bilo što protiv svoje vjere, a još manje da to priznaju drugima. Ipak, mnogi katolici rastu u zdravom pogledu da "sve provjeravaju i zadrže ono što je dobro".

Zatim sam upitao: "Vjeruje li otac Bagatti (arheolog i koautor knjige na talijanskom jeziku o toj temi) doista da su to kosti svetog Petra?" "Da, naravno", bio je odgovor. Tada sam upitao: "A što Papa misli o svemu tome?" To je bilo pitanje za tisuću dolara, a on mi je dao odgovor za milijun dolara. "Pa" - odgovorio je prigušenim glasom - "otac Bagatti mi je osobno rekao da je prije tri godine otišao Papi (Piju XII.) u Rim i pokazao mu dokaze, a Papa mu je rekao: 'Mi ćemo morati unijeti neke promjene, ali zasad neka ovo bude tiho''. Sa strahopoštovanjem sam prigušenim glasom upitao: "Dakle, papa stvarno vjeruje da su to kosti svetog Petra?" "Da", bio je njegov odgovor. "Dokumentirani dokazi su tu, nije mogao a da ne povjeruje."

Posjetio sam razne renomirane arheologe na tu temu. Dr. Albright sa Sveučilišta John Hopkins u Baltimoreu rekao mi je da je osobno poznavao svećenika Bagattija i da je bio vrlo kompetentan arheolog. Također sam razgovarao s dr. Nelsonom Gluekom, arheologom i predsjednikom Hebrew Union Collegea u Cincinnatiju (Ohio). Pokazao sam mu slike koje se nalaze u ovom članku, ali budući da sam bio s njim samo nekoliko minuta, nisam mu mogao pokazati obilje materijala koje imate pred sobom u ovom članku. Međutim, brzo je prepoznao aramejske riječi "Simon Bar Jona" (aramejski je vrlo sličan hebrejskom.) Pitao sam ga bi li napisao izjavu u tom smislu. Rekao je da bi to bacilo nepotreban kolorit na kompetentnost svećenika J. T. Milika, za kojeg je znao da je vrlo sposoban znanstvenik. Međutim, kazao je da će nešto napisati, i jest, citiram:

"Oca J. T. Milika smatram prvorazrednim učenjakom na semitskom području." Dodao je: "Ne smatram da su imena na kosturnicama uvjerljiv dokaz da su to imena apostola."

Citiram ovo pismo dr. Gluecka jer pokazuje da je svećenik Milik kompetentan arheolog. Kao što sam spomenuo, mogao sam biti s njim samo nekoliko minuta i stigao sam mu pokazati samo mali dio dokaza. Svatko, uključujući i mene, lako bi se složio s dr. Glueckom da, ako je samo ime Simon Bar Jona na kosturnici sav dostupan dokaz, to ne bi bio konačan dokaz da je riječ o apostolu Petru, iako bi to sigurno bilo snažna indikacija.

Rimski običaj je bio da se poslije desetak godina, nakon što se tijelo raspadne, grob otvori. Kosti bi se nakon toga smjestile u malu kosturnicu s imenom osobe pažljivo ispisanim na vanjskoj prednjoj strani. Te bi se kosturnice zatim smjestile u špilju kao što je slučaj u ovom kršćanskom groblju kako bi se napravilo mjesta za iduće pokojnike. Ova špilja-groblje u kojem su pronađene kosturnice, nastala je prirodnim procesom i netaknuta je i to je veće svjedočanstvo autentičnosti nego da postoji svjedok koji bi svjedočio da je tu Petar pokopan. Dapače, tri riječi na aramejskom jeziku svjedoče: Simon Bar Jona. Ovdje leži najveći dokaz da Petar nikada nije bio Papa, niti da je bio u Rimu, jer da jest, to bi nedvojbeno bilo napisano u Novom zavjetu. Povijest, isto tako, ne bi šutjela o ovoj temi, kao što nije šutjela ni u slučaju apostola Pavla. Izostaviti Petra kao papu u Rimu (i papinstvu) bilo bi kao izostaviti Mojsijev zakon ili Proroke ili Djela apostolskih iz Biblije.

Dapače, Biblija nam svjedoči da se sam Petar nikada nije smatrao prvim ili papom, nikada se ne oslovljava kao ''prvi starješina'' nego kao sustarješina s ostalima: ''Starješine dakle među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati.'' (1 Pt 5, 1)

(…)

Kada je papa Pio XII. proglasio Uznesenje Marijino člankom vjere 1950. godine, Katolička crkva u Jeruzalemu brzo je prodala Marijin grob Armenskoj crkvi. Bivši svećenik Lavallo mi je osobno rekao da u Efezu postoji još jedan grob sv. Marije. No, grobnica svetog Petra posve je drugačija stvar i oni bi radije da ona nikada nije postojala, a kupiti ili prodati takvo mjesto ne bi dolazilo u obzir (...)

Kako se sve to pronašlo? Jedan franjevac iz samostana "Dominus Flevit" je 1953. godine zalijevao i obrađivao zemlju  i odjednom mu je lopata propala u procijep zemlje. Započelo je iskapanje i otkriveno je veliko podzemno kršćansko groblje. Pronađen je natpis ''Krist'' na grčkom jeziku a koji se nikada ne bi mogao pronaći na židovskom, arapskom ili poganskom groblju. Znanstvena struktura spisa utvrdila je vrijeme neposredno prije Titovog razaranja Jeruzalema 70. godine. Na kosturnicama su pisala mnoga imena kršćana prve Crkve. Isus je uznesen na nebo s Maslinske gore, stoga je bilo prirodno da su prvi kršćani htjeli imati svoje groblje na Maslinskoj gori. Ta je Gora također bila omiljeno mjesto susreta Isusa i njegovih učenika. Na cijelom groblju nije pronađeno ništa (kao ni u katakombama u Rimu) što bi podsjećalo na arapske, židovske, katoličke ili poganske običaje. Dr. Glueck, budući da je Židov, potpuno je svjestan da je to otkriće vrlo neugodno jer potkopava same temelje Rimokatoličke crkve. Naime, obzirom da Petar nije živio u Rimu nije ondje mogao biti ni ubijen ni pokopan, pa prirodno slijedi da nije bio ni njihov prvi Papa.

Naime Rimokatolička crkva kaže da je Petar bio papa u Rimu od 41. do 66. godine, u razdoblju od dvadeset pet godina. Međutim, sama Biblija pokazuje drugačiju priču. Djela apostolska bilježe da je Petar propovijedao Evanđelje obrezanima (Židovima) u Cezareji i Jopi u Palestini  a to je udaljeno 2800 milja od Rima (Djela 10, 23-24). Ubrzo nakon toga, oko 44. godine po Kristu (Djela 12), Herod je Petra bacio u zatvor u Jeruzalemu, ali ga je anđeo oslobodio. Savao se obratio 34. godine i postao je Pavao apostol (Djela 9). Pavao nam govori da je tri godine nakon svog obraćenja 37. godine poslije Krista "otišao u Jeruzalem da vidi Petra" (Galaćanima 1, 18), a 51. godine poslije Krista, četrnaest godina kasnije, ponovno je otišao u Jeruzalem  govoreći da je njemu (Pavlu) povjereno evanđelje za pogane a Petru za židove (Galaćanima 2, 1. 8). Ubrzo nakon toga susreo je Petra u Antiohiji, i kako Pavao kaže, "suprotstavio mu se u lice, jer je zavrijedio osudu" (Galaćanima 2, 11). Dokaza ima u izobilju, istina je jasna iz Svetog pisma koje nikada nije iznevjerilo. Zadivljujuća je Pavlova smjelost u ophođenju s Petrom. Da je Petar bio Papa, pisalo bi drugačije. Pavao ne samo da se suprotstavlja Petru, već ga kori i okrivljuje da je pogriješio.

Ovo me podsjeća na moj posjet tvrđavi sv. Anđela u Rimu. Ova tvrđava, koja je vrlo jaka, povezana je s Vatikanom visokim zasvođenim vijaduktom dugim oko milju preko kojeg su pape bježali u vrijeme opasnosti. Rimokatolički vodič pokazao mi je zatvorsku prostoriju koja je imala malu hermetičku komoru. Rekao mi je da je kardinal koji se s papom svađao oko doktrine bačen u ovu hermetički zatvorenu komoru na skoro dva sata dok se gotovo nije ugušio. Zatim je odveden do giljotine udaljene nekoliko metara i odsječena mu je glava. Vodič me je proveo i kroz stanove raznih papa koji su ondje imali utočište. Također mi je pokazao i stan ljubavnica svakog od papa. Bio sam začuđen što nije pokušao ništa sakriti. Pitao sam ga "Zar nisi katolik?" On je ponizno odgovorio: "O da, ja sam katolik, ali se sramim povijesti mnogih papa, i vjerujem da su naši moderni pape bolji." Zatim sam ga upitao: "Sigurno ste upoznati s aferom između pape Pija XII. i njegove domaćice?" Mnogi u Rimu kažu da je vodila i poslove pape i Vatikana. Posramljeno je spustio glavu i tužno rekao: "Da, znam."

Sve ovo objašnjava zašto je (Rimo)katolička crkva bila toliko oprezna da ovo otkriće ostane nepoznato. Zato su od 1953., kada su franjevci groblje otkrili na području svoga samostana, stvar zataškavali do 1959. kako bi držali to ''u tišini'' po papinu naputku. A tada se pojavio momak, naoko bezopasan ali uporan, nisu ni slutili da će taj momak tu vijest objaviti posvuda.

Kao što sam spomenuo, imao sam vrlo ugodan razgovor sa svećenikom Milikom, ali nisam imao priliku vidjeti svećenika Bagattija dok sam bio u Jeruzalemu. Pisao sam mu, međutim, 15. ožujka 1960. sljedeće: ''Razgovarao sam s nizom franjevaca i oni su mi govorili o vama i knjizi čiji ste suautor. Nadao sam se da ću vas vidjeti i pohvaliti zbog tako velikog otkrića, ali vrijeme nije dopuštalo. Vi ste arheolog i uvjeren sam kao i vi, da su kosti pronađene u kosturnici na drevnom groblju, s imenom 'Simon Bar Jona', napisane na aramejskom, one svetog Petra.'' Nevjerojatno je da u svom odgovoru nije proturječio mojoj izjavi, što bi sigurno učinio da je to mogao učiniti: ''Uvjeren sam kao i ti... da su ostaci pronađeni u kosturnici... oni svetog Petra.'' Ovo potvrđuje i razgovor koji sam vodio s franjevcem u Betlehemu a koji mi je pričao da je vlč. Bagatti otišao papi s dokazima o kostima svetog Petra u Jeruzalemu. U pismu se vidi da je (Bagatti) oprezan zbog Papinog upozorenja da se otkriće prešuti. Stoga mi je napisao i da cijelo objašnjenje aramejskih riječi "Simon Bar Jona" prepušta svećeniku Miliku. Ovo je poznati način izlaska iz nezgodne situacije. Pismo vlč. Bagattija pokazuje da je u teškom položaju. Ne može se protiviti onome što je napisao 1953. godine, u vrijeme kada je otkriveno kršćansko-židovsko groblje, niti onome što je rekao franjevcu o svom posjetu papi. No, on ipak formulira stvari tako da se izvuče iz situacije, a da pritom ne proturječi sam sebi i istovremeno ne stavi dimnu zavjesu oko istine.

Napisao je: ''Pretpostavimo da je riječ o 'Joni' (u kosturnici), možda je to neki drugi rođak svetog Petra, jer su se imena prenosila od obitelji na obitelj. Predložiti poistovjećivanje sa svetim Petrom bilo bi protivno dugoj tradiciji, koja ima vlastitu vrijednost. U svakom slučaju, uskoro će izaći još jedan svezak koji će pokazati da je groblje bilo kršćansko i da je pripadalo prvom do drugom stoljeću naše ere. Pozdrav u Gospodinu. Odani,  P. B. Bagatti C. F. M.''

 

Kao što sam pokazao, nakon Papinog savjeta da se "o ovoj stvari šuti", vlč. Bagatti prepušta tumačenje cijele stvari vlč. Miliku koji nudi nekoliko prijedloga, ali na kraju izjavljuje da bi izvorna izjava vlč. Bagattija mogla biti istinita — da su natpis i ostaci bili svetog Petra. Također je vrlo zanimljivo i vrlo znakovito da svećenik Bagatti, u pokušaju da neutralizira svoju prvotnu izjavu i zaprepaštenje koje je otkriće izazvalo i koje bi izazvalo da je općepoznato, u vezi s imenom Simon Bar Jona (Sv. Petar) kaže: ''Možda je to neki drugi rođak svetog Petra, jer su se imena prenosila s koljena na koljeno.'' Drugim riječima, on kaže da je Petrovo ime, Šimun Bar Jona, mogao dobiti od istoimenog rođaka generacija prije njega, ili je moglo pripadati rodbini generacija nakon svetog Petra. Obje spekulacije su izvan okvira mogućeg. Prije svega, nije se moglo odnositi na rođaka prije svetog Petra jer je kršćansko groblje moglo nastati tek nakon Isusova djelovanja. Tada nastaju obraćenici, i stoga nije mogao pripadati rođaku prije Petrova vremena, budući da su ondje pokopani samo oni koji su se obratili kroz Kristovu službu. Tit je uništio Jeruzalem 70. godine po Kristu i ostavio ga opustjelim. Stoga je nemoguće da bi se natpis mogao odnositi na rođaka nakon Petrova vremena. Jedna enciklopedija objašnjava razaranje Jeruzalema riječima: ''Ovim događajem završila je povijest drevnog Jeruzalema, jer je ostao pust, a njegovi su se stanovnici raspršili.''

Prema svim dokazima, Petar je imao oko pedeset godina kada ga je Isus pozvao za apostola, a umro je oko 82. godine (oko 62. godine po Kristu). Budući da je prema ovim brojkama ostalo samo osam godina od vremena Petrove smrti do uništenja Jeruzalema, nemoguće je da natpis i ostaci pripadaju generacijama nakon Petra. U to su se vrijeme imena prenosila na drugo koljeno tek nakon mnogo godina. Ali recimo da je odmah nakon smrti svetog Petra jedno dijete kršteno kao ''Šimun Bar Jona'', natpis ipak ne može biti od tog djeteta jer su to ostaci odrasle osobe, a ne djeteta od osam godina koje je umrlo neposredno prije uništenja Jeruzalema 70. godine po Kristu - vrijeme kada povijest drevnog Jeruzalema dolazi do kraja, jer je opustošen a stanovništvo raspršeno.

Ovo drevno kršćansko groblje pokazuje da je Petar umro i da je pokopan u Jeruzalemu, što je lako razumljivo jer ni povijest ni Biblija ne govore o tome da je Petar bio u Rimu. Da stvar bude jasnija, Biblija nam kaže da je Petar bio apostol Židova. Pavao je bio apostol pogana, a povijest i Biblija govore o njegovom boravku u Rimu. Nije ni čudo da je rimokatolički biskup Strossmayer u svom velikom govoru protiv papinske nepogrešivosti pred papom i koncilom 1870. rekao: ''Scaliger, jedan od najučenijih ljudi, nije oklijevao reći da apostolat sv. Petra u Rimu treba biti svrstan među šaljive legende.''

Euzebije, jedan od najučenijih ljudi svoga vremena, napisao je povijest Crkve do 325. godine. Rekao je da Petar nikada nije bio u Rimu. Ovu je crkvenu povijest preveo Jeronim s izvornog grčkog, ali je u svoj prijevod ubacio legendu o Petrovu boravku u Rimu (...). To je još jedan razlog zašto se ne možemo (potpuno) osloniti na tradiciju, već samo na nepogrešivu Riječ Božju. 

Tajnovitost koja okružuje ovaj slučaj je nevjerojatna, a opet razumljiva, budući da (rimo)katolici uvelike temelje svoju vjeru na pretpostavci da je Petar bio njihov prvi papa te da je tamo mučen i pokopan. Ali donekle sam mišljenja da bi poštenim franjevcima bilo drago da se naviješta istina, makar se ona i ne sviđala njihovoj nadređenoj hijerarhiji. Dok sam bio u posjetu vlč. Miliku, ispričao sam mu o vrlo učenom svećeniku s kojim sam razgovarao neposredno prije odlaska iz Rima u Jeruzalem, i on mi je priznao da se Petrovi ostaci ne nalaze u grobu svetog Petra u Vatikanu. Pitao sam ga što im se dogodilo? On je odgovorio: "Ne znamo, ali mislimo da su ih Saraceni ukrali." Međutim, Saraceni nikada nisu stigli do Rima, ali čak i da jesu, što bi s Petrovim kostima? Time je ta priča završena. Zajedno smo se dobro nasmijali, ali još više kada sam mu ispričao svoj razgovor s briljantnim američkim svećenikom u Rimu. Naime, pitao sam tog američkog svećenika zna li da Petrove kosti nisu u ''Grobu svetog Petra'' u Vatikanu. Priznao je da ih nema. No, rekao je da je njegov dobar prijatelj, arheolog, godinama iskapao ispod Bazilike svetog Petra u potrazi za kostima svetog Petra i prije pet godina ih je pronašao. Upitao sam ga kako zna da su to kosti svetog Petra? Oklijevao je i pokušao promijeniti temu, no na moje inzistiranje konačno mi je objasnio da su kosti odnijeli u laboratorij, te su analizirane i ocijenjeno je da su to kosti čovjeka koji je preminuo u dobi od oko šezdeset i pet godina, dakle, moraju biti Petrove. Koliki ljudi mogu biti smiješni! 

Svi se slažu da su Vatikan i crkva Svetog Petra izgrađeni na poganskom groblju.  Sigurno je svima jasno da kršćani nikada ne bi pokopali svoje mrtve na poganskom groblju, a možete biti i vrlo sigurni da pogani nikada ne bi dopustili da kršćanin bude pokopan na njihovom groblju. Dakle, čak i da je Petar umro u Rimu, što ne dolazi u obzir, sigurno bi pogansko groblje ispod Bazilike svetog Petra bilo posljednje mjesto na kojem bi bio pokopan. Također, Petar je, prema svim pokazateljima, doživio više od 80, a ne 65 godina. Papa je bio u pravu, vraćajući se na ranokršćansko groblje, moraju napraviti promjene i to mnoge, temeljne. Ali bojim se da je Papino (Pio XII.) priznanje otkrića na Bagattijevoj prezentaciji dokumentarnih dokaza bilo samo da zadovolji Bagattija, stoga ga je u isto vrijeme opomenuo da prešuti informacije, nadajući se da će istina o otkriću izostati. Također su rekli da su nakon svih ovih godina iskapanja ispod Vatikana, otkrili grčke riječi koje glase: "Petar je pokopan ovdje," i daju datum 160. godine. Prije svega, sama struktura rečenice odmah daje dojam da je to nedavno ili davno netko tamo napisao (inscenirao) nadajući se da će u budućnosti biti pronađeno kao vjerodostojno, kako bi se potvrdilo ono što ni tada, a ni sada, nije dokazano (slično kao s izmišljenom  Konstantinovom darovnicom). Zatim postoji nepodudarnost u datumu, jer Petar je ubijen oko 62. godine, a ne 160. godine.

Treće, zašto ne spominju pronalazak kostiju ispod ili oko znaka? Naime, dok posjećujete katakombe, možete vidjeti nekoliko stvari koje ne pristaju kršćanima, a koje ukazuju na to da su kršćani imali neke poganske običaje, slične onima u današnjem Rimu. O njima se ništa ne govori i tek nakon upornog ispitivanja rimokatolički svećenik, koji je vodič, reći će vam da su te stvari, slike i sl. tamo postavljene stoljećima nakon ranokršćanske ere.

Godine 1950., samo nekoliko godina prije otkrića kršćanskog groblja u Jeruzalemu, papa je dao izjavu da su kosti svetog Petra pronađene ispod crkve svetog Petra u Rimu. Bilo je to čudno, jer su od početka gradnje crkve 1450. (završena 1626.) podigli grobnicu svetog Petra (?) pod velikom kupolom i Berninijevim zmijolikim stupovima. Otada su milijuni ljudi prevareni da se tamo nalaze posmrtni ostaci svetog Petra, za što je hijerarhija cijelo vrijeme znala da nije istina, što dokazuje i izjava pokojnog Pape.

Sljedeće je objavljeno u Newsweeku od 1. srpnja 1957.: ''Godine 1950. papa Pio XII. je u svojoj božićnoj poruci objavio da je doista pronađena grobnica svetog Petra, kao što je tradicija tvrdila, ispod goleme kupole katedrale (međutim, nije bilo dokaza da su tamo otkrivene kosti pripadale tijelu mučenika).''

Dati izjavu takve važnosti kada nema apsolutno "nikakvih dokaza" prilično je neozbiljno a isto je objavljeno i u Time Magazinu od 28. listopada 1957.:

''Sada je dostupan iscrpan prikaz na engleskom jeziku o otkrićima ispod crkve Svetog Petra... britanskih arheologa Jocelyn Toynbee i Johna Warda Perkinsa. Autori nisu bili članovi tima za iskapanja, ali znanstvenici Toynbee (rimokatolik) i Perkins (anglikanac) istražili su službena vatikanska izvješća i pažljivo ispitali iskope. Njihovi neovisni zaključci nisu u skladu s Papinom paušalnom izjavom.'' (Papina izjava da su posmrtni ostaci sv. Petra pronađeni ispod crkve sv. Petra u Rimu). Iskapanje ispod crkve Svetog Petra za posmrtne ostatke svetog Petra još traje u tajnosti, unatoč papinoj izjavi iz 1950. godine.

Zatim 1965. godine, arheologinja sa Sveučilišta u Rimu, prof. Margherita Guarducci, govori o novom nizu kostiju koje pripadaju Petru... Ali Palo Alto Times (Kalifornija), 9. svibnja 1967., izašao je s člankom o toj temi, citiram: ''Druge stručnjake, među njima i mons. Joseph Ruysschaert, doprefekt Vatikanske knjižnice, nisu uvjerili dokazi gospođice Guarducci. 'Previše je nepoznanica', rekao je novinarima tijekom nedavnog obilaska vatikanskih špilja, 'Nema kontinuiranog traga kostima. Nedostaju nam povijesni dokazi. Mogle bi biti bilo čije kosti.' Čini se da je Vatikan na monsinjorovoj strani jer do sada nije poduzeo nikakve korake da službeno prizna kosti kao Svetog Petra'', nastavlja se u članku. 

Dakle, Papa Pio III. je ove kosti kostima svetog Petra, u svojoj božićnoj poruci 1950. Međutim, nije bilo dokaza da su to Petrove kosti... Papa je, usprkos tome, bio presretan misleći da su pronašli kosti svetog Petra dok se daljnjim ispitivanjem nije pokazalo da su to kosti žene. Ova činjenica izašla je u članku o toj temi u S. F. Chronicle od 27. lipnja 1968.

Da nastavimo s poviješću još jednog slučaja u kojem su pogriješili: Usprkos gornjim izjavama visokog Papinskog autoriteta i posljedičnoj lekciji koju je trebalo naučiti, Papa je godinu dana kasnije zatražio kosti koje je istraživala prof. Margherita, nije im se više pridavalo mnogo značaja i kao takve su pohranjene.

Ali kada je prvi set Peterovih kostiju ispao tako tragičan, ostao je vakuum i nešto se moralo učiniti. Opet su svoje misli usmjerili na odložene kosti, jedinu nadu za uspjeh koju su imali. U njima je bio tračak nade jer su kosti bile bez lubanje, što bi moglo ići uz priču o navodnoj lubanji svetog Petra koja je stoljećima bila čuvana u crkvi svetog Ivana Lateranskog u Rimu. Uz obilnu navalu ideja, pretpostavki, teorija i pučkih želja, pojavila se prilično logična priča. Tada je Papa Pavao VI. proglasio da su to prave kosti svetog Petra, i većina vjernika ih je prihvatila kao takve. Neko je vrijeme sve bilo dobro dok se nije pojavila nova smetnja. Ovog puta, kosti u vezi s lubanjom koja je stoljećima čuvana kao ona svetog Petra, pronađene su nekompatibilne s novijim kostima svetog Petra.

Trebalo se odlučiti – dali su kosti za koje se zalagala prof. Margherita lažne, ili je lažna lubanja koju su stotine Papa prihvatile kao lubanju svetog Petra. Profesorica Margherita tvrdi u ovom članku koji se pojavio u Manchester Guardianu u Londonu, kao i u S. F. Chronicleu od 27. lipnja 1968., u vezi s dugo prihvaćenom lubanjom svetog Petra, da je "ona lažna." Zatim članak nastavlja: "Stotine papa i milijuni rimokatolika koji su prihvatili i štovali drugu lubanju bili su nevine žrtve druge rane tradicije."

Ali najnevjerojatnija izjava u dugačkom članku koji se nalazi u gore spomenutim novinama je: ''Profesorica ih (Peterove kosti?) nije podvrgla suvremenim znanstvenim testovima, koji bi odredili približnu starost, jer, bojala se, to bi moglo uroditi promašajem.'' Kako uopće znanstveno istraživanje kostiju može biti provedeno bez znanstvenog određivanja starosti kostiju? To bi bilo od najvećeg interesa i najvažnije za daljnja istraživanja. Također, svaki znanstvenik ili kemičar zna da ne morate dati cijeli kostur na testiranje kako biste odredili starost. Dovoljan bi bio dio potkoljenice ili rebra. Čini se da je štitila ''Petrove kosti'' od još jedne moguće katastrofe koju bi uzrokovala kriva dob. Vatikan i drugi su na temelju svih postojećih dokaza izračunali da je Petar živio oko 80 i 82 godine, te da je umro oko 62. ili 64. godine. Ove se brojke savršeno slažu, kao i sve ostalo u slučaju s ostacima pronađenim u kršćanskom groblju na Maslinskoj gori i u kosturnici na kojoj je jasno i lijepo napisano, 'Simon Bar Jona' na aramejskom.

Sljedeće je preuzeto iz knjige, "Races of Humankind" , stranica 161: 

''Nategnuti pokušaji da se Petar, apostol među židovima s Istoka, nađe na Pavlovom području u Rimu i tamo doživi mučeništvo, nedostojni su ozbiljnog razmatranja u svjetlu svih suvremenih dokaza. U njegovoj dobi (osamdeset dvije) to ne bi bilo izvedivo. Ni u jednom od Pavlovih spisa nema ni najmanje naznake da je Petar ikada bio u Rimu. Sve izjave koje govore suprotno dane su stoljećima kasnije i izmišljene su u smislu rekla-kazala. Papinstvo je bilo organizirano kasnije...'' (u Ency. Brit., 13. izdanje, sv. 21, stranica 636)

Veliki povjesničar, Schaff, tvrdi da je ideja da je Petar bio u Rimu nepomirljiva sa šutnjom Svetoga pisma, pa čak i sa samom činjenicom Pavlove poslanice Rimljanima. Naime, godine 58. Pavao je napisao svoju poslanicu Rimskoj Crkvi, ali ne spominje Petra, iako pozdravlja čitav niz osoba u Rimu: "Febu, Prisku i Akvilu, Epeneta, Mariju, Andronika i Juniju, Amplijata, Urbana, Staha, Apela, Aristobulove, Herodiona, Narcisove, Trifenu i Trifozu, Persidu, Rufa i majku njegovu, Asinkrita, Flegonta, Herma, Patrobu, Hermu i braću koja su s njima,  Filologa i Juliju, Nereja i njegovu sestru, i Olimpu, i sve svete koji su s njima.''  (Usp. Rimljanima 16,1-16)... Navode se mnoge osobe i suradnici ali nigdje i nikada Petar.''

 Fenomen krda

Izvor: https://www.friendsofsabbath.org/G&S/www.giveshare.org/churchhistory/peters-tomb-jerusalem.html

 

Obavijesti  
- Sv. Misa nedjeljom u 8 sati u crkvi sv. Kristofora.
- Kroz tjedan u Bogoslužnom prostoru Uznesenja Presvete Bogorodice u dogovoru s župnikom.
- Posjet obiteljima u dogovoru s župnikom.
- Sv. ispovijed pola sata prije sv. Mise ili u dogovoru s župnikom. 

Kršćanski podsjetnik
Svi smo mi slijepci i u zabludi dok god nas Duh Sveti ne prosvijetli:
"Isus ga upita: "Što hoćeš da ti učinim?" Slijepac mu reče: "Učitelju moj, da progledam." 
(Mk 10, 51) 

  

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU

 

 

Prvo čitanje: Jr 31, 7-9 Slijepe i hrome utješene vraćam.
 
Čitanje Knjige proroka Jeremije 

Ovo govori Gospodin:
"Kličite od radosti Jakovu,
podvikujte prvaku narodâ!
Objavljujte, uznosite, navješćujte:
Gospodin spasi narod svoj,
ostatak Izraelov!
Evo, ja ih vodim iz zemlje sjeverne,
skupljam ih s krajeva zemlje:
s njima su slijepi i hromi,
trudnice i rodilje:
vraća se velika zajednica.
Evo, u suzama pođoše,
utješene sad ih vraćam!
Vodit ću ih kraj potočnih voda,
putem ravnim kojim neće posrnuti,
jer ja sam otac Izraelu,
Efrajim je moj prvenac."
 
Riječ Gospodnja

  

Otpjevni psalam:  Ps   126, 1-6

Pripjev: Velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni! 

Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske,
bilo nam je ko da snivamo.
Usta nam bjehu puna smijeha,
a jezik klicanja.

Među poganima tad se govorilo:
"Silna im djela Gospodin učini!"

Velika nam djela učini Gospodin:
opet smo radosni!

Vrati, Gospodine, sužnjeve naše
ko potoke negepske!
Oni koji siju u suzama,
žanju u pjesmi.

Išli su, išli plačući,
noseći sjeme sjetveno;
vraćat će se s pjesmom
noseći snoplje svoje.
  


Drugo čitanje: Heb 5, 1-6 Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu. 

Čitanje Poslanice Hebrejima 

Svaki veliki svećenik, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe. On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću. Zato mora i za narod i za sebe prinositi okajnice. I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron. Tako i Krist ne proslavi sam sebe postavši svećenik, nego ga proslavi onaj koji mu reče: Ti si sin moj, danas te rodih, po onome što pak drugdje veli: Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu. 

Riječ Gospodnja  


Evanđelje:  Mk 10, 46-52 Učitelju moj, da progledam. 

Čitanje svetog Evanđelja po Marku 

U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.

Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: "Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!" Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: "Sine Davidov, smiluj mi se!"

Isus se zaustavi i reče: "Pozovite ga!" I pozovu slijepca sokoleći ga: "Ustani! Zove te!" On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: "Što hoćeš da ti učinim?" Slijepac mu reče: "Učitelju moj, da progledam." Isus će mu: "Idi, vjera te tvoja spasila!" I on odmah progleda i uputi se za njim. 

Riječ Gospodnja


  

Razmišljanje uz Evanđelje / Post illa verba textus   

Draga braćo i sestre!

Ovaj susret Isusa i slijepca postao je tip odnosa čovjeka i Istine, čovjeka i Boga. Mnogi su 'uz Boga' – uz Isusa, a da ga ne prepoznaju niti se njemu znaju obratiti. Oni su 'masa uz njega', a samo je poneki shvatio da ne vidi što se događa, da je slijep u srcu. I taj se obraća Bogu i Isusu. Skoro je najvažnije da je taj shvatio da ne vidi, i da se dao na put traženja. U Isusu je osjetio svoje prosvjetljenje, svoju svjetliju budućnost. 

Pogledajmo sada, danas, ovaj isti 'model', model slijepih u srcu. Tko je slijepac, tko luta, tko traži, tko je masa koja je unutar kršćanstva i koja uopće ne prepoznaje Isusa? Potrebno je na temelju današnjeg Evanđelja sve ovo prepoznati. Ako prepoznamo vjerojatno će nam se pojaviti i svjetlija budućnost, pa makar se danas nalazili u mračnom tunelu. Kad je riječ o sljepilu, tada vrlo lagano bacamo pogled na druge i na njima prepoznajemo kako su 'slijepi', kako ne vide kuda idu, kako slijepo idu u provaliju… To nam je nekako 'evidentno', to dobro vidimo. A možda baš mi ne vidimo, možda smo baš mi slijepi i sudimo ne što vidimo nego sudimo iz nekog drugog stava ili odnosa prema drugima. 

Čini nam se da druge jako dobro poznajemo, čak bolje nego li oni sami sebe. Ipak, vratimo svoju spoznaju prema samima sebi. Da li uočavamo svoju sljepoću? Da li uočavamo kako idemo krivim putom, kako se dademo vrlo lagano zavesti kao da uopće nemamo svoje osobnosti, niti svojeg ja. Pogledajmo sami sebe. Trajna je opomena čovjeku: čovječe, upoznaj samoga sebe! To upoznavanje samoga sebe nije neka igra, to je vlastiti rast i ostvarenje vlastitih mogućnosti. Vrlo smo često skoro najsljepiji u odnosu prema samima sebi. Ovaj evanđeoski 'model' može se odnositi i upućuje nas prema moralnom sljepilu. To sljepilo je ono koje čovjek kod sebe ne prepoznaje, a izgleda da prepoznaje kod drugih. 

Zato se i događa, baš na moralnom planu, da 'slijepac vodi slijepca'. Tako nešto teško se događa u fizičkom sljepilu. Toga sljepila su ljudi svjesni, valjda baš zato što ne ovisi o njihovoj svijesti nego o fizici. Kao što je lakše biti svjestan fizičkog sljepila nego li moralnog isto tako je lakše 'izliječiti' fizičko sljepilo nego li moralno. Mnogo više moralnih slijepaca šeće ovom zemljom nego li fizičkih. Čak moralni slijepci misle da jako dobro vide. Tko sve nije psiholog drugoga? Čim se postane svjestan svoje sljepoće otvara se mogućnost izlječenja. Tada čovjek traži i Osobu i Istinu koja će ga 'osvijetliti'. Istina vjere je to svijetlo koje otkriva i daruje Isus Krist. 

Vjera oslobađa od moralnog sljepila i moralnog lutanja, ne kao neka zapovijed nego kao prosvjetljenje. Zato je za vjernika 'prosvjetljenje' kriterij življenja i ponašanja, a ne zakon moranja. Tako bi barem trebalo biti. U tom slučaju vjera ne bi bila jaram nego oslobođenje. Pavao je 'progledao', Augustin isto tako… i za njih je kršćanstvo postalo oslobođenje. Isus je za njih bio 'otkriće' i Svjetlo, Istina i Logos (Mudrost). Zar svaki grešnik nije slijepac? Da nije slijepac čovjek ne bi zabludio. Sljepilo je izvor grijeha i lutanja (Augustin). Čovjek treba 'ustati' i poći iz svojeg 'sljepila'. Abraham je čak napustio i svoju domovinu da se uputi za Božjim zovom. 

Ne treba misliti da se mi više ne možemo promijeniti i postati novi. Uvijek ostaje kao primjer evanđelja Nikodem. Isto tako svi možemo moliti: Bože otvori nam srce da progledamo i prepoznamo Isusa kao Istinu, Put i Život. Idi vjera te tvoja spasila! Uvijek je dobro vjerovati u dobro i plemenitost, u ljubav. Kroz tri božanske (ulivene) kreposti čovjek 'progleda' i ugleda svoju budućnost.

 


MARANATHA


Kao što lahor gasi mali plamen, a veliki raspiruje, 

tako katastrofe gase malu vjeru, 
dok snažna vjera iz njih izlazi ojačana. 



--------------------------------------------------------------------
Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava -  World Council of National Catholic Churches
KATOLIČKA STARA CRKVA U RH - Župa sv. Kristofora, Rab
Crkveni listić ''Znak izabrani''
Odgovara: Mons. Marijan Strunje, župnik
E-mail: zup.sv.kristofora@gmail.com
Mob: 091 443 2333
--------------------------------------------------------------------------------