Godina: XI 21. IV. 2024.
Broj: 537
Koji je obred mise ''bolji'', stari ili novi?
Draga braćo i sestre!
Već dugo vremena i energije se troši oko rasprave o tome koji je obred mise bolji, da li onaj ''stari'' ili ovaj ''novi'' pojednostavljeni. Odnosno, da li onaj što ga je prema odredbi Tridentinskog sabora objavio Pio V. 1570. godine na latinskom jeziku ili ovaj koji je sada na snazi po liturgijskoj obnovi koju je donio Drugi vatikanski sabor po konstituciji Sacrosanctum Concilium.
Naime, u Motupropriju Summorum Ponitificum od 7. srpnja 2007. papa Benedikt XVI. donio je odredbe o ponovnoj upotrebi tradicionalnoga rimskog obreda (želeći ugoditi međunarodnoj katoličkoj organizaciji Fraternitas Sacredotalis Sancti Pii X, skr. FSSPX koju je 1970. osnovao francuski nadbiskup mons. Marcel Lefebvre) dajući mogućnost ponovne upotrebe ''starog rimskog obreda mise'' paralelno s postojećim novim Rimskim misalom kojega je uredbom Missale romanum donio Pavao VI. 3. travnja 1969. Ta je mogućnost u Rimskoj crkvi zaustavljena ili barem značajno blokirana djelovanjem heretičnog pape Bergoglia.
Da bismo došli do relevantnog stajališta o tome koji je obred bolji, ''stari'' ili ''novi'' unutar rimskog obreda, dovoljno je primjetiti da različitost obreda postoji od samog početka Crkve, kako zapadnog tako i istočnog obreda, pokazujući relevantnost i pravovaljanost različitih obreda. Tako oni koji navaljuju na isključivost upotrebe korištenja tradicionalnog Rimskog misala Pia V. gube iz vidokruga činjenicu da Isus posljednju večeru nije slavio po obredu Missale romanum (usput budi rečeno da je Pax Romana onda bila okupatorska vlast koja je Gospodina i raspela) odnosno ni po zapadnom ni po istočnom obredu, i da pri tome nije imao žrtvenik s popratnim ukrasima, likovima i mramornim stupovima, kakav crkva preuzima iz antičkih poganskih kultova prilagođavajući ih kasnije kršćanskom obredu s slikama i likovima svetaca, nego da je Isus posljednju večeru proslavio za stolom s apostolima.
Riječ oltar dolazi od latinskog ''altare'' a ovaj opet od ''alta ara'' što znači žrtvenik. Kroz povijest to je bilo povišeno mjesto na kojem su se prinosile žrtve. Poznaju ga sve religije koje u svom kultu imaju žrtvu a oblik i veličina mu ovise o sadržaju žrtve (klanice, paljenice, ljevanice, prinosnice, kađenice) i o povijesnoj sredini u kojoj je nastao. U prapovijesti su obično bili zidani od nepravilnog kamenja na vrhuncima brežuljaka ili u svetim gajevima.
U klasičnoj antici oltar je zidano povišenje kvadratičnog oblika od kelsanog kamenja smješteno obično ispred hramova na pristupu u pronaos, na trgovima, kraj putova ili u svetim gajevima. Često su bili velikih dimenzija kao npr. poznati Pergamski oltar. Pred manjim hramovima nalazili su se monolitni kameni žrtvenici u obliku upravno postavljenog valjka ili kvadra, ukrašeni reljefima, girlandama i natpisima a na prednjoj strani često imaju stilizirane bikovske rogove. Postojali su i manji, prijenosni žrtvenici od kamena ili keramike, kvadratičnog ili okruglog oblika, a služili su za prinošenje žrtava u privatnim kućama i na putovanjima na brodovima.
Tijekom kršćanske povijesti oltar je doživio niz razvojnih promjena, od običnog stola do monumentalnih arhitektonskih oblika. U prvim stoljećima to je obični kućni stol (triclinium) od drva i bio je pokretan. Na freskama u katakombi susrećemo tronogi stolić s okruglom pločom (tribadion).
Početkom 4. st. papa Silvestar određuje da oltar mora biti od kamena i nepomičan, postavljen iznad groba mučenika. Prvi takvi oltari sastojali su se od udubljene kamene ili mramorne ploče (mensa), pravokutnog ili kružnog oblika, a stajala je na jednom ili četiri stupića (tzv. oltar-stol), iznad grobova mučenika u sredini prednjeg dijela apside, itd. Dakle, uočljiva je transformacija od početnih euharistijskih slavljenja na stolu do slavljenja na kamenim žrtvenicima visoke umjetničke vrijednosti.
Proslava Posljednje večeri odvila se za običnim stolom. Uočimo neke bitne elemente toga obreda.
Pashalna večera u Isusovo vrijeme – različita nazivlja za Večeru Gospodnju
Sv. Pavao govori o Večeri Gospodnjoj što označuje čin-znak slavljenja. Sv. Luka stavlja naglasak na lomljenje kruha kao najizrazitiji čin te Večere. U 2. stoljeću pojavljuje se izraz euharistija koji nema u prvom planu sam čin večere nego molitvu blagoslova sa spomenom na čudesna spasiteljska djela sa naglasnom na duhovni značaj. Kasnije se daje veća važnost stavu koji zahtijeva sakramentalni obred. Tada se pojavljuju imena žrtva i prinos koja prikazuju vidljive darove (kruh i vino) i ono što predstavljaju (žrtvu i prinos Krista i Crkve). Naziv liturgija koji je ostao kod istočnjaka kao sinonim za misu, stavlja naglasak na službu sabranog skupa vjernika kojega je euharistija temeljno očitovanje. Slično značenje imaju nazivi sinaksis, sastanak, colecta itd. Nažalost, latinski Zapad nije zadržao te nazive koji su tako bogati značenjem, već je usvojio naziv misa koji označuje otpuštanje sabrane zajednice a ušao je u upotrebu krajem 4. stoljeća. Upotrebom različitih izraza, bogatih značenjem, dublje se dokučuje smisao središnjeg otajstva kršćanskog bogoslužja.
''Zar nije kruh koji lomimo – piše sv. Pavao Korinćanima – zajedništvo s tijelom Kristovim?'' (1 Kor 10, 17). Od svih radnji Večere Gospodnje čini se da je za Crkvu apostolskih vremena naročito značenje imalo upravo lomljenje kruha. Učenici u Emausu prepoznaju Isusa u lomljenju kruha (Lk 24, 35), jer je Učitelj to i prije sam činio (Mk 6, 41; 8, 6. 19), a učenici u Emausu povezali su to i s posljednjom večerom. Djela apostolska euharistijski sastanak najčešće nazivaju lomljenje kruha.
Sveto Pismo zove novozavjetnu Euharistiju lomljenjem kruha, večerom Gospodnjom, zajednicom tijela i krvi Gospodnje, sastankom (kolekta) (Dj 14,37). Uz naziv euharistija (zahvaljivanje), koji potječe od vremena sv. Ignacija Antiohijskog (mučen 107. godine) a upotrebljavao se i za posvećene darove, Tertulijan rabi i naziv obligatio (zadržao se do VI. st.), sacrificium, offere. Slično i Ciprijan. U upotrebi je bio i naziv blagoslov (euogia, benedictio), kojim će se kasnije označavati kruh koji bi se blagoslovio i dijelio onima koji nisu primili Euharistiju ili bi se slao drugim crkvama u znak jedinstva. U 3. i 4. st. u sjevernoj Africi i u Rimu često se koristio naziv dominicum. Istočna crkva, kako je već spomenuto, euharistiju naziva liturgijom, a susreću se i drugi nazivi. Koncem kršćanskog starog vijeka prodire u latinsko područje ime actio i pripadni agere (vršenje); također se za slavlje mise upotrebljava izraz agere agendam. Privremeno se koristila i latinska riječ collecta. Nazivi za Euharistiju kao hranu su: Gospodnja večera, pričest, sveta gozba, kruh života, anđeoski kruh, popudbina, sakrament ljubavi. Za stvarnu euharistijsku prisutnost rabe se izrazi: sakramenat tijela i krvi Gospodnje, tijelo Kristovo, tijelo Gospodnje, Presveto božansko otajstvo i sveto otajstvo, a za Euharistiju kao žrtvu: Gospodnja trpeza, oltarski Sakramenat, euharistijska žrtva, žrtva i misa. Na Zapadu se udomaćio naziv misa, kojega koristi već papa Inocent I. (402-417). Dugo se pod misom podrazumijevao otpust katekumena i vjernika – po ovom se svečanom otpuštanju tako prozvao čitav prvi dio: bogoslužje riječi – katekumenskom misom, a žrtva i pričest misom vjernih. Osnovno značenje riječi missa u kasnolatinskom bilo je otpuštanje, rastanak nakon primanja ili nakon sastanka Ite misssa est, tako i za označavanje samog čina tog kraja, koji u sebi uključuje podjeljivanje blagoslova. Gospodnja večera (1 Kor 11,20), lomljenje kruha (Dj 2,42.46; 20,7), zajednica tijela i krvi Gospodnje (Dj 2, 42) u središtu je života Crkve kroz povijest. Bez Gospodnje večere Crkva ne bi više bila Crkva. Vidljivim organizmom na čelu s Dvanaestoricom Crkva je nastala u Jeruzalemu. Vremenom, kako se zajednica kršćana širila došlo je do progona (oko 100. g. proklinje ih židovska sinagoga). Međutim, gdjegod su došli, nastajale su kršćanske zajednice. Širenjem svoga poslanja Crkva će postati dionikom povijesti svijeta.
Prvi tragovi euharistijske molitve - Berakah (blagoslovna molitva)
Prve tragove euharistijske molitve susrećemo u najstarijim spisima Staroga zavjeta (Post 24, 26-27; 14 19-20; Izl 18, 9-12). Već u tim jednostavnim tekstovima nazrijevamo temeljno ustrojstvo euharistijske molitve. Ti kratki obrasci počinju hvalbenim poklikom upravljenim Bogu. Taj doksološki poklik izražava se glagolom blagoslivljati (hebrejski - barak). Zbog toga je i molitva dobila ime blagoslov odnosno na hebrejskom berakah. Prvotni predmet tog blagoslova jest Bog. Razlog ili motiv hvaljenja Boga je neki stvarni životni događaj u kojem je vjernik prepoznao Božji zahvat u povijesti i životu svoga naroda, ili je to pak događaj kojeg se vjernik spominje u samom trenutku molitve. Dakle, razlog ili motiv hvaljenja Boga jest spomen-čin to jest određeni trenutak u povijesti spasenja. To je nešto što vjernika potiče da se spomene Boga, da se sjeća njegove ljubavi i postane svjestan njegove djelatne nazočnosti u životu svoga naroda. Spominjanje i pričanje o nečemu što je Bog učinio za svoj narod izaziva u srcu vjernog Izraelca pjesmu blagoslova.
Blagoslov stola - Birkat ha-mazon
Blagoslovna je molitva u vrijeme židovstva i u Isusovo vrijeme ustaljena u jasno strukturiranom obliku kao što je birkat ha-mazon ili blagoslov stola. Taj obrazac predstavlja veoma značajan putokaz za genetičku povijest kršćanske euharistijske molitve. Riječ je o blagoslovnoj molitvi stola koja se upotrebljavala dosta često i koja je bila dio svagdašnjeg religioznog života pobožnog Izraelca. Na blagdane, a naročito za vrijeme Pashe, bila je proširena značajnim dodacima, premda je svojim ustrojstvom ostajala uvijek bitno ista. Uočljiva su dva posljednja razvojna stupnja preko kojih hebrejski berakah postaje euharistijskom molitvom Crkve. Tekst birkat ha-mazon zapravo je molitva (blagoslov) koju je Isus izgovorio na Posljednjoj večeri dok je lomio kruh i dok je na kraju večere pružao čašu s vinom. Izgovarajući tu molitvu Isus joj je dao novo značenje stavivši je u vezu sa svojom osobom, s pashalnim događajem. Iz toga nastaje euharistijska molitva prvotne Crkve koja u slijedećim stoljećima postaje anaforom. Tako se, naime, u to vrijeme nazivala ta hvalbena molitva.
Obiteljska je večera u Izraelaca, naročito za blagdane, bila povlašteni trenutak za moljenje blagoslova. Glavni blagoslov, uz ostale koji su se tom prigodom molili, bio je spomenuti birkath ha-mazon. On se izgovarao potkraj večere nakon slušanja haggade to jest kazivanja o čudesnim djelima što ih je Jahve učinio one noći kad je izveo Izraela iz Egipta. Blagoslov stola u Kristovo vrijeme bio je, na temelju rekonstrukcije, otprilike ovakav:
Blagoslovljen da si, Jahve, Bože naš, Kralju svijeta.
Ti svojom dobrotom, milošću i milosrđem hraniš sve što živi.
Blagoslivljamo Te, Gospode, Bože naš,
jer si nam udijelio dobru i veliku zemlju.
Smiluj se, Gospode, Bože naš,
Izraelu puku svome, Jeruzalemu, gradu svome,
Sionu, boravištu slave svoje.
Smiluj se svome hramu i oltaru.
Blagoslovljen da si, Gospode koji Jeruzalem sazda.Za posljednje Pashe, što ju je Krist proslavio sa svojim učenicima (Posljednja večera), Isus je također izgovorio tu blagoslovnu molitvu (birkath ha-mazon) davši joj novo - kršćansko - značenje. Središnji motiv njegova hvaljenja-zahvaljivanja sačuvan nam je u oproštajnom govoru što ga je sabrao i razradio apostol Ivan (Iv 17). Sam je Krist obećana zemlja, rod loze, vazmeno janje, novi i beskvasni kruh... koji se daje za sve ljude. Njime se navršila punina vremena jer nam je u njemu darovano Kraljevstvo.
Kristocentrizam hebrejske pashalne večere i starozavjetne mesijanske nade
Obredni obrasci židovske vazmene večere, otkrivaju simbolički smisao povijesnog događaja (povijesni događaj kao znak slobodnog zahvata Jahve, tvorca nove povijesti). Isusove riječi: ''Ovo je moje tijelo... Ovo je moja krv'' iznose na vidjelo kristološko značenje hebrejske pashalne večere i starozavjetne mesijanske navode koji se odnose na Kristovu osobu i njegovo spasiteljsko djelo. Zbog toga prvotna kršćanska predaja nije sačuvala obrazac blagoslova nego doslovce te Kristove riječi koje su bile povezane s obrascem. U tim je riječima prenesen ključ ''pokrštenja'' starodrevnog obrasca birkat ha-mazon-a kojega su svi znali napamet pa je bilo dovoljno samo prenijeti Kristove riječi.
Različiti spisi Novoga zavjeta, npr. Pavlove poslanice, u više navrata spominju molitvu prvotne apostolske zajednice kao molitvu hvale i zahvaljivanja (1 Sol 5, 16-22; Fil 4, 4-6; 1 Kor 14, 27; Kol 3, 16; Ef 5, 19; 1 Tim 2, 1).
Slavljenje pashalne večere u Isusovo vrijeme
Ne zna se točno kako je tekao kućni obred vazmene večere, međutim, na temelju židovskih spisa iz kasnijih vremena, možemo otprilike dokučiti. Na 14. dan nisana pripravilo bi se pečeno janje, beskvasni kruh, neki posebni umak (haroseth), gorke trave, vino i bar 4 čaše. To su za posljednju večeru pripravili apostoli Petar i Ivan (Lk 22,8). Večera je počinjala nakon zalaza sunca i trajala je do ponoći ili dulje. Kod stola nije smjelo biti manje od deset ni više od dvadeset osoba. Najprije su se svi u dvorani obuvali i opasivali bokove, potom uzimali u ruke štap, a sve to u žurbi, kako su to činili njihovi praoci bježeći iz Egipta. Onda su slijedili obredi, u razmacima od prve do četvrte obredne čaše. Kod prve obredne čaše domaćin kuće bi najprije blagoslovio vino i blagdan. Zatim su se na stol donosili beskvasni kruhovi, posebni umak i gorke trave (one su ih trebale podsjećati na gorak život što su ga nekoć njihovi preci imali u egipatskom ropstvu).
Prvo pranje ruku
Nakon prvog pranja ruku i zahvalne molitve donosilo se pečeno pashalno janje. Nalijevala se druga čaša (kalež – čaša veselja) i domaćin kuće bi potom držao kratak prigodni govor u kojem je tumačio smisao gozbe i simboliku njezinih obreda, podsjećajući nazočne na Izlazak njihovih predaka iz Egipta. Potom se glasno recitiralo ili radosno pjevao Hallel (hallel – hvalospjev, radosno klicanje), a to su psalmi 113 do 118 (po hebrejskom izvorniku) ili 112 do 117 (po latinskom prijevodu Vulgate).
Drugo pranje ruku
Nakon drugog pranja ruku i nove molitve blagovalo se vazmeno janje s beskvasnim kruhom i gorkim travama koje su se umakale u umak. Janjetu se pritom nisu smjele polomiti kosti (Izl 12, 46; Br 9, 12). Kod treće je čaše slijedila molitva zahvale i drugi dio Hallela, u kojemu je izražena mesijanska nada. Nalijevanje četvrte čaše odvijalo se također uz riječi Hallela.
Međuodnos Izraelske pashalne večere i Kristove posljednje večere
Vidljiv je međuodnos izraelske pashalne večere i Kristove posljednje večere koju Krist ustanovljuje da dođe na mjesto izraelske pashalne večere, kako je to postavljeno u sinoptičkim evanđeljima. Osnovno svojstvo jedne i druge večere, po kojemu se stavljaju u paralelizam, sastoji se u tome što jedna i druga imaju značaj spomena. Sadržaj spomena izraelske pashe označen je kao ''izlazak iz Egipta'', dok je euharistija spomen Kristova prijelaza s ovog svijeta k Ocu: ''Bijaše pred blagdan Pashe. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovog svijeta k Ocu, Isus...'' (Iv 13,1). PROSLAVIVŠI STARU PASHU, USTANOVIO JE NOVU PASHU (SAMA SEBE). Izrael je izašao iz Egipta i prešao iz ropstva u slobodu, a Krist je prešao iz smrti u život i sjeo s desne Ocu.
Starozavjetna i novozavjetna povezanost
Starozavjetna se stvarnost u novozavjetnoj realizira na slijedeći način:
Melkisedek je prinio kruh i vino – Krist se prinio po kruhu i vinu
Levitsko svećenstvo - danas zaređeni svećenici kršćanskih crkava
Jeruzalemski hram - danas crkve širom svijeta
Žrtvene životinje kao prinos - Isus Krist kao onaj koji je sama sebe prinio
Žrtvovanje na žrtvenom stolu – Isus Krist raspet na mučilu križa
Svetinja nad svetinjama – Isus Krist
Narod koji iščekuje Mesiju – narod koji dočekuje MesijuIsus je svoju posljednju večeru slavio kao ustanoviteljsku gozbu Novoga saveza u kultnom anticipiranju svoje smrti, u okvirima starozavjetnog pashalnog slavlja, upotrebom svojih darova kruha i pružanjem čaše sudionicima gozbe kao domaćin. U Starom i Novom savezu pashalno je slavlje izraz iščekivanja novog Izlaska za konačno oslobođenje. U kontekstu posljednje Večere vidljivo je da se Bog potpuno ''približio ljudima kako bi među njima uspostavio svoje kraljevstvo čiji je plod uzdizanje čovjeka u zajedništvo s Bogom''.
Ustanovljenje euharistije Novog saveza
Četiri nam izvještaja Novog Zavjeta iznose što je Isus učinio na Posljednjoj večeri. Ti se izvještaji mogu povezati dva po dva. Najstariji je odlomak sačuvan u Prvoj poslanici Korinćanima gdje Pavao izvještava o onome ''što je primio od Gospodina'' i što on dalje ''predaje'' (1 Kor 11, 23-25). Tome tekstu treba pridodati opširniji prikaz što ga donosi Luka (22, 14-20). Usporedan izvor donosi Marko (14, 22-25) a na njega se oslanja Matej (26, 26-28). Tu se osjeća utjecaj liturgijske prakse prvih zajednica. Komparativnim proučavanjem tih četiriju odlomaka možemo uočiti specifičnosti.
Na početku večere Luka spominje prvi blagoslov nad čašom i pridaje mu eshatološko značenje (Lk 22, 17-18). Evanđelist zapravo opisuje okvir stare vazmene večere koja bi započela sličnim blagoslovom. U židovskom obredu na početku večere blagoslivlja se kruh, Isus također blagoslivlja kruh, međutim, daje mu novo značenje, on:
uzima kruh,
zatim izgovara blagoslov,
lomi kruh,
daje ga svojim učenicima i pri tom govori otprilike ovo: ''Uzmite, jedite: ovo je moje tijelo koje se za vas predaje''.
''Pri kraju večere'' (kako spominje Pavao i Luka) u trenutku gdje u starom vazmenom obredu dolazi duži blagoslov nad (trećom) čašom u kojoj je bilo vino pomiješano s malo vode, Isus postupa slično:
uzima čašu
izgovara zahvalnu molitvu (euharistêsas)
dade je (Marko i Matej)
te pri tom izgovori riječi u kojima se spominje ''novi savez u njegovoj krvi''. Zatim slijedi nalog da to ponavljaju: ''To činite meni na spomen''.
Uočljivo je da Isus čini 4 znakovna čina nad kruhom i 3 nad čašom. Jednu rečenicu izgovara posebno nad kruhom a posebno nad vinom.Neposredni slijed kruh/vino u evanđeoskim tekstovima može biti posljedica liturgijskog skraćenja u kojem su sačuvana samo dva bitna elementa Isusove večere – kruh na početku i treća čaša na kraju, dok je sve ono između toga ispušteno. Trag koji upućuje na taj ispušteni dio otkrivaju riječi: ''poslije večere'', koje u 1 Kor 11,25 prethode čaši. Ono što Luka u Djelima apostolskim naziva ''lomljenje kruha'', Pavao u 1 Kor 11 naziva ''Večera Gospodnja''. Specifikum je Ivanova izvještaja dramatski izraz u pranju nogu i zapovijedi učenicima da slično čine jedni drugima. Isus time pokazuje da je međusobno služenje način sjećanja na Isusa Krista i ono treba biti oznaka svake zajednice koja se okuplja na liturgijsko slavlje Večere Gospodnje.
Dakle, ono što je bitno jest da je nebitan sam obred, odnosno da su svi pravovaljani dokle god se euharistija pojma kao promjena kruha i vina u pravo tijelo i krv Kristovu. U tom smislu liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora u kojem se euharistija slavi ''na stolu'' bliža je izvornim vremenima i slavlju euharistije u tim vremenima, s time da je u ''novoj misi'' nužno potrebno koristiti prvi kanon mise (Rimski kanon) kako bi se naglasila žrtvena dimenzija Euharistije.
Draga braćo i sestre!
Već dugo vremena i energije se troši oko rasprave o tome koji je obred mise bolji, da li onaj ''stari'' ili ovaj ''novi'' pojednostavljeni. Odnosno, da li onaj što ga je prema odredbi Tridentinskog sabora objavio Pio V. 1570. godine na latinskom jeziku ili ovaj koji je sada na snazi po liturgijskoj obnovi koju je donio Drugi vatikanski sabor po konstituciji Sacrosanctum Concilium.
Naime, u Motupropriju Summorum Ponitificum od 7. srpnja 2007. papa Benedikt XVI. donio je odredbe o ponovnoj upotrebi tradicionalnoga rimskog obreda (želeći ugoditi međunarodnoj katoličkoj organizaciji Fraternitas Sacredotalis Sancti Pii X, skr. FSSPX koju je 1970. osnovao francuski nadbiskup mons. Marcel Lefebvre) dajući mogućnost ponovne upotrebe ''starog rimskog obreda mise'' paralelno s postojećim novim Rimskim misalom kojega je uredbom Missale romanum donio Pavao VI. 3. travnja 1969. Ta je mogućnost u Rimskoj crkvi zaustavljena ili barem značajno blokirana djelovanjem heretičnog pape Bergoglia.
Da bismo došli do relevantnog stajališta o tome koji je obred bolji, ''stari'' ili ''novi'' unutar rimskog obreda, dovoljno je primjetiti da različitost obreda postoji od samog početka Crkve, kako zapadnog tako i istočnog obreda, pokazujući relevantnost i pravovaljanost različitih obreda. Tako oni koji navaljuju na isključivost upotrebe korištenja tradicionalnog Rimskog misala Pia V. gube iz vidokruga činjenicu da Isus posljednju večeru nije slavio po obredu Missale romanum (usput budi rečeno da je Pax Romana onda bila okupatorska vlast koja je Gospodina i raspela) odnosno ni po zapadnom ni po istočnom obredu, i da pri tome nije imao žrtvenik s popratnim ukrasima, likovima i mramornim stupovima, kakav crkva preuzima iz antičkih poganskih kultova prilagođavajući ih kasnije kršćanskom obredu s slikama i likovima svetaca, nego da je Isus posljednju večeru proslavio za stolom s apostolima.
Riječ oltar dolazi od latinskog ''altare'' a ovaj opet od ''alta ara'' što znači žrtvenik. Kroz povijest to je bilo povišeno mjesto na kojem su se prinosile žrtve. Poznaju ga sve religije koje u svom kultu imaju žrtvu a oblik i veličina mu ovise o sadržaju žrtve (klanice, paljenice, ljevanice, prinosnice, kađenice) i o povijesnoj sredini u kojoj je nastao. U prapovijesti su obično bili zidani od nepravilnog kamenja na vrhuncima brežuljaka ili u svetim gajevima.
U klasičnoj antici oltar je zidano povišenje kvadratičnog oblika od kelsanog kamenja smješteno obično ispred hramova na pristupu u pronaos, na trgovima, kraj putova ili u svetim gajevima. Često su bili velikih dimenzija kao npr. poznati Pergamski oltar. Pred manjim hramovima nalazili su se monolitni kameni žrtvenici u obliku upravno postavljenog valjka ili kvadra, ukrašeni reljefima, girlandama i natpisima a na prednjoj strani često imaju stilizirane bikovske rogove. Postojali su i manji, prijenosni žrtvenici od kamena ili keramike, kvadratičnog ili okruglog oblika, a služili su za prinošenje žrtava u privatnim kućama i na putovanjima na brodovima.
Tijekom kršćanske povijesti oltar je doživio niz razvojnih promjena, od običnog stola do monumentalnih arhitektonskih oblika. U prvim stoljećima to je obični kućni stol (triclinium) od drva i bio je pokretan. Na freskama u katakombi susrećemo tronogi stolić s okruglom pločom (tribadion).
Početkom 4. st. papa Silvestar određuje da oltar mora biti od kamena i nepomičan, postavljen iznad groba mučenika. Prvi takvi oltari sastojali su se od udubljene kamene ili mramorne ploče (mensa), pravokutnog ili kružnog oblika, a stajala je na jednom ili četiri stupića (tzv. oltar-stol), iznad grobova mučenika u sredini prednjeg dijela apside, itd. Dakle, uočljiva je transformacija od početnih euharistijskih slavljenja na stolu do slavljenja na kamenim žrtvenicima visoke umjetničke vrijednosti.
Proslava Posljednje večeri odvila se za običnim stolom. Uočimo neke bitne elemente toga obreda.
Pashalna večera u Isusovo vrijeme – različita nazivlja za Večeru Gospodnju
Sv. Pavao govori o Večeri Gospodnjoj što označuje čin-znak slavljenja. Sv. Luka stavlja naglasak na lomljenje kruha kao najizrazitiji čin te Večere. U 2. stoljeću pojavljuje se izraz euharistija koji nema u prvom planu sam čin večere nego molitvu blagoslova sa spomenom na čudesna spasiteljska djela sa naglasnom na duhovni značaj. Kasnije se daje veća važnost stavu koji zahtijeva sakramentalni obred. Tada se pojavljuju imena žrtva i prinos koja prikazuju vidljive darove (kruh i vino) i ono što predstavljaju (žrtvu i prinos Krista i Crkve). Naziv liturgija koji je ostao kod istočnjaka kao sinonim za misu, stavlja naglasak na službu sabranog skupa vjernika kojega je euharistija temeljno očitovanje. Slično značenje imaju nazivi sinaksis, sastanak, colecta itd. Nažalost, latinski Zapad nije zadržao te nazive koji su tako bogati značenjem, već je usvojio naziv misa koji označuje otpuštanje sabrane zajednice a ušao je u upotrebu krajem 4. stoljeća. Upotrebom različitih izraza, bogatih značenjem, dublje se dokučuje smisao središnjeg otajstva kršćanskog bogoslužja.
''Zar nije kruh koji lomimo – piše sv. Pavao Korinćanima – zajedništvo s tijelom Kristovim?'' (1 Kor 10, 17). Od svih radnji Večere Gospodnje čini se da je za Crkvu apostolskih vremena naročito značenje imalo upravo lomljenje kruha. Učenici u Emausu prepoznaju Isusa u lomljenju kruha (Lk 24, 35), jer je Učitelj to i prije sam činio (Mk 6, 41; 8, 6. 19), a učenici u Emausu povezali su to i s posljednjom večerom. Djela apostolska euharistijski sastanak najčešće nazivaju lomljenje kruha.
Sveto Pismo zove novozavjetnu Euharistiju lomljenjem kruha, večerom Gospodnjom, zajednicom tijela i krvi Gospodnje, sastankom (kolekta) (Dj 14,37). Uz naziv euharistija (zahvaljivanje), koji potječe od vremena sv. Ignacija Antiohijskog (mučen 107. godine) a upotrebljavao se i za posvećene darove, Tertulijan rabi i naziv obligatio (zadržao se do VI. st.), sacrificium, offere. Slično i Ciprijan. U upotrebi je bio i naziv blagoslov (euogia, benedictio), kojim će se kasnije označavati kruh koji bi se blagoslovio i dijelio onima koji nisu primili Euharistiju ili bi se slao drugim crkvama u znak jedinstva. U 3. i 4. st. u sjevernoj Africi i u Rimu često se koristio naziv dominicum. Istočna crkva, kako je već spomenuto, euharistiju naziva liturgijom, a susreću se i drugi nazivi. Koncem kršćanskog starog vijeka prodire u latinsko područje ime actio i pripadni agere (vršenje); također se za slavlje mise upotrebljava izraz agere agendam. Privremeno se koristila i latinska riječ collecta. Nazivi za Euharistiju kao hranu su: Gospodnja večera, pričest, sveta gozba, kruh života, anđeoski kruh, popudbina, sakrament ljubavi. Za stvarnu euharistijsku prisutnost rabe se izrazi: sakramenat tijela i krvi Gospodnje, tijelo Kristovo, tijelo Gospodnje, Presveto božansko otajstvo i sveto otajstvo, a za Euharistiju kao žrtvu: Gospodnja trpeza, oltarski Sakramenat, euharistijska žrtva, žrtva i misa. Na Zapadu se udomaćio naziv misa, kojega koristi već papa Inocent I. (402-417). Dugo se pod misom podrazumijevao otpust katekumena i vjernika – po ovom se svečanom otpuštanju tako prozvao čitav prvi dio: bogoslužje riječi – katekumenskom misom, a žrtva i pričest misom vjernih. Osnovno značenje riječi missa u kasnolatinskom bilo je otpuštanje, rastanak nakon primanja ili nakon sastanka Ite misssa est, tako i za označavanje samog čina tog kraja, koji u sebi uključuje podjeljivanje blagoslova. Gospodnja večera (1 Kor 11,20), lomljenje kruha (Dj 2,42.46; 20,7), zajednica tijela i krvi Gospodnje (Dj 2, 42) u središtu je života Crkve kroz povijest. Bez Gospodnje večere Crkva ne bi više bila Crkva. Vidljivim organizmom na čelu s Dvanaestoricom Crkva je nastala u Jeruzalemu. Vremenom, kako se zajednica kršćana širila došlo je do progona (oko 100. g. proklinje ih židovska sinagoga). Međutim, gdjegod su došli, nastajale su kršćanske zajednice. Širenjem svoga poslanja Crkva će postati dionikom povijesti svijeta.
Prvi tragovi euharistijske molitve - Berakah (blagoslovna molitva)
Prve tragove euharistijske molitve susrećemo u najstarijim spisima Staroga zavjeta (Post 24, 26-27; 14 19-20; Izl 18, 9-12). Već u tim jednostavnim tekstovima nazrijevamo temeljno ustrojstvo euharistijske molitve. Ti kratki obrasci počinju hvalbenim poklikom upravljenim Bogu. Taj doksološki poklik izražava se glagolom blagoslivljati (hebrejski - barak). Zbog toga je i molitva dobila ime blagoslov odnosno na hebrejskom berakah. Prvotni predmet tog blagoslova jest Bog. Razlog ili motiv hvaljenja Boga je neki stvarni životni događaj u kojem je vjernik prepoznao Božji zahvat u povijesti i životu svoga naroda, ili je to pak događaj kojeg se vjernik spominje u samom trenutku molitve. Dakle, razlog ili motiv hvaljenja Boga jest spomen-čin to jest određeni trenutak u povijesti spasenja. To je nešto što vjernika potiče da se spomene Boga, da se sjeća njegove ljubavi i postane svjestan njegove djelatne nazočnosti u životu svoga naroda. Spominjanje i pričanje o nečemu što je Bog učinio za svoj narod izaziva u srcu vjernog Izraelca pjesmu blagoslova.
Blagoslov stola - Birkat ha-mazon
Blagoslovna je molitva u vrijeme židovstva i u Isusovo vrijeme ustaljena u jasno strukturiranom obliku kao što je birkat ha-mazon ili blagoslov stola. Taj obrazac predstavlja veoma značajan putokaz za genetičku povijest kršćanske euharistijske molitve. Riječ je o blagoslovnoj molitvi stola koja se upotrebljavala dosta često i koja je bila dio svagdašnjeg religioznog života pobožnog Izraelca. Na blagdane, a naročito za vrijeme Pashe, bila je proširena značajnim dodacima, premda je svojim ustrojstvom ostajala uvijek bitno ista. Uočljiva su dva posljednja razvojna stupnja preko kojih hebrejski berakah postaje euharistijskom molitvom Crkve. Tekst birkat ha-mazon zapravo je molitva (blagoslov) koju je Isus izgovorio na Posljednjoj večeri dok je lomio kruh i dok je na kraju večere pružao čašu s vinom. Izgovarajući tu molitvu Isus joj je dao novo značenje stavivši je u vezu sa svojom osobom, s pashalnim događajem. Iz toga nastaje euharistijska molitva prvotne Crkve koja u slijedećim stoljećima postaje anaforom. Tako se, naime, u to vrijeme nazivala ta hvalbena molitva.
Obiteljska je večera u Izraelaca, naročito za blagdane, bila povlašteni trenutak za moljenje blagoslova. Glavni blagoslov, uz ostale koji su se tom prigodom molili, bio je spomenuti birkath ha-mazon. On se izgovarao potkraj večere nakon slušanja haggade to jest kazivanja o čudesnim djelima što ih je Jahve učinio one noći kad je izveo Izraela iz Egipta. Blagoslov stola u Kristovo vrijeme bio je, na temelju rekonstrukcije, otprilike ovakav:
Blagoslovljen da si, Jahve, Bože naš, Kralju svijeta.
Blagoslivljamo Te, Gospode, Bože naš,
jer si nam udijelio dobru i veliku zemlju.
Smiluj se, Gospode, Bože naš,
Izraelu puku svome, Jeruzalemu, gradu svome,
Sionu, boravištu slave svoje.
Smiluj se svome hramu i oltaru.
Blagoslovljen da si, Gospode koji Jeruzalem sazda.
Za posljednje Pashe, što ju je Krist proslavio sa svojim učenicima (Posljednja večera), Isus je također izgovorio tu blagoslovnu molitvu (birkath ha-mazon) davši joj novo - kršćansko - značenje. Središnji motiv njegova hvaljenja-zahvaljivanja sačuvan nam je u oproštajnom govoru što ga je sabrao i razradio apostol Ivan (Iv 17). Sam je Krist obećana zemlja, rod loze, vazmeno janje, novi i beskvasni kruh... koji se daje za sve ljude. Njime se navršila punina vremena jer nam je u njemu darovano Kraljevstvo.
Kristocentrizam hebrejske pashalne večere i starozavjetne mesijanske nade
Obredni obrasci židovske vazmene večere, otkrivaju simbolički smisao povijesnog događaja (povijesni događaj kao znak slobodnog zahvata Jahve, tvorca nove povijesti). Isusove riječi: ''Ovo je moje tijelo... Ovo je moja krv'' iznose na vidjelo kristološko značenje hebrejske pashalne večere i starozavjetne mesijanske navode koji se odnose na Kristovu osobu i njegovo spasiteljsko djelo. Zbog toga prvotna kršćanska predaja nije sačuvala obrazac blagoslova nego doslovce te Kristove riječi koje su bile povezane s obrascem. U tim je riječima prenesen ključ ''pokrštenja'' starodrevnog obrasca birkat ha-mazon-a kojega su svi znali napamet pa je bilo dovoljno samo prenijeti Kristove riječi.
Različiti spisi Novoga zavjeta, npr. Pavlove poslanice, u više navrata spominju molitvu prvotne apostolske zajednice kao molitvu hvale i zahvaljivanja (1 Sol 5, 16-22; Fil 4, 4-6; 1 Kor 14, 27; Kol 3, 16; Ef 5, 19; 1 Tim 2, 1).
Slavljenje pashalne večere u Isusovo vrijeme
Ne zna se točno kako je tekao kućni obred vazmene večere, međutim, na temelju židovskih spisa iz kasnijih vremena, možemo otprilike dokučiti. Na 14. dan nisana pripravilo bi se pečeno janje, beskvasni kruh, neki posebni umak (haroseth), gorke trave, vino i bar 4 čaše. To su za posljednju večeru pripravili apostoli Petar i Ivan (Lk 22,8). Večera je počinjala nakon zalaza sunca i trajala je do ponoći ili dulje. Kod stola nije smjelo biti manje od deset ni više od dvadeset osoba. Najprije su se svi u dvorani obuvali i opasivali bokove, potom uzimali u ruke štap, a sve to u žurbi, kako su to činili njihovi praoci bježeći iz Egipta. Onda su slijedili obredi, u razmacima od prve do četvrte obredne čaše. Kod prve obredne čaše domaćin kuće bi najprije blagoslovio vino i blagdan. Zatim su se na stol donosili beskvasni kruhovi, posebni umak i gorke trave (one su ih trebale podsjećati na gorak život što su ga nekoć njihovi preci imali u egipatskom ropstvu).
Prvo pranje ruku
Nakon prvog pranja ruku i zahvalne molitve donosilo se pečeno pashalno janje. Nalijevala se druga čaša (kalež – čaša veselja) i domaćin kuće bi potom držao kratak prigodni govor u kojem je tumačio smisao gozbe i simboliku njezinih obreda, podsjećajući nazočne na Izlazak njihovih predaka iz Egipta. Potom se glasno recitiralo ili radosno pjevao Hallel (hallel – hvalospjev, radosno klicanje), a to su psalmi 113 do 118 (po hebrejskom izvorniku) ili 112 do 117 (po latinskom prijevodu Vulgate).
Drugo pranje ruku
Nakon drugog pranja ruku i nove molitve blagovalo se vazmeno janje s beskvasnim kruhom i gorkim travama koje su se umakale u umak. Janjetu se pritom nisu smjele polomiti kosti (Izl 12, 46; Br 9, 12). Kod treće je čaše slijedila molitva zahvale i drugi dio Hallela, u kojemu je izražena mesijanska nada. Nalijevanje četvrte čaše odvijalo se također uz riječi Hallela.
Međuodnos Izraelske pashalne večere i Kristove posljednje večere
Vidljiv je međuodnos izraelske pashalne večere i Kristove posljednje večere koju Krist ustanovljuje da dođe na mjesto izraelske pashalne večere, kako je to postavljeno u sinoptičkim evanđeljima. Osnovno svojstvo jedne i druge večere, po kojemu se stavljaju u paralelizam, sastoji se u tome što jedna i druga imaju značaj spomena. Sadržaj spomena izraelske pashe označen je kao ''izlazak iz Egipta'', dok je euharistija spomen Kristova prijelaza s ovog svijeta k Ocu: ''Bijaše pred blagdan Pashe. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovog svijeta k Ocu, Isus...'' (Iv 13,1). PROSLAVIVŠI STARU PASHU, USTANOVIO JE NOVU PASHU (SAMA SEBE). Izrael je izašao iz Egipta i prešao iz ropstva u slobodu, a Krist je prešao iz smrti u život i sjeo s desne Ocu.
Starozavjetna i novozavjetna povezanost
Starozavjetna se stvarnost u novozavjetnoj realizira na slijedeći način:
Levitsko svećenstvo - danas zaređeni svećenici kršćanskih crkava
Jeruzalemski hram - danas crkve širom svijeta
Žrtvene životinje kao prinos - Isus Krist kao onaj koji je sama sebe prinio
Žrtvovanje na žrtvenom stolu – Isus Krist raspet na mučilu križa
Svetinja nad svetinjama – Isus Krist
Narod koji iščekuje Mesiju – narod koji dočekuje Mesiju
Isus je svoju posljednju večeru slavio kao ustanoviteljsku gozbu Novoga saveza u kultnom anticipiranju svoje smrti, u okvirima starozavjetnog pashalnog slavlja, upotrebom svojih darova kruha i pružanjem čaše sudionicima gozbe kao domaćin. U Starom i Novom savezu pashalno je slavlje izraz iščekivanja novog Izlaska za konačno oslobođenje. U kontekstu posljednje Večere vidljivo je da se Bog potpuno ''približio ljudima kako bi među njima uspostavio svoje kraljevstvo čiji je plod uzdizanje čovjeka u zajedništvo s Bogom''.
Ustanovljenje euharistije Novog saveza
Četiri nam izvještaja Novog Zavjeta iznose što je Isus učinio na Posljednjoj večeri. Ti se izvještaji mogu povezati dva po dva. Najstariji je odlomak sačuvan u Prvoj poslanici Korinćanima gdje Pavao izvještava o onome ''što je primio od Gospodina'' i što on dalje ''predaje'' (1 Kor 11, 23-25). Tome tekstu treba pridodati opširniji prikaz što ga donosi Luka (22, 14-20). Usporedan izvor donosi Marko (14, 22-25) a na njega se oslanja Matej (26, 26-28). Tu se osjeća utjecaj liturgijske prakse prvih zajednica. Komparativnim proučavanjem tih četiriju odlomaka možemo uočiti specifičnosti.
Na početku večere Luka spominje prvi blagoslov nad čašom i pridaje mu eshatološko značenje (Lk 22, 17-18). Evanđelist zapravo opisuje okvir stare vazmene večere koja bi započela sličnim blagoslovom. U židovskom obredu na početku večere blagoslivlja se kruh, Isus također blagoslivlja kruh, međutim, daje mu novo značenje, on:
zatim izgovara blagoslov,
lomi kruh,
daje ga svojim učenicima i pri tom govori otprilike ovo: ''Uzmite, jedite: ovo je moje tijelo koje se za vas predaje''.
''Pri kraju večere'' (kako spominje Pavao i Luka) u trenutku gdje u starom vazmenom obredu dolazi duži blagoslov nad (trećom) čašom u kojoj je bilo vino pomiješano s malo vode, Isus postupa slično:
uzima čašu
izgovara zahvalnu molitvu (euharistêsas)
dade je (Marko i Matej)
te pri tom izgovori riječi u kojima se spominje ''novi savez u njegovoj krvi''. Zatim slijedi nalog da to ponavljaju: ''To činite meni na spomen''.
Uočljivo je da Isus čini 4 znakovna čina nad kruhom i 3 nad čašom. Jednu rečenicu izgovara posebno nad kruhom a posebno nad vinom.
Neposredni slijed kruh/vino u evanđeoskim tekstovima može biti posljedica liturgijskog skraćenja u kojem su sačuvana samo dva bitna elementa Isusove večere – kruh na početku i treća čaša na kraju, dok je sve ono između toga ispušteno. Trag koji upućuje na taj ispušteni dio otkrivaju riječi: ''poslije večere'', koje u 1 Kor 11,25 prethode čaši. Ono što Luka u Djelima apostolskim naziva ''lomljenje kruha'', Pavao u 1 Kor 11 naziva ''Večera Gospodnja''. Specifikum je Ivanova izvještaja dramatski izraz u pranju nogu i zapovijedi učenicima da slično čine jedni drugima. Isus time pokazuje da je međusobno služenje način sjećanja na Isusa Krista i ono treba biti oznaka svake zajednice koja se okuplja na liturgijsko slavlje Večere Gospodnje.
Dakle, ono što je bitno jest da je nebitan sam obred, odnosno da su svi pravovaljani dokle god se euharistija pojma kao promjena kruha i vina u pravo tijelo i krv Kristovu. U tom smislu liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora u kojem se euharistija slavi ''na stolu'' bliža je izvornim vremenima i slavlju euharistije u tim vremenima, s time da je u ''novoj misi'' nužno potrebno koristiti prvi kanon mise (Rimski kanon) kako bi se naglasila žrtvena dimenzija Euharistije.
Obavijesti
- Sv. Misa nedjeljom u
18 sati u crkvi sv. Kristofora.
- Kroz tjedan u
Bogoslužnom prostoru Uznesenja Presvete Bogorodice u dogovoru s župnikom.
- Posjet obiteljima u dogovoru s župnikom.
- Sv. ispovijed pola
sata prije sv. Mise ili u dogovoru s župnikom.
Kršćanski podsjetnik – Slijedimo Krista
Pastira:
ČETVRTA USKRSNA
NEDJELJA dobrog Pastira
Prvo čitanje: Dj
4,8-12 - Nema ni u kome drugom spasenja.
Čitanje Djela
apostolskih
U one dane: Reče
Petar pun Duha Svetoga: ''Glavari narodni i starješine! Zar mi danas odgovaramo
zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku? Po kome je ovaj spašen? Neka bude
znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina,
kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred
vama zdrav! On je onaj kamen koji
vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod
nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.''
Riječ Gospodnja
Otpjevni
psalam: Ps 118, 1.8-9.21-23.26.28-29
Pripjev: Kamen
koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.
Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!Bolje se Gospodinu utećinego se uzdat u čovjeka.Bolje se Gospodinu utećinego se uzdat u mogućnike.
Zahvalit ću ti što si me uslišioi moj postao spasitelj.Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo:kakvo čudo u očima našim!
Blagoslovljen koji dolazi u imenu Gospodnjem!Blagoslivljamo vas iz doma Gospodnjega!Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem:Bože moj, tebe ja uzvisujem.Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!
Drugo
čitanje: 1Iv
3, 1-2 - Vidjet ćemo Boga kao što jest.
Čitanje Prve
poslanice svetoga Ivana apostola
Ljubljeni:
Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A
svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja
i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu
slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.
Riječ Gospodnja
Evanđelje:
Iv 10, 11-18 - Pastir dobri život svoj polaže za ovce.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus:
''Ja sam
pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije
pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi,
a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i
poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca
i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka.
I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir.
Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga
ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam
opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.
Riječ Gospodnja
Razmišljanje uz
Evanđelje / Post illa verba textus
Draga braćo i sestre!
Današnje
Evanđelje o Dobrom pastiru ne čita se radi starih Židova nego radi današnjih ''pastira''
i ''najamnika'' u Crkvi i svijetu. Oni su uvijek postojali i uvijek će
postojati, ali je na nama da ih u sebi prepoznamo i da se prema njima
postavimo.
Intimnost
Isusa Pastira i njegovih vjernika je potpuna jer se zasniva na ljubavi i
povjerenju. Samo ljubav i povjerenje vežu ljude - međusobno se upoznaju.
Izgleda da se ljude ne može znati ako ih se ne ljubi i ako im se u ljubavi ne
otvori. Ljudi nisu stvari nego osobe, zato ih i nije moguće upoznati bez
osobnog odnosa, bez ljubavi. Osobe su subjekti, a ne objekti, kako ih se vrlo
često tretira u sadašnje vrijeme. Nažalost, danas se osobe gube, iako se jako
puno govori o osobnim slobodama, tako da su upravo one najviše ugrožene. Možemo
li drugome reći: poznaješ me onoliko koliko te ja poznam?
Danas je veliki problem taj što se ljudi između sebe ne poznaju. Samo
onom kome vjerujemo da nas ljubi dopuštamo da nas upozna. Poznavanje je uvijek
proporcionalno ljubavi. Krist nam se približava jer nas ljubi, On nas poznaje
jer nas ljubi. Zato se nikada i ni u kojim prilikama čovjeka, dijete ne smije
strašiti Bogom i Isusom. On ne straši, On ljubi. Zato mu se možemo otvoriti.
Možda su ljudi zatvoreni pred Bogom jer su njime zastrašeni. Cijeli odnos
čovjeka i Boga nije uspostavljen na grijehu nego na ljubavi. Pastir je simbol
dobrote i ljubavi, a najamnik je metafora neljubavi i koristoljublja, vlasti, a
ne povezanosti.
U katekizmu se uči da Bog sve zna, ali nažalost tako je više radi
zastrašivanja nego li radi ljubavi. Puno više se naglašava Bog sudac nego li
Bog prijatelj. Isus ne zastrašuje nikoga, On sve ljubi. Na svijetu je zato da
ljude otvori prema Bogu i prema bližnjemu. Otvara ih ljubeći ih. Tako trajno
ostaje prisutan početni pozdrav navještaja Isusova dolaska: ''Slava Bogu na
visini - svi su ljudi Bogu mili''. Krist je simbol pastira, vođe, odgovornosti,
brige i predanja za drugoga.
On je zaljubljenik u čovjeka. On vlada dobrotom i blagošću za
razliku od svih vladara svijeta. Najamnik je onaj koji sve radi poradi
vlastitog interesa. On se ne postavlja osobno niti se poistovjećuje s bližnjim,
s onima za koje je preuzeo odgovornost. Nažalost, u svijetu je najčešći odnos
vladanja najamničkog tipa. Krivica nije u ''vladanju'' nego u načinu vladanja.
Organizirano društvo mora imati odgovorne osobe (vladare), ali način odnosa
prema drugima može biti vrlo različit. Zato, ako se osobe ne promjene u sebi ne
može ih promijeniti ni jedan sistem. Korijenska promjena dolazi od i iz ljudi,
svojevoljno.
Kad se govori o pastiru i najamniku, nemojmo ostati samo ''gore''
na vladarima, spustimo se i dolje u bazu. Naši odnosi na svim razinama mogu se
izroditi u najamničke ili pastirske. Koliko li je najamničkog duha u nama! -
svugdje, počevši od društvenih pa sve do crkvenih službi. Samim time što odnos
prelazi iz inspiracijskog na institucijski, on se pretvara u najamnički. Da li
iz dana u dan i crkvene službe klize prema najamničkom odnosu? Mnogi kršćani
misle da je tako. Zar je demokratizacija u nama trebala ugušiti pastirski odnos
i pretvoriti ga u najamnički?
Pastirski odnos je prožet ljubavlju, a najamnički egoizmom i
interesom. Bez obzira što živimo vrijeme osobnog vrednovanja, ipak se osoba ne
smije zatvoriti u sebe i izolirati od drugih. Mi smo svojom strukturom vezani
za druge. A istinska je veza samo veza ljubavi i prijateljstva. To Isus
naglašava i tome daje primjer. Bratski odnos nama kršćanima nije ''metoda''
nego bitni sadržaj.
Pastirski odnos ne svojata druge nego služi drugima. On se predaje
za ''svoje stado'', a najamnički odnos je posjednički. On vlada i ubija, on
sebe hrani drugim. Pastir se prema svakome odnosi osobno i svakome pozna ime.
Svi smo danas postali bezimeni. Brojevi. I tako umiru ljudi. Svi smo dobili
svoj broj. Jednako kao i aparati, strojevi. Sve to nije zdravo niti prirodno
čovjekovoj naravi, bez obzira koliko bilo praktično i produktivno. Bilo na
kojem mjestu i dužnosti bili, kao kršćani, pozvani smo da se prema živomu
odnosimo kao pastiri, a ne kao najamnici. Isto tako bili mi bilo tko u napasti
smo da se ponašamo najamnički, jer taj odnos se hrani egoizmom i podržava ga. A
cijeli je Isusov ''program'' osloboditi čovjeka egoizma, probuditi u njem ljubav
i po ljubavi obraćenje, jer ljubav je božanska i vječna.
- Sv. Misa nedjeljom u 18 sati u crkvi sv. Kristofora.
- Posjet obiteljima u dogovoru s župnikom.
- Sv. ispovijed pola sata prije sv. Mise ili u dogovoru s župnikom.
ČETVRTA USKRSNA
NEDJELJA dobrog Pastira
Prvo čitanje: Dj 4,8-12 - Nema ni u kome drugom spasenja.
Čitanje Djela apostolskih
U one dane: Reče Petar pun Duha Svetoga: ''Glavari narodni i starješine! Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku? Po kome je ovaj spašen? Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav! On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.''
Riječ Gospodnja
Otpjevni psalam: Ps 118, 1.8-9.21-23.26.28-29
Pripjev: Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.
Drugo čitanje: 1Iv 3, 1-2 - Vidjet ćemo Boga kao što jest.
Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostola
Ljubljeni:
Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A
svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja
i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu
slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.
Riječ Gospodnja
Evanđelje: Iv 10, 11-18 - Pastir dobri život svoj polaže za ovce.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus:
''Ja sam
pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije
pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi,
a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i
poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca
i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka.
I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir.
Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga
ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam
opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.
Riječ Gospodnja
Razmišljanje uz
Evanđelje / Post illa verba textus
Draga braćo i sestre!
Današnje
Evanđelje o Dobrom pastiru ne čita se radi starih Židova nego radi današnjih ''pastira''
i ''najamnika'' u Crkvi i svijetu. Oni su uvijek postojali i uvijek će
postojati, ali je na nama da ih u sebi prepoznamo i da se prema njima
postavimo.
Intimnost
Isusa Pastira i njegovih vjernika je potpuna jer se zasniva na ljubavi i
povjerenju. Samo ljubav i povjerenje vežu ljude - međusobno se upoznaju.
Izgleda da se ljude ne može znati ako ih se ne ljubi i ako im se u ljubavi ne
otvori. Ljudi nisu stvari nego osobe, zato ih i nije moguće upoznati bez
osobnog odnosa, bez ljubavi. Osobe su subjekti, a ne objekti, kako ih se vrlo
često tretira u sadašnje vrijeme. Nažalost, danas se osobe gube, iako se jako
puno govori o osobnim slobodama, tako da su upravo one najviše ugrožene. Možemo
li drugome reći: poznaješ me onoliko koliko te ja poznam?
Danas je veliki problem taj što se ljudi između sebe ne poznaju. Samo
onom kome vjerujemo da nas ljubi dopuštamo da nas upozna. Poznavanje je uvijek
proporcionalno ljubavi. Krist nam se približava jer nas ljubi, On nas poznaje
jer nas ljubi. Zato se nikada i ni u kojim prilikama čovjeka, dijete ne smije
strašiti Bogom i Isusom. On ne straši, On ljubi. Zato mu se možemo otvoriti.
Možda su ljudi zatvoreni pred Bogom jer su njime zastrašeni. Cijeli odnos
čovjeka i Boga nije uspostavljen na grijehu nego na ljubavi. Pastir je simbol
dobrote i ljubavi, a najamnik je metafora neljubavi i koristoljublja, vlasti, a
ne povezanosti.
U katekizmu se uči da Bog sve zna, ali nažalost tako je više radi
zastrašivanja nego li radi ljubavi. Puno više se naglašava Bog sudac nego li
Bog prijatelj. Isus ne zastrašuje nikoga, On sve ljubi. Na svijetu je zato da
ljude otvori prema Bogu i prema bližnjemu. Otvara ih ljubeći ih. Tako trajno
ostaje prisutan početni pozdrav navještaja Isusova dolaska: ''Slava Bogu na
visini - svi su ljudi Bogu mili''. Krist je simbol pastira, vođe, odgovornosti,
brige i predanja za drugoga.
On je zaljubljenik u čovjeka. On vlada dobrotom i blagošću za
razliku od svih vladara svijeta. Najamnik je onaj koji sve radi poradi
vlastitog interesa. On se ne postavlja osobno niti se poistovjećuje s bližnjim,
s onima za koje je preuzeo odgovornost. Nažalost, u svijetu je najčešći odnos
vladanja najamničkog tipa. Krivica nije u ''vladanju'' nego u načinu vladanja.
Organizirano društvo mora imati odgovorne osobe (vladare), ali način odnosa
prema drugima može biti vrlo različit. Zato, ako se osobe ne promjene u sebi ne
može ih promijeniti ni jedan sistem. Korijenska promjena dolazi od i iz ljudi,
svojevoljno.
Kad se govori o pastiru i najamniku, nemojmo ostati samo ''gore''
na vladarima, spustimo se i dolje u bazu. Naši odnosi na svim razinama mogu se
izroditi u najamničke ili pastirske. Koliko li je najamničkog duha u nama! -
svugdje, počevši od društvenih pa sve do crkvenih službi. Samim time što odnos
prelazi iz inspiracijskog na institucijski, on se pretvara u najamnički. Da li
iz dana u dan i crkvene službe klize prema najamničkom odnosu? Mnogi kršćani
misle da je tako. Zar je demokratizacija u nama trebala ugušiti pastirski odnos
i pretvoriti ga u najamnički?
Pastirski odnos je prožet ljubavlju, a najamnički egoizmom i
interesom. Bez obzira što živimo vrijeme osobnog vrednovanja, ipak se osoba ne
smije zatvoriti u sebe i izolirati od drugih. Mi smo svojom strukturom vezani
za druge. A istinska je veza samo veza ljubavi i prijateljstva. To Isus
naglašava i tome daje primjer. Bratski odnos nama kršćanima nije ''metoda''
nego bitni sadržaj.
Pastirski odnos ne svojata druge nego služi drugima. On se predaje
za ''svoje stado'', a najamnički odnos je posjednički. On vlada i ubija, on
sebe hrani drugim. Pastir se prema svakome odnosi osobno i svakome pozna ime.
Svi smo danas postali bezimeni. Brojevi. I tako umiru ljudi. Svi smo dobili
svoj broj. Jednako kao i aparati, strojevi. Sve to nije zdravo niti prirodno
čovjekovoj naravi, bez obzira koliko bilo praktično i produktivno. Bilo na
kojem mjestu i dužnosti bili, kao kršćani, pozvani smo da se prema živomu
odnosimo kao pastiri, a ne kao najamnici. Isto tako bili mi bilo tko u napasti
smo da se ponašamo najamnički, jer taj odnos se hrani egoizmom i podržava ga. A
cijeli je Isusov ''program'' osloboditi čovjeka egoizma, probuditi u njem ljubav
i po ljubavi obraćenje, jer ljubav je božanska i vječna.
MARANATHA
--------------------------------------------------------------------Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava - World Council of National Catholic ChurchesKATOLIČKA STARA CRKVA U RH - Župa sv. Kristofora, RabCrkveni listić ''Znak izabrani''Odgovara: Mons. Marijan Strunje, župnikE-mail: zup.sv.kristofora@gmail.comMob: 091 443 2333--------------------------------------------------------------------------------
MARANATHA
