Church flyer ''The chosen sign'' - Crkveni listić ''Znak izabrani''

  

wcncc.com

  

ONE, HOLY, CATHOLIC AND APOSTOLIC CHURCH

JEDNA, SVETA, KATOLIČKA (SABORNA) I APOSTOLSKA CRKVA

Godina: XIII              11. X. 2026.              Broj: 666

Slika: Luca Signorelli, 1501. Prikaz lica Antikrista iz katedrale u Orvietu. 

Draga braćo i sestre!
 
 

Na Drugom vatikanskom saboru popustila zapreka Antikristu

(Nadbiskup Viganò)

 
Prenosimo prijevod prvog dijela intervjua kojega je nadbiskup Carlo Maria Viganò – „prelat koji je previše rekao o Franjinim zabludama“ – u rujnu 2026. godine dao za LifeSiteNews, povodom izlaska svoje nove knjige „The Capital Schism: When the Pope Is the First Enemy of the Papacy“ (Kapitalni raskol: Kada je papa prvi neprijatelj papinstva).
 
Nadbiskup Viganò je iznimno dobro upućen u stanje u Crkvi u svijetu, te u ovom značajnom intervjuu pruža temeljito promišljene zaključke o glavnim problemima današnjeg katoličanstva i osobito svoja promišljanja o nekim teškim suvremenim problemima s kakvima se Crkva malo ili nikako morala suočavati u proteklim stoljećima, problemima za koje stoga i ne postoje posve sigurni teološki i kanonsko-pravni odgovori.
 
LifeSiteNews: Vaša Ekscelencijo, u svojoj novoj knjizi tvrdite da je danas prvi neprijatelj papinstva sam Papa. Kako objašnjavate taj paradoks?
 
Nadbiskup Viganò: Paradoks je samo prividan i nestaje čim se razlikuje ono što je katolička teologija uvijek razlikovala: Papinstvo kao božanska ustanova, koju je naš Gospodin htio kada je rekao Petru: „Tu es Petrus“, i pojedinačna osoba koja u određenom povijesnom trenutku zauzima Petrovu Stolicu.
Papinstvo je nezabludivo, jer je od Krista; osoba pape je čovjek, sa svojom slobodnom voljom, koji može odgovoriti na milost staleža ili je odbaciti. S druge strane, Crkva moli za Vrhovnog Prvosvećenika, moleći Božansko Veličanstvo da Domnum Apostolicum sačuva u svetoj vjeri, upravo zato što zna da njegova ustrajnost u vjeri nije automatski zajamčena samom službom. Kada ne bi bilo tako, odnosno kada bi papa bio izuzet od mogućnosti da ne ispuni svoje poslanje, molitva za njega ne bi imala smisla.
Kada neki Prvosvećenik koristi vlast koja mu je povjerena ad ædificationem – za izgradnju – kako bi umjesto toga rušio ono što je ta vlast pozvana čuvati – nauk, liturgiju, stegu, samu monarhijsku i hijerarhijsku konstituciju Crkve – on se postavlja u proturječje sa svojim vlastitim munusom. On više nije sluga papinstva: postaje njegov prvi protivnik, jer nijedan vanjski neprijatelj ne bi mogao toliko raniti Crkvu koliko onaj koji je ranjava iznutra, odjeven u Petrovu odjeću.
Taj sam fenomen nazvao kapitalnim raskolom u pravom smislu riječi: raskolom koji počinje od caput, od glave. Klasični je raskol odvajanje dijela tijela od glave; ovdje svjedočimo suprotnome: glava je ta koja se odvaja od mističnoga tijela i od Predaje koja joj prethodi, koja se buni protiv onoga što su njezini prethodnici naučavali i što bi ona imala obvezu prenijeti neokrnjeno.
Sveti Pavao to kaže riječima koje ne dopuštaju nikakav odgovor: sed licet nos aut angelus de cœlo evangelizet vobis præterquam quod evangelizavimus vobis, anathema sit (Gal 1,8–9). Ni anđeo, ni apostol, pa čak ni nasljednik apostola Petra ne smije naviještati drugo evanđelje. Papa je čuvar poklada vjere, a ne njegov vlasnik; a onaj tko se od čuvara pretvori u vlasnika izdaje sam razlog zbog kojega je naš Gospodin Isus Krist ustanovio Papinstvo u namjesničkom obliku.
 
LSN: Sadašnju situaciju uspoređujete s uklanjanjem katéchona o kojem govori sveti Pavao (usp. 2 Sol 2,6–8). Kakvu ulogu u tom dramatičnom uklanjanju „zapreke“ bezakonju ima osoba Lava XIV.?

Viganò: Oci i veliki komentatori shvaćali su katéchon, „onoga koji zadržava“, kao kršćansko Rimsko Carstvo, a zajedno s njime i vlast Crkve, a osobito vlast papinstva, koje je stoljećima predstavljalo prepreku mysterium iniquitatis.
Ta je zapreka počela popuštati od trenutka kada je hijerarhija, s Drugim vatikanskim saborom, odustala od vršenja svoje vlasti u smislu koji je Krist htio, kako bi tražila pomirenje sa svijetom, s modernom mišlju, s revolucijom. Od tada su se oni koji su trebali zadržavati počeli prilagođavati.
Lav XIV. uklapa se u taj proces ne kao inovator, nego kao onaj koji ga učvršćuje i čini prihvatljivim. Bergoglio je nasilno demontirao Papinstvo; Prevost tom demontiranju daje institucionalni, „uređeni“, gotovo umirujući oblik. Njegova je zadaća – i vjerujem da je toga savršeno svjestan – učiniti sinodalnost nepovratnom, odnosno pretvoriti je u „trajnu revoluciju“ koja Sabor dovodi do njegovih krajnjih posljedica, te osigurati da Katolička Crkva definitivno prestane biti preprekom masonskom i globalističkom projektu.
Kada Papa više nije onaj koji zadržava, nego onaj koji ubrzava, uklanjanje katéchona nije budući događaj: ono se događa upravo sada pred našim očima. A Gospodin nas je upozorio: tunc revelabitur ille iniquus (tada će se otkriti Bezakonik). Ne govorim to s apokaliptičkim uživanjem, nego s boli biskupa koji gleda kako Kristovu Zaručnicu njezinim neprijateljima predaju oni koji bi je trebali braniti.
 
LSN: Suočeni s kanonskim sankcijama pozivate se na stanje nužde, kao što je to učinilo i Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. pri svojim novim biskupskim posvećenjima. Kako odgovarate mnogim konzervativcima koji vas optužuju za formalnu neposlušnost Papi?

Viganò: Odgovaram da je poslušnost krepost, a ne idol. Poslušnost se iskazuje zakonitoj zapovijedi koju izdaje zakonita vlast radi svrhe zbog koje ta vlast postoji.
Kada je zapovijed protivna vjeri, Božjem zakonu ili dobru duša, ona ne samo da ne obvezuje, nego vjerniku nalaže da joj u tom slučaju ne bude poslušan: obœdire oportet Deo magis quam hominibus (Dj 5,29). To načelo nije izum tradicionalista: naučava ga sveti Petar, naučava ga sveti Toma, naučava ga trajno Učiteljstvo, a u praksi ga potvrđuje ponašanje svetaca koji su se opirali Prvosvećenicima kada su ovi griješili, od svetoga Pavla koji se Petru usprotivio in faciem, do svetoga Atanazija i svete Katarine Sijenske.
Stanje nužde nije izmišljotina radi izbjegavanja zakona: ono je samo načelo prava, prema kojem salus animarum, spasenje duša, koje je vrhovni zakon, ima prednost pred pozitivnim normama kada bi njihova doslovna primjena prouzročila nepopravljivu štetu dušama.
Svećeničko bratstvo svetoga Pija X., posvetivši svoje biskupe prošloga srpnja, učinilo je upravo ono što je nadbiskup Lefebvre učinio 1988., i iz istoga razloga: Rim Tradiciji ne daje biskupe koji su joj potrebni, a bez biskupa nema svećenika, a bez svećenika nema sakramenata. Značajno je da je Prevost, prijeteći Bratstvu, napustio izliku biskupskih posvećenja kako bi priznao da je njihova stvarna krivnja odbacivanje Sabora. Time je otkrio – možda i nehotice – prijevaru: kanonske sankcije političko su oruđe koje se primjenjuje protiv onih koji ostaju katolici, a nikada protiv onih koji otvoreno niječu vjeru.
Konzervativcima koji mi prigovaraju kažem s ljubavlju: vi ste poslušni čovjeku koji od vas traži da budete neposlušni našem Gospodinu, a tu proturječnost nazivate „vjernošću“. Nikada se nisam namjeravao odvojiti od apostolskog zajedništva; tražio sam i nastavljam tražiti od Lava XIV. da mi kaže na koji način proturječim Depositum Fidei. Nisam dobio nikakav odgovor. Tko je onda od nas dvojice u stanju raskola?

(…)
 
Ženski đakonat predstavlja polugu, jer je sveti red jedan sakramenat u svoja tri stupnja: dopustiti ženi đakonat znači priznati da je sposobna primiti sveti red, a tada bi se isključenje iz svećeništva činilo tek diskriminacijom koju treba ukloniti. Nije slučajno da prijem žena u sveti red promiču protukatolički pokreti u ime rodne ravnopravnosti, koju sinodalna Crkva prihvaća i prisvaja. Neomodernisti to savršeno dobro znaju i upravo zato ne traže odmah svećeničko ređenje: traže upravljačke uloge, prisutnost u kurijama, „ustanovljene službe“, „inkluzivne“ liturgije. Svaki korak priprema sljedeći i svaki se korak predstavlja kao bezazlen. Biskupi koje je imenovao Prevost nisu izabrani unatoč svojim stavovima o ženskom đakonatu, nego upravo zbog njih: onaj tko imenuje biskupa zna njegove ideje, a onaj tko imenuje mnoge s istim idejama gradi episkopat koji će u prikladnom trenutku „odozdo“ zatražiti ono što Papa želi podijeliti „odozgo“. To je sinodalnost: uprizorenje predstave u kojoj glumci iznose zahtjev čiji je odgovor već unaprijed odlučen.
Svemu tome treba dodati aspekt koji smatram još ozbiljnijim i o kojem postoji krivica šutnje: promicanje žena na čelo rimskih dikasterija. Imamo dvije redovnice, sestru Simonu Brambillu i sestru Tizianu Merletti, prefekticu odnosno tajnicu Dikasterija za ustanove posvećenoga života, koje sada imaju vlast nad kardinalima, biskupima, opatima i svećenicima; drugu redovnicu, sestru Raffaellu Petrini, predsjednicu Papinskog povjerenstva za Državu Vatikanskoga Grada i predsjednicu Governatorata; laikinju Mariju Montserrat Alvarado, na čelu Dikasterija za komunikaciju, koji koordinira i reorganizira čitav komunikacijski sustav Svete Stolice; kao i žene imenovane članicama i savjetnicama različitih dikasterija, uključujući Dikasterij za biskupe, odnosno pozvane da odlučuju o promaknućima u biskupski stalež.
 
Sada, vlast upravljanja u Crkvi nije administrativna funkcija koja se dekretom može povjeriti bilo kome: po svojoj je naravi povezana sa sacra potestas, koja proizlazi iz sakramenta svetoga reda, jer se u Crkvi – koja je nadnaravno društvo, a ne poslovna korporacija – upravlja u onoj mjeri u kojoj je osoba suobličena Kristu Kralju i Velikom Svećeniku. Odvajanje jurisdikcije od svetoga reda, povjeravanjem vlasti onima koji ne mogu primiti sveti red, kako bi upravljali onima koji su ga primili, znači preokretanje hijerarhijskog ustroja koji je naš Gospodin dao svojoj Crkvi.
Zato kažem da Bergoglio, a sada i Prevost, čine mnogo više i mnogo gore od samoga podjeljivanja svetoga reda ženama. Nevaljano ređenje bilo bi svetogrđe, ali ostalo bi ništavno; ovdje se, naprotiv, sakramentalni poredak razgrađuje dio po dio, sacra potestas svodi se na suvišan dodatak, a kler se privikava na poslušnost onima koji nemaju nikakav božanski naslov za zapovijedanje.
To je smrtonosan napad na božanski ustroj Crkve, koji se ponovno provodi u praksi, bez potrebe da se dotakne ijedna dogma.
 
Lav XIV. izjavio je da se „stavovi“ ljudi moraju „promijeniti“ prije nego što se promijeni sam nauk. Kojim se sredstvima, prema vašem mišljenju, neomodernisti na vlasti namjeravaju poslužiti kako bi ostvarili tu promjenu?

Viganò: Tu rečenicu treba pomno odvagnuti jer je ona priznanje. „Promijeniti stavove prije promjene nauka“ znači priznati da će nauk biti promijenjen – samo ne isprva. Nauk će biti promijenjen na kraju, kada u njega više nitko ne bude vjerovao, a njegovo formalno ukidanje izgledat će tek kao puki čin javnobilježničke naravi.
To je modernistička metoda koju je opisao sveti Pio X. u Pascendi: ne napada se dogma izravno, nego se preobražava mentalitet koji je podupire, odvaja se vjera od života i dopušta se tako odvojenom životu da povuče vjeru za sobom. U stvarnosti, nije čak potrebno ni promijeniti dogmu: ona se čini nevažnom putem pastoralne prakse (…).
Nazovemo li to hegelovskom sintezom ili nedovršenim procesom, rezultat je isti: nijedna istina više ne ostaje čvrsta točka, nego postaje tek trenutak u procesu postajanja. A ono što je kod Hegela bilo filozofija povijesti, a kod Marxa postalo revolucionarnom praksom (praxis koja prethodi načelu, sudi mu i podriva ga), u sinodalnoj Crkvi sada se jednostavno naziva „pastoralnim djelovanjem“.
 
I evo što se događa pred našim očima: Amoris lætitia ne ukida nerazrješivost braka, nego samo otvara „proces“; Fiducia supplicans ne proglašava neregularnu zajednicu dopuštenom, nego jednostavno „blagoslivlja“ one koji su u njoj; sinodalni put ne odlučuje ništa i upravo zato odlučuje sve. Nauk se nikada formalno ne dira i upravo zato nikada ne postoji novi nauk koji bi se mogao formalno osporiti. Nema tvrdnje koju bi trebalo osuditi, nema hereze koju bi trebalo osuditi, nema ničega o čemu bi se mogla izreći anatema. Vjernicima ostaje netaknut tekst dogme koja više ne prevladava u životu Crkve. Ali upravo je to ono što je Prvi vatikanski sabor osudio anatemom, zabranjujući da se dogmama koje Crkva predlaže ikada pripiše drugo značenje od onoga koje je ona razumjela i razumije: eodem sensu eademque sententia.
Sredstva su ona koja desetljećima gledamo na djelu. Prvo je jezik: „grijeh“ se zamjenjuje „krhkošću“, „obraćenje“ „putovanjem“, „istina“ „razlučivanjem“, „Božji zakon“ „idealom“.
Drugo je pastoralna praksa, namjerno učinjena dvosmislenom: Amoris lætitia sa svojim bilješkama, Fiducia supplicans sa svojim blagoslovima koji blagoslivljaju a da ne blagoslivljaju; a sada i Prevostova strategija, koja ništa od toga nije povukla, nego dopušta da sve djeluje „mirno“.
Treće je formacija: sjemeništa, teološki fakulteti, kateheza, u kojima se već šezdeset godina poučava da je katolički moral povijesna zaostalost koju treba nadići.
Četvrto je izbor pastira: oni koji prakticiraju dvosmislenost i zabludu bivaju promicani, dok se one koji govore jasno marginalizira.
 
A ispod svega toga postoji savez koji nikada nisam oklijevao osuditi: savez između sinodalne crkve i globalističke agende. To nije jedna ideologija među ostalima, nego sinteza svih ideologija desnice i ljevice, koje se već dva stoljeća pretvaraju da se međusobno bore, dok ljude vode prema istom odredištu; sinteza neomaltuzijanskog podrijetla, koja u čovjeku više ne vidi sliku Boga, nego višak kojim treba upravljati, te je stoga protuljudska čak i prije nego što je protukršćanska.
 
Znamo njezine sastavnice, a svaka pogađa određeni vid poretka koji je htio Stvoritelj: raspad prirodne obitelji; panseksualizam i rodna ideologija, koji niječu čovjeka stvorenog masculum et feminam; vakcinizam, koji tijelo pretvara u vlasništvo države; ekologiju, koja štovanje Stvoritelja zamjenjuje štovanjem stvorenja; ideologiju masovne imigracije, koja rastvara narode, a s njima i kršćanske; i na vrhu transhumanizam, koji čovjeku obećava pobožanstvenjenje bez Boga, što mu je već u Edenu obećala zmija: eritis sicut dii.
 
Koncilsku crkvu ovaj proces ne pogađa kao nešto čemu bi se ona protivila: ona u njemu sudjeluje. Odrekla se suđenja svijetu i prihvatila da svijet sudi njoj; prestala ga je obraćati i dopustila da on obrati nju. Nerazrješivost braka i spolni moral nisu povijesna ljuska nekoga prošlog doba, nego samo tkivo Evanđelja, i riječi su našega Gospodina: quod ergo Deus coniunxit, homo non separet (Mt 19,6).
Tko god tvrdi – kao Papa – da ih može promijeniti, ne reformira Crkvu: on utemeljuje drugu religiju, i to na ruševinama one koju je primio na čuvanje.
 
Usp. izvor: katolik.hr

 

 LAUS TIBI  CHRISTE  

 
 
 
 
 Obavijesti  
- Sv. Misa nedjeljom i blagdanima u 18 sati u katedrali sv. Kristofora.
- Kroz tjedan u Bogoslužnom prostoru Uznesenja Presvete Bogorodice u dogovoru s župnikom.
- Posjet obiteljima u dogovoru s župnikom.
- Sv. ispovijed pola sata prije sv. Mise ili po dogovoru.
 
 
 
Kršćanski podsjetnik
Čovjek je datost koja tek u vremenu dorasta i postaje ljudsko biće. Mi smo dani i zadani. Svi mi imamo poziv da postanemo ljudi, da ostvarimo Božji projekt u sebi. Zato nam Bog i šalje Sina. Ostvariti Boga u sebi znači obući svadbeno ruho, biti prava slika Božja:
"Kaže mu: `Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?` A on zanijemi." (Mt 22, 12) 
  
 

DVADESET I  OSMA NEDJELJA KROZ GODINU

 

  
Prvo čitanje: Iz 25,6-10a
Gospodin će spremiti gozbu svoju i suzu će sa svakog lica otrti.
 
Čitanje Knjige proroka Izaije
Gospodin nad vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena. Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Gospodin Bog otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Gospodin reče. I reći će se u onaj dan: "Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu, jer ruka Gospodnja na ovoj gori počiva!"
Riječ Gospodnja
 
 
 
Otpjevni psalam:   Ps 23,1-6

U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge.

Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.

Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.

Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.
 
Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.
 
Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Gospodnjem ću domu prebivati
kroz dane mnoge.
 
 
  
 
Drugo čitanje: Fil 4,12-14.19-20
Sve mogu u Onome koji me jača!
 
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima

Braćo! Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača! Ipak, lijepo je od vas što sa mnom podijeliste moju nevolju. A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu. Bogu pak, Ocu našemu, slava u vijeke vjekova! Amen.
  
Riječ Gospodnja 
 
 
Evanđelje: Mt 22,1-14
Koga god nađete, pozovite na svadbu.
 
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: "Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju. Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih."

Riječ Gospodnja
 
 
 
 
Razmišljanje uz Evanđelje / Post illa verba textus   

Srce koje nije čisto ne pripada mjestu čistoće i ljubavi! Svakome je ponuđena 'nova odora'. 'Svatovska roba' je simbol... Ona simbolizira ljudsko srce.

Bog i njegova dobrota otvoreni su svim ljudima. Bog je otvoren čovjeku u kojem prebiva. U svakom čovjeku. Boga se ne može privatizirati niti za samoga sebe niti za određenu Crkvu, niti za određeni narod. Bog je Bog svih ljudi. U čovjeku drijema naklonost da sve privatizira. Trajno polazi od samoga sebe. Nikako da iziđe iz sebe i da se otvori drugome. Tako je čovjek u napasti da i Boga privatizira.

Dok god privatiziramo Boga kao moga, tvoga... daleko smo od istinskog Boga. Bog je univerzalan. Sa svakim se on može identificirati i od svakoga je različit. On je imanentan (u svemu) i transcendentan (različit od svega). Mi ljudi smo 'kapi' u Božjem oceanu života. Tek kad smo cjelina (univerzum) tek tada doživljavamo osmišljenost svoje egzistencije, svoje zajedništvo i bratstvo. Samim time što je čovjek ljudsko biće, pozvan je da postane istinski čovjek, slika Božja.

Čovjek je datost koja tek u vremenu dorasta i postaje ljudsko biće. Mi smo dani i zadani. Svi mi imamo poziv da postanemo ljudi, da ostvarimo Božji projekt u sebi. Zato nam Bog i šalje Sina kao ostvareno ljudsko biće i da nam posvijesti da smo svi Božji sinovi i kćeri. Pred Bogom nema nepoznatog. Nitko nije isključen, nitko nije otpisan. Nitko ne može reći da je određen za zlo. Svi imamo vrijednost i pozvani smo na dobrotu (kraljevstvo Božje).

Iz ovoga bi svatko mogao uočiti svoju osmišljenost u svijetu. Nitko nije slučajan! Nema besmislena života, nema života nizašto. Život je da se istinski živi, da se istinski ostvari u svoj svojoj punini. Zašto se čovjek opire tome 'da postane čovjek'? Zašto traži razne razloge da ne odgovori svojem životnom (i Božjem) pozivu? S jedne strane, to je misterij na koji se teško može racionalno odgovoriti, s druge strane, očito je da čovjek u sebi nosi klicu zla, otpora prema onome što ga vodi prema univerzalnome.

Da, univerzalno razbija sebičnost. I tome se čovjek opire. Nama je cilj razbiti svoju sebičnost i otvoriti se k Univerzalnome, k Jednome. Jedinstvo je naš ljudski san, a  životna proturječnost je opiranje tome snu. Svi se trebamo preporoditi. "Gozba" je pripravljena za sve ljude, svi su na nju pozvani.
 
Može se reći da je cijela ljudska povijest na putu prema Božjem kraljevstvu, na putu na vječnu gozbu, Bogu.  To je put rasta iz divljine prema božanstvenosti. Prema ovome je očito da postoji otpor divljine da se upitomi, produhovi, preporodi, da od 'gusjenice postane leptir'. To je ono što u sebi osjećamo kad želimo činiti dobro a opiremo se tome. Kao da osjećamo neki otpor u sebi prema dobru koje želimo. Nad tim je kukao i sv. Pavao, kukali su i poganski pjesnici (Vergilije). Ovo je misterij ljudske naravi, misterij čovjeka.

Ovo je misterij čovjeka slike Božje i iskonskoga grijeha. Oni koji su osjetili Boga i Božju blizinu prije su i pozvani, ali i oni se mogu ne odazvati u određenom času. Za to je tipski slučaj Izrael, pa i kršćani koji su to od rođenja. Izrael je doživio izlazak iz Egipta, doživio Božju objavu, dobio 'Zapovijedi', a ipak opet nije razumio u kojem liku se Bog utjelovljuje. Nije prepoznao Mesiju. Svi Božji poslanici, proroci, nisu također slušani ni prihvaćeni. Pa ni danas možda mi kršćani ni bi prepoznali ni proroke, a možda ni Mesiju? Bog nas poziva na slavlje a ne na ratovanje! A kako mi odgovaramo na njegov poziv? Da li silom i mržnjom?
 
Pa čak i u prirodnim religijama uočavamo svijest poziva prema potpunom ostvarenju, potpunoj sreći. Stari zvajet i Objava (iskustvo Transcendencije) poziva ljude na puninu, sreću i ostvarenje. Nažalost, kao što su se Izraelci navikli na poziv i više ga nisu slušali, tako se događa i kršćanima.
 
Mi smo se 'navikli' na Isusa pa više ne vodimo brigu o njegovu pozivu i njegovoj ljubavi. Na kojoj razini i prema kojem cilju mi usklađujemo svoj život? Da li nam je cilj ispod ljudskog dostojanstva ili je uzvišeniji od 'prirode'? Odgovorimo na Božji poziv, ako vjerujemo Bogu, odgovorimo svojim povjerenjem i pouzdanjem.

 

 

MARANATHA